Ante Tomić
Foto: Jutarnji list

Kralj Dmitar Zvonimir okupio u proljeće 1089. hrvatske velikaše nedaleko od Knina da ih nagovori da pođu oslobađati Jeruzalem od muslimana, a nevirni su Hrvati, ne želeći ginuti daleko od svojih domova, potegnuli mačeve i voljenog vladara s crnom zemljom sastavili. Krvareći iz mnogijeh rana, ovaj je poživio još samo da na svoj narod baci strašno devetstoljetno prokletstvo.

“O, mamicu vam pokvarenu!” stenjao je, kaže predaja, Dmitar Zvonimir pužući kroz blato. “Koja ste vi đubrad! Pu, gadovi! Okotu i nekrstu! Šta sam ja Bogu skrivio da vama budem kralj? Milije bi mi bilo da sam se kao crni Ciganin rodio, nego što sam Hrvat. Pasiji sinovi! Vi bi državu? Ma, dobit ćete moj ku…!”

Šapnuo je posljednjim dahom posljednji hrvatski kralj, prije nego je jedan od muškaraca okupljenih u polukrugu čučnuo, zabio mu sa strane nož u vrat i rasjekao dušnik.

“A je se i ovaj raspričao”, rekao je ubojica otirući oštricu o hlače.

“Budala!” dobacio je netko prezirno.

Kroz studen, mrak i bljuzgu četiri muškarca i jedna žena iz zloglasne jedinice Tomislava Merčepa smrknuti su došli u Poljaničku ulicu na Trešnjevci pa kundacima i cokulama odlučno zalupali na vrata obiteljske kuće mesara Mihajla Zeca. Htjeli su Zeca, objasnit će kasnije, ispitati da on, kao Srbin, možda ne šuruje s krajiškim pobunjenicima, ali lako bi moglo biti i da su se polakomili kako će pod krevetom imućnog obrtnika naći limenu kutiju za kekse punu dojčmaraka

Ipak, idućih devet stotina godina Hrvati zaista nisu imali svoje države, premda su za njom žudjeli više nego i za čim drugim.

Lijeni da uče turske imenice, mađarske zamjenice i, najgore od svega, njemačke nepravilne glagole, neustrašivo su se borili protiv tuđinskih gospodara, obično varajući na porezu, a katkad, bogme, i prkosno ustajući, s pjesmom na usnama i grabljama u ruci. I sve im je bilo džaba.

Uzaludno su čeznuli za svojim barjacima i grbovima, puškama i lisnicama, kancelarijama i štambiljima, da dođe jednom njihova država, pa da se svi od Konavala do Iloka, koliko god ih ima, lijepo zaposle u državnoj službi.

Ali, došlo, kao što znamo, jednom i to čudo. Nakon devet stotina i dvije godine, jedva što je istekla valjanost Zvonimirovoj kletvi, u jesen 1991. Hrvati su se osamostalili.

Upisali se napokon u zemljišnim knjigama jedan kroz jedan, kao jedini vlasnici nekretnine na kojoj su oduvijek živjeli. Podigli su svoju povijesnu trobojnicu na Markovu trgu i svi se od ganuća rasplakali.

No, na rubu toga velikog i sretnog događaja i naoko ni u kakvoj vezi s njim, istodobno se zbio još jedan, manji i žalosniji. Subotnja večer 7. prosinca 1991, za koji dan bit će baš dvadeset pet godina od toga, bila je bez mjeseca.

Kroz studen, mrak i bljuzgu četiri muškarca i jedna žena iz zloglasne jedinice Tomislava Merčepa smrknuti su došli u Poljaničku ulicu na Trešnjevci pa kundacima i cokulama odlučno zalupali na vrata obiteljske kuće mesara Mihajla Zeca.

Htjeli su Zeca, objasnit će kasnije, ispitati da on, kao Srbin, možda ne šuruje s krajiškim pobunjenicima, ali lako bi moglo biti i da su se polakomili kako će pod krevetom imućnog obrtnika naći limenu kutiju za kekse punu dojčmaraka.

Kakve god su namjere merčepovaca zaista bile, mesar je uskoro ležao ustrijeljen na prljavom asfaltu, a njegovu suprugu Mariju i nejaku kćer Aleksandru su, kao svjedokinje zločina, u neregistriranom kombiju odveli na Sljeme, kod doma Adolfovac.

“O, mamicu vam pokvarenu!” stenjao je, kaže predaja, Dmitar Zvonimir pužući kroz blato. “Koja ste vi đubrad! Pu, gadovi! Okotu i nekrstu! Šta sam ja Bogu skrivio da vama budem kralj? Milije bi mi bilo da sam se kao crni Ciganin rodio, nego što sam Hrvat. Pasiji sinovi! Vi bi državu? Ma, dobit ćete moj ku…!”

Jedan se, najmlađi među njima, pričaju, sažalio, pozlilo mu kad je vidio kako se djevojčica trese i htio je poštedjeti, ali drugi su u glas zasiktali: “Jesi normalan, idiote!”, pa su i nju ubili, zajedno s majkom, vezanih ruku i nogu, Heckler & Kochovim automatom, u zatiljak.

Dvanaestogodišnju učenicu zagrebačke Osnovne škole “August Šenoa” policija je uskoro našla u sljemenskom jarku, pokrivenu lišćem, planinarskim otpacima i tankim slojem snijega što je u međuvremenu napadao i nije im trebalo dugo da pohvataju počinitelje.

Merčepovim se junacima jezik razvezao prije nego što su ih pravo i počeli ispitivati. Ispovjedili su se isljednicima iskreno i do detalja kao mališani pred prvu svetu pričest, pomireni s višegodišnjim robijama što su ih neizbježno sljedovale.

Međutim, netko je u državnom vrhu, jedni kažu da je riječ o Vladimiru Šeksu, a Šeks tvrdi da to nije bio on, sa zločincima imao druge namjere. Kako oni nisu imali odvjetnika, njihova su svjedočenja odbačena. Policija im je otključala lisice i ispratila ih na ulicu.

“Ajde, pa javite se nekad”, rekli su im na rastanku veselo, kao starim prijateljima.

Istraga je zaustavljena i nikad je kasnije nisu obnavljali. Iako su, pored nezakonito uzetog iskaza, postojali i drugi neoborivi razlozi da se merčepovce zadrži, kazivanja svjedoka, oružje kojim su ubojstva počinjena i materijalni tragovi žrtava u kombiju, Republika Hrvatska naprosto je odlučila ne uzrujavati se da je netko ubio mesara Zeca i njegovu suprugu i kćer.

Država je bila tu, upravo osnovana, plamtjela je od želje da se dokaže, da učini ono što države inače čine, pruži pravnu zaštitu svojim građanima, ali Šeks, ili Tuđman, ili Šušak, ili netko već joj je umirujuće rekao: “Neka, lijepa naša, sjedi, ne treba. Drugi put ćeš”.

I tu je sve, meni se čini, krenulo ukrivo.

Dvadeset pet godina postoji hrvatska država i još malo pa će se ostvariti davni san naših djedova, da svi Hrvati štambiljaju u državnoj službi, ali opet, nema tu berićeta. Otkako je na samom početku država propustila nešto valjano i po zakonu napraviti, ni kasnije joj baš ništa nije polazilo za rukom.

Vazda je promašivala svoju državnu bit i bila upravo komično neuspješna u provođenju zakona. Jednom kad se nije snašla, kad je okrenula glavu od stravičnog slučaja da je netko hladnokrvno smaknuo dvanaestogodišnje dijete, Republika Hrvatska nastavila je bespomoćno gledati i bezbrojna druga zločinstva, ubojstva, silovanja, prevare, krađe i zaprepašćujuću drskost da su hadezeovci čak dvaput, u Tuđmanovo i Sanaderovo vrijeme, opljačkali svoj narod.

Vazda je promašivala svoju državnu bit i bila upravo komično neuspješna u provođenju zakona. Jednom kad se nije snašla, kad je okrenula glavu od stravičnog slučaja da je netko hladnokrvno smaknuo dvanaestogodišnje dijete, Republika Hrvatska nastavila je bespomoćno gledati i bezbrojna druga zločinstva, ubojstva, silovanja, prevare, krađe i zaprepašćujuću drskost da su hadezeovci čak dvaput, u Tuđmanovo i Sanaderovo vrijeme, opljačkali svoj narod

Sve je prolazilo, i još uvijek prolazi, nekažnjeno.

Zgazi li kakav pijani bogataški sin BMW-om dvije curice na pješačkom prijelazu, nitko se više i ne čudi ako ga za desetak dana opet ugleda gdje nasmijano čašćava u kafiću.

Država je, eto, tu, službeno je ima, ali kao da je i nema. Kao da nas je tkogod, Bože oprosti, prokleo. Kao da je Aleksandra Zec one prosinačke večeri 1991. na Sljemenu, čekajući da joj merčepovac puca u glavu, šapnula: “Ako bez mene nema Hrvatske, dabogda je nikad i ne bilo”.

Ne vjerujem ipak u to. Kako bi, zaboga, Aleksandra Zec to mogla reći? Dvanaestogodišnjakinje poput nje 1991. su obožavale New Kids On the Block i televizijsku seriju “Beverly Hills”, a o Hrvatima i Srbima baš ništa nisu znale.

Mnogo vjerojatnijim mi se čini da devet stotina godina nije bilo dovoljno i onome starom sranju Dmitra Zvonimira još nije istekla garancija. Što vi mislite?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Zacijelo su promatrači austrijskih izbora pod hitno morali prepravljati već unaprijed pripremljene komentare fokusirani na očekivanu pobjedu slobodarskog kandidata Norberta Hofera.

Računalo se da će Trumpova pobjeda u Americi iznjedriti domino-efekt, djelovati kao vjetar u leđa europskim desničarskim populistima.

Uzdasi olakšanja od Berlina do Bruxellesa! Samo da radost nije preuranjena!

Predsjednik Republike Austrije po Ustavu ima tek ceremonijalnu funkciju i ulogu ”državnog javnog bilježnika”, tj. Vlada priseže pred njim. Međutim, zato što predsjednik predstavlja Republiku Austriju – iako po Ustavu samo u inozemstvu – na njemu je kako široko ili usko shvaća tu svoju ulogu.

Novoizabrani predsjednik Alexander Van der Bellen (VdB), potomak ruske i estonske aristokracije, ali i izbjegličke obitelji, iako član Zelene stranke Austrije nije njezin proizvod i tipičan ”zeleni“ (pod tim nazivom su se okupljali vrlo različiti alternativci: ezoterici i ekolozi, asketi raznih usmjerenja, te politički disidenti vrlo heterogenog podrijetla). Ostavio je za sobom njihov misticizam, no ne i sekularni humanizam

Ustav mu ne brani utjecati na političke snage i usmjeravati ih prema vrijednostima kojima se vodio u predizbornoj borbi (dosadašnji socijaldemokratski predsjednik tu je svoju ustavnu ovlast tumačio tako da je bio maksimalno aktivan te je svojevrstan diskretan pritisak vršio i na svoju socijaldemokratsku stranku (iako je morao biti iznad stranaka).

To da je Austrija – unatoč socijalnom darvinizmu treće snage u zemlji i Slobodarskoj stranci (FPÖ) s njenim socijaldarvinizmom – ostala socijalna država koja je iskazivala visok stupanj solidarnosti s izbjeglicama i prognanicima imamo zahvaliti i dosadašnjem predsjedniku (Heinzu Fischeru).

Novoizabrani predsjednik Alexander Van der Bellen (VdB), potomak ruske i estonske aristokracije, ali i izbjegličke obitelji, iako član Zelene stranke Austrije nije njezin proizvod i tipičan ”zeleni“ (pod tim nazivom su se okupljali vrlo različiti alternativci: ezoterici i ekolozi, asketi raznih usmjerenja, te politički disidenti vrlo heterogenog podrijetla).

Ostavio je za sobom njihov misticizam, no ne i sekularni humanizam: Za sada nemamo razloga strahovati da će se u njegovu mandatu ”zalediti” socijalna klima i da će truba oglasiti lov na ”socijalne parazite” (nezaposlene, zaposlene s nedostatnim plaćama, tzv. working poors, samohrane roditelje na pragu siromaštva, osobe s minimalnim mirovinama), poglavito ne prema azilantima, prognanicima i izbjeglicama).

Za sada nemamo razloga strahovati da će se u njegovu mandatu ”zalediti” socijalna klima i da će truba oglasiti lov na ”socijalne parazite” (nezaposlene, zaposlene s nedostatnim plaćama, tzv. working poors, samohrane roditelje na pragu siromaštva, osobe s minimalnim mirovinama), poglavito ne prema azilantima, prognanicima i izbjeglicama)

Nadam se, a to je nada i optimizam svih onih koji su mu iskazali povjerenje. Vjerujemo da neće biti demonstracija tipa ”Austrija Austrijancima”, ”Stranci – marš van”, nego da će dobivati podršku oni, ne malobrojni, koji na takve transparente reagiraju parolom ”Stranci, ostanite – nazi, marš van!”

Međutim – u olakšanje zbog pobjede kandidata koji u inozemstvu uživa ugled, kako kao ličnost, tako i kao ekonomist (ne ekolog, kako je javio HRT 4.12., iako bi to bilo logično; no, realni život nije uvijek logičan!) – umiješala se spoznaja da poraženi kandidat sa svojih 47% usvojenih glasova predstavlja gotovo polovinu glasačkog tijela – polovina političkog naroda Austrije opredijelila se za kandidata koji sebe – i to s ponosom – deklarira kao ”nacionalistu”, zagovara ksenofobiju i najavljuje zaoštravanje ”borbe protiv socijalnih parazita” u koje svrstava sve koji – bez svoje krivice ili zbog nje – ovise o socijalnom sustavu.

To je zabrinjavajuće zato što ovog časa nema društvene snage u zemlji koja se takvima može suprotstaviti: socijaldemokrati su na koljenima, a stranka koju je nekad vodio epitet ”kršćanska” svaki je privid utjecaja kršćanske socijalne doktrine već davno odbacila; štoviše, žuri joj se približiti modelu ”slobodaraca”.

Prije svega – problemi zbog kojih je Norbert Hofer mogao voditi relativno uspješnu predizbornu borbu nisu nestali; i drugdje u Europi on i njegova stranka imaju podrške napretek.

Hofer se profilirao kao oštar kritičar Europske unije – to mu je nedvojbeno osiguralo velik broj glasova. I jedino se u tom segmentu mogu čak i složiti s njim.

Ljutnja i bijes kao politička motivacija – Bože nas sačuvaj! Izborni rezultat u Austriji znači da smo se ovaj put izvukli samo s masnicom. Neriješeni problemi će nas, ne brinite, sustići!

Vidjevši s kojom strašću europarlamentarka Biljana Borzan (SDP) propagira etikete s opomenama na kutijama cigareta, ponovo mi na pamet pada pitanje: Pa zar Europska unija postoji zato da se brine o pušačima, o potrošačima, o normama za voće i povrće, o dječjima sjedalima u automobilima…?

Europsko ujedinjenje kao veliki mirovni projekt srozan na nadnacionalnu zaštitu s jedne strane trgovaca, s druge strane potrošača, kao donator stipendija i propagator intelektualnog vlasništva, itd., itd.?

Daleko od toga da to nisu važna pitanja – ali bavljenje njima oduzima interes i energiju za bitku za političku stabilnost, socijalni mir, usklađivanje interesa.

Izbjegličko pitanje je u fokus aktualnosti dospjelo 2004. godine (što znači da je postojalo već i do tada!), no Europska unija ga je 12 godina izbjegavala primati na znanje.

Zar je čudo da se politički život u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, poglavito u Velikoj Britaniji, itd. odvija pod geslom ”Ljutnja na One tamo …”, tj. u Bruxellesu i Strasbourgu.

Ljutnja i bijes kao politička motivacija – Bože nas sačuvaj!

Izborni rezultat u Austriji znači da smo se ovaj put izvukli samo s masnicom. Neriješeni problemi će nas, ne brinite, sustići!

Aleksandra Zec

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti.

Taj slučaj, možda jasnije nego drugi, dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata.

Počinitelji su bili pripadnici specijalnih postrojbi koji su oslobođeni zbog proceduralnih pogrešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, neki su odlikovani, što navodi na zaključak da su ljudi ubijani po nalogu državne vlasti.

