Božo Rudež

Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj
Muftija dr. Aziz Ef. Hasanović
Tomašićeva 12
10000 Zagreb

Poštovani gospodine Hasanoviću,

Zahvaljujem vam na pozivu za Svečanu akademiju u HNK 27. travnja 2016. Kao dugogodišnji suradnik i osvjedočeni prijatelj Islamske vjerske zajednice, bez obzira što mi je poziv upućen na krivu adresu, kanio sam doći na jubilarnu svečanost.

Međutim, kad sam naknadno dobio program Svečane akademije i nakon odgledanog tv prijenosa svečane sjednice Hrvatskog sabora i u toj prigodi svega izrečenoga, te podijeljenih povelja i posebnih priznanja, uz 100. obljetnicu priznanja i današnji položaj i status muslimana / Muslimana (Bošnjaka) u Hrvatskoj – odlučio sam ne odazvati se vašem pozivu. I to iz nekoliko razloga, a da vam ne oduzimam dragocjeno vrijeme, navest ću, ovom prilikom, na ovom mjestu, i u ovoj formi – samo tri.

Prvi je što su se među dobitnicima najviših priznanja našli i neki republički (državni) i gradski dužnosnici suspektnog i društveno neodgovornog ponašanja, zbog čega su kriminalizirani i sudski procesuirani; među njima su i osobe kojima je stran svaki multikulturalizam i multikonfesionalizam, a povremeno manifestno i latentno iskazuju prezir prema Drugima i Drukčijima.

U Visokom Domu, pred očima i zdravom pameti domaće i međunarodne javnosti, od 100 godina islama u Hrvatskoj zatamnjeno je i izbrisano iz naše zajedničke kulturnopovijesne memorije gotovo 60 ljeta! Kao da se u hrvatskom i jugoslavenskom društveno-političkom kontekstu od 1941. do 1990., za muslimane i Bošnjake ništa dobroga i spomena vrijednoga nije dogodilo

Za njih kao da je pisan Poslanikov hadis 795., u kojem se, između ostaloga, kaže: “Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude.”

I boljim poznavateljima hrvatskih vjerskih, kulturnih i društvenih prilika teško je razabrati po čemu su baš te i takve osobe zaslužne za ustavnopravni i društvenopolitički položaj islamske i bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Ali to je vaš (Mešihatov) izbor i vaši kriteriji po kojima su “najzaslužniji” nominirani i priznanjima nagrađeni.

Drugi razlog tiče se stogodišnje kronologije javnog priznanja i postojanja islama u Hrvatskoj, a u toj kronologiji, koju su na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora gotovo svi govornici / laureati isticali i na svoj način interpretirali, slučajno ili namjerno, sam Allah znade, ispalo je cijelo NOB razdoblje i socijalistička epoha.

Dakle, u Visokom Domu, pred očima i zdravom pameti domaće i međunarodne javnosti, od 100 godina islama u Hrvatskoj zatamnjeno je i izbrisano iz naše zajedničke kulturnopovijesne memorije gotovo 60 ljeta! Kao da se u hrvatskom i jugoslavenskom društveno-političkom kontekstu od 1941. do 1990., za muslimane i Bošnjake ništa dobroga i spomena vrijednoga nije dogodilo.

A dogodilo se mnogo toga. Jedino jamstvo emancipacije i slobode te etnokonfesionalne zajednice za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su: NOB, AVNOJ, ZAVNOBIH i ZAVNOH. Nikako NDH i filoustaška politička filozofija, s reminiscencijama do danas, zasnovana na pravaškom konstruktu – ideologemu o “Hrvatima islamske vjeroispovijesti”, ili o “muslimanima kao cvijeću hrvatskog naroda”.

Štoviše, u poslijeratnoj Jugoslaviji, 70-ih godina, uprkos socio-povijesnim konstituensima i definitornim elementima nacije, muslimani postižu potpunu i konačnu etnokonfesionalnu emancipaciju, pa se pišu, osjećaju i identificiraju i s malim i velikim “M” (muslimani / Muslimani / Bošnjaci).

Izgradnjom Džamije (Islamskog centra) u Zagrebu, koliko se sjećam, kamen-temeljac je položen 1981., te osnivanjem brojnih ogranaka bošnjačke i islamske zajednice po hrvatskim regijama i gradovima, između 1980. i 1990., IVZ u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj doživljava svoj procvat i zlatno razdoblje, kako ga mnogi nazivaju.

Treće. Vrativši se na početak, 100 godina unatrag, pitamo se zašto se u ovom uzvišenom slavlju i za ovdašnji islam značajnom povijesnom datumu, zaobilazi i prešućuje dr. Ivan Ribar, političar i borac za hrvatsku slobodu i neovisnost, prvi predsjednik FNRJ (1945.), koji je 1916. godine kao narodni zastupnik u Hrvatskom saboru digao ruku za Zakon o islamu. Štoviše, na toj sjednici Sabora dr. Ribar vodio je i zapisnik! Pa zar taj čovjek, posthumno, uz ovu obljetnicu, nije zaslužio niti spomena?!

Tako je jedna izrazito sakralna svečanost organizirana i prezentirana, za domaću i međunarodnu javnost, isključivo po mjeri hrvatskog revizionizma i nove nacionalne paradigme. A s takvom paradigmom, u skladu sa svojim etičkim principima i humanističkim opredjeljenjima, nemam ništa zajedničkog

Ne, ništa se i nikoga od tih relevantnih događaja i ličnosti iz bogate i raznolike islamske tradicije na hrvatskim prostorima nije moglo čuti ni vidjeti. A i kako bi, jer se obljetnica dva dana sadržajno i programatski obilježavala pod motom: Današnji, u europskim i svjetskim razmjerima, uzorni, demokratski i dostojanstveni položaj muslimana i Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – potječe od 1990. i ima se zahvaliti samo i isključivo aktualnoj, “domoljubnoj” vlasti i njenim protagonistima.

Tako je jedna izrazito sakralna svečanost organizirana i prezentirana, za domaću i međunarodnu javnost, isključivo po mjeri hrvatskog revizionizma i nove nacionalne paradigme.

A s takvom paradigmom, u skladu sa svojim etičkim principima i humanističkim opredjeljenjima, nemam ništa zajedničkog.

S izrazima poštovanja i prijateljski,

Božo Rudež

Jasmin Klarić

Mada u Hrvatskoj nikad ne treba isključiti šokantna iznenađenja i preokrete, čini se da je jedna stvar već sad, u svibnju 2016. godine prilično izvjesna – na sljedećim parlamentarnim izborima, bili oni za tri mjeseca ili tri godine, HDZ će opet u opoziciju.

Jedina je to logična posljedica skandala golemih razmjera koji se valja ovih dana, a pritom se ne radi o “aferi konzultantica” i poslovnim odnosom obitelji Karamarko s lobistom MOL-a. Skandalozna je potpuna šutnja ljudi iz Karamarkove stranke kao reakcija na cijelu mučnu priču, koja kao da je scenarij za nemaštovitu novu sezonu serije snimljene po optužnici protiv Ive Sanadera.

Na čijem dijelu terena je, zapravo, lopta je nanjušio i Most, te se galantno izmaknuo iz cijele priče dok na dnevni red Sabora ne dođe SDP-ova interpelacija za Karamarka, poručujući kako očekuju da sam HDZ riješi taj problem. Drugim riječima, najjačoj vladajućoj stranci su uručili “pištolj” s jednim metkom i znakovito pogledali prema prvom potpredsjedniku Vlade.

No, iz HDZ-a se, mimo najužeg kruga onih koji drmaju strankom zadnje četiri godine javno ne može čuti ni muha. Svi čekaju rasplet situacije, nadajući se da će šutnjom kupiti vjernost onome tko na kraju priče na poprištu ostane na nogama.

Stvari su politički beskrajno jasne. Čak i kad se zanemari kontinutitet sa slučajem Sanader, ovo što se dosad zna nanosi ogromnu, fatalnu štetu kredibilitetu političara koji je u priču umiješan, te cijele stranke koja se, kako se čini, svrstava iza njega

A Karamarko? On i dalje napada političke protivnike, priča o nizu pobjeda koji će se nastaviti, te agresivnim odgovorima na pitanja o aferi nastoji ušutkati javnost.

A stvari su tako besramno jednostavne.

Po onome što se dosad zna (s tim da bi riječ dosad valjalo trostruko podebljati), firma Karamarkove supruge je nekoliko posljednjih godina radila za Karamarkovog prijatelja Josipa Petrovića, iako je vrlo upitno koje je reference za to imala. Karamarkov prijatelj Josip Petrović je lobist MOL-a. Ugovor koji ima s tom mađarskom kompanijom je otprilike u vrijeme kad je za njega počela raditi Ana Karamarko povećan za iznos koji je Petrović plaćao tada još nevjenčanoj partnerici svog prijatelja, 2500 eura mjesečno. Ugovor s firmom Anke Karamarko raskinut krajem prošle godine.

Za to vrijeme, Karamarko je iz oporbe inzistirao na poboljšanju odnosa s Mađarskom i rješenju spora oko Ine i MOL-a pregovorima. Ušavši u Vladu, HDZ se krenuo zalagati za prekid arbitraže protiv MOL-a (u kojoj, bar tako tvrde Petrov i Orešković, Hrvatska jako dobro stoji).

Na neslužbenom sastanku vrha Mosta i HDZ-a održanom prije 15-ak dana, Karamarkova stranka je postavila nekoliko uvjeta za nastavak suradnje Mostu – da HDZ preuzme ključna mjesta u ravnateljstvu policije i policijskom USKOK-u. Te da se hitno donese odluka o odustajanju od daljnje arbitraže u slučaju Ina-MOL. Da, one arbitraže u kojoj Hrvatska dobro stoji.

Ne treba, naposlijetku, biti ni pretjerano hrabar, pa da, kao član ili dužnosnik HDZ-a javno istupiš i kažeš liderima da se maknu, jer je jednostavno za to došlo vrijeme i jer svaka sekunda njihovog otezanja dodatno ranjava stranku i državu u koju se zaklinju. Stvarno, što je toliki problem reći – “Dečki, dosta”?

Stvari su politički beskrajno jasne. Čak i kad se zanemari kontinutitet sa slučajem Sanader, ovo što se dosad zna nanosi ogromnu, fatalnu štetu kredibilitetu političara koji je u priču umiješan, te cijele stranke koja se, kako se čini, svrstava iza njega.

Gotovo je izvjesno, stoga, prognozirati da će već ovog ljeta (ako ne i prije) SDP po rejtingu preteći Karamarkovu stranku, te da će izlazak na birališta za HDZ postati još strašnija mogućnost nego što je to bila posljednjih tjedana.

HDZ će, dakle, izgubiti. HDZ, zapravo, na izborima (onim bitnim, parlamentarnim), nije ni pobijedio od Sanaderove 2007. godine, dok je MOL još bio tek cijenjeni strateški partner. No, na stolu više nije samo jedan poraz, HDZ-u bi, u krajnjoj liniji, u pitanje mogao doći i goli politički opstanak.

Ne treba biti, naime, strateški genije, pa zaključiti da je vezivanje sudbine cijele stranke (koja navodno ima preko 200 tisuća članova) za Karamarka, Miljana Brkića i specijalne odnose s MOL-om (i da se ne zaboravi, Zdravka Mamića i sve što ide uz njega) prilično nezgodan posao.

Ne treba biti taktički genije, pa zamisliti kako će izgledati video spotovi i jumbo plakati SDP-a u idućoj izbornoj kampanji, budu li s druge strane stajali likovi koji sad vode HDZ.

Ne treba, opet, biti preveliki futurist pa zamišljati uvjerljivost još jedne, naknadne katarze o kojoj će pričati neki budući lideri HDZ-a – ukoliko stranka još godinama ostane u rovu u kojem se sad nalazi

Ne treba, opet, biti preveliki futurist pa zamišljati uvjerljivost još jedne, naknadne katarze o kojoj će pričati neki budući lideri HDZ-a – ukoliko stranka još godinama ostane u rovu u kojem se sad nalazi.

Ne treba, naposlijetku, biti ni pretjerano hrabar, pa da, kao član ili dužnosnik HDZ-a javno istupiš i kažeš liderima da se maknu, jer je jednostavno za to došlo vrijeme i jer svaka sekunda njihovog otezanja dodatno ranjava stranku i državu u koju se zaklinju. Stvarno, što je toliki problem reći – “Dečki, dosta”?

Iz HDZ-a, međutim, i dalje dolazi zaglušujuća šutnja.

A zvona koja zvone, ne zvone zapravo ni Mostu, ni SDP-u.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX

Europa je u ratu. I usred tog “rata protiv terorizma”, koji je, ne samo na svojim marginama nego i u samim srcima malograđanske klase, rat protiv islama i muslimana, za gradonačelnika Londona izabran je Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika, pravovjerni musliman, simbolični predstavnik onog svijeta protiv kojeg Zapad ratuje.

Kako se to dogodilo?

Zapravo, vrlo jednostavno: glasači nisu birali između muslimana i konzervativca, nego između laburista i konzervativca, između Sadiqa Khana i njegova protukandidata, milijunaševa sina, ideološki i moralno deficitarnog Zaca Goldsmitha.

Da su ovi isti izbori održani četiri godine ranije, ili možda osam godina kasnije, bio bi, možda, izabran Goldsmith. Ali ni tada o gradonačelniku Londona ne bi odlučivala činjenica da je Europa u ratu – London ionako nije u Europi, London je na Otoku – niti to što je Sadiq Khan musliman, a Goldsmith nije.

Europa je u ratu. I usred tog “rata protiv terorizma”, koji je, ne samo na svojim marginama nego i u samim srcima malograđanske klase, rat protiv islama i muslimana, za gradonačelnika Londona izabran je Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika, pravovjerni musliman, simbolični predstavnik onog svijeta protiv kojeg Zapad ratuje

Ili, možda, i bi, ali ne na onaj nama tako predvidljiv i očekivan način. Upravo u tome je snaga i superiornost Londona i britanskoga društva u odnosu na nas. I to je nešto što je duboko ukorijenjeno u britanskoj tradiciji. Ali nipošto samo lijevoj i laburističkoj tradiciji. Integrativna snaga jednoga društva tiče se cjeline, onoga što je lijevo i onog što je desno.

Prije dvjesto i dvanaest godina rodio se u Londonu Benjamin Disraeli. Židov, sefardskoga podrijetla, koji se s trinaest godina pokrstio, ali niti je skrivao svoje korijene, niti ih se odricao, utemeljitelj je Konzervativne stranke kakvu danas znamo, praotac torijevaca. Dvaput je bio premijer, skoro četrdeset godina član Donjega doma Britanskog parlamenta. Bio je darovit pisac, prozaist i romanopisac, jedan od važnijih predstavnika viktorijanske književnosti.

Ali, što je u ovoj priči važnije, Disraeli je glavni projektant britanske imperijalne politike druge polovine devetnaestog stoljeća. On je s Osmanlijama dogovorio i financijski osigurao izgradnju Sueskog kanala, a na Berlinskom je kongresu 1878. ugovorio mir na Balkanu, i izigrao Rusiju, kojoj se, zahvaljujući njegovoj diplomatskoj vještini i okretnosti, nisu isplatile njene ratne pobjede protiv Osmanlija.

Politika Benjamina Disraelija, njegove ideje, a ponajprije njegova politička strategija, itekako su utjecali na naša vremena, običaje i živote. Moglo bi se bez puno dvojbi reći da je Disraeli najutjecajniji devetnaestovjekovni političar u dvadesetom stoljeću.

Ničije, pa ni Bismarckovo djelo, nije tako i toliko nadživjelo svoga tvorca. On je postao mitska, fikcionalna figura: u filmu “The Prime Minister” iz 1941. igrao ga je John Gielgud, a u filmu “The Mudlark” iz 1950. Alec Guinness. Prije Drugoga svjetskog rata Disraelijeva biografija, djelo francuskog romanopisca Andréa Maurois​a, bila je bestseler širom Europe. U Zagrebu je objavljena 1939, u izdanju Minerve i prijevodu Ive Hergešića.

Disraeli je glavni projektant britanske imperijalne politike druge polovine devetnaestog stoljeća. On je s Osmanlijama dogovorio i financijski osigurao izgradnju Sueskog kanala, a na Berlinskom je kongresu 1878. ugovorio mir na Balkanu, i izigrao Rusiju, kojoj se, zahvaljujući njegovoj diplomatskoj vještini i okretnosti, nisu isplatile njene ratne pobjede protiv Osmanlija

Ovaj neobični a genijalni čovjek, koji je djelovao u vrijeme kada je antisemitizam u većem dijelu Europe – osim u Otomanskom imperiju – bio općeprihvaćen način gledanja na svijet, kada su Židovi živjeli isključeni iz društvene zajednice, i posvuda su živjeli u neformalnim getima, ne samo da je izašao iz nametnute mu rasne i kulturne izolacije, nego je iz svoje manjinske pozicije presudno utjecao na društvenu zajednicu i državu. I to na barem dva načina: služeći kraljici Viktoriji stvorio je britanski imperijalni kompleks, a kao Židov među većinskim kršćanima (uglavnom anglikancima) svojim je primjerom utjecao na koješta što će se zbivati nakon njegove smrti.

Nakon Disraelija antisemitizam u Velikoj Britaniji uvijek će ostajati posve marginalan, što će onda proizvesti i to da će se dobrostojeći europski Židovi pred naletima kojekakvih histerika doseljavati u Britaniju.

Sadiq Khan je, kao i Disraeli, Londončanin u prvoj ili drugoj generaciji. Svi Disraelijevi djedovi i bake rađali su se u Italiji, u tamošnjoj manjinskoj sefardskoj zajednici. Djedovi i bake Sadiqa Khana sudjelovali su u onom “humanom preseljenju”, opisanom u Rushdiejevoj “Djeci ponoći”, kada su se po osamostaljenju i podjeli Indije selili u novoformirani muslimanski Pakistan.

Sadiqovi roditelji, otac Ananullah i mati Sehrun, iz Pakistana su se doselili u London. On je život proveo kao vozač autobusa, ona je bila krojačica. Za razliku od Disraelijevih, dvjesto godina ranije, nisu pripadali eliti svoje manjinske zajednice. Bili su sirotinja, povijesni gubitnici – pomalo i žrtve iz finala imperijalnih politika Benjamina Disraelija – žitelji iz socijalnih stanova u Earlsfieldu, autsajderskom londonskom predgrađu. Narodili su osmero djece, sedam sinova i kćer, slali novac siromašnim rođacima u Pakistan, i živjeli u atmosferi rasizma i netrpeljivosti, koju je oko njih stvarala ranije ukorijenjena i nešto bljedoputija sirotinja. Sinovi su trenirali boks, da se mogu obraniti u uličnim tučama.

Sadiq Khan rodio se 8. listopada 1970. Stasavao je u vrijeme u kojem je mogao postati ogorčen čovjek, vjerski fanatik, terorist ili barem podržavatelj terorizma. Ustvari, imao je vrlo jednostavan izbor: ili da ispuni očekivanja onih koji će ga sumnjičiti zato što je musliman, ili da pokuša mijenjati društvo i širiti prostor za vlastito djelovanje.

Činjenica da je odabrao drugo opet govori o dvoje: o njemu, njegovoj emocionalnoj i intelektualnoj snazi, ali i o društvu koje ga je u tome podržalo do te razine da ga je izdiglo do gradonačelnika Londona.

Sadiqa Khana nisu izglasali Pakistanci ni muslimani, a ni drugi manjinci, kao što je tih dana sugerirano budalastom tabloidnom statistikom prema kojoj se tek 45 Londončana deklarira “Britancima bijele puti”, nego su ga izglasali njegovi birači, raznoliki po etničkim, vjerskim i rasnim odrednicama, među njima u golemom broju i “Britanci bijele puti”.

Sadiq Khan rodio se 8. listopada 1970. Stasavao je u vrijeme u kojem je mogao postati ogorčen čovjek, vjerski fanatik, terorist ili barem podržavatelj terorizma. Ustvari, imao je vrlo jednostavan izbor: ili da ispuni očekivanja onih koji će ga sumnjičiti zato što je musliman, ili da pokuša mijenjati društvo i širiti prostor za vlastito djelovanje

Naime, niti su laburisti priseznici i zatočnici etničkoga šarenila i multikulturalnosti, niti su konzervativci tomu protivni. Khanova pobjeda bila je toliko uvjerljiva, preko tristo tisuća glasova više na dva milijuna i tristo tisuća onih koji su izašli na izbore, da je posve krivo tražiti u njoj etničke i vjerske motive. Tim prije što su za Goldsmitha agitirali pojedini uglednici iz pakistanske zajednice u Londonu, dok su pred same izbore neki radikalni imami izdali fetvu kako Sadiq Khan više nije musliman.

Ne treba imati previše pameti da se razumije kako konzervativnim muslimanima i u Londonu (a ne, primjerice, samo u Zagrebu) više odgovaraju konzervativne, pa i ekstremno desne politike, nego laburisti, ljevičari, aktivisti za ljudska prava.

Pobjeda Sadiqa Khana nije pobjeda ljevice, niti Jeremyja Corbyna, tog protomarksista i starinskog ljevičara, od čijeg se rasta kontinentalnim desničarima kosa diže na glavi. Khan je, kažu, bliži centru, on je i po temperamentu i po idejama umjerenjak, evolucionist, uvjeren u sporu i sigurnu promjenu društvenih prilika.

Ali njegova pobjeda bez svake sumnje jest pobjeda onoga što je u britanskom društvu vrijedno najvećega poštovanja, a što je zemlju gotovo u pravilu stavlja na bolju i napredniju stranu u svakom povijesnom neredu, pa čak i onda kada je riječ o neredima koje je upravo Velika Britanija započinjala.

Naime, rat u kojemu se Europa nalazi, a koji tinja i razvija se još od 11. rujna 2001, započeo je George W. Bush, uz aktivnu asistenciju londonskoga kancelara Tonyja Blaira (laburista, tvorca Trećeg puta, kojim su se početkom milenija oduševljavali ovdašnji načitaniji socijaldemokrati…).

