Izrabljivanje ima mnogo lica i svako je ružno, a jedno od ružnijih upoznali smo prije nekoliko dana u jednom gradiću u unutrašnjosti domovine. Muškarac je s prostitutkom dogovorio intimni susret za stotinu eura, no nezadovoljan uslugom na kraju joj je isplatio samo petsto kuna i još se otresao da je ona tako bezvoljno i traljavo napravila svoj posao, da može biti sretna da joj je išta platio.

Pravdoljubiva je noćna dama na to obukla gaćice, zakopčala bluzu, spustila suknju i samouvjereno otišla u policiju prijaviti ga. Zgoda je zatim izašla u novinama sa šaljivim naslovom da je prijavila muškarca ljuta da je on kazao kako je loša u postelji.

Mnogi su čitatelji to doživjeli neodoljivo smiješnim, premda je zasigurno neistinito. Da se ne lažemo, nesretnici nije povrijeđen ponos. Ona pouzdano nije tako sujetna na svoje ljubavničko umijeće da ne bi otrpjela uvredu jednog pokvarenjaka, već su pare posrijedi. Osjetila se prevarenom i pokradenom, kao što bi se svatko od nas osjetio da mu uskrate nadnicu.

Poznate su vam te neugodne situacije. Događa se i vodoinstalaterima, i kuharima, i bageristima, i novinarima, i blagajnicama u samoposluživanjima da im poslodavac obeća platiti, pa ne plati, ili im plati samo dio dogovorene svote, i sa svakim se od njih možete solidarno poistovjetiti, razumijeti njihovo ogorčenje.

Izrabljivanje ima mnogo lica i svako je ružno, a jedno od ružnijih upoznali smo prije nekoliko dana u jednom gradiću u unutrašnjosti domovine. Muškarac je s prostitutkom dogovorio intimni susret za stotinu eura, no nezadovoljan uslugom na kraju joj je isplatio samo petsto kuna i još se otresao da je ona tako bezvoljno i traljavo napravila svoj posao, da može biti sretna da joj je išta platio

Ali, za prostitutku, eto, ne marite. Ne uznemiruje vas da je nju netko namagarčio, ponizio, iskoristio bez plaće. Ležerno ćete odmahnuti i nasmijati se njezinoj muci, iako je ona nezaštićenija i od vodoinstalatera, i od kuhara, i od bagerista, i od novinara, i blagajnica, bez radne knjižice, kolektivnog ugovora i sindikata obespravljenija od bilo koga u nekom, što bi se reklo, poštenom zanimanju.

Znao je to i onaj koji je zakinuo prostitutku. Nema zakona koji štiti prostitutku i njezin skromni i sramotni obrt, nema ugovora ni fiskalnog računa koji bi dokazao da je među njima postojao bilo kakav poslovni odnos, pa se mušterija može napraviti blesava, platiti koliko joj se ćefne, ili čak ne platiti ništa, nego ošamariti i otjerati glupaču u suzama.

Ova iz naše priče dosjetila se, međutim, glupe ideje da pođe na policiju prijaviti da je prevarena, a policajci, poznati mangupi, saslušali su je, sve se kriomice smijuckajući i namigujući jedan drugome. I završilo je kako je završilo, šegačenjem po novinama i na Facebooku. Žena ne da nije dobila pravdu, nego su je još i ismijali.

Nekoliko dana poslije, u Omišu se desio u osnovi vrlo sličan slučaj. Jedan je jadnik iz BiH nekome dao 2800 kuna za lažnu svjedodžbu srednje ugostiteljske škole, a taj mu je nikad nije dao, kontajući valjda kako netko tko nije u stanju završiti srednju ugostiteljsku zapravo i zaslužuje da ga preveslaš. Obećaš mu koješta, uzmeš lovu i zaboraviš na njega.

Ali, preveslani je, čini se, bio i blesaviji nego što se činilo, pa je, iskreno revoltiran, sve ispričao policiji, a policajci, poznati mangupi, sve se kriomice smijuckajući i namigujući jedan drugome, čak su napravili pravu krivičnu prijavu.

Da se ne lažemo, nesretnici nije povrijeđen ponos. Ona pouzdano nije tako sujetna na svoje ljubavničko umijeće da ne bi otrpjela uvredu jednog pokvarenjaka, već su pare posrijedi. Osjetila se prevarenom i pokradenom, kao što bi se svatko od nas osjetio da mu uskrate nadnicu

Srećom, u Državnom je odvjetništvu netko bio dovoljno razuman da shvati kako bi bilo čudno krivično goniti nekoga tko je odbio napraviti nešto nezakonito poput lažne diplome. Dapače, čovjek koji ne želi prodavati lažne diplome prije je za pohvalu, nego za osudu. On je ispravan građanin.

Budali koja je ostala bez lažne diplome, za razliku od prevarene prostitutke, slobodno se možemo smijati. On ne zaslužuje ni pravdu ni naše suosjećanje i solidarnost, ali ono na što bih molio da posebno obratite pozornost je kako je u kratkom vremenu u Hrvatskoj dvoje njih došlo snagama zakona da ih zaštite dok čine nešto ilegalno.

Ljudi koji su pokušavali nešto izvan sustava, na štetu države, naposljetku su došli sustavu i državi da im pomogne. Nije li dirljivo to njihovo nastojanje? Gane vas gotovo do suza naivna vjera da će Republika Hrvatska učiniti nešto za njih.

Pametni su ljudi uglavnom odustali od toga, od domovine se ne nadaju ničemu dobrome, odustali su od traženja pravde i istine u državnim institucijama. U državne institucije, kako se čini, vjeruju još samo kurve i idioti.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

– Da, točno je: Vas zaista žulja most!

Ivanka Toma

Pitanje (ne)povjerenja prvom potpredsjedniku Vlade i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku treba što prije staviti na dnevni red Sabora i izjasniti se o njemu. Premijer Tihomir Orešković prekjučer je dao podršku Karamarku, ali se također založio za to da se što prije riješi njegova politička sudbina u Vladi. I potpuno je u pravu. Nakon što su se svi ministri iz Mosta izjasnili za izglasavanje nepovjerenja prvom potpredsjedniku Vlade, ona više ne može normalno funkcionirati.

Nakon raskola Vlada više ne može donositi odluke za koje bi bilo izvjesno da će imati podršku i provedbu svih njenih resora, a što je najvažnije, nema nikakav kredibilitet za bilo kakvu odluku koja bi se odnosila na sudbinu Ine, na pitanje njene daljnje privatizacije, na pregovore s MOL-om te odluku o odustajanju ili nastavku arbitraže.

Jedini rok do kojega bi bilo mudro odgoditi glasanje o zahtjevu za opozivom Karamarka je 3. lipnja, do kada bi se trebali izabrati ustavni suci. Ako se to ne učini, Hrvatska će, uz krizu Vlade, dobiti i krizu Ustavnog suda jer će on ostati bez kvoruma, a to bi imalo velike posljedice jer se bez Ustavnog suda ne mogu provesti izbori.

Budući da je omjer snaga u Saboru uglavnom već definiran, što uključuje i pozicioniranje unutar samog Mosta, nema nikakvih razloga za produljivanje agonije.

Nakon raskola Vlada više ne može donositi odluke za koje bi bilo izvjesno da će imati podršku i provedbu svih njenih resora, a što je najvažnije, nema nikakav kredibilitet za bilo kakvu odluku koja bi se odnosila na sudbinu Ine, na pitanje njene daljnje privatizacije, na pregovore s MOL-om te odluku o odustajanju ili nastavku arbitraže

O preslagivanju u Saboru i stvaranju nove većine bez izbora, ali i bez Mosta, govori se praktički od početka formiranja ove Vlade. Dakle, ako je ono realno, onda će se pokazati na djelu već 6. ili 7. lipnja, i nema potrebe čekati do 18. lipnja, kada je krajnji rok.

Osim što će skratiti razdoblje nestabilnosti, prepucavanja, pritisaka i blokade izvršne vlasti, brzo odlučivanje o Karamarkovoj poziciji u Vladi bit će važno i za daljnji rasplet političke krize koji će uslijediti ako mu se izglasa nepovjerenje.

Jedina zdrava posljedica već ove podjele koja se dogodila oko glasanja u Vladi i razlaza HDZ-a i Mosta, novi su izbori, a ako se Karamarku izglasa nepovjerenje, oni bi trebali biti neupitni.

Dogodi li se rasplet krize Vlade početkom, umjesto u drugoj polovici lipnja, bit će dovoljno vremena da se obave sve pripreme i da se prijevremeni parlamentarni izbori raspišu već u rujnu.

Nova Vlada mogla bi do kraja godine pripremiti proračun za iduću, i imali bismo izglede da u 2017. godinu zakoračimo sa stabilnijom vlašću.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

“Odsutnost ljubavi sigurno vodi u mržnju, a mržnja uništava čovjeka. Mržnja degradira čovjeka. Mržnja izjeda čovjeka. Najveća i najtragičnija žrtva mržnje jest onaj koji mrzi.”

Te izuzetne riječi evanđeoske duhovnosti rimokatoličkog biskupa Franje Komarice iste su kao riječi mog duhovnog mentora pentekostalnog pastora Ludvika Ullena koji me je kao vojnika JNA usred Banja Luke (na mjestu gdje su ga pokušavali ubiti!) poučavao kako kao kršćani ne smijemo mrziti komuniste.

Ne ulazim u to da li je bilo mudro da banjalučki biskup služi misu u Bleiburgu. Vjerojatno nije. Druga je stvar da li je bilo primjereno da uspoređuje Bleiburšku tragediju s tragedijom svoga naroda u Republici Srpskoj. Pokušam ga razumjeti kao čovjeka boli i vjere, nade i ljubavi u potrazi za pravdom ne samo za svoj narod, nego za sve koji su progonjeni i kojima je uskraćeno pravo na povratak i dom.

Komarica zapravo u Bleiburgu nije rekao ništa novo. Godinama je ukazivao kako su položaj i opstanak Hrvata i Bošnjaka u RS-u ozbiljno ugroženi. Prošle jeseni prigodom posjete hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović situaciju je opisao jednako dramatično: “Učinjen je strašan genocid nad jednim domaćim narodom, on je iskorijenjen i mi ne možemo reći da je sve u redu, a svi vide da je car gol, istina je strašna. Molim Vas, nemojte nas prepustiti nezanimanju nikoga!”

Ne ulazim u to da li je bilo mudro da banjalučki biskup služi misu u Bleiburgu. Vjerojatno nije. Druga je stvar da li je bilo primjereno da uspoređuje Bleiburšku tragediju s tragedijom svoga naroda u Republici Srpskoj. Pokušam ga razumjeti kao čovjeka boli i vjere, nade i ljubavi u potrazi za pravdom ne samo za svoj narod nego za sve koji su progonjeni i kojima je uskraćeno pravo na povratak i dom

A proteklog tjedna je središnjem Dnevniku HRT-a još jednom opisao što se zbivalo proteklog rata u Banjaluci koja je gotovo u cijelosti očišćena od ne-Srba te apologetski pojasnio: “Mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti.”

Na svojim (pre)čestim međunarodnim putovanjima i nastupima imao sam prilike upoznati Milorada Dodika i Franju Komaricu. Dodiku sam jedne godine bio čak i “sudomaćin” na National Prayer Breakfastu u Washingtonu. Biskupa Komaricu poznajem bolje i izdaleka i izbliza te se stoga usuđujem ovako oštro kontrastirati ih i u svjetlu ovosvibanjskih polemika.

Moram priznati, da mi se ovih dana dok slušam Dodika i pridružene mu agresivce opet nametljivo pjevuši naša vojnička “pjesmica slobode”:

“Banjaluko, grom u tebe puk’o
jedva sam se iz tebe izvuk’o.”

Pjevali smo je svi mi mnogobrojni vojnici u sivo-maslinastim uniformama u tom prelijepom bosanskom gradu ne tako daleko od Zagreba. Bilo je to onih šezdesetih godina prošloga stoljeća, baš u vrijeme kada se Tito konačno odlučio riješiti Rankovića, pa smo strahovali od neželjenog produženja vojnog roka zbog napete situacije.

Kao vojnik u toj Banjaluci doživio sam višekratna javna poniženja i kaznu kada je dežurni major otkrio da vjerujem u Boga te da posjedujem i redovito čitam “subverzivnu literaturu” – Sveto pismo, tj. Novi zavjet i međunarodni bestseller Johna Bunyana Put kršćanina.

Mnogo je gore tridesetak godina ranije prošao moj nezaboravljeni duhovni mentor, pentekostalni pastor Ludvik Ullen. Zahvaljujući tom darovitom, umnom i duhovnom Prekomurcu, i ja sam poput njega postao Zagrepčanin, opredijeljeni kršćanin, a kasnije i teolog.

Kada je trebalo birati između privlačne stipendije na Strojarskom fakultetu i riskantnog odlaska na studij teologije (a prije toga u JNA jer bez odsluženja vojnog roka se nije mogla dobiti putovnica) on mi je mudro i smjerodavno citirao svog i mog najvećeg Učitelja: “Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, pa će vam se i sve ostalo nadodati!” Te su Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju 6, 33 odonda postale moto mog života.

Prigodom svog prvog posjeta odveo me kao vojnika do obližnje čuvene, četiri stoljeća stare džamije Ferhadije. Mudri je i duhovni učitelj meni kao mladiću koji se prvi put susretao s islamom dostojanstveno rekao nezaboravljive riječi: “I ovdje se ljudi Bogu mole. I oni su Abrahamova djeca, a Isusa štuju kao proroka! Poštuj ih i voli jer jedino to je pravi kršćanski stav prema muslimanima”

Ullen je tri godine proveo u zatvoru u banjalučkoj tvrđi. Dva su mu puta udbaši pritisnuli pištolj na sljepoočnicu prijeteći mu da će ga ubiti ako se ne odrekne tog Isusa, za kojeg je odvažno i radosno svjedočio i za kojeg je bio spreman i umrijeti.

Gospodin Ullen je ipak čiste savjesti i bez trunke mržnje po milosti Božjoj uspio živu glavu izvući iz Banjaluke.

Prigodom svog prvog posjeta odveo me kao vojnika do obližnje čuvene, četiri stoljeća stare džamije Ferhadije. Mudri je i duhovni učitelj meni kao mladiću koji se prvi put susretao s islamom dostojanstveno rekao nezaboravljive riječi: “I ovdje se ljudi Bogu mole. I oni su Abrahamova djeca, a Isusa štuju kao proroka! Poštuj ih i voli jer jedino to je pravi kršćanski stav prema muslimanima.”

Tih sam se riječi najprije sjetio kada sam čuo da su Srbi 7. svibnja 1993. Ferhat-pašinu džamiju, u ime velikosrpskog ludila, svetosavskog pravoslavlja i povijesnog osvetništva pretvorili u ruševinu.

Tih sam se riječi sjetio i 7. svibnja 2001. kada je trebao biti položen kamen temeljac za “obnovu” ove rijetke ljepotice među džamijama svijeta. Valja podsjetiti da je samo u Banjaluci srušeno svih šesnaest islamskih bogomolja, a da ne spominjemo koliko ih je minirano od takozvanih kršćana, zapadnih i istočnih, u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Zar treba arogantnog Milorada Dodika podsjetiti što se dogodilo tom prigodom?

Umjesto civiliziranog čina polaganja kamena temeljca, došlo je do masovnog kamenovanja sudionika. Opet se “dogodio (šovinizirani) narod” mržnje i nasilja.

Da uz fizičke ozljede bude i vjerske uvrede, u dvorište su Islamske zajednice, tako su javile inozemne agencije, gdje su živu glavu spašavale žrtve napada, pustili jednu živu svinju i bacili nekoliko pečenih svinjskih glava. A vani su zapalili i uništili desetak autobusa kojima su pristigli vjernici, dva vozila međunarodnih dužnosnika na čelu s generalom Kleinom te automobil tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije

Na ovu vjersko-političku manifestaciju mržnje pozvao ga je letak na kojem je velikim ćiriličnim slovima pisalo: “Braćo Srbi, danas će naš grad napasti islamske horde, uz pomoć zločinaca iz Austro-Ugarske i pokušat će opet da posiju sjeme islama u našem gradu. Dođite u 11 časova na plato gdje je bila Ferhadija i svojim prisustvom iskažite nezadovoljstvo ovim činom.”

Došli su, predvođeni “apostolima” mržnje, bradatim četnicima, pod šubarama s kokardama, slično vukovarskim krvnicima u studenome 1991. Šest su sati kamenjem (koje su noć prije dovozili kamioni gradskoga komunalnog poduzeća!) zasipali ugledne goste i nevine protjerane vjernike.

Da uz fizičke ozljede bude i vjerske uvrede, u dvorište su Islamske zajednice, tako su javile inozemne agencije, gdje su živu glavu spašavale žrtve napada, pustili jednu živu svinju i bacili nekoliko pečenih svinjskih glava. A vani su zapalili i uništili desetak autobusa kojima su pristigli vjernici, dva vozila međunarodnih dužnosnika na čelu s generalom Kleinom te automobil tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije.

Jedan od rijetkih autentičnih heroja kršćanske vjere i ljubavi u dugogodišnjoj banjalučkoj i bosansko-hercegovačkoj etničko-vjerskoj drami, biskup Franjo Komarica i ovaj je put bio na pravom mjestu. Među posljednjima je uz pomoć policije izišao iz kamenovane Islamske zajednice.

Hvala Bogu za međunarodnu zajednicu koja je u međuvremenu svojom politikom (više batinom nego mrkvom) uspjela dovesti do neke vrste pravde barem u obnovi Ferhadije koja je ovoga 7. svibnja javno otvorena. Biskup Komarica je tom prigodom izrazio svoju radost što je dočekao taj dan a prisutni Dodik iako je to bilo protokalarno predviđeno nije htio sudjelovati u programu.

Od Sarajeva do Washingtona, Zagreba i Bruxellesa, neumorni je Komarica desetlećima hrabro pozivao na odgovornost i budio pozaspale savjesti političara, uvijek se zauzimajući za prava onih najslabijih i najmanje zastupljenih. Hrabro se suprotstavljao svim projektima etnički čistih teritorija i zloduhim idejama o tzv. humanim preseljenjima.

