U subotu, kada sam čitao i opremao jučerašnju kolumnu profesora Petera Kuzmiča u povodu 90. obljetnice pokretanja Hrvatskog radija (Radio Zagreb) i 60. godišnjice Hrvatskeradiotelevizije (Televizija Zagreb), u kojoj se naš kolumnist osvrće na to za kakav se HRT zalaže, depolitiziran, okrenut vrednotama civilnog društva, zaista u službi javnog dobra s obzirom da ”nedostatak vizije i podcjenjivanje stručnosti pogoduje vladavini mediokriteta”, u sebi sam govorio: ”dragi moj profesore, velika je tvoja vjera”.
Jer ono što smo jučer vidjeli prilikom pokretanja razvikanog novog Dnevnika i u posebnim emisijama u povodu obljetnica je čisto mediokritetstvo. Ma kakvo mediokritetstvo, to je zločinački nasrtaj na psihu i dušu gledatelja.
Kako drugačije tumačiti dokumentarac notorne Ljiljane Bunjevac Filipović o HTV-u u Domovinskome ratu koji se sinoč emitirao od 20 do 21 sati, dakle, kada su djeca još pred ekranima, a u kojem je, uz standarnu količinu mržnje prema Srbima, prikazan i veliki broj leševa, naravno, svi od reda hrvatskih, jer, jasno je, Srbi su, naročito u Domovinskome ratu, umirali od upale pluća i drugih boleština, baš kao u ustaškom Jasenovcu.
Kako drugačije tumačiti dokumentarac notorne Ljiljane Bunjevac Filipović o HTV-u u Domovinskome ratu koji se sinoč emitirao od 20 do 21 sati, dakle, kada su djeca još pred ekranima, a u kojem je, uz standarnu količinu mržnje prema Srbima, prikazan i veliki broj leševa, naravno, svi od reda hrvatskih, jer, jasno je, Srbi su, naročito u Domovinskome ratu, umirali od upale pluća i drugih boleština, baš kao u ustaškom Jasenovcu
Dokumentarac želi biti spomenikom, u prvome redu, poginulim novinarima, snimateljima i tehničarima HRT-a, i to je u redu, ali se pretvorio u čušpajz u kojem se Domazet Lošo i Ante Nazor bave pozadinom rata, ili nekakvom geopolitikom, opet, naravno, tako da Tomislav Karamarko bude zadovoljan emisijom, ali nikako tako da emisija zadovolji povjesnu istinu. Uostalom, što bi se moglo očekivati od Bunjevac Filipović, izbalansiranost? To je pojam koji se kosi s njenim shvaćanjem i prakticiranjem novinarskog zanata. Koristim priliku da energično protestiram što se u dokumentarcu ne pojavljuju pravi heroji organizirane ratne laži: Maja Freundlich i Smiljko Šagolj, iako takvih nepravedno preskočenih junaka ima više.
Osim što se novo vodstvo HRT-a kurči tehničkim postignućima prethodne uprave, počevši s velikih videozidom koji je nabavljen lani za ravnateljstva Radmana, Informativni je program i novim Dnevnikom pokazao nedoraslost novinarskom poslu. Ništa se tu nije promjenilo pristupom informaciji i HTV ostaje na liniji političke (tele)dirigirane propagande.
Kako drugačije tumačiti niz poteza uredništva HTV-a da se zaštiti Tomislav Karamarko koji predvodi HDZ u novom valu sanaderizacije Hrvatske?
Kaos i potpuni neprofesionalizam imaju objašnjenje: nisu to samo pomahnitali nacionalisti koji misle da će drmati i živjeti vječno, kao njihovi kolege u Pyongyangu, nije to samo ludost, to je i nemala doza gluposti.
Jer ne samo što je ludo, već je i glupo, pored postojećih komercijalnih televizija, kakvih takvih tiskovina, dnevnika i tjednika (od Nacionala i Novosti koji razvaljuju vladajuće), pa more portala i 150 radio stanica, te nas koji radimo i za inozemne medije, furati rat protiv komunista, nepostojećih, dakako, a šutjeti o skandaloznim aferama i o procesu rasprodaje državne imovine, u nekim slučajevima, kao što je Končar, čisti čin veleizdaje, jer ga se želi prodati za sitne pare konkurenciji koja ga želi kupiti da bi ga ugasila.
Dakle, ludi su, ali i glupi. I trebat će to još neko vrijeme trpjeti i pratiti. Trebat će dobro zapamtiti imena hulje koje nam ovo rade i onda, bogme, provesti toliko traženu lustraciju, sterilizaciju i kastraciju, uglavnom, svaku ”aciju” koja će ove zlotvore trajno onemogućiti u daljnjoj devastaciji ove sirote i ponižene, oplačkane i silovane zemlje.