Zahvaljujući Bushovoj tvrdokornosti i gluposti, ali i spremnosti kršćanskih vjerskih vođa, od mahnitih televizijskih propovjednika iz USA do pape Ratzingera (sjetiti se njegova Regensburškog govora), taj rat je već od prvih dana poprimao vrlo nezgodne vjerske konotacije. Od rana je već bilo teško, ako ne i nemoguće, u tom ratu biti musliman a ne biti osumnjičen.

Britanija je velika, London je stvarno velik, što se u tom gradu našlo milijun tristo deset tisuća sto četrdeset i tri glasača kojima nije bilo ni na kraj pameti da ime Sadiqa Khana povezuju s imenom Mohammada Sidiquea Khana. Nama je to nezamislivo, ali lijepo je da i u današnjoj Europi postoje mjesta u kojima se može ogledati naša nezamislivost. Između Sadika i Sidika razlika je samo u jednom slovu. Pismen svijet zna koliko je veliko to jedno slovo. Nepismenim pomoći nema

Za London se baš i ne bi reklo da je ostao izvan toga, još i manje da ratom nije izravno zahvaćen. Već 7. srpnja 2005. u napadu na podzemnu željeznicu ubijeno je pedeset dvoje Londončana, a ranjenih je bilo više od sedam stotina. Organizator napada bio je Pakistanac, a zvao se, pazite sad – Mohammad Sidique Khan. Studirao je na univerzitetu u Leedsu i bio zaposlen u Osnovnoj školi Hillside, kao savjetnik za socijalizaciju djece imigranata.

To je bio simbolični početak rata u Londonu, koji se nastavlja sve do danas, i traje kad god i gdje god policija i vojska provode izvanredne mjere u osiguravanju nekog događaja, u vrijeme Olimpijskih igara, kazališnih ili filmskih premijera, državnih posjeta…

Britanija je velika, London je stvarno velik, što se u tom gradu našlo milijun tristo deset tisuća sto četrdeset i tri glasača kojima nije bilo ni na kraj pameti da ime Sadiqa Khana povezuju s imenom Mohammada Sidiquea Khana. Nama je to nezamislivo, ali lijepo je da i u današnjoj Europi postoje mjesta u kojima se može ogledati naša nezamislivost. Između Sadika i Sidika razlika je samo u jednom slovu. Pismen svijet zna koliko je veliko to jedno slovo. Nepismenim pomoći nema.

(Prenosimo s autorova portala).

Papa Franjo

Premda smo možda različitih nacionalnosti, kultura i vjerskih uvjerenja, ujedinjeni smo zajedničkom ljudskošću i misijom da brinemo za društvo i stvoreno. To služenje je osobito hitno, zato što mnogi pate u sukobima i ratovima, zbog prisilnog selilaštva i izbjeglištva te gospodarskih nesigurnosti.

Moramo očitovati konkretne znakove solidarnosti s onima u teškoj potrebi, rekao je papa Franjo primivši 19. svibnja veleposlanike iz Estonije, Malavija, Namibije, Sejšela, Tajlanda i Zambije, povodom primanja njihovih vjerodajnica. Napomenuo je da se mnogi izoliraju od teških stvarnosti, strahujući od terorizma i da će sve veći pritok selilaca temeljno promijeniti njihovu kulturu, gospodarsku stabilnost i način života.

Premda smo možda različitih nacionalnosti, kultura i vjerskih uvjerenja, ujedinjeni smo zajedničkom ljudskošću i misijom da brinemo za društvo i stvoreno. To služenje je osobito hitno, zato što mnogi pate u sukobima i ratovima, zbog prisilnog selilaštva i izbjeglištva te gospodarskih nesigurnosti. Moramo očitovati konkretne znakove solidarnosti s onima u teškoj potrebi

“To su strahovi koje razumijemo i ne možemo olako odbaciti, nego se na njih mora odgovoriti na inteligentan i kreativan način, tako da se prava i potrebe svih poštuje i uzdrži”, kazao je papa Franjo a prenosi Radio Vatikan.

Istaknuo je potrebu davanja glasa ljudima koji su žrtve nasilja ili prisilne migracije. Nezaobilazan je put diplomacije u rješavanju sukoba – iznad svega u oduzimanju oružja onima koji čine nasilje, kao i potreba okončavanja “pošasti trgovine ljudima i drogom”.

“Premda naše inicijative za mir trebaju pomoći ljudima ostati u njihovoj domovini, sadašnje stanje nas nuka da pomognemo seliocima i onima koji se za njih brinu”, promičući “integraciju koja poštuje tradicije selilaca” ali istodobno “čuva kulturu zajednice koja ih prima, obogaćujući obje strane”. To je od temeljne važnosti, kazao je Papa.

Na kraju je podsjetio na kršćanske i manjinske zajednice koje su progonjene zbog svojih uvjerenja, obnavljajući za njih svoju molitvenu podršku i solidarnost.

(IKA)

Borivoj Dovniković

Nakon ferija 1943. vratio sam se u Požarevac da bih nastavio sa četvrtim razredom gimnazije (danas posljednjim razredom osmoljetke). Nastavljalo se druženje sa Zoranom i društvom.

Nikako me nije napustila potreba za pisanjem. Slučajno sam negdje naišao na nedjeljne novine Srpsko selo, koje su imale stranicu s literarnim prilozima čitalaca. Ljudi su pisali o narodnim pričama i običajima na selu. I odmah sam odlučio da ja pišem o običajima u svome zavičaju, Čepinu.

Sjetio sam se jedne momačke zabave, VITLA, do Velikog rata, koja je po svoj prilici bila unikatna. Kako nekada, pogotovo na seoskim ulicama, bolje reći sokacima, nije bilo velikog prometa, odabere se mjesto između kolnika i šanca i tamo postavi snažan drveni stup sa čeličnim klinom na vrhu. Na klin se usadi greda od jedno sedam-osam metara da se može okretati oko sebe. Blizu oba kraja grede ugrade se dva okomita štapa između kojih mogu sjesti hrabri kandidati. Dvojica oko stupa guraju gredu koja se sve brže vrti.

Nakon vrlo toplog razgovora carinik je pitao kuda putujemo, zaželio nam ugodan boravak u Italiji, salutirao – i otišao. Nije ni riječi spomenuo iz obaveznog vokabulara: “Koju valutu iznosite iz zemlje?” Kolege su me gledale kao nekakvog heroja, jer smo u to doba svi prelazili granicu prema Italiji sa 99-postotnom krivnjom: svi smo švercali stranu valutu kojom ćemo boraviti i kupovati u zapadnim zemljama

Jednom su uspjeli mene, klinca, nagovoriti da sjednem na gredu. Mogu vam reći da je vit’ô (vitao) bio vrlo efektan test za iskazivanje hrabrosti, a to je kod momaka dvadesetih godina starosti bilo važno. Naravno, za mene nisu upotrijebili veću snagu, jer je taj sport ipak bio prilično opasan.

Dakle, poslao sam redakciji tekst i crtež-ilustraciju o vitlu. I, nisam mogao vjerovati, već u idućem broju izašla je moja umotvorina, s potpisom: Napisao i nacrtao Borivoj Dovniković, učenik III razreda gimnazije. I ne samo to, dobio sam nekakav honorar! Bio je to moj prvi objavljen rad i prvi honorar u štampi u životu, kao trinaestogodišnjaka. Još sam nekoliko puta zatim slao svoje priloge u Srpsko selo, no ne sjećam se zašto sam prekinuo suradnju…

Ostala moja stvaralačka djelatnost nastavila se na stranicama  s p o m e n a r a . Bio je to običaj koji danas ne postoji među mladima. U knjižarama su se mogle nabaviti luksuzne tvrdo ukoričene teke/sveske namijenjene upisivanjima kolega i kolegica – za vječnu uspomenu na poznanstvo i drugarstvo. Postojale su uglavnom šeme kojih su se držali oni bez mašte, kao:

Ko te voli više od mene
neka ovaj list okrene.

Ja sam, naravno, upisivao svoje originalne priloge, sa crtežima koje su svi željeli imati. Pa sam često iz škole nosio kući po nekoliko spomenara, čak i iz ženske gimnazije. Tu je dolazio do izražaja moj novi potpis Bordo.

Nađa Poderegin i Sean Connery

S time u vezi moram spomenuti doživljaj koji se desio dvadeset godina kasnije.  Putovao sam željeznicom s kolegama iz Zagreb filma na filmski festival u Italiju. Na granici u Sežani, na kojoj smo prethodno predali pasoše, ušao je u naš kupe carinik s našim pasošima prethodno pregledanima te (nama se činilo strogo) upitao:

“Borivoj Dovniković?”

Javio sam se kao potencijalni krivac, a tada potencijalno opasno pitanje:

“Gdje ste bili za vrijeme rata?”

Kad sam odgovorio da sam bio u izbjeglištvu u Srbiji, on je sjeo kraj mene poput bliskog prijatelja, predstavio se i objasnio:

“Ja još imam vaše crteže koje ste nacrtali u Požarevcu u spomenar mog starijeg brata !”

Nakon vrlo toplog razgovora carinik je pitao kuda putujemo, zaželio nam ugodan boravak u Italiji, salutirao – i otišao. Nije ni riječi spomenuo iz obaveznog vokabulara: “Koju valutu iznosite iz zemlje?” Kolege su me gledale kao nekakvog heroja, jer smo u to doba svi prelazili granicu prema Italiji sa 99-postotnom krivnjom: svi smo švercali stranu valutu kojom ćemo boraviti i kupovati u zapadnim zemljama.

Vratimo se u Požarevac četrdesetih.

Iz tog doba sjećam se i svojih prvih zaljubljivanja u ljepotice moje generacije. Jedna od njih bila je kasnija filmska glumica Nađa Poderegin, kći profesorice književnosti. Ona je jedina već u trinaestoj godini imala primjetljive grudi te već i po tome spadala u zvijezde na gimnaziji.

Iz tog doba sjećam se i svojih prvih zaljubljivanja u ljepotice moje generacije. Jedna od njih bila je kasnija filmska glumica Nađa Poderegin, kći profesorice književnosti. Ona je jedina već u trinaestoj godini imala primjetljive grudi te već i po tome spadala u zvijezde na gimnaziji

Kako su tada muške i ženske škole bile odvojene, mi smo djevojčice mogli sretati samo izvan škole. Ja svakako nisam bio jedini koji sam bio njome očaran, pa se moja “ljubav” brzo ugasila. Tada sam u susjedstvu Miće Trifunovića ugledao ljepoticu Daru bademastih očiju iz naše generacije, mlađu sestru tada čuvenog lijevog krila požarevačkog fudbalskog kluba SK “Stig”, poznatog kao Kapetanče.

Napustio sam zbog nje navijanje za konkurentski klub PSK (Požarevački sportski klub) i prešao u tabor “Stiga” (Stig je prostrana plodna ravnica u sjeveroistočnoj Srbiji). Za tu moju sve veću ljubav prema Dari znalo je moje uže društvo, pa mi je nastojalo pomoći. Kako je ta ljubav bila jednosmjerna, jer se ja nisam usuđivao ni prići Dari, Mića je organizirao zajedničku posjetu popodnevnoj bioskopskoj predstavi.

A u kinu su udesili da ja, među društvom, sjedim uz Daru. Jao, majko moja, još danas osjećam tremu koja me obuzimala: ja sjedim uz svoju boginju!… Film se završio, a ja riječ nisam prozborio, da ne spominjem neke iskaze nježnosti. Svi smo se oprostili od nje kao drugovi a ja sam se odvukao kući poput pokisle kokoši. Nakon dan-dva vidio sam je na korzu u društvu imenjaka, Bore Jovanovića (čak sam mu ime zapamtio!).

Napustio sam zbog nje navijanje za konkurentski klub PSK (Požarevački sportski klub) i prešao u tabor “Stiga” (Stig je prostrana plodna ravnica u sjeveroistočnoj Srbiji). Za tu moju sve veću ljubav prema Dari znalo je moje uže društvo, pa mi je nastojalo pomoći. Kako je ta ljubav bila jednosmjerna, jer se ja nisam usuđivao ni prići Dari, Mića je organizirao zajedničku posjetu popodnevnoj bioskopskoj predstavi

Treća simpatija bila je plava Gordana, sa zanosnim pjegicama na obrazima, koja se pojavila u našem društvu kao nečija rođaka. Bila je tako tiha, dobroćudna, pametna… i šta još da kažem! Nije bila efektna kao Dara, ali je predstavljala iskonsku nježnost. Volio sam njenu prisutnost u našem društvu, iako ni tada nisam znao kako prijeći onaj sudbonosni prag između prijateljstva i veće naklonosti.

Bilo je to, na žalost, uoči velikog rastanka, kad sam se nakon Oslobođenja spremao s ocem za povratak u zavičaj, u Osijek… Ona je bila posljednja koja me je ispratila na vratima Zoranove kuće. Čini mi se da sam se udaljavao prema željezničkoj stanici hodajući natraške, da ne bih izgubio ni jedan trenutak njene slike u odlasku.

Nakon više godina od kolega sam saznao da su se i Dara i Gordana udale u Beogradu, a Nađa je postigla veliku karijeru na filmu: prvo je glumila u nekoliko jugoslavenskih filmova, a onda prešla u London gdje je, kao Nadia Regin, bila partnerica Jamesu Bondu (Seanu Connery-u), da bi zatim, sklona književnosti (po svojoj majci), postala savjetnik pri izboru scenarija za jednog filmskog producenta.

(Nastavlja se).

Ivo Jelić
Foto: Slobodna Dalmacija

(Ovaj intervju kolege Damira Pilića s pokojnim generalom Ivom Jelićem objavljujemo u spomen na utemeljitela najbolje brigade HV-a, u povodu 25 godišnjice osnutka IV. brigade i zbog potrebe da se, još jednom, kaže istina o ratu).

Generale, kako danas gledate na vrijeme kad ste zapovijedali Četvrtom brigadom?

Ponosan sam na to vrijeme, na svoje momke i djevojke. Neka se nitko ne naljuti, ali odgovorno tvrdim da je Četvrta brigada bila najbolja brigada ne samo u HV-u, nego kod svih zaraćenih strana na Balkanu. Bili smo inferiorni samo prvih 45 dana djelovanja brigade, ali nakon bitke za Zadar, nitko nam nije mogao ništa. A ta bitka za Zadar je, po mojemu mišljenju, veća od bitke za Staljingrad. Istina, Hitler je kod Staljingrada imao milijun vojnika, ali i Rusi su imali milijun vojnika, a situacija kod Zadra bila je jedan prema deset.

Grad je branilo 500 branitelja koji su bili u sendviču: ispred sebe smo imali 3500 vojnika 9. kninskog korpusa, a iza sebe, u samom Zadru, još 1500 vojnika JNA pod zapovjedništvom Momčila Perišića. Da ne govorim kako je neprijatelj u tom trenutku, uza sve topništvo i oklop, imao i snažnu zračnu i pomorsku podršku, a mi smo imali puške i doslovno četiri minobacača, i to koje smo oteli od JNA.

Pobunili su se Srbi, a to su bili građani Hrvatske. Znači, građani Hrvatske pobunili su se protiv drugih građana Hrvatske. Ako to nije građanski rat, što je onda građanski rat? Istina, Srbija i JNA su odmah skočili u obranu Knina i tzv. Krajine, i tu je onda već druga priča, tad nastupa međunarodna agresija na Hrvatsku

Je li Domovinski rat…?

Samo malo da dovršim, ovo mi je važno. Slično je bilo i na Južnoj bojišnici, gdje je neprijatelj raspolagao s više od 100 tenkova, 120 topova težeg kalibra i 106 aviona, uključujući i eskadrilu MiG-ova, dok mi nismo imali nijedan tenk, nijedan veći top i nijedan avion. I sve je to Četvrta brigada pomela, pa su neprijatelji u bježanju čak morali srušiti most u Ravnom da ih ne bismo zarobili.

Dakle, od bitke za Zadar, preko bitke za Dubrovnik, do mostarske i livanjske bojišnice, moji borci su odradili sve postavljene zadaće. To smo uradili časno, poštujući sve međunarodne konvencije, dakle viteški. Ja tu brigadu gledam kao svoje dijete i ovom sustavu najviše zamjeram njezino ukidanje. U stvaranje te brigade uložio sam sve svoje znanje, i moji borci su dali sve od sebe.

Nedavno ste u našim novinama izjavili da je Domovinski rat bio dogovoreni rat, dodavši da bi to moglo značiti da je bio i građanski. Možete li to malo objasniti?

Pođimo od geopolitičkoga konteksta. Glavni uzrok građanskih ratova na Balkanu je Kosovo, a rat je pokrenut iz Londona jer je tamo centar svjetske moći. London je pokretač svih geopolitičkih događaja, ratova, naftnih šokova i kriza, pa su i ratovi u bivšoj Jugoslaviji samo dio britanskoga geopolitičkog projekta, kao što su to i nedavni građanski rat u Libiji, sadašnji u Siriji i kompletno “arapsko proljeće”, a sve u sklopu britanskog stvaranja globalnog carstva, kroz sustav i doktrinu “dirigiranog kaosa”.

Ivo Jelić
Foto: Slobodna Dalmacija

Uostalom, treba se zapitati zašto su na kraju rata u Hrvatsku odmah doletjeli britanski lordovi Carrington, Owen i drugi. London je počeo i završio taj rat, a ne Beograd.

Zašto bi London htio da se Hrvati i Srbi pokolju?

Njima je bio cilj da sruše komunizam, a hoćemo li se mi poklati, to im je bilo svejedno.
Onda rat nije krenuo iz Beograda?

Sad dolazimo do uloge Beograda. Uoči rata Srpska akademija nauka i umetnosti ocjenjuje da se problem Kosova, kao najveće rak-rane Beograda, konačno treba razriješiti, i to stvaranjem velike Srbije. Da bi to postigli, treba im partner na Balkanu, a to je Zagreb. Partneru je ponuđena velika Hrvatska, koja je trebala uzeti čitavu zapadnu Bosnu, po uzoru na nekadašnju Banovinu Hrvatsku, ali je Zagreb bio zadovoljan i zapadnom Hercegovinom.

Beograd je želio rat kako bi Srbe iz kninske i bosanske krajine preselio na Kosovo i tako promijenio tamošnju “krvnu sliku”. To je ono kad Tuđman govori o “humanom preseljenju”. Tuđman je naš najiskreniji političar jer je otvoreno govorio o tome. Lijepo je rekao da će državu dati u vlasništvo 200 obitelji i da smo svi drugi stoka sitnog zuba. I to je i ostvario, jedino je malo promašio to za 200 obitelji, jer u Hrvatskoj danas ima 260 milijardera, kako je javno iznio HDZ-ov ekonomist dr. Goran Marić. To su za mene ratni profiteri.

Je li onda Domovinski rat bio i građanski rat?

Činjenica je da su se pobunili hrvatski Srbi, računajući na potporu JNA. A činjenica je i da su Hrvati provocirali iz Zagreba: Tuđman je rekao da je sretan što mu žena nije Srpkinja, Mesić je Srbima poručivao da iz Hrvatske mogu odnijeti samo zemlju koju su donijeli na opancima, a Đođan je govorio o šiljastim srpskim glavama.

Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vrijeme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T-84 Kuvajtu, a ja cijelu prvu godinu rata završavam bez ijednog tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova?

Također je činjenica da su Srbi prvi zapucali, jer je prva žrtva bio Hrvat, splitski vozač iz “Dalme” Vinko Elez. Dakle, pobunili su se Srbi, a to su bili građani Hrvatske. Znači, građani Hrvatske pobunili su se protiv drugih građana Hrvatske. Ako to nije građanski rat, što je onda građanski rat? Istina, Srbija i JNA su odmah skočili u obranu Knina i tzv. Krajine, i tu je onda već druga priča, tad nastupa međunarodna agresija na Hrvatsku.

Na čemu temeljite tezu o dogovoru između Miloševića i Tuđmana?

Njih dvojica su se tijekom rata sastali 42 puta. Je li se za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler ikad sastao s Churchillom? Ili sa Staljinom? Sastali su se samo jednom ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, da se dogovore o nenapadanju i podjeli Poljske.

U slučaju Tuđmana i Miloševićeve ponude suština je podjela Bosne, to je jedini razlog njihova sastajanja. Iz tog ratnog saveza trebala je proizići velika Srbija i velika Hrvatska, s granicama na rijeci Bosni i Neretvi, kao što pokazuje i Tuđmanova salveta koja je danas u Haagu.

Mnogo je pitanja i nedoumica u vezi s time. Recimo, mi smo na početku rata imali Zapovjedništvo za sjevernu i srednju Dalmaciju, a gdje je južna? Nije je bilo, jer je sve južno od Neretve trebalo pripasti velikoj Srbiji.

Kako se tu uklapa priča o Vukovaru?

Moji momci, koji su izvanredno odradili svoje zadaće, došli su u situaciju da moraju ishoditi rješenje o invalidnosti da bi dobili ono što ih u stvarnosti pripada. Mogu ih razumjeti i ne osuđujem ih, ali oni sada brane svoju sliku rata i Hrvatske, i ne prihvaćaju tezu o dogovorenom ratu. Ipak nalazim za potrebno i poučno da kažem da sam jedini zdravi zapovjednik Četvrte brigade i da nisam dobio ni centimetar pripadajućeg stana

Poznato je da je general Tus naredio Gorinšeku da deblokira Vukovar, kao što je poznato da je Gorinšek, kao jedan od naših najboljih časnika, to i izvršio i probio blokadu kod Marinaca. Također je poznato da je tada zaustavljen naredbom iz vojnog vrha. Zašto? Gdje su tri šlepera oružja koja su krenula u Vukovar, a nikad tamo nisu stigla?

Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vrijeme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T-84 Kuvajtu, a ja cijelu prvu godinu rata završavam bez ijednog tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova?

U svojoj knjizi “4. brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92” iznosite alternativno promišljanje Domovinskog rata, tzv. Špegeljevu koncepciju, i tvrdite da bi u toj varijanti rat trajao neusporedivo kraće i prošao s mnogo manje žrtava?