U kuću Mihajla Zeca, poznatog mesara koji je opskrbljivao brojne zagrebačke mesnice, ali i Sabor, te financijski potpomagao HDZ i njegove supruge, vlasnice kafića na Dolcu, u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci, upalo je 7. prosinca u 23 sata petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku ”Merčepovi eskadroni smrti”.

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti

Obitelj je već spavala. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da se odjene i pođe s njima. Mesar se uplašio i pokušao pobjeći. Istrčao je na ulicu, gdje ga je pucnjem u leđa likvidirao najmlađi iz petorke, tada 18-godišnji Siniša Rimac.

Ubojstvo su gledale Marija i Aleksandra Zec, koje je petorka utovarila u kombi i odvela do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje smo se okupili jučer, a gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a zločinci bili stacionirani.

Nakon što su u prvim satima 8. prosinca likvidirali Mariju Zec, Siniša Rimac je kolege pokušao nagovoriti da ostave na životu 12-godišnju Aleksandru, ali ga nisu poslušali. Smatrali su da je to prevelik rizik jer im je vidjela lica. Munib Suljić djevojčici, koja je prethodno vidjela mrtvo tijelo majke, je hladnokrvno prislonio automatsku pušku na zatiljak i povukao okidač. Njeno tijelo bacili su u udubinu za smeće poviše doma.

Sve što su učinili te noći merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države.

Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi odvjetnici.

Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna iz odjeće Marije i Aleksandre Zec.

Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška i 30. svibnja 1995. primio odlikovanje Red Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku predsjednika Franje Tuđmana. Shvatio sam to kao afirmaciju tog nedjela i poželjni način ponašanja.

Dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča, na zavoju blizu mjesta ubojstva, u ime nas – građana Grada Zagreba. Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti taj dio napuštenoga i spaljenoga doma, da se napravi mala šetnica, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda ispod ili u blizini spomen-ploče

Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje dužni smo se sjećati stotine ostale djece ubijene tijekom Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku. Prigovara nam se da ne znamo ili da ne želimo istaknuti njihova imena. Nisu u pravu.

Ubojstvo Aleksandre Zec je po mnogočemu paradigmatično.

I sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažem da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi. Ili zagrebački Trg Franje Tuđmana. To bi bilo pravdeno.

Ali neka se HDZ ne digne na stražnje noge – dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča, na zavoju blizu mjesta ubojstva, u ime nas – građana Grada Zagreba.

Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti taj dio napuštenoga i spaljenoga doma na Sljemenu, da se napravi mala šetnica, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda ispod ili u blizini spomen-ploče.

Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.

Neka im je vječna slava i hvala.

Moderno je biti desničar. Zastarjelo je biti liberal. Liberali su elitisti, narod su desničari. Desničari su ponosni i gordi, ne trpe kompromise, na vole strance i mrze protivnike. Sumnjam u točnost tvrdnji.

Uz najbolju volju nisam našao program desnice. S interesom sam čitao Sesardića, čitam dnevno.hr i poskok, s pažnjom slušam što kažu. Nema tu nikakve zaokružene ideologije već fragmentarnih i prigodnih konstrukcija koje se lako promijene ako su osporene činjenicama. Ne znam zašto se nazivaju desničarima. To je miš-maš predrasuda, selektivnih informacija i vulgarnih komentara.

To je pobuna naroda protiv pokvarene politike, loših vladara i skandaloznih odluka. Narod se buni protiv slobode govora, protiv toga da svatko može reći što misli, ne vjeruje u izbore i stalno je razočaran upravo onima kojima je tek dao glas.

Narod je protiv pedera i kratkih suknjica, protiv golotinje u medijima i slobodne seksualnosti. Narod je protiv farbanja kose u crveno, zeleno ili bijelo. Narod je protiv divljačkih plesova, apstraktne umjetnosti. Narod ne vjeruje u teoriju evolucije.

Narod je za iskrenu predanost vjeri, običajima i mitovima.

Narod je protiv toga da svatko može reći što misli, a svoje vulgarne uvrede koriti često koliko i zahtjev da ima i narod što reći. Ima, ali ne voli čuti da je nešto izmišljotinama ili glupost.

Onaj tko odgovara ne započinje, već odgovara na agresiju ideoloških tvrdnji. Tako se zaboravilo kako je bivši ministar vanjskih poslova optuživao i ucjenjivao Srbiju, a nestao kad su uzvratili. To je stil i navika desnice: selektivno pamćenje

Žene traže previše umjesto da brinu o obitelji i djeci, a država to treba pomagati. Žene su pretjerano ambiciozne, predane učenju i studiju, napredovanju, a ne mužu.

Što se slavi blagdanima često se ne zna, ali je dobro okupiti se oko stola.

Narod ne voli apstraktnu umjetnost, ozbiljnu glazbu. Iako mase odlaze na koncerte Joksimovića i cajki, to narod smatra dobrodošlom zabavom.

No sumnjivi su elitisti. Iako i u filharmoniji može biti ozbiljnih glazbenika, izbor između Thompsona i Mozarta je jasan.

Hrvatski vojnik se žrtvovao za nas. Pa ako je i napravio ratni zločin, država ga treba braniti. Narod ne voli strance, osim kao turiste, no ako sa sobom ne nose strane vrijednosti. Što je prirodnije nego biti sumnjičav.

Narod ne voli mješovite brakove.

Narod je protiv reprezentativne demokracije. Sjediti u Saboru je posao. Politička klasa ima privilegije. Političke stranke su laž (osim njihovih).

Vlada je dobra kad kupuje socijalni mir, a loša kod sluša Europsku komisiju (pa što ako smo i mi sudjelovali u odluci).

Vlast je općenito privilegija. Narod voli sport i one koji svojim naporom i narod čine ponosnim, kao da su svi i sami svaki dan na treningu.

To je sve laž i predrasuda. Narod nije protiv slobode. Narod je pametniji od takvih proroka.

Uz najbolju volju nisam našao program desnice. S interesom sam čitao Sesardića, čitam dnevno.hr i poskok, s pažnjom slušam što kažu. Nema tu nikakve zaokružene ideologije već fragmentarnih i prigodnih konstrukcija koje se lako promijene ako su osporene činjenicama. Ne znam zašto se nazivaju desničarima. To je miš-maš predrasuda, selektivnih informacija i vulgarnih komentara

Da bi se sve to vjerovalo, treba ličnost neosjetljiva na nelogičnosti, duh otporan na strane utjecaje, slijep prema stvarnosti. Ličnost kojoj mitovi daju integritet. No tko se to skriva iza parola i poluistina (čuda, svjetske zavjere)?

Desnica nema ideologiju već vjerovanja. Njena etika je etika čiste volje, a ne odgovornosti za posljedice. Kao u ”Prstenu Nibelunga” treba izginuti časno, bez pitanja zašto.

Narod voli smjele investicije. Ne pita tko će to platiti. Nije važno što košta, važno je da nas veseli i ispunja ponosom.

To se može samo ako nema ciljeva, a postoje uvjerenja, nema istine, već vladaju predrasude i titranje osjećajima, ako su znanja klimava, a zaključci čvrsti. No ciljevi su mitski, uvjerenja tek mode. Desničarenje pretpostavlja izvjesnu žrtvu logike i razuma u ime plemenskog jedinstva.

Da bi stvar bila apsurdnija, ima jedna fraza koja se često čuje i selektivno koristi: ”Nećemo razgovarati o svjetonazorskim pitanjima”. Slažem se ja s tim, ali primjećujem da se u tome skriva i licemjerje. Nećemo sada o pobačaju ili Trgu maršala Tita, ali u zraku ostaje neizgovoreni dio rečenice; o tome ćemo kada mi ocijenimo da je vrijeme.

Iako izbori nisu blizu, svaki glas je važan. Govorit ćemu o ljepoti zemlje, najčišćem zraku, plavom čistom moru, obiteljskoj slozi, a tko to neće, taj je zavidan, zloban, komunjara i izdajnik.

Onaj tko odgovara ne započinje, već odgovara na agresiju ideoloških tvrdnji. Tako se zaboravilo kako je bivši ministar vanjskih poslova optuživao i ucjenjivao Srbiju, a nestao kad su uzvratili. To je stil i navika desnice: selektivno pamćenje.

Budući da takve stravi ne prolaze na izborima, izmišlja se da je Plenković pobijedio glasovima krajnje desnice, iako je istina suprotna – pobijedio je glasovima umjerenih građana, ljudi kojima su i Milanović, i Hasanbegović i Karamarko podjednako odurno bahati i agresivni. Pogledajte semafor (Cro demoscop).

No osim upornog rada na konstrukciji stvarnosti i rekonstrukciji prošlosti omiljena taktika je diskvalifikacija pojedinca. Nastavak te taktike denunciranja je stigmatizacija, osobna diskvalifikacija svakoga tko misli svojom glavom.

Da bi stvar bila apsurdnija, ima jedna fraza koja se često čuje i selektivno koristi: ”Nećemo razgovarati o svjetonazorskim pitanjima”. Slažem se ja s tim, ali primjećujem da se u tome skriva i licemjerje. Nećemo sada o pobačaju ili Trgu maršala Tita, ali u zraku ostaje neizgovoreni dio rečenice; o tome ćemo kada mi ocijenimo da je vrijeme

Najlakše je prebrojiti zrnca, pronaći strankinje kao žene, optužiti za suradnju s Udbom. Ako to ne pomogne, ide se dalje na djedove i daljnje pretke. Onaj tko nije za desnicu, proglasi se odgovornim za Bleiburg i čistke.

Nije dosta biti ni heroj Vukovara (neka čitaju knjigu Predraga Matića), a i Gotovina im je sumnjiv. Što tek reći o pravim stratezima pobjede Špegelju, Tusu i Stipetiću?

Onaj tko drukčije misli naziva se posprdno drugom da ne bi bilo zabune (odakle je riječ drug pogrda, pa onaj tko me tako nazove spada sa mnom!). Stigmatiziraju se kao dezerteri i oni koji su u vrijeme rata učili slova i domino (gdje si bio Plenkoviću 91 – današnji naslov).

Biti liberal, još gore ljevičar, je pogrda i diskvalifikacija. Kakvo glupo neznanje i izvrtanje istine. No u bitkama za moć to je navodno dozvoljeno. Ja mislim da je štetno i pogubno za čistu savjest.

No vrhunac kiča je borba o povijesnim istinama. Ozbiljni povjesničari, naročito strani, lažu, kažu desničari. Tvrde da je NDH bila kvislinška država, da je imala rasne zakone i logore za istrebljenje.

Predsjednica uporno ponavlja da je ”Za dom, spremni” stari hrvatski pozdrav, no dokazi za to su slabijim od onih o iranskom porijeklu Hrvata.

Sada je izjavila da je registraciju grba HOS-a donijela Račanova Vlada (1998? – dobacili su iz publike). Pa će se ispričati tako da će dati neku izjavu o antifašizmu kad je posjeti neki veleposlanik.

Pa to je izrugivanje. Što se pritom glumi? Pa jasno je da je to bio pozdrav izmišljen kao fraza prepoznavanja tko je na čijoj strani. Zar je i stavljanje desnice na srce stara hrvatska tradicija? Neka pogledaju tko drži ruku na srcu, a tko ne. Ni pokušaj da se ”Dobar dan” zamijeni s ”Pomoz Bog” (što jest bio običaj prije više desetaka godina) nije uspio jer je to ljudima izgledalo kao afektacija.

Predsjednica uporno ponavlja da je ”Za dom, spremni” stari hrvatski pozdrav, no dokazi za to su slabijim od onih o iranskom porijeklu Hrvata

No desničarenje staje na pamfletima, mitologiziranju, stvaranju neprijatelja i izolaciji.

Kad ih stvarno ima, neka napišu svoj manifest, a ne da muljaju o hrabrosti hrvatskog vojnika pod Staljingradom.

Dok to ne naprave, što misliti o njihovoj ideologiji, stilu i hrabrosti?

Neka otvoreno kažu što hoće. Ako žele smjenu nepoštene, indolentne i neobrazovane elite, moraju reći što žele.

Naša desnica nije reformska, već vulgarna. Vulgarnost kao stil dolaska na vlast nije naše otkriće, ali može biti naša propast.

Papa Franjo

Idućih dana obilježavaju se dva važna Dana koji se slave na poticaj Ujedinjenih naroda: Dan borbe protiv korupcije – 9. prosinca – i Dan ljudskih prava – 10. prosinca.

To su dvije usko povezane stvarnosti: korupcija je negativni aspekt koji treba suzbijati, počinjući od osobne svijesti i nadzirući područja civilnog života, osobito ona najrizičnija; ljudska prava su pozitivni aspekt koji treba promicati uvijek novom odlučnošću, da nitko ne bude isključen iz priznavanja temeljnih prava ljudske osobe.

Neka nas Gospodin podupre u tome dvojakom zauzimanju.

(IKA)

Dragan Markovina

Nakon što se početkom prosinca 2016. godine u Jasenovcu ukazala ploča posvećena stradalim pripadnicima HOS-a, s pripadajućim natpisom ”Za dom, spremni” postalo je jasno kako će povratak u kakvo-takvo normalno društvo biti iznimno dugo, a put posve mukotrpan.

Sve skupa s neizvjesnim ishodom. Ostavimo li sada po strani sve one očekivane usporedbe o tome kako Plenković ništa ne poduzima, dok bi Sanader davno naložio uklanjanje te ploče, što je vjerovatno točno, ali posve nebitno, doći ćemo do biti problema.

Hrvatsko društvo se toliko pomaknulo udesno i usvojilo historijski revizionizam, da je ova vijest istinski uznemirila tek malobrojne novinare, nezavisne intelektualce te aktiviste s nevladine scene, dok ju je premoćan dio javnih aktera posve prešutio.

O svemu tome savršeno svjedoči igra skrivača koja već danima traje u vezi ove teme. Preciznije govoreći, praktično nijedan političar, bilo s desnice ili iz SDP-a nije uspio formulirati iskren i jasan stav po ovom pitanju.

Hrvatsko društvo se toliko pomaknulo udesno i usvojilo historijski revizionizam, da je ova vijest istinski uznemirila tek malobrojne novinare, nezavisne intelektualce te aktiviste s nevladine scene, dok ju je premoćan dio javnih aktera posve prešutio

Čitav slučaj inače jasno ukazuje na to tko su te grupacije i ti ljudi koje društvo stalno vraćaju na raspravu o ovim temama, davno definiranim u normalnim društvima.

Ipak, s obzirom da u svakoj vrsti javne komunikacije postoje i oni koji na koncu iskoče kao najprecizniji pokazatelj dominantnog stanja svijesti, ovaj put je u ime političkih elita to napravio Nikola Grmoja.

Njegovi nemušti pokušaji objašnjenja i sveopće relativizacije čitave stvari, kao i zamagljivanje istinske pozadine cijelog slučaja, otkrivaju znatno više no što je on sam želio otkriti.

Za potvrdu ove teze izdvojit ćemo dva detalja. Onaj u kojem govori kako je petokraka kao simbol odigrala nekakvu pozitivnu ulogu u Drugom svjetskom ratu, te onaj da je kod korištenja ustaškog pozdrava bitno u kojem se on kontekstu koristi.

Nalazeći sva moguća opravdanja za revitalizaciju ustaške simbolike, te nudeći antifašizmu jedva iznuđeno i djelomično priznanje, Grmoja je ukazao na istinsku narav svih ovih nastojanja, ali i gromoglasne šutnje koja vlada oko ovog i svih sličnih slučajeva.

Mimo pokušaja prozirne Grmojine kontekstualizacije, slučaj kojeg ovdje bilježimo predstavlja znatno više od pukog i naravno opasnog povijesnog revizionizma.

U oba slučaj se zapravo radi o likovanju nad etničkim čišćenjem. Pri čemu se to u Jasenovcu radi na nekoj općoj razini, dočim je u Splitu riječ o likovanju nad konkretnom situacijom

Ovdje se radi o ciničnom likovanju nad etničkim čišćenjem koje predstavlja jednu od posljedica proteklog rata.

O čemu se radi? Ova jasenovačka posveta hosovcima predstavlja tek nastavak prakse ustanovljene u Splitu.

Jednako kao što ovdje zapravo nije riječ o posveti stradalim pripadnicima postrojbi HOS-a, s obzirom da oni služe tek kao krinka za istinsku poruku, tako o tome nije bila riječ ni na spomeniku HOS-u podignutom na Splitu 3.

