Davor Krile
Domovina nam je pred strašnom pogibelji. Deseci tisuća, stotine tisuća, neki apokaliptički tvrde i milijuni izbjeglica iz Sirije i drugih arapskih zemalja nezaustavljivo nadiru prema našim istočnim pragovima.
Srbija se već napunila očajnicima, a kako su se Mađari na sjeveru sebično odlučili ograditi zidom, jedini put u spas te goleme rijeke ljudske nesreće vodi – avaj! – preko našega svetoga korita.
Narogušilo se bez puno riječi ali s prilično puno zebnje hrvatsko puritansko biće, zadrhtalo u osjećaju nemoći pred nepreglednom ljudskom masom. Realni su izgledi da nam se Domovina uskoro pretvori u golemi izbjeglički logor, u šator pod kojim više ne bi obijesno bivačili naši gordi veterani, vjekovni čuvari predziđa kršćanstva i od malo drukčijih kršćana, nego očajni, gladni i gologuzi istočnjački inovjerci, spremni na tko zna kakve rubne geste i opačine.
Gdje je tu onda njihov nešto mirotvorniji no dugoročno ništa pogubniji utjecaj na hrvatski ”way of life“, navada da se klanja i žene zaklanja zarom i feredžom, te da se na domaćinovo gostoprimstvo uzvraća religijskom tvrdokornošću i pokušajima da se zauzda naša sveta sloboda govora i pisma, naročito ćiriličnog?
Vjerovanje u (tuđe) barbarstvo, nažalost, najčešće je hrvatsko vjerovanje. Zatvoreni u svoju ideološku i političku monolitnost, u svoje isključivosti i zakopčani u svoje nimalo ujevićevske mrakove, mnogi Hrvati još uvijek odbijaju vidjeti nesretnoga sebe i u onome svojemu sugrađaninu istoga pisma, govora i jezika što je baš poput njih, ni kriv ni dužan, prije 20 godina iz rodne kuće izgnan političkim vrtloženjima, ratom i oružanom silom
Evo su se braća Slovaci, stari europski arijevci, u duhu huntingtonovske doktrine o sukobu civilizacija i svojedobnoga pobratimstva Franje Tuđmana i Vladimira Mečiara odmah odlučno počeli braniti od humanitarne obveze koju im je propisala Europska unija, pa u svojoj zemlji nipošto ne žele zbrinjavati muslimane, nego isključivo kršćanske izbjeglice iz Sirije.
Panika raste kao plima u plitkome mozgu, a plima pred sobom uvijek nosi smeće i staru ljudsku istinu da su upravo iz straha od barbarstva kroz povijest i počinjena najveća barbarstva: od staroga Rima do Hitlerova vakta.
Koju to civilizaciju, uostalom, bilo koji zapadnjački übermensch ima za braniti ako u istoj nema ruke pomoći za Sirijca Laitha Majida, snimljenoga nekidan kako na obali grčkog otoka Kosa u ranu zoru plačući grli svoje troje djece, svjestan da tisuće nalik njemu i njegovoj djeci nisu imale sreće ni dotaknuti žuđenu zemlju nego mrtvi plutaju onim istim morem u koje dokono plačemo svoje europske guzice, od Egeja do Lampeduze?
Kakve to kulturološke, demokratske i duhovne temelje Europa uopće može sačuvati ako u njoj ni oni što su prije ciglih dvadeset godina i sami pred pogibelji bezglavo nosili djecu u naručju i živote u najlon-vrećicama nemaju duše prepoznati ranije sebe u očajnim arapskim očima?
Zatvaranje u sebe, piše francusko-bugarski sociolog Tzvetan Todorov u svojoj knjizi “Strah od barbara”, prvi je znak barbarstva.
Realni su izgledi da nam se Domovina uskoro pretvori u golemi izbjeglički logor, u šator pod kojim više ne bi obijesno bivačili naši gordi veterani, vjekovni čuvari predziđa kršćanstva i od malo drukčijih kršćana, nego očajni, gladni i gologuzi istočnjački inovjerci, spremni na tko zna kakve rubne geste i opačine
Vjerovati da je tvoja nacionalna, vjerska, kulturološka ili zavičajna grupa jedina prava, odbijati svaku drugu spoznaju osim vlastitoga iskustva, ništa ne nuditi drugima i ostati odlučno zatvoren u svoju izvornu sredinu – sve su to sigurni znakovi barbarstva.
Priznavati različitost ljudskih društava, skupina i kultura, iskazivati sućut prema njima i prihvaćati ih kao dio našega zajedničkoga čovještva – jedini je put napretka i civiliziranosti.
Antropolog Claude Levi Strauss u djelu “Rasa i povijest” još je paradoksalniji: ”Odricati čovječnost onima koji su najviše divlji zapravo znači preuzeti njihovo tipično ponašanje. Barbar je time ponajprije čovjek koji vjeruje u barbarstvo.“
Vjerovanje u (tuđe) barbarstvo, nažalost, najčešće je hrvatsko vjerovanje. Zatvoreni u svoju ideološku i političku monolitnost, u svoje isključivosti i zakopčani u svoje nimalo ujevićevske mrakove, mnogi Hrvati još uvijek odbijaju vidjeti nesretnoga sebe i u onome svojemu sugrađaninu istoga pisma, govora i jezika što je baš poput njih, ni kriv ni dužan, prije 20 godina iz rodne kuće izgnan političkim vrtloženjima, ratom i oružanom silom.
Tabuizirati priču o toj sili i prešućivati istine o tom temeljnom ratnom iskustvu još uvijek je sveta dužnost svih domoljubnih dogmata.
U starčadi što su po kninskim selima nekažnjeno pobijena na kućnim pragovima nitko od njih ne vidi strijeljane bez suda i krivnje i nakon onoga rata u Teznom ili Kočevskom rogu, niti u vlastitom ušutkavanju onih koji se usude o tome govoriti vide nekadašnje komunističke komesare i totalitariste kojih su im inače puna usta.
Kakve to kulturološke, demokratske i duhovne temelje Europa uopće može sačuvati ako u njoj ni oni što su prije ciglih dvadeset godina i sami pred pogibelji bezglavo nosili djecu u naručju i živote u najlon-vrećicama nemaju duše prepoznati ranije sebe u očajnim arapskim očima?
Kako onda u izbezumljenim izbjeglicama iz daleke i razorene Assadove Sirije vidjeti ikoga bliskoga i išta svoje?
Kako u očima Laitha Majida ne vidjeti potencijalnog terorista i previdjeti vlastite oči?
Lako, ako gledaš srcem i dobro se zagledaš. Ja, na primjer, u Laithovim očima vidim pogled svoje pokojne babe, a u njegovu naručju svoju mater i njezinu braću, kad su – nema tome davno, malo više od 70 godina – iz barbarstvom poharane Europe brodovima bježali u egipatski izbjeglički logor El Shatt, na puškomet od Sirijske pustinje.
Jednak je to bio osjećaj iskorijenjenosti i neizvjesnosti što te čeka i hoćeš li uopće preživjeti.
Kratak je put od svakog rata do svakog el shatta, samo ljudi tu istinu brzo zaborave, kao i to da se države i kontinenti mijenjaju, a da suze ciklično kruže.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).