Desetak mladih bez posla i perspektive demolira izložbu u British Museumu. No to nije običan čin vandalizma, već uvod u nevjerojatni plan aktivističke skupine predvođene karizmatičnim Julianom: svjetski štrajk 11. 11., milijarda štrajkaša. Do trenutka kad će pokušati ostvariti svoj megalomanski cilj, organizatori se povlače u ilegalu u jedno irsko seoce dok njihovi sljedbenici diljem svijeta sabotiraju razna javna događanja.

Uskoro padnu i prve žrtve, a u cijelu se priču uključuju PR-stručnjaci koji su ispekli zanat u multinacionalnoj tvrtki MSV. Zbog nemoralnih postupaka svojih šefova koji su radili za ratne zločince, Daniel Kay odlazi iz MSV-a i prelazi na stranu prosvjednika. No za Gabriela Mancura iz izraelske humanitarne fondacije koja je postala žrtvom hedge fonda prekasno je da promijeni stranu…

Sjena svijeta vodećeg izraelskog autora mlađe generacije Nira Barama politički je i ideološki triler koji čitatelja izaziva na razmišljanje. Ironičan, napet i uzbudljiv, s istaknutom socijalnom notom, ovaj je roman Baramu priskrbio laskavu titulu književnog nasljednika Amosa Oza.

“Sjajan politički roman koji će uzdrmati naš lagodni način razmišljanja.”
La Vanguardia, Španjolska

Sjena svijeta vodećeg izraelskog autora mlađe generacije Nira