Pakao je danas najspominjanija riječ u zemlji. Tko je kome obećao pakao, tko je živio četiri godine u paklu, tko se igrao Boga ili barem vidovitog Milana i političkome konkurentu obećao siguran odlazak u pakao nakon napuštanja ovozemaljskoga svijeta – opće je poznato.
Već danima, sa svih ekrana bombardiraju nas s jednim te istim licem, onim potpredsjednika Vlade. Karamarko izbrifiran kućnim marketingom nemušto pokušava obraniti neobranjivo – sumnjivo dugogodišnje druženje i poslovanje sadašnje supruge s kontroverznim lobistom MOL-a, Jozom Petrovićem. O tome je prvi, pred tri tjedna, progovorio drugi potpredsjednik te iste Vlade, psihijatar Božo Petrov.
Za priču iniciranu od strane drugog potpredsjednika za koju su novinari tražili i pronašli argumente u ugovorima “Drimije” Ane Karamarko i “Petrusa” Joze Petrovića, prvi potpredsjednik veli kako je “brutalna, bestijalna i infantilno iskreirana te da samo glupi ljudi mogu raditi takve konstrukcije!” Znam da Domoljubna koalicija voli nategnuto obnašanje vlasti s Mostom nazivati tek suradnjom – nikako koalicijom, ali moraš jako žuditi za moći da bi vlast dijelio s nekim tko je glup, brutalan, bestijalan i infantilan, zar ne?
Zna se u kojem slučaju se to čini. Onda kad je materijalna korist od takvoga odnosa dovoljno velika da briše osobne animozitete prisutne očito, usprkos saborskome kvorumu skupljenom pod prijetnjom kazni, na obje strane.
Već danima sa svih ekrana bombardiraju nas s jednim te istim licem, onim potpredsjednika Vlade koji izbrifiran kućnim marketingom nemušto pokušava obraniti neobranjivo sumnjivo dugogodišnje druženje i poslovanje sadašnje supruge s kontroverznim lobistom MOL-a, Jozom Petrovićem
Ne dirajte mi obitelj poručuje Karamarko, objašnjavajući da ju je nemoralno koristiti u političkom obračunu. Najbolji način da politički konkurenti, mediji i javnost ostave na miru obitelj i prijatelje javne osobe, jest upravo to što je kod Karamarkovih navodno izostalo, da ih se dosljedno drži podalje od državnih interesa.
Biti nečiji lobist potpuno je legitmno, pa i onaj mađarskoga MOL-a. No, novac savjetodavne tvrtke Joze Petrovića gotovo u potpunosti je onaj koji je Petrus dobivao od MOL-a, pa je tako i dvije tisuće i petsto eura koliko je isplaćivano “Drimiji” defakto iz iste, mađarske kase.
Tomislav Karamarko kaže kako je taj ugovor Drimije i Petrusa prekinut 31. prosinca 2015. godine i smatra kako upravo ta činjenica deplasiranom čini optužbe onih koji inzistiraju na njegovu odlasku s mjesta potpredsjednika Vlade. Hoće nam reći kako njegove prethodne ne baš nebitne funkcije nisu mogle biti “od koristi” tvrtki njegove nakadašnje djevojke i današnje supruge te prijatelju lobistu.
“Bojim se jedino dragog Boga, nikakvog glasanja o povjerenju”, komentirao je Karamarko zahtjev oporbenjaka koji traže njegov opoziv upravo zbog afere “Konzultantica”.
Podršku prvi potpredsjednik ne dobiva izgleda samo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja o njegovoj odgovornosti zasad mudro šuti i za sve krivi prethodnike. Uživa i onu premijera, koji je požurio građanima, na i nadalje nemuštom hrvatskom, poručiti kako Karamarko nije počinio nikakvo zlo.
Čist sam kao suza, poručuje Karamarko. Blago nama!