Zbog okolnosti nastanka rata, a najviše zbog bahatosti vrha JNA i njihova uvjerenja u vlastitu nadmoć, ne mogu tvrditi da rata ne bi bilo, ali taj rat sigurno ne bi bio ovakav kakav je bio. General Špegelj je sa suradnicima, u koje ubrajam i sebe, na sve načine pokušao izbjeći rat, na način da se vojnički osposobimo i time odvratimo agresiju u začetku.

Na koji način?

Stvaranjem brigada ZNG-a, koje su proistekle iz MUP-a, Špegelj je želio da stanemo na granice tzv. Krajine i stvorimo tampon-zonu između pobunjenih Srba i Hrvata, kako bismo spriječili međusobno klanje, dakle otprilike isto ono što je poslije radio UNPROFOR. Ta “Špegeljeva koncepcija” počivala je na jednostavnoj logici: ako je jedan protivnik znatno jači od drugog, jači će se lako odlučiti za napad, ali ako su protivnici približno jednake snage, mnogo teže će doći do sukoba. Zato bi “Špegeljeva koncepcija” s planom dobro organiziranog i izvedenog otimanja oružja iz skladišta bivše JNA dovela hrvatsku vojsku u približno izbalansiranu snagu.

Ivo Josipović i Ivo Jelić

Kad se to trebalo učiniti?

Pravo vrijeme je bio početak “slovenskog rata”: u najpovoljnijim uvjetima ova bi akcija u Hrvatskoj bila realizirana s 80-postotnim učinkom, a u najnepovoljnijim ne bi imala učinak manji od 50 posto plana. Odgovorno tvrdim da bi rat po ovoj koncepciji imao u najnepovoljnijoj varijanti 30 posto, a u najpovoljnijoj samo 10 posto ljudske i materijalne štete u odnosu na pretrpljene.

Shodno tome, rat bi u najnepovoljnijoj varijanti završio za tri-četiri mjeseca, a u najpovoljnijoj za tri-četiri tjedna, jer se nakon “slovenskog rata” JNA definitivno raspadala. A ovako smo dopustili JNA da se nakon Slovenije reorganizira i otpočne napad na Hrvatsku.

Jesmo li se u ratu olako odrekli saveznika među susjedima?

Logika nameće da u situaciji kada se očekuje rat, ako imamo neprijatelja koji ugrožava i druge, posebno ako su to naši susjedi, da se ugroženi organiziraju u obrambeni savez koji omogućava mnogo uspješniju obranu. Najbolji primjer je Drugi svjetski rat i vojni savez Zapada i Istoka, bez obzira na oprečne političko-ideološke sustave. A kod nas se dogodilo suprotno: ne samo da nismo stvarali savez, nego smo otvorili novi front s Bošnjacima.

Time ovaj rat dobiva, najblaže rečeno, čudan smisao i cilj, što zahtijeva ozbiljno istraživanje i objašnjenje, a to će se neizbježno dogoditi kad-tad. Trebalo mi je mnogo godina da složim mozaik kojim se mogu objasniti sva pitanja i nedoumice vezane uz Domovinski rat.

Nakon što je svijet u početku bio nesklon ideji samostalne Hrvatske, naša je mladost hrabrošću i odlučnošću zadivila svijet i generalno izmijenila taj početni negativni odnos. Ali nakon slika Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta u Mostaru i sl., svijet je brzo zaboravio slike Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Zadra

Vjerojatno ste svjesni da će biti onih koji će vam prigovoriti na ovim stavovima?

Svjestan sam da će ova moja teza naići na podijeljene stavove, pa čak i negativne sudove, prije svega od onih koji su inscenirali upravo ovakav rat koji se dogodio, kao i od onih koji su u njemu profitirali.

Kako će reagirati vaši borci iz Četvrte brigade, za koje ne možemo reći da su ratni profiteri?

To će biti veliki problem. Jer moji borci su nagrađeni, oni koji su ostali živi, velikim mirovinama i stanovima. Moji momci, koji su izvanredno odradili svoje zadaće, došli su u situaciju da moraju ishoditi rješenje o invalidnosti da bi dobili ono što ih u stvarnosti pripada. Mogu ih razumjeti i ne osuđujem ih, ali oni sada brane svoju sliku rata i Hrvatske, i ne prihvaćaju tezu o dogovorenom ratu. Ipak nalazim za potrebno i poučno da kažem da sam jedini zdravi zapovjednik Četvrte brigade i da nisam dobio ni centimetar pripadajućeg stana.

Jesmo li u Domovinskom ratu počinili ratne zločine?

Nakon što je svijet u početku bio nesklon ideji samostalne Hrvatske, naša je mladost hrabrošću i odlučnošću zadivila svijet i generalno izmijenila taj početni negativni odnos. Ali nakon slika Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta u Mostaru i sl., svijet je brzo zaboravio slike Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Zadra.

Postavlja se pitanje: što se dogodilo? Zašto smo postali kao “oni”? Zašto se to ponavlja i kasnije? Nakon blistavih pobjeda u “Bljesku” i “Oluji” događaju se Varivode, pljačke, paleži i druge ružne pojave. Siguran sam da tome nisu krive međunarodne zavjere i brojni unutarnji i vanjski neprijatelji.

Za vrijeme mog zapovijedanja nikome od srpskih zarobljenika nije pala ni vlas s glave dok su bili pod Četvrtom brigadom, ali bi nastradali kad bi došli u ruke Vojne policije, u vojne zatvore Lora u Splitu ili Kuline u Šibeniku. Napominjem da je Vojna policija bila izvan moje ingerencije te je odgovarala izravno Ministarstvu obrane, koje je toleriralo takvo ponašanje

Kako se tu ponijela Četvrta brigada?

Četvrta brigada od prvog je dana, u vrijeme mog zapovijedanja, poštovala zakone međunarodnog i humanitarnog prava i propisanih konvencija. Ja sam to surovo i rigidno provodio. Sjećam se kad je u srpskom zaseoku Dopuđe kod Kruševa jedan gardist iz prve bojne tukao srpskog starca: smjesta je ne samo spriječen, nego i udaljen iz brigade. U jednoj od prvih akcija uhvatio sam pet naših vojnika kako pljačkaju kuće: sve sam ih dao na sud, ali su oni već sutradan pušteni.

Za vrijeme mog zapovijedanja nikome od srpskih zarobljenika nije pala ni vlas s glave dok su bili pod Četvrtom brigadom, ali bi nastradali kad bi došli u ruke Vojne policije, u vojne zatvore Lora u Splitu ili Kuline u Šibeniku. Napominjem da je Vojna policija bila izvan moje ingerencije te je odgovarala izravno Ministarstvu obrane, koje je toleriralo takvo ponašanje.

Zašto ste 1992. umirovljeni? Imali ste samo 51 godinu?

Zbog rata u Bosni. Kad sam shvatio da bih se trebao početi dogovarati s Ratkom Mladićem – s kojim sam bio u istoj klasi na Akademiji – da napadamo Muslimane, ja to nisam htio. Nakon početka rata u BiH i početka privatizacijske pljačke hrvatski vlak je skrenuo na krivi kolosijek, a nakon toga i zaglibio, o čemu sam u ljeto 1992. sve oštrije prigovarao i zasluženo završio u mirovini: general se bunio, pa je dobio otkaz.

Ali sve što sam tada prigovarao nažalost se i dogodilo, pa je Hrvatska danas uništena, rasprodana, zadužena, puna jada i čemera, nemorala i nečasnosti, nestručnosti i nekompetencije. Ja sam vodio svoje vojnike pod geslom ”hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, da bismo ostvarili geslo ”hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, a što je ostalo od toga? Ništa.

Ivo Jelić
Foto: Feral Tribune

Za kakvu Hrvatsku ste se borili?

Imao sam viziju da naši ljudi uživaju u jednoj udobnoj, bogatoj Hrvatskoj, a ne da dođu u situaciju koja je zadesila radnice i radnike Jadrankamena, Uzora, Montera… Ne mogu prihvatiti to tragično stanje naših ljudi u svojim firmama.

Svojedobno ste bili žestoko protiv podizanja Tuđmanova spomenika u Splitu. U tom kontekstu, kako gledate na peticiju povjesničara dr. Dragana Markovine protiv tog spomenika?

Apsolutno sam za tu peticiju. Potpisao bih je i rukama i nogama, samo da sam imao vremena.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Julijana Adamović

Spasitelji morala u Hrvata ili ”lovci na duše” osjetili su se pozvanima skrojiti zakonske okvire i pravila ne samo za već sigurne ispravne sebe, već i za ”moralno inferiorne” – druge. I one koji ostavljaju mogućnost da bi ih u životu mogla zadesiti situacija u kojoj će prekinuti neželjenu ili trudnoću s komplikacijama (po plod ili majku), kao i one koji osobno nikad ne bi pobacili ili uopće ne mogu zatrudnjeti (muškarci, na primjer), ali smatraju kako nemaju pravo o tom pitanju odlučivati u ime drugih. Hej, pa i Ustavni sud već od nastanka Hrvatske ne usudi se očitovati o pobačaju.

Prije tog sad već prilično izvjesnog referenduma, ”spasitelji morala” hodaju ulicama Zagreba, veselo čagajući na pjesmu čovjeka koji bi se, da postoji minimalna šansa za tako nešto, u grobu preokrenuo i to više od nekoliko puta. ”I want to break free” orilo se u tu povijesnu subotu što bi bilo zabavno i smiješno, da nije tragično. A kad je već u tom pravcu krenulo, mogli su ‘moralisti’ nastaviti i nešto lakšim notama, s domaćim popevkama: ”Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote?”

Da, zaista, što to ima tužno u ljudima koji imaju tako silan poriv krojiti obrasce po kojima će funkcionirati oni drugi? Drukčiji. Koji troše toliko energije na uskratu stvari koje čine sreću drugima, a na njih apsolutno nikako ne utječu, kao što je istospolni brak ili, još morbidnije, masturbacija, na primjer. Ili, koji su spremni u zonu kažnjivosti gurnuti tuđu odluku da ne mogu ili ne žele, iz tko zna kojih, ali vrlo osobnih razloga, iznijeti trudnoću?

Ne mogu ne primijetiti kako Željka Markić već godinama iritantno zabada nos u tuđe brakove, tuđe krevete, tuđe izbore i tuđa prava da sa svojim tijelom rade što žele. I zato, bez obzira na to što i ja sama imam određenih problema s viškom kilograma, počela sam ozbiljno razmišljati o pokretanju referenduma u kojem bi se zakonski zabranila pretilost jer je: pod a) štetna za zdravlje – ugrožava život (a mi smo za život, zar ne?) i pod b) protivna je Božjim zakonima, odnosno sadržana u jednom od sedam smrtnih grijeha, a ja želim da gospođa Markić završi u Raju. Šteta bi bilo da joj dosadašnji trud propadne

Rekla bih, poteškoća da se koncentriraju na svoj život. Izbjegavanje da se udube u njega. Da priznaju sebi kako su možda ipak nezadovoljni, nesretni i nesigurni u ono što žive. Neuroza čiji teret nisu spremni nositi na vlastitim plećima, nego ga žele podijeliti s ostatkom svijeta. Sa svima nama koje se tuđe drkanje u miru zaključane kupaonice ili tuđa teška odluka da ne iznese trudnoću do kraja i snosi eventualne posljedice tog čina (žalovanje, depresija i sl.) ne tiče.

Ili, neki od kolovođa, imaju mesijanski sindrom.

Za jednu osobu sam sigurna da ga ima: Željka Markić.

Da budemo jasni, trudim se biti do kraja tolerantna prema njezinoj tjelesnoj i društveno-aktivnoj pojavi. Užasavam se govora mržnje koji se u posljednjih nekoliko godina u našoj javnosti mogao čuti/pročitati, a upućen je gospođi Markić.

Osjećam silnu nelagodu čitajući komentare na društvenim mrežama, pa i brojne osvrte na portalima i u pisanim medijima u kojima se imenovana brutalno vrijeđa, nerijetko i porugama na njezin fizički izgled (rugaju joj se zbog debljine, crtaju joj se brkovi, šera se njezin poster na koji piša pas skitnica) i pretpostavljenu seksualnu apstinenciju.

Jer, kreću ljudi od proste pretpostavke da ”ako Željka Markić drži do vrijednosti za koje se tako srčano i aktivno zalaže, onda se sigurno suzdržava od bračnog seksa (i izvanbračnog, naravno) jer bi u suprotnom, bez kontracepcije i eventualnih pobačaja, do sad vjerojatno imala barem još pet do šest malih Hrvata”.

Naime, zašto mi smetaju rasprave tog tipa? Zato što smatram da je osobna stvar gospođe Markić što čini sa svojim tijelom: prejeda li se, apstinira od seksa ili ga upražnjava u braku i izvan braka. I držim elementarnom pristojnošću i pravom Željke Markić (i svih drugih žena i muškaraca na ovome svijetu) da se toga ne dotičemo.

Istovremeno, ne mogu ne primijetiti kako Željka Markić već godinama iritantno zabada nos u tuđe brakove, tuđe krevete, tuđe izbore i tuđa prava da sa svojim tijelom rade što žele. I zato, bez obzira na to što i ja sama imam određenih problema s viškom kilograma, počela sam ozbiljno razmišljati o pokretanju referenduma u kojem bi se zakonski zabranila pretilost jer je: pod a) štetna za zdravlje – ugrožava život (a mi smo za život, zar ne?) i pod b) protivna je Božjim zakonima, odnosno sadržana u jednom od sedam smrtnih grijeha, a ja želim da gospođa Markić završi u Raju. Šteta bi bilo da joj dosadašnji trud propadne.

Zasta se trudim razumjeti formulaciju ”ZA i PROTIV pobačaja”. Jer, vjerujte, za skoro pola stoljeća mojeg, ne baš siromašnog, društvenog života nisam srela ženu koja pobačaj smatra benignom sitnicom na koju se žena odlučuje tek tako, a da ne izvaže sve razloge za i protiv. Gotovo da ne postoji žena koja je ZA pobačaj, a ako postoji onda je zasigurno riječ o minornom broju žena koje ionako nikakve zakonske zabrane ne bi spriječile da ustraju u pretpostavljenom patološkom i perverznom zatrudnjivanju da bi se osjetio užitak u činu pobačaja.

Da, zaista, što to ima tužno u ljudima koji imaju tako silan poriv krojiti obrasce po kojima će funkcionirati oni drugi? Drukčiji. Koji troše toliko energije na uskratu stvari koje čine sreću drugima, a na njih apsolutno nikako ne utječu, kao što je istospolni brak ili, još morbidnije, masturbacija, na primjer. Ili, koji su spremni u zonu kažnjivosti gurnuti tuđu odluku da ne mogu ili ne žele, iz tko zna kojih, ali vrlo osobnih razloga, iznijeti trudnoću?

Također, ne vidim ni realnu mogućnost da ženu koja je osobno čvrsto na poziciji kako je pobačaj neprihvatljiv ishod trudnoće netko nagovori ili prisili da ga počini. I tim više mi je ovako gorljiva namjera da se pobačaj gurne u zonu zabrane nerazumljiva i neprihvatljiva.

Zapravo, to je jedan vrlo iracionalan stav prema problemu: ”ako pobačaj proklamacijom ukinemo, on će nestati, svi će rađati puno zdrave djece, žene neće znati ili mariti da postoji mogućnost kontracepcije ili ilegalnog pobačaja, a groblja će puniti samo nesretni slučajevi i oni koji su se, hvala Bogu, naživjeli.” I te iste ”pravednike” i dušobrižnike nije briga što će se pobačaji, kao što je to bio slučaj otkako je ljudske svijesti o trudnoći, činiti sada na ilegalne, nesigurne načine, izlažući riziku živote žena koje će se na njih odlučivati unatoč Željki Markić, svim svećenicima i ”lovcima na duše” ovoga svijeta – onima kojima nije dovoljno kod Boga zavrijediti milost živeći prema njegovim zakonima.

Ili će te žene, ako imaju dovoljno novca, sjesti u osobni automobil i, pod izlikom da idu u špeceraj, otići u neku od 32 europske zemlje u kojima je pobačaj, zamislite, legalan. Netko do susjedne Bosne ili Srbije, a netko i jeftinim avioletom, za par desetaka eura, u ”turističko razgledanje” Londona.

Ništa se ne bi riješilo zakonskom zabranom pobačaja. Apsolutno – ništa. Broj ilegalnih pobačaja ne bi pao više nego što će pasti broj legalnih pobačaja podizanjem svijesti o odgovornom seksualnom ponašanju i dostupnosti kontracepcije, već bi se samo zamaskirao drugim dijagnozama.

Ili bi, u teškoj ekonomskoj situaciji, podigao statistiku smrtnosti i zdravstvenih komplikacija kod žena koje su se ”oglušile” na zakone. Jer, samo jednostavnim pogledom na svjetsku statistiku, vidjet ćemo da u zemljama s najnižim brojem pobačaja, pa i u onima u kojima je zabranjen (i gdje se žene zbog tog ”delikta” vode u zatvore ili se kriminaliziraju čak i nakon spontanog pobačaja, kao npr. u Meksiku) daleko od toga da cvjetaju ruže.

Zemlje se guše u siromaštvu, nebrizi o djeci i kriminalu u koji su često, kao žrtve, uključena i djeca. U Indiji djecu rađaju i ostavljaju na ulicama, na milost i nemilost slučajnim prolaznicima ili životinjama; u Brazilu žive po favelama, u neimaštini kakvu ni najsiromašniji sloj Hrvata ne može pojmiti. Ali, valjda je po Željki Markić i čistuncu Ladislavu Ilčiću to bolje, ili barem Bogu ugodno.

Napokon, u kršćanstvu pobačaj nije oduvijek u zoni zabrane i grijeha. Tek u 13. stoljeću papa Inocent III. određuje da ”plod postaje osoba, živo, biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom”. Daleke 1591. i papa Grgur to stajalište dodatno vremenski pojačava odredbom da je ”pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća”, a tek papa Pio IX. u 19. stoljeću donosi odluku o zabrani svih pobačaja.

Danas imamo situaciju da se čak i u najradikalnijim islamskim pokretima pobačaj do 16. tjedna trudnoće smatra društveno i vjerski prihvatljivom odlukom žene pa je stoga sramotno i smiješno da nas ekipa vodi u budućnost u kojoj će vladati neka pravila kruća nego najradikalnijih vjerskih fanatika i opskurnih terorista Islamske države i njihova kalifa al-Bagdadija. Da, dobro ste čuli. Islam, ta religija koja po Ladislavu Ilčiću ujedinjuje ljude ”biološki jače od Europljana” – dopušta ženi pobačaj do četvrtog mjeseca trudnoće.

Za skoro pola stoljeća mojeg, ne baš siromašnog, društvenog života nisam srela ženu koja pobačaj smatra benignom sitnicom na koju se žena odlučuje tek tako, a da ne izvaže sve razloge za i protiv. Gotovo da ne postoji žena koja je ZA pobačaj, a ako postoji onda je zasigurno riječ o minornom broju žena koje ionako nikakve zakonske zabrane ne bi spriječile da ustraju u pretpostavljenom patološkom i perverznom zatrudnjivanju da bi se osjetio užitak u činu pobačaja

Društvena svijest o pobačaju kao lošem izboru (ali dopuštenom izboru) nije narasla zahvaljujući zabranama. Naprotiv, one su kontraproduktivne jer na njima uglavnom ustraju konzervativna društva gdje je i spolna edukacija mladih ”grijeh” i neprihvatljivo. Svijest o pobačaju kao nečemu što se može spriječiti brigom o odgovornom spolnom životu raste proporcionalno edukaciji stanovništva i dostupnosti kontracepcije. Baš s onim protiv čega se tako gorljivo bore oni zbog kojih je dovedena kurikularna reforma obrazovanja u pitanje i zbog kojih Boris Jokić najavljuje ostavku.

Vjerovali ili ne, broj induciranih abortusa je značajno niži u liberalnijim društvima. Zasad je i Hrvatska među njima. Po podacima iz 2014., nikad manji broj pobačaja (gotovo četrnaest puta u odnosu na razdoblje prije devedesetih).

Jer, tamo gdje je kondom ”oruđe zla” pobačaj je vjerojatnija opcija iz jednostavnog razloga – jer je i broj neželjenih trudnoća veći. Jer, Ladislav Ilčić se možda suzdržavao s osamnaest ili dvadeset godina, ali odakle mu pravo to očekivati od drugih? Osobito je smiješno očekivati seksualnu apstinenciju od današnjih generacija jer prošlo je vrijeme udaje i ženidbe u sedamnaestoj, a mi smo, unatoč njegovim ekstremnim idejama, ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim lijepim i prirodnim nagonima: za zrakom, hranom, vodom i seksom.

Napokon, nitko nema pravo na ženske jajnike i njezinu maternicu. To je duboko privatno i osobno pitanje.

Pa kad smo kod osobnog, i završila bih u tom tonu. Sredinom 1950. jedna je mlada žena cijeli dan provela plačući na litici. Popela se na stijenu kako bi skončala svoj bijedan život (tako se osjećala) jer je, kao žrtva nasilja nešto starijeg muškarca, ostala trudna.

On je dvostruko pogazio konvencije te vrlo konzervativne sredine. Prvo, činom nad njom, a drugo, jer unatoč pritisku socijalne sredine, nije pristao na ženidbu, već je ”pobjegao” na drugi kraj države. Naričući nad sobom satima, bez mogućnosti da se takva ”grješna” vrati kući, mlada se žena ipak predomislila. Sišla je sa stijene, pokupila nešto malo prnjica i s novcem koje su joj za kartu dale sestre (jer je braći nije smjela na oči) otišla trbuhom za kruhom.

Smjestila se u jednu ruševinu, zajedno s mladom udovicom čiji je muž ubijen po svršetku rata, i počela zarađivati radeći u polju. Tako je rodila i svoje dijete: nekoliko sati nakon povratka iz berbe kukuruza. Dok kćerka nije došla u dob da je može nositi sa sobom, jela je isključivo ono što je uspjela nakupiti za tih nekoliko mjeseci rada. Nakon dva-tri mjeseca bilo je to samo brašno, odnosno ono što je od njega mogla napraviti, bez trunke masti ili ulja.

Njezino su dijete nerijetko nazivali ”kopiletom”. Bilo je lijepo i pametno, ali ipak ”kopile”. Tako su ga zvala druga djeca kad bi izbila neka prepirka, tako ga je ponekad zvao i čovjek za kog se majka nakon nekoliko godina udala.