U onim najtežim vremenima u 1994. godini, kada je gotovo četvrt milijuna Hrvata iz njegove biskupije protjerano, a na njega i preostalu manjinu vršio se pritisak da napuste svoja ognjišta, on hrabro ustraje na pravu ostanka. U travnju te godine pisao je predsjedniku Tuđmanu: “Neka Vam bude i dalje jasno… da je naša opcija glede naše budućnosti na ovim prostorima i dalje nepromijenjena – mi želimo svakako ostati ovdje”.

Od Sarajeva do Washingtona, Zagreba i Bruxellesa, neumorni je Komarica desetlećima hrabro pozivao na odgovornost i budio pozaspale savjesti političara, uvijek se zauzimajući za prava onih najslabijih i najmanje zastupljenih. Hrabro se suprotstavljao svim projektima etnički čistih teritorija i zloduhim idejama o tzv. humanim preseljenjima

Biskup Franjo je uvijek u ime evanđelja pozivao na etičku odgovornost i iskreno čovjekoljublje. Branio je i prava Bošnjaka i Srba, bez razlike, te neustrašivo kritizirao isključive nacionaliste među hrvatskim političarima. Rijetki prorok među biskupima!

“Pa se onda još hvaliti: ja sam veliki Hrvat, kršćanin, katolik – a činim nepravdu u ime hrvatskog naroda. To je grijeh. To je hipokrizija. Od hrvatskog političara očekujem da se zauzima i za ne-Hrvata, i od katoličkog političara za ne-katolika. Od svakog političara očekujem da se zauzme za opće dobro, a ne za svoj uski interes. Ali, krivi su i oni koji dopuštaju da ljudi tako uskih pogleda budu na vlasti. Što će takvi na vlasti?”

U prosincu 1994. u svom pismu tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu piše: “Stječe se dojam da je sve ovo s nama tako izrežirano da se nas izbezumi i jednostavno prisili na odlazak”. Tu je sumnju više puta izrekao i pred najvišim međunarodnim predstavnicima. I bio je, nažalost, u pravu.

Jedno njegovo dramatično pismo Tuđmanu završava ozbiljnim upozorenjem: “Očekujemo da se u svim budućim pregovorima o nama i našoj budućnosti na ovim prostorima nedvosmisleno uzmu u obzir ti naši zahtjevi. Nemojte reći da tražimo previše i da su svi oko Vas, koji odlučuju o nama, učinili i čine za nas sve što su mogli i što mogu! Bog, a i povijest našeg naroda, sudit će svima nama prema našim djelima ili propustima”.

Silvana Menđušić

Posljednjih tjedana svakog se radnog jutra razbuđujem tupo zureći kroz kuhinjski prozor u Vitićev neboder. Od ranih su sati na skelama građevinski radnici koji obnavljaju zapuštenu fasadu modernističkog nebodera čije su žute, plave, zelene i crvene mondrianovske plohe pročelja i drvene grilje davno oronule, i cijeli se kvart, čini mi se, veseli tom uređenju.

Lako se razbuditi kad sa šalicom crne kave u ruci vidiš i čuješ da netko nešto gradi.

Uostalom, kad ste zadnji puta tako nešto vidjeli u svome susjedstvu?!

Kako sam s vama podijelila svoje oduševljenje građevinarima, onda moram i nevelike simpatije prema političarima: ta je kasta za mene na najnižoj razini parija u strogom indijskom sistemu i, uz neke rijetke izuzetke marljivijih predstavnika vlasti, sa svakim sam sazivom parlamenta u to uvjerenija.

Dosadni su mi, pa to ti je! Pomisle li da su lideri, državnici, suvereni, male mesije ili što im se već u tim stanjima deziluzioniranosti dogodi – još su dosadniji.

Imam već godina pa od te ekipe očekujem samo da se ponašaju (i obnašaju) poput predsjednika kućnog savjeta. Svaka zgrada ih ima, nisu vam možda omiljeni susjedi, ne biste se vi prihvatili tog posla, ali, hajde, netko i to mora raditi.

Ova ekipa je sve samo ne predstavnik stanara: oni su tipovi koji ne vide da curi plin, ne primjećuju da su dimnjaci derutni, da su instalacije u takvom stanju da smo na sekundu do kuršlusa, da glodavci haraju podrumom. I ne čine ništa od onog za što su našim porezom plaćeni. Ali ne, čekajte, nije da ne rade – imaju oni vremena, energije i ambicije

Od pričuve dobivaju određenu naknadu i nadate se da će ona biti dovoljna da ne ulaze u loše dealove s izvođačima. Kada prokišnjava krov, želite da lako zatraže više ponuda; ima li zgrada neispravne instalacije željeli biste da brzo pronađu spretnog električara; želi li netko unajmiti prostorije u prizemlju višekatnice, htjeli biste da predloži da se s tim zajedničkim novcem ofarba drvenina i uredi stubište…

Ova ekipa je sve samo ne predstavnik stanara: oni su tipovi koji ne vide da curi plin, ne primjećuju da su dimnjaci derutni, da su instalacije u takvom stanju da smo na sekundu do kuršlusa, da glodavci haraju podrumom. I ne čine ništa od onog za što su našim porezom plaćeni. Ali ne, čekajte, nije da ne rade – imaju oni vremena, energije i ambicije.

Ne misle oni da su odgovorni za čisto stubište, nego se žele miješati u vaš stan. U tim bi kvadratima koji im ne pripadaju uredovali i uređivali; govorili bi što smijete slušati u stanu, kako ćete se odijevati, što ćete kuhati, kako ćete trošiti svoje novce, tko će vam doći na večeru…

E, to bi oni rado propisivali. Samo, problem je, znate, poštovani viši državni činovnici, niste za taj posao angažirani.

Neki bi pametan predsjednik kućnog savjeta trebao reći kako nam je fasada oronula, lift ne radi i predložiti da skupimo malo novca i uredimo to što još uvijek nije propalo.

No i sami znate da su šanse da se to uskoro dogodi jednake vjerojatnosti da boca hladnog piva na gradilištu u susjedstvu ostane netaknuta.

Gdje ću biti 1. lipnja? Tamo gdje će biti i ostali stanari ove naše zgrade.

(Prenosimo s Facebook zida autorice).

Ahmad Al-Tayyib

Vatikan, 24.5.2016. – Nakon audijencije s papom Franjom u Apostolskoj palači, veliki imam Al-Azhara, Ahmad Al-Tayyib dao je ekskluzivan intervju za vatikanske medije. ”U ime blagog i milosrdnog Boga, na početku bih želio zahvaliti papi Franji, što me je primio s mojom delegacijom iz Al-Azhara i za lijep prihvat te toplu naklonost koju mi je pružio”, rekao je Veliki imam, ističući da je pohod Vatikanu inicijativa kojom se želi ”nastaviti naše sveto poslanje, a to je poslanje religija da ‘posvuda čovjeka učine radosnim”.

Veliki je imam napomenuo da se ovim pohodom nastavlja međureligijski dijalog Al-Azhara i Vatikana, koji je zbog posebnih okolnosti bio prekinut. Izrazio je nadu da će put dijaloga ”biti bolji nego prije” te je kazao da je sretan što je on prvi ”šeik Al-Azhara koji je posjetio Vatikan”.

Prvi, ”vrlo snažan” dojam Velikoga imama o papi Franji jest da se radi o ”čovjeku mira, koji slijedi nauk kršćanstva, koja je religija ljubavi i mira”. ”Prateći Njegovu Svetost, vidjeli smo čovjeka koji poštuje druge religije te ima obzira za njihove sljedbenike”. Papu je osim toga nazvao ”čovjekom koji je posvetio svoj život služenju siromašnima i bijednima i koji se brine za osobe općenito; on je čovjek askeze, odrekao se prolaznih zadovoljstava svjetovnoga života”.

”Želio bih reći da to pitanje ne treba predstavljati kao progon kršćana na Istoku; naprotiv, više je muslimanskih žrtava nego kršćanskih i svi zajedno proživljavamo te katastrofe”, rekao je, napominjući da se ”ne mogu kriviti religije za devijacije nekih njihovih sljedbenika, zato što u svakoj religiji postoji devijantna frakcija koja je podigla barjak religije ne bi li u njezino ime ubijala

Sve to – kazao je – ”kvalitete su koje s njim dijelimo i zbog toga smo osjetili želju susresti tog čovjeka, kako bismo zajedno radili za čovječanstvo”.

Istaknuo je ”velike i teške” odgovornosti visokih vjerskih autoriteta, jer – kako je objasnio – nijedna moderna filozofija ni ideologija koja je odvela čovječanstvo od religije i neba, nije uspjela učiniti čovjeka sretnim ni udaljiti ga od ratova i prolijevanja krvi.

Veliki je imam izrazio uvjerenje kako je došao trenutak da religijski predstavnici na ”snažan i konkretan način” čovječanstvu pruže ”novo usmjerenje prema milosrđu i miru”, kako bi se ”izbjegle velike krize koje sada proživljavamo”.

”Čovjek bez religije predstavlja opasnost za svojeg bližnjeg” – rekao je Al-Tayyib, dodajući kako vjeruje da je čovjek u 21. stoljeću počeo gledati u nutrinu i tražiti mudre smjernice koje bi ga vodile na ispravnome putu.

Veliki se imam također osvrnuo na rad sveučilišta Al-Azhar u ”pojašnjavanju muslimanskih pojmova koje” – kako je istaknuo – ”iskrivljuju oni koji koriste nasilje i terorizam, kao i oružani pokreti koji se prave da rade za mir.”

Rekao je kako su ”identificirali ta pogrešna poimanja” te se trude studentima prenijeti ”ispravne koncepte, od kojih su ekstremisti i teroristi zastranili”.

Prvi, ”vrlo snažan” dojam Velikoga imama o papi Franji jest da se radi o ”čovjeku mira, koji slijedi nauk kršćanstva, koja je religija ljubavi i mira”. ”Prateći Njegovu Svetost, vidjeli smo čovjeka koji poštuje druge religije te ima obzira za njihove sljedbenike”. Papu je osim toga nazvao ”čovjekom koji je posvetio svoj život služenju siromašnima i bijednima i koji se brine za osobe općenito; on je čovjek askeze, odrekao se prolaznih zadovoljstava svjetovnoga života”

Istaknuo je da su na svjetskoj razini utemeljili ”opservatorij” na osam jezika, koja prati ”otrovne ekstremističke materijale i ideje koje zavode mladost” te da takve materijale ispravljaju.

Putem ”Kuće egipatske obitelji”, koja ujedinjuje muslimane i vjernike svih kršćanskih konfesija u Egiptu, pokušavaju pak odgovoriti na one koji siju sukobe i podjele među kršćanima i sljedbenicima islama.

Osim toga – napomenuo je – na Al-Azharu imaju dvomjesečne programe za europske imame, na kojima formiraju za dijalog, razotkrivaju pogrešne ideje i govore o integraciji muslimana u europska društva ”kako bi mogli biti resurs za sigurnost, bogatstvo i snagu tih zemalja”.

Osvrnuvši se na stanje na Bliskome istoku, Veliki je imam napomenuo kako za tamošnje sukobe ”nema nikakvog logičnog uzroka”. Uputio je apel da se čitav svijet ujedini i okonča terorizam. Ako se zanemari problem terorizma, cijenu će plaćati i Istok i Zapad, kao što se već moglo vidjeti – naglasio je Al-Tayyb.

”Stoga je ovo moj apel svijetu i slobodnim ljudima svijeta: hitno se složite i intervenirajte kako bi se okončale rijeke krvi.”

”Da, terorizam postoji, ali islam nema ništa s tim terorizmom, i to vrijedi za muslimanske učenjake te za kršćane i muslimane na Istoku. Oni koji ubijaju muslimane i kršćane pogrešno su razumjeli tekstove islama kako bi ih instrumentalizirali ili pak iz nemara” – ustvrdio je Veliki imam a prenosi Radio Vatikan.

Podsjetio je na prošlogodišnji skup sunitskih i šijitskih učenjaka na Al-Azharu – na kojem su sudjelovali i kršćani te jedan predstavnik jezida –, i na tada objavljenu deklaraciju u kojoj se tvrdi da ”islam i kršćanstvo nemaju ništa s onima koji ubijaju” i koja je zatražila od Zapada da ”ne miješa s muslimanima te devijantne skupine koje su u zabludi”.

”Da, terorizam postoji, ali islam nema ništa s tim terorizmom, i to vrijedi za muslimanske učenjake te za kršćane i muslimane na Istoku. Oni koji ubijaju muslimane i kršćane pogrešno su razumjeli tekstove islama kako bi ih instrumentalizirali ili pak iz nemara” – ustvrdio je Veliki imam a prenosi Radio Vatikan

Veliki je imam dodao kako se u toj deklaraciji također ”odbacuje prisilno raseljavanje, robovlasništvo te prodavanje i kupovanje žena u ime islama.”

”Želio bih reći da to pitanje ne treba predstavljati kao progon kršćana na Istoku; naprotiv, više je muslimanskih žrtava nego kršćanskih i svi zajedno proživljavamo te katastrofe”, rekao je, napominjući da se ”ne mogu kriviti religije za devijacije nekih njihovih sljedbenika, zato što u svakoj religiji postoji devijantna frakcija koja je podigla barjak religije ne bi li u njezino ime ubijala”.

Na koncu je Veliki imam još jednom izrazio ”živu zahvalnost, cijenjenje te nadu” da će ”kršćani i muslimani raditi zajedno, Al-Azhar i Vatikan”, kako bi pomogli spasiti sve ljude – ”neovisno o njihovoj religiji i vjeroispovijest” – od ”kriza razornih ratova, siromaštva, neznanja i bolesti.”

(IKA)

Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović

Istorija se po ko zna koji put grubo poigrala s Bliskim istokom. Ovaj put i na više nego znakovit način: stogodišnjica tog prostora, od Mediterana do Persijskog zaljeva, onakvog kakvog smo poznavali, poklapa se skoro sasvim precizno s nestankom ”geografije” Bliskog istoka u granicama koje su obilježile minulo stoljeće i početak ovog. I zbog kojih je, velikim dijelom, do tog raspada dolazilo od samog početka, evo do konačne sahrane.

Priča sa čerupanjem Otomanske imperije kao plijena prigrabljenog u Velikom ratu, usaglašena je 17. maja 1916. godine. U tajnom dogovaranju o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku, naravno između Britanaca i Francuza, operativci-diplomate bili su do tada ne baš previše poznati kao najveći specijalisti za Istok u njihovim ministarstvima vanjskih poslova, Britanac Sir Mark Sykes i Francuz Francois Georges-Picot.

No, zadatak im je bio jednostavan, a finese nebitne. Ovo prvo se lako prepoznalo u činjenici da su Bliski istok poklopile samo te dvije imperije. Ono drugo, odsustvo finesa, jasno je bilo vidljivo i letimičnim pogledom na mapu podjele.

Granice su ucrtane lenjirom, pravolinijski, skoro pa bez ikakve veze s istorijskom, geografskom, etničkom, civilizacijskom, vjerskom i ko zna kakvom drugom bitnom životnom realnošću. Naravno i bez znanja i pitanja onih koji su tako smješteni u ”njihove” nove države.

Da bi se do toga došlo, naravno, morala su biti pogažena prethodno data obećanja o ”neovisnosti i suverenosti” onima koje je trebalo privući na svoju stranu uoči rata sa Turskom, koja je već bila ciljani neprijatelj što ga valja rušiti. Mnogi su ”Lorensi od Arabije” u tim godinama obećavanja odigrali svoju ulogu, ponekad čak i vjerujući da London i Pariz doista žele istinske prijatelje na Bliskom istoku.

Tako je u povijest ušao čuveni Sykes-Picotov sporazum, temeljem kojeg ništa više tamo nije bilo kao nekad. Nacrtano je, međutim, ono što se evo opet raspada, što je posadilo sjeme zla, baš onako kako je bilo i potrebno na početku da bi se ogromna riznica resursa mogla pljačkati dok su ”lokalna plemena” zabavljena sobom i uzajamnim trvenjima. Linija razdvajanja išla je donjim rubom Otomanske imperije, od Mediterana do Perzije.

Granice su ucrtane lenjirom, pravolinijski, skoro pa bez ikakve veze s istorijskom, geografskom, etničkom, civilizacijskom, vjerskom i ko zna kakvom drugom bitnom životnom realnošću. Naravno i bez znanja i pitanja onih koji su tako smješteni u ”njihove” nove države

Francuzima su pripali tzv. Velika Sirija uz Libanon i sjeverni dio Iraka do Perzije. Južno od te linije Britanci dobivaju od Sinaja i stare Palestine, preko današnjeg Jordana i Iraka do Perzijskog zaljeva. Igre se potom nastavljaju unutar tih prostora. Valjalo je podmiriti neke stare dugove, uz manipulacije koje odgovaraju interesima kolonizatora.

U Arabiji se podižu Sauditi i Vahabiti koji stvaraju današnju Saudijsku Arabiju. Među Hashemitima, porodicom što nastavlja lozu Poslanika Muhameda, izdvajaju se braća Fejsal, kralj Velike Sirije i Abdulah, kralj ”izmišljene” Transjordanije potom transformirane u Jordan.

Okus prevare u odnosu na velika obećanja o stvaranju velike neovisne kraljevine na tim prostorima osjetio je i Šerif Mekke Husein Ibn Ali kao i mnogi drugi.

U vrijeme najvećih, a lažnih obećanja tamošnjim narodima i vladarima, naravno ne slučajno, kao dio dugoročnog plana vladanja prebogatim resursima, Britanci samo godinu dana nakon Sykes-Picotove ”pravolinijske” podjele prostora i interesa, Balfourovom deklaracijom 1917. uvode Izrael na mapu Bliskog istoka.

Time je stvoren još jedan vječiti upaljač nestabilnosti koji sjajno funkcionira do današnjeg dana. Za tu traumu rješenja su bila formalno davno ponuđena, samo što je već i vrapcima na krovu jasno da se ta rješenja – ne smiju realizirati. Bar ne u okviru postojećeg koncepta međunarodnih odnosa kojim je, de facto, dovršeno postojanje stare imperijalne geostrategije za Bliski istok.

