Neven Barković
Iako Saša Pavlić, čovjek koji je natovario veliki drveni križ na leđa i pješke ga donio od Rijeke do Zagreba, uporno govori kako je on posve nebitan i kako je samo prenositelj poruke, to nije baš posve istina. Saša Pavlić je dokaz da Hrvatska ipak nije potpuno moralno bankrotirala.
Pavlić je, prije svog epskog hoda koji je zaokupio pažnju hrvatske javnosti, mirno živio u Rijeci sa svojom obitelji. Njegova djeca, na svu sreću, nisu bolesna. Nema baš nikakvog privatnog interesa u njegovom činu i to je ono što ga čini ne “običnim malim čovjekom” kakvih je Hrvatska prepuna, nego istinskim velikanom.
Njegova poruka je tako jednostavna, a tako moćna: Država koja nema novca za teško bolesnu djecu, a ima tri milijarde kuna za polovne borbene avione, ne zaslužuje postojati. Potpuno je nepotrebna.
U zemlji korupcije, uhljeba i lažnih moralizatora koji “hodaju za život” sve dok se pod životom misli na oplođenu jajnu stanicu, a ne na teško bolesno dijete, Saša Pavlić pokazao je djelom, a ne riječima, da ovdje i dalje ima normalnih, poštenih i moralnih ljudi
Ako nam je kao društvu prioritet kupnja polovnih aviona (i to u vrlo sumnjivim okolnostima) ispred kupnje lijekova za djecu koja pate od najtežih bolesti, onda Hrvatska kao društvo i kao država nema nikakvog smisla. I to je sve. Ništa više nije potrebno reći.
Ne postoji normalna, razumna i moralna osoba koja će reći da je takva poruka besmislena ili pogrešna.
Saša Pavlić prošle je subote došao kući s posla. I umjesto da, kao ogromna većina hrvatskih građana, mirno provede uskršnji vikend u društvu svoje obitelji, Saša je otvorio novine i u njima pročitao dvije vijesti.
U prvoj vijesti pisalo je da država jednostavno nema novca za kupnju prijeko potrebnih lijekova za djecu koja pate od najtežih bolesti. U drugoj je pisalo da je vlada odlučila potrošiti tri milijarde naših kuna za kupnju izraelskih borbenih aviona starih 30-ak godina.
Saša je, i to je jedna od stvari koje ga čine različitim od velike većine stanovnika ove zemlje, odlučio zbrojiti 2 i 2 i, baš kao Winston Smith iz Orwellove “1984”, zaključiti da odgovor mora biti 4.
Mogao je, kao što to mnogi čine, s gnušanjem baciti novine u smeće, odmahnuti rukom i uživati u uskršnjem vikendu s obitelji. Ali nije. Savjest, ta eluzivna zvijer o kojoj svi pričaju, ali ju je malo tko ikad vidio na djelu, to mu nije dozvolila.
Uprtio je na leđa veliki drveni križ i sam, potpuno sam, odlučio pješačiti do Zagreba prenoseći jednostavnu, ali prijeko potrebnu poruku.
Ako nam je kao društvu prioritet kupnja polovnih aviona (i to u vrlo sumnjivim okolnostima) ispred kupnje lijekova za djecu koja pate od najtežih bolesti, onda Hrvatska kao društvo i kao država nema nikakvog smisla. I to je sve. Ništa više nije potrebno reći
Hrvatska je na rubu propasti, kako financijske tako i one moralne, ljudske. I to treba jasno i glasno reći, a naročito u Banskim dvorima. I dok nikom od nas ne pada napamet pokucati na vrata Banskih dvora i reći vladajućima u lice što mislimo o njihovim potezima, Sašu to nije omelo. Želio im je nešto poručiti i to je napravio, svim izgledima unatoč.
Jedan čovjek ne može napraviti ništa? Kakva glupost. Probajte to reći onima čiji životi su stubokom promijenjeni nabolje zbog onog što su radili ljudi poput Martina Luthera Kinga i Gandija.
Sjećate se priče o dječaku koji je povikao da je car gol? Taj dječak je Saša Pavlić. Nadljudskim naporima Pavlić, čovjek koji je nota bene potpuno izvan fizičke forme, dopješačio je do Zagreba kako bi jasno i glasno rekao da je car gol.
Svjetina koja je dotad oduševljeno pljeskala carevom novom ruhu (ili borbenim avionima, svejedno je) nije bila ni slijepa ni glupa. Svi su znali da je car gol, ali nitko se nije to usudio reći do trenutka dok tu običnu, notornu činjenicu nije naglas izrekao neiskvareni dječak.
U tom su trenutku svi postali svjesni da ih oči ipak ne varaju i da sad to znaju i svi ostali oko njih, koliko god da ih kraljeva svita uvjeravala u suprotno.
Posao intelektualca često se svodi na javno iznošenje teze koja glasi: “Gledajte, stvari su ipak malo kompliciranije nego što se čine.” I to je sasvim u redu, jer stvari su rijetko kad crno-bijele. No, nekada ipak jesu.
I u takvim trenucima svaka poštena osoba ima moralnu dužnost reći: “U ovom slučaju su stvari savršeno jasne. Ovo je crno, a ovo je bijelo. Ako ne priznamo tu osnovnu istinu, sve ostalo dolazi pod znak pitanja.”
I upravo to je ono što je napravio Saša Pavlić. Naglas je rekao ono što svi znamo, ali nitko od nas nije bio spreman tu istinu podržati vlastitim djelima.
Uprtio je na leđa veliki drveni križ i sam, potpuno sam, odlučio pješačiti do Zagreba prenoseći jednostavnu, ali prijeko potrebnu poruku
Saša Pavlić i njegov čin nesebičnog žrtvovanja za druge pokazuje da za Hrvatsku možda ipak ima nekakve nade.
U zemlji korupcije, uhljeba i lažnih moralizatora koji “hodaju za život” sve dok se pod životom misli na oplođenu jajnu stanicu, a ne na teško bolesno dijete, Saša Pavlić pokazao je djelom, a ne riječima, da ovdje i dalje ima normalnih, poštenih i moralnih ljudi.
Za tužnu, korumpiranu i pokradenu zemlju kao što je Hrvatska, zemlju iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, čin Saše Pavlića je izuzetno značajan.
Ako dozvolimo da njegovo djelo bude zaboravljeno kroz dan ili dva, nismo zaslužili ništa bolje od ovakve Hrvatske.
(Prenosimo s portala Index.hr).