To ”kopile” je rodilo mene, a ja sam, opet, odrastajući uz priču da je moja baka imala hrabrosti roditi dijete, unatoč svim nedaćama, gradila stav kako mi pobačaj nije prihvatljiva opcija. Ništa radikalno, tipa da bih ga zabranila drugima, ali za mene je on bio nešto što nikada ne bih počinila: ni da sam silovana, ni da će mi se dijete roditi s malformacijama ili bolesno. Pa čak, ni da je trudnoća rizična po moje zdravlje.

Imam dvoje krasne djece, a treće sam rodila mrtvo. Bio je to prijevremeno induciran porod jer fetusu je prestalo kucati srce.

Da sam imala dobre liječnike, dobru prenatalnu skrb i da mi je netko rekao od čega boluje moje dijete i što ga čeka ako uopće preživi porođaj (bolovi i izvjesna smrt), a znajući to što znam danas (sve ono što se nakon tog događaja dogodilo meni, mojem suprugu, mojoj djeci – našoj obitelji), pobacila bih. Pobacila bih legalno ili ilegalno, svejedno. Sigurna sam u to tisuću posto

Da sam imala dobre liječnike, dobru prenatalnu skrb i da mi je netko rekao od čega boluje moje dijete i što ga čeka ako uopće preživi porođaj (bolovi i izvjesna smrt), a znajući to što znam danas (sve ono što se nakon tog događaja dogodilo meni, mojem suprugu, mojoj djeci – našoj obitelji), pobacila bih. Pobacila bih legalno ili ilegalno, svejedno. Sigurna sam u to tisuću posto.

Razgovarajući s mojom bakom o svemu što joj se događalo u vrijeme kad je ona otkrila da je trudna, poželjela sam da je, prije nego se uopće popela na onu stijenu, imala još jednu opciju. Da je mogla, recimo, birati između rađanja i pobačaja, a ne između rađanja i samoubojstva, ma štogod tada odlučila.

Da je pobacila, ne bi se rodila moja majka, ni ja, ni moja djeca. Možda bi ona rodila neko drugo dijete, a možda bi to dijete imalo neku drugu djecu. Čovječanstvo zbog toga ne bi propalo. Kao što ne bi propalo zbog bilo koga od nas.

Čak ni da se Željka Markić ili Ladislav Ilčić nisu rodili, umjesto njih bi netko drugi organizirao marševe, stvarao neuroze, dizao dimne zavjese i pričama o moralu sakrivao nemoral.

Sjećate se zamrznutih embrija iz 2009., baš u vrijeme izmjena ugovora MOL-a i države oko Ine i ugovora o skladištu plina Okoli? To je ono potpisivanje zbog kojeg je Ivo Sanader optužen da je primio mito za Inu, što je ovjekovječeno kasnijom objavom one snimke na kojoj mu je šef MOL-a Zsolt Hernádi u Marcellinu tutnuo papirić u ruku.

Slabo se sjećate, je l’ da?

Razmislite o tome.

(Prenosimo s tportala).

Ivica Grčar

Prvo Županijski sud (najčešće u Zagrebu) donosi presude, zatim ih Vrhovni sud potvrđuje, da bi na ”trećoj razini” Ustavni sud te iste (pravomoćne!?) presude ukinuo!

A nakon ukidanja sudski postupci se moraju ponoviti!

Da bi prethodno pravomoćno osuđeni mogli dokazati da je njihova osuda bila ”jedna konstrukcija”, izjavio je Ivo Sanader.

A zauzvrat pravosudnim dužnosnicima koji su u ukinutim sudskim postupcima ”konstruirali” osude dojučerašnjim vodećim ljudima iz HDZ-a, u Vladi Tihomira Oreškovića stranački drugovi osuđenika već pripremaju novu, još jednu ”reformu pravosuđa”.

Ali ne samo zauzvrat pravosudnim dužnosnicima koji su (o)sudili vodeće ljude iz HDZ-a, nego u međuvremenu iz Bruxellesa zatraženu ”reformu pravosuđa” treba shvatiti i kao nedvosmislenu poruku svim pravosudnim dužnosnicima koji tek trebaju odlučivati u ponovnim postupcima (bivšim?) vodećim ljudima iz HDZ-a.

U ”intermezzu” nastavka ponovnog suđenja osuđeni vodeći ljudi iz HDZ-a, pravomoćno osuđeni u ukinutim presudama hrvatskog sudstva, postali su nevini (priznanje krivnje je nevažeće s obzirom na to da je dano na ukinutom suđenju, pa su sva ranija priznanja krivnje već uredno i formalno povučena).

Europska komisija ocijenila je pozitivno reformski plan Vlade Tihomira Oreškovića (ne i reforme kojih još uvijek nema) te u preporukama zahtijeva i  reformu pravosudnog sustava. Europska komisija redovno svake godine daje pet do desetak preporuka Hrvatskoj

Nakon ukidanja spomenutih (pravomoćnih?) presuda, naime, HDZ-u uspijeva ponovo ući u (koalicijsku) Vladu i u Vladi Tihomira Oreškovića aktivno sudjelovati u pripremi i provođenju još jedne u nizu dosad (neuspješnih) reformi hrvatskog pravosuđa.

U Vladi Tihomira Oreškovića o provođenju (iz Bruxellesa) zatražene reforme pravosuđa odlučivat će stranački drugovi u međuvremenu nevinih osuđenika, a odlučivat će i o pravosudnim dužnosnicima koji su sudjelovali u postupcima protiv Ive Sanadera i ostalih.

Ivo Sanader je, utvrđeno je ukinutim pravomoćnim presudama(!?), ”s ciljem počinjenja kaznenog djela organizirao ‘hadezeovce’ Mladena Barišića, Nevenku Jurak, Branku Pavošević i Ratka Mačeka” (koji su, izuzev Sanadera, svi priznali krivnju).

A odlučivat će stranački drugovi Ive Sanadera i o državnim tužiteljima i sucima koji će po odluci Ustavnoga suda ponovo voditi ”popravni” postupak.

Zbog toga već HDZ u Saboru aktivno sudjeluje i u svojevrsnoj ”predigri reforme pravosuđa” – u izboru deset novih sudaca Ustavnoga suda (samo da se zna).

Podsjeća me to da sam kao novinar bio izložen policijskom saslušavanju i sudskom kaznenom postupku zbog tzv. prisile na sudske dužnosnike putem medija zbog napisa u kojima sam se usudio kritizirati donesene presude hrvatskoga suda.

Istina, u tom sam postupku nakon neuspjelog zastrašivanja, premda nisam član HDZ-a, bio na kraju i oslobođen, slično kao i Ivo Sanader i njegovi stranački prijatelji.

Ipak, smiješno se sjetiti te moje ”prisile” pravosudnih dužnosnika u odnosu na ovu HDZ-ovu u Vladi Tihomira Oreškovića.

No, Europska komisija ocijenila je pozitivno reformski plan Vlade Tihomira Oreškovića (ne i reforme kojih još uvijek nema) te u preporukama zahtijeva i reformu pravosudnog sustava. Europska komisija redovno svake godine daje pet do desetak preporuka Hrvatskoj.

Kao novinar sam bio izložen policijskom saslušavanju i sudskom kaznenom postupku zbog tzv. prisile na sudske dužnosnike putem medija zbog napisa u kojima sam se usudio kritizirati donesene presude hrvatskoga suda. Istina, u tom sam postupku nakon neuspjelog zastrašivanja, premda nisam član HDZ-a, bio na kraju i oslobođen, slično kao i Ivo Sanader i njegovi stranački prijatelji. Ipak, smiješno se sjetiti te moje ”prisile” na pravosudne dužnosnike u odnosu na ovu HDZ-ovu u Vladi Tihomira Oreškovića 

A učinci dugotrajnih aktivnosti Europske komisije u pristupnim pregovorima s Hrvatskom o Poglavlju 23 (o pravosuđu) vidljivi su i u zahtjevu da se provede (još jedna) reforma (već višekratno reformiranog) hrvatskog pravosuđa.

U 13 vlada u fotelji ministra pravosuđa izredalo se dosad 15 osoba: Branko Babac (1990.-1991.), Bosiljko Mišetić (1991.-1992.), Ivan Milas (lipanj-kolovoz 1992.), Ivica Crnić (1992.-1995.), Miroslav Šeparović (1995.-1998.), Milan Ramljak (1998.-1999.), Zvonimir Šeparović (1999.-2000.), Stjepan Ivanišević (2000.-2001.), Ingrid Antičević Marinović (2001.-2003.), Vesna Škare Ožbolt (2003.-2006.), Ana Lovrin (2006.-2008.), Ivan Šimonović (2008.-2010.), Dražen Bošnjaković (2010.-2011.), Orsat Miljenić (2011.-2016.) i Ante Šprlje (aktualni ministar pravosuđa).

Prema mojoj osobnoj arhivi jedan je ministar (inače zapamćen po tome što je znao cijenu mozga) morao nakon samo dva mjeseca odstupiti, jer se pokazalo da resor pravosuđa zbilja ne može bez ministra, a jednu ministricu su Ivo Sanader i HDZ opozvali.

Nadalje, jedan je ministar prijevremeno odstupio jer je dobio bolji posao, dva su ministra prijevremeno odstupila nezadovoljni okolnostima u kojima su se našli (jedan zbog navodne bolesti, a drugi nije javnost informirao o stvarnim razlozima svojeg odlaska).

Jedino je Ivica Crnić podnio ostavku i javnosti objasnio da se ne može složiti da bude ”fikus ministar”, a da se suce u Vrhovni sud bira i imenuje ”ispod stola” prema prijedlozima Vladimira Šeksa, Milana Vukovića, Ante Potrebice i istomišljenika iz HDZ-a, a ne prema rezultatima dugotrajnog izjašnjavanja svih (tadašnjih) sudaca u Hrvatskoj.

Ostavci ministra Ivice Crnića prethodila je svojevrsna ”lustracijska” čistka hrvatskog pravosuđa u kojoj je u prvom polugodištu 1994. godine više od 400 sudaca moralo napustiti sudačku dužnost zbog toga što su bili profesionalno djelatni i u ”komunističkom totalitarističkom sudstvu”.

Ta čistka je provedena tako da se većem dijelu ”isključenih” sudaca ipak osigurala egzistencija u tada na brzinu osnovanoj javnobilježničkoj službi.

Nakon ostavke ministra pravosuđa Ivice Crnića novi pravosudni ministar Miroslav Šeparović objavljuje da ”Hrvatskoj nedostaje 555 sudaca”.

A Zakonom o područjima i sjedištima sudova (NN 3/94) propisano je da Republika Hrvatska ima 21 županijski, 90 općinskih, 8 trgovačkih i 2 vojna suda, te je tako ”reformiran” i sustav mreže sudova u Republici Hrvatskoj sa 555 novih sudaca umjesto u čistki isključenih oko 400 sudaca.

Pitao sam kolegicu Helenu Puljiz što misli kako to da su se u njezinom slučaju čak dvije sutkinje odvažile do kraja dovesti postupak u kojemu su osuđene obavještajne službe Republike Hrvatske. Nakon kraćeg razmišljanja kolegica Puljiz je rekla da misli da su te dvije ”žene izvan prevladavajućeg sustava u pravosudnom sustavu”

Nikada nisam uspio utvrditi broj ”isključenih” pravosudnih dužnosnika iz ostalih ”izvansudskih” dijelova pravosudnog sustava.

Osim u sudstvu svojevrsna lustracija je još bila provedena jedino u novinarstvu (bio sam predsjednikom Zbora slobodnih novinara od pet stvarnih freelancera i još oko 700 članova koji su bili isključeni iz medija i u HND-u uvršteni među freelancere).

Kao novi suci su nakon čistke 1994. ”regrutirani” mladi pravnici, uglavnom iz raznih ministarstava, osobito Ministarstva unutarnjih poslova, potom iz Hrvatskog ureda pri promatračkoj misiji u EU-u i kasnije osnovanog Ministarstva europskih integracija koje je napokon ipak bilo pripojeno Ministarstvu vanjskih poslova; to su bili isključivo kadrovi lojalni HDZ-u.

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da je sustav pravosuđa nakon 1994. ”premrežen” ljudima bliskim brojnim hrvatskim obavještajnim službama.

Ali nakon 20-ak godina se dio dužnosnika ipak usudio ponekad raditi svoj posao mimo kriterija hrvatskih obavještajnih službi i HDZ-a.

Pitao sam kolegicu Helenu Puljiz što misli kako to da su se u njezinom slučaju čak dvije sutkinje odvažile do kraja dovesti postupak u kojemu su osuđene obavještajne službe Republike Hrvatske?

Nakon kraćeg razmišljanja kolegica Puljiz je rekla da misli da su te dvije ”žene izvan prevladavajućeg sustava u pravosudnom sustavu”.

Valja još podsjetiti i da unutar takvog sudstva, lojalnog vlastima, funkcioniraju i utjecajne interesne skupine koje djeluju i ”za vlastite probitke”, što ponekad omogućuje svojevrsni prostor i za korektna suđenja.

Ipak prevladavaju interesne skupine koje nameću ”svoje ljude” na ključna sudačka namještenja (velikogorički Županijski sud među sucima slovi kao sud za zbrinjavanje supruga istaknutih dužnosnika).

U takvom sudstvu, odnosno pravosudnom sustavu, građani Hrvatske u sporu s ”državom” zbog sudske pristranosti praktično nemaju izgleda da će svoj pravni interes riješiti učinkovito i pravedno.

Zbog toga se više od 10.000 hrvatskih građana, nakon što je ”iscrpilo domaća pravna sredstva”, obratilo Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Europska komisija, praveći se da ne vidi da u Hrvatskoj (i ostalim tranzicijskim europskim zemljama) građani nemaju pravo na nepristranu sudsku zaštitu, svoj angažman iscrpljuje preporukama Hrvatskoj da provede ”reformu pravosuđa”. U Hrvatskoj svaki puta poslušno provedu iz EU zatraženu “reformu pravosuđa”, naravno, po receptu HDZ-a

A na tom Sudu 98 posto zahtjeva (tužbi) iz Hrvatske je u pretpostupku bez pisane i obrazložene sudske odluke proglašeno ”nedopuštenima” (vidjeti na ivicagrcar.weebly.com publikaciju ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu”).

Europski sud za ljudska prava je hladnoratovski proizvod, pa je nakon pada Berlinskog zida, kada je trebalo suditi zbog kršenja ljudskih prava i u ”vlastitom dvorištu”, Europi naglo ponestalo novca za rad tog Suda za ljudska prava u Strasbourgu.

A zbog nedostatka novca i premalo sudaca Europski sud je uveo tzv. pretpostupak u kojemu se zahtjevi (tužbe) proglašuju nedopuštenima bez pisanih sudskih obrazloženja.

I tako Europska komisija, praveći se da ne vidi da u Hrvatskoj (i ostalim tranzicijskim europskim zemljama) građani nemaju pravo na nepristranu sudsku zaštitu, svoj angažman iscrpljuje preporukama Hrvatskoj da provede ”reformu pravosuđa”.

U Hrvatskoj svaki puta poslušno provedu iz EU zatraženu ”reformu pravosuđa”, naravno, po receptu HDZ-a.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Željko Porobija

Zašto Vam pišem (s nešto malo zakašnjenja)

Znate, gospodine nadbiskupe, htio sam ovo napisati još prije 23 godine, no, eto, nisam to napravio i sad mi je pomalo krivo zbog toga.

Davne 1993. – u ona opasna vremena kad je Split bio praktički izoliran od ostalog dijela Hrvatske – došao sam na dva tjedna kako bih sudjelovao u širenju radosne vijesti u središtu Vaše nadbiskupije. Tada sam bio student Adventističkog teološkog fakulteta i zajedno sa svojim kolegama trebao sam pomoći u provođenju evangelizacije što su je tada organizirali adventisti, koje narod posprdno zove subotarima.

Jedna od zadaća koju nam je tadašnji voditelj evangelizacijskog programa dao bila je da pitamo najmanje troje ljudi koje slučajno sretnemo što žele čuti u propovijedima. I, znate, nisam ja baš neki koji rado zaustavlja ljude na ulici i postavlja ovakva pitanja.

Ja sam ponosno izvijestio svog voditelja o izvršenoj zadaći i usput zamijetio: ”Da sam student katoličke teologije, odmah bih iz ovih stopa poslao pismo nadbiskupu i upozorio ga na ovaj stav vjernika”. Ali nisam bio student katoličke teologije, vaša i moja tadašnja vjera gledale su se poprijeko, pa mi ipak takav vid komunikacije nije pao na pamet. Samo sam još bolje shvatio ono što sam već bio nekako znao: ljudi u crkvu ne dolaze da bi slušali politiku, nego da bi čuli propovijed

No, zadaća je zadaća, pa sam je odlučio izvršiti – skupio sam hrabrost i ušao u neku samoposlugu. Čak sam i kupio nešto robe ne bih li udobrovoljio trgovkinju, te sam na koncu izdeklamirao svoj unaprijed spremljeni tekst: ”Znate, ja sam student teologije, profesor mi je dao u zadaću da pitam ljude što žele čuti u propovijedi. Oprostite ako Vas…”

”Samo ne politiku!”, splitski odrješito odgovorila je trgovkinja. ”Ne volim kad dođem u crkvu, a tamo mi pater prodikuje politiku!”

Nisam se stigao ni zahvaliti kad joj se priključila i njezina kolegica: ”Tako je, neka priča iz Evanđelja, a ne politiku!”

Umah se tu stvorilo još par ljudi, kupaca, i praktički su svi uglas ponavljali: ”Samo ne politiku!”

Meni je, s jedne strane, bilo drago što sam u nepune dvije minute ispunio svoju zadaću. S druge strane, takav jednoglasni i promptni odgovor (a znate Vi svoje Splićane, upravo su takvi) mene je iznimno začudio.

U ta se vremena o ratu i politici razgovaralo posvuda, narodu je to bila svakodnevna tema, politika je bila in. Ali, očito, ne i u narodu u crkvi – nitko je nije htio čuti s oltara.

Ja sam ponosno izvijestio svog voditelja o izvršenoj zadaći i usput zamijetio: ”Da sam student katoličke teologije, odmah bih iz ovih stopa poslao pismo nadbiskupu i upozorio ga na ovaj stav vjernika”.

Ali nisam bio student katoličke teologije, vaša i moja tadašnja vjera gledale su se poprijeko, pa mi ipak takav vid komunikacije nije pao na pamet. Samo sam shvatio još bolje ono što sam već bio nekako znao: ljudi u crkvu ne dolaze da bi slušali politiku, nego da bi čuli propovijed.

Nastavak priče

Pretpostavljam da ne znate kako sam dvije godine nakon te dogodovštine postao adventistički pastor i svakog tjedna držao po nekoliko propovijedi. Ako ne vjerujete, ukucajte moje ime u YouTube; naći ćete ih tamo lijepu hrpu. Ne znam kako će Vam se dopasti ono što tamo čujete, ali budete li strpljivo slušali (nije da Vam baš to preporučujem), jasno ćete vidjeti kako u njima nikada i nigdje nije bilo politike.

Ja sam se držao stava koji su obični splitski katolici tako jasno izrekli i govorio sam iz Evanđelja, zdušno, svim srcem i umom, gdje god, kad god, kome god. Daleko bilo da nisam imao nikakvih političkih stavova – oni su bili poznati ljudima u mojoj blizini – samo ih nikada nisam iznosio s propovjedaonice

Ja sam se držao stava koji su obični splitski katolici tako jasno izrekli i govorio sam iz Evanđelja, zdušno, svim srcem i umom, gdje god, kad god, kome god. Daleko bilo da nisam imao nikakvih političkih stavova – oni su bili poznati ljudima u mojoj blizini – samo ih nikada nisam iznosio s propovjedaonice.

Ne mislim da je Evanđelje nekakav apolitični bijeg u ”onaj drugi svijet” – pa sam je Isus prilično javno govorio o socijalnoj (ne)pravdi svog vremena i izazivao tadašnje moćnike.

Tih sam se uvjerenja držao i tako činio punih 18 godina, sve dok me nije napustilo moje kršćansko uvjerenje (no, to je već druga priča).

Kako stvari stoje s Vašom nadbiskupijom 23 godine kasnije, kad više nema nikakve ratne opasnosti i pogibelji? Ako bih opet krenuo u onu anketu, kako bi sada glasili odgovori ispitanika? Iskreno sumnjam da bi oni sada bili radikalno drugačiji, da bi vjernici tražili baš politiku s oltara, da bi rekli kako im je najljepše, primjerice, kad svećenik brani NDH.

Poznam jednu ženu kojoj je nedavno sin poginuo u prometnoj nesreći, a muž desetak dana kasnije umro od tuge. Dođe ona u crkvu (katoličku, da ne bude zabune) praktički svaki dan. Da bi čula – što? Vi ste prepametan čovjek da bih Vam morao objašnjavati što ova napaćena žena želi čuti.

Jednu drugu mladu ženu nedavno je ostavio muž zbog druge i sad je sama s malenim djetetom. Vatrena je vjernica, stalno moli krunicu da Bog prosvijetli srce tog nevjernoga muža (a Bog to neće ili ne može, uglavnom, ovaj je i dalje kod one druge). Što mislite, da opet postavim retoričko pitanje – što bi htjela ova draga duša čuti u propovijedi?

Imate tu još raznih drugih koji dođu nedjeljom, ili svakim danom ili samo svetkom – neki su bolesni, pa bi htjeli da ima neki nebeski Liječnik, moćniji od ovih zemaljskih. Neki (mnogi, ako ne znate) su obespravljeni, pa bi htjeli da postoji neki nebeski Sudac, pravedniji i jači od ovih zemaljskih. Neki su umorni, pa dolaze u Crkvu kako bi odmorili svoje duše i makar se na malo oslobodili ovosvjetskih briga.

Jednu drugu mladu ženu nedavno je ostavio muž zbog druge i sad je sama s malenim djetetom. Vatrena je vjernica, stalno moli krunicu da Bog prosvijetli srce tog nevjernoga muža (a Bog to neće ili ne može, uglavnom, ovaj je i dalje kod one druge). Što mislite, da opet postavim retoričko pitanje – što bi htjela ova draga duša čuti u propovijedi?