U ime nove koja je, opet, u velikom skladu s aktualnim interesima. A što se nove realnosti tiče, ona se stvara silom i terorizmom. Otud tako krvavo dovršavanje onoga što više ne funkcionira.

Više je razloga zašto na stoti rođendan Sykes – Picotovog sporazuma, ima mnogo razloga da se kaže kako taj sporazum, de facto, više ne egzistira. Da paradoks bude potpun, prvi koji su glasno i jasno to kazali u ljeto 2014. i podebljali konstataciju buldožerima što su nanijeli ogromne naslage pijeska tvoreći novu granicu između Iraka i Sirije, bili su ciljano stvoreni koljači ISIL-a.

I o svemu su lijepo i profesionalno snimili film, pa ga prikazali gdje su god mogli u svijetu. ”Kraj Sykes – Picota” bio je naziv uratka, jasan da jasniji ne može biti. Bradati komentator kazao je u kameru na odličnom engleskom jeziku: ”Inshallah, ovo nije jedina granica koju ćemo stvoriti…”

Britansko-francuski sporazum od prije sto godina imao je u samoj osnovi više ”konstruktivnih grešaka”.

Prva je bila da su njegovi tvorci u startu ”zaboravili” dva naroda kao dvije notorne postojeće istorijske realnosti tih prostora, Kurde i Palestince. Prve kao vjerovatno najveći narod bez države na svijetu, druge kao jedan od najstarijih.

Više je razloga zašto na stoti rođendan Sykes – Picotovog sporazuma, ima mnogo razloga da se kaže kako taj sporazum, de facto, više ne egzistira. Da paradoks bude potpun, prvi koji su glasno i jasno to kazali u ljeto 2014. i podebljali konstataciju buldožerima što su nanijeli ogromne naslage pijeska tvoreći novu granicu između Iraka i Sirije, bili su ciljano stvoreni koljači ISIL-a

Podjednako kao što se nije uložilo ni minimum mudrosti da se shvati suština povijesnih odnosa između sunita i šiita na Bliskom istoku.

Druga je greška, zapravo, kumovala i ovoj prvoj. Nije se vodilo računa čak i o notornim razlikama i specifičnostima naroda i prostora, pa ni onoliko koliko je to bilo važno za samu realizaciju njihovog, imperijalnog interesa. Osjećaj izgubljenog digniteta i poniženja tinjao je od početka da bi se tokom decenija pretvarao u nepremostiv problem za ono što se globalno naziva imperijalnim interesom Zapada na Istoku.

Treći faktor koji je determinirao veliku promjenu – pored one da su Amerikanci i Rusi (tada Sovjeti), nakon Sueskog rata 1956. zapravo preuzeli od Britanaca i Francuza kontrolu nad obalama Mediterana i dalje po dubini, jeste redefiniranje mnogih eksploatatorskih interesa i geostrategije u regionu. Nafta polako ustupa mjesto drugim gorivima, prije svega plinu, jeftinijem i lakšem za transport. Samim tim i ključni putevi energenata, ali i drugim strateških roba od Istoka na Zapad, prema Evropi kao glavnom potrošaču, znakovito se mijenjaju.

Megaprojektom novih transportnih koridora, morskih, cestovnih i željezničkih, poznatim kao ”Sjever-Jug”, na pravcu od Rusije preko Irana, Azerbejdžana, kraj Perzijskog mora do Indije zaobilazeći Mediteran, Suez, Gibraltar i cijelu obalu Zapadne Evrope, smanjuje se putovanje sa 40 na 14 dana. Ogromna investicija koja je već dogovorena a projekt dijelom i realiziran može da se isplati već u petoj godini eksploatacije.

Što je zanimljivo, ova trasa zaobilazi Tursku, a uz Rusiju, Iran, Azerbejdžan i mnoge druge zemlje i Kina pokazuje ogroman interes za trasu. Zaigrana je igra koja mijenja dosadašnju šemu globalnih savezništava na Istoku. Trag na aktuelnim zbivanjima na Bliskom istoku vidljiv je, i tek će dodatno biti. Rađaju se nova savezništva i nestaje interes za nekim starim. Geostrategija energije i prostora sve diktira.

Humana priča o demokraciji i ljudskim pravima, kao osnovnim razlozima za intervencije unaokolo, priča je za naivne, nažalost. U vrijeme Sykes-Picota time se nisu obmanjivali.

Megaprojektom novih transportnih koridora, morskih, cestovnih i željezničkih, poznatim kao ”Sjever-Jug”, na pravcu od Rusije preko Irana, Azerbejdžana, kraj Perzijskog mora do Indije zaobilazeći Mediteran, Suez, Gibraltar i cijelu obalu Zapadne Evrope, smanjuje se putovanje sa 40 na 14 dana. Ogromna investicija koja je već dogovorena a projekt dijelom i realiziran može da se isplati već u petoj godini eksploatacije

U svemu ovome, očigledno sljepilo za dugoročna zbivanja i pomjeranje interesa, brutalna sebičnost velikih i zanemarivanje interesa ”malih”, uz nedostatak mudrosti i fleksibilnosti u prilagođavanju stvarnosti, dovelo je do velikih lomova u kojima granice nacrtane prije sto godina zapravo više ne važe. Ma koliko ko na njima insistirao, politički i vojno.

Međunarodni poredak koji je insistirao na suverenitetu, nepovredivosti granica i nemiješanju u unutrašnje stvari država, polako je, ali vidljivo odumro. Volja da se brani nije postojala jer su moćni zaključili da je bolje dopustiti raspadanja onih što su postajali jaki u svojoj autoritarnosti. I pomoći u tome gdje zatreba.

Tako se i navodno ”Arapsko proljeće”, ma šta ko htio njime, ispostavilo kao jedan od posljednjih eksera u mrtvački sanduk Bliskog istoka skrojenog ekskluzivno po mjeri imperijalnog interesa.

Ništa nije bilo slučajno. Zaboravilo se i na ”Veliku šahovsku ploču” Zbigniewa Brzezinskog kao i na ne tako davni intervju Petera Galbraitha ”Globusu” u kojem je sasvim jasno i hladno kazao kako ne vidi nikakav problem u tome što će se Irak raspasti na sunitsku, šiitsku i kurdsku državu…

Evo rat u Siriji nije ni gotov, a već se potura rješenje kao u Daytonu za BiH. Takva interesna logika. Na sjeveru Sirije već postoji kurdska Rojava koja je prošlog mjeseca proglasila autonomiju. Mada im za sada ne pada na pamet da proglašavaju neovisnost jer znaju koliko su im Turci blizu a Erdogan se kune svom svojom silom da to ”ni mrtav neće dozvoliti”. Znaju u Rojavi da ni Assadu to, tek tako, neće biti snošljivo.

Kurdi Rojave zaziru čak i od Barzania iz Iraka, koji je obećavao referendum za osamostaljenje i to ovih dana, na stotu godišnjicu Syks-Picotovog sporazuma. Sirijski Kurdi zato šuruju i s Amerikancima i s Rusima kao sa zaleđem znajući da ih hoće progutati sa mnogih strana. Sve može samo novi zaborav na njih kao prije sto godina, ne može.

Te granice ne važe ni za Hezbollah koji ima i teritoriju, i vojsku, i institucije iako su parlamentarna činjenica u zajedničkom Libanonu i ne zaskakuju se baš na državu u kojoj su – država.

Nije li, u drugačijim okolnostima i Gaza država u državi s Hamasom koji tamo vlada. Podjednako i daleka i ovisna i od Palestine na Zapadnoj obali i od Izraela.

Humana priča o demokraciji i ljudskim pravima, kao osnovnim razlozima za intervencije unaokolo, priča je za naivne, nažalost. U vrijeme Sykes-Picota time se nisu obmanjivali. U svemu ovome, očigledno sljepilo za dugoročna zbivanja i pomjeranje interesa, brutalna sebičnost velikih i zanemarivanje interesa ”malih”, uz nedostatak mudrosti i fleksibilnosti u prilagođavanju stvarnosti, dovelo je do velikih lomova u kojima granice nacrtane prije sto godina zapravo više ne važe. Ma koliko ko na njima insistirao, politički i vojno

Palestina, opet, ima zastavu ispred zgrade UN-a u New Yorku, ali joj se na teritorij ne može mimo Izraela. Ipak, svi oni na svoj način pozivat će se na Quebec, Škotsku ili Kataloniju. Veliko je pitanje koliko danas i Egipat kontrolira Sinaj, poluotok što ga je Morsi, predsjednik pod skutima tzv. arapskog proljeća ”prodavao” Izraelu za 8 milijardi dolara da ovi tamo ”riješe palestinsko pitanje”. A i Hamas iz zabravljenog susjedstva bio je spreman na taj deal. Morsija, naravno, više nema, a sjeverni dio poluotoka pod kontrolom je ISIL-a, kojeg svi već rutinski nazivaju ”Islamskom državom”. Baš onako kako oni sami sebe nazivaju, mimo bilo kakvog drugog osnova sem oružja dobačenog sa strane.

Ukratko, ni granice nisu što su nekad bile. Uz izuzetak istine da ove ovakve na Bliskom istoku uglavnom nisu ni bile ništa drugo, do rezultata sile, interesa i dogovora jačih. Uostalom, i mnoge evropske prije sto godina nisu bile ove današnje. Znam ozbiljnog ambasadora iz velike evropske zemlje koji mi je rekao – ni današnje, evropske granice nisu dovršene. I njih će uređivati ”život”.

Temeljem svega što se na Bliskom istoku dešavalo i dešava, razlika je velika prvenstveno u tome što je ove granice na Bliskom istoku, od Sayks-Picota do danas, mnogo više uređivala smrt, nego život. Pa i kad ih više nikako ne bude ovako ravnih i bez veze s realnošću, ništa neće biti gotovo. Samo će se Amerika i Evropa i dalje čuditi, otkud opet to. Na Bliskom istoku odavno se čude sve manje. Vjerujte mi na riječ.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Lora Vidović
Foto: Jutarnji list

Neprihvaćanje vašeg izvješća o radu za prošlu godinu, koje ste prezentirali u Saboru, oporbeni su političari više puta komentirali kao nečuvenu situaciju kakva se još nikada nije dogodila. No treba li joj se, s obzirom na politiku aktualne vlasti, čuditi – govori se da je to ionako put prema vašoj smjeni?

Žao mi je što izvješće nije prihvaćeno, jer mislim da je riječ o vrlo vrijednom tekstu u koji je uloženo puno truda i znanja i čiji je jedini cilj odgovoriti na ono što zakon traži, a to je dati na uvid ocjenu stanja ljudskih prava i pojava diskriminacije s popisom preporuka.

Činjenica da izvješće prvi put od 1990-ih nije prihvaćeno ne daje nam odgovor na pitanje što će biti sa 160 preporuka za uklanjanje sustavnih problema s kojima se građani suočavaju u Hrvatskoj. Je li Sabor poručio da se s tim preporukama ne slaže i da ih ne treba provoditi? To je za mene suštinsko pitanje.

Mislim da bi se oni koji su glasali protiv izvješća složili s velikom većinom onoga što u njemu piše samo da su ga pročitali: ne znam može li netko imati nešto protiv toga da se primjerice poboljša dostupnost vode građanima. No politička odluka o glasovanju protiv predstavljenog izvješća ne traži argumente. Osim toga, taj se dokument odnosi na vrijeme kada je vladala SDP-ova parlamentarna većina

Mislim da je rezultat glasovanja takav upravo stoga što sam na mjesto pučke pravobraniteljice imenovana za prethodne parlamentarne većine. Svi klubovi zastupnika, osim HDZ-ova, u svom su izlaganju istaknuli kako će podržati izvješće, no po raspravi se vidjelo da ga većina njih, bez obzira na to iz koje su stranke, nije pročitala, čak ni sažetak – to je bilo očito po sadržaju njihovih izlaganja i po temama čije su nenavođenje zamjerali, a navedene su.

Mislim da bi se oni koji su glasali protiv izvješća složili s velikom većinom onoga što u njemu piše samo da su ga pročitali: ne znam može li netko imati nešto protiv toga da se primjerice poboljša dostupnost vode građanima. No politička odluka o glasovanju protiv predstavljenog izvješća ne traži argumente. Osim toga, taj se dokument odnosi na vrijeme kada je vladala SDP-ova parlamentarna većina.

Potpredsjednik Vlade Božo Petrov već je najavio da će biti suzdržan ako se potegne pitanje vaše smjene?

O mojoj smjeni mogu glasovati jedino zastupnici u Hrvatskom saboru: nadam se da do toga neće doći, ali ako se takva politička odluka donese i ako parlamentarna većina sakupi za to dovoljno ruku, vrlo vjerojatno ću je osporavati. Međutim, moram reći da takvu mogućnost ne gledam osobno – smatram da bi jednako prošao i bilo tko drugi na mom mjestu.

Lora Vidović
Foto: Ombudsman.hr

Nisam u situaciji da se borim za posao, ali mi je bitno zadržati neovisnost ove institucije, što zbog razvijanja demokratičnosti u zemlji, a što zbog njezina ugleda u svijetu, potvrđenog mojim izborom za predsjednicu Europske mreže nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava. Zakonski, neprihvaćanje izvješća ne znači i smjenu, upravo zato da bi se sačuvala neovisnost institucije i pravobranitelju dala sloboda i mogućnost da ukaže na probleme na kojima treba raditi te da bude kritičan prema svakoj vlasti.

Budući da ste spomenuli političku odluku kao glavni razlog neprihvaćanja izvješća, kako na nju gledate u kontekstu ove vlasti?

Zasigurno se neću upuštati u političke kritike, pa ću vam odgovoriti onako kako sam kazala i u Saboru: nisam političarka i ne natječem se za političke bodove. Ne sudjelujem u političkim kampanjama, neću biti politički cenzor i davati političke packe. Na meni je da čitam pritužbe građana, brinem da postupci koje vodimo u Uredu budu kvalitetni, da sa svojim timom pratim stanje ljudskih prava i pojave diskriminacije u zemlji te jednom godišnje o tome izvještavam Sabor.

Nekolicina zastupnika iz vladajuće koalicije prozvala vas je za snažnu ideološku obojenost izvješća: prema njima, prešutjeli ste neke navodne slučajeve diskriminacije, poput onih da su najdiskriminiraniji etnički Hrvati izvan zemlje ili da se neki još od 1945. bore za povrat svoje imovine?

Nisam u situaciji da se borim za posao, ali mi je bitno zadržati neovisnost ove institucije, što zbog razvijanja demokratičnosti u zemlji, a što zbog njezina ugleda u svijetu, potvrđenog mojim izborom za predsjednicu Europske mreže nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava. Zakonski, neprihvaćanje izvješća ne znači i smjenu, upravo zato da bi se sačuvala neovisnost institucije i pravobranitelju dala sloboda i mogućnost da ukaže na probleme na kojima treba raditi te da bude kritičan prema svakoj vlasti

Treba pročitati izvješće i zakone koji određuju djelokrug rada pučkog pravobranitelja. Tvrdnja da su najdiskriminiraniji etnički Hrvati izvan Hrvatske nema nikakvog uporišta u Zakonu o suzbijanju diskriminacije, po kojem je Ured pučkog pravobranitelja središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije.

Dakle kod te tvrdnje ne možemo govoriti o primjeni prava, a za pitanje položaja Hrvata izvan RH osnovan je Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske. Što se tiče problema denacionalizacije, o njemu pišemo već godinama, a za 2015. u kontekstu dugogodišnjeg zastoja u isplaćivanju naknade za pokretnine sa svojstvom kulturnog dobra (koje su sastavni dio zbirki, muzeja, galerija i drugih ustanova), o čemu dajemo preporuke Ministarstvu pravosuđa.

Zaključno, tvrdim da izvješće nije ideološki obojano, da nije rezultat subjektivne procjene, nego je utemeljeno na Ustavu, zakonima, međunarodnim dokumentima i sudskoj praksi, ne samo domaćih sudova nego i onih u Strasbourgu i Luxemburgu.

Ladislav Ilčić vam je zamjerio da problematizirate korištenje usklika ”Za dom spremni”, ali ne i onog ”Smrt fašizmu, sloboda narodu” pod kojim su, kako kaže, također ubijani građani: kakav je vaš stav o tome?

Puno sam razmišljala o tome i mislim da je tu jako važna uloga povjesničara. Tvrtko Jakovina je nedavno izjavio kako se već dvadeset godina iznose argumenti koji ne rezultiraju promjenom stavova, a to nije dobro. Mislim da ta dva usklika nisu u istoj ravni, a o tome govori i praksa domaćih sudova koja je osudila korištenje prvoga, kao i upotrebu fašističkih obilježja, dok takve prakse, barem prema mojim saznanjima, u slučaju drugoga – nema.

Znamo za situaciju tijekom južnoafričkog aparthejda, kada je manjina ugrožavala većinu, ali Hrvatsku ni izdaleka ne možemo usporediti s tim političkim sustavom. Većina ima moć i snagu da kreira društveno prihvatljive vrijednosti i norme, ima lakši pristup medijima i drugim društvenim dobrima

Isti je zastupnik iznio konstrukt da ste na strani nekih manjina koje svojim djelovanjem žele uništavati interese većinskog naroda?

Na tu sam izjavu odgovorila u zaključnoj riječi, pa mogu ponoviti: pitanje ugrožavanja većine od strane manjine je pitanje koje se provlači godinama. Znamo za situaciju tijekom južnoafričkog aparthejda, kada je manjina ugrožavala većinu, ali Hrvatsku ni izdaleka ne možemo usporediti s tim političkim sustavom.

Većina ima moć i snagu da kreira društveno prihvatljive vrijednosti i norme, ima lakši pristup medijima i drugim društvenim dobrima. Upravo zato je potrebno manjinama – vjerskima, nacionalnima ili drugima – pružiti okvire u kojima mogu imati jednak pristup društvenim dobrima i pravu na slobodno izražavanje svojih vrijednosti.

Kako onda komentirate istup HDZ-ove zastupnice Marije Budimir da položaj nacionalnih manjina u Vukovaru nije ni približno tako problematičan kao što navodite, nego da ste o tome iznijeli svoj privatni, osobni stav?