Ovo je slika. A što je ideal? Što je to što zagovara kolega i profesor Peter Kuzmič?
Jer ne samo što je ludo, već je i glupo, pored postojećih komercijalnih televizija, kakvih takvih tiskovina, dnevnika i tjednika (od Nacionala i Novosti koji razvaljuju vladajuće), pa more portala i 150 radio stanica, te nas koji radimo i za inozemne medije, furati rat protiv komunista, nepostojećih, dakako, a šutjeti o skandaloznim aferama i o procesu rasprodaje državne imovine, u nekim slučajevima, kao što je Končar, čisti čin veleizdaje, jer ga se želi prodati za sitne pare konkurenciji koja ga želi kupiti da bi ga ugasila
O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicao dobro građana, mir među narodima i da bi se sprečavali sukobi, ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata (još jednom, Ljiljana Bunjevac Filipović je perfektan eksponent te žalosne prakse) i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.
Inače, govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik, da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni na pravi način započeta.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta jednoj ne malim dijelom i kompromitiranoj profesiji. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala.
Tri stvari želim naglasiti kada je riječ o ulozi novinara i novinarki u potpaljivanju ratničke mašinerije i u pokretanju politike uništavanja drugih naroda i država, pa i vlasdtite.
1. Postojala je kultura laži
Vremena velikih istina kakva su nastala u procesu raspada Socijalističke Jugoslavije, obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Mali narodi na Balkanu odavno su tu kulturu laži, čini se, stvarali, suživjeli se s njom, i nadalje je učvršćuju.
Na primjer: narodi bivše Jugoslavije prije trideset i šest godina iskreno su plakali na sprovodu Tita. Danas ti isti narodi unisono tvrde da su živjeli pod “represivnom čizmom komunističkog diktatora”.
Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja i lažljivci su normalni građani. I ako za išta treba odati priznanje Dobrici Ćosiću, srpskom piscu i neuspješnom predsjedniku Jugoslavije, onda je to za autorsku repliku: “Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije”.
Kultura laži najlakše se uspostavlja ako postoji protivnik koji laže više, ili koji govori “strašnijim ili đavolskijim jezikom”. Jedino mrtvi ne lažu, ali oni u okvirima kulture laži, nisu imali kredibilitet. Laž je od načina političkog i medijskog ponašanja, a mediji su uspjeli legalizirati laž, postupno prerasla u ratnu strategiju, a kao ratna strategija ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva.
Govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik, da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni na pravi način započeta. Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta jednoj ne malim dijelom i kompromitiranoj profesiji. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala
2. Protiv kulture laži treba uzdizati kulturu života
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.
Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, “jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.
Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak čudno je da se općenito smatra da ovaj zločin ne treba kažnjavati. Ja pak smatram da bi trebao postojati stanoviti međunarodni sud za zločine u novinarstvu i da bi na neki način trebalo žigosati one koji su lažima omogućili i poticali ratne zločine i zločince. Mislim da je prava šteta što nije oživjela namjera prvog tužitelja Međunarodnog suda u Haagu, Richarda Goldstona, koji je želio goniti i one koji su (citiram) “koristili medije na kriminalan način”. Naime, aktere medijskih zločina lako je utvrditi jer se njihovi tragovi teže uništavaju.
Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.
3.Nema hvalospjeva mržnji
Da nema genetskoga stida u osjećaju mržnje, a ja tvrdim da ga ima, osim u psihopatskim ličnostima, valjda bi njena silina bila opjevana barem koliko i ljubav. Ako mržnju nitko normalan ne hvali i ne veliča, kako je uopće moguće jednu tako neobrazloženu strast teoretski kritizirati? Naime, za sve ono što se utvrdi da je “govor mržnje”, autor će potegnuti protudokaz u obliku državotvorno-domoljubnih načela, dokazujući da upravo njih mrze oni koji se osuđuju tako nešto kod njega ustanoviti.
Teško da se može ići naprijed bez samosavladavanja i bez tolerancije. Ali tolerancija nije trpljenje nečega, nije ni odustajanje od intervencije u postupaka koji se subjektu čine prihvatljivima, niti je odustajanje od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti.
Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja, te odnos brige za drugoga i autonomije pojedinca.
Tolerancija ne liječi mržnju niti nadomješta ljubav ili solidarnost, niti društvo čini sretnim, slobodnim ili bogatim. Ona društvo čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi. Tolerancija ima smisla ako njezin subjekt ima moć i znanje.
