Ima nas raznih. Jedni se igraju u pijesku, drugi smišljaju kule. Jedni se utrkuju autićima, drugi se igraju skrivača. Jedni se nabacuju pijeskom, drugi mirno slažu igračke. A ima ih koji sjede sa strane i motre (i kadikad kopaju nos – veli Srećko). Baš kao djeca.
Tek što su ulozi i posljedice nešto veći, kadikad pogubniji, no igra je ista.
Teško da postoji ”dobar“ i ”loš“ odgoj. Samo oni koji vole i oni koji to najčešće ne znaju. A ni jedni ni drugi ne mogu jamčiti da će im djeca biti dobri ljudi.
Rijetko što se dobiva po zasluzi, a sve se prima u milosti.
Nema ”lijevih“ i ”desnih“, nego samo onih koji su odgovorni i onih koji, kadikad ili često, lažu.
Ne postoje oni koji su trajno u pravu ili oni koji su trajno u krivu. Samo svjesni i manje svjesni.
Nije za priznavati hijerarhiju moći. Postoje tek oni koji moć prisvajaju ili je se boje te oni koji su od nje slobodni.
Život ne dopušta izbore ”ili-ili“. Najčešće uključuje ”i-i“. Poput kiše i sunca jednakih za sve. Poput Krista koji u sebi spaja i božansko i ljudsko da bismo i mi bili
Ne postoji bitna razlika između kršćana, muslimana i Židova, ili monoteista i politeista, ili onih koji vjeruju i onih koji kažu da ne vjeruju. Samo je onih koji žive u slobodi svoje savjesti i onih koji odgovornost za tu slobodu ne žele doista preuzeti.
Nema Boga na nebu ako ga nije u meni.
Nije dobrih i loših ljudi. Samo onih koji traže i onih koji misle da su našli. Onih koji trajno vide dobro i onih koji svemu vide negativnu stranu.
Nije starosjedilaca i izbjeglica – svi smo izbjeglice na ovom svijetu.
Ne postoji takvo što kao što su mir i rat. Tek mir jest i oni koji ga prihvaćaju ili ne.
Razlika je između posla i rada. Jedni imaju jedno, drugi drugo, neki ni jedno, a sretnici oboje.
Nema ljubavi u braku i izvan braka. Tek je ljudi koji se vole i poštuju te onih koji se ni vole ni poštuju.
Nema razlike između ja i ti. Tek ja koji ne poznaje razliku i ja koji od te razlike proizvodi odvajanje.
Bolest i zdravlje nisu strogo odijeljeni. Zdravih je koji su povremeno bolesni i bolesnih nesvjesnih svojega zdravlja što ne ovisi o slabostima tijela.
Podjela na djetinjstvo i starost arbitrarna je. Postoje tek djetinjstvo kakvo ne poznaje starost i starost kakva je zaboravila vlastito djetinjstvo.
Ne dijelimo se na žive i mrtve. Samo na one koji žive i one koji ne žive.
Ne postoji cilj putovanja, nego tek putovanje kakvo se ozbiljuje kao cilj. Tek oni koji znaju da su na putu i oni koji misle da stižu.
Ne postoji bitna razlika između kršćana, muslimana i Židova, ili monoteista i politeista, ili onih koji vjeruju i onih koji kažu da ne vjeruju. Samo je onih koji žive u slobodi svoje savjesti i onih koji odgovornost za tu slobodu ne žele doista preuzeti
Nije usamljenih i koji to nisu – svi smo sami. Tek, jedni prigrljuju svoju samoću u tišini, a drugi ju pune opiranjem, strahom i bukom. Samo je u Bogu odmor.
Nema želja koje će se ostvariti i onih koji to neće. Samo onih koje su potražnja i onih koje su prihvaćanje. Bol nikoga neće zaobići, ali patnja može.
Nije bitne razlike između volje Božje i volje ljudske. Samo život koji teče svojim tokom. I ne opiremo li mu se, kad-tad, ukoliko smo strpljivi, pobrine se sam za se.
Ne postoji bijelo i crno. Samo svjetlost i tama koji se prožimaju i oko koji to vide.
Nada nije ufanje u svjetlo nakon tame, nego svjetlost usred tame.
Prvi je dar života, drugi ljubavi, a treći razumijevanja.
Život ne dopušta izbore ”ili-ili“. Najčešće uključuje ”i-i“. Poput kiše i sunca jednakih za sve. Poput Krista koji u sebi spaja i božansko i ljudsko da bismo i mi bili.
Ne postoji staro i novo vrijeme. Samo sada.
Baš kao za djecu. Tek što su ulozi i posljedice nešto veći, kadikad pogubniji, no igra je ista.