Lora Vidović
Foto: Jovica Drobnjak

Kada se u raspravi o izvješću govorilo o Vukovaru, govorilo se uglavnom o problemima obrazovanja o čemu će, pretpostavljam, izvještavati pravobraniteljica za djecu. Izvješće u kontekstu Vukovara govori o činjenici da su se i tijekom 2015. nastavili prijepori oko postavljanja dvojezičnih ploča i da do razrješenja te situacije može doći jedino dijalogom i uvažavanjem obiju strana.

Poruka je vladajućih dakle da problema vezanih uz nacionalne manjine nema: štoviše, po riječima mostovca Mire Bulja i spomenute Marije Budimir, Hrvatska po tom pitanju može biti primjer drugima. No s obzirom na poglavlje izvješća koje govori o nacionalnim manjinama, čini se da se takvim konstatacijama obmanjuje javnost?

Hrvatska je još u pristupnim pregovorima s EU-om unaprijedila svoje zakonodavstvo, imamo i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji daje visoku razinu prava, ali je činjenica da ga ne implementiramo dovoljno.

Činjenica je i da nema odgovarajuće zastupljenosti pripadnika manjina u tijelima državne uprave i da im je pristup medijima otežan. Izbori za predstavnike vijeća nacionalnih manjina su takvi da se građane ne potiče da na njih izađu, a problematizira se i pravo na zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u Saboru. Zakon je dakle dobar, ali je njegova primjena – loša.

Gotovo nestvarno zvuči vaše upozorenje da je lani bilo 92 tisuće umirovljenika koji su primali mirovinu manju od 500 kuna, da se zamalo petina mladih ne obrazuje i ne radi te da je 38 tisuća građana u potpunosti izvan sustava javne vodoopskrbe?

Gotovo nestvarno zvuči vaše upozorenje da je lani bilo 92 tisuće umirovljenika koji su primali mirovinu manju od 500 kuna, da se zamalo petina mladih ne obrazuje i ne radi te da je 38 tisuća građana u potpunosti izvan sustava javne vodoopskrbe

Tu su i djeca bez roditeljske skrbi koja upišu fakultete i dobiju stipendiju, pa onda nemaju pravo na uslugu smještaja, pri čemu pola stambenih jedinica predviđenih za to zjapi prazno. Već godinama preporučujemo uvođenje državne mirovine za starije osobe, čime bi se zasigurno smanjila njihova socijalna isključenost, da ne govorimo o problemima onih koji žive u ruralnim i udaljenim područjima.

U ruralnim i udaljenim područjima zemlje stanje je postalo posebno kritično nakon rata: umjesto da budu ono što i jesu, integralni dio državnog teritorija, vlast ih doživljava kao nekakvo strano tijelo?

Čujemo argument da nije isplativo dovoditi struju u područja u kojima živi desetak stanovnika, ali je cijeli niz mogućnosti kako se takve i slične stvari mogu poboljšati. Naravno da se gleda i na financijsku isplativost, ali se valja prvo zapitati čiji su to građani i na koji način Hrvatska kao socijalna država pokazuje skrb i brigu za njih. Izvješće i u vezi takvih problema donosi cijeli niz preporuka za koje ne znamo kako će, u kontekstu neprihvaćanja, biti provedene.

Ovdje samo mogu ponoviti konstataciju i zabrinutost povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava Nilsa Muižnieksa, koji je naveo porast etničke netolerancije i govora mržnje usmjerenih prema nacionalnim manjinama te zatražio od hrvatskih vlasti da zaštite i očuvaju pluralizam javnih medija, njihovu slobodu i ključne elemente tog pluralizma

Problematizirate i sve težu dostupnost obrazovanja određenim skupinama mladih, kao i zdravstvenog sustava koji zbog najnovijih mjera postaje sve nedostupniji tzv. običnim građanima?

O imovinskom stanju građana sve više ovisi i to koliko su im dostupne javne usluge: zdravlje, obrazovanje, besplatna pravna pomoć. Što se tiče zdravstva, jedna od preporuka je da se donese pravilnik o osiguranju medicinski prihvatljivog vremena za ostvarivanje mjera zdravstvene zaštite, za transparentnost lista čekanja. Ili da Ministarstvo zdravlja propiše univerzalne znanstvene kriterije koji će se primjenjivati pri utvrđivanju zdravstvene sposobnosti za radna mjesta s posebnim uvjetima rada: primjerice, ako imate zečju usnu, sada ne možete biti policijski službenik zato što vas ona čini vidljivo različitima. Pitam se što će se dogoditi kada nam se za mjesto policajca u Hrvatskoj prijavi osoba crne boje kože…

U Izvješću tematizirate i slobodu medija, pa u tom kontekstu podsjećamo da je Ministarstvo kulture ukinulo ili ograničilo financiranje čitavom nizu neprofitnih medija i udruga, odnosno upravo onima koji su preuzeli velik dio posla u vezi slobode javne riječi i drugih faktora presudnih za stanje ljudskih prava i demokratizaciju društva?

Jako je važno da bilo koja vlast na bilo kojoj razini te udruge vidi kao svoje partnere. Što se medija tiče, ne treba posebno isticati važnost njihove uloge u demokratskom društvu, pa će pitanja i odluke koje spominjete biti dio izvješća za ovu godinu. Načelno, što imamo veći pluralizam medija, to će i društvo, u smislu demokratizacije i ljudskih prava, biti bolje.

Lora Vidovic.
Foto: Goran Mehkek

Ovdje samo mogu ponoviti konstataciju i zabrinutost povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava Nilsa Muižnieksa, koji je naveo porast etničke netolerancije i govora mržnje usmjerenih prema nacionalnim manjinama te zatražio od hrvatskih vlasti da zaštite i očuvaju pluralizam javnih medija, njihovu slobodu i ključne elemente tog pluralizma.

(Prenosimo s portala Novosti).

Ciceron je 168. godine prije Krista zapisao: ”Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica odmara se za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset”.

A, da nastavimo ovu, složit će te se izuzetno aktualnu sliku društva i opišemo situaciju u kojoj se raspada Vlada? Ciceron bi danas kazao da hrvatski građani šute i strahuju, sagibaju kičmu pred vlast i, oprostite mi na brutalnost i na otvorenost, jedu govna.

Mislite da nemam pravo tako o nama pisati, da nas ne poznajem, da pretjerujem? Varate se! Niste vi jedini koji šapćete u kafićima i koji gledate preko ramena i naokolo da vidite tko vas sluša i možete li se društvu u kojem se nalazite povjeriti, možete li otvoriti dušu i kazati, odista, što mislite o situaciji.

I vi ste djeca glasovite hrvatske šutnje!

Ali, rekao bih, kod vas je prisutan i akutan strah. Vi se tih majmuna koji vam rade o glavi, koji nas i naše sumještane pljačkaju i varaju, bojite. Zašto??!! Naime, ne mogu vjerovati da je nedostatak reakcija, na razini građanstva, samo rezultat naše komocije ili fatalnosti (iako znate da nas se vodi kao ovce na klanje), kaotičnoga i potpuno nezanimljivoga stanja u oporbenim redovima ili navika na to da gazduju uvijek isti.

Ciceron bi danas kazao da hrvatski građani šute i strahuju, sagibaju kičmu pred vlast i, oprostite mi na brutalnost i na otvorenost, jedu govna

Vama, gospodo draga, gazde su utuvili u mozak da morate biti kuš i glasati pokorno, zna se već za koga (za one koji se u vrte u krug, kao zmija koja jede svoj rep, za HDZ i SDP, te za njihove satelite). Jer će vam, inače, netko, zna se već tko, zajebati život. I to gadno.

Dakle, o strahu je riječ. Enciklopedije kažu da je strah ”negativan osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi opasnost, odnosno očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nerealna (nestvarna, tj. opasnost zapravo ne postoji)”.

Što? Moram li vam nacrtati kako nam se sve prijeti? Kako nas se pretvorilo u roblje? Zato vam kažem da je strah stvaran, razumljiv, ali i oboriv.

Ne bih nikako želio da ove retke shvatite kao omalovažavanje. Niti kao moju samopromociju s obzirom da sam u više navrata dokazao kako sam spreman prozvati lopove, kriminalce i zločince najgore vrste. Jer ja vas, u stvari, želim ohrabriti. Pa ću stišati malo ton i pozvati vas na jedno razmišljanje o nama, o našoj biti i o našemu poslanju.

Palo mi je na pamet da vam o tome danas nešto napišem kada sam u subotu sjedio u dvorani Vatroslava Lisinskog promatrajući tužan spektakl XVII. Općeg sabora HDZ-a i vidjevši, konstatiravši još jednom, ali definitivno, da u toj stranci nema niti intelektualaca, ni morala, ni etike, ni duhovnosti.

Pobunio se, čini se, najavljujući neminovno, jedino Andrej Plenković koji je rekao da Tomislav Karamarko sam mora odgovoriti je li preveliki uteg, odnosno, aludirajući na slučaj Ive Sanadera, da HDZ ”ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana” jer se od modernih političara očekuju najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta što su mu preduvjeti za kredibilno političko djelovanje. Ali jedna lasta, kaže se, ne čini proljeća.

Ali, rekao bih, kod vas je prisutan i akutan strah. Vi se tih majmuna koji vam rade o glavi, koji nas i naše sumještane pljačkaju i varaju, bojite. Zašto??!! Naime, ne mogu vjerovati da je nedostatak reakcija, na razini građanstva, samo rezultat naše komocije ili fatalnosti (iako znate da nas se vodi kao ovce na klanje), kaotičnoga i potpuno nezanimljivoga stanja u oporbenim redovima ili navika na to da gazduju uvijek isti

Da, da, nema intelektualaca. A, inače, gdje su ti intelektualci? Svjestan sam opasnosti da se i mene gurne u grupu nedosljednih jer, eto, prijateljujem s Ivom Josipovićem pa bi to imalo značiti da nisam neovisan. Makar imam odgovor: neovisan sam koliko sam siromašan, a siromašan sam, toliko, da slobodniji i neovisniji ne mogu ni biti.

Intelektualci inače, znam (ali navodim riječi bosanskog teologa fra Ivana Bubala), rado pretendiraju na poseban autoritet svoga glasa u javnosti i posebnu važnost svoje uloge u društvu, pozivajući se a priori na vlastiti moralni integritet i autonomiju, intelektualnu kompetenciju i kritičko mišljenje, zauzetost za univerzalne vrednote i protivljenje ideologijama partikularnih interesa – kao da se samo po sebi razumije da su im te vrline svojstvene takoreći per definitionem. A kad se pokaže da to i nije baš sve tako samorazumljivo, da npr. njihovo mišljenje nije uvijek ni neovisno ni kritičko ili da im nije mrska bliskost s političkim moćnicima, onda spremno posežu za svojim intelektualnim, zapravo sofističkim vještinama, kako bi svoj intelektualni ”proizvod“ s greškom ”prodali“ pod firmom nekoga dubljeg uvida i višeg znanja. Sve, reklo bi se, prema poznatom načelu sofističke vještine uvjeravanja u smislu nagovaranja, kako ga je još u V. st. pr. Krista formulirao veliki meštar sofističkog zanata Protagora: ”slabiji govor činiti jačim“.

Intelektualci su, naravno, na ovome portalu: Kuzmič, Brnčić, Gruenfelder, Porobija, Kregar, Josipović, Pofuk, Vlašić, Dovniković… pa Jergović, itd, itd… Ali gdje su oni intelektualci koji bi utjecali na politički život, da odluke ne budu samo volja najgorih i animalni pragmatizam?

Postavimo samo pitanje: Jesmo li stvarno osuđeni na prihvaćanje golog makijavelizma, ili čak – valjda kao intelektualci? – pozvani na njegovu ciničnu apologiju? Najgori u vrijednosno-moralnom smislu kao najbolji u političko-funkcionalnom?

Prije nego što svatko koga muči to pitanje odgovori sebi ili drugima, dobro bi bilo da ima na umu ono što o tome kaže – s autoritetom jednoga od vodećih disidenata i s ugledom svjetski priznatog državnika – V. Havel na jednom od brojnih mjesta na tu temu: ”Bilo kako bilo, jedno je sigurno: moralnost i nemoralnost imaju svoje izravne političke posljedice, a političke odluke, pak, imaju svoje izravne moralne posljedice. Zbog toga mislim da je besmisleno odjeljivati politiku od morala i tvrditi da se radi o dvjema različitim stvarima koje međusobno nemaju nikakve veze. Tvrditi ili čak prakticirati takvo što nije samo – paradoksalno – duboko nemoralno već, ujedno, politički posve pogrešno. Moralnost je naprosto svuda prisutna kao i politika, a politika koja se odvoji od moralnosti naprosto je loša politika.“

Pobunio se, čini se, najavljujući neminovno, jedino Andrej Plenković koji je rekao da Tomislav Karamarko sam mora odgovoriti je li preveliki uteg, odnosno, aludirajući na slučaj Ive Sanadera, da HDZ ”ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana” jer se od modernih političara očekuju najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta što su mu preduvjeti za kredibilno političko djelovanje. Ali jedna lasta, kaže se, ne čini proljeća

Lakoća kojom se u Saboru i općenito u politici izbacuje moral iz politike znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti. Ja mislim da se to može promijeniti. Jer onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je došlo pitanje – i čovjek i njegov svijet.

Zašto vam, uostalom, sve ovo pišem? Kako bi demokracija zaživjela u ovom djelu Europe, mediji moraju djelovati kao neutralna snaga koja, paradoksalno, oponira političkim stajalištima u vezi s etničkim pitanjima i nacionalizmom, ali ponajprije s korupcijom i etičkim dilemama uopće.

Imao sam sreću što sam prijateljevao s Gotovcem, Tripalom i Supekom, među inima, i što sam shvatio da iz te naše hrvatske priče mora izrasti nova moralnost. Nova snaga u borbi za izgubljeno dostojanstvo. Neko vrijeme sam bio nedorastao tom zahvatu. Bez obzira što sam već bio pokazao da me takva nova pravednost zanima, poglavito nakon susreta sa leševima ubijenih hrvatskih Srba nakon “Oluje”, o čemu sam među prvima u Hrvatskoj pisao.

Smatram se moralnom osobom, nisam se nikada okoristio posebnim položajem, radnik sam, nisam špekulant, i kao kršćanin duboko osjećam potrebe siromašnih i obespravljenih. Želim razumijeti samo jezik istine, jezik beskompromisne borbe za ljudsko dostojanstvo, jezik mira i poštenja.

Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti (i ja izlazim) sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti za gradnju svoje budućnosti.

Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika vrlo častan posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše egzistencije, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

Na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika vrlo častan posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše egzistencije, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno

Odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, klanjanje snazi, svaku zavist, neiskrenost, nevjeru, nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, izrabljivanje tuđe dobrote, manipuliranje, obmanjivanje.

Od vas, mojih sugrađana, kao, dakako, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost…

Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti jer ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, znači ponajprije odgovornost prema drugima i prema svijetu.

Želim citirati jednoga svog kolegu, pokojnog Sinišu Glavaševića, vukovarskog heroja. Jer Siniša Glavašević je heroj one Hrvatske koja ne odustaje: ”Vjerojatno bih odustao od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?” Tako je govorio Siniša Glavašević.

Pozivam vas, zato na buđenje istini o jedinstvu ljudskog roda, na život sada, na licu mjesta, na čašćenje života. Zapravo, izazivam vas da se pogledate u ogledalo i da si kažete: ne, ja se te đubradi koja nas unesrećuje ne bojim i ja ću ih sa mojim sugrađanima zbaciti s vlasti. Samo, budimo sigurni da imamo adekvatnu i kvalitetnu zamjenu: tako da iza jedne porcije govna ne počnemo gutati drugu.

Pozivam vas, zato na buđenje istini o jedinstvu ljudskog roda, na život sada, na licu mjesta, na čašćenje života. Zapravo, izazivam vas da se pogledate u ogledalo i da si kažete: ne, ja se te đubradi koja nas unesrećuje ne bojim i ja ću ih sa mojim sugrađanima zbaciti s vlasti. Samo, budimo sigurni da imamo adekvatnu i kvalitetnu zamjenu: tako da iza jedne porcije govna ne počnemo gutati drugu

Za kraj, jedna poruka ovima koji su sjedili oko mene u Lisinskom. Dragi hadezeovci, ako vam se i dalje lamata kitama, ako se želite ponašati kao pijani putnici pola sata prije potonuća Titanica, pliz, obavite to, po mogućnosti, na diskretan način, unutar te vaše šugave stranke. Jer nikoga više ne zanimate doli  onih kojima plaće ovise o navodnoj lojalnosti Miljanu Brkiću s obzirom da polako postajete svjesni da, kako kaže Jelena Lovrić, vašoj priči je došao kraj i Tomislavu Karamarku teče odjavna špica.

Meni su, da skratim priču, jer sam vas vidio onako primitivne i goropadne u Lisinkom (kako razdragano plješćete Ćoriću i Ilčiću), vaši penisi u zraku potpuno irelevantni. Rod vam se umješao u karakter. I ovo što ću sada reći valja ne samo za HDZ-ovce koliko i za sve ”prestrašene” ili mlohave hrvatske građane (naime, postoji provjerljiva teza da su mnogi Hrvati kao labave ili mlitave kite). Naime, sve dok vas vladajući gaze i s vama se igraju (danas ostajemo bez reforme školskog sustava, sutra ćemo ostati bez kruha) radije razmišljajte o poželjnomu: da se prestanete ponašati kao pizde.

Ivan Pavao II

(Opaska uredništva: Nastavno na feljton o papi Franji u Sarajevu donosimo sve planirane govore pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu 1994., koji su izgovoreni 8. rujna 1994. u Castelgandolfu, a onda i govore s realiziranog pohoda glavnom gradu Bosne i Hercegovine 12. i 13. travnja 1997. Činimo to u spomen na brojne žrtve rata tijekom opsade Sarajeva, kao podsjetnik na recentnu povijest i kao znak poštovanja prema učenju ovoga velikoga pastira).