Ma sve to jamačno znate bolje od mene, kao i to da je tajna opstanka Crkve u današnjim vremenima upravo u tome što još ima bolesti, nepravde, muke – i što će toga biti barem još neko vrijeme.

Dvije vrste vjernika

Nemojte sad ovo slučajno shvatiti kao dociranje Vama; pretpostavljam da sami znate kako postoje dvije vrste vjernika: prvi su oni koji u Kristovom križu vide put u Kraljevstvo nebesko. Nisu to nikakvi sveci, nego obični ljudi, radnici i težaci, intelektualci i bakice, oni koji svraćaju u samoposluge u kakvoj sam ja obavio svoju brzinsku anketu.

A ima i druga skupina vjernika koji dolaze u Crkvu: to su oni koji u Kristovom križu vide put u više slojeve društva. Zemaljskog, naravno.

Mogu Vam odmah nabrojati brdo takvih: recimo, onaj Milan Bandić, što je na predsjedničkim izborima mahao križem sa svoje govornice. Znate, on je bio član Partije koja je jasno širila ateizam, a kaže da je uvijek bio vjernik. Kad sam ja još kao tinejdžer postao vjernik, davne 1986., odmah sam napustio Partiju – jer nisam htio imati ništa s onima koji niječu Boga. Od Partije nisam nikada dobio ništa, a pobožni Bandić, bogami, jest i to prilično, da bi javno posvjedočio svoju vjeru tek kad je u toj istoj Partiji izvisio.

Ili Tomislav Karamarko (čiju je suprugu jedan Vaš cijenjeni kolega nedavno u propovijedi nazvao štracom). On se lijepo oženio, ali ne pred svećenikom, pa se onda i razveo – a kako Crkva u svemu tome nije ni sudjelovala, ispalo je da se nije nikada ni ženio. Tako se čovjek nedavno, po jednoj vrlo čudnoj računici, oženio po prvi puta, ovaj put, naravno, u Crkvi, jer je u međuvremenu postao predsjednikom stranke koja sebi tepa da promovira kršćanske vrijednosti (e, tek bih njemu mogao sastaviti pismo).

A, vidite, cijenjeni nadbiskupe, kad sam se ja oženio (ima tomu već 27 godina), to sam učinio u crkvi (adventističkoj, ne katoličkoj, no to sada nije važno), jer kad ste vjernik, onda se vjenčavate pred Bogom i pred njim izričete zavjet vjernosti ”dok vas smrt ne rastavi”. I kako stvari stoje, moja kršćanska supruga ostat će sa mnom nevjernikom u braku doista do (nadam se moje) smrti. A sve kad bismo se i mi razveli, pa se ja onda oženio za neku naivnu dušu, ja bih to računao kao drugi brak – jednostavna matematika, zar ne?

Da ne bih ispao muški šovinist, mogao bih ovdje spomenuti i našu državnu Predsjednicu (da, baš onu koju je Vaš svećenik napao). Kad je ono polagala prisegu, jako je ponosito uzviknula ”Tako mi Bog pomogao!“ i par dana kasnije odmah dovukla svećenika na blagoslov svojih dvora.

Sad stvarno mislim da je dobro što nisam napisao pismo prije 23 godine nego baš sada. Meni, naravno, ne morate ništa vjerovati. Skinite načas svoju biskupsku odjeću, malo se zamaskirajte i otiđite u onu samoposlugu u kojoj sam ja bio prije dvadeset i tri ljeta – pa se uvjerite sami. I povedite sa sobom onog blesavog dominikanca – da i on to osobno čuje

A pogledajte samo s kim se to ona sve druži, kod koga to ona tulumari. Da je mene moja majka uhvatila na rođendanskoj proslavi kod Mamića, vjerujte mi da bih tjednima bio modar i crven. Niti bi me pustila u emisiju kod tipa koji kupuje prostitutke kokainom.

Kad sam postao vjernik, počeo sam jako pažljivo birati svoje društvo – daleko od toga da sam se okružio svecima, ne, oko mene su bili sve sami grešnici. Baš kao što je i Isus oko sebe okupljao grešnike – ali je napadao moćnike kojima je vjera bila biznis. Tako piše u evanđeljima, složit će se i katolici i subotari.

Uglavnom, ta druga skupina vjernika ne dolazi u one samoposluge – vrlo često su oni vlasnici tih samoposluga (ili cjelokupnog lanca, eto, baš u Vašem Splitu).

Poruka za kraj

Sad stvarno mislim da je dobro što nisam napisao pismo prije 23 godine nego baš sada. Meni, naravno, ne morate ništa vjerovati. Skinite načas svoju biskupsku odjeću, malo se zamaskirajte i otiđite u onu samoposlugu u kojoj sam ja bio prije dvadeset i tri ljeta – pa se uvjerite sami. I povedite sa sobom onog blesavog dominikanca – da i on to osobno čuje.

Koliko je ono već dana prošlo otkako je predsjednica države izrekla vrlo ozbiljne optužbe na račun bivšeg šefa Sigurnosno obavještajne službe i bivšeg premijera? Da podsjetim: “Lozančić je bio osobni Milanovićev obavještajac”, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović, ne kao privatna osoba u nekom privatnom, slučajno snimljenom razgovoru, nego vrlo službeno, kao Predsjednica Republike Hrvatske, u službenoj izjavi na televiziji.

Meni, kao građaninu, takva se izjava čini iznimno važnom i zbog položaja osobe koja ju je izrekla, i zbog položaja na kojima su bile osobe na koje se optužujuća izjava odnosi.

Nije li se od tih riječi čitav politički sustav ove države trebao ne samo zatresti, nego i danima tresti sve dok netko od dotičnih ne tresne na zemlju?

Nije li netko već trebao snositi posljedice?

Nije li već trebala biti pokrenuta ozbiljna istraga pod budnim okom javnosti?

Koliko ja znam, ništa od toga nije se dogodilo. Novi premijer Tihomir Orešković i dalje traži novi posao Draganu Lozančiću, Zoran Milanović još uvijek je uvaženi vođa najveće opozicijske stranke i zastupnik u Hrvatskom saboru, a Kolinda Grabar-Kitarović još uvijek je Predsjednica Republike Hrvatske.

Koliko je ono već dana prošlo otkako je predsjednica države izrekla vrlo ozbiljne optužbe na račun bivšeg šefa Sigurnosno obavještajne službe i bivšeg premijera? Da podsjetim: “Lozančić je bio osobni Milanovićev obavještajac”, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović, ne kao privatna osoba u nekom privatnom, slučajno snimljenom razgovoru, nego vrlo službeno, kao Predsjednica Republike Hrvatske, u službenoj izjavi na televiziji

Je li problem u meni i moje preozbiljnom shvaćanju hrvatske države? Ili je možda problem u potpuno infantilnoj trivijalizaciji i banaliziranju i države i njenih najviših funkcija od strane onih koji te funkcije obavljaju?

Nekoliko dana nakon što je u televizijskom razgovoru na račun bivšeg premijera i bivšeg šefa obavještajne službe izrekla vrlo tešku optužbu za tešku zloupotrebu službenog položaja i tko zna koliko još krivičnih djela koje iz takvog ponašanja proističu, hrvatska se predsjednica upustila u javnu polemiku s jednim fratrom i izvela još jedno tragikomično televizijsko ukazanje naciji i građanima.

O Lozančiću i Milanoviću nije rekla više ništa. Dakle, Predsjednici RH potpuno je svejedno što njezine riječi očito nitko ne shvaća ozbiljno, bilo da istraži njezine optužbe i hapsi krivce, bilo da od nje zatraži ostavku i odlazak s Pantovčaka zbog neodgovornog klevetanja, širenja lažnih vijesti, uznemirivanja i uzbunjivanja javnosti.

Saborsko istražno povjerenstvo nije osnovano, koliko je meni poznato DORH također nije poduzeo ništa. Štoviše, državnog odvjetnika Dinka Cvitana nitko o tome ništa više i ne pita.

Možda sve to oni rade u tajnosti, kao što i rade. Prije ili kasnije, ali tek kad to ovoj ili onoj političko-interesnoj bandi bude odgovaralo, isplivat će ponovo ti grijesi i poneki dokument o njima. Ali, sada su na redu su nove afere, nove optužbe, novi val javnog zgražanja, novi niz objava povjerljivih dokumenata…

Ma dajte – nehajno i lakonski uzvraća prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko. Umjesto odgovora, on dijeli lekcije o tome što je smiješno, a što ozbiljno novinarima koji ga pitaju o vrlo ozbiljnim optužbama na račun njega, njegove supruge i njihove eventualne zajedničke zloupotrebe njegovih prijašnjih, a pogotovo sadašnjih poilitičkih pozicija u svrhu pribavljanja osobne materijalne koristi.

Mislim da bi tako nekako pravnici nazvali ono što je normalnim ljudima poznatije kao grabež i pljačka. I to ne obična, nego vrlo podla pljačka. Pošteniji je drumski razbojnik, pljačkaš banke ili silovatelj koji svojoj žrtvi pod vrat stavi nož ili u nju uperi vatreno oružje od onih koji, jel, svoje zločine i zločinačke namjere prikazuju kao vrline.

Nekoliko dana nakon što je u televizijskom razgovoru na račun bivšeg premijera i bivšeg šefa obavještajne službe izrekla vrlo tešku optužbu za tešku zloupotrebu službenog položaja i tko zna koliko još krivičnih djela koje iz takvog ponašanja proističu, hrvatska se predsjednica upustila u javnu polemiku s jednim fratrom i izvela još jedno tragikomično televizijsko ukazanje naciji i građanima

Njihovo sudjelovanje u stvaranju države poradi pljačke nije ništa drugo nego sudioništvo u zločinačkom pothvatu velikih razmjera čijim je organizatorima bilo potpuno svejedno koliko će i čijih sinova ubiti, sve dok nisu njihovi vlastiti. Njihovo sudjelovanje u vođenju te države samo je nastavak tog istog zločinačkog pothvata.

Nažalost, detalje o tim zločinačkim aktivnostima doznajemo uglavnom i samo onda kada se lupeži međusobno pograbe za vratove zbog podjele plijena. I dok se klasični mafijaši razračunavaju pištoljima, ovi domoljubni se naoružaju državnim organima. Pa da vidimo, je li jači onaj tko brže iz džepa potegne DORH, ubaci protivniku u krevet USKOK, ili onaj koji dugo i strpljivo čeka detonaciju jedne dobro plasirane presude Ustavnog suda.

Što smo u svemu tome mi, građani, javnost, mediji? Pa, uglavnom zaboravni glupani prema kojima se vlast ponaša upravo onako kako zaslužujemo, odnosno kako im dopuštamo.

I zato ne čudi što Predsjednica može govoriti što god joj padne na pamet, optuživati i braniti ljude kako joj njeno srce kaže. Već u sljedećem govoru širit će ruke i pozivati nas nas na zajedništvo. U čemu? U podjeli briga, nedaća, dugova, problema, praznih obećanja i pustih snova. Bogatstva više nema, plijen je podijeljen.

I zato ne čudi što Tomislav Karamarko ne izgleda previše uznemiren sumnjama koje bi već same bile dovoljne u nekoj… ah, ta fraza “u nekoj ozbiljnoj državi” već izaziva tešku mučninu.

Mi smo neozbiljni.

Mi, neozbiljni građani stvaramo i trpimo neozbiljnu državu, biramo neozbiljne političare i ozbiljne lupeže.

I zato ne čudi što Predsjednica može govoriti što god joj padne na pamet, optuživati i braniti ljude kako joj njeno srce kaže. Već u sljedećem govoru širit će ruke i pozivati nas nas na zajedništvo. U čemu? U podjeli briga, nedaća, dugova, problema, praznih obećanja i pustih snova. Bogatstva više nema, plijen je podijeljen

Naravno, ne treba generalizirati. Ima u svakoj profesiji poštenih ljudi. Gledao sam danas prijenos sjednice Sabora i gledao prazne klupe i SDP-a i HDZ-a. Ali, i onima koji tamo sjede iz manjih stranaka ove ili one koalicije, ili izvan bilo kakvih saveza, ističe vrijeme i svakim se danom troši kredibilitet, dok se laži i obmane samo gomilaju.

Mi, građani, nikada nismo saznali, a više i ne pitamo, zašto je otišao Ivo Sanader. Mi, građani, nikada nismo saznali zašto je, zapravo, na premijersko mjesto došao Tihomir Orešković. Ako vjerujete u odgovor “zbog domoljublja”, onda ništa.

Oprostite, doista mi je bila namjera ovom mraku dodati i kontrapunkt barem jedne zrake svjetla, ali i papir i prsti već su previše okuženi da bih njima sada i ovdje dirao kulturu, umjetnost i glazbu.

Drugi put.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Zlatko Hasanbegović

Francuske novine Liberation objavile su otvoreno pismo u sklopu kojeg su pokrenule peticiju za smjenom hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

Pismo su među brojnim intelektualcima potpisali i talijanski marksistički teroretičar Antonio Negri, profesorica na kalifornijskom Berkeleyju Judith Butler, konzervativni francuski filozof Alain Finkielkraut i talijanski književni nobelovac Dario Fo, prenosi N1TV.

U pismu se Hasanbegovića opisuje kao povijesnog revizionista i simpatizera ustaškog režima.

“Zlatko Hasanbegović iskorištava nasilje totalitarstičkih režima kako bi diskreditirao borbu protiv fašizma. On nije izabran zbog svojih kompetencija u području kulture, već kako bi promovirao ideologiju koju zastupa. U svojim govorima i publikacijama on u pitanje dovodi povijesne istine i osnovne vrijednosti naše političke unije”, navodi se u pismu koje su objavile novine Liberation.

Zlatko Hasanbegović iskorištava nasilje totalitarstičkih režima kako bi diskreditirao borbu protiv fašizma. On nije izabran zbog svojih kompetencija u području kulture, već kako bi promovirao ideologiju koju zastupa. U svojim govorima i publikacijama on u pitanje dovodi povijesne istine i osnovne vrijednosti naše političke unije

Novine pišu kako je jedan od prvih Hasanbegovićevih poteza bilo ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije nakon čega se riješio neprijateljski nastrojenih novinara na HRT-u.

“Članove Vijeća za elekroničke medije izložio je ogromnom pritisku što je izazvalo zabrinutost brojnih organizacija, među kojima je i OSCE. Zbog svega ovoga pozivamo na zajedničku akciju jer u Europi i Hrvatskoj nema mjesta ideologiji koju on zastupa. Ovdje nije riječ o slobodi mišljenja ili političkom senzibilitetu, već o izrazu naše privrženosti osnovnih vrijednosti koje su temelj europskog projekta”, navodi se u pismu.

Pismo protiv Hasanbegovića potpisali su i bivša premijerka Kanade Kim Campbell, bivši španjolski ministar vanjskih poslova Miguel Ángel Moratinos te poznati europski intelektualci kao što su Etienne Balibar, Chantal Mouffe i drugi. Tu su i poznati francuski aktivisti i lovci na naciste Beate i Serge Klarsfeld.

Poznate francuske novine Liberation su 1973. pokrenuli Jean-Paul Sartre i Serge July.

Papa vrluda i ponekad nije lako slijediti njegove obrate. Na povratnom letu iz Brazila, 29. srpnja 2013., papa Franjo je progovorio o ulasku žena u red svećenika i bio je jasan: to ne dolazi u obzir. ”Crkva je progovorila i rekla je – ne” (”Crkva” je bio papa Ivan Pavao II., koji je nezabludivo i u ime Božje volje ”jednom zauvijek” zabranio svećeničko ređenje žena).

Zašto se Papa koji je u osvitu svojega pontifikata najavljivao reforme osvrće na papu koji je utjelovljenja konzervativizma i autoritarizma?

U Rio de Janeiru zagovarao je unapređenje žena u poslovima Crkve i smatrao da im treba povjeriti zadatke značajnije od ministriranja, čitanja na misi, karitativnih djela…

Poglavaricama američkih ženskih redova i instituta posvećenoga života, koje su ga u audijenciji ”obasipale” pitanjima što je s ulogom žena u Crkvi, zašto nema đakonisa, što ga sputava u tome da komisijski da utvrditi funkciju đakona u začecima kršćanstva…, Franjo je obećao osnivanje povjerenstva ”koje će ispitati mogućnost da Crkva žene pripusti đakonatu” (ideja nije nova – već ju je iznio pokojni milanski kardinal Carlo Maria Martini; on je u mnogim pitanjima bio misaoni preteča u Crkvi).

Recimo da je papa Bergoglio zahtjev američkih redovnica uzeo ozbiljno: u Crkvi je već i to senzacija. Kao osamljeni borac za reforme u Crkvi naspram tihoj, ali učinkovitoj opstrukciji njegovih nastojanja od strane moćnih kurijalaca, Papa je možda svjestan da će morati skupljati svu svoju hrabrost želi li poduzeti i najmanji iskorak u vezi s tim pitanjem

Tom prigodom Papa je još istaknuo da vidi žene na utjecajnim dužnostima u vatikanskim dikasterijama, ”čak će i suodlučivati” zato što se za dobre odluke Crkva mora upoznati i s njihovim stavovima – ne zbog feminizma, kako je Papa navodno naglasio (La Voce del Popolo, citat iz ”Il Tempo”, 14. 5. 2016: Sarina Biraghi, Il non-femminismo del Papa), nego zbog zajedničke odgovornosti svih krštenih, bilo muških bilo ženskih.

Na stranu Papin strah od feminizma – no, teorijski temelj jednakosti spolova u Crkvi bi bio: to je to što imamo! I autorica citiranog novinskog članka čula je da je Papa dao naslutiti neke veće iskorake koji će čak nadilaziti praksu kakva već postoji u nekim župama. Ona misli na ”pojavu” neslužbenih ”pomoćnica” koje nisu čak ni redovnice ili članice instituta posvećenog života. Biraghi vjeruje da će ovaj Papa ”s drugoga kraja svijeta” ženama otvoriti vrata – kao kad je na Velik četvrtak i ženama prao noge.

Recimo da je papa Bergoglio zahtjev američkih redovnica uzeo ozbiljno: u Crkvi je već i to senzacija. Kao osamljeni borac za reforme u Crkvi naspram tihoj, ali učinkovitoj opstrukciji njegovih nastojanja od strane moćnih kurijalaca, Papa je možda svjestan da će morati skupljati svu svoju hrabrost želi li poduzeti i najmanji iskorak u vezi s tim pitanjem.

No Papa zacijelo ne može ne poznavati crkvenu situaciju u nekoć katoličkim zemljama: zbog pomanjkanja zaređenih svećenika župe se moraju spajati u velike dušobrižničke centre kako vjernici ne bi ostali bez donekle redovnog slavljenja euharistije.

Komazacija župa ide na štetu dušobrižništva, na štetu duhovnosti svećenika, naposljetku i njihovog zdravlja. ”Uvoz” svećenika iz Poljske je neko vrijeme pokrivao potrebe, a zatim se posezalo za svećenicima iz Afrike. Statistika euharistijskih slavlja i dijeljenja sakramenata je ”štimala”, no raspoloženje vjernika bilo je daleko od umirujućih statističkih brojki. ”Presađivanje” svećenika u strane i nepoznate im ambijente ne funkcionira, jer raznolikost kultura i tradicija ne osigurava uzajamno razumijevanje.

U takvim poteškoćama župnici bi, kršeći sve moguće zabrane, osposobili žene da obavljaju đakonske dužnosti. Službeno se, dakako, ne smiju zvati ”đakonisama”, nego ”pomoćnicama đakona”, iako obnašaju đakonsku funkciju. Kakvo poniženje!

Samo velika požrtvovnost može motivirati na rad koji se u Crkvi ”ne vrednuje jednako”. Pa što, zar se i u gospodarstvu žene ne plaćaju za do 30% manje neko muškarci za isti, odnosno jednak rad? Tako ne razmišlja netko tko je svjestan da je brojčano-novčana vrijednost rada mjerilo par excellance za vrijednost čovjeka. Kršćani ne trebaju robovati logici tržišta, reći će i ovaj Papa.

Robujemo li joj ili ignoriramo li tu logiku, ona je tu i ostaje na snazi jer je racionalno vrednovanje nezamislivo bez brojki. U tom svjetlu pridružila bih se i ja zahtjevu upućenom Papi da dozvoli ređenje đakonisa. Rad žena u Crkvi omogućava održavanje redovitog župnog i vjerskog života i taj rad Crkva ne može priznati samo jednoj polovini čovječanstva.

Robujemo li joj ili ignoriramo li tu logiku, ona je tu i ostaje na snazi jer je racionalno vrednovanje nezamislivo bez brojki. U tom svjetlu pridružila bih se i ja zahtjevu upućenom Papi da dozvoli ređenje đakonisa. Rad žena u Crkvi omogućava održavanje redovitog župnog i vjerskog života i taj rad Crkva ne može priznati samo jednoj polovini čovječanstva

Crkva nije samo duhovna stvarnost: to se vidi i po tome što ne može funkcionirati bez ”prizemnog” čovjekova rada. Crkva može omalovažavati, demonizirati, ignorirati, optuživati logiku gospodarstva, ali se te logike ne može otarasiti.

Zahtjevi za pristup đakonatu podneseni su do sada ne jednom i to uvijek kao alternativa ređenju žena za svećenike, kao kompromisni prijedlog, kao ustupak iz milosrdnog razumijevanja za muškarce u Crkvi, kojima zbog njihovog muškog ega nikako ne polazi za rukom vidjeti žene kao ravnopravna bića pored sebe za oltarom – kad im je već teško zamisliti žene u bijeloj košulji s bijelim ovratnikom.

Upravo zato smatram zahtjev za đakonatom žena nezadovoljavajućim, polovičnim pokušajem da se žene kroz mala vratašca propuste u Crkvu, da im se ponudi ”utješna nagrada” ili dobace mrvice sa stola. Odobriti im đakonat nema logike kad se ne ide za svećenstvom, a diskusije oko jednog i drugog rješenja podjednako su izlišne, jer su oba utemeljena na tradicionalističkoj i metodički nedomišljenoj ekleziologiji.