U oba slučaj se zapravo radi o likovanju nad etničkim čišćenjem. Pri čemu se to u Jasenovcu radi na nekoj općoj razini, dočim je u Splitu riječ o likovanju nad konkretnom situacijom.

Ovo navodimo iz razloga što je spomenik hosovcima u Splitu podignut u Ulici Ruđera Boškovića, tj. upravo na lokaciji na kojoj su ti isti hosovcima mnoge građane srpske nacionalnosti prisilno izbacili iz vlastitih stanova.

Stoga ove spomeničke akcije ne predstavljaju ništa drugo, doli konačnu legitimaciju i legalizaciju devedesetih godina i svih mogućih nepravdi koje su iz tog doba proizašle.

Da je riječ o općeprihvaćenom konsenzusu unutar oba pola hrvatske političke elite, svjedoči činjenica kako je spomenik u Splitu sponzorirao, govoreći na njegovom otvaranju, gradonačelnik iz redova SDP-a, dok je u Jasenovcu taj logistički dio odradila načelnica iz HDZ-a.

Imajući u vidu kako unutar SDP-a nemaju ni volje, ni kapaciteta za takvo što, postaje očito kako jedinu moguću alternativu predstavlja djelovanje u paralelnom društvu

Na ovaj način uspostavljeno je opće suglasje da se cinizam isplati i da manjine i oštećeni u društvu trebaju biti zahvalni za puku egzistenciju i okaniti se iluzija o zaštiti države.

Najveći problem koji iz svega ovoga proistične odnosi se na činjenicu da su stariji građani posve svjesni svake navedenog i unaprijed računaju s cinizmom vladajućih, ali da mlada populacija o čitavom kontekstu realno ne zna ništa, zahvaljujući čemu logično upija poruke i signale s vrha.

Kako političke, tako društvene, obrazovne i medijske.

Kako nas to dovodi do situacije u kojoj je većina mladog stanovništva, koje je formirano unutar takvog konteksta nekritički pristalo uz dominantne ideje nacionalizma, historijskog revizionizma, klerikalizma i dubinskog prijezira prema svim vrstama manjina, posebno prema Srbima, jasno je kako je za prevladavanje takvog stanja potreban dugoročan rad na svim navedenim poljima.

Imajući u vidu kako unutar SDP-a nemaju ni volje, ni kapaciteta za takvo što, postaje očito kako jedinu moguću alternativu predstavlja djelovanje u paralelnom društvu.

Točnije, tek izgradnja paralelnih i neovisnih obrazovnih i medijskih institucija, zajedno s djelovanjem unutar službenih institucija i zauzimanjem političkog prostora mogu donijeti nekakvu primjenu paradigme, i to tek na duže staze.

(Prenosimo s portala Telegram.hr).

”Ukoliko ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo” glasi pravilo za kojim su kroz noviju povijest posegnuli mnogi političari na vlasti kad nisu imali hrabrosti iznijeti jasan stav o nekom problemu.

Najnoviji primjer dolazi iz Vlade Republike Hrvatske. Njezin premijer Andrej Plenković za alibijem povjerenstva posegnuo je u trenutku kad se našao pred zidom zbog zahtjeva oporbe da se skine ploča postavljena u Jasenovcu jedanaestorici poginulih pripadnika HOS-a, jer u svome grbu sadrži svakom normalnom građaninu Hrvatske odiozan pozdrav zločinačkog ustaškog režima u kojemu je bio moguć logor smrti poput onog jasenovačkoga.

Kad smo pomislili da su debelo iza nas devedesete godine u kojima se opako koketiralo s ustaškim simbolima i odorama, znakovljem, govorom i korienskim pravopisom, godine u kojima se sistematski obezvređivao partizanski, antifašistički pokret, vrijeme u kojem su ljudi mijenjali imena i prezimena samo da prežive, dobili smo nažalost samodopadnu ignoranticu za predsjednicu.

S Pantovčaka je naglavce, odmah po dolasku, izbacila bistu vođe tog istog partizanskog pokreta, ali ju pritom nimalo ne smeta fotografiranje uz hrvatski grb što počinje bijelim poljem. Ispričava se zbog srpskih ”Pionir” čokoladica (samo u nas hrana ima nacionalnost), ali ne i zbog ustaškoga pozdrava uklesanog u ploču u Jasenovcu.

S Pantovčaka je naglavce, odmah po dolasku, izbacila bistu vođe tog istog partizanskog pokreta, ali ju pritom nimalo ne smeta fotografiranje uz hrvatski grb što počinje bijelim poljem. Ispričava se zbog srpskih ”Pionir” čokoladica (samo u nas hrana ima nacionalnost), ali ne i zbog ustaškoga pozdrava uklesanog u ploču u Jasenovcu

I naravno, dok umiveni premijer onim svojim izbirokratiziranim, pravnim rječnikom predlaže povjerenstvo i događaj u Jasenovcu prozirno relativizira dosadnim ponavljanjem osude svih totalitarnih režima, uvjeren da će time zastrašiti one koji traže da se bez odlaganja sporna ploča ukloni, dok Predsjednica koja sliku svoju dijeli i ljubi bježi od novinara k’o od kuge i ne daje izjave o spornoj spomen-ploči strahujući da se ne zamjeri onima koji se na svim skupovima zamataju u grb što počinje bijelim poljem i bespogovorno glasaju i financiraju nju i njezine na svim izborima, gužvu koriste i prostor otvaraju politički marginalci tipa Ante Đapića.

Nasuprot birokratskom govoru Andreja Plenkovića koji u nekoliko minuta ne uspije reći ništa što bi se dalo pamtiti duže od minutu, eto nama ratnički raspoloženog Đapića i društvanca čije obraćanje zato vrvi prijetnjama, arhaičnim vitezovima, neprijateljima, lustracijom, borbom, Bleiburgom, domoljubima i crvenima… Slušam njegovu nezgrapnu ikavicu i mislim si, Bože, kao da ih je netko teleportirao iz ’91.

Za njih i Prvi program HRT-a Domovinski rat je “never ending story“, nepresušno vrelo za raznorazna nova dijeljenja i sukobe, duhovnu hranu bez koje bi ti smiješni ljudi pričali samo doma televizoru. Uz pomoć Željke Markić, kojoj su ti profesionalni mrzitelji pomagali oko skupljanja potpisa, organizirat će, vele, referendum oko spornog pozdrava,Tita i koječega drugog.

Bože, kako je zamorna ta referendumska vrtnja u krug, ta potreba neostvarenih i iskompleksiranih da vrijednost traže u onome što je očigledno krivo i zlo. Vrijednosni sustav takvih rezultirao je i onim strašnim prilogom u TV kalendaru ove srijede.

Godišnjicu strašnog ubojstva dvanaestogodišnje djevojčice koju je iz sna prenulo odvođenje i ubojstvo oca nepoćudna imena, za koje tvorac priloga, indoktriniran s četvrt stoljeća nacionalističke propagande, smatra da je medijski prenapuhano

Tekstom još uvijek anonimnog vanjskog suradnika i isto tako anonimnog urednika koji je taj mrziteljski uradak pustio. Riječ je, naravno, o obljetnici ubojstva obitelji Zec.

Godišnjici strašnog ubojstva dvanaestogodišnje djevojčice koju je iz sna prenulo odvođenje i ubojstvo oca nepoćudna imena za koje tvorac priloga, indoktriniran s četvrt stoljeća nacionalističke propagande, smatra da je medijski prenapuhano.

Bojan Glavašević je s pravom upozorio da je taj prilog ponovno ubojstvo male Aleksandre Zec! Nema dvojbe, ponovni je to pucanj u svako nevino dijete. Svakoga tko je u ružičastoj pidžamici potrčao u noći za mamom i tatom koje odvode zločinci. Pucanj ubojica koje je ova država u kojoj i čokoladice imaju nacionalnost prvo oslobodila – a potom im na prsa okačila odličja.

Voljom bezdušnih kriminalaca koje je netko unovačio da se bore za “našu stvar” odlučena je strašna smrt jedne nevine zagrebačke obitelji krivih krvnih zrnaca, jedne zagrebačke djevojčice na Sljemenu, smrt koja je postala paradigmatskom upravo zbog ignorantskog odnosa države, zbog žmirenja i šutnje svih nas da su civili ubijeni oružjem koje je zadužila jedinica pričuvnog sastava MUP-a, da ih je ubio i to priznao netko tko je valjda trebao čuvati i braniti u ratu građane Zagreba.

Takvi svojim mlakim stavom ili otvorenim koketiranjem s onima koji negiraju zločinački karakter NDH vuku suvremenu Hrvatsku u slijepu ulicu novih podjela, pa i zločina… Nema tih podobnih čokoladica koje mogu isprati gorak okus aktualne politike

Šteta da nitko iz državnog vrha nije smogao snage pojaviti se na komemoraciji u povodu dvadeset i pete obljetnice ubojstva Zečevih koju je organizirala Antifašistička liga i javno osuditi taj sramotni zločin.

No možda je nerealno očekivati takvo što od onih koji  relativiziraju prilog u TV kalendaru koji ni jedna naknadna, iznuđena isprika HRT-a ne može ublažiti, onih koji se slikaju uz zastave s početnim bijelim poljem i osnivaju povjerenstva kad im funkcija nalaže da jasno i glasno osude pozdrav koji je stajao pod nalozima što su u strašnu smrt odvodili u Drugom svjetskom ratu brojne Židove, Srbe, Rome…

Takvi svojim mlakim stavom ili otvorenim koketiranjem s onima koji negiraju zločinački karakter NDH vuku suvremenu Hrvatsku u slijepu ulicu novih podjela, pa i zločina…

Nema tih podobnih čokoladica koje mogu isprati gorak okus aktualne politike.

Mihail Miki Ostrovidov
Foto: Jutarnji list

Umro je Mihail “Miki” Ostrovidov, dugogodišnji snimatelj Televizije Zagreb, odnosno Hrvatske televizije. Ispraćen je na Mirogoju u utorak, 6. prosinca 2016.

To nije vijest. Ali vijest jest da na tome posljednjem ispraćaju nije bilo nikoga tko bi u ime Hrvatske televizije (pa ni Hrvatskog novinarskog društva) izrekao makar i onih nekoliko kurtoaznih riječi, kakve su uobičajene u tim prilikama.

Ama baš nikoga.

Za mikrofon je stala samo predstavnica Udruge Rusa u Republici Hrvatskoj (Miki  je bio sin ruskog liječnika, jednoga od tisuća izbjeglih nakon Oktobarske revolucije godine 1917.).

A zašto je to vijest? Pa jednostavno zato što je taj Mihail Ostrovidov bio jedan iz prve generacije onih koji su stvarali televiziju u Hrvatskoj, zato što je – uz Mladena Delića – ovjekovječen na fotografiji kao snimatelj prilikom prvoga tv-prijenosa jednoga sportskog događaja u Hrvatskoj, nogometne utakmice u Maksimiru.

Zato, napokon, što Miki Ostrovidov nije bio tek jedan od brojnih televizijskih snimatelja, nego je bio jedan i jedinstven. Došavši na televiziju, donio je znanje i iskustvo filmskog snimatelja (pamti li još netko Dušana Vukotića i njegov film “Igra”, kao i nagrade što ih je skupljao širom svijeta?).

Njegovu oku, odnosno oku njegove kamere jedva da je nešto moglo izbjeći. Imao je nevjerojatno mirnu ruku i sve je snimao “iz ruke”, uključujući i intervjue sa šefovima država.

Miki Ostrovidov nije bio tek jedan od brojnih televizijskih snimatelja, nego je bio jedan i jedinstven. Došavši na televiziju, donio je znanje i iskustvo filmskog snimatelja (pamti li još netko Dušana Vukotića i njegov film “Igra”, kao i nagrade što ih je skupljao širom svijeta?)

Pred njime i njegovom kamerom prodefilirali su vodeći svjetski državnici onoga vremena, od njemačkih i austrijskih predsjednika, kancelara i šefova diplomacije (Carstens, von Weiczackaer, Kohl, Genscher, Kirschlaeger, Kreisky, Vranitzky, Sinowatz), pa do izraelskog ministra obrane, kasnijeg premijera Jitzaka Rabina i šefa opozicije i kasnijeg predsjednika Shimona Peresa. Jugoslavenskog Predsjednika Tita da i ne spominjemo.

Zajedno s autorom ovih redaka, uz tonskog snimatelja Vladu Jurkovića, bio je prvi kamerman i iz Jugoslavije, i iz jedne socijalističke zemlje koji je ušao u centralu protuzračne obrane SAD-a i Kanade, smještenu u dubini Stjenjaka kod Colorado Springsa.

Jugoslavije više nema, ni socijalizma više nema, ali u centralu NORAD-a nakon Mikija Ostrovidova nitko iz regije s kamerom u ruci više nije ušao. A to će nešto reći.

Zašto su napisani ovi reci?

Ne toliko zbog itekako utemeljenog zgražanja, pa i bijesa, svih onih koji su Mihaila Ostrovidova poznavali, koji su s njime dugi niz godina surađivali i koji su, baš kao i on, voljeli posao što su ga radili, znajući da zaista rade za javnost (mada se tadašnja televizija nije kitila imenom “javna”).

To neka ostane dio intimnog doživljaja svakoga tko je našao shodnim doći na groblje na Mirogoju i oprostiti se od Mikija.

Ali, ignorantski odnos prema njemu, prema onome što je on značio za uspostavljanje i razvoj televizije u Hrvatskoj, to je dobar povod za razmišljanje na margini jedne smrti, dobar povod da se – još jednom – na sasvim konkretnom primjeru konstatira i potvrdi kako Republika Hrvatska i njezine institucije (odnosno ljudi koji su im na čelu) apsolutno ništa ne drže do onih koji su stvorili, znanjem i radom, podlogu na kojoj oni ili nastavljaju, ili je dušmanski uništavaju – većinom ovo drugo.

Ignorantski odnos prema njemu, prema onome što je on značio za uspostavljanje i razvoj televizije u Hrvatskoj, to je dobar povod za razmišljanje na margini jedne smrti, dobar povod da se – još jednom – na sasvim konkretnom primjeru konstatira i potvrdi kako Republika Hrvatska i njezine institucije (odnosno ljudi koji su im na čelu) apsolutno ništa ne drže do onih koji su stvorili, znanjem i radom, podlogu na kojoj oni ili nastavljaju, ili je dušmanski uništavaju – većinom ovo drugo

U Hrvatskoj se veliča “stoljeće sedmo”, slave se bitke o kojima nema povijesnih zapisa (poput one na Grobniku), bezobzirno se “nacionaliziraju” povijesne ličnosti koje i neke druge nacije smatraju svojima (poput Nikole Šubića Zrinskoga, kojega Mađari poznaju kao Miklosa Zrinya i slave kao svojega junaka).

U Hrvatskoj “znamo” da je pozdrav “za dom – spremni” – stari hrvatski pozdrav, odnosno da se njega može čuti i u operi što slavi nesretnoga Zrinskoga, mada je notorna laž i jedno, i drugo.

U Hrvatskoj se “heraldičari čudom čude” zašto nekome smeta što se Predsjednica fotografira uz zastavu na kojoj povijesni hrvatski grb počinje s bijelim poljem i uče nas kako se prvo polje tokom povijesti mijenjalo, malo je bilo bijelo, malo crveno.

To je, doduše, točno, ali jednako je točno i to da se kukasti križ može vidjeti na budističkim hramovima u npr. Tajlandu, uklesan prije nekoliko stoljeća, pa ga ipak svi smatraju simbolom nacizma i zabranjuju ga.

E pa ako je to točno, a jest (!), onda nije ništa manje točno i to da su ustaše, odgovorni za grozne masovne zločine protiv Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata – neistomišljenika, za sva vremena kompromitirali varijantu hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem.

Jednako je tako točno i to da “kuna” kao valuta u Hrvatskoj nikad nije postojala, osim u ustaškoj tzv. NDH i – naravno – sada, kada nas se također pokušavalo uvjeriti kako je kuna bila platežno sredstvo kroz stoljeća (krzno kune u robnoj razmjeni – da, ali valuta koja bi se zvala “kuna”, nikada osim u NDH i u RH).

