Foto: Marijo Gracić
Da bi raskinule s načelnim i apstraktnim govorom, kršćanske crkve na našim područjima, a poglavito poglavari koji ih vode, moraju se odvažiti na konkretnu promjenu mjesta na kojem stoje i s kojeg procjenjuju svijet i na osnovi te procjene propovijedaju evanđelje.
To mora biti mjesto među žrtvama protukršćanskih političkih i ekonomskih sila, koje se rado kite kršćanskim imenima, a u skladu s 25. poglavljem Matejeva evanđelja u kojem se Isus upravo poistovjećuje s ekonomsko-političkim žrtvama: ”Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mt 25,40).
Samo se s toga mjesta istinski može razumjeti evanđelje odnosno beskompromisno prihvatiti i prakticirati etička konkretnost kršćanske objave bez bezbožnog straha za institucionalnu sigurnost Crkve ili bezbožne žudnje za sigurnošću i bogatstvom koje ne priliči Crkvi.
Jedino u tome slučaju ima nade da iz naših crkava začujemo konkretan govor, konkretan koliko je konkretna svagdanja patnja konkretnih ljudi u našem konkretnom vremenu, govor koji ne samo zahtjeva nego i polučuje konkretno solidarno djelovanje.
Crkva, ukoliko to želi biti, mora biti mjesto solidarne odgovornosti za svijet, kako je to zapisao Bonhoeffer zaronjen u konkretnost vlastitog vremena: ”Crkva mora pitati državu: može li odgovoriti da je njezino vladanje zakonito državno vladanje?
Jer Crkva, ukoliko to želi biti, mora biti mjesto solidarne odgovornosti za svijet, kako je to zapisao Bonhoeffer zaronjen u konkretnost vlastitog vremena: ”Crkva mora pitati državu: može li odgovoriti da je njezino vladanje zakonito državno vladanje? Posebice posve jasno mora to pitati imajući u vidu postupak države prema Židovima.
Crkva mora pomoći onima koji su žrtve državnog nasilja, neovisno o tome tko su oni; neizostavno ih mora pomagati bez obzira jesu li članovi Crkve ili nisu. Ako vidi da država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.” (Navod preuzeti iz: Vjeko-Božo Jarak, Kristov svjedok i prijatelj svijeta – Dietrich Bonhoeffer, Slovoznak, Plehan 1989, str. 96. Usp. DBW 12,353.)
A to kod nas neminovno znači konačni obračun s religijsko-političkim nacionalizmom i nakaradnim misticizmom zatvorenih očiju i leđa okrenutih svijetu u liku fundamentalističko-karizmatskih pokreta u okrilju kršćanskih crkava na našim područjima, rastanak s, više ili manje, pritajenom žudnjom za političkom i ekonomskom moći koja je neprimjerena Crkvi koja se poziva na siromašnog i putujućeg galilejskog propovjednika Isusa iz Nazareta.
Jeftino kršćanstvo, ono bez zapovijeđenog odnosno nasljedovanja i pripravljanja puta kao konkretnog vršenja Božje volje da se ovdje i sada ”postoji za druge”, najučinkovitija je poruga Boga, učinkovitija od bilo koje ”bezbožničke” poruge Bogu
U protivnome, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske će crkve na našim područjima sve više i to opravdano pogađati prezir i podsmijeh svijeta; opravdano jer ”ne konstituiraju Crkvu religiozne formule i dogme nego praktično vršenje zapovijeđenoga” (DBW 14,430).
A jeftino kršćanstvo, ono bez zapovijeđenog odnosno nasljedovanja i pripravljanja puta kao konkretnog vršenja Božje volje da se ovdje i sada ”postoji za druge”, najučinkovitija je poruga Boga, učinkovitija od bilo koje ”bezbožničke” poruge Bogu.
Ustvari, Bonhoefferova Etika nas sili da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu i Sarajevo i sve ono što ti gradovi simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?