Želi li Bergoglio komisiju zato da mu rasvijetli povijest crkvenih funkcija od prakršćanstva kroz dvije tisuće godina, a posebice razvitak svećenstva (jer ga nije Isus ustrojio na Posljednjoj večeri), kako se i dalje čuje u propovijedima, onda tu komisiju treba ustrojiti što je moguće skorije. Nećemo mu zamjeriti da postupa po logici ”želiš li nešto odložiti do u nedogled, osnuj komisiju!”

Ne znam što bi komisija mogla konkretno otkriti a da to već ne znamo, a što i Papa zacijelo zna i sam. Samo neka se komisija okani pokušaja osmisliti ”novu teologiju žena”! Takva teologija, koja se obavezno mora temeljiti ne samo na biblijskom nalazu nego i na predaji, na crkvenoj tradiciji, ne bi naučavala ništa drugo do teorije o dvjema ”naravima” i komplementarnosti njihovih Bogom danih sposobnosti.

Iz takve prirodne zakonitosti lako je izvući novi/stari zaključak da je žena po svojoj naravi sasvim drugačija i zato određena za nešto drugo i drugačije od svećenstva (vidi ”Mulieris dignitatem” iz 1988. godine), da je to ”drugačije” isto tako važno, čak i važnije od svećenstva i klerikalne funkcije te da je zahtjev za svećenstvom ionako samo klerikalizam kojeg se treba čuvati.

Otada se pitam zašto se muškarci opredjeljuju za taj mrski klerikalizam i zašto ga ženama uporno uskraćuju?

Uspije li Papa ”progurati” đakonat žena, neće doduše postati ”junak(om) radikalnog ukidanja diskriminacije žena” (Drago Pilsel), no izborit će pobjedu nad premoćnom sjenom pokojnog ”Santo Subito” i kurijalnih ženomrzaca koje je oblikovao. To će svakako biti pobjeda za suvremeniju Crkvu!

Odavno je bjelodano da je jedno Papin svijet ideja i (načelne) volje da se one ostvare. Drugo je što on mukotrpan rad oblikovanja ideja u koncept prepušta onima koji ih čuju. Dobrohotni komentari tumače Papinu maštovitost kakvu pokazuje među masama kao želju da ”svi nešto rade i pridonose zajedničkom dobru”, ‘da on ne namjerava odozgo ”soliti pamet”, nego biti pokretač i inicijator.

Uspije li Papa ”progurati” đakonat žena, neće doduše postati ”junak(om) radikalnog ukidanja diskriminacije žena” (Drago Pilsel), no izborit će pobjedu nad premoćnom sjenom pokojnog ”Santo Subito” i kurijalnih ženomrzaca koje je oblikovao. To će svakako biti pobjeda za suvremeniju Crkvu!

Papa koji sumnja i koji prihvaća i priznaje tuđe dobre ideje mnogo je uvjerljiviji od samouvjerenog, nepokolebljivog, trijumfalističkog ”pred-prethodnika”. Međutim, ovaj Papa previše prepušta snalaženju mjesnih crkva jer vjeruje da crkveni magisterij ne mora baš svaku diskusiju o pastoralnim, disciplinskim, moralnim antropološkim pitanjima presjeći svojim pravorijekom, nego da treba pustiti ”Duhu da puše gdje on odluči” (Iv 3, 28).

Tradicionalistički formirani župnici, a o vjernicima da i ne govorim, osjećaju se preopterećenima zadatkom da iz nedorečenih ideja kreiraju suvisle pastoralne koncepte. U konačnici kad-tad mora pasti odluka. Možda će se Papa odlučiti pripustiti žene u đakonise ili pred oltar. A možda će to povjeriti mjesnim župama.

S obzirom na Papin zazor od autoritarnih odluka i pravorijeka – za koji on ima moju iskrenu simpatiju – mogao bi se stvarno odlučiti pustiti djelovati da ”Duh djeluje gdje on hoće” (Iv 3, 8). Odluku mora donijeti.

Zato: ”Dosta je riječi, da konačno vidimo djela!” (J. W. Goethe).

Muči me jedno pitanje. Ma da jedno! Živim u Hrvatskoj i komentiram politiku i pravo. Pada kiša i ljudi nisu dobre volje. Psuju vrijeme, kišu i politiku. I ja se pitam što će biti. Mene ne muči pitanje mogu li nas ovi ljudi koji su na vlasti izvući iz polaganog propadanja.

Jasno mi je da nemaju znanja, imaju samo opravdanja. Shvaćam da kupuju vrijeme, ostaju na vlasti slučajno kao što su tamo i došli. Čini mi se ponekad kao da nemaju volje, da se očajnički boje greške (a stalno ih rade), da se boje gubitka ugleda (a više ga nemaju), pa počinjem misliti da su trapavi i kukavice, ljudi bez ideje i ideala, zastrašeni onim što im se odjednom ukazalo kao životna prilika.

I ranije je bilo nesposobnih, neobrazovanih na vlasti. Bili su politički vještiji. Pažnju nisu odvlačili samo na pitanja prošlosti. Mijenjali su Ustav, mijenjali ustroj, mijenjali ploče na zgradama. Obećavali bolju budućnost ako se odričemo da bi pokoljenja živjela bolje. Danas nema te vještine, nema ni promjena.

Možda to nije zato što se ne zna, zato što se ne može, nego što se ne usude. Usude se samo ono što samo njima i bez čekanja donosi osobni dobitak.

Shvaćam da kupuju vrijeme, ostaju na vlasti slučajno kao što su tamo i došli. Čini mi se ponekad kao da nemaju volje, da se očajnički boje greške (a stalno ih rade), da se boje gubitka ugleda (a više ga nemaju), pa počinjem misliti da su trapavi i kukavice, ljudi bez ideje i ideala, zastrašeni onim što im se odjednom ukazalo kao životna prilika

Imaju li oni hrabrost vođe? Politika bez hrabrosti je bljutava tehnička disciplina, profesija za ljude savitljive i debele kože, dokolica i zabava za cinike. Pitam se imaju li ovi što nas vode političke hrabrosti? Ne bi me utješilo ni to da mislim da imaju, ali da ne znaju i neće, pa me straši njihovo busanje u prsa i izbjegavanje odluka kad su pred nepoznatim (a kako malo znaju, sve im je nepoznato).

Misle da je najbolje čekati, ništa ne pokušati (jer može popasti) i zabavljati ljude mitovima, opsjenama. Osim toga, jedva čekaju Europsko nogometno prvenstvo.

Ako u privredi vrijedi pravilo da uspjevaju hrabri i odlučni (tko riskira taj profitira), ako u natjecanju vrijedi to da sreća pomaže samo hrabrima, zašto u politici uspjevaju poltroni, dodvorice i oklijevala, oni koji nemaju svoje mišljenje već samo povlađuju tuđima, oni koji se ne usude biti ni za, a kamo li protiv, bezlični oportunisti i jednostavne kukavice?

Znači li to da u politici ne trebaju izvorni heroji već vješti oportunisti?

Sasvim suprotno. Bez ideala i hrabrosti politika i nije drugo nego vještina prikrivanja. Onako kao što ekonomija nije marketing već i tehnologija i proizvodnja, ideja, snaga i znanje, tako i politika ne može bez ideala, snage karaktera i hrabrosti.

Politička hrabrost je staviti ideal ispred koristi, načelo ispred trenutnog dobitka. Politička hrabrost je zauzeti stav prema načelima koje netko ima, i u tome prednost daje svom tumačenju a ne onim što od njega traži puk, narod, stranka ili grupa kojoj pripada, i to bez obzira na konzekvence. Hrabrost je ponašati se tako kod teških odluka.

Sinje kukavice u politici vole se skrivati iza drugih i ne izlagati svoj stav. Kažu: ”neka institucije rade svoj posaso”, svoj stav ću reći kad sud presudi, ”ja sam legalista” – i slične fraze iza kojih se zaklanjaju kad se boje vlastitog mišljenja.

Kažu da su institucije i pravila važnija od pojedinca. Političke stranke, glavne institucije političkog okupljanja i orijentacije, hijerarhijske su organizacije, podvrgnute militarističkoj hijerarhiji i oligarhizaciji. Biti u njima je komotno i bez izazova, a cijena slijepa poslušnost. Zato nema promjena, novih ideja i prijedloga reformi

Kažu da su institucije i pravila važnija od pojedinca. Političke stranke, glavne institucije političkog okupljanja i orijentacije, hijerarhijske su organizacije, podvrgnute militarističkoj hijerarhiji i oligarhizaciji. Biti u njima je komotno i bez izazova, a cijena slijepa poslušnost. Zato nema promjena, novih ideja i prijedloga reformi.

Koliko petljanja, fraza i obmana i oklijevanja vidimo oko sebe. Karamarko odbija optužbe i tvrdi da će odluka povjerenstva objasniti da nije u sukobu interesa. Brani se neozbiljnim argumentima: ”ne miješa on svoju funkciju i privatni život”, dakle on ne zna da mu žena radi studije za MOL. Ne razgovara o poslovima sa svojim prijateljem, ali i ne objašnjava od kada su prijatelji direktori INA-e i da li je primao prijateljsku pomoć za svoje kampanje.

Tvrdi (on i njegovi) da se ne radi o sukobu interesa, a zakon kaže da je to situacija kada se ”osnovano može smatrati da privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili privatni interes dužnosnika može utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti”.

I sumnja je dovoljna da postoji! Dojam! A ona se onda otklanja pravovremenom a ne naknadnom prijavom, jer ništa ne znači to da je sam prijavio naknadno kada je sve izašlo na vidjelo. Da li je priložio dokaze o svojim (ženinim) lobističkim putovanjima, pokazao njene analitičke radove o medijima. Umjesto da preda dokumente i objasni odnose mi slušamo fraze i zastrašivanja (”samo budala može tvrditi tako nešto”?!).

Zakon tvrdi drukčije. Zakon govori o povezanim osobama za čije poslove dužnosnik odgovara, jer njihovi prihodi i imovina su zajednički. Reći da se ne odričeš žene ili prijatelja je plemenito, no dužnost i zakonska obaveza je da to razrješiš (članak 2). Ne samo dužnost već i odgovornost. Jer što ako je prijatelj zapravo ortak, a prijateljstvo kratko koliko i posao.

Nema tu jasnih odgovora ni hrabrih poteza. Hrabrost nije reći, s pozicije vlasti, da je zloban onaj tko traži objašnjenje, da je neupućen ili neznalica. Tko nema hrabrosti povući se radi ozbiljne optužbe taj vjeruje da se ljude uvijek može prevariti, raspravu prebaciti na partizane i špijune, kosti i grobove… Taj nije drugo nego grubi bahati silnik.

Nema tu jasnih odgovora ni hrabrih poteza. Hrabrost nije reći, s pozicije vlasti, da je zloban onaj tko traži objašnjenje, da je neupućen ili neznalica. Tko nema hrabrosti povući se radi ozbiljne optužbe taj vjeruje da se ljude uvijek može prevariti, raspravu prebaciti na partizane i špijune, kosti i grobove… Taj nije drugo nego grubi bahati silnik

Zašto ne uče od Kreše Beljaka koji zaslužuje poštovanje, i oprost, zbog svojih mladenačkih grijeha, koje je jasno priznao, ali još više jer je bez dlake na jeziku, i bez kalkulacije kako će to odjeknuti u njegovoj inače konzervativnoj stranci, jasno kaže koja je pozadina ”hod marša za život” (neupućeni bi pomislili da se traži ukidanje smrtne kazne, opet članak 2., jer je to glavni sadržaj članka Konvencije o ljudskim pravima)?

I tu je neraskidiva veza neznanja, kukavičluka, oklijevanja i odsustva svake sposobnosti vođe. U engleskom to izvrsno pokriva izraz leadership koji znači davanje primjera osobnim stavom i preuzimanjem odgovornosti. Nemamo lidera. Imamo mnogo lažnih vođa.

Još pada kiša. Još su na vlasti neznalice i kukavice. Ja sam u krivu. Mislio sam da ovima na vlasti nedostaje nesebičnost i poštenje, da je problem u organu smještenom u glavi. No, u krivu sam, nedostaje i nešto drugo, organ kojeg doslovno ima svaki muškarac, a u prenesenom smislu i mnogo žena.

Nemaju testise. Prevedite po svom nahođenju jer me je sram prostačiti. Ne priliči mi pisati ovako jasno, ali nemam izbora: naša politička klasa, čast izuzecima, nema muda za promjene i odgovornost.

Boris Vlašić

Kako nije skužio? Kako ne vidi da ne razgovaraju ozbiljno, nego glume i izvode samo da bi mu na kraju rekli da je on kriv i da se reforma neće provesti jer je on taj koji ne razumije, ne razgovara, ne mijenja stavove…

U ponedjeljak navečer je Boris Jokić, voditelj ekspertne radne skupine za provedbu cjelovite kurikularne reforme, znanstvenik s Instituta za društvena istraživanja, čovjek koji je uspio nagovoriti učitelje i profesore po školama da izdvoje svoje slobodno vrijeme i pozabave se najvažnijom reformom, jedinom koju je Europa prepoznala kao ozbiljan rad u ovoj zemlji, izrekao divno naivnu rečenicu: Nadam se da će se reforma nastaviti!

Jokić je izgovorio tu rečenicu tijekom televizijske emisije kao odgovor na pitanje hoće li stvarno njegova radna skupina odustati od svega ako im se nametne proširenje s novih deset članova. Novih deset članova radne skupine koja već šesnaest mjeseci priprema reforme nameće Gordana Rusak, zastupnica HSLS-a, predsjednica saborskog Odbora za odgoj i obrazovanje.

Svi su se članovi radne skupine javili na javni poziv, dali prijedlog promjena, napisali motivacijsko pismo, priložili svoj CV, napisali motivacijsko pismo, kod nas je sve transparentno – rekao je Jokić zastupnici Rusak, objašnjavajući joj najpristojnije na svijetu da nije u redu, zbog svih 35.000 učitelja i profesora, zbog sve djece koju ova zemlja ima i neće imati za pet, deset ili petnaest godina, u takvu ekipu ubacivati deset podobnih karijerista koji bi drugima određivali što će ući u reformu i kako će na kraju sve izgledati

Gordana Rusak je ona osoba koju će hrvatski školarci zapamtiti. To je neizbježno. Mi je možemo pamtiti kao osobu koja je za svoju stranačku odanost otvoreno zahtijevala zaposlenje s definiranom plaćom od deset tisuća kuna za osobu svog povjerenja, oni s boljim pamćenjem će se sjetiti kako se nije libila pojaviti u koincidentnoj situaciji da je članu svoje obitelji bila u tijelu koje ocjenjuje školski uspjeh te time sudjelovala u ostvarenju značajne prednosti pri upisu u srednju školu, ali će je djeca koja će ostati bez kvalitetnog obrazovanja pamtiti kao jednu od zaslužnijih koji su upropastili reformu. Nju i Ladislava Ilčića, zastupnika Hrasta.

Postoji efektna rečenica jednostavne psihologije iz filma “Frantic” Romana Polanskog, gdje Ford govori policajcu: Govoreći o mojoj ženi, mislite na svoju, a Ilčić čini upravo to, optužujući Jokića da nije spreman na dijalog i promjenu stavova.

”On rado sluša mišljenje drugih, ali samo ako im je nadređen. Potpuno je nesposoban surađivati s drugima ravnopravno. To je ključni problem”, optužio je Ilčić šefa ekspertne skupine Jokića jer on ne pristaje da se odlukom saborskog Odbora, koji vodi Gordana Rusak, ekspertna skupina dopuni s deset novih članova.

Zato što Jokić ne pristaje na ubačene članove o kojima nitko nema pojma, Ilčić ga proziva kao osobu koja ne želi surađivati. Da, možda ne želi na način u kojem nisu bitne kvalitete, kriteriji i transparentnost, gdje je dovoljno raditi stranačke i druge dogovore na štetu javnosti. E, to je ona komunikacija koju Ilčić i zastupnica Rusak ne smatraju bitnom.

Postoje ljudi koji će biti zapamćeni kao oni koji nas vode u zaostalost. I oni drugi, koji sada mogu izgubiti

Svi su se članovi radne skupine javili na javni poziv, dali prijedlog promjena, napisali motivacijsko pismo, priložili svoj CV, napisali motivacijsko pismo, kod nas je sve transparentno – rekao je Jokić zastupnici Rusak, objašnjavajući joj najpristojnije na svijetu da nije u redu, zbog svih 35.000 učitelja i profesora, zbog sve djece koju ova zemlja ima i neće imati za pet, deset ili petnaest godina, u takvu ekipu ubacivati deset podobnih karijerista koji bi drugima određivali što će ući u reformu i kako će na kraju sve izgledati.

Uzalud Jokić objašnjavao zastupnici da je njegova skupina osmislila proces rasprave, da je njihov cilj pratiti i upravljati procesom dorade, ali pritom ne i dorađivati, da su osmislili proces stručnog pa javnog savjetovanja i da sudjeluju u izradi dokumentacije za financiranje kurikuluma iz europskog socijalnog fonda, kad je nasuprot njemu sjedila osoba koja se ponašala kao one koje su uvjerene da sve znaju, da su bogomdane, i u svemu naj, iako ih nikada nitko nije pozvao da pomažu ili savjetuju.

Uzalud. Bilo je to javno suđenje.

Sve što je Jokić rekao na drugoj je strani stola prihvaćeno kao argument više zašto reformu ne treba podržati.

Reforma bi ponudila djeci onaj sustav obrazovanja koji bi razvijao njihovu sposobnost razmišljanja i zaključivanja, dao bi im putokaz prema kritičkom stavu

Reforma bi ponudila djeci onaj sustav obrazovanja koji bi razvijao njihovu sposobnost razmišljanja i zaključivanja, dao bi im putokaz prema kritičkom stavu, omogućio bi im da tijekom obrazovanja izaberu makar jedan sat više, da zamijene sat biologije za sat filozofije.

A to je istakla zastupnica Rusak kao pogrešku reforme.

Ona već zna, ako se pojave ljudi koji slobodno razmišljaju, nju i Ladislava Ilčića, Željku Markić i Darija Kordića neka će nova Hrvatska pamtiti kao osobe koje su nas htjele vratiti u zaostalost. A Jokića kao čovjeka koji je vjerovao samo u njih, djecu.

Ministar još je imao trenutak kada je mogao donijeti ispravnu odluku.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Helena Puljiz

Postojeći saziv Hrvatskog sabora, kako stvari stoje, zasluženo bi mogao uskoro otići u povijest. Ako vjerojatni pad predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i ne rezultira očekivanim, promptnim padom Vlade Tihomira Oreškovića, malo tko vjeruje da će ona potrajati do jeseni. Hoćemo li tada dobiti bolje od ovoga što nas je strefilo?

U mandatu aktualne vlasti Hrvatska je posve potonula u političku i društvenu krizu, na teško socijalno stanje većine građana, na gospodarstvo koje jedva da i diše, svjesno je još natovaren i teret svakodnevnih pokušaja prekrajanja povijesti, anakronih ideja kojima se pokušava ubiti i ono malo republike, ono malo građanskog društva, ono malo nade da ova zemlja uopće ima budućnosti.

Posve je jasno da vladajuća postava nije u stanju pokrenuti Hrvatsku i da je umjesto više reda donijela samo još više nereda, ali u osvit izvanrednih izbora valja nam se zapitati kakva je alternativa ovome što smo dobili nakon izbora održanih na izmaku 2015. godine.

Izuzmemo li Most kao opoziciju na vlasti, SDP je i dalje jedina relevantna oporbena stranka, međutim, takva kakva jest, ne predstavlja ozbiljnu snagu koja bi mogla donijeti toliko željene promjene. Stranka koja se vodi autokratski i u kojoj se kadrovira po kriteriju podobnosti, a ne sposobnosti, ne može ni imati političku praksu koja bi gradila državu u kojoj bi vrijedili drukčiji kriteriji.

O tome kakva je bila vladavina Zorana Milanovića ne treba previše trošiti riječi jer su rezultati izbora sve rekli, problem je, međutim, što on i njegovi (čast iznimkama) iz toga nisu baš ništa naučili i računaju i samo na kratku nam pamet i kako je dovoljno samo to da HDZ i njegovi sateliti budu što gori, e da bi oni ponovno došli na vlast

Nakon gubitka vlasti, nakon triju izgubljenih izbora, SDP i Zoran Milanović imali su se priliku mijenjati, ali o tome nisu ni razmišljali. Ostali su isti kao i kad su vladali – lijeni, licemjerni, nezainteresirani za interese većine građana.

Da, nisu bili grozni poput HDZ-a i Domoljubne koalicije, koja u 21. stoljeću pokušava svim silama nametnuti svoj svjetonazor, to im je jedan od rijetkih pluseva, ali to da se ne nameće svoj sustav vrijednosti cijelome društvu, smatrala sam normalnim u zemlji koja se naziva demokratskom.

O tome kakva je bila vladavina Zorana Milanovića ne treba previše trošiti riječi jer su rezultati izbora sve rekli, problem je, međutim, što on i njegovi (čast iznimkama) iz toga nisu baš ništa naučili i računaju i samo na kratku nam pamet i kako je dovoljno samo to da HDZ i njegovi sateliti budu što gori, e da bi oni ponovno došli na vlast.

Zato, unatoč kaotičnoj vladavini Mosta i Domoljubne koalicije, SDP ne dobiva veće anketno povjerenje građana. Ako se ne promijene ili ako se ne pojavi neka nova opozicijska snaga izvan SDP-a, i nakon vjerojatnih izvanrednih izbora mogli bismo se naći u sličnoj, nestabilnoj situaciji u kakvoj smo danas ili u zagrljaju velike koalicije HDZ-a i SDP-a.

Od pada s vlasti SDP-ovci ne prosvjeduju, nisu, na primjer, ni pomislili da su se trebali svojom nazočnošću suprotstaviti proustaškoj gomili koja je jurišala na Mirjanu Rakić i Agenciju za elektroničke medije; sad kad su se približili izbori, odjednom bi i oni protestirali, ali čak ni to nisu u stanju obaviti kako valja. Neki dan su na prosvjed kontra Željke Markić i ”Hoda za život” poslali Miranda Mrsića, zadnjega koji nakon svega ima pravo govoriti o zaštiti žena i obitelji.