U današnjoj Hrvatskoj je odiozno, a uskoro će postati u doslovnom smislu riječi i opasno, reći kako je Hrvatska u vrijeme Jugoslavije bila razvijenija nego što je danas, kako je imala neusporedivo više industrijskih pogona i tvornica (koje su uz profit izvozile i na zahtjevna tržišta Zapada), nego što ih nakon “uspješno” provedene privatizacije i pretvorbe ima danas, kako je imala poljoprivredu od koje su mogli živjeti oni koji su se njome bavili, ali koja je i pokrivala dobar dio potreba tržišta, smanjujući potrebu za uvozom.

U Hrvatskoj je u najmanju ruku nezgodno reći kako je upravo u Zagrebu počela televizijska era ne samo u Hrvatskoj, nego i u Jugoslaviji, kako je ona televizija iz “vremena mraka” bila i poznata i cijenjena po izvrsnom dramskom programu (djela hrvatskih književnika na prvome mjestu – zamislite samo to); zatim po iznimno cijenjenom – i u inozemstvu – obrazovnom program; i – ne na kraju – po vanjskopolitičkom programu koji je uz pomoć nekolicine stalnih dopisnika iz ključnih punktova u svijetu i novinara iz zagrebačke redakcije koje se slalo na izvještavanje o svemu što je bilo procijenjeno relevantnim (mnogo više na Zapad, nego na Istok) omogućavao zainteresiranim gledateljima da shvate u kakvome svijetu žive i kakva je i zašto je takva vanjska politika zemlje čiji su bili državljani.

O svemu tome danas nije uputno govoriti, jer nas (odnosno “njih”) ne zanima istina o onome što je bilo jučer, ali ih zanimaju mitovi koji govore o tome što je bilo u dalekoj prošlosti.

Ova današnja Hrvatska ne želi priznati i prihvatiti da je Hrvatska postojala i prije godine 1990., da su u toj Hrvatskoj živjeli i radili normalni ljudi, nikakva komunistička čudovišta (što ne znači da nije bilo kriminala, pa i zločina u prvim mjesecima nakon pobjede u Drugome svjetskom ratu), da su ti ljudi ostvarivali i uspjehe i gradili sve ono što se nakon godine 1990. u stilu pijanog milijunaša rasprodaje i uništava

Današnja Hrvatska, koliko god da će ta usporedba mnogima zasmetati, ponaša se – mada neporecivo antikomunistički orijentirana, sklona čak i lovu na “komunističke vještice” – potpuno u skladu sa stihovima Internacionale “prošlost svu zbrišimo za svagda”.

Ova današnja Hrvatska ne želi priznati i prihvatiti da je Hrvatska postojala i prije godine 1990., da su u toj Hrvatskoj živjeli i radili normalni ljudi, nikakva komunistička čudovišta (što ne znači da nije bilo kriminala, pa i zločina u prvim mjesecima nakon pobjede u Drugome svjetskom ratu), da su ti ljudi ostvarivali i uspjehe i gradili sve ono što se nakon godine 1990. u stilu pijanog milijunaša rasprodaje i uništava.

Jedan od takvih normalnih ljudi bio je i Mihail “Miki” Ostrovidov. Pionir televizije, neponovljivi profesionalac, jedan od onih koji su sebe, kroz svoj rad, utkali u napredak ove zemlje.

To je i razlog zbog kojega na posljednjem ispraćaju nije bilo nikoga iz Hrvatske televizije da kaže makar samo i jedino: hvala. Zaslužio je. I to je ono što se na margini jedne smrti može i mora reći, ne samo o jednome čovjeku, nego i o državi u kojoj živimo. A to se čak ni na groblju nitko nije udostojao reći. Zbog straha od istine o prošlosti? Možda…

(Prenosimo s portala Forum.tm).

(Opaska uredništva: ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Želite li dobro zarađivati, a niste poduzetnik spreman na ulagačke rizike, u kapitalističkom svijetu morate vladati nekakvom specijalističkom vještinom, biti, na primjer, neurokirurg, ili mikrobiolog, ili kompjutorski programer, ili analitičar burzovnog tržišta, ili redatelj reklama, ili odvjetnik za razvode…

U tome kao i u svemu drugome vrijedi glasoviti zakon ponude i potražnje: što manje njih znaju raditi to što vi radite, vas će bolje plaćati. I mnogi se krvavo trude da bi stekli takve nekakve rijetke kvalifikacije.

Nemilosrdna ih konkurencija naprosto sili na to. Ljudi uzimaju studentske kredite koje će desetljeće ili dva kasnije otplaćivati i školuju se dugo, do penzije se trude biti što bolji u svome poslu.

S druge strane, što treba za posao taksista? Da biste postali taksist, treba vam osobni automobil i dozvola za upravljanje vozilima B-kategorije, dvije stvari koje zapravo svi imaju. Od sedam milijardi ljudi na svijetu, najmanje pet milijardi sutra bi ujutro mogli uključiti taksimetar i preko ramena upitati: “Di ćemo?”

Da biste postali taksist, treba vam osobni automobil i dozvola za upravljanje vozilima B-kategorije, dvije stvari koje zapravo svi imaju. Od sedam milijardi ljudi na svijetu, najmanje pet milijardi sutra bi ujutro mogli uključiti taksimetar i preko ramena upitati: “Di ćemo?”

Tako je mnogo onih koji to umiju, da to jednostavno, po zakonu ponude i potražnje, ne može biti sjajno plaćeno. Vožnja taksija zbog toga je u kapitalističkom svijetu loš, obično privremen ili dopunski posao za studente i useljeničku sirotinju, i nitko se zbog toga ne buni.

Mušterija na stražnjem sicu taksija na Manhattanu lijepo bi se začudila da im majstor za upravljačem stane jadikovati kako radi i subotom i nedjeljom, i na Božić i na Uskrs, bez godišnjeg i bolovanja, i kako svejedno, jebi ga, nema.

Da taksist iznenada i bez nekog posebnog povoda krene cviliti kako slabo zarađuje, mušterija bi mu zacijelo rekla: “Pa, pajdo moj, možda bi onda trebao imati nekakvu pravu školu. Ozbiljniju od auto-škole.”

Gdje vlada okrutna kapitalistička pravda, ne možete očekivati da ćete plaćati struju, plin, stanarinu, hranu, odjeću i obuću, školovati djecu, sa ženom se povremeno provoditi u kockarnicama u Atlantic Cityju i ispunjavati sve druge zamislive i nezamislive egzistencijalne potrebe samo zahvaljujući trotjednom tečaju koji ste završili u tinejdžerskoj dobi i koji je, osim vas, završilo tristo pedeset milijuna drugih Amerikanaca.

Morate se truditi više da biste preživjeli, a čudnovat slučaj taksista koji drže da trebaju biti u istom platnom razredu sa sveučilišnim nastavnicima i šefovima kardiologije, postoji samo u zbunjenim postsocijalističkim zemljama poput naše.

Mušterija na stražnjem sicu taksija na Manhattanu lijepo bi se začudila da im majstor za upravljačem stane jadikovati kako radi i subotom i nedjeljom, i na Božić i na Uskrs, bez godišnjeg i bolovanja, i kako svejedno, jebi ga, nema

Samo još ovdje taksisti misle kako mogu uzimati jednako kao zubari i inženjeri i kako im pripada pravo da spriječe konkurenciju koja je njihov posao spremna raditi za razumniji novac, koja bi vozila za cijenu što je bliža realnoj cijeni vožnje na slobodnom tržištu roba i usluga.

Oni su ostali valjda jedini koji još nisu naučili tu tešku lekciju. Nakon što je konkurencija uništila Jugoplastiku, Jugovinil, Dalmu, Primu, željezaru, pivovaru, škver i desetke drugih privrednih subjekata u gradu, splitski taksisti morali su shvatiti da će jednom doći red i na njih.

Konkurencija uvijek dođe, to je naprosto smisao kapitalističkog svijeta kojemu smo od malih nogu žudjeli pripadati. Jednom će se neizbježno pojaviti netko tko bi vaš posao radio jeftinije od vas i tada je uzaludno i glupo pitati kako se to njemu isplati.

Jednako je tako glupo kad gradonačelnik Baldasar reče da je u Splitu “već dosta taksija” i ne trebamo nove. Otkud uopće logika da nečega imamo dosta i zašto ona nije vrijedila kod otvaranja stalno novih trgovačkih centara?

Da smo se prije dvadeset godina sjetili kako imamo dosta robnih kuća, Dalma i Prima još bi radile, a City Centar One i Mall of Split nikad ne bi bili sagrađeni. Da smo zabranili prodaju kineskih šlapa, žene bi u Jugoplastici i danas krojile gumu.

Morate se truditi više da biste preživjeli, a čudnovat slučaj taksista koji drže da trebaju biti u istom platnom razredu sa sveučilišnim nastavnicima i šefovima kardiologije, postoji samo u zbunjenim postsocijalističkim zemljama poput naše

Napokon, da je netko u proljeće 1990. energično udario šakom po stolu i zaključio kako imamo dosta političkih stranaka, jer SKJ, Bogu hvala, ispunjava sve naše potrebe, nikad ne bismo znali ni za HDZ ni za doktora Franju Tuđmana, niti bismo vidjeli ostvarenje neovisne, samostalne i suverene hrvatske države.

Svejedno, meni je drago da postoje splitski taksisti i Ivo Baldasar. Dapače, velike nade ja polažem u njih i u njihove plemenite napore u izgradnji pravednijeg svijeta.

I taksisti i Baldasar uskoro će ostati bez posla, pa će imati mnogo vremena za čitanje Marxova “Kapitala” i Lenjinove “Države i revolucije” i izabranih spisa Edvarda Kardelja, da se teorijski temeljito pripreme za posljednji odlučni i teški boj protiv mrskog kapitalizma.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

(Opaska uredništva: ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Ovu kolumnu pišem u središtu egzotične Havane. Tu sam već tjedan dana na specijaliziranom studijskom boravku s doktorantima jednog američkog sveučilišta. Sutra nam dolazi i američki predsjednik Barack Obama sa svojom obitelji. Poslije njega dolaze razvikani Rolling Stonesi i tako redom, a ponajčešće preko reda mnogi globalno slavni i za publiku i turiste atraktivni first-time posjetitelji.

Havana, grad od dva i pol milijuna stanovnika, pun tropske egzotike i prastarih automobila, postaje kultno mjesto povijesnih političkih i eklezijalnih susreta, velikih kulturnih zaokreta i buđenja nade i energije za stvaranje bolje budućnosti.

Prošlog su se mjeseca ovdje sastali papa Franjo i ruski patrijarh Kirill te time najavili definitivni proces prekidanja kršćanskog raskola koji je službeno eksplodirao 1054. godine, a ekumenski nije saniran sve do dana današnjeg.

Rimski pape otkad putuju svijetom vole navratiti u ovu službeno još uvijek komunističku zemlju. To uvelike začuđuje one koji znaju da je Ivan XXIII. ubrzo nakon revolucije njezinog lidera Fidela Castra 1962. godine ekskomunicirao iz Crkve. To je trebala biti ozbiljna opomena drugim potencijalnim revolucionarima marksističke orijentacije. Castro je pozatvarao mnogobrojne vjerske škole, ukinuo vjerske blagdane, istjerao iz zemlje inozemne misionare te na mnoge druge načine, a po uzoru na Sovjetski Savez, ograničio vjerske slobode.

Velike zasluge za postupno otvaranje Kube i zaokret prema većoj vjerskoj slobodi pripadaju poznatoj viziji i poduzetnosti poljskog pape Ivana Pavla II. Njegova prijelomna posjeta Havani početkom 1998. godine je zbunila svjetsku javnost, pa i same Kubance. Amerikanci nisu krili nezadovoljstvo što je Papa usred Havane kritizirao politiku Washingtona zbog nametnutog embarga i tražio njegovo ukidanje

Vijest o ekskomunikaciji Fidela Castra je tada ostala u sjeni otvaranja duhovno-revolucionarnog Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.), a temeljena je na malo poznatoj i još rjeđe primjenjivanoj odluci konzervativnog Pija XII. kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističko-ateističkih režima.

Velike zasluge za postupno otvaranje Kube i zaokret prema većoj vjerskoj slobodi pripadaju poznatoj viziji i poduzetnosti poljskog pape Ivana Pavla II. Njegova prijelomna posjeta Havani početkom 1998. godine je zbunila svjetsku javnost, pa i same Kubance. Amerikanci nisu krili nezadovoljstvo što je Papa usred Havane kritizirao politiku Washingtona zbog nametnutog embarga i tražio njegovo ukidanje.

Karol Woytila je bio impresioniran Castrovim proučavanjem njegovih enciklika, a Fidel je otvoreno hvalio novu socijalnu viziju pravednijeg svijeta koju je propovijedao ovaj duhovni otac poljske Solidarnošć i ključni strateg dekomunizacije Istočne Europe.

Utjecaj poljskog pape na osobno i političko otvaranje kubanskog diktatora i njegovo pozitivnije vrednovanje religije je trenutno tema nekih interdisciplinarnih istraživanja kojima se ovih dana pozabavila i moja doktorska skupina. Postoje mnogobrojni dokazi (i živi svjedoci!) da su se Fidel Castro i Ivan Pavao II. iznenađujuće dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali

Ne smijemo preskočiti ni posjetu pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Tada je papin domaćin bio mlađi brat Raúl Castro, koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela, ali nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred papin dolazak Kuba ”iz humanitarnih razloga” oslobodila 2900 zatvorenika, uglavnom političkih disidenata.

Obama na Kubu dolazi kao prvi američki predsjednik nakon više od pola stoljeća otvorenog antagonizma, mnogobrojnih ali neuspjelih američkih pokušaja da smaknu Castra i konstantne hladnoratovske prijetnje vojnim sukobom neslućenih razmjera. (O tome sam na ovom mjestu pisao u srpnju prošle godine.)

Obamin povijesni dolazak u Havanu predstavlja vrhunac ubrzanog procesa normalizacije kojim se završava mučno poglavlje potpunog ekonomskog embarga, izolacije i spominjanog neprijateljstva.

Zapravo su dolasci rimskih papa, a posebno zauzimanje prvog latinoamerickog pape Franje, pripremili klimu i teren za Obamine konkretne korake otvaranja prema Kubi.

Otpočelo je olakšavanjem putovanja i trgovine između dviju zemalja. U svega nekoliko mjeseci su otvorene nove avionske linije, a krenuo je i pravi procvat turizma, da bi potkraj protekle godine sve kulminiralo proslavljenim uspostavljanjem diplomatskih odnosa. Obama dolazi u Havanu da taj cijeli proces zapečati, a sebi (retroaktivno) osigura mjesto u povijesti onih političkih lidera koji su zaslužili Nobelovu nagradu za mir.

Jose Martí je intelektualni gigant, neosporno najveća i daleko najutjecajnija ličnost kubanske povijesti, od svih priznat i bezrezervno hvaljen nacionalni heroj. Njegov je rođendan državni blagdan koji se svake godine proslavlja kao veličanstven nacionalni festival patriotizma i kulture. Štogod se dogodilo s memorijom Fidela Castra poslije njegove smrti i(li) promjene političkog sistema, naši nam sugovornici tvrde da ”Martí ostaje dovijeka”

Danas se u službenim krugovima na Kubi najviše govori o inozemnim investicijama. Sveprisutni američki ekonomski stručnjaci prate i servisiraju poslovnu elitu, investiture, bankare i direktore nekih od najvećih američkih kompanija. Kuba je, takoreći preko noći, postala zemljom neslućenih poslovnih mogućnosti i potencijala.

Jedan od kubanskih intelektualaca nam objašnjava kako ova poslovna užurbanost i matematički kriterij uspješnosti, kombinirani s nedostatkom interkulturalnog senzibiliteta, bezobzirno gaze preko nekih vrednota, pa bi stoga mogli biti i kontraproduktivni.

Kubu i njezin dobrohotan narod krase neke karakteristike na koje se materijalistički orijentirani kapitalisti s fokusom na brzi dobitak moraju tek priviknuti. Za Kubance, na primjer, novac vrijedi manje od povjerenja, a bez dobrih ljudskih odnosa i prijateljskog raspoloženja nema plodonosnih poslovnih dogovora.

Kubanski javni djelatnici i intelektualci koje susrećemo su zabrinuti što većina zapadnih investitora zna samo za užasne posljedice embarga po kubansku ekonomiju u cjelini, ali pojma nemaju o njihovu pogubnom utjecaju na ono sto je najvrednije u Kubi, a to su osiromašene obitelji.