U Hrvatskoj se mi sada opet umaramo s onima koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu je izdajnik i neprijatelj, ali da nije bilo pedesetak a možda i manje nezavisnih novinara koji se devedesetih nisu dali zastrašiti i koji nisu odustali od profesionalnog odnosa prema poslu, slijedeći bi novinarski naraštaji bili nepovratno promašeni
U Hrvatskoj se mi sada opet umaramo s onima koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu je izdajnik i neprijatelj, ali da nije bilo pedesetak a možda i manje nezavisnih novinara koji se devedesetih nisu dali zastrašiti i koji nisu odustali od profesionalnog odnosa prema poslu, slijedeći bi novinarski naraštaji bili nepovratno promašeni.
Žao mi je, ja za razliku od dobrog kršćanina Petera Kuzmiča ne mogu HRT-u čestitati važne obljetnice. Radije bih proglasio karmine.
Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja a koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi nova vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Mislim da trebamo govoriti o politici identiteta. U jezgri te politike jeste priznanje. S autoritetom pounutarnjenim kao individualno pravo međusobno priznanje postaje toliko neuhvatljiv cilj koliko je, kako veli Alexis de Tocqueville, ”svaki čovjek tijesno zatvoren u se, te iz tog stanja nastoji da sudi svijetu”.
S izgubljenim priznanjem jastvo sve više počiva samo na proračunavanju i pregovaranju o moći. Volje su više nametnute izvana nego podjarmljene iznutra. Posljedica je stanje opterećeno paradoksom: sami liberal/individualizam na kojem je modernizam zasnovan oslobađa pojedinca od kolektivnih obuzdavanja još dok on naposljetku razara rečeno djelovanje, svodeći ga na proračun čiste moći i sračunavanje koristi. Izgubljena je, dakle, moralna procjena.
Iako individualizam postaje vrijednost u modernosti, upravo u suvremenoj modernosti – onome što je često nazivamo postmodernizam – ta sama mogućnost da se opišu moralne vrednote postaje otvorena potpunoj preispitivosti i relativizmu. Moralno procjenjivanje počiva na zajedničkom potvrđivanju. Međutim, u apsolutiziranju napetosti između individualnih i zajedničkih potreba (onog što Rousseau određuje kao ”opću volju”) tok modernosti je težio ili prema kolapsu pojedinca u kolektiv (kao u fašizmu, nacizmu i različitim slučajevima državnog socijalizma) ili, u njegovim liberalnim inačicama, zamračenju same matrice njihove veze.
Otuda slijedi paradoks: individualna autonomija proistječe u modernosti, budući da su pojedinci oslobođeni odranije postojećih kolektivnih obuzdavanja i kazni, iako su te kazne i obuzdavanja potrebni za autonomni razum da bi praktički funkcionirao u ovome svijetu. Ponovno svjedočimo težnju prosvijetljenog razuma da apsolutizira napetosti društvenog postojanja njegovih individualističkih i kolektivističkih stožera. Takva apsolutizacija čini neodrživim rezultantna stanja.
Novinarstvo, stoga, ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom. Stručna novinarska javnost nema pravo na povođenje za načelom političkog oportuniteta.
Sasvim je prirodno da kvantitete personaliziramo a odnose dramatiziramo. Ali je važno da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Ne imajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju, i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.
Možda bi zaključno trebao reći da se tek možemo progresivno nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati struku i publiku na etičko i moralno djelovanje. Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom. A nju ne može samostalno postići niti jedna politička opcija. Barem bi to već sada trebalo biti jasno
Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju. To se ne događa, niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.
Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje zamislivo vrijeme čitava ta nevidljiva okolina novinara i novinarki i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje politički kompromitirana novinara i novinarki postane svim ljudima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.
Izvan prilično uskoga raspona naše vlastite moguće pažnje, socijalna kontrola ovisi o tome da se pronađu standardi življenja i metode provjeravanja pomoću kojih će se mjeriti naši postupci. Razrada takvih standarda gotovo da još nije ni počela. A posao je dug.
Možda bi zaključno trebao reći da se tek možemo progresivno nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati struku i publiku na etičko i moralno djelovanje. Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom. A nju ne može samostalno postići niti jedna politička opcija.
Barem bi to već sada trebalo biti jasno.
Dobri moj Petre, posudi mi malo tog svog optimizma i te svoje nade, jer, nakon ogledanog načina na koji je HRT proslavio te svoje obljetnice, sam jedan prilično obeshrabren ako ne i poražen, makar i ogorčen novinar.