Stoji Mrsić, daje samouvjerene izjave o tome kako treba educirati narod, omogućiti hrvatskim majkama dostojan život, obiteljima standard zbog kojega neće odustajati od povećanja broja članova, kad ga slušaš dođe ti da pomisliš, eto, kako taj pametno i mudro zbori.

I pomislila bih da ne znam kako je taj isti Mrsić bio ministar zaslužan za Zakon o radu koji je obespravio trudnice, radnike na bolovanju, svima srušio prava pod izlikom da će to povećati zapošljavanje, nakon čega je nezaposlenost porasla, a školovana mladež pretvorena u moderno roblje koje za kikiriki radi po državnim institucijama.

A što se edukacije tiče, tu se također SDP ima čime pohvaliti: svog ministra Željka Jovanovića, koji je u škole pokušao uvesti zdravstveni i građanski odgoj, smijenili su pod pritiskom istih onih destruktivnih konzervativnih snaga koje danas ruše kurikularnu reformu i Borisa Jokića.

Je li itko od hrvatskih političarki ili političara stao na bilo koji slavonski kolodvor i barem jednu osobu pokušao zaustaviti, pokušao nagovoriti da ostane, barem joj pokušao obećati da će učiniti što je u njegovoj moći da se u domovini stvore uvjeti za život dostojan čovjeka? Nije

Dok nam besprizorni likovi ispiru mozak idejama koje nikome nikad nisu donijele ništa dobroga, iz dana u dan gledamo svoje sugrađane kako u punim autobusima bježe iz Hrvatske, od Vukovara do Prevlake iseljavaju se čitave obitelji, oni su od ove zemlje i ovog društva, ali ne i od sebe, naprosto odustali.

Je li itko od hrvatskih političarki ili političara stao na bilo koji slavonski kolodvor i barem jednu osobu pokušao zaustaviti, pokušao nagovoriti da ostane, barem joj pokušao obećati da će učiniti što je u njegovoj moći da se u domovini stvore uvjeti za život dostojan čovjeka? Nije.

Jeste li čuli nekog SDP-ovca da je zabrinut zbog egzodusa iz Slavonije, Zagreba, Like, Dalmatinske Zagore? Niste i nećete. Jer znaju oni da su i sami, a ne samo ovi koji sad vladaju, odgovorni što je Slavonija uništena, a cijela zemlja zapuštena i da nemaju namjeru ni hrabrosti to mijenjati.

Za pametnu i dobronamjernu vlast, za pametnu i dobronamjernu opoziciju slavonski kolodvori bili bi mjesta straže, mjesta na kojima se promoviraju politike i reforme, mjesta na kojima se gradi nova Hrvatska. Naša je nacionalna tragedija što, u prosjeku, nemamo ni pametnu i dobronamjernu vlast ni pametnu i dobronamjernu opoziciju i zato su ti tužni kolodvori postali međaši naše nacionalne propasti.

Tomislavu Karamarku i njegovoj promašenoj politici je odzvonilo, on ne pada zato što je SDP pokrenuo izglasavanje nepovjerenja; ako padne, past će zato što će ga (posredno) maknuti njegovi.

Demokracije nam je preostalo taman toliko da se barem silnike na vlasti može opozvati, ali kako opozvati opoziciju koja opozicija nije?

(Prenosimo s tportala).

Nataša Barolin Belić

Orgazam je vrhunac seksualnog doživljaja, predzadnja faza u ciklusu seksualne reakcije tijela. Ako ga doživljavate lagano i redovito onda vam vjerojatno to nije tema oko koje biste puno razglabali, osim da izrazite ugodu koju osjećate kad ga doživljavate. No, ako imate poteškoća u doživljavanju orgazma onda je to tema koja vas definitivno zaokuplja i prati vjerojatno svo vaše vrijeme.

I žene i muškarci imaju smetnje orgazma. Istraživanja nam pokazuju da svaki četvrti muškarac doživljava orgazam i ejakulira brže nego što bi želio (preuranjena ejakulacija je najčešća muška seksualna smetnja). Vrlo mali broj muškaraca (2 %) ima odgođeni orgazam i ejakulaciju što znači da ili ne može uopće doživjeti orgazam i ejakulirati ili mu za to treba strašno puno vremena i iskustvo je, po riječima muškaraca koji imaju tu smetnju, puno više muka nego užitak.

Istraživanja pokazuju da svaka peta žena ima smetnje orgazma. Istraživanja kod nas nisu brojna no važno je znati da se rezultati onih istraživanja koja su provedena kod nas podudaraju s rezultatima istraživanja u zapadnoj Europi i Sjedinjenim američkim državama.

U ovom tekstu ću se više usmjeriti na ženski Veliki ”O“ a o muškim izazovima s orgazmom i oko njega ću više reći u jednoj od slijedećih kolumni.

Istraživanja pokazuju da svaka peta žena ima smetnje orgazma. Istraživanja kod nas nisu brojna no važno je znati da se rezultati onih istraživanja koja su provedena kod nas podudaraju s rezultatima istraživanja u zapadnoj Europi i Sjedinjenim američkim državama

Prisjećam se klijentice koja mi je došla na razgovor i rekla da nikada nije doživjela orgazam. Bila je zrela žena, u 40-tim godinama, majka dvoje djece. Bila je već odustala od ideje da bi mogla doživjeti orgazam a onda je pročitala jedan moj tekst na tu temu i odlučila je pokušati vidjeti da li joj terapija može pomoći da i ona napokon doživi orgazam.

Sjećam se i jedne druge klijentice, ona je bila tek ušla u 30-te, u braku, majka malog djeteta i osjećala je da joj je sve teže živjeti s tim da ne može doživjeti orgazam. Njihove osobne priče su bile različite ali ono što je bilo zajedničko i jednoj i drugoj, kao i nekim drugim mojim klijenticama, je bilo pitanje organizacije vlastitog života u obitelji i na poslu. Obje su bile, majke, supruge i odgovorne zaposlene žene s velikom količinom posla kojeg su trebale obavljati svaki dan.

Pozivam vas sada da i vi, dok čitate, pogledate malo u svoj život – koliko poslova i obaveza morate vi riješiti i obaviti, koliko stvari i situacija morate kontrolirati svaki dan – voditi dijete u i iz vrtića ili škole, obavljati sve više poslova u 8 sati radnog vremena, pisati s djecom (ili samo pregledati) domaće zadaće, pospremati stan, kuhati, ići u nabavku, plaćati režije, (ne)usklađivati se s partnerom, (ne)sudjelovati u partnerskoj borbi, stručno se usavršavati….. mogla bih još tako nabrajati… nad svime time žena, ako želi biti uspješna u svom životu, mora imati kontrolu.

Još ako smo k tome i osobno sklone/i kontrolirati vlastiti i tuđi život – još više kontrole i potrebe za njom će nam biti u životu.

Možda se pitate kakve to veze ima sa smetnjama orgazma? Pa, orgazam ili Veliki ”O“ kako ga nekad zovem s mojim klijenticama, je nešto što žena ne može kontrolirati. Cijeli je život organiziran tako da žena uspje držati sve važne i manje važne konce, u svojim rukama. Mozak non-stop planira, povezuje, organizira, brine se… A orgazam traži sasvim drugačiji ritam bića, traži opuštanje i prepuštanje.

A baš to, prepuštanje i opuštanje, čini mi se ponekad, je sve dalje i dalje od nas.

Klijentice sa smetnjama orgazma mi kažu da osjećaju da im je orgazam nedostižan. Istina je, mi ga ne možemo dostići svojom voljom niti ga ne možemo isplanirati. No, on dolazi k nama, obuzima nas kad se prepustimo, kad otpustimo kontrolu

Klijentice sa smetnjama orgazma mi kažu da osjećaju da im je orgazam nedostižan. Istina je, mi ga ne možemo dostići svojom voljom niti ga ne možemo isplanirati. No, on dolazi k nama, obuzima nas kad se prepustimo, kad otpustimo kontrolu.

A ako smo cijelo svoje aktivno vrijeme u životnom ritmu koji ne uključuje opuštanje i prepuštanje, nije baš za očekivati da ćemo lako ući u prepuštanje u trenucima kada želimo biti intimni s partnerom ili partnericom, zar ne?

Kažu mi klijentice da, kad dođe večer i vrijeme kada bi željele biti intimne s partnerom, osjećaju jednaku brzinu u svom mozgu i tijelu kao što je bilo cijeli dan. I onda se tome još pridoda briga da niti taj puta opet neće doživjeti orgazam i imamo napetosti ”k’o u priči“. A gdje ima napetosti i briga teško da ima i orgazma.

Dakako, potreba za kontrolom, napetost i nemogućnost prepuštanja nisu jedini uzrok smetnjama orgazma. Loši partnerski odnosi, zamjeranja, predbacivanja, također mogu biti uzrok smetnjama orgazma.

Nezadovoljstvo sobom, svojim tijelom, stid, osjećaj krivnje… sve to također mogu biti uzroci smetnjama orgazma. Ne smijem zaboraviti spomenuti i adekvatnu stimulaciju, odnosno izostanak iste, kao mogući razlog. No negdje upletena u sve ove uzroke koje sam spomenula, stoji i nemogućnost prepuštanja i opuštanja.

S klijenticama radim vježbe progresivne mišićne relaksacije, vježbe opuštanja i disanja; uputim ih kako se opuštati u toploj vodi ili uz nježnu masažu ili samo-masažu. I ispričam im jednu metaforu – kažem da zamisle da će imati koncert pred publikom, svirat će neki instrument (violinu, klavir, gitaru…) i pitam ih da li bi počele svirati koncert a da prije toga ne ugode (naštimaju) svoj instrument?

Kažem im da zamisle da je njihovo tijelo njihov instrument za užitak a seksualni odnos ili seksualna stimulacija je koncert. Prvo treba ugoditi svoje tijelo, opustiti ga, umiriti mozak koji brine i planira, osjetiti trenutak i sebe u tom trenutku, osjetiti drugu osobu i tek tada početi lagano ljubavnu igru bez očekivanja da će taj puta baš doživjeti orgazam

Uvijek kažu da to ne bi učinile – prvo bi ugodile instrument a tek onda bi počele svirati. Kažem im da zamisle da je njihovo tijelo njihov instrument za užitak a seksualni odnos ili seksualna stimulacija je koncert. Prvo treba ugoditi svoje tijelo, opustiti ga, umiriti mozak koji brine i planira, osjetiti trenutak i sebe u tom trenutku, osjetiti drugu osobu i tek tada početi lagano ljubavnu igru bez očekivanja da će taj puta baš doživjeti orgazam.

Neka bude kako će biti, a ideja je da bude što ugodnije i što veći užitak. Orgazam neka ne bude imperativ niti nedostižan cilj. Ono što je tu je trenutak i seksualna igra i kad joj se prepustimo i kad, možda, najmanje očekujemo, orgazam će zauzeti svoj prostor i preplati osobu užitkom i zadovoljstvom.

I da ne zaboravim spomenuti, obje klijentice koje sam spomenula u ovom tekstu, su doživjele orgazam. Jedna je prvi orgazam doživjela za vrijeme penetracije s partnerom a druga uz pomoć malog vibratora za klitoris, sama. Iako su i načini na koje su doživjele prvi orgazam bili različiti, ono što im je bilo zajedničko jest to da su se uspjele prepustiti, da su osjećale svoje tijelo i da nisu bile fiksirane da orgazam mora doći baš taj put. I onda je Veliki ”O“ došao i preplavio ih zadovoljstvom.

***

Nataša Barolin Belić
Gestalt psihoterapeutkinja, EAGT, ECP
Seksualna terapeutkinja
www.barolinbelic.com
natasa@barolinbelic.com
GSM: +385 (0) 95 57 35 562

“… ‘Bem ti državu u kojoj riječ Ladislava Ilčića ima veću težinu od one Borisa Jokića!” Ova rečenica Brune Šimleše objavljena na društvenim mrežama najbolje oslikava osjećaje mnogih koji su s nevjericom pratili ignoraciju nekompetentnih ignoranta na vlasti, kojom su dočekali najavu ostavke ekspertne skupine za provedbu cjelovite kurikularne reforme i odlazak njezina voditelja Borisa Jokića.

Otišli su jer je direktnim miješanjem politike u struku u pitanje doveden rad šezdeset tisuća profesora i nastavnika, ne bi likovao Kaptol i likovi poput Ladislava Ilčića ili do gadljivosti vlasti privrženoga Slobodana Novaka koji je požurio reći kako o toj ostavci “misli sve najbolje!”

Što reći do blago vlasti koju takvi podržavaju, ali jao si ga građanima kad takvi ili njima slični krenu reformirati područja od vitalnoga interesa. Jao si ga narodu kojemu izgleda uz ovakve ignorante preostaje samo ulica i psovka, jer kako je krenulo uskoro ćemo svi naći u situaciji , što bi rekla dobra stara Janis  Joplin – “… nothing left to lose”.

Nema nikakve sumnje da se eto pola godine iz petnih žila trude da većina bude dovedena u situaciju da više nema što izgubiti, a bogami kad vidite što su načinili s Jokićevom reformom – ni čemu se nadati.

Boris Jokić i njegova ekspertna skupina otišli su jer je direktnim miješanjem politike u struku u pitanje doveden rad šezdeset tisuća profesora i nastavnika, ne bi likovao Kaptol i likovi poput Ladislava Ilčića ili do gadljivosti vlasti privrženoga Slobodana Novaka koji je požurio reći kako o toj ostavci “misli sve najbolje!”

I zato ‘bem ti državu u kojoj ova na brzaka sklepana vlast predlaže zakone koji određuju bolničke participacije u iznosu većem od većine mirovina zarađenih za trideset i pet ili četrdeset godina rada.

‘Bem ti državu kojoj besprizorni političari straše građane i cijenom pregleda odvraćaju bolesne od toga da pomoć traže na hitnom bolničkome prijemu kad im tlak podivlja zbog idiotskih odluka onih koji koji svoje komplekse, frustracije i obiteljske traume liječe ministarskim i zastupničkim mjestima. I još su tako bezobzirni da javno tvrde kako im cilj nije ubiranje dodatnih prihoda, već da oni stvarno ugroženi na vrijeme dobiju kvalitetnu zaštitu.

Te krvopije, kojima nikad dosta moći i novca, ta Vlada koju ponajmanje zanimaju oni u čije ime vlada, pritom se ni ne trudi, ni ne pokušava građanima objasniti kakve veze imaju tri tisuće kuna za bolničko liječenje s brzinom pomoći koju trebaju dobiti životno ugroženi.

Vjerujte nikakve!

Što reći do blago vlasti koju takvi podržavaju, ali jao si ga građanima kad takvi ili njima slični krenu reformirati područja od vitalnoga interesa. Jao si ga narodu kojemu izgleda uz ovakve ignorante preostaje samo ulica i psovka, jer kako je krenulo uskoro ćemo svi naći u situaciji, što bi rekla dobra stara Janis  Joplin – “… nothing left to lose”

Jednostavno njihove najavljane reforme nisu ništa drugo do cijeđenje iscijeđenog. Sve do jedne na štetu građana. K’o da ih je netko doveo da ubiju svaki entuzijazam i nadu za ovaj pedalj zemljice i isto toliko naroda.

Kako ne psovati kad vidiš dio “tih reformatorskih gulikoža”, te licemjere bez premca i konca kako u srijedu, u gospićkoj crkvi, hej ljudi u crkvi, glume velike kršćane i pjevaju državnu himnu na biskupskome ređenju mons. Zdenka Križića! Što Lijepa naša u sekularnoj državi ima s biskupskim ređenjem?

Nije u Gospiću izabran državni poglavar, već zaređen je biskup! I još nam tu sramotu direktno prenose na drugom programu HRT-a.

Poruka narodu  jasna je k’o dan, važni su kardinali i biskupi, jer oni vode računa da nam se biračka baza ne ospe i da je Jokić a kad nam zagusti s brojkama i fotelje budu ugrožene Kaptol uvijek ima rješenje od Bernardice Juretić i trenutno vrlo korisnog Ladislava Ilčića pa do Bože Petrova i Tihomira Oreškovića!

Nema nikakve sumnje da se eto pola godine iz petnih žila trude da većina bude dovedena u situaciju da više nema što izgubiti, a bogami kad vidite što su načinili s Jokićevom reformom – ni čemu se nadati

Kako im onda uskratiti radost pjevanja himne i biskupskih litanija pred televizijskim kamerama ili pak pomicanje termina podnevnog dnevnika za čitavih sedamnaest minuta.

To što je normalan narod, koji masovno njih nekoliko desetaka tisuća potpisuje peticiju za kurikularnu reformu, u tom trenutku zasigurno više zanimala pressica Borisa Jokića i očitovanje laburističkoga prebjega u hadezove redove, takozvanog ministra znanosti i obrazovanja Predraga Šustara, to gore po narod. Utjeha im jedino može biti to da su već nakon šest mjeseci ovakve vlasti svi, onako uđuture i vjernici, i nevjernici osigurali carstvo nebesko.

Patnja se, odista, ni sa čime ne da usporediti u poziciji su nothing left to lose.

Dario Kordić
Foto: Glas Koncila

Zagrebačkim Zrinjevcem marširaju pripadnici udruga U ime obitelji, Vigilare, Život biraj, Neokatekumenski put, Božja pobjeda i Molitvene zajednice Srce Isusovo, uz njih hiljade građana, očeva i majki s djecom, uz građane svećenici i časne sestre, uz svećenike i savjetnik predsjednika Vlade Stjepo Bartulica i premijerova supruga Sanja Orešković, a uz njih i on, ugledni laički mistik i misionar, pjeva pjesme u slavu života kao najvrjednijeg Božjeg dara i traži pravo začetih da budu rođeni.

Sve uz one čudesne fotografije fetusa sklupčanih u majčinoj utrobi i efektne parole na transparentima, poput, recimo: ”Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.“

Ne znamo je li te snažne riječi onomad davno, u vrijeme kad je pro-life pokret u Hrvata bio tek u začetku, izgovorio baš on ili netko drugi – bilo je davno i nemoguće je zapamtiti – ali to, shvatit ćete do kraja priče, i nije toliko važno. I od najsnažnijih riječi važnija su djela. A on je čovjek djela, uvijek tamo gdje treba biti. I tada, kad su Hrvati spašavali goli biološki opstanak i kad je prvi put kazano kako bi ”ta djeca mogla postati odrasli ljudi“, i sada, kad je u Zagrebu valjalo opet stati na bedem toga njihova prava.

”Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.“

U “Pregledu saznanja o događajima vezanim za zločin u Ahmićima” – tajnom izvještaju koje je u ljeto 2000. godine pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova – zabilježeno je kako je netko od sudionika sastanka u jednom trenutku upozorio kako “u Ahmićima ima i djece”. “Pa šta onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi”, odgovorio je, prema tajnom izvještaju hrvatske policije, neimenovan netko za stolom

Imao je ugledni laički misionar tu divnu misao u glavi cijeli svoj život posvećen Kristu, i onda kad bi – kako je svojedobno u Glasu koncila svjedočila njegova supruga – ”od nekih redovnica iz Hrvatske dobio molitve za nerođenu djecu“, pa ”otada svakodnevno molio za nerođenu djecu i žrtve pobačaja“.

”On u molitvi učini duhovno posvojenje nekog djeteta koje se u majčinoj utrobi nalazi u opasnosti od ubojstva“, objašnjavala je gospođa supruga njegove osebujne metode, ”i onda kroz devet mjeseci moli za njega”.

”Prije svega se želim zahvaliti svemogućem Bogu na ovom danu koji je darovao Hrvatskoj, neka Duh Sveti ispuni srca svih ljudi u našoj hrvatskoj domovini“, preplavljen Radošću Života govori tako u subotu naš katolički mistik i misionar, čvrsto grleći svoju suprugu. ”Ovo je nešto prelijepo što se započelo, neka ovo sjeme koje je posijano raste i neka bude puno Hodova za život, obitelj i za hrvatsku domovinu!”

Eto tako i njega te subote na Zrinjevcu, među hiljadama Hrvata u maršu za zabranu abortusa, uz Željku Markić i Sanju Orešković, premijerovu suprugu, koja malo dalje cvrkuće u televizijsku kameru: ”Svakako podržavam ovu predivnu inicijativu u ovom predivnom danu. Svatko razuman će uvijek birati život pred smrću, sve ostalo je zabluda ili strah.“

Teško je polemizirati sa gospođom Suprugom. Svatko bi razuman uvijek izabrao život pred smrću, a i nerazumni bi se složili ako je pri tom riječ o nerođenoj djeci.

”Ta djeca“, najzad, ”mogla bi postati odrasli ljudi.“

Mogao je, rekoh, to biti sjajan slogan za Hod za život, marš u obranu začetih, ali organizatori su na kraju izabrali kredo ”Za život, obitelj i Hrvatsku“. Dobar je to izbor, jer pravo nerođenih da ”postanu odrasli ljudi“ nije samo njihovo privatno pravo i kakvo općenito etičko pitanje, već i vrlo naša stvar: na koncu, i naš je ugledni laički misionar onomad – kad se prvi put shvatilo da bi ”ta djeca mogla postati odrasli ljudi“ – više zapravo mislio na zlu sudbinu hrvatskoga naroda, nego na sudbinu te djece.

Ni njemu samom, jebiga, nije svejedno računa li se ljudski život od trenutka začeća ili od časa porođaja: ako je neko dijete rođeno, recimo – napamet govorim – 14. siječnja, pada li njemu prvi rođendan baš na 14. siječnja, ili možda ipak devet mjeseci ranije, 14. travnja, kad je začet, i kad je – četrdeset tjedana pred rođenje – započeo njegov život?

Evo, na primjer, Sead.

Sead – ili Sejo, kako su ga svi u obitelji zvali – rođen je 14. siječnja sad već davne 1993. godine. Ako se računa po onima što život broje od začeća, on je 16. travnja imao tek tri mjeseca. Ako se pak računa po onima što na Zrinjevcu pjevaju slaveći Radost Života – i dodaju mu devet mjeseci od začeća do rođenja – mali Sejo je 16. travnja 1993. Već proslavio svoj prvi, hm, rođendan.

