Branislav Mikulić
”Najezda azilanata”, ”Bujica tuđinaca pred našim vratima”, ”Poplava izbjeglica”, ”Prijeti li nam potop migrantski?” to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo ovih dana. Čitamo da Europa hoće zidove betonske na granicama svojim graditi, Mađarska ga je već započela prema Srbiji, Rumunjska to isto priželjkuje. I drugi, mnogi.
Raste broj pobornika zatvaranja europskih granica za strance. Sve brojniji su zagovornici krajnje restriktivne, takozvane ”nulte imigracijske politike”. Sve više je pristalica ograda betonskih, žica bodljikavih, svakojakih barijera i prepreka nepropusnih na vanjskim granicama Europe.
I broj takvih stalno raste, baš kao i plima siromaha i nesretnika koji čekaju pred granicama europskim, pod zidovima betonskim njenim – te plime ljudske, te braće nam i sestara koji očajnički stoje i vape pred bedemima srca naših. Pred srcima našim koja zaboraviše da smo stvoreni da budemo jednaki, da budemo jedno, da budemo isto. Da smo isti.
Svi smo mi azilanti.
Svi mi što se na ovoj planeti rodismo. Svi mi smo tu samo privremeno, tu u velikom sabirnom centru azilantskom koji se Zemljom zove, u kampu nevolje, plača, tuge i nesreće.
Raste broj pobornika zatvaranja europskih granica za strance. Sve brojniji su zagovornici krajnje restriktivne, takozvane ”nulte imigracijske politike”. Sve više je pristalica ograda betonskih, žica bodljikavih, svakojakih barijera i prepreka nepropusnih na vanjskim granicama Europe
I svi, pa i oni koji poneku koru kruha više od drugih imaju ili nešto od prividnog luksuza koji planetarni kamp izbjeglički pruža, svi se mi nadamo da ćemo nekako iz njega izaći, sanjamo da ćemo prijeći na drugu stranu granice, u oazu mira srca našeg, da ćemo tamo azil dobiti, utočište i dozvolu boravka. Još najradije državljanstvo s neograničenim rokom važenja i mogućnost nastanjivanja za vječnost cijelu.
No, za nastaniti se preko granice, izvan kampa ovog izbjegličkog, a planetarnog, nije dovoljno znati plivati u vodama Mediterana, moći stotinama kilometara pješačiti po vrletima Balkana i kradomice se umjeti provlačiti pored karaula, kula i žica pograničnih, nije dovoljno imati hrpe novca za potplatiti gramzive taksiste, pohlepne carinike, stražare i ljute pse njihove da nas vode i propuste preko granica europskih, nije dovoljno imati sreće pa ne biti uhvaćen u tunelu koji ispod La Manchea vodi u zemlju snivanog blagostanja, u raj britanski.
Za dobiti nam azil na drugoj strani granice i unutar bedema vječnosti, za naći utočište u oazi mira, u Kraljevstvu obećanom, ovozemaljskom ili nekom drugom, a u kojeg bar pola Europe (kaže da) vjeruje, srce nam je potrebno.
Srce čisto bez imalo zla, a puno ljubavi.
Srce koje voli, koje suosjeća s tuđom patnjom, koje je spremno dijeliti ono što ima, srce koje hoće davati i darivati.
A pritom zna biti ponizno, opraštajuće i toplo – i puno dobrodošlice za svakoga.
Jedno nam samo treba. Za azil duši našoj, za spas joj sadašnji i posthumni trebamo srce koje grli sve bližnje naše, pa i one koji nam izdaleka dolaze – bližnje koje sada po prvi puta srećemo, po prvi puta sada kad su tu, pred vratima našim, a uplakani
Posebno za braću i sestre ojađene ratom, bijedom i nevoljom svakojakom, za sve ubožnike koji na naša vrata kucaju, koji vapeći spas, utočište, azil od nas traže.
Kao i za sve one koji pomoć našu priželjkuju, pa da s nama zajedno od doma njihovog, napuštenog, ponovo utočiste sebi načine, da u njemu čovjeka dostojan novi, bolji život voditi mogu. I da onda svi, i oni i mi, radosno život slavimo i onoga koji nam taj poklon najveći dade.
Jedno nam samo treba. Za azil duši našoj, za spas joj sadašnji i posthumni trebamo srce koje grli sve bližnje naše, pa i one koji nam izdaleka dolaze – bližnje koje sada po prvi puta srećemo, po prvi puta sada kad su tu, pred vratima našim, a uplakani.
Samo takvo naše srce može smiraj duši nam donijeti, ka utočištu i azilu trajnom je povesti.