”Kako vratiti medije i novinarstvo u službu javnosti“ bila je jesenas tema rasprave u Domu novinara u Zagrebu na promociji knjige o međunarodnom istraživanju značaj medijskog integriteta. Već iz samog naslova promocijske teme vidljivi su rezultati istraživanja, novinarstvo je odlutalo po stranputicama privatizacije i komercijalizacije i treba ga ”vratiti u službu javnosti“.
Pozivi za taj promotivni skup odaslani su na više od 600 adresa, a odazvalo se niti deset posto (svega 50-tak) pozvanih. Dio najavljenih sudionika rasprave, unatoč tome što su potvrdili svoj dolazak, nisu se pojavili.
Ako se nepristrano razmotri medijska politika u Hrvatskoj vidljivo postaje da je nakon osamostaljenja umjesto privatizacije i slobodnog medijskog poduzetništva sustavno razvijan etatizirani sustav financijske kontrole i vladanja nad medijima i osobito novinarima. Formalno, za novinarstvo bilo nadležno Ministarstvo kulture u kojemu su dobro pazilo da se medijski zakoni ne primjenjuju, a stvarno je ”medijsku politiku“ provodilo Ministarstvo financija dodjeljujući ”poslušnima“ zabranjene državne poticaje, a neposlušnima ”packe“ pokretanjem postupaka tzv. predstečajnih nagodbi
Iznenadilo je to i zbunilo organizatore ove promocije koji su očito uložili dosta truda u pripremu ovog skupa. Osobito je organizatore zbunilo da je dobro obavljeno istraživanje o zanimljivoj temi izazvalo tako ”mlako“ zanimanje stručne i ostale javnosti.
Dobre poznavatelje hrvatskog novinarstva, međutim, sve to nije ni iznenadilo ni zbunilo. Naprotiv, bilo je za očekivati svojevrsno osobito medijsko ignoriranje teme vraćanja novinarstva javnosti nakon 25 godina sustavne medijske politike da mediji i novinarstvo ne budu ”u službi javnosti“.
Javnu raspravu o tome jesu li mediji u službi javnosti ili privatnih i političkih partikularnih interesa, ili kako se uspostavljaju odnosi koji omogućuju korumpiranost i onemogućuju djelatnost regulatornih tijela u medijskim djelatnostima, vlasnici medija i političari u Hrvatskoj ustrajno izbjegavaju zadovoljni dosad ostvarenim utjecajem na medije i većinu novinara.
Ako se, naime, nepristrano razmotri medijska politika u Hrvatskoj vidljivo postaje da je nakon osamostaljenja umjesto privatizacije i slobodnog medijskog poduzetništva sustavno razvijan etatizirani sustav financijske kontrole i vladanja nad medijima i osobito novinarima. Formalno, za novinarstvo bilo nadležno Ministarstvo kulture u kojemu su dobro pazilo da se medijski zakoni ne primjenjuju, a stvarno je ”medijsku politiku“ provodilo Ministarstvo financija dodjeljujući ”poslušnima“ zabranjene državne poticaje, a neposlušnima ”packe“ pokretanjem postupaka tzv. predstečajnih nagodbi.
Većina privatnih vlasnika brzo se prilagodila i došlo je do sprege vlasnika medija i političara, a novinari su korumpirani ugovorima o radu zbog kojih su se lišili zakonskih autorskih prava prenijevši ih na poslodavce i na kraju odrekli novinarstva ”da ne ugroze vlastitu egzistenciju“.
Javnu raspravu o tome jesu li mediji u službi javnosti ili privatnih i političkih partikularnih interesa, ili kako se uspostavljaju odnosi koji omogućuju korumpiranost i onemogućuju djelatnost regulatornih tijela u medijskim djelatnostima, vlasnici medija i političari u Hrvatskoj ustrajno izbjegavaju zadovoljni dosad ostvarenim utjecajem na medije i većinu novinara
Sustavna medijska politika zbog koje je novinarstvo odlutalo započela je prije četvrt stoljeća. Kad je Franji Tuđmanu predstavljen elaborat o osnivanju Hine i nakon što je čuo da je kolega Krsnik u elaboratu o osnivanju Hine tu agenciju zamislio kao javni servis medija odmah je naredio da se Krsnika smijeni i za ravnatelja postavi osobu koja će Hinu organizirati kao agenciju za širenje istine o Hrvatskoj.
I tako je umjesto medijskog integriteta započela izgradnja kontroliranog medijskog sustava u kojemu će prevladavati sprega vlasnika medija i vladajuće političke elite i korumpiranja novinara da plasiraju ”istine o Hrvatskoj“. Koga zanima kako to izgleda može vidjeti u objavljenom istraživanju o značaju medijskog integriteta.
Sudjelujući u raspravi, Sandra Bašić Hrvatin je naglasila da se u pravilu na skupovima o medijima ne mogu vidjeti vlasnici medija jer, kako je naglasila, vlasnici medija imaju izravan pristup političarima, a to je i jedino što vlasnike medija zanima. Bašić Hrvatin je mišljenja da će mediji propasti jer su postali ”dinosauri“ koji se više ne mogu promijeniti, a ono što treba zaštititi je novinarstvo kao profesiju.
I ostali sudionici u raspravi su istaknuli da sva državna pomoć ide vlasnicima medija, a ne novinarima i novinari više nemaju ni najminimalnije uvjete za rad. Ni jedan javni medijski servis nije u službi javnosti.
Bilo je, dakako, i naklapanja bez kojih ni ovaj skup nije mogao, primjerice, o ”transformacija medija u tranzicijskim uvjetima“, itd. I Zdenko Duka, predsjednik HND-a, se potužio da je ”najteže je ići protiv vlastitog vlasnika“, kao i da Vijeće za medije nije zaživjelo.
Više sudionika u raspravi istaknulo je da više ne može biti nezavisnih medija niti novinara te da se možda može govoriti o objektivnom korektnom i profesionalnom novinarskom izvještavanju, ali ne o neovisnom novinarstvu. Začudo takve ocjene nisu izazvale polemiku, kao da se većina suglasila da nezavisno i slobodno novinarstvo više nije moguće
Više sudionika u raspravi istaknulo je da više ne može biti nezavisnih medija niti novinara te da se možda može govoriti o objektivnom korektnom i profesionalnom novinarskom izvještavanju, ali ne o neovisnom novinarstvu. Začudo takve ocjene nisu izazvale polemiku, kao da se većina suglasila da nezavisno i slobodno novinarstvo više nije moguće.
Jedino si je kritiku više sudionika priskrbio potpisani novinar nakon što je izrekao da kad novinar ima čvrste dokaze ne treba uvijek robovati načelu ”pitati i drugu stranu“, jer to ponekad dovodi do nesvrsishodnog spiralnog nadmetanja ”jedne“ i ”druge“ strane.
S obzirom da na takvim skupovima nije pristojno previše često govoriti, ostao sam dužan odgovoriti. U dva slučaja kada sam bio tužen, jednom zbog ”prisile na pravosudnog dužnosnika posredstvom medija“ i drugi puta zbog navodne klevete, među ostalima tužbena inkriminacija je bila ”tuženi nije pitao drugu stranu“.
Unatoč tomu, u jednom slučaju je tužba odbačena, a u drugom je spor bio riješen u moju korist, jer su materijalni dokazi bili takvi da nije ”bilo razloga pitati drugu stranu“.
Načelo ”pitanja druge strane“ obvezno je ako se objavljuje tema samo na osnovu indicija bez čvrstih materijalnih dokaza, barem što se tiče vrijedeće sudske prakse na kaznenim sudovima.