Pismo pape Ivana Pavla II. kardinalu Vinku Puljiću

21.04.1997.

Na pismo duboke zahvalnosti zbog pastirskoga pohoda, koje je u ime biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputio kardinal Vinko Puljić, papa Ivan Pavao II. odgovorio je 21. travnja 1997. slijedećim pismom:

”Časnome bratu
gospodinu kardinalu Vinku Puljiću,
vrhbosanskom nadbiskupu

S velikom sam radošću pročitao pismo što ste mi ga uputili prošloga 14. travnja u vezi s mojim nedavnim pastirskim pohodom sarajevu. Najsrdačnije Vam zahvaljujem za plemenite osjećaje i želje koje ste očitovali u svoje osobno ime kao i u ime ostalih biskupa ordinarija, te svećenika, redovnika, redovnica i svih vjernika Bosne i Hercegovine.

U duhu ostajem sa svima vama te se uvijek rado sjećam nezaboravnih trenutaka koje sam među vama proveo i velike ljubavi koju ste mi iskazali i ne prestajem uzdizati svoje prošnje Bogu za svakoga od vas i za vašu zemlju

I ja također sa svoje strane želim najiskrenije zahvaliti za doček koji mi je priredila ljubljen katolička zajednica cijele vaše crkvene pokrajine, zajedno s tolikim drugim ljudima dobre volje.

Na osobit pak način zahvaljujem Vama, Gospodine Kardinale, Vašem pomoćnom biskupu preuzvišenome mons. Peri Sudaru i svima koji su svojim neumornim i velikodušnim radom sudjelovali u pripravi mojega pohoda.

Sam se pohod odvio na najbolji mogući način, unatoč raznovrsnim teškoćama, i omogućio mi je da rukom dotaknem tolike žalosne posljedice “uzaludnoga krvoprolića” koje se dogodilo u vrijeme nedavnoga rata.

Kao što sam to već istaknuo u svojemu govoru na oproštajnoj svečanosti, mogao sam se ipak uvjeriti i mogao sam vidjeti da je Crkva u Bosni i Hercegovini “vrlo živa Crkva, koja je, unatoč ogromnim protivštinama i patnjama, puna poleta, i koja je znala nositi svoj križ i pred svima svjedočiti spasenjsku snagu evanđeoske poruke”.

Sam se pohod odvio na najbolji mogući način, unatoč raznovrsnim teškoćama, i omogućio mi je da rukom dotaknem tolike žalosne posljedice “uzaludnoga krvoprolića” koje se dogodilo u vrijeme nedavnoga rata

Želim Vam zbog toga ponovno zajamčiti da je “cijela Crkva uz vas”. Sveta Stolica će učiniti koliko god bude u njezinoj moći da Crkvi u Vašoj domovini pruži potporu kako bi se očuvala, štoviše kako bi razvijala kršćanski život.

U duhu ostajem sa svima vama te se uvijek rado sjećam nezaboravnih trenutaka koje sam među vama proveo i velike ljubavi koju ste mi iskazali i ne prestajem uzdizati svoje prošnje Bogu za svakoga od vas i za vašu zemlju.

Na Vas, Gospodine kardinale, na biskupa Peru Sudara i na sve vaše suradnike i vjernike zazivam blagoslov Krista, našega zagovornika kod Oca, i ištem zaštitu Djevice manje, naše predrage Majke.”

(Kraj feljtona)

Jelena Lovrić

Tomislavu Karamarku počela je teći odjavna špica. Bez obzira kako će se dalje odvijati operacija njegove eliminacije iz Vlade i kako će saborsko glasanje o povjerenju završiti, on dugoročno više ne može opstati. Ni u Banskim dvorima, ni na čelu HDZ-a. Afera Drimia ili KaraMOL sa svim svojim još nezavršenim ekstenzijama pokazala se ubitačnijom nego što se činilo u prvi trenutak.

Šefa HDZ-a neće ubiti sukob interesa, nego odjek cijelog slučaja u javnosti. Njegovi se reputacijski gubici neminovno prelijevaju na cijelu Vladu i stranku pa je HDZ pred odlukom: ili Karamarko ili stranka, ili vlast ili izbori.

Postupak tranzicije već je otvoren. Ali HDZ-u treba vremena da to akceptira i odradi. Da ne djeluje kao kapitulacija pred zahtjevima Mosta. Izbori se nikome ne mile. Jedni i drugi u tom bi slučaju mogli popiti ozbiljne gubitke i ostati bez vlasti. Most, tvrde, želi sačuvati Vladu. Karamarko može ostati šef HDZ-a, kaže Božo Petrov. Ljubazna ponuda koja je u HDZ-u izazvala veliku pomutnju.

Dvije posve smušene konferencije za novinare sazvane iznenada, u jednom danu, govore da su se malo pogubili, da ne znaju tko im glavu nosi. U prvi su trenutak najavili da će pokušati protuudar na Most. Karamarko otkriva da sanja o njegovu razbijanju i čerupanju.

HDZ i Most su sada u neprijateljskim odnosima, pa HDZ mora krenuti u juriš na osvajanje Mostovih zastupnika kako bi u glasanju o Karamarkovu opozivu otkazali poslušnost Petrovu – javlja se odjednom Vlado Šeks, javno crtajući HDZ-ov ratni plan. Ali, to je plan zbog kojeg bi obje strane, i HDZ i Most, mogle iskrvariti.

Tomislavu Karamarku počela je teći odjavna špica. Bez obzira kako će se dalje odvijati operacija njegove eliminacije iz Vlade i kako će saborsko glasanje o povjerenju završiti, on dugoročno više ne može opstati. Ni u Banskim dvorima, ni na čelu HDZ-a. Afera Drimia ili KaraMOL sa svim svojim još nezavršenim ekstenzijama pokazala se ubitačnijom nego što se činilo u prvi trenutak

Premda se čini da u HDZ-u trenutačno nema nikoga tko bi pristao rušiti šefa stranke, izjave iz središnjice nisu tako jednoznačne. Dva prva čovjeka ne govore isto. Karamarko glumi normalnost, pokazujući da ništa ne shvaća: dok mu se trese tlo pod nogama, on objavljuje postove s djecom ili umjesto na radnom mjestu, u Vladi, dane provodi s društvom na rođendanskom ručku.

Milijan Brkić, u statusu spasitelja koji će okupiti i stabilizirati raspuštenu stranku, oglašava se drukčije. Podržava Karamarka, ali nema rušenja Vlade, probleme valja rješavati u razgovoru s partnerima iz Mosta, kaže formalno drugi, ali po moći možda trenutačno i prvi čovjek HDZ-a. Iz njegovih se izjava može razumjeti da smiruje situaciju i već je počeo graditi mostove prema vremenu poslije, nakon što se Karamarko iskrca.

Vjerojatno svjestan da HDZ nove izbore, bez obzira kad bili, sadašnji šef ne može voditi. Da se u novu utakmicu mora ići s novim liderom. Brkiću za realizaciju tog plana treba nekoliko mjeseci. Ali je on pokrenut, bez obzira koliko u HDZ-u trenutačno tvrdili suprotno.

Tomislav Karamarko na izlaznim je vratima, prvo, zato što ga je afera u kojoj se preko žene našao povezan s MOL-ovim interesima teško, možda politički i smrtonosno ranila. Neovisno o tome što će reći Povjerenstvo o sukobu interesa i hoće li se uključiti neke druge organizacije, on je moralno teško kompromitiran.

S takvom hipotekom postao je nesavladiv teret vlastitoj stranci. HDZ se sada može praviti da ga to ne dira, može reperkusije njegova imidža ignorirati, ali htio – ne htio morat će misliti na odjek u javnosti i moguće posljedice na izborima.

Šefa HDZ-a neće ubiti sukob interesa, nego odjek cijelog slučaja u javnosti. Njegovi se reputacijski gubici neminovno prelijevaju na cijelu Vladu i stranku pa je HDZ pred odlukom: ili Karamarko ili stranka, ili vlast ili izbori

Činjenica da se Karamarko dao uplesti u takve krajnje rizične i skandalozne aranžmane sugerira da je ili politički potpuno autističan, pa nije mogao procijeniti moguće posljedice takvih sprega, ili je papučar, pa se nije usudio oduprijeti ambicijama i apetitima vlastite žene.

Jedno i drugo definitivno ga diskvalificira.

Problem se ne da riješiti relativiziranjem moralnog aspekta cijelog slučaja pod firmom da je opstanak Vlade važniji od etičkog picajzliranja ili svake ozbiljnosti i osjećaja za ispravnost lišenim tvrdnjama da “veliki moralizatori”, koji se navodno upinju uništiti Karamarka, zapravo rade za Srbiju. Potpuno nevjerojatna konstrukcija koja šefa HDZ-a faktički stavlja ispred morala!?

Drugo, Karamarko je na zalasku i zato što je njegova politika ekstremiziranja HDZ-a doživjela potpuni slom. Jahanje na ideološkim sukobima i polarizaciji Hrvatske rezultiralo je kobnim podbačajem na izborima. Njegovi jastrebovi, poput Hasanbegovića ili Tepeša, zavadili su Vladu s dobrim dijelom javnosti, domaće i inozemne. Doveli su do toga da HDZ danas glavnu opoziciju nema u institucionaliziranoj oporbi, u SDP-u ili drugim strankama, nego u probuđenom i na otpor sve spremnijem civilnom društvu.

Protiv HDZ-a i njegovih trabanata, nositelja konzervativne kontrarevolucije, više su učinile dvije djevojke koje su stale na put takozvanom Hodu za život, zapravo maršu protiv prava na izbor, nego u nekoj mišjoj rupi nestali Zoran Milanović.

HDZ i Most su sada u neprijateljskim odnosima, pa HDZ mora krenuti u juriš na osvajanje Mostovih zastupnika kako bi u glasanju o Karamarkovu opozivu otkazali poslušnost Petrovu – javlja se odjednom Vlado Šeks, javno crtajući HDZ-ov ratni plan. Ali, to je plan zbog kojeg bi obje strane, i HDZ i Most, mogle iskrvariti

Teško je očekivati da bi se sada retorikom građanskog rata teško kompromitirani Karamarko mogao presvući u političara umjerene provenijencije. Ni pola godine od formiranja HDZ-ove vlasti posve je jasno da se njegova politika sudarila sa zidom i da će teško havarirana biti otpremljena na groblje političkog otpada. Stranka će morati krojiti novo ruho. A za novu su politiku potrebni novi ljudi.

Treće, Karamarku vrijeme curi i stranka je već potiho otvorila potragu za nasljednikom zato što on nikada nije ni bio HDZ-ov lider. Osvojio je funkciju šefa HDZ-a, ali nije uspio postati stranački vođa. Vladao je strankom, ali je nije vodio. Imao je moć koja proizlazi iz funkcije predsjednika stranke, ali nikada nije izgradio politički autoritet. Zato jer nema karizmu i liderski kapacitet ili se nije ni trudio, uvjeren da se strankom može gospodariti drugim sredstvima?

Vjerojatno nije ni mogao jer je konstantno najnepopularnija politička ličnost u Hrvatskoj. Zato se njegov status pokazuje poroznim i zato se urušava frapantnom brzinom. Čovjek bez ugleda u javnosti i široko nevoljen ne može biti uspješan stranački prvak. To je ozbiljan problem što će ga HDZ morati rješavati, neovisno o tome kako će se zahtjev za Karamarkovim opozivom dalje razvijati.

HDZ, dakle, traži novog lidera. Ne samo zbog najavljenog Mostova iskazivanja nepovjerenja prema Karamarku. Tim procesom postupak je samo požuren i vjerojatno intenziviran. Problem je što to neće biti lak zadatak.

Izlistavanje mogućih kandidata koji bi u Vladi zamijenili HDZ-ova šefa nije se pokazalo uspješnim. Stranka je mnogoljudna, ali kadrovski strašno devastirana. Najbolji su otišli ili su marginalizirani. Gdje god da takneš – trulo. Najveći utjecaj imaju ljudi koji su naučili djelovati iz drugog plana, neformalnim kanalima. Skoro ni jednog potentnog frontmena.

Karamarku vrijeme curi i stranka je već potiho otvorila potragu za nasljednikom zato što on nikada nije ni bio HDZ-ov lider. Osvojio je funkciju šefa HDZ-a, ali nije uspio postati stranački vođa. Vladao je strankom, ali je nije vodio. Imao je moć koja proizlazi iz funkcije predsjednika stranke, ali nikada nije izgradio politički autoritet. Zato jer nema karizmu i liderski kapacitet ili se nije ni trudio, uvjeren da se strankom može gospodariti drugim sredstvima?

Uz Karamarka trenutačno najmoćniji Milijan Brkić, premda također obilježen teškim repovima, čak i takvima koji se tiču sukoba sa zakonom, sve više funkcionira kao HDZ-ova siva eminencija. Otvaranje afere Drimia za njega predstavlja svojevrsnu satisfakciju. Odavno se on bunio protiv takvih veza, pa u svojoj stranci uživa status prvoborca protiv očito ne samo prijateljskog sljubljivanja HDZ-ovih prvaka i struktura s MOL-ovim stožerima u Hrvatskoj.

Stao je sada uz Karamarka, ali tako da mu omogući častan otpust i dostojanstvenu odstupnicu. S funkcijom drugog čovjeka u stranci koja mu je na Saboru HDZ-a potvrđena, s njegovom mrežom utjecaja i pragmatizmom mogao bi postati ključni čovjek za moderiranje prijelaznog razdoblja. Karamarko bez Brkića ne može opstati, još manje kormilariti strankom, Brkić bez Karamarka sada može. Spreman je navodno žrtvovati stranačkog šefa, možda i prijatelja, kako bi za HDZ sačuvao vlast u državi.

Karamarkovo povlačenje iz Banskih dvora ne mora, naime, značiti kraj Vlade, ni kraj HDZ-a u Vladi. Drugi je korak abdikacija s partijskog trona. Ishod je pokrenutih procesa već poznat: Karamarko je na odlasku, samo se ne zna koliko bi taj proces mogao trajati.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Eksperiment, roman ciparske spisateljice Myrto Azine Chronidi, može se opisati kao ”istraživanje o erotskoj ljubavi i duši“. Dva glavna lika, Ona i On, odlučuju se upustiti u svojevrstan ”eksperiment“: zajednički napisati književno djelo i uspjeti u onome u čemu drugi nisu, a to je ostvariti istinsku suradnju i jedinstvo svojim pisanjem, propitujući istodobno jedno od najvećih ljudskih iskušenja – požudu.

Da bi se potpuno mogli posvetiti pisanju, tijekom ”eksperimenta“ moraju se suzdržavati od spolnog čina i potisnuti pobuđeni libido.

Ona je samosvjesna žena koja drži do svoje slobode. On je ”mudar čovjek koji, baš kao i Sokrat, vjeruje da jedino zna da ništa ne zna“.

Tijekom pisanja oni se otkrivaju jedno drugome, a njihove priče refleksija su njihovih osobnosti, emocija, nagona te percepcija njihova odnosa. Rezultat ovog eksperimenta fluidna je i poetična proza, niz priča u kojima se isprepliću teme poput ljubavi, seksa, religijske ekstaze, psihijatrije i mitova. Myrto Azina Chronidi za Eksperiment je 2010. godine dobila prestižnu Nagradu Europske unije za književnost.

Tijekom pisanja oni se otkrivaju jedno drugome, a njihove priče refleksija su njihovih osobnosti, emocija, nagona te percepcija njihova odnosa. Rezultat ovog eksperimenta fluidna je i poetična proza, niz priča u kojima se isprepliću teme poput ljubavi, seksa, religijske ekstaze, psihijatrije i mitova

Knjiga je prevedena na nekoliko svjetskih jezika, među kojima su engleski, njemački, češki, srpski…

Myrto Azina Chronidi rođena je 1961. godine u Nikoziji (Cipar). Počela je pisati vrlo rano, a prve nagrade za poeziju i kratke priče osvojila je u uglednoj Gimnaziji Pancyprian, koju je pohađala. S nepunih šesnaest godina objavila je svoju prvu knjigu Dnevnik 1974. Nakon gimnazije studirala je medicinu na Sveučilištu Friedrich Wilhelm u Bonnu. Specijalizaciju iz obiteljske medicine završila je u sveučilišnim bolnicama u Bonnu i Solunu. Od 2007. godine radi u ciparskom Zavodu za javno zdravstvo. Kritika hvali njezin moderan i nekonvencionalan stil pisanja, a njezine kratke priče objavljene su u mnogim književnim časopisima i dvjema nacionalnim antologijama.

Uz Dnevnik 1974 (1977.) i Eksperiment (2009.) objavila je još dvije knjige: Patologija (1987.) i Rachel (1997.) Dobitnica je prestižne Nagrade Europske unije za književnost 2010. godine za roman Eksperiment.

***

Naslov: Eksperiment
Autorica: Myrto Azina Chronidi
Nakladnik: VBZ
Godina izdanja: 2016.
Broj stranica: 140
Uvez: meki
ISBN: 9789533047836

Kada, upravo na dan Antibirokratske revolucije, 7. oktobra 1988. u svom stanu u Titogradu Šćepan Dragišić dobije vijest da mu je preminuo otac Tripko, i ne sluti što će sve doznati o svome ocu, svojoj zemlji Crnoj Gori, sistemu, ali nadasve o špijunima te njihovim  tajnim dvostrukim i trostrukim životima koji će se pred njim razotkriti iz papira koje kriju kovčezi što su mu došli u nasljedstvo. 

Ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Milorad Popović napisao je najveći špijunski roman naših dana. Čovjek bez lica roman je o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o dvadesetom stoljeću  u kojem se susreću stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju država i velikih ideja. No to je prije svega roman o nesalomljivima, o onima koji najdublje vjeruju u ideale, o špijunima koji nisu tajni agenti iz filmova, već možda tek obični knjižničari.

Ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Milorad Popović napisao je najveći špijunski roman naših dana. Čovjek bez lica roman je o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o dvadesetom stoljeću  u kojem se susreću stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju država i velikih ideja

Čovjek bez lica snažna je epopeja o ljudima za koje znamo da su tu oko nas, ali o kojima ne znamo ništa, osim da o njima i njihovim procjenama ovise vladari  i sudbine naroda. U širokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naših dana Milorad Popović ocrtao je povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i još većih izdaja te tragičnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet.