Kuba je siromašna zemlja. Prosječna mjesečna plaća, recimo jednog učitelja, je ispod 25 US dolara. Mnogi visokoobrazovani mladi ljudi napuštaju domovinu koja ih treba. Slično našoj situaciji, među onima koji odlaze za boljim prilikama i primanjima je i izuzetno visok broj liječnika.

Miami je postao ”druga Havana”. Kubanci nam u polušali tvrde da Amerika bez njih nema budućnosti, a to potkrepljuju poznatim podatkom da su se u vrhu republikanskih kandidata za predsjednika USA našla čak dva senatora kubanskog podrijetla, te da će američki narod, ako je pametan, umjesto bahatog biznismena Donalda Trumpa izabrati ”Kubanca” Teda Cruza.

Od svih poznatijih ličnosti iz kubanske povijesti i sadašnjosti moji studenti i ja smo najviše zaintrigirani velikim Jose Martíjem. Za njega smo se počeli posebno zanimati kada smo ustanovili da su Havana i svi drugi važniji provincijski gradovi puni trgova, ulica te kulturnih i inih institucija koje nose njegovo ime.

Jose Martí je intelektualni gigant, neosporno najveća i daleko najutjecajnija ličnost kubanske povijesti, od svih priznat i bezrezervno hvaljen nacionalni heroj. Njegov je rođendan državni blagdan koji se svake godine proslavlja kao veličanstven nacionalni festival patriotizma i kulture. Štogod se dogodilo s memorijom Fidela Castra poslije njegove smrti i(li) promjene političkog sistema, naši nam sugovornici tvrde da ”Martí ostaje dovijeka”.

Martí, koji je živio samo 42 godine, bio je jedan od ključnih pokretača i organizatora narodnooslobodilačkog rata protiv Španjolske u 19. stoljeću, pa ga stoga drže i ocem neovisne domovine. Kao čovjek izuzetnih diplomatskih vještina te vrlo jasne i uvjerljive komunikacije uspio je uvjeriti generale koji su se već umorili od višegodišnjeg neuspješnog ratovanja i organizirati ih za uspješnu borbu za neovisnost i izgradnju nove Republike.

Kubu i njezin dobrohotan narod krase neke karakteristike na koje se materijalistički orijentirani kapitalisti s fokusom na brzi dobitak moraju tek priviknuti. Za Kubance, na primjer, novac vrijedi manje od povjerenja, a bez dobrih ljudskih odnosa i prijateljskog raspoloženja nema plodonosnih poslovnih dogovora

Za mene i moju studijsku skupinu je taj mršavi čovjek malog rasta, ali velikan misli, riječi i djela izuzetan primjer svestrano uspješnog društvenog i intelektualnog lidera. Bio je plodan pisac, pjesnik, novinar, filolog, lingvist, prevoditelj. Ukratko: čovjek enciklopedijskog znanja koji je prije sto godina tako kompetentno i kreativno pisao o svim zamislivim temama da ga i danas posvuda čitaju kao relevantnog suvremenika.

Martí je osim strateške poduzetnosti i organizacijskih sposobnosti bio istovremeno i veliki intelektualac prepoznatljive, ali nenametljive duboke osobne duhovnosti. Osim univerzalnih vrednota fascinira njegov istovremeni snažan domovinski apel. Svi ga citiraju kao čovjeka koji je promicao najplemenitije ideale slobode i dobrote, ali i požrtvovnosti i sebedarja, bez kojih nema ostvarenja tih ideala. ”Sa svima i za dobro svih!” je vjerojatno njegova najcitiranija izreka, neka vrsta kubanskog zlatnog pravila.

S Obamom ili bez njega, već zbog otkrića velikog Martíja se isplatilo doći na Kubu.

Foto: DHA

”Europa – izbjeglice su naša braća i sestre”, tema je sastanka europskih gradonačelnika koji je održan 9. i 10. prosinca u Vatikanu, a koji je organizirala Papinska akademija znanosti.

Susret, na kojemu je sudjelovalo oko 80 gradonačelnika uglavnom sa Staroga kontinenta, ali i drugih, želio je privući pozornost javnosti na sve veći broj izbjeglica na našem planetu, kojega su uzroci ratovi, siromaštvo i elementarne nepogode.

Programom je bilo predviđeno da ih u subotu poslijepodne papa Franjo primi u audijenciju.

Podizanje novih zidova i ograda neće zaustaviti milijune izbjeglica koji bježe od nasilja, krajnjega siromaštva, bolesti, suše i poplava; samo međunarodna suradnja u svrhu postizanja društvene pravednosti može biti rješenje za tu krizu.

Podizanje novih zidova i ograda neće zaustaviti milijune izbjeglica koji bježe od nasilja, krajnjega siromaštva, bolesti, suše i poplava; samo međunarodna suradnja u svrhu postizanja društvene pravednosti može biti rješenje za tu krizu

Od te su misli, kako je istaknuto u obavijesti organizatora, krenuo rad skupa. Njime se, naime, željelo upozoriti na prijetnju svjetskoj stabilnosti koja se nalazi u sve većem broju izbjeglica, kojih je, kako se procjenjuje, više od 125 milijuna.

Tri četvrtine njih jesu ljudi kojima je hitno potrebna humanitarna pomoć; ljudi koji su primorani napustiti svoju zemlju zbog ratova.

Uzroci su takvoga stanja u čovječanstvu koje teži samoljublju i osobnim interesima, ističe se u priopćenju Papinske akademije znanosti koji je prenio Radio Vatikan

Potom se ističe da bi rješenje za te humanitarne krize bilo prekid svih oružanih sukoba, podupirući pravednost oslanjajući se na međunarodno pravo, kako bi se pridonijelo ublažavanju napetosti i jačanju svijesti o dužnostima prema ljudskom rodu.

(IKA)

“Gdje počinju ljudska prava? U malim mjestima blizu doma, tako malima da ih se ne vidi na kartama svijeta. Ipak ta mjesta čine svijet pojedinca – susjedstvo u kojem živi , škola ili fakultet kojeg pohađa, tvornica, farma ili ured u kojem radi. To su mjesta gdje svaki muškarac žena i dijete traži jednaku pravdu, jednaku šansu, jednako dostojanstvo bez diskriminacije. Ukoliko ta prava ne znače ništa tamo, onda malo znače bilo gdje drugdje. Bez djelovanja građana kojima je stalo da ih ostvaruju blizu svoga doma, uzalud ćemo tražiti napredak u širem svijetu.”

Eleanor Roosevelt

SOLIDARNA je prva domaća privatna zaklada u Republici Hrvatskoj  koju je osnovalo 55 pojedinaca i udruga u svrhu podrške autonomiji i održivosti građanskog djelovanja na promociji i zaštiti temeljnih sloboda, socijalne i ekonomske pravde, okoliša, javnih dobara, demokracije i vladavine prava.

Prigodom javnog predstavljanja SOLIDARNE, u zagrebačkom kinu Europa u subotu 10. Prosinca, na Međunarodni dan ljudskih prava, predsjednica Zakladne uprave Urša Raukar objasnila je motivaciju pokretanja zaklade:

SOLIDARNA je prva domaća privatna zaklada u Republici Hrvatskoj  koju je osnovalo 55 pojedinaca i udruga u svrhu podrške autonomiji i održivosti građanskog djelovanja na promociji i zaštiti temeljnih sloboda, socijalne i ekonomske pravde, okoliša, javnih dobara, demokracije i vladavine prava

“Zaklada Solidarna osnovana je upravo sa željom da potakne i omogući svima da doniraju svoje znanje, svoje vrijeme, dobru volju i svoj novac da zajednički stvaramo bolje društvo”.

Zakladnici SOLIDARNE vjeruju kako promocija i zaštita svih razina ljudskih prava – od temeljnih sloboda izražavanja, okupljanja i udruživanja do prava na rad, dom, zdrav okoliš i javna dobra – zahtijeva trajan napor, kreativnost i otpornost na sve vrste pritiska. Stoga je njegovanje domaće filantropije za ljudska  prava nužno potrebno.  Upravo zato odlučili su pokrenuti jednu drugačiju zakladu:

• Zakladu koja kreće iz zajednice i usmjerena je na zajednicu  – pojedince i inicijative koje aktivno rade na zaštiti ljudskih prava,

• Zakladu koja želi mijenjati percepciju ljudskih prava, povezivati sve generacije ljudskih prava i pomoći rješavanju problema koji muče i manjine i većinu,

• Zakladu koja svoju vrijednost zasniva i mjeri u društvenom, a tek onda i financijskom kapitalu,

• Zakladu koju želi oplemenjivati različita dobra  – novac, znanje, rad, vrijeme, informacije  – koja pristižu iz različitih smjerova,

• Zakladu koja kvalitetu cijeni više od kvantitete,

• Zakladu koja odnose gradi na povjerenju i suradnji i ne skriva se iza birokracije,

• Zakladu koja želi povezati domaće i inozemne izvore financiranja, uključujući demokratsku dijasporu,

• Zakladu koja je otvorena za eksperimentalne modele suradničkog upravljanja i podrške, ali bez kompromisa oko transparentnosti, poštenja i odgovornosti.

Prigodom javnog predstavljanja SOLIDARNE objavljen je i prvi javni natječaj za financijske potpore ”Drugotna na sav glas!“ čija su sredstva skupljena donacijama građana za podršku ženskim inicijativama širom Hrvatske za političku, ekonomsku i društvenu ravnopravnost žena i slobodu rodnog izražavanja

Članica Zakladne uprave, Mirjana Matešić, istaknula je kako vjeruje da će upravo SOLIDARNA popuniti nedostatak mehanizama koji bi postojeći prostor za jačanje podrške građana, poslovnog sektora i medija zaštiti ljudskih prava kanalizirao u smjeru ljudskopravaških inicijativa na brz, jasan i transparentan način.

“Želimo postati pouzdan partner donatorima iz svih društvenih skupina da kao posrednik i katalizator mobilizacije resursa, podupiremo razvoj autonomnih inicijativa za zaštitu ljudskih prava i time doprinesemo rješavanju društvenih problema.”

Početnu fazu razvoja Zaklade SOLIDARNA financijski je podržao program EEA and Norway Grants  u suradnji s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnoga društva u okviru projekta „Filantropija za ljudska prava“.

Projekt je omogućio definiranje prioriteta i programa doniranja u konzultacijama s organizacijama širom Hrvatske, razvoj procedura i mehanizama odlučivanja i upravljanja te internu organizaciju poslovnih procesa.

Osim toga, kroz projekt se radi i na razvoju odnosa s poslovnim sektorom, donatorima i građanima u svrhu privlačenja sredstava, a pokrenuta je i online donatorska platforma koju će SOLIDARNA ustupati korisnicima njenih fondova za dodatno samostalno namicanje sredstava.

Prigodom javnog predstavljanja SOLIDARNE objavljen je i prvi javni natječaj za financijske potpore ”Drugotna na sav glas!“ čija su sredstva skupljena donacijama građana za podršku ženskim inicijativama širom Hrvatske za političku, ekonomsku i društvenu ravnopravnost žena i slobodu rodnog izražavanja.

Bez djelovanja građana kojima je stalo da ih ostvaruju blizu svoga doma, uzalud ćemo tražiti napredak u širem svijetu

U tematskom razgovoru o globalnim, lokalnim i osobnim izazovima rada na zaštiti ljudskih prava, uz vodstvo Vilima Matule i Maje Sever, sudjelovali su Gordan Bosanac (Centar za mirovne studije), novinarka Ivana Dragičević, Vesna Teršelič (Documenta), Željka Vrbaslija (sindikat Nova Solidarnost) i Tomislav Domes (Klubtura i Pravo na grad), a javnosti je predstavljena i nova kampanja ”Dobri domaćini: podržimo mlade kreativce bez doma!“ koja poziva građane i različite umjetničke programe da instrumentima, opremom, podukom i donacijama podrže stvaralaštvo mladih kreativaca bez primjerene roditeljske skrbi te mladih izbjeglica.

Promociji zaklade SOLIDARNA odazvali su se njeni zakladnici i podržavatelji te javne osoba iz sfere kulture, gospodarstva, akademske zajednice, civilnog društva i politik, kao i brojni građani i građanke koji su prepoznali da solidarnost počinje susretom!

Više o Zakladi Solidarna ovdje.

Tomislav Jakić

U mjesecu smo u kojemu mnogi, većinom licemjerno, govore o betlehemskom svjetlu i o ljubavi prema bližnjima, zatvarajući oči pred plamenom što guta smještaje za bijednike, koji pred ratovima i siromaštvom na Bliskom istoku i u Africi traže sklonište u Europi, i žurno podižući žičane ograde kako bi se spriječio njihov dolazak (jer oni odjednom nisu ”bližnji”, kakvima ih vidi Papa, nego su ”drugi i drugačiji”).

I upravo u tom posljednjem mjesecu godine 2016. Europu što sve više tone u tamu ksenofobije, netolerancije, radikalnog nacionalizma, nerijetko ruku pod ruku s klerikalizmom, ipak je obasjalo svjetlo. Nije došlo iz Betlehema. Tračak svjetla u sve mračnijoj Europi došao je iz Austrije.

Na predsjedničkim izborima u toj maloj europskoj državi, koja zbog njihovih rezultata postaje iznimno važna, kandidata desnice Norberta Hofera uvjerljivo je (s natpolovičnom većinom glasova) pobijedio nekadašnji šef Zelenih, profesor ekonomije Aleksander Van der Belen.

Europu što sve više tone u tamu ksenofobije, netolerancije, radikalnog nacionalizma, nerijetko ruku pod ruku s klerikalizmom, ipak je obasjalo svjetlo. Nije došlo iz Betlehema. Tračak svjetla u sve mračnijoj Europi došao je iz Austrije

Prethistorija njegove koliko neočekivane toliko i nenajavljivane pobjede duga je gotovo godinu dana. Naime, Van der Belen u prvom krugu izbora nije uspio dobiti više od 50 posto glasova, pa se išlo u drugi krug. Tu je opet pobijedio, ali vrlo tijesno, sa samo 31.000 glasova više od svojega protukandidata.

Desničari su, pozivajući se na formalne nepravilnosti u postupanju s glasovima pristiglima poštom, tražili poništenje izbora.

I dogodilo se nešto neočekivano, ali za Europu kakva je danas i simptomatično. Vrhovni je sud poništio cijele izbore (dakle ne samo tamo gdje su nepravilnosti uočene).

Novi je termin zakazan za rujan, ali tada su se pojavili problemi s omotnicama za glasove koji se šalju poštom (odljepljivale su se), pa su izbori još jednom odgođeni za kraj godine. I cijelo to vrijeme vođena je, s manjim ili većim intenzitetom, predizborna kampanja između nekadašnjeg šefa Zelenih koji je tipični predstavnik građanskog centra (nikako ljevice) i Hofera, proizašlog iz Slobodarske stranke notornog (pokojnog) Jerga Hajdera.

Već sama činjenica da je netko kandidat stranke što ju je svojedobno vodio Hajder, kojemu se ne mogu odreći simpatije prema Trećem Rajhu, navodi u najmanju ruku na oprez.

Na tome ništa ne mijenja činjenica što se politički pejzaž Austrije temeljito promijenio.

Nekada, u vrijeme socijalističkog kancelara Vranickoga, znalo se da se sa Slobodarskom strankom ne koalira, ni pod kojim uvjetima. U međuvremenu ona je postala najprije prihvaćen koalicijski partner (a da nije bitno mijenjala svoj karakter), da bi sada, prema anketama, bila popularnija i od socijalista i od narodnjaka koji, ni jedni ni drugi, nisu u stanju izaći pred javnost s kandidatom, da ne kažemo liderom koji bi privukao birače.

Srećom, demagogija i populizam ovoga puta nisu prošli. Austrijski su birači progledali i premda bi i dalje bili skloni Slobodarskoj stranci dati veliku ulogu na saveznoj političkoj sceni, njezinoga kandidata na čelu države ipak nisu željeli

Objektivno, dvostranački sustav očito je Austrijancima dozlogrdio, pogotovo u nedostatku političkih figura kakve su bili nekadašnji kancelar Krajski ili savezni predsjednik Kiršleger. Okrenuli su se ”trećima” (podsjeća li vas to na nešto?), a ti treći bili su Hajderovi (mada bez njega) desničari, skloni zatvaranju granica, odbojni prema strancima, nacinostalgični, skeptični – da upotrijebimo najblaži mogući izraz – prema ujedinjenoj Europi, a pogotovo prema njezinim temeljnim vrijednostima.