Ne dirajte mi obitelj poručuje Karamarko, objašnjavajući da ju je nemoralno koristiti u političkom obračunu. Najbolji način da politički konkurenti, mediji i javnost ostave na miru obitelj i prijatelje javne osobe, jest upravo to što je kod Karamarkovih navodno izostalo, da ih se dosljedno drži podalje od državnih interes
Što je zlo za našeg predsjednika Vlade? Dokidanje medijskih sloboda nije zlo, ukidanje sredstava kulturnjacima nije zlo, rasprodaja tvrtki od strateškog interesa nije zlo, iscrpljivanje ionako osiromašenog stanovništva dodatnim davanjima za zdravstvo nije zlo, ukidanje sredstava djeci s Down sindromom nije zlo, trgovanje državnim interesima nije zlo… Što je onda za te ljude zlo?
U kakvim su obiteljima rasli ti kvazi kršćani, tko je to odgajao, s kime su se igrali i družili, tko ih takve formirao da ne vide ništa loše u krađi, bešćutnosti, u izdaji nacionalnih interesa kojih su im bila puna usta prije izbora, u izostanku svake lojalnosti prema narodu kojeg su preko noći pretvorili u štrace i građevine?
Ukoliko su oni mjera mjera svih stvari, a izgleda da jesu – loše nam se piše.
Mogu li oni uopće ljudski, pošteno odgovoriti i na jedno s pravom postavljeno pitanje o političkoj odgovornosti bez da delegimitiraju onog koji ga postavlja, bez obzira je li riječ o njihovim političkim konkurentima ili novinarima?
U samo nekoliko mjeseci uspjeli su dokinuti svaki dijalog, njihovi intervjui s prestravljenim novinarima monolozi su kakvih se ni Brežnjev ne bi postidio. Njihova mjesecima ponavljana retrogadna retorika urodila je već sad strašnim posljedicama. Eklatantan primjer je javna televizija i strahote kojima svjedočimo, od onih programskih do ljudskih.
Ne znam za vas ali meni je bilo upravo neugodno gledati kako iskusan novinar Zoltan Kabok postavlja Karamarku očigledno unaprijed dogovorena pitanja u dnevniku HTV-a .
U samo nekoliko mjeseci uspjeli su dokinuti svaki dijalog, njihovi intervjui s prestravljenim novinarima monolozi su kakvih se ni Brežnjev ne bi postidio. Njihova mjesecima ponavljana retrogadna retorika urodila je već sad strašnim posljedicama. Eklatantan primjer je javna televizija i strahote kojima svjedočimo od onih programskih do ljudskih
Neviđena bahatost kojom aktualna vlast nameće svoj dvojbeni vrijednosni sustav cjelokupnome društvu, ta ničim pravdana uobraženost i nedodirljivost kojom ignoriraju afere koje naviru kao iz kakva mravinjaka od trenutka njihova dolaska i sjedanja u fotelje Banskih dvora iritira svakog mislećeg pojedinca. Taman pomisliš: Yes, that’s it – gore ne može, oni te iznenade novim primitivizmom, glupošću, licemjernošću oko koje se onda homogeniziraju i gaze dalje k’o da ništa nije bilo.
Kad im nešto zaljulja pozicije i fotelje, poput saborskog kvoruma ili afere s MOL-ovim lobistom tabori unutar “Domoljubne koalicije” zbiju redove i prema van bivaju složni k’o korejski slet.
Relativiziraju, minoriziraju, optužuju prethodnike da im smještaju i tako sve dok pažnja medija i javnosti ne otupi i njihove uvijek financijski isplative afere i aferice ne padnu u zaborav.
Ne znam odista hoće li Zoran Milanović i njegovi socijaldemokrati prirediti pakao trenutno vladajućima, smjestiti ih u deveti krug gdje im je iskreno rečeno i mjesto ali jedno pouzdano znam, Domoljubna koalicija je u samo nekoliko mjeseci dobro odradila đavolji posao. Toliko dobro da se mnogi građani, da parafraziram Haxleya, pitaju nije li Hrvatska pakao nekog drugog svijeta.