***

Naslov: Čovjek bez lica
Autor: Milorad Popović
Nakladnik: Fraktura
Godina izdanja: 03/2016.
Broj strana: 400
Uvez: tvrdi s ovitkom
ISBN: 978-953-266-702-8

Na obroncima Bijelih Karpata divlje šume i osamljena, od svega udaljena sela već stoljećima čuvaju tajnu. Govori se da u njima žive žene koje su uspjele sačuvati drevna znanja što smo ih mi ostali zaboravili te da ih prenose s koljena na koljeno, usprkos režimima i vojskama, mržnji i strahu, povijesti. Zovu ih boginjama jer poznaju način da se obrate Bogu i zamole ga za pomoć. Priča se da mogu vidjeti budućnost. Zašto onda nisu uspjele vidjeti svoju?

Dora Idesová posljednja je od boginja sa Žítkove. Znanstvenica je i budućnost ne želi čitati iz kapi voska kako to čini njezina tetka Surmena. Ali sve se mijenja kad u arhivima tajne službe komunističkoga režima pročita prošlost: sve ono što je smatrala nesrećom koja je nju i njezina brata smjestila u sirotište, a tetku  u umobolnicu – bilo je dio pomno osmišljena i nemilosrdno provedena plana.

U uzbudljivom, fascinantnom romanu nove zvijezde češke književnosti Kateřine Tučkove pred Dorinim će se očima odmotati nezamislivo klupko, a ona će biti primorana prihvatiti nit koja je – do u dubine vremena – povezuje sa sudbinama drugih žena iz njezine obitelji, s boginjama…

Boginje sa Žítkove djelo je koje ne prestaje iznenađivati. U njemu su sadašnjost i prošlost povezane tkanjem trilera, a sudbina karpatskih boginja može se čitati kao zadivljujuća priča o drevnom fenomenu koji se opire razumu, ali i kao priča o ne manje čudesnoj ljudskoj potrebi da takve fenomene stvara. Sigurno je tek jedno: kako god da ovome romanu priđete, ostat ćete očarani.

Boginje sa Žítkove djelo je koje ne prestaje iznenađivati. U njemu su sadašnjost i prošlost povezane tkanjem trilera, a sudbina karpatskih boginja može se čitati kao zadivljujuća priča o drevnom fenomenu koji se opire razumu, ali i kao priča o ne manje čudesnoj ljudskoj potrebi da takve fenomene stvara

“Govori se da su na granici Moravske i Slovačke, u Bijelim Karpatima, sve do pedesetih godina 20. stoljeća živjele žene s natprirodnim moćima. Kateřina Tučková pripovijeda priču o jednoj od njih. Boginje sa  Žítkove roman je u kojem se maj­storski isprepleću činjenice i fikcija, a čitatelj je svakom sljedećom stranicom sve više uvučen u tajnu o kojoj se pripovijeda.”

— Deutschlandradio Kultur

“Knjiga posvećena velikim ženskim temama – vjeri u sile prirode, u iscjeliteljsku moć nade – ali jednako tako knjiga o osamljenosti i očaju, okrutnosti i osvetoljubivosti.”
— Kultura21.cz

“U Boginjama sa Žítkove možemo naći sve ono što treba sadržavati dobar popkulturni roman: zavjeru, osvetu, ljubavnu priču, izdaju te egzo­tične boje davnih vremena. No ova knjiga nudi i nešto više: iznenađujuće tužno i oporo, djelo Kateřine Tučkove pripovijeda o traumama totalitarizama i o tome kako je sadašnjost progutala tradiciju ne stigavši od nje ništa preuzeti.”
— WPROST

***

Naslov: Boginje sa Žítkove
Autorica: Kateřina Tučková
Nakladnik: Fraktura
Godina izdanja: 02/2016.
Broj strana: 400
Uvez: meki
ISBN: 978-953-266-687-8

Ivica Grčar

Javila su se dva čitatelja.

Prvi ne može riješiti probleme zbog toga što su mu ovrhovoditelji posredstvom PBZ-a, Fine i službe HZMO-a u Sisku nezakonito prigrabili dječji doplatak u ”u(ne)ređenom pravnom poretku” Republike Hrvatske u kojemu se bore za prava nerođene djece, a krše prava rođene djece”.  A drugome čitatelju ovrhom od 2013. oduzimaju trećinu mirovine zbog toga što je prestao otplaćivati dionice bankrotirane Croatia banke nakon što je 23. rujna 1999. Vlada (premijera Mateše) poništila sve dionice te banke (čitatelju prisilno naplaćuju dionice koje nema niti ih je ikada imao)!?

Pratim usporedno i napise o tome kako je Oreškovićeva Vlada ”uspješno” izbjegla korektivne mjere Europske komisije, koje su prijetile Hrvatskoj zbog ”makroekonomskih neravnoteža” (čitaj bankrota).

Zbog proračunskih prihoda manjih od rashoda Europska komisija je ipak u petoj od ukupno šest (ekonomskih) preporuka bankrotiranoj Hrvatskoj predložila ”rješavanje pitanja dugova koji se ne vraćaju, posebice kroz poboljšanje poreznog tretmana u rješavanju kredita koji se ne vraćaju”.

Zbog proračunskih prihoda manjih od rashoda Europska komisija je ipak u petoj od ukupno šest (ekonomskih) preporuka bankrotiranoj Hrvatskoj predložila ”rješavanje pitanja dugova koji se ne vraćaju, posebice kroz poboljšanje poreznog tretmana u rješavanju kredita koji se ne vraćaju”. U toj ”preporuci”, međutim, nije precizirano ”poboljšanje čijega poreznog tretmana”. Da li vjerovnika ili dužnika, ili možda i jednih i drugih?

Moje kolege friendly bussiness journalisti na tu bedastu preporuku ”značajno klimaju glavama”, premda baš nije jasno kako to da zbog ”dugova koji se ne vraćaju” nisu bankrotirali ni dužnici ni vjerovnici!?

U toj birokratski impersonaliziranoj i bedastoj petoj preporuci Europske komisije, međutim, nije precizirano ni ”poboljšanje čijega poreznog tretmana”. Da li vjerovnika ili dužnika, ili možda i jednih i drugih?

A i kako bi bilo moguće bilo što precizirati ako je rečeno ”dugovi se ne vraćaju” samo da bi se izbjeglo reći tko, kome i zašto dugove ne vraća.

Ni riječi u toj preporuci nema ni o tome kome točno zbog manje ubranog poreznog prihoda radi ”poboljšanja poreznog tretmana” (tko zna čijeg?) treba smanjiti proračunske prihode – zdravstvenoj i mirovinsko-invalidskoj zaštiti, obrazovanju, znanosti, kulturi ili..?

Zanemaruju se, nadalje, u toj preporuci Europske komisije i upozorenja iz hrvatskog pravosuđa (ma kakvo to pravosuđe bilo) da je ovrhe na novčanim tražbinama u Hrvatskoj preuzela nekompetentna Financijska agencija (Fina), ”koja nema razrađene mehanizme zaštite od prijevara što uzrokuje da je dosad 7 milijuna ovrha i (sudskih) odluka provelo izvansudsko tijelo (Fina) bez ikakvog sudskog nadzora”.

Marionetskoj Vladi Tihomira Oreškovića, međutim, sve je jasno i nikakvih dvojbi nema.

Zna se, uštedjeti moraju bolesnici koji nemaju novca za vrlo skupa liječenja, ovršenici i umirovljenici s najmanjim mirovinama, (do 250 eura mjesečno).

U Oreškovićevoj Vladi dobro znaju da se ne mogu radi proračunskih ušteda smanjivati prihodi globalnim korporacijama od gospodarenja hrvatskim nacionalnim resursima ni korisnicima proračunskog novca kao što su, primjerice, hrvatske obavještajne službe, Ustavni sud, Državno izborno povjerenstvo, zatim proračunski rashodi za razne povlastice dužnosnika zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti.

Ne, uštedjeti treba na zdravstvenoj i mirovinsko-invalidskoj zaštititi, obrazovanju, znanosti i kulturi i ostalim ”privilegijama” prema preporukama kolega iz Siedeutsche Zeitunga.

U međuvremenu, dok se u Europskoj komisiji pohvaljeni programi ”ambicioznih reformi” ne ostvare, Oreškovićeva Vlada ubrzano prodaje nacionalne prirodne resurse ili koncesije za gospodarenje tim resursima: prirodni plin iz hrvatskog podmorja, domaću naftu, frekvencije, šume, elektroprivredne potencijale, željezničku i cestovnu infrastrukturu, vodene potencijale, najatraktivnije nekretnine, itd.

U prvom od dva uvodno spomenuta pisma čitatelj (podaci poznati redakciji) s čijeg blokiranog tekućeg računa u PBZ-u su ta banka i Fina nezakonito uplatile ovrhovoditelju i dječji doplatak moli da mu pomognem (ja kao novinar) ”da djeca dobiju nazad dječji doplatak”, te da mu savjetujem ”koga treba kontaktirati, jer nitko ni u PBZ-u, ni u Fini, ni u HZMO-u (u Sisku) nije odgovoran”.

Zanemaruju se u preporukama Europske komisije i upozorenja iz hrvatskog pravosuđa (ma kakvo to pravosuđe bilo) da je ovrhe na novčanim tražbinama u Hrvatskoj preuzela nekompetentna Financijska agencija (Fina), ”koja nema razrađene mehanizme zaštite od prijevara što uzrokuje da je dosad 7 milijuna ovrha i (sudskih) odluka provelo izvansudsko tijelo (Fina) bez ikakvog sudskog nadzora”

Čitatelj o kojemu sada pišem je naveo: ”Korisnik sam tekućeg računa br: HR0723400093204989907 koji je blokiran, a imam otvoren i zaštićeni račun, također u PBZ-u br: HR2523400093500033125.

Prilikom isplate dječjeg doplatka u iznosu od 3855,89 kuna, iznos je uplaćen na blokirani račun i novci su odmah proknjiženi ovrhovoditelju (iako je vidljivo da se radi o uplati dječjeg dodatka).

Prilikom razgovora u HZMO u Sisku sa (gđom. Golub) rečeno mi je da greška kod njih nije, već da se javim u Finu radi dostave papira o otvorenju zaštićenog računa.

Prilikom razgovora sa referenticom (gđom. Jurković) tokom mjeseca ožujka i travnja, više puta je ponovljeno da se dostavi suglasnost o otvaranju zaštićenog i običnog tekućeg računa. Niti jedanput nije bilo spomenuto da se mora ići u Finu.

Sva ovlaštenja koja su bila tražena sam dostavio i nakon toga u telefonskom razgovoru mi je rečeno, citiram: ‘dječji doplatak će biti isplaćen na zaštićeni račun’.

Pošto je vidljivo da su novci ipak uplaćeni na blokirani račun, molim da mi odgovorite na koji način da se novci vrate na zaštićeni račun”, pita me ovaj čitatelj.

Zbilja ne znam odgovoriti čitatelju na koji način da vrati nezakonito uskraćeni dječji doplatak.

Ne znam ni koji je ovo put da pišem o nezakonitim i sramotnim nezakonitim uskraćivanjima dječjeg doplatka s roditeljskih blokiranih tekućih računa (vidjeti članak ”Sramotno uskraćivanje dječjeg doplatka”, objavljen 12. listopada 2015. u ovoj rubrici).

Svim tim tekstovima nije mi uspjelo zainteresirati Ured pravobraniteljstva za djecu.

U prvom od dva uvodno spomenuta pisma se javlja čitatelj s čijeg blokiranog tekućeg računa u PBZ-u su ta banka i Fina nezakonito ovrhovoditelju uplatile i dječji doplatak. Čitatelj moli da mu pomognem (ja kao novinar) ”da djeca dobiju nazad dječji doplatak”, te da mu savjetujem ”koga treba kontaktirati, jer nitko ni u PBZ, ni u Fini, ni u HZMO (u Sisku) nije odgovoran”

U tekstu objavljenom 12. listopada prošle godine pisao sam o tome kako su u Zagrebačkoj banci u poslovnici u Makarskoj isto nezakonito s blokiranog tekućeg računa samohrane majke dvoje male djece nezakonito uplatili dječje doplatke na račun ovrhovoditelja.

Napisao sam i da je to sramotno za Finu i Zagrebačku banku, ali ni na to nisu do danas reagirali ni iz Fine ni iz Zagrebačke banke.

Nije njih briga za sramotu sve dok broje tuđi novac.

I evo, čitatelju dragi, pomažem vam tako da se javno obraćam Europskoj komisiji da u preporukama Hrvatskoj više ne zanemaruje upozorenja da je ovrhe na novčanim tražbinama u Hrvatskoj preuzela nekompetentna Fina ”koja nema razrađene mehanizme zaštite od prijevara, i koja ovrhe provodi bez sudskog nadzora”, na način da umjesto djeci nezakonito dječje doplatke uplaćuje na račune bezočnih ovrhovoditelja.

Uputio sam i novinarske upite PBZ-u i Fini, premda otprije znam da bankari i Finini službenici smatraju da ne trebaju odgovarati na novinarske upite koji nisu unaprijed dogovoreni isključivo s friendly bussiness journalistima.

Tražio sam 25. svibnja 2016. od Fine i PBZ-a da odgovore zašto broj tekućeg (blokiranog) računa (primjerice, kod PBZ HR0723400093204989907) i novootvoreni zaštićeni račun istog klijenta (također kod PBZ-a HR2523400093500033125) nisu povezani kako bi se izbjegla nezakonita uskraćivanja dječjeg doplatka?

Tražio sam i da odgovore i je li ”tehnički” moguće da u sustavu platnog prometa informatički sustav ”prepoznaje” isplate dječjih doplatka (s obzirom na to da je samo jedan isplatitelj) i da automatski ”blokira” nezakonite isplate dječjeg doplatka bezočnim ovrhovoditeljima?

Do zaključenja i objave teksta, kao i uvijek do sada, odgovora nema ni iz PBZ-a ni iz Fine.

Pozivam još i sve Hrvatice i Hrvate koji se bore za prava nerođene djece da se priključe borbi i za prava rođene djecu u Fini, PBZ-u i službi HZMO-a u Sisku.

I pismo drugog čitatelja (isto podaci poznati redakciji) odnosi se na temu provedbi ovrha u Fini ”koja nema razrađene mehanizme zaštite od prijevara i koja unatoč tome provodi ovrhe i (sudske) odluke kao izvansudsko tijelo bez ikakvog sudskog nadzora”.

Čitatelj je 8. prosinca 1997. zaključio ugovor za kupnju 880 dionica serije A – 1 Croatia banke.

U Oreškovićevoj Vladi ”dobro znaju” da se radi proračunskih ušteda ne mogu smanjivati prihodi globalnim korporacijama od gospodarenja hrvatskim nacionalnim resursima ni korisnicima proračunskog novca kao što su, primjerice, hrvatske obavještajne službe, Ustavni sud, Državno izborno povjerenstvo, zatim proračunski rashodi za razne povlastice dužnosnika zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti

I te dionice je čitatelj prestao otplaćivati nakon što je 23. rujna 1999. tadašnja Vlada (premijera Mateše) poništila sve dionice Croatia banke.

Logično, čemu otplaćivati dionice kojih više nema jer ih je Vlada poništila.

Kaj god, kaj bi to bilo logično.

U bankrotiranoj Croatia banci koja nije likvidirana u stečajnom postupku, već navodno sanirana novcem obveznika poreza, dosjetili su se 23. prosinca 2013. i ”ovrhom na novčanim tražbinama” posredstvom Fine ”kao tijelu bez mehanizma zaštite od prijevara i bez sudskog nadzora” počeli čitatelju prisilno oduzimati trećinu mirovine radi otplate dionica kojih nema jer ih je Vlada odavno poništila.

Pravnici to zovu ”stjecanjem bez osnove”.

Čitatelj kaže da mu ta trećina mirovine jako nedostaje, jer za lijekove troši oko 1000 kuna mjesečno.

Koga briga za sve to?

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

***

NAPOMENA UREDNIŠTVA AUTOGRAFA:

U međuvremenu je iz PBZ-a dostavljen odgovor na novinarsko pitanje o uskraćivanju doplatka za djecu. Ispod teksta objavljujemo tekst odgovora u cijelosti i reagiranje Ivice Grčara na taj odgovor PBZ-a.

ODGOVOR PBZ-a:

Poštovani g. Grčar, vezano za upit dostavljamo Vam sljedeći odgovor: Banka u provedbi ovrhe na novčanim sredstvima postupa sukladno nalozima Financijske agencije, u skladu s Ovršnim zakonom, Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i provedbenim propisima. Konkretan slučaj ne možemo komentirati u javnosti radi zaštite podatka klijenata, ali skrećemo pažnju na sljedeće odredbe čl. 26. st. 5 do 7. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima: (5) Agencija će banci navedenoj u Obavijesti iz članka 23. ovoga Pravilnika naložiti otvaranje posebnog računa ovršenika. Ako ovršenik već ima otvoren poseban račun te dostavlja podatke o novoj vrsti primanja, naknada ili iznosa izuzetih od ovrhe na taj račun, ovršenik će dostaviti novu Obavijest iz članka 23. ovoga Pravilnika u kojoj će navesti uplatitelja toga primanja, naknade ili iznosa izuzetih od ovrhe. (6) U nalogu za otvaranje posebnog računa, odnosno evidentiranju novog primanja, naknade ili iznosa izuzetog od ovrhe, Agencija će navesti sljedeće podatke iz Obavijesti: OIB ovršenika, vrstu primanja, OIB uplatitelja te račun ovršenika. (7) Na poseban račun otvoren sukladno stavku 4. ovoga članka banka prima isključivo uplate s računa koji pripadaju uplatitelju prema OIB-u navedenom u nalogu.

Sukladno navedenom, za naglasiti je da klijent, čak i ako već ima otvoren zaštićen račun, a očekuje novo primanje/uplatitelja, dužan je o tome obavijestiti Agenciju, kako bi Agencija obavijestila isplatitelja primanja o računu na koji treba usmjeravati uplate, ali i banku koja vodi račun kako bi na zaštićeni račun usmjeravala primanja upravo onih uplatitelja za koja je od FINA-e dobila obavijest.

