Ana Raffai
Sažeto objašnjenje tko je mučenik ponudio je u glasilu ”Crkva na kamenu“ od 12. rujna u članku ”Koga možemo nazvati mučenikom?“ dr. Božo Goluža. Dr. Goluža reagira na riječi patrijarha Bartolomeja izgovorene u Jasenovcu, objašnjava što je važno za značenje pojma mučenik/martir i zbog čega se ratne žrtve ne mogu automatski nazivati mučenicima samo zato što su nevine žrtve.
Osnovna razlika je: ”Da bi netko dobio naslov kršćanskoga mučenika potreban je jasan dokaz da je ubijen zbog mržnje prema vjeri (in odium fidei), a ne poradi nekoga drugog razloga koliko god bio plemenit, kao rodoljublje. […] Znači, oni koji su poginuli za neku ideologiju ili političko uvjerenje, ne mogu se nazivati kršćanskim mučenicima.“
Neobično je ipak što u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nije rijetko da se branitelji Domovinskog rata tituliraju kao mučenici premda su oni poginuli u ratu za domovinu, dakle nije njihova smrt jasno smrt radi vjere, nego je smrt radi obrane domovine.
”Drugi važan uvjet da bi netko bio mučenik jest nepokolebljivo svjedočenje za Krista u trenutku pogubljenja. Tako kršćanski mučenik nije onaj tko u času pogibije ne oprašta, nego možda mrzi svoje progonitelje“
Najnoviji primjer ”loše neposrednosti“ kršćanskih mučenika radi Krista i hrvatskih branitelja mogli smo čuti u predizbornim propovijedima, imamo crkvu ”Hrvatskih mučenika” (u Udbini), imamo čak i oltar domovine na Medvedgradu.
Kome i koga se na tom oltaru žrtvuje? Kako to da u Katoličkoj crkvi ”u Hrvata” do danas nitko nije reagirao na slično supostavljanje mučenika i branitelja? Je li ne vidimo? Ili se bojimo reći?
Isto pitanje tiče se i problema oprosta.
U tekstu prof. Goluže stoji kao važno određenje mučenika slijedeće: ”Drugi važan uvjet da bi netko bio mučenik jest nepokolebljivo svjedočenje za Krista u trenutku pogubljenja. Tako kršćanski mučenik nije onaj tko u času pogibije ne oprašta, nego možda mrzi svoje progonitelje.“
Kako mi u Katoličkoj crkvi stojimo s oproštenjem u pitanju Domovinskog rata?
Pogledajte obljetnice stradanja kada na grobljima pitaju rodbinu poginulih branitelja ili žrtava Domovinskog rata mogu li oprostiti. Oni kažu, neka im Bog oprosti a ja…
I zašute.
Tekst prof. Goluže pomogao mi je da zajedno s njim progovorim kako se mučenikom ne može zvati bilo koja žrtva nego samo onaj tko je poginuo za Krista. Razumijem kritiku prof. Goluže kao doprinos jasnoći i time je ona čin služenja Crkvi i kao takav poklon carigradskom patrijarhu
Takav odnos prema oprostu nije samo njihov problem, to je ono što se prenosi u našoj Crkvi. To je ono što ponavljaju visoki državni predstavnici koji se ponosno deklariraju kao katolici. Ili se nudi neki konstrukt koji nema veze s oprostom iz navoda prof. Goluže – ”oprostim ali ne zaboravljam“.
Kao da je lakše vidjeti ”pogrešku” kod carigradskog patrijarha, nego u ”svom dvorištu“.
Tekst prof. Goluže pomogao mi je da zajedno s njim progovorim kako se mučenikom ne može zvati bilo koja žrtva nego samo onaj tko je poginuo za Krista.
Razumijem kritiku prof. Goluže kao doprinos jasnoći i time je ona čin služenja Crkvi i kao takav poklon carigradskom patrijarhu.
Ja progovaram o svojoj Katoličkoj crkvi jer me primarno brine kako ćemo mi katolici u ovoj Hrvatskoj, u ovoj Bosni i Hercegovini, gdje se politički afirmira katolički utjecaj, u javnosti pronositi ispravno, kršćansko razumijevanje mučeništva radi jasnoće političkog diskursa i radi aktiviranja snage kršćanske vjere za oprost i pomirenje.