Dragan Markovina
Banalna činjenica, poput one da se samo društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću, a onda čak ni uz tako silno bavljenje nisu u stanju suočiti se s njom i prevazići je, očito još uvijek nije postala jasna većini ovdašnjih građana.
Jer, kad bi im ona doista bila jasna, počeli bi prisiljavati političke elite da se bave sadašnjošću i budućnošću, umjesto što spremno sudjeluju u oživljavanju tema i politika iz prošlosti.
Kad usporedimo jugoslavensku situaciju iz 1969, točno dvadeset i osam godina nakon početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i dvadeset i pet nakon njegovog okončanja, pa to usporedimo sa 2019, koja se nalazi na istoj distanci od 91. i 95, shvatit ćemo do koje smo mjere zaglibili.
Tadašnje društvo išlo je krupnim koracima naprijed, rast BDP-a bio je konstantan, a industrijalizacija, urbanizacija i demografska eksplozija na vrhuncu. Istina je da je Narodnooslobodilačka borba činila neupitan konstitutivni mit države, ali nije predstavljala centralnu društvenu temu.
Kad usporedimo jugoslavensku situaciju iz 1969, točno dvadeset i osam godina nakon početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i dvadeset i pet nakon njegovog okončanja, pa to usporedimo sa 2019, koja se nalazi na istoj distanci od 91. i 95, shvatit ćemo do koje smo mjere zaglibili
Danas, 2019. godine bilježimo opću stagnaciju ili minimalni ekonomski rast, potpunu devastaciju urbaniteta, demografsku katastrofu, jednako vidljivu u smanjenju prirodnog prirasta i sveprisutnom egzodusu mladih ljudi, a rat i teme koje su do njega dovele čine se življima nego ikada.
Najgore od svega je što je najveći broj ljudi toliko otupio od svega, da se više i ne buni protiv ovakvog stanja.
U svemu tome, ono što je dodatno poražavajuće i logično se nastavlja na dosad napisano jest činjenica da iz tragedija koje su se dogodile uslijed zločina ništa nismo naučili.
Ovaj tekst pišem točno na godišnjicu pada Vukovara i utemeljenja Herceg-Bosne. Obje ove stvari rezultirale su apsolutnim civilizacijskim potonućem koje je, ne samo u fizičkom smislu, gotovo u potpunosti uništilo dva predivna grada, Vukovara i Mostara, koji su predstavljali ogledan primjer zajedničkog življenja i nekog jugoslavenskog osjećaja nego su trajno oštetili sve one koji su uz te gradove bili vezani.
Ono što se, ne samo moglo nego i moralo izbjeći, a očito nije, jeste to da se dodatno oštećuju i generacije rođene nakon rata iz razloga što se nikako ne dozvoljava da se rat nadiđe i da se u tim sredinama, ali i na čitavom ovom prostoru omogući normalan, svakodnevni život.
Negdje se to radi odbijanjem suočavanja s vlastitom odgovornošću za zlo koje je učinjeno, a negdje odbijanjem da se prestane politički parazitirati na tragediji, ali rezultat je suštinski isti.
To je strukturalni nacionalizam, nedostatak modernosti i ikakve vizije budućnosti.
Nacionalizam nije naveden slučajno na prvom mjestu, budući da upravo on onemogućava da se napravi konkretan iskorak iz ratnih tema i trauma.
Uostalom, kada govorimo o Vukovaru i Mostaru, uz koje se danas kao prva asocijacija veže potpuna destrukcija, mi zapravo govorimo o dva industrijski snažna grada, od čijih su industrija ostali tek djelići, nedovoljni čak i da komemoriraju uspomenu na prijašnje razdoblje, a kamoli za rješavanje egzistencije većine preostalih građana.
Stvar je, pojednostavljeno govoreći, sljedeća. Nacionalisti su nas, ne imajući nam išta drugo za ponuditi, prvo počeli daviti Srednjim vijekom i revizijom Drugog svjetskog rata, onda su proizveli rat i užasne zločine, da bi nas i četvrt stoljeća nakon svega nastavili daviti sa Srednjim vijekom i revizijom Drugog svjetskog rata, čemu su pridodali i glorifikaciju vlastitih poteza i zločina u ratovima iz devedesetih godina.
Od tolikog bombardiranja prošlošću ljudi su, ukratko, potpuno poludili.
Ovaj tekst pišem točno na godišnjicu pada Vukovara i utemeljenja Herceg-Bosne. Obje ove stvari rezultirale su apsolutnim civilizacijskim potonućem koje je, ne samo u fizičkom smislu, gotovo u potpunosti uništilo dva predivna grada koji su predstavljali ogledan primjer zajedničkog življenja i nekog jugoslavenskog osjećaja, Vukovara i Mostara
Pri tome, sve ovo pišem kao netko tko je svjesno izabrao biti profesionalni istoričar, upravo zbog toga da bi razumio zlo koje smo proživjeli, ali ne zato da bismo u njemu vječno živjeli.
Od svog ovog lamentiranja ostaje nam logično pitanje kako dalje?
Ponajprije tako da, jednako kao i u ličnom životu, počnemo od sebe i prestanemo se pitati što je netko drugi učinio nama, a umjesto toga se zapitamo što smo mi učinili drugima i što sami sebi svakodnevno činimo.
Kad bismo barem na nekoliko dana prakticirali ovaj pristup, shvatili bismo koliko on ljekovito djeluje i koliko bi brojni nesporazumi na ovim prostorima potpuno nestali.
Iz toga bi logično slijedilo to da počnemo misliti o sutra, umjesto o jučer.
Ovaj proces nam je utoliko lakši, budući da imamo autentično iskustvo kako to izgleda kad se društvo okrene budućnosti, ali je istovremeno utoliko teži zato što su političke i društvene elite iz sebičnih razloga nespremne za ovakvu vrstu zaokreta.
Stoga je jedino što nam preostaje jačanje društva i slabljenje države na svim poljima.
Nije lako, ali predstavlja barem neki pokušaj.
(Prenosimo s portala Novog magazina).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.