Dakle, banka nije ovlaštena usmjeravati sredstva na zaštićeni račun temeljem pretpostavki, već isključivo postupa prema podacima iz naloga Agencije.

S poštovanjem,

Dražen Dumančić pomoćnik izvršnog direktora

ODNOSI S JAVNOŠĆU I MARKETING PBZ-a

REAGIRANJE IVICE GRAČARA:

Kolega Dumančić, samo djelomično je (možda) točna tvrdnja iz vašeg odgovora na moj novinarski upit o nezakonitom uskraćivanju doplatka za djecu u kojemu tvrdite da PBZ “u provedbi ovrhe na novčanim sredstvima postupa sukladno nalozima Financijske agencije, u skladu s Ovršnim zakonom, Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i provedbenim propisima“. Možda je točno da PBZ “u provedbi ovrhe na novčanim sredstvima postupa sukladno nalozima Financijske agencije“, no neistinito je da je to postupanje “u skladu s Ovršnim zakonom, Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i provedbenim propisima“.

Prema Ovršnom zakonu, naime, među primanjima izuzetim od ovrhe na prvom mjestu se navodi doplatak za djecu, a prema Zakonu o doplatku za djecu: ”Doplatak za djecu ne može biti predmet ovrhe ili osiguranja, osim prema sudskoj odluci radi uzdržavanja u korist djece za koju se ostvaruje taj doplatak”. To znači, kolega Dumančić, da kada PBZ “u provedbi ovrhe na novčanim sredstvima postupa sukladno nalozima Financijske agencije“, sudjeluje u nezakonitom postupanju, a ne kao što neistinito tvrdite “sukladno s Ovršnim zakonom,..“.

Kolega Dumančić, smatram najblaže rečeno neukusnom vašu tvrdnju da “Konkretan slučaj ne možete komentirati u javnosti radi zaštite podatka klijenata“, dok istodobno zlorabeći postupak utvrđivanja tzv. FATCA statusa za račun američkih poreznih vlasti prikupljate podatke (tzv. dubinskim analizama) i o klijentima koji uopće ne zanimaju Amerikance, i te podatke vjerojatno “distribuirate“ svojim vlasnicima u inozemstvo i posredno raznim službama s kojima vaši vlasnici iz inozemstva moraju surađivati.

Bespredmetno je vaše skretanje moje pažnje na “odredbe čl. 26. st. 5 do 7. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima,..“. Jednostavno, pravilnici su podzakonski akti, a podzakonskim aktom ne mogu se mijenjati odredbe čak dva zakona, ovršnog i Zakona o doplatku za djecu.

I napokon nisam nasjeo na besmislicu da “banka nije ovlaštena usmjeravati sredstva na zaštićeni račun temeljem pretpostavki“, jer se ne radi o nikakvim “pretpostavkama“, nego o jasnim zakonskim odredbama da doplatak za djecu ne može biti predmet ovrhe ili osiguranja. Uskraćivanje doplatka za djecu je sramotno.

Ivica Grčar, slobodni novinar.

U razgovorima s ljudima iz šireg vodstva HDZ zadnjih se tjedana osjeti velika zabrinutost. Neki od njih koji su u vrhu stranke već godinama kažu da HDZ nikada nije bio u ovako teškoj situaciji. Po njihovom mišljenju čak je i cijela priča oko Sanadera bila manje opasna budući da je eksplodirala u vrijeme kada on više nije bio na čelu HDZ-a. A sada dok se otvaraju problemi s Karamarkom on je još uvijek na čelu stranke, štoviše prije mjesec dana izabran je na novi četverogodišnji mandat.

Naravno, moguće je čak i da Karamarko politički preživi na kraće ili duže vrijeme. Ako na primjer Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa ne donese izravnu odluku o njegovoj krivnji već izađe s nekakvom srednjom definicijom cijelog slučaja, on nije bez šansi. Čak i u slučaju da Vlada prije ili nakon te odluke padne nije nužno da su on osobno ili HDZ osuđeni na propast.

U tom bi se slučaju išlo na nove izbore u koje bi Karamarko ušao politički ozbiljno ranjen, ali još uvijek ne smrtno. Ali ulazak u eventualne izbore s predsjednikom opterećenim aferom ”Konzultantica” neće bit nimalo lak. Mogu se očekivati frontalni napadi i iz medija i iz oporbe, a ako će se na njih odgovarati i kampanja voditi kao što je to bio slučaj prije šest mjeseci HDZ-u se definitivno ne piše dobro.

Ako do referenduma dođe jasno je kakvo će biti stajalište Katoličke crkve.  Na njenu podršku HDZ je uvijek računao iako odnos s njom nije uvijek bio savršen. Između Crkve i HDZ-a došlo je do velikog raskola početkom devedesetih vezano za tadašnju politiku službene Hrvatske prema BiH

Problemi za HDZ dolaze i sa strane s koje je nisu očekivali. S uvjetno rečeno desne strane političkog spektra. Naime prije osam dana u Zagrebu je održan skup inicijative ”Hod za život” koja oko sebe okuplja brojne udruge vezane uz Katoličku crkvu.

Iako čelnici ove inicijative govore o tome da žele poboljšati sveukupan položaj obitelji u društvu ipak se iz svega može nazrijeti da bi se relativno skoro, možda već sljedeće godine, Hrvatska mogla suočiti s referendumom o zabrani prijevremenog prekida trudnoće. Ako do toga zaista dođe, HDZ bi se mogao naći u nezavidnoj situaciji koje su vodeći ljudi HDZ-a itekako svjesni.

Naime, ako do referenduma dođe jasno je kakvo će biti stajalište Katoličke crkve.  Na njenu podršku HDZ je uvijek računao iako odnos s njom nije uvijek bio savršen. Između Crkve i HDZ-a došlo je do velikog raskola početkom devedesetih vezano za tadašnju politiku službene Hrvatske prema BiH.

Ili kada je u to vrijeme tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang pokreno inicijativu za zdravstveni odgoj koja je na kraju na mig s Kaptola bila odbačena.

Ako im se, uza sve objektivne probleme s kojima su suočeni i zbog kojih su birači ljuti na njih, zaista dogodi da im u lice eksplodira još jedan gadan politički skandal, u koji bi bio upleten netko iz samog vrha stranke, to bi možda moglo značiti definitivan kraj za HDZ kao utjecajnu političku snagu u Hrvatskoj

Ako ”Hod za život” zaista uspije izgurati referendum, bit će to veliki izazov za HDZ bez obzira na to tko će biti na njegovom čelu. Odnos s Katoličkom crkvom nije uvijek bio lagan. HDZ-u treba barem neizravna podrška Kaptola, ali s druge strane ne može mu popustiti baš u svemu kako ne bi udaljio birače sklone sebi koji nisu spremni slušati naputke crkvene hijerarhije.

U sljedećih godinu dana HDZ i njegovo vodstvo nalazit će se u situaciji u kojoj će gotovo svak dan morati hodati po pravom političkom minskom polju.

Situacija je to u kojoj se od onih koji su za stranačkim kormilom očekuje najviša razina političkog umijeća i odgovornosti. Jer ako im se, uza sve objektivne probleme s kojima su suočeni i zbog kojih su birači ljuti na njih, zaista dogodi da im u lice eksplodira još jedan gadan politički skandal, u koji bi bio upleten netko iz samog vrha stranke, to bi možda moglo značiti definitivan kraj za HDZ kao utjecajnu političku snagu u Hrvatskoj.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Antonio Šiber

Kad nas je ministar Dragan Primorac nadahnuto i slatkorječivo, tamo negdje 2007., 2008. godine uveo u društvo znanja, nismo ni slutili da ćemo danas postati zemlja koja se diči ogromnim brojem proizvedenih doktora znanosti po glavi stanovnika, većim nego u mnogim zemljama za koje smo mislili da su nam nedostižni uzor.

Pokazalo se da, na svu sreću, nije tako i da smo danas, u znanju i doktoratima, pretekli po znanju poznatu Norvešku. Ostadoše tako Norveška i Nizozemska zemlja proleterska, a mi, nadasve konkurentni, fleksibilni, cjeloživotni i izvrsni odosmo u bolju budućnost u kojoj su znanje i obrazovanje vrijednosti u koje se zaklinjemo i koje njegujemo. Zbog naše djece.

Imao je bivši ministar Primorac još odličnih ideja i reformi, ali ih nažalost nije stigao provesti u djelo. Jedna od njih bio je HNOS – Hrvatski nacionalni obrazovni standard. Za tu je ideju imao snažnu podršku mnogih akademika iz HAZU-a, ali stvar usprkos tome nije prošla. A da jest, danas bismo, skoro sigurno, gradili prvu hrvatsku bazu na Marsu.

U kurikularnoj reformi ima svega. Eto, ima u njoj STEM-a, ima vjeronauka, ima poduzetništva, fleksibilnosti, tablica, učenja učenja, štogod ti srce hoće, i opet ne može proći! Takvi smo valjda mi Hrvati. Jal je to. Jer su Boris Jokić i njegovi stavili u reformu baš sve što treba, okupili struku, posjetili mitropolite i kardinale i pružili hrabri otpor najmračnijim komunističkim tendencijama iz prošlog režima. I opet nije prošlo!

Evo, ja bih bio među prvima koji bih se za taj pothvat prijavio, premda sumnjam da bih se mogao mjeriti s mladeži obrazovanoj u visokim školama i veleučilištima po najnaprednijim svjetskim standardima i metodama – jedan do drugog, svi visoki i snažni, bakalari i bolonjezi širokog osmijeha, sa svim zubima u čeljusti. Fleksibilni i cjeloživotni, konkurentni i izvrsni.

Sjetili su se Primorčevih ideja, srećom po nas, čak i nacionalno nešto manje osviješteni SDP-ovi kadrovi i odlučili da ih se ipak mora provesti u djelo. Zbog naše djece.

Samo, nisu htjeli da se zove baš isto kao i ono iz konkurentskog tabora pa nazvaše to malo drukčije – kurikularna reforma. No, politika je arhitektica, kako naš narod kaže, pa ni ova reforma, kao ni Primorčeva, izgleda neće zaživjeti.

Šteta je to, jer da smo već ove godine krenuli s generacijom koja bi se obrazovala s obzirom na ishode, poduzetno i u skladu s izazovima vremena, ja bih možda i doživio onu hrvatsku bazu na Marsu. Ovako – sumnjam. Jer, za izgraditi bazu na Marsu nije dovoljan neki glazbeni odgoj ili, sačuvaj Bože, filozofija. Ne – za to nam treba STEM! Science, technology, engineering i mathematics.

Svi danas zato viču ”STEM! STEM!“ i to, zanimljivo, iz svih tabora i političkih opcija. Izgleda je opće prihvaćeno, i kod lijevih i kod desnih, da će nas znanost i tehnologija spasiti. Doduše, iz svih tabora viču i ”Vjeronauk! Vjeronauk!“ i to vjeronauk svih varijanti, kako odgovara našim vjerskim zajednicama i manjinama, jer je, također, opće prihvaćeno da nam je vjeronauk u javnim školama nužan. Zbog one baze na Marsu. A i zbog naše djece.

Čudno je ipak kako sva ta znanstvenost i pravovjernost kurikularne reforme nije naišla na još veće odobravanje u društvu. Eto, ima u njoj STEM-a, ima vjeronauka, ima poduzetništva, fleksibilnosti, tablica, učenja učenja, štogod ti srce hoće, i opet ne može proći!

Takvi smo valjda mi Hrvati. Jal je to. Jer su Boris Jokić i njegovi stavili u reformu baš sve što treba, okupili struku, posjetili mitropolite i kardinale i pružili hrabri otpor najmračnijim komunističkim tendencijama iz prošlog režima. I opet nije prošlo!

Nije posve jasno što se dogodilo jer su Jokić i njegov tim, po njegovim riječima, imali potporu najvažnijih aktera u ovoj zemlji. Zato je i posebno zahvalio Hrvatskoj poduzetničkoj komori, svim crkvama i vjerskim zajednicama, predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, bivšim ministrima Kraljeviću, Strugaru, Jovanoviću i Mornaru.

Kaže Jokić da je reforma propala zbog nekih marginalnih stranaka koje koriste ovaj nestabilni politički trenutak. A iz tih marginalnih stranaka kažu da su ponosni što su bili pojačalo za sve one ideje struke i akademika za koje nije bilo mjesta u najvažnijoj od svih reformi

Kako, uz svu tu podršku, reforma nije prošla nikome valjda nije jasno. Evo, neki od tih bivših ministara i danas su svjetionici u sustavu znanosti i obrazovanja. Jedan je čak svojevremeno izjavio da će odmah dati ostavku ako se nastavnicima smanje plaće. Jedino što izjavu nije ovjerio kod javnog bilježnika.

Drugi sjede u upravnim vijećima agencija, centara i instituta, odlučuju o istraživanjima od nacionalnog prioriteta, usmjeravaju javni novac u centre izvrsnosti, reguliraju obrazovanje u Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje, nadziru državnu maturu, sve u našem interesu i interesu naše djece, naravno.

Zamislite – jedan jedini bivši ministar može raditi sve to, barem dvadesetak poslova u institutima, vijećima, centrima i agencijama – on, pravi supermen u mirovini, daje podršku Jokiću i reforma opet ne prođe! To ti je poznati hrvatski jal.

A da je reforma prošla, mogao se otvoriti prostor za još veću aktivnost i angažman dotičnog, a i drugih jednako vrijednih aktera u sustavu znanosti i obrazovanja – možda bi s vremenom postali čak i akademici, tko zna? Sve u interesu ovog našeg društva znanja. I naše djece, naravno.

Jer, uz tako kvalitetne i vrijedne ljude na ključnim pozicijama u sustavu obrazovanja, koji su svim srcem stali iza reforme ne bismo imali razloga brinuti za našu budućnost. Da je samo kurikularna reforma prošla. Ovako – ne znam baš.

Kaže Jokić da je reforma propala zbog nekih marginalnih stranaka koje koriste ovaj nestabilni politički trenutak. A iz tih marginalnih stranaka kažu da su ponosni što su bili pojačalo za sve one ideje struke i akademika za koje nije bilo mjesta u najvažnijoj od svih reformi.

U jednoj drugoj marginalnoj stranci nadasve pametnog imena, jedan drugi akademik, javnosti poznat po maestralnom vođenju Imunološkog zavoda 90-tih u našem interesu i interesu naše djece, naravno, tvrdi da je za svakog bilo mjesta i da reforma mora ići dalje.

Pa gdje smo to došli, ljudi moji, da se ni akademicima više ne može vjerovati?! Pa zašto se ti akademici i bivši ministri ne mogu složiti? Zašto dopuštaju da ih te marginalne stranke koriste za svoje mračne interese? Jer, ako nam išta danas treba, to je zajedništvo akademika. Svi to znaju, a pogotovo predsjednica Grabar-Kitarović koja je zato i podržala reformu. Zbog naše djece.

A vi, koji ne vidite koliko nam je kurikularna reforma potrebna, zapravo radite protiv budućnosti ove države. Mislim, neću vam ja popovati, svatko ima pravo biti neupućen i nazadan, ali znajte da ovo društvo ne može naprijed bez riformi. Samo riforme

A vi, koji ne vidite koliko nam je kurikularna reforma potrebna, zapravo radite protiv budućnosti ove države. Mislim, neću vam ja popovati, svatko ima pravo biti neupućen i nazadan, ali znajte da ovo društvo ne može naprijed bez riformi. Samo riforme.

Prvo trebamo riješiti ove malo apstraktnije i više akademske stvari, a poslije će biti vremena za ostale, manje važne poslove. Npr. isplatu dvanaeste plaće za nastavnike u školama. Ili obnovu stropova u školama koji se ruše na učenike. Ili grijanje u učionicama. Besplatni prijevoz učenika. Kvalitetnu hranu dostupnu svima. Knjige i računala u školskim knjižnicama.

Sve je to važno, mogao bih se čak i složiti s vama, ali tko još danas može predavati, npr. fiziku, po nekim zastarjelim udžbenicima i metodama iz sedamdesetih? Znate li vi uopće šta se sve dogodilo u fizici u zadnjih četrdeset godina?

Pa i ako nema grijanja i stabilnog stropa, dvanaeste plaće i toplog obroka, to nije razlog da našoj djeci ne predajemo o determinističkom kaosu i Higgsovom bozonu. Šta će, u ovom brzom i zahtjevnom vremenu, biti od njih, jadnih, ako o tome ne budu ništa znali. Ovdje je u pitanju budućnost. Za našu djecu.

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Pametnom čovjeku ne treba puno da stvari, riječi i simbole dovede u logički i moralni red. U nekoliko misaonih koraka, zaključaka i rečenica. Evo primjera.

Svastika je, prema značenju te riječi na sanskrtu, drevni simbol sreće i nikom ne pada na pamet brisati ga i uklanjati s hinduističkih i budističkih hramova širom Azije. Međutim, nacistički kukasti križ simbol je jedne ideologije, države i poretka koji je u samoj svojoj srži imao rasizam i zločin i donio je svijetu samo zlo. I točka. Kako na nacistički kukasti križ, tako i na ustaško U.

Crvena petokraka zvijezda, baš kao i srp i čekić, simboli su komunizma i socijalizma. Pod njima je mnogim ljudima tijekom prošlog stoljeća doneseno štošta što danas predstavlja tekovine suvremenog, naprednog i civiliziranog društva: socijalna pravda temeljena na solidarnosti, ravnopravnost spolova, pravo na besplatno školovanje i zdravstvo za sve. Pod tim je znakovima, uz ostale, pobijeđen i slomljen organizirani fašizam i nacizam.

Istodobno, ili u različitim razdobljima, pod tim su znakovima i u njihovo ime počinjeni veliki zločini. Ideje koji su oni predstavljali zloupotrebljene su i pretvorene u laži i prevare u rukama onih koji pod svakim simbolom nastoje samo jedno, domoći se moći, vlasti i novca. I točka.