Mogao je, eto, Sejo pomisliti – kad bi tromjesečne bebe mogle tako misliti i znati – kako su susjedi što su toga petka u šest ujutro pokucali na vrata njihove kuće došli zapravo na njegov prvi rođendan.

Zagrebačkim Zrinjevcem marširaju pripadnici udruga U ime obitelji, Vigilare, Život biraj, Neokatekumenski put, Božja pobjeda i Molitvene zajednice Srce Isusovo, uz njih hiljade građana, očeva i majki s djecom, uz građane svećenici i časne sestre, uz svećenike i savjetnik predsjednika Vlade Stjepo Bartulica i premijerova supruga Sanja Orešković, a uz njih i on, ugledni laički mistik i misionar, pjeva pjesme u slavu života kao najvrjednijeg Božjeg dara i traži pravo začetih da budu rođeni

Mali Sejo, međutim, nije stigao ništa pomisliti ni saznati. Jedan je vojnik odmah pucao u oca Nasera i majku Zehrudinu. Otac je bio na mjestu mrtav, a majka teško ranjena. Drugi je vojnik po njima prolio benzin, otkrivši u tom trenutku da je s njima u sobi i sedmogodišnji Elvis. Rafalom iz automatske puške presjekao je i mališana, kad je iz dječjeg krevetića u kutu sobe začuo dječji plač. Onda još jedan kratki rafal, i njihova je kuća utonula u mrtvu tišinu.

Za cijeloga svog kratkog života mali je Sejo, eto, stigao samo zaplakati.

Četiri krvava, unakažena tijela – jedno muško, jedno žensko i dva dječja – vojnici su nakon toga polili benzinom i zapalili. Majka Zehrudina još je bila živa kad je vatra počela gutati kuću.

Naser Ahmić, njegova žena i dvoje djece četiri su od stotinu i šesnaest žrtava pokolja kojega su pripadnici Jokera, jedinice za specijalne operacije Hrvatskog vijeća obrane, počinili u petak, 16. travnja 1993., u malom selu Ahmići kraj Viteza. Majka Zehrudina jedna je od trideset dvije žene, a njeni sinovi Elvis i Sead dvoje od jedanaestero malodobne djece ubijene toga jutra. Tromjesečni Sead Ahmić bio je najmlađa žrtva masakra u Ahmićima.

Da se, eto, ljudski život računa od začeća, ne bi Dario Kordić – naš ugledni laički mistik i misionar koji je Krista upoznao u ćeliji, guleći dvadesetpetogodišnju zatvorsku kaznu koju mu je haški sud za ratne zločine razrezao zbog organizacije pokolja u Ahmićima – na mračnom dnu svoje savjesti među stotinu i šesnaest mrtvih duša nosio i jednu tromjesečnu bebu, već bi tamo ležalo jednogodišnje dijete.

A čak ni katolicima nije svejedno je li pred cijevi kalašnjikova samo bespomoćna tromjesečna beba ili jednogodišnji mladi Bošnjak: do prvog rođendana – na zagrebačkom Zrinjevcu ne bi znali te stvari – musliman je već obrezan.

Da se ljudski život računa od začeća, i Edin i Samir, dvojica sedamnaestogodišnjaka ubijenih u Ahmićima, toga bi petka imali osamnaest: bili bi dakle punoljetni i vojno sposobni Bošnjaci, i ne bi se u Kordićevoj presudi računali u malodobnu djecu. Kad bi se život računao od tog trenutka, ”ta bi djeca“ – shvatili ste – ”mogla postati odrasli ljudi.“

Zato valjda, ne znam koji bi drugi razlog bio, Dario Kordić po devet mjeseci moli za još nerođenu djecu, zato se taj mistik i misionar – izašavši na slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne i posvetivši život Bogu – ove subote našao na Zrinjevcu, zajedno s aktivistima katoličkih udruga i molitvenih zajednica, da s gospođom suprugom hrvatskog premijera, sestrom u Kristu, stane u obranu Radosti Života.

Zato, konačno – i najvažnije – nitko od desetak hiljada ljudi tamo, od premijerova savjetnika do premijerove supruge, nema nikakav problem s tim što Radost Života s njima slavi ratni zločinac odgovoran za najstrašniji pokolj kojega je hrvatska uniforma počinila sve od 1945. do danas.

Nije, jebiga, taj pravomoćno osuđeni ratni zločinac među njima kao posramljeni zatočenik vlastite savjesti, već kao gorljivi katolički aktivist, misionar i medij koji već godinama po župnim dvorima, biskupskim sjemeništima i duhovnim radionicama Herceg-Bosne i Hrvatske govori Kristovim glasom.

Otud, eto, Dario Kordić u Hodu za život, kao dragi prijatelj pola članova Hrvatske biskupske konferencije – oni su njega obilazili u zatvoru, on njih na slobodi – i redoviti gost svih radosnih katoličko-domoljubnih okupljanja na kojima su Željka Markić i njeni važni prijatelji: od euharistijskih slavlja u zagrebačkoj katedrali do derneka u Čavoglavama.

Ni njemu samom, jebiga, nije svejedno računa li se ljudski život od trenutka začeća ili od časa porođaja: ako je neko dijete rođeno, recimo – napamet govorim – 14. siječnja, pada li njemu prvi rođendan baš na 14. siječnja, ili možda ipak devet mjeseci ranije, 14. travnja, kad je začet, i kad je – četrdeset tjedana pred rođenje – započeo njegov život?

Kordić nije puki simpatizer sa slobodnom subotom viška, nije on tu kao fizička, već kao pravna osoba, domoljub i vjernik s ovjerenim pravomoćnim certifikatom ratnog zločina.

Koji se nikad nije pokajao zbog pokolja u Ahmićima. Nikad.

U protivnom – da je Dario Kordić na Hodu za život bio tek nezvan gost, a ne sam ambasador dobre volje te mračne, memljive kulture iskeženih vragova s dimljenih oltarnih pala, kamenih čudovišta, polumračnih kripti, lubanja, kostiju, sarkofaga, tamjana, svijeća, ljudskih udova okovanih srebrom i leševa u staklenim vitrinama što se predstavlja ”kulturom života“ – zapitao bi se valjda netko od Kordićevih suboraca sa Zrinjevca: je li pravo na život imao i mali Sead Ahmić?

Pitao bi netko od biskupa, svećenika i časnih sestara, ili netko od katoličkih aktivista, političara, pjevača, starleta i nogometaša iz njegova društva, postavio bi to pitanje gospodin savjetnik hrvatskog premijera, ili barem njegova gospođa Supruga, kad je ono efektno poentirala kako će ”svatko razuman uvijek birati život pred smrću“: je li tromjesečna beba dovoljno razumna da bira?

Zašto jedanaestoro djece iz Ahmića, plitko zakopanih na dno Kordićeve savjesti, nije imalo mogućnost šetati sa šarenim balonima i ”birati život pred smrću“?

Računa li se i očajnički bijeg preživjele djece iz Ahmića, i njihov dugi marš u dvadeset kilometara udaljenu Zenicu, kao – kako ono – Hod za život? Čisto tehnički, računa li se u sudionike toga davnog marša za Radost Života, recimo, i dvadesettrogodišnja Amina Ahmić, ako je toga travanjskog petka još bila u majčinom trbuhu?

Konačno, je li Dario Kordić ”u molitvi duhovno posvojio“ i Seada i Elvisa?

Zašto nisu i ”ta djeca mogla postati odrasli ljudi“?

Znam da ih za to savršeno bole njihove plodne katoličke maternice, ali u trenutku kad Sanja Orešković cvrkuće u kamere, a Željka Markić do nje blista od sreće, dok vedrim plavim nebom nad Zagrebom veselo ćarlijaju šareni baloni i radosna pjesma s razglasa – ”neka cijeli ovaj svijet zove se bajka, zelena i mirisna, cvjetna sva i nevina, livada iz sna“ – mali kosturi tromjesečnog Seada Ahmića i njegovog sedmogodišnjeg brata Elvisa, ubijenih po zapovijedi velečasnog Kordića, još uvijek zaboravljena trunu na nepoznatom mjestu, na nekoj od baš takvih ”livada iz sna“, što su u ovo doba godine ”zelene i mirisne, cvjetne sve i nevine“.

Negdje neznano gdje, jer se do dana današnjeg, eto, ne zna gdje su pokopani.

Što se njih tiče, odavno više nije važno, i sasvim je svejedno kad počinje ljudski život. Što se njih tiče, mnogo je važnije što nauk blaženog Darija Kordića i njegovih biskupskih mentora kaže o tome kad ljudski život završava. A ljudski život završava u petak, 16. travnja 1993., u šest sati ujutro.

Mali Sejo, međutim, nije stigao ništa pomisliti ni saznati. Jedan je vojnik odmah pucao u oca Nasera i majku Zehrudinu. Otac je bio na mjestu mrtav, a majka teško ranjena. Drugi je vojnik po njima prolio benzin, otkrivši u tom trenutku da je s njima u sobi i sedmogodišnji Elvis. Rafalom iz automatske puške presjekao je i mališana, kad je iz dječjeg krevetića u kutu sobe začuo dječji plač. Onda još jedan kratki rafal, i njihova je kuća utonula u mrtvu tišinu

Kad ne bi bilo tako, shvatili ste, ”ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi“.

Eh da, kad smo već o pravu djece da ”postanu odrasli ljudi“: dan ranije, u četvrtak 15. travnja 1993. – da vam na kraju i to ispričam – Dario Kordić je u Vitezu okupio svoje ljude da detaljno razrade plan sutrašnjeg napada na Ahmiće.

U “Pregledu saznanja o događajima vezanim za zločin u Ahmićima” – tajnom izvještaju koje je u ljeto 2000. godine pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova – zabilježeno je kako je netko od sudionika sastanka u jednom trenutku upozorio kako “u Ahmićima ima i djece”. “Pa šta onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi”, odgovorio je, prema tajnom izvještaju hrvatske policije, neimenovan netko za stolom.

”Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.”

Do danas, eto, nismo znali tko je tog četvrtka izgovorio te strašne riječi. Nismo znali je li ih izgovorio Dario Kordić, ili netko drugi.

Ne znamo, doduše, ni danas. Ali bile bi, priznajte, sjajan slogan za Hod za život.

(Prenosimo s portala N1TV).

Claudio Magris, ”Al’ povijesti nije kraj – Etika, politika, svjetovnost”, Fraktura, Zaprešić, 05/2016.

(Opaska uredništva: Donosimo jedan od eseja nove knjige Claudija Magrisa u izdanju Frakture. Pitanja etike, morala, estetike i nadasve povijesti i politike zaokupljaju svakoga od nas. Svakodnevno se suočavamo s raznim dvojbama, idejama i problemima, od kojih se većina odražava na naš život, ponekad izravno, a ponekad neizravno. Pokušavamo pronaći izlaz iz tog labirinta, ali često ga nema, jer život više sliči beskonačnoj zavojnici negoli ravnom putu Claudio Magris, jedan od najvažnijih svjetskih esejista i romanopisaca, u knjizi Al’ povijesti nije kraj upravo sebe, a i nas stalno iznova suočava sa svijetom u kojem živimo. Preispitujući granice dijaloga, pišući o svjetovnosti i crkvi, o školovanju i vojsci, o zločinima i kaznama, o laicizmu i politici, Magris upotrebljava i razum i srce. Polazeći iz iskustva multikulturnog Trsta, odašilje poruke kako biti otvoren, spreman na dijalog, i kako shvatiti svijet oko sebe koji se mijenja naočigled, a u biti ostaje isti. Sočna, precizna, beskompromisna i svevremenska knjiga Al’ povijesti nije kraj očaravajuća je i upozoravajuća u svakom svom detalju i u cjelini).

Kad sam bio dječak, slučajno mi je dopala u ruke knjižica u kojoj je pisalo da su rimski carevi proganjali kršćane, da je žrtava bilo na milijune i milijune, ne vodeći računa o tome da će, nastavi li se tako, tih žrtava ubrzo biti više nego što je cijelo Carstvo imalo stanovnika. Dakako, nije Katolička crkva najsklonija tom zanosu napuhavanja, preuveličavanja, multipliciranja brojeva općenito – broj je sam po sebi vrag vražji sa strašnom snagom, širi se i povećava – a posebice kad je riječ o žrtvama krvoprolića i genocida.

Naprotiv, barem već neko vrijeme, Crkva je, među namjesnicima ovoga svijeta kojima je prema Evanđelju već suđeno, ta koja najmanje laže od svih i među onima koji potvrđuju i najneugodnije istine.

Ono što je već tada upadalo u oči u spomenutoj knjižici bijaše vrlo vidljivo zadovoljstvo s kojim je autor ispisao te enormne brojeve; bijaše jasno da je, manje-više nesvjesno, bio zadovoljan što je tih mučenika bilo mnogo i da bi mu gotovo bilo i žao da ih je bilo manje, jer bi neki malo skromniji broj umanjio snagu prijave i učinio skromnijim račun koji je trebalo uručiti krivcima, to jest njihovim dalekim potomcima.

Ukoliko je veća strašna nepravda, utoliko je zahvalnija ugoda koju se osjeća kad si na strani pravde i pravednika.

Proživljena bol vrlo često navodi žrtvu da i ona nanese tu istu bol nekom drugom, vrlo često onome koji s njegovom boli nema nikakve veze, izuzmemo li činjenicu da pripada narodu onoga koji je kriv za nanošenje boli. Ali ne prekine li se ta spirala, ponavljat će se lanac barbarstava i boli

Već nekoliko godina to se ponašanje sve više širi, iako sada već nije u vezi s rimskim carevima, i postaje sve nepodnošljivije svojim otrovnim huljenjem i uporabom, u svrhu ostvarenja političkih ciljeva, posebno kad je riječ o mrtvima i žrtvama tragičnih i životinjskih krvoprolića.

Već prema političkoj opciji onoga koji govori, nebrižno se dodaje nula brojevima poginulih krivnjom fašista ili komunista, brojevima koji su već i sami po sebi uistinu enormni, recimo Staljinovih žrtava, ili se Hitleru pridaju i dodatni zločini uz one koji su već prekobrojni i strašni; iznose se golemi i nerealni brojevi žrtava fojbi i crnokošuljaša u Jugoslaviji; bezobzirno se ispucavaju brojevi žrtava u nedavnim ratovima bivše Jugoslavije.

U skladu s političkim stavovima onih koji govore ili pišu naizmjence se povećavaju ili smanjuju ili se minimiziraju računice u vezi s mrtvima i ubijenima.

Sve to skupa, dakako, ni za trunku ne mijenja užas krvoprolića i sudove o njima; kad bi se otkrilo da su Hitler i Staljin istrijebili milijun Cigana ili kulaka u manje ili više vremena od onoga koje se smatra točnim danas, oni zbog toga ne bi bili manji ili veći kriminalci, a ni sistem vlasti u kojem je te užase bilo moguće ostvariti ne bi bio manje sramotan i užasan.

To vrijedi za sve, za Armence kao i za žrtve Srebrenice, za žrtve koljačkoga nasilnika Pola Pota, za strahote nedavno počinjene nad crncima u Africi, ili za one počinjene nekad nad Indijancima, za onaj holokaust nad holokaustima, kako je netko nazvao trgovinu crnim robljem, za mrtve i za naraštaje unakaženih stanovnika Nagasakija.

Ono što je neprihvatljivo i što je nemoguće tolerirati jest atmosfera, zadovoljno trljanje ruku mnogih koji su sretni zbog toga što su od svojih neprijatelja zadobili više nasilja nego što su ga oni njemu nanijeli, kao da to može promijeniti srž – moralnu, političku – stvari same po sebi.

Previše je onih koji su zadovoljni jer mogu reći: “Istina, ja sam ubio tvoga oca, ali ti, Bogu hvala, nisi ubio samo mog oca, već i moju majku.”

Ono što je neprihvatljivo i što je nemoguće tolerirati jest atmosfera, zadovoljno trljanje ruku mnogih koji su sretni zbog toga što su od svojih neprijatelja zadobili više nasilja nego što su ga oni njemu nanijeli, kao da to može promijeniti srž – moralnu, političku – stvari same po sebi

To je glupo i odvratno ponašanje, pristrano osjećanje osvete, sve u želji da se ponovno pokrene poznati mehanizam mržnje i smrti. Moguće je shvatiti da onaj tko je – pojedinac, nacija, društveni sloj – bio žrtva nasilja ima na neki način i zamućen pogled od boli i zlopamćenja i da je predodređen vidjeti – i preuveličati – samo svoje boli.

Proživljena bol, govorio je Manzoni, vrlo često navodi žrtvu da i ona nanese tu istu bol nekom drugom, vrlo često onome koji s njegovom boli nema nikakve veze, izuzmemo li činjenicu da pripada narodu onoga koji je kriv za nanošenje boli. Ali ne prekine li se ta spirala, ponavljat će se lanac barbarstava i boli. Nije tu riječ ni o kakvu zaboravu ili možda o opraštanju.

Auschwitz nije s onu stranu požara, nije prepušten smirenim i hladnim sudovima, već je to mjesto požara koji vječno gori. Ali žrtve – one iz Auschwitza kao i one iz trgovine crnačkim robljem, otprilike pedeset milijuna žrtava – jesu i moraju biti prebrojavane bez obzira na požarište, one su predmet povijesne istine koju se ne može upotrebljavati kao da je oružje.

Povijest – ni krvnik ni “pravdateljica”, ali niti učiteljica života – ili, bolje rečeno, poznavanje povijesti, isključujući svaki mogući moralizam, ima temeljnu moralnu funkciju jer ona pruža temelje svakome moralnom i političkom činu.

Prošlih je dana iz prekooceanskih daljina stigla privlačna vijest da su se sukobili pisci i povjesničari, vijest koju su odmah prenijeli kao retoričkim bubnjem i koja je vrlo draga mnogom izvjesnom tipu literature – onome koji je, prema Umbertu Sabi, isto što je laž naspram istine.

Neki su književnici predbacivali povjesničarima da su otuđeni “akademici”, termin koji se danas upotrebljava u pejorativnom smislu, gotovo kao uvreda, jednako kao što su nekada mnogi profesori govorili pogrdno i, dakako glupo, “novinar”.

Antiteza između povijesti i književnosti besmislena je jer je riječ o dvjema predodžbama stvarnosti od kojih svaka podliježe svojoj logici i obje su jednako vrijedne.

Dovoljno je pročitati pismo što ga je Manzoni napisao Monsieuru Chauvetu, u kojem tumači da je na povjesničarima zadatak da se bave činjenicama i rasvijetle ih, a na piscima da sebi predoče i ispripovijedaju kako su ljudi te činjenice doživjeli.

U tom smislu književnost, posebice proza, daje vrlo važan doprinos shvaćanju stvarnosti jer se njome jedan pojam i teorijsko znanje pretaču u konkretnu praksu, u bliskost i osjećajno znanje, zato što se uranja u život koji su proživjele neke druge osobe, život koji zatim postaje i naš.

Neki su književnici predbacivali povjesničarima da su otuđeni “akademici”, termin koji se danas upotrebljava u pejorativnom smislu, gotovo kao uvreda, jednako kao što su nekada mnogi profesori govorili pogrdno i, dakako glupo, “novinar”. Antiteza između povijesti i književnosti besmislena je jer je riječ o dvjema predodžbama stvarnosti od kojih svaka podliježe svojoj logici i obje su jednako vrijedne

Otuda pravo, katkada i obveza književnosti da otvori prorez, da izobliči stvarnost, jer je ponekad to jedini način da se uhvati istina, koja je često izvitoperena.

Ali poetska je istina samo onda istina ako zna i obznanjuje da je ona samo metafora, predodžba, fikcija; ako ne zahtijeva da je se uzme kao da doslovno i materijalno odgovara stvarnosti; ako ne želi biti konkurencija povijesti, konkurencija koja u tom slučaju ne bi ni bila nelojalna, već bi bila neučinkovita i lažna.

Pobrkali te činjenice najčešće nisu ni književnici ni povjesničari niti novinari općenito, već upravo oni novinari koji su zauzeli stav ili improvizirali da su povjesničari, oni koji vrlo često uzimaju novinarsku istinu pod istinu koja pripada povijesti.

U tu sterilnu polemiku nasreću se umiješao Dino Cofrancesco i dao vrlo kratku i jasnu izjavu u Corriere della Sera, koja je stvari stavila na svoje mjesto, do čega u jednom normalnom okruženju ne bi ni trebalo doći, ali je potrebno kad počnu vladati zbrka i kaos.

Italija ima veliku tradiciju povjesničara koji su osim svega imali i svoje vrlo značajne predstavnike, velike ljude od pera, sposobne da smjesta uoče obilatu stvarnost ni u kom slučaju manje od velikih novinara, al’ bolje od novinara pseudopovjesničara. S povijesne strane moći će isplivati na vidjelo i jednom trebati isplivati kraj te odvratne igre povećavanja brojeva mrtvaca pojedinih strana. O Talijani, pozivao je pjesnik imenom Foscolo, potičem vas na naše povijesti.

(Prevela Ljiljana Avirović)

(Preuzeto s portala Jutarnjeg lista).

Ivo Josipović

U državi je kaos koji prijeti daljnjim urušavanjem demokratskih standarda i gospodarskog stanja. Današnje izjašnjavanje u Vladi o političkoj sudbini prvog potpredsjednika g. Tomislava Karamarka ponovo je pokazalo da vladajuća koalicija i Vlada, opterećene brojnim i vrlo ozbiljnim aferama, nemaju snage, ni pravog legitimiteta voditi zemlju.

Vladajuća koalicija nema reformski potencijal i viziju Hrvatske utemeljenu na europskim demokratskim standardima i gospodarskoj platformi koja zemlju može izvesti iz krize.

Kao i danas, Vlada stalno pokazuje razjedinjenost o važnim pitanjima demokratskog funkcioniranja vlasti i ključnim pitanjima unutarnje i vanjske politike.

Zato, stranka ”Naprijed, Hrvatska!” smatra da su novi izbori jedina primjerena opcija.