Ta sklonost ”trećem rješenju” izbacila je i Hofera nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora u fokus interesa, usprkos njegovim u najmanju ruku diskutabilnim, a ponekad i zastrašujućim izjavama.

Te je izjave potom postupno ublažavao, zaoštravajući istodobno retoriku prema Van der Belenu, da bi mu dva dana prije izbora – koje će izgubiti – pred televizijskim kamerama rekao: ”Ma, Vi niste bili ništa!”

Htio je naglasiti kako za razliku od njega, 72-godišnji profesor ekonomije nema jasna i čvrsta stanovišta – što nije istina, ali istina ionako zanima sve manji broj ljudi u politici.

Srećom, demagogija i populizam ovoga puta nisu prošli.

Austrijski su birači progledali i premda bi i dalje bili skloni Slobodarskoj stranci dati veliku ulogu na saveznoj političkoj sceni, njezinoga kandidata na čelu države ipak nisu željeli.

Iskazali su to vrlo uvjerljivo, mada su sva istraživanja javnog mnijenja do samih izbora ukazivala na mrtvu trku, a njemačka je televizija u prvim vijestima nakon zatvaranja biračkih mjesta govorila čak o blagoj prednosti Hofera.

Ti su izbori bili, tako se na njih s pravom gledalo, svojevrsni pokazatelj smjera u kojemu se kreće Zapadna Europa, ona Europa koja doslovno stenje koliko pod pritiskom radikalnih i sve glasnijih i agresivnijih nacionalista s istoka Staroga kontinenta, toliko i pod hipotekom vlastite nesposobnosti da se izbori protiv ”domaćeg” desnog populizma, nužno zasnovanoga na netoleranciji, zatvaranju u vlastite granice i u krug ”istih”0 te na otklonu prema europskome projektu

Neka ne bude zamjereno nikome tko u ovome nađe neku sličnost s američkim predsjedničkim izborima.

Dakle Austrija je, da budemo malo patetični, opet našla svoju dušu.

No austrijski su predsjednički izbori nadmašivali i prelazili okvire te zemlje. Svjedoči o tome, uz ostalo, i brojka od više od sedam stotina stranih izvjestitelja koji su nahrupili u Beč kako bi širom svijeta pronijeli vijest o tome je li ”Europa šaptom pala” u Austriji ili je mala članica EU-a (ali ne i NATO-a) shvatila gdje joj je mjesto i kakva (jedino) može biti njezina budućnost.

Jer ti su izbori bili, tako se na njih s pravom gledalo, svojevrsni pokazatelj smjera u kojemu se kreće Zapadna Europa, ona Europa koja doslovno stenje koliko pod pritiskom radikalnih i sve glasnijih i agresivnijih nacionalista s istoka Staroga kontinenta, toliko i pod hipotekom vlastite nesposobnosti da se izbori protiv ”domaćeg” desnog populizma, nužno zasnovanoga na netoleranciji, zatvaranju u vlastite granice i u krug ”istih” te na otklonu prema europskome projektu.

Sve su prognoze govorile u prilog pobjede još jednoga desnog populista, što bi značilo itekako važno pripremanje terena uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj i parlamentarnih izbora u Njemačkoj iduće godine.

Austrija je, međutim, pokazala da ne mora biti tako, da nije nepovratno nastupilo vrijeme reakcionara, premda nam oni željeznom pesnicom udaraju na vrata (ne treba ići dalje od Hrvatske).

Prvi komentari nakon austrijskih predsjedničkih izbora pokazuju još jednu zanimljivu pojedinost koja ukazuje na to u kojoj su mjeri i politički sustav i tzv. mejnstrim mediji zarobljenici slike svijeta što su je sami stvorili i kakvoj teže.

Sve su prognoze govorile u prilog pobjede još jednoga desnog populista, što bi značilo itekako važno pripremanje terena uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj i parlamentarnih izbora u Njemačkoj iduće godine

Oni se, naime, i dalje ne mogu otresti svoje ”ljubavi” prema Hillary Clinton. Nju se bez ikakve osnove svrstava u lijeve, dok se Trumpu – ne bez osnove, ali ipak s nedovoljno čvrstih dokaza – imputira da je samo i jedino populist, pri čemu mu je u očima europskih zagovornika tvrdoga kursa prema Rusiji (poslušnih sljedbenika dosadašnje američke politike) najveći grijeh što želi odnose Washington – Moskva ponovno vratiti u kolotečinu.

Pa se Van der Belenov uspjeh interpretira i kao neuspjeh politike što je iznjedrila Trumpa. No to je i netočno i krajnje simplificirano. Austrijski su izbori pokazali još nešto: da Rusija, koju SAD i NATO sve više pritišću, vrlo pragmatično, makar ne i na načelima zasnovano, otvoreno koketira s europskim desničarima (a i oni s njom).

Oni Moskvi sasvim sigurno idejno nisu bliski, ali budući da su isturena fronta financijskih interesa, zagovaraju otvaranje prema Rusiji i ukidanje sankcija. Pragmatičnom Putinu u ovom je trenutku (i) to dovoljno. Vrijedi i na to upozoriti kako bi slika bila upotpunjena.

Zaključno, da se poslužimo slikom svojstvenom mjesecu prosincu: u Austriji je upaljena svjećica na božićnoj jelki. Hoće li ona do kraja iduće godine osvijetliti cijelu jelku i zaustaviti srljanje Staroga kontinenta u mrak slijepog i uskogrudnog nacionalizam koji potire i samu ideju ujedinjene Europe, ostaje da se vidi.

(Prenosimo s portala Novosti).

Rade Šerbedžija
Foto: Pinterest

Poznati glumac za ”Novosti” govori o svojoj borbi protiv svih nacionalizama, filmskom i kazališnom radu te ljubavi prema nogometu: Otpočetka sam bio protiv rata i svih nacionalizama koji su ga proizveli. A danas me, eto, opet prozivaju da baš ja iznova govorim o uzrocima i posljedicama rata i da me ponovno razvlače po novinama, izvrćući moje riječi i proglašavajući me neprijateljem. Pa dokle tako?!

Kakav je vaš stav prema novinarstvu i novinarima? Pitamo to vizavi vašeg posljednjeg istupa kad vas je napao novinar televizije N1.

Novinarstvo je važna i respektabilna profesija, sama po sebi interesantna i kreativna, čak i kad se piše o kulinarstvu, a kamoli o važnim temama poput vanjske politike ili kulture. Ima takvog novinarstva u kojem bi autor uspio izgraditi svoj lik, poput Miljenka Smoje ili Veselka Tenžere, do te mjere da ne možete bez čitanja tekstova tog novinara. U tim slučajevima novinarstvo postaje toliko kreativno da se čovjek veže uz pojedinog novinara i njegovo pisanje.

I danas u medijima ima briljantnih i pametnih novinara koje vrijedi čitati, ali generalno medijski je prostor veoma zagađen destruktivnim senzacionalizmom.

O onome što mi se dogodilo u beogradskom studiju televizije N1, kad se u program javio novinar iz zagrebačkog studija N1, mogu samo reći da je to tip banalnog revolveraškog novinarstva kojega mi je dosta. Taj novinar sigurno zna moje stavove i nema me što prozivati

O onome što mi se dogodilo u beogradskom studiju televizije N1, kad se u program javio novinar iz zagrebačkog studija N1, mogu samo reći da je to tip banalnog revolveraškog novinarstva kojega mi je dosta. Taj novinar sigurno zna moje stavove i nema me što prozivati.

Jeste li u osamdesetima primjećivali da među glumcima i općenito u vašoj struci ima nacionalizma i sličnih pojava?

Na svoj koži to nikad nisam osjetio. Uvijek sam sjajno surađivao sa svojim kolegama. Iz Zagreba, da i to ponovim, nisam otišao zato jer su me proganjali, nego zato jer sam se rastao, te sam u Beogradu 1990. sreo ženu svog života, mladu redateljicu Lenku Udovički, s kojom sam otpočeo zajednički život. Ali bio sam jedan od onih koji su odmah predosjetili da se ovim narodima približava katastrofa i otpočetka sam bio protiv rata i svih nacionalizama koji su taj rat proizveli.

Jeste li bili član Savez komunista?

Jesam, godinu dana na kraju gimnazije u Vinkovcima. Bio sam ušao u SK prema kriteriju najboljeg sportaša. Igrao sam za nogometnu i rukometnu reprezentaciju gimnazije, skakao sam uvis i trčao 400 metara. Ali čim sam došao na zagrebačku Kazališnu akademiju, shvatio sam da su mi Shakespeare i Moliere bliskiji partijski drugovi.

Rade Šerbedžija
Foto: ZetaBoards

Na kraju je ostao nogomet kao stalna preokupacija…

Cijeli sam život igrao nogomet. Igrao sam mali nogomet za Tiffany, igrali smo nekoliko puta finale Kutije šibica, osvojili naslov prvaka Jugoslavije u malom nogometu. Mićo Carić je bio vlasnik, a ja neke vrste vođa ekipe u organizacijskom smislu. To je bila divna ekipa momaka iz Novog Zagreba, bili su tu Džoni, Balaban, Serdar i ostali.

Kasnije sam igrao veliki nogomet za Slobodu iz Podsuseda, doveo sam Peru Močiboba da igra za naš veteranski tim. Sjećam se da smo igrali kup Zagreba protiv Montera u kojem su igrali moji prijatelji, bivši dinamovci Marijan Bradvić i Josip Ražić, pobijedili smo 4:3, a ja sam dao tri gola, pa kad sam dao treći gol, Pero je trčao preko cijelog terena i rekao mi ”Kompa, to ni’ slučajno”, i digao me u zrak.

Za koga navijate?

Bio sam partizanovac, a kad sam došao u Zagreb, osjećaji su mi se lomili jer sam se družio sa svojom ekipom zagrebaša, tu su bili Močibob, Smolek, Rukljač, Kuja Antolić, Ivanišević. Zajedno smo i cugali, vodio sam ih po kafanama, pa bi mi Vlatko Marković znao reći: ”Rade, molim te preskoči ovaj petak, u nedjelju nam je važna utakmica.” Tako su Partizan i Zagreb bili moji klubovi, iako sam od kraja osamdesetih zapravo prestao navijati, kad sam vidio kud sve to vodi.

Inače, ”Dezerter” se unazad nekoliko godina mogao vidjeti i u Hrvatskoj i svi su se mogli uvjeriti da je riječ o časnom i snažnom filmu, a ujedno je i pala stigma s mene, jer su mi predbacivali da sam početkom rata snimao film u Vukovaru, što, dakako, nije istina, jer je sniman u Beogradu

Sedamdesetih godina sa Živojinom Pavlovićem snimate ”Crveno klasje” u Sloveniji. Je li to najbolji režiser s kojim ste radili?

Žika mi je bio svakako jedan od najdražih režisera s kojim sam radio, a i inače je bio jedan od najinteresantnijih režisera. Imao sam sreću da smo se poslije tog filma sprijateljili, odmah smo radili novi film. Glumio sam u njegovoj ”Hajci”, pa u ”Zadahu tela” i u seriji ”Pesma”, htio mi je dati ulogu i u ”Doviđenja u sljedećem ratu”, ali je našao nekog mladog slovenskog glumca i sav sretan mi rekao: ”Našao sam glumca, ne trebaš mi više, ha-ha.”

Ono što sam učio od njega jest oštrina u misli, bio je briljantan intelektualac, nesavitljive kičme. Bio je jedan od najžešćih kritičara sistema, ali ne u smislu da ga treba mijenjati kapitalističkim, nego da se poradi na jednakosti, blagostanju i ravnopravnosti, da se smanje velike razlike između bogatih i siromašnih, između moćnih i nemoćnih, da se stane na kraj korupciji, birokratizmu i primitivizmu koji su u jednom trenutku zavladali u redovima SK-a.

Uostalom, bio je na sličnoj liniji razmišljanja kao i Krleža, kad je govorio o ljudskoj gluposti, pa onda i o gluposti u socijalizmu. Kad smo radili ”Dezertera”, film u kojemu je režiser na rijetko jasan način pokazao sav taj tumor koji je zahvatio JNA koja je izdala sve svoje narode, Žika mi je rekao – dakle on koji je uvijek bio protiv Broza – eh, sad kad vidim kud je sve ovo otišlo, dođe mi da se za neke stvari koje sam pisao ispričam Brozu.

Odmah sam osudio razaranje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika i drugih gradova u Hrvatskoj. Osudio sam i sve druge nacionalizme i šovinizme koji su udarali na osjetljivo tkivo trauma iz Drugog svjetskog rata i otvarali Pandorinu kutiju koja je vodila u novi krug nasilja

Inače, ”Dezerter” se unazad nekoliko godina mogao vidjeti i u Hrvatskoj i svi su se mogli uvjeriti da je riječ o časnom i snažnom filmu, a ujedno je i pala stigma s mene, jer su mi predbacivali da sam početkom rata snimao film u Vukovaru, što, dakako, nije istina, jer je sniman u Beogradu.

Jeste li vi bili, kako se to kaže, prvak HNK-a?

Tako se to zove. Bio sam. Ali Jovan Ličina i ja nikad nismo koristili garderobu za prvake, nego smo obojica, u vrijeme kad smo igrali ”Kiklopa”, sjedili jedan preko puta drugoga u baletnoj garderobi na trećem katu.

Snimali ste filmove i s Antunom Vrdoljakom. Kakav je on bio kao redatelj?

Sjajan. Vrdoljak je jedan od onih režisera koji je bio nevjerojatno pažljiv u svom radu s glumcima i s cijelom ekipom. Sijao je na snimanju neku blagost i ljudskost. S njim sam uživao raditi. Bio je veoma talentiran. Napravio je sjajne filmove i veličanstvene Raosove ”Prosjake i sinove”.

Politički ste se angažirali početkom devedesetih. Što se onda pokušavalo zaustaviti?

Rat. Bezumni rat. Jasno je bilo da je već duži niz godina raspad Jugoslavije bio neminovan, ali bilo je ljudi koji su se nadali da se može izbjeći krvoproliće. No svi oni koji su ratove pokušavali spriječiti bili su proglašavani izdajnicima i neprijateljima. I ja sam bio jedan od takvih.

Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak

Odmah sam osudio razaranje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika i drugih gradova u Hrvatskoj. Osudio sam i sve druge nacionalizme i šovinizme koji su udarali na osjetljivo tkivo trauma iz Drugog svjetskog rata i otvarali Pandorinu kutiju koja je vodila u novi krug nasilja.

Možda sam, iz današnje perspektive, bio naivan, ali tada sam u to vjerovao. I danas me, eto, opet prozivaju da baš ja iznova govorim o uzrocima i posljedicama rata i da me ponovno razvlače po novinama, izvrćući moje riječi i proglašavajući me neprijateljem. Pa dokle tako, dođavola?!

Vodite li neko knjigovodstvo oko broja svojih snimljenih filmova i kazališnih nastupa?

Ne vodim. U kući doslovce držim tri filmska plakata koja je stavila moja žena. Jedan je iz filma ”Prije kiše”, drugi iz ”Uspomena jednog bjegunca” za koji sam dobio Grand Prix u Rimu, a treći iz filma ”Shun Li and the Poet”.

Ima li neka uloga za koju vam je žao što je niste glumili?

Moj studij se zove ”Studij glume i medija”. Podučavam ih svemu. Učim ih o Stanislavskom i Brechtu i Grotowskom, ali ih, prije svega, učim da što prije postanu slobodnomisleći ljudi, da postanu nezavisni, ne samo u odnosu na politiku nego i u odnosu na život, na dominantni ukus, na stvarnost u cjelini. Da budu znatiželjni i aktivni. Želim da budu mladi obrazovani glumci, sa širokim znanjem i obrazovanjem

Žao mi je što nisam igrao u Smojinoj seriji ”Velo misto”, ali opet mi i nije žao jer ju je dobio moj najbolji prijatelj Mustafa Nadarević, kojemu je ta uloga na neki način otvorila filmska, kazališna i televizijska vrata i koja je pokazala u kojoj je mjeri glumac raskošnog talenta.

Kako je došlo do vašeg angažmana na studiju glume u Rijeci?