A ne! Ovaj put na ovo moje malo polje slova neće useliti taj drač i kukolj, nijedno ime onih iz čijih usta buja korov što guši smisao i nagrđuje ljepotu našeg jezika koji nam je dan da se razumijemo, dogovaramo, tražimo i nalazimo smisao i istinu. Kao što reče neki dan Boris Jokić, s ohrabrujućim smješkom na licu, Hrvatska može bolje. Svi mi možemo bolje

Križ je simbol kršćanstva, Božje milosti i ljudskog milosrđa prema svim ljudima. Po uzoru na svog raspetog Boga, u tom je znaku i u njegovo ime mnogim ljudima doneseno mnogo dobra, blagodati i utjehe. Ali, isto tako, križ je bio simbol pod kojim su, i u njegovo ime, tijekom povijesti također počinjeni mnogi zločini. Tim istim križem bilo je blagoslovljeno i opravdano mnogo bijede, nepravde, tlačenja i ubijanja. I točka.

Dakle, jesu li kršćanski križ i njegova nacistička kukasta inačica jednako zlokobni, zločinački i nepoželjni? Nisu, jer u svojoj dugoj povijesti sudbina kršćanskog križa, prema svojim zloupotrebama, mnogo je sličnija sudbini crvene petokrake zvijezde i pripadajućeg joj alata.

Pametnima dosta.

A oni ostali neka nastave s razbijanjem i uklanjanjem onih simbola i slova za koje, mnogi od njih s punim pravom, znaju i osjećaju da su im u njihovo ime počinjene nepravde i zločini. (Samo molim, neka ne zaborave retuširati i sve slike iz partizanske mladosti i generalskog života prvog hrvatskog predsjednika.)

Očito velika pometnja i pomutnja vlada u određenim političkim strankama i hrvatskoj vlasti, kada se pokreće nova kampanja protiv crvene zvijezde, srpa i čekića. Oni koji o tome javno govore i viču, a u prvom redu političari, žele u društvu i javnosti izazvati nove pometnje i pomutnje i odvratiti nam pažnju od svojih nečasnih namjera i poslova.

Često prednjače u tome oni koji su s lakoćom mijenjali simbole i zastave pod kojima su jednako činili štetu i zlo.

Kad može Ivo Pogorelić, možemo i mi, i moramo, svaki put sve bolje. Hrvatska može bolje. Na primjer, može postati zemlja u kojoj će Ivo Pogorelić, glazba koju svira i Umjetnost koju predstavlja, dobivati naslovnice novina i udarne minutaže u vijestima, umjesto glasnogovornika besmisla

U hrvatskoj se politici i javnosti i dalje govori, viče i piše samo zato da bi se izazvale što veće nove pomutnje i pometnje. Riječi se ne koriste da bismo došli do smisla i razumijevanja, nego upravo suprotno, da bismo se od vlastite pameti što više udaljili.

A ne! Ovaj put na ovo moje malo polje slova neće useliti taj drač i kukolj, nijedno ime onih iz čijih usta buja korov što guši smisao i nagrđuje ljepotu našeg jezika koji nam je dan da se razumijemo, dogovaramo, tražimo i nalazimo smisao i istinu.

Kao što reče neki dan Boris Jokić, s ohrabrujućim smješkom na licu, Hrvatska može bolje. Svi mi možemo bolje.

Ima među nama mnogo onih koji to svakog dana i čine, a da ništa ne kažu. Svojim prstima i žicama svojih glazbala oni vrijedno, ne obazirući se na buku klevetnika, krivokletnika i krivotvoritelja riječi, krpaju crne rupe besmisla što zinu gotovo svaki put kad netko pred mikrofonima i za političkim govornicama otvori usta. To su ljudi čije se zvanje i svjetonazor piše s velikim U. (Eto, vidite kako jedno slova nije krivo što su ga neki izopačili u simbol mržnje i smrti.)

Jedan takav Umjetnik predstavljao je prije nekoliko dana Umjetnost u Lisinskom. Ivo Pogorelić. Nije rekao ni riječ, a unio je toliko reda, smisla i osjećaja svrhe i uzvišenosti ljudskog postojanja u naše uši i duše. Pedeset je godina do sada proveo ponajviše za klavirom. U znoju, a ponekad i u krvi. Ne pretjerujem. Jednom sam svojim očima vidio krvavi trag na tipkama kada je velikom pijanistu, od strastvenih glissanda po klavijaturi, umalo otpao nokat s palca.

Kad može Ivo Pogorelić, možemo i mi, i moramo, svaki put sve bolje. Hrvatska može bolje. Na primjer, može postati zemlja u kojoj će Ivo Pogorelić, glazba koju svira i Umjetnost koju predstavlja, dobivati naslovnice novina i udarne minutaže u vijestima, umjesto glasnogovornika besmisla.

Neka dva tjedna prije Pogorelićeva veličanstvena recitala, ostao je u našoj javnosti i medijima gotovo neprimjećen i neopjevan još jedan sličan umjetnički podvig. Bio je to koncert gitarista Petrita Çekua, sada već tridesetjednogodišnjeg Umjetnika s Kosova koji je u Zagreb došao još kao dječarac s gitarom.

Očito velika pometnja i pomutnja vlada u određenim političkim strankama i hrvatskoj vlasti, kada se pokreće nova kampanja protiv crvene zvijezde, srpa i čekića. Oni koji o tome javno govore i viču, a u prvom redu političari, žele u društvu i javnosti izazvati nove pometnje i pomutnje i odvratiti nam pažnju od svojih nečasnih namjera i poslova

Već dugo ima i hrvatsko državljanstvo. Ali nije on postao dio hrvatske kulture, nego je hrvatsku kulturu, skupa sa svima nama koji smo ga i ovaj put zadivljeno slušali u Hrvatskom glazbenom zavodu, još čvršće i snažnije učinio dijelom kulture i glazbe svijeta.

Dan prije koncerta, Çeku je u Zagrebu predstavio svoje novo diskografsko izdanje. Govoreći o tome kako je bilo svirati glazbu Johanna Sebastiana Bacha koju je kongenijalno, a u dosluhu s gitaristom Darkom Petrinjakom, za izvođenje na gitari obradio violončelist Valter Dešpalj, Petrit Çeku je izgovorio jednu divnu rečenicu. Svoj život s gitarom, rad svojih velikih ovdje spomenutih učitelja i uzora, te samo sviranje i pronicanje Bachove glazbe, sažeo je u ovih nekoliko jednostavnih riječi: “Znate, mi se neprestano natječemo sa savršenstvom”.

Umjetnost kojoj služe ima moć dovesti stvari u logički i moralni red. Oni zaslužuju svu pažnju, jer popravljaju razderanu ljepotu i smisao svijeta oko nas i u nama.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Boris Jokić
Foto: Novi list

Osjećamo se dužnima reagirati na ležernost kojom je Saborski odbor za znanost i obrazovanje ugrozio napore najboljih i najvrijednijih hrvatskih stručnjaka za obrazovanje. Izražavamo bezrezrevnu podršku Cjelovitoj kurikularnoj reformi i Ekspertnoj radnoj skupini okupljenoj oko dr. sc. Borisa Jokića.

Zabrinjava nas prijedlog imenovanja dodatnih članova Ekspertne radne skupine mimo javnog natječaja, koji je bio obvezan za sve članove radnih tijela unutar Cjelokupne kurikularne reforme, uključujući i Ekspertnu radnu skupinu.

Uz to, smatramo problematičnim prijedlog da se nadležnost Ekspertne radne skupine proširi i na nadležnost ocjenjivanja pojedinih kurikularnih dokumenata. Izmjena te odredbe, kao i uključivanje dodatnih članova dovodi do stvaranja ”nadtijela”, koje bi imalo isključivu nadležnost odlučivanja o rezultatima stručne i javne rasprave.

Nekorektno je što su ovakvi pritisci na Ekspertnu radnu skupinu došli nakon što je većina posla bila obavljena i što sad, kad je prijedlog kurikuluma trebao postati stvarnost, Ekspertna radna skupina stoji pred zidom i ne može nastaviti sa svojim radom te je primorana zatražiti razrješenje

Po našem mišljenju to nije ništa drugo nego omogućavanje cenzure, koju u svakom društvenom djelovanju treba izbjeći, a napose u obrazovanju i znanosti, kao temeljima budućnosti našeg društva.

Nekorektno je što su ovakvi pritisci na Ekspertnu radnu skupinu došli nakon što je većina posla bila obavljena i što sad, kad je prijedlog kurikuluma trebao postati stvarnost, Ekspertna radna skupina stoji pred zidom i ne može nastaviti sa svojim radom te je primorana zatražiti razrješenje.

Pozivamo hrvatsku akademsku zajednicu i građane da podrže napore ekspertne radne skupine i Cjelovite kurikularne reforme.

S poštovanjem,

dr.sc. Ivana Ćosić
dr.sc. Ana Ljubojević
doc.dr.sc. Ivana Sekol
doc.dr.sc. Tanja Slišković

Josip Kregar

Još se dobro sjećam kako je netko prije četvrt stoljeća, možda čak i u onim televizijskim raspravama pred prve izbore, usporedio Hrvatsku i Izrael, Hrvate i Židove, Franju i Mojsija.  Tvrdio je kako je Mojsije vodio svoj narod po pustinji četrdeset godina sve dok ne izumre generacija koja se sjećala života u Egiptu. Nije baš tako napisano: ”13. I razgnjevi se Gospodin na Izraela i učini te se potucaše po pustinji  četrdeset godina, dok ne pomrije sav onaj naraštaj koji činjaše zlo pred Gospodinom”.

Tvrdio je tada taj netko kako nema nastanka demokracije i kapitalizma dok ne pomru svi koji su odrasli u socijalizmu.

U školi se do tada učila crno-bijela konstrukcija: kapitalizam loš, socijalizam dobar. Usprkos indoktrinacije mislio sam da kapitalizam nije bio samo loš i tamnica seljacima i radnicima. I ne samo meni to nije zvučalo uvjerljivo. Tako sam odrastao i stekao skepsu prema tumačenju svijeta u kojem je staro bilo loše i osuđeno na propast.

Sada je opet na djelu izmišljanje prošlosti. Sjećam se puno detalja po kojima prepoznajem umijeće zaborava. Svrha toga je običan plitki antikomunizam kakav se prodaje na američkom Srednjem Zapadu. To je šablona prikaza socijalizma kao organiziranog zločina i pljačke, straha i siromaštva.

Sada je opet na djelu izmišljanje prošlosti. Sjećam se puno detalja po kojima prepoznajem umijeće zaborava. Svrha toga je običan plitki antikomunizam kakav se prodaje na američkom Srednjem Zapadu. To je šablona prikaza socijalizma kao organiziranog zločina i pljačke, straha i siromaštva

Ta šablona se ponavlja od Estonije do Bugarske, snažno u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. U tim zemljama odzvanja retorika američkog tumačenja Hladnog rata i povijesti. Tako nešto slabo prolazi u Italiji i Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj. Tamo komunizam nije na cijeni, ali nitko ne namjerava mijenjati imena trgova i zabraniti zvijezdu.

Hrvatska je bila u Jugoslaviji. Više nije i za tim malo tko žali. U Jugoslaviji smo se osjećali iskorištavani od drugih republika, stvarne vrijednosti rada odlijevale su se raznim mehanizmima i hrvatske političke elite po prirodi stvari borile su se protiv toga. Zato su zahtjevi da onaj tko radi ima više bili proglašeni nacionalnim egoizmom, a ljudi, porijeklom čak i Srbi, hrvatskim nacionalistima. To je, uz borbu za neovisnost i slobodu, bila i borba za pravdu.

Jugoslavija nije bila demokracija. Zato se tako i raspala jer nije mogla zaustaviti  kancerogenu ambiciju Miloševića da vlada temeljem srpskog šovinizma.

Nitko ne žali za takvom Jugoslavijom. No Jugoslavija se razlikovala od zemalja Istočnog bloka, ne samo zbog vanjskih utjecaja, tajnih službi, geopolitike.

Na maturalne izlete se putovalo u inozemstvo. Češki, mađarski ili poljski turisti bili su sirotinja koja je na povratku s ljetovanja prodavala šatore i planinarsku opremu. Za razliku od njih mi smo kod kuće imali putovnicu, a u bankama devizni račun. Ne, nije to bila demokracija, već prisilni solidarizam, veličanje egalitarnosti i otpora staljinizmu. Nije glavna karakteristika tog vremena poratna diktatura i zločini, već masovna modernizacija, industrijalizacija i preseljenje u gradove.

U svakoj općini, selu i naselju u Hrvatskoj postoji škola ili vrtić, ponegdje bolnica, a svugdje dom zdravlja, izgrađeni u socijalizmu. U kapitalizmu koji je prethodio vrtići se nisu gradili. U postsocijalizmu škole se rijetko grade, a često napuštaju. Na zgradi Centra za kulturu Travno, u Novom Zagrebu, na velikom centralnom trgu na zidu je veliki grafit ”Izgrađeno u socijalizmu”.

Jugoslavija se razlikovala od zemalja Istočnog bloka, ne samo zbog vanjskih utjecaja, tajnih službi, geopolitike. Na maturalne izlete se putovalo u inozemstvo. Češki, mađarski ili poljski turisti bili su sirotinja koja je na povratku s ljetovanja prodavala šatore i planinarsku opremu. Za razliku od njih mi smo kod kuće imali putovnicu, a u bankama devizni račun. Ne, nije to bila demokracija, već prisilni solidarizam, veličanje egalitarnosti i otpora staljinizmu. Nije glavna karakteristika tog vremena poratna diktatura i zločini, već masovna modernizacija, industrijalizacija i preseljenje u gradove

Nekad nije bilo nezaposlenih. Školovanje je bilo otvoreno, masovno, besplatno i jeftino. Diploma se poštivala. Kvaliteta nije bila osobita, elitizam se nije zagovarao.

Gradile su se bolnice, liječnike privlačilo na rad izvan Zagreba. Plaće su bile niske, vladao je lažni egalitarizam. Raspon plaća, između najmanje i najveće, u firmi ili grupi bio je 1 : 4. Mnogi su krali, ali na malo, građevni materijal, alat ili lagali u inventurama.

Kako je to Županov rekao, vladao je tihi pakt radničke klase i partijske birokracije: ”Vi nećete pitati koliko radimo, mi nećemo pitati zašto vladate”. Solidarizam je pustio duboke korijene, pa još danas oni koji propadaju (radnici u tvornicama, seljaci radi suše) traže pomoć od države kad im treba, a kad imaju, žale se na poreze.

Bez posla se nije moglo lako ostati. Politički protivnici bili su proganjani, ali vremenom sve manje. Otvorenost društva postajala je sve veća, novinari su prestali biti društveno-politički radnici. Od početnih grubih gušenja štrajkova ili otpora seljaka došli smo do toga da se govori neutralno o obustavama rada. Kultura se nije dala upregnuti u uzde propagande, jer kreativnost i sloboda idu zajedno. Književnost, glazba i filmovi nisu se uklapali u propagandu sistema.

Kako je to Županov rekao, vladao je tihi pakt radničke klase i partijske birokracije: ”Vi nećete pitati koliko radimo, mi nećemo pitati zašto vladate”. Solidarizam je pustio duboke korijene, pa još danas oni koji propadaju (radnici u tvornicama, seljaci radi suše) traže pomoć od države kad im treba, a kad imaju, žale se na poreze

Naravno, i u socijalizmu ljude bole zubi i rađaju se vanbračna djeca, ljudi žive svoje živote, pa je glupost zamišljati da je sve bilo sjajno i da mračna strana nije postojala. Religioznim ljudima teško je padalo stalno idealiziranje znanosti, obožavanje tehničkog napretka i ruskih raketa, vjerski su se praznici slavili s manje pompe, no nisu se zabranjivali.

Tisuće ljudi danas govori da su išli na vjeronauk i bili ministranti i to valjda kad su bili djeca u socijalizmu. Svećenika se zvalo i na blagoslov doma i na sprovod. Kitilo se bor do Stare godine. Ateizam nije bio moda, već možda računica istim oportunistima koji su nekad psovali Boga, a danas daju lemozinu.

No najvažniji argument je  ekonomija. U Večernjaku (12.5.2016.) veliki je analitički članak pod naslovom ”Drugi idu naprijed, naš BDP danas niži nego što je bio 1980”. Dakle nakon četvrt stoljeća demokracije niži nego u socijalizmu. U podnaslovu su napomenute i dvije važne stvari: ”Hrvatska je razvoj prvo gradila na nekretninskom biznisu, a sada na turizmu, kojim se ne može osigurati ravnomjerni napredak zemlje”.

Jesu li i to skrivile mračne sile komunizma? U kapitalizmu nismo imali ništa, pa je došao socijalizam i odnio je sve. U socijalizmu, danas tvrde, pak kao da nismo imali ništa. Zar je sve dobro nastalo za ove ili prethodne vlade? Zar su moja sjećanja kriva, zar su materijalni dokazi nevažni?

Gruba istina je ovo: u socijalizmu je Hrvatska prestala biti seljačka i postala industrijska zemlja. Radnici su dobili tvornice na upravljanje (sporno?) i kao vlasnici (država je to oduzela). Ekonomija je bila tržišna, a neovisnost poduzeća o Partiji i birokraciji se povećavala.

Ono za čime žalim je osjećaj sigurnosti i predvidivosti, jednostavnost života. Zato mi je mučno i neprihvatljivo manihejsko dijeljenje dobra i zla, prekrajanje povijesti, okretanje prošlosti i umnožavanje broja mrtvih

Nije bilo demokracije. Tolerancija je postojala, a ksenofobija je bila sramota. No najvažnije je sljedeće: to nije bilo razdoblje opće sirotinje, oskudica i straha. Vladao je optimizam stalnog napretka.

Postupno su svi mogli imati radio, jesti banane i kupiti jeans. Osjećao se napredak. Ono za čime žalim je osjećaj sigurnosti i predvidivosti, jednostavnost života. Zato mi je mučno i neprihvatljivo manihejsko dijeljenje dobra i zla, prekrajanje povijesti, okretanje prošlosti i umnožavanje broja mrtvih.

Možda je četrdeset godina ”pustinje” premalo.