Dok sam živio u Americi, poslom sam uglavnom boravio u Evropi. I shvatili smo da mogu živjeti gdje god hoćemo, a da i dalje mogu snimati u Hollywoodu. Osim toga, kćeri su počele iskrivljeno govoriti naš jezik, a nisam htio da ga govore na način treće generacije naših iseljenika. Uglavnom, sve to nas je 2011. dovelo ovdje. Sreo sam u to vrijeme Peru Lučina i bivšeg riječkog rektora Daniela Rukavinu koji su mi predložili da pokrenem studij glume i ja sam pristao.

Kojom metodom podučavate glumi svoje studente, koristite li se brehtovskom, stanislavskijevom metodom ili metodom Actors studija?

Moj studij se zove ”Studij glume i medija”. Podučavam ih svemu. Učim ih o Stanislavskom i Brechtu i Grotowskom, ali ih, prije svega, učim da što prije postanu slobodnomisleći ljudi, da postanu nezavisni, ne samo u odnosu na politiku nego i u odnosu na život, na dominantni ukus, na stvarnost u cjelini. Da budu znatiželjni i aktivni. Želim da budu mladi obrazovani glumci, sa širokim znanjem i obrazovanjem.

Rade Šerbedžija
Foto: Bilet

Jedna od najvažnijih stvari na našem studiju je učenje scenskog govora na engleskom jeziku po metodi Arthura Lessaca, mog prijatelja. Na osnovu te metode mladi glumac, samo ako ima uho za jezike, može u pet godina školovanja naučiti glumiti na engleskom bez akcenta i može zaigrati u bilo kojoj stranoj kompaniji na engleskom jeziku.

Kreiranjem atmosfere na studiju pokušavam ih nagovoriti da zaborave na zavist, da osjećaju partnerstvo, jer sam siguran da se dobrotom i ljubavlju mogu doseći najviši vrhunci i u životu i u umjetnosti.

U filmu ”Oslobođenje Skoplja” upustili ste se i u režiju…

Taj sam film režirao sa svojim sinom Danilom. Scenarij sam napisao s Dušanom Jovanovićem. Međutim, nisam poput Clinta Eastwooda odlučio da se pod starije dane prebacim iz glume u režisere. Ali kad bih radio neki film u potpunosti kao režiser, bio bih, mislim, najbliži poetici jednog Živojina Pavlovića. Kad bih se na to odlučio, mislim da bi mi pomoglo to što znam raditi s glumcima i što poznajem dramaturgiju.

Je li film ”Sedamdeset i dva dana” svojevrsna posveta ličkom zavičaju?

Na neki način jest. Scenarij je napisao Danilo kao student u Americi. I kad mi je to poslao na engleskom jeziku, nisam se mogao prestati smijati koliko je bilo duhovito. Riječ je o dobro pogođenom žanrovskom filmu crne komedije.

Umjetnička kolonija na Brijunima jedinstvena je u svijetu i veći dio budžeta nije iz državnog proračuna. Mislim da promjene političkih vlasti ne bi smjele utjecati na podršku umjetničkim organizacijama i institucijama, već da kriteriji podrške trebaju biti umjetnička dostignuća i vrijednosti koje se stvaraju njihovim djelovanjima. Nažalost, to je kod nas rijetko

Odražavaju li se promjene političkih vlasti na rad Teatra Ulysses?

Političke promjene se ne odražavaju na naš rad, jer smo postavili visoke standarde kojih se držimo. Samo je ponekad nešto manje teško raditi, a ponekad nešto više teško raditi.

Umjetnička kolonija na Brijunima jedinstvena je u svijetu i veći dio budžeta nije iz državnog proračuna. Mislim da promjene političkih vlasti ne bi smjele utjecati na podršku umjetničkim organizacijama i institucijama, već da kriteriji podrške trebaju biti umjetnička dostignuća i vrijednosti koje se stvaraju njihovim djelovanjima. Nažalost, to je kod nas rijetko.

U ovih šesnaest godina djelovanja Kazalište Ulysses je prikazalo preko 500 izvedbi različitih programa, posjetilo nas je preko 200.000 gledatelja, gostovali su brojni istaknuti umjetnici iz regije i svijeta, među njima i velika imena poput Angeline Jolie i Annette Bening, koja su iz posjete našem kazalištu u svijet ponijela samo najljepše uspomene.

Rade Šerbedžija
Foto: AJB

Ove godine Ministarstvo kulture nam je radikalno umanjilo sredstva, ali smo uspjeli izgurati gostovanje Almeida teatra iz Londona, s Ralphom Fiennesom i Vanessom Redgrave, po mnogima najznačajniji kazališni događaj u Hrvatskoj unatrag nekoliko godina. Naravno, postoje i ograničenja naše izdržljivosti. Mislim da je izlišno govoriti koje su sve dobrobiti jednog takvog festivala za Hrvatsku.

(Prenosimo s portala Novosti).

Kako se političke stranke koje imaju neofašističke elemente, a takve su pravaške stranke i prije svega HSP (Hrvatska stranka prava) u kojoj god da je inačici promatramo, ne mogu pomiriti s političkom realnošću koja kaže da je zbroj glasova svih, ali svih pravaških i ekstremno desnih stranaka ispod 1%, to jest, da faktički ne postoje niti išta znače kada nisu pod kišobranom HDZ-a, onda se služe diverzijama i provokacijama ne bi li privukli malo pozornosti na sebe.

Takva je i teroristička diverzija s pločom HOS-a u Jasenovcu.

Prije svega treba kazati da nije sporno da su vojnici paravojnih obrambenih snaga HSP-a, dakle HOS-a, koji su potom asimilirani u redove Hrvatske vojske, često odlazili na vrlo zahtjevna ratišta, kako oni sami za sebe govore: ”gdje je bilo najteže i najkrvavije. Od Vukovara do Dubrovnika, od Sajmišta do Srđa”. Sporna je potreba tih ljudi da svoj angažman posvećuju Anti Paveliću i ustašama, pa se tako jedna njihova postrojba imenovala IX. bojna HOS-a Rafael vitez Boban.

Službeni dio odore partizana ima petokraku. Najveća koplja će se lomiti oko prvog hrvatskog predsjednika. Franjo Tuđman je ratovao četiri godine s crvenom petokrakom, možda je tamo bio iz ideala. Idućih 15 godina on je na svoje radno mjesto odlazio s crvenom petokrakom na čelu. Ne samo da je odlazio na posao nego je i napredovao. Došao je do čina generala

Tko je bio taj Boban? Zamjenik šefa Crne legije Jure Francetića, opak lik (čak ga je Ivo Rojnica nazivao zločincem) koji sasvim sigurno pobuđuje maštu, jer se ne zna što je bilo s njim nakon rata: neki prihvaćaju teoriju da je bio američki vojnik u Korejskom ratu i da je penzioniran umro u Irskoj, drugi pak da je nastradao kao križar, prema nekim verzijama u zapadnoj Slavoniji, a prema drugima u Hercegovini (zašto ga je Pavelić u Argentini 1951. prilikom rekonstrukcije Vlade NDH u izbjeglištvu proglasio ”ministrom oružanih snaga” premda je bio odsutan ostaje tajna). U svakom slučaju, podoban je da se po njemu ”zapale grla” koji će u gangama i u zboru s Thompsonom pjevati i o ”Maksovim mesarima”.

Elem, sporna je potreba da kompromitiraju Domovinski rat ”ustašovanjem”.

Oni se u čudu pak pitaju zašto bi to bilo sporno kada je Franjo Tuđman preko Gojka Šuška razvio cijelo jedno krilo, ekstremni dio HDZ-a, na način da se ustašovanje honoriralo, dapače, i debelo financiralo sredstvima hrvatskih građana i dijaspore?

Zašto je Tuđman to učinio? Iz oportuniteta? Nije mogao kontrolirati priču o pobratimljenju djece ustaša i partizana koju je drpio od Maksa Luburića?

Oni pak koji veličaju Franju Tuđmana preskačući činjenicu da je Franjo Tuđman više puta javno govorio protiv ustaštva (najkonkretnije je to učinio, nakon osamostaljenja, u emisiji Romana Bolkovića uoči izbora 1992. godine na OTV-u) kao da zaboravljaju da ”U” ne može proći i da ne može proći izjednačavanje ”U” sa crvenom petokrakom zvijezdom.

Kako pojašnjava povjesničar Hrvoje Klasić, u Ustavu državni suverenitet, između ostalog, temelji se na – AVNOH-u, Narodnoj Republici Hrvatskoj i Socijalističkoj RH. Ako zabranjujemo petokraku, moramo se odreći i toga i Dana antifašističke borbe, jer taj dan slavi osnivanje partizanskog pokreta. Službeni dio odore partizana ima petokraku.

Najveća koplja će se lomiti oko prvog hrvatskog predsjednika. Franjo Tuđman je ratovao četiri godine s crvenom petokrakom, možda je tamo bio iz ideala. Idućih 15 godina on je na svoje radno mjesto odlazio s crvenom petokrakom na čelu. Ne samo da je odlazio na posao nego je i napredovao. Došao je do čina generala.

To su utemeljitelji hrvatske države, hrvatske obrane i HDZ-a. ”Utemeljitelj Hrvatske” Franjo Tuđman je 10 godina bio predsjednik RH, ali je 20 godina, i to u najgore vrijeme – u vrijeme Golog otoka i Bleiburga, – napredovao s crvenom petokrakom na čelu. Janko Bobetko 30 godina. U vrijeme Golog otoka Tuđman je bio u glavnom štabu i bio je general JNA, pojašnjava prof. Klasić.

Valja jasno kazati da HOS-ovci nisu ”čisti kao suza” i da su počinili ogavne zločine. Na primjer, treba podsjetiti na užasan zločin HOS-ovaca počinjen 17. veljače 1992. godine. Te večeri svih četvero članova obitelji Olujić ubijeno je hicima iz vatrenog oružja u svome domu u Radićevoj 51a u Cerni pokraj Županje

Vratimo se sada HOS-ovcima. Jer treba razmontirati njihovu konstrukciju.

Godine 1991. godine, kada se osniva HOS, kada ga osniva HSP, oni se ponose svojim vezama s NDH i Antom Pavelićem. Slave ustaški režim. Danas govore da je ”Za dom – spremni” starohrvatski pozdrav. HSP to vrlo promišljeno koristi. Znaju da je to izmišljotina. Toga pozdrava nema sve do pojave ustaškog pokreta. Kakav je to pak argument HSP-a da se ZDS nalazi u nekom dokumentu HSS-a 1941. kad se zna da je tada dio HSS-a prešao u ustaški pokret?

I zašto bismo abolirati HSP od ustaštva kada se oni sami toga ne odriču? Pa Anto Đapić je izjavio da je jedini problem ustaškog režima to što nije uspio!

Drugo mene sada zanima: osim pokušaja HSP-a i ostalih pravaša da stvore dojam kako su važan faktor, premda sve njihove stranke zajedno ne prelaze 1% glasova na izborima, to je potreba i novi manevar da lažu o sebi i da se proglase ”neporočnima”, ”bez greška i mane”.

”HOS-ovci su uvijek za dom spremni umirati!” Ovo nije naslov s portala dnevno.hr, već naslov članka koji potpisuje udarna pesnica katoličkog tjednika Glas Koncila Tomislav Vuković. Ide njegov citat:

”HOS-ovci su također ‘dežurni’ predmet izrugivanja i povod za svakojako optuživanje samostalne hrvatske države i hrvatskoga naroda u ‘Novostima’, tjedniku Srpskoga nacionalnoga vijeća Srba u Hrvatskoj. Oni se redovito spominju i u kontekstu krunskih dokaza o tobožnjoj fašizaciji Hrvatske o kojoj govore ljevičari svih boja od nekadašnjih partizana, subnorovaca i kvaziantifašista do njihovih istomišljenika. HOS-ovci su, nažalost, još i danas krajnje nepravedno i potpuno neutemeljeno u dijelu hrvatske javnosti i vlasti nepoželjni….”.

Tjednik Josipa Bozanića veliča te borce neoustaške profilacije, ali, naravno, neće nikada objaviti da su ti isti HOS-ovci bili i svirepe ubojice.

Naprotiv, Glas Koncila promovira lik Damira Markuša iz Kutine, zbog čega ga svi i oslovljavaju nadimkom ”Kutina”; on je jedan od šefova u HSP-u. Njegova je postrojba Samostalna satnija HOS Vukovar postrojba s vjerojatno najvećim gubitcima u ratu. Prošle je godine objavio knjigu ”58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”.

Ta je osoba rekla ovo: ”Ponosan sam na naš poklič ‘Za dom – spremni!’ jer se za njega kao ni za nas HOS-ovce u Domovinskom ratu ne veže ni jedan zločin! Čisti smo kao suza i zato danas s ponosom nosim i odoru i oznaku HOS-a na kojoj je taj stari hrvatski poklič”.

Ovdje samo ostaje odgovoriti na jedno pitanje: zašto HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića oklijeva? Premijer je odlučno, kako je rekao, odbacio insinuacije o refašizaciji Hrvatske, ali ni mjesec dana nije mu bilo dovoljno da barem osudi ustašku provokaciju ako već nema petlje narediti uklanjanje natpisa pod kojim su u jasenovačkom logoru smrti likvidirani deseci tisuća ljudi

Prešućuju se i ovih dana zločini koje su počinili HOS-ovci. Dapače, njih se veliča i u prijetnjama za likvidaciju predsjednika SNV-a Milorada Pupovca.

Valja stoga jasno kazati da HOS-ovci nisu ”čisti kao suza” i da su počinili ogavne zločine. Na primjer, treba podsjetiti na užasan zločin HOS-ovaca počinjen 17. veljače 1992. godine. Te večeri svih četvero članova obitelji Olujić ubijeno je hicima iz vatrenog oružja u svome domu u Radićevoj 51a u Cerni pokraj Županje od strane pripadnika HOS-a.

Za ubojstvo Olujićevih, supružnika Radomira (38) i Anice (37) te njihove djece Milene (16) i Marka (13), petorica bivših pripadnika HOS-a proglašena su krivima za ratni zločin protiv civila. Vijeće za ratne zločine vukovarskog Županijskog suda na čelu sa sucem Antom Zeljkom nepravomoćno ih je u veljači 2008. osudilo na ukupno 57 godina zatvora.

Umirovljeni pukovnik HV-a Tomislav Madi (47) zvani Chicago, tada zapovjednik izviđačko-diverzantske satnije HOS-a u sastavu HV-a, osuđen je na maksimalnih 20 godina zatvora jer je izdao zapovijed da se “pobiju četnici za koje on zna” te uzmu dragocjenosti, a kuća minira.

Ni Madijev doprinos u Domovinskom ratu nije mogao ublažiti težinu zločina, obrazložio je sudac. Optuženi Mario Jurić (34) osuđen je na 12 godina zatvora, Zoran Poštić (34) na osam, Davor Lazić (34) na sedam, a Mijo Starčević (51) na deset godina zatvora. Solidarno, petorica bivših HOS-ovaca osuđeni su i da moraju platiti i nepunih 500.000 kuna troškova 11 mjeseci dugog sudskog procesa. Sva petorica presudu su saslušala mirno, no riječi “sramotno” čule su se od obitelji i prijatelja optuženih.

Prema tekstu presude, Chicago je izdao zapovijed, Jurić i nepoznata osoba pod nadimkom Bosanac su pucajući iz kalašnjikova i škorpiona usmrtili Olujiće. Za to su vrijeme Poštić i Lazić u premetačini našli 1500 njemačkih maraka i zlatni nakit, dok ih je vozač Starčević, koji im je prethodno pokazao kuću, čekao u svom mercedesu. Obitelj Olujić ubijena je sa 40-ak hitaca, a pokušaj miniranja kuće tenkovskim minama i vitezitom nije uspio zbog nestručnog rukovanja. Sva petorica negirala su krivnju.

”Zločin je počinjen na bestijalan i monstruozan način”, rekao je u obrazloženju sudac navodeći kako je trenutak prije Milena pisala zadaću, a Marko, na čijem je krevetu ostala šilterica s oznakom HV-a, ubijen je oružjem prislonjenim na tijelo. Petorici HOS-ovaca zločin je dokazan i Lazićevim iskazima, obrazložio je sudac i kao motiv zločina naveo srpsku nacionalnost Radomira Olujića, te saznanja o “crnoj aktovci” s novcem.

Zna, naravno, za ovo novinar Glas Koncila Tomislav Vuković, zna i Markuš, zna i Đapić, znaju svi pravaši, ali oni vole konstrukcije, znaju lagati, njima je, čini se, ustaška Hrvatska neprežaljeni ideal.

Kako se političke stranke koje imaju neofašističke elemente, a takve su pravaške stranke i prije svega HSP (Hrvatska stranka prava) u kojoj god da je inačici promatramo, ne mogu pomiriti s političkom realnošću koja kaže da je zbroj glasova svih, ali svih pravaških i ekstremno desnih stranaka ispod 1%, to jest, da faktički ne postoje niti išta znače kada nisu pod kišobranom HDZ-a, onda se služe diverzijama i provokacijama ne bi li privukli malo pozornosti na sebe

Kao da ne znaju živjeti bez osjećaja ushićenja kada govore o ratu: ”Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može…”, kazao je Markuš drugom prilikom.

Zašto Glas Koncila potpomaže neoustaše iz HSP-a? Zašto prešućuje zločine HOS-ovaca? Ništa čudno za katolički tjednik koji je nakon ”Oluje” u uvodniku veličao ”neviđenu humanost ratovanja!”

Sve je jasno s intencijama pravaša i poraženih snaga HSP-a. Jasni su motivi njihove galame i zašto teroriziraju javnost i manjine (srpsku, romsku i židovsku, u prvome redu, premda su i pripadnici drugih manjina stradale u Jasenovcu, zajedno s Hrvatima), jasan je taj pravac ekstremizma.

Ovdje samo ostaje odgovoriti na jedno pitanje: zašto HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića oklijeva? Premijer je odlučno, kako je rekao, odbacio insinuacije o refašizaciji Hrvatske, ali ni mjesec dana nije mu bilo dovoljno da barem osudi ustašku provokaciju ako već nema petlje narediti uklanjanje natpisa pod kojim su u jasenovačkom logoru smrti likvidirani deseci tisuća ljudi.

Izjava da je riječ o ”delikatnom pitanju” teško kompromitira njegov status ozbiljnog i odgovornog političara. Zapravo je prilično sramotna, smatra kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić.

Žele li politički prvaci u Hrvatskoj zaista povlađivati širenju društvene patologije kakvo je veličanje ustaštva? To konačno moramo znati.

Dražen Ciglenečki

Referirajući se na ploču s grbom HOS-a, premijer Andrej Plenković izjavio je početkom tjedna da je ”naravno delikatno da je ovakav spomenik podignut baš u Jasenovcu”. Sastavni dio spomenutog grba je natpis ”Za dom – spremni”, za koji bivši pripadnici HOS-a tvrde da je tek stari hrvatski pozdrav.

Jednako misle brojne javne osobe, od akademika do biskupa i nogometaša, koje su prije godinu dana od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović zatražile da se ”Za dom – spremni” uvede u službenu uporabu u Oružane snage.

Time bi se, kako su joj napisali, ”njegovala hrvatska kultura i tradicija”.

Kad bi to doista bilo tako, sasvim bi nejasno bilo zašto Plenković govori da je spomen obilježje s lijepim starohrvatskim pozdravom delikatno postaviti u Jasenovcu, mjestu s najvećim logorom u NDH.

Baš kao što bi čudila i reakcija predsjednice na prošlogodišnju inicijativu akademika Josipa Pečarića, koju su tada u njezinom Uredu nazvali ”neprihvatljivom i na razini provokacija”.

Sporna ploča u Jasenovcu predstavlja određenu pojavnost koja ima veze s insinuacijama o refašizaciji. Moglo bi se lako zaključiti da premijer smatra da je ”Za dom – spremni” delikatan zato što su ga u Drugom svjetskom ratu koristili hrvatski saveznici fašista

Mora, dakle, postojati neki problem sa ”Za dom – spremni”.

Plenković je sam u istoj izjavi rekao i koji. Bez da ga je itko o tome pitao, naglasio je da odbacuje insinuacije o refašizaciji hrvatskog društva, budući da to nije slučaj jer ”riječ je o određenim pojavnostima koje nisu trend”.

Znači tu smo, sporna ploča u Jasenovcu predstavlja određenu pojavnost koja ima veze s insinuacijama o refašizaciji. Moglo bi se lako zaključiti da premijer smatra da je ”Za dom – spremni” delikatan zato što su ga u Drugom svjetskom ratu koristili hrvatski saveznici fašista.

Međutim, unatoč tome Plenkovićev odgovor nije uklanjanje tog obilježja nego osnivanje povjerenstva koje bi raspravljalo o prirodi totalitarnih režima.

Može se premijer sada braniti da ništa konkretnije nije moguće poduzeti jer je udruga koja je postavila ploču službeno registrirana s tim grbom.

Nije to posve promašen argument, ali ključna je činjenica da je ”Za dom – spremni” i dalje u Jasenovcu i da će, po svojoj prilici, tamo još dulje vrijeme ostati.

Plenković, pak, nije nikakav ustašofil, ali ljevica, koja mu se u startu toliko obradovala, mogla bi ga skroz prekrižiti zato što u Jasenovcu dopušta ”Za dom – spremni”

A to dovodi do toga da se ljevičari u Hrvatskoj, u medijima je to itekako primjetno, počinju ubrzano hladiti prema Plenkoviću, za kojeg su vjerovali da im je novi Ivo Sanader, beskompromisan borac protiv ustaškog nasljeđa.

Za aktualnog bi premijera stoga delikatan spomenik u Jasenovcu mogao postati što je za Zorana Milanovića značilo ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu.

Biskup Vlado Košić je u travnju 2012. izraz nenarodna vlast, koji je kasnije prihvatio Tomislav Karamarko, skovao upravo zbog ove odluke predsjedništva Sabora.

Milanović se nije slagao s potezom Borisa Šprema, štoviše bio je bijesan kad je čuo što se dogodilo preko puta Banskih dvora. Ali, politička desnica to je njemu pripisala i od tada ga sumnjičila za nedostatak domoljublja.

Plenković, pak, nije nikakav ustašofil, ali ljevica, koja mu se u startu toliko obradovala, mogla bi ga skroz prekrižiti zato što u Jasenovcu dopušta ”Za dom – spremni”.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Bojan Glavašević

Od mnogih kandidatkinja i kandidata za čelno mjesto u SDPu čuo sam frazu da se SDP treba ”vratiti“ socijaldemokraciji, nesumnjivo pod utjecajem svijesti o činjenici da je okretanje Trećem putu zapravo udaljavanje od „ortodoksne“ socijaldemokracije.

Vjerujem, međutim, da je takvo razmišljanje potpuno pogrešno.

Socijaldemokracija 20. i 21. stoljeće je postigla uistinu mnogo i sigurno da je vrlo zavodljiva ideja povratka na ideološke postavke perioda u kojemu je socijaldemokracija pobjeđivala. Ali to je prošlost. Drugo vrijeme, drugi društveni kontekst, drugo sve.

Socijaldemokracija treba nova poglavlja, nove ideje za vrijeme u kojemu živimo danas, odgovore na izazove koje još nije riješila.

Socijaldemokracija treba nova poglavlja, nove ideje za vrijeme u kojemu živimo danas, odgovore na izazove koje još nije riješila. Dakle, smjer razmišljanja ne treba biti ”natrag”, nego ”naprijed”. To možda nigdje nije toliko važno kao u Hrvatskoj

Dakle, smjer razmišljanja ne treba biti ”natrag”, nego ”naprijed”. To možda nigdje nije toliko važno kao u Hrvatskoj.

U posljednja dva izborna ciklusa građani su savršeno jasno artikulirali zahtijev za progresivnom orijentacijom u politici. Ne zanima ih prošlost, postojeći društveni odnosi izvor su njihovog velikog nezadovoljstva i sve je glasniji zahtijev za promjenom. I to ne kozmetičkom, nego temeljitom.

Prema statistikama Porezne uprave, 65% ukupnih radnika u Hrvatskoj zarađuje manje od 5000 kn mjesečno.

Govorimo o otprilike 900.000 ljudi koji s takvim primanjima u Hrvatskoj ne mogu živjeti; mogu samo preživljavati.

Svaka osoba koja se bavi politikom – a osobito ako se naziva socijaldemokratom – morala bi razumjeti da u ovakvim okolnostima pitanje društvene nejednakosti (a wealth gap ili jaz u bogatstvu je samo jedan njezin eksponent) nije moguće riješiti površnim, kozmetičkim mjerama poput porezne reforme – čak i kad bi ona bila u potpunosti usmjerena prema dobrobiti najsiromašnijih.

U posljednja dva izborna ciklusa građani su savršeno jasno artikulirali zahtijev za progresivnom orijentacijom u politici. Ne zanima ih prošlost, postojeći društveni odnosi izvor su njihovog velikog nezadovoljstva i sve je glasniji zahtijev za promjenom. I to ne kozmetičkom, nego temeljitom

Rješavanje ovog problema zahtijeva vrlo ozbiljan, sveobuhvatan i radikalan plan redistribucije društvenih dobara.

Tome je tako jer je društvena nejednakost u Hrvatskoj do te mjere visoka da je neće biti moguće riješiti bez da apsolutno svi društveni akteru ne budu izbačeni iz svojih ”zona ugode“.

Možemo li takav svjetonazor očekivati od liberala? Ne.

Možemo ga, i moramo, očekivati od socijaldemokrata.

Zato pitanje ne smije biti što je socijaldemokracija bila nekad. Pitanje također ne smije biti kako da SDP usmjerimo više lijevo. Pitanje glasi: što bi socijaldemokracija trebala biti danas, i još važnije, što želimo da socijaldemokracija bude sutra; kako da SDP usmjerimo prema naprijed.

(Nastavlja se).

Borivoj Dovniković – Bordo
Foto: Supertoon.png

Neko veče prateći emisiju S ANITOM AKTUALNO na Z1 TV doživjeli smo neugodnost u pitanju odnosa prema nacionalnim manjinama.

Voditeljica emisije, Anita Malenica, pozvala je bila kao goste ultradesnog političara i nekadašnjeg pripadnika HSP-a, Antu Đapića (sada predsjednika još manje desne stranke DESNO) i dogradonačelnika Vukovara i pripadnika srpske nacionalne manjine Srđana Milakovića – da sa svojih strana daju mišljenje o kontroverznoj spomen-ploči poginulim HOS-ovcima u Domovinskom ratu u mjestu Jasenovac sa egidom ZA DOM – SPREMNI, što je izazvalo antifašističke proteste i odmah zatim verbalne sukobe u javnosti.

Iako se odmah moglo očekivati da će diskusija izrazito suprotnih strana na Z1 TV izazvati neželjenu situaciju, posebno reakcije gledalaca – uredništvo je, očito, smišljeno pripremilo ovakav sastav sudionika misleći na reklamu i emisije i same TV stanice.

Vrhunac je bio kad je jedna gledateljica pozdravila voditeljicu i g. Đapića, ali ne i drugog gosta, te ga oštro napala što “govori srpski na hrvatskoj televiziji”

Odmah treba reći da voditeljica Anita Malenica, inače renomirana novinarka, nije uspjela održati obaveznu neutralnost u vođenju rasprave, a na kraju nije dovoljno uzela u zaštitu gosta iz Vukovara. Vrhunac je bio kad je jedna gledateljica pozdravila voditeljicu i g. Đapića, ali ne i drugog gosta, te ga oštro napala što “govori srpski na hrvatskoj televiziji”.

G.Milaković je zaista govorio srpski, ekavicom i srpskim izrazima, što je maksimalno iritiralo gledateljicu, vjerovatno i veliki dio hrvatskog auditorija koji je pratio emisiju.

G.Đapić se zadovoljno smješkao i, naravno, nije se, koliko se sjećam, miješao u taj dio rasprave. Voditeljica Anita Malenica nije reagirala ispravno, jer nije odmah dala gledateljici/gledaocima jedino ispravno objašnjenje – citat iz USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE:

Iz članka 15.

Pripadnicima svih nacionalnih manjina  jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.

Rodom sam iz te regije – istočne Slavonije i Zapadnog Srema – i znam da naši Sremci govore oduvijek ekavicom i sa srpskim izrazima, što pripada njihovoj kulturnoj historiji

Rodom sam iz te regije – istočne Slavonije i Zapadnog Srema – i znam da naši Sremci govore oduvijek ekavicom i sa srpskim izrazima, što pripada njihovoj kulturnoj historiji.

G.Milaković,  kao gost emisije Z1 TV i kao pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj, sudjelovao je u razgovoru s voditeljicom i drugim gostom jezikom svoje sredine, gdje govori od rođenja jednom od varijanti hrvatsko-srpskog standardnog jezika.

Kako se radi o zajedničkom jeziku, izlaganje gosta iz Vukovara bilo je, nadam se, od riječi do riječi razumljivo svim gledaocima bez obzira na nacionalnu pripadnost, osim što je taj govor iritirao građane uskih i mrziteljskih pogleda.

Na kraju naglašavam kako je necivilizirano izgledalo neopravdano televizijsko razapinjanje na križ građanina Hrvatske koji je govorio jezičnom varijantom svoje sredine i svoje nacije.

Kada u osvit Drugoga svjetskoga rata krakovski umirovljeni profesor sa svojim teško bolesnim sinom i svitom pomoćnika krene put Jadrana, zna samo da se nekako mora dokopati čudesnoga hotela u zaleđu Crikvenice, kako bi ondje pokušao pronaći mir.

No dolazak do hotela Orion popraćen je nizom prepreka, a kada jednom i dođu, vlakom, unajmljenim automobilom i na koncu u povorci s nosiljkom i pješke, ovi će Poljaci u našega svijeta izazvati podozrivost i nemir, koji će se pojačati kada krenu postavljati antenu za radioprijamnik kako bi mladić mogao slušati prijenose sa Svjetskoga nogometnog prvenstva.

I kada se začuje spikerov glas i kada se putem radiovalova pred slušateljima otjelove brazilski i poljski nogometaši u čudesnoj utakmici u kojoj je Ernest Wilimowski zabio Brazilu četiri gola, a Poljska je ipak izgubila, u duši staroga profesora nešto se prelomi, a njegov sin usni svoj najljepši san.

Miljenko Jergović u Wilimowskom hvata duh vremena, strahove i bojazni junaka različitih nacija, obrazovanja i zanimanja.

Pripovijedajući o hotelu na kraju svijeta, o njegovoj vlasnici, njezinim gostima, bolesti i nadi, nogometu i ratu koji visi u zraku, Jergović više no ikada pripovijeda o našem vremenu, o herojima svakodnevice, optimizmu i smirenosti koja se može, možda, najlakše pronaći upravo negdje na kraju svijeta kada se sjedne na mirilo, na to mjesto na kojem su naši stari ostavljali tijelo pokojnika dok bi ga nosili do njegova posljednjeg počivališta.

Wilimowski je jedna od onih malih knjiga o uistinu velikim egzistencijalnim pitanjima. Prekrasna priča o potrazi za identitetom i rađanju nade u vremenu koje bi da čovjeku oduzme svaku nadu

“Wilimowski je jedna od onih malih knjiga o uistinu velikim egzistencijalnim pitanjima. Prekrasna priča o potrazi za identitetom i rađanju nade u vremenu koje bi da čovjeku oduzme svaku nadu.”
— Jarosław Czechowicz

“Jergović na suptilan, neočigledan način pokazuje da se i u vremenima beznađa može roditi nada. I da apokalipsa može biti lijepa.”
— Maciej Robert, pjesnik, književni i filmski kritičar

“Wilimowskim Miljenko Jergović potvrđuje dvije stvari — da je najvažniji suvremeni balkanski pisac i da oni koji nisu Poljaci danas najbolje pripovijedaju o poljskoj duši.”
— Krzysztof Cieślik, Rzeczpospolita

“Svijet koji Jergović stvara krajolik je trenutak pred apokalipsu. Wilimowski je valjda najmudrija knjiga koju sam čitao posljednjih mjeseci. I koja najviše govori o današnjici, u striktnom smislu.”
— Piotr Bratkowski, Newsweek

***

Naslov: Wilimowski
Autor: Miljenko Jergović
Nakladnik: Fraktura
Godina izdanja: 10/2016.
Broj stranice: 160
Uvez: tvrdi
ISBN: 978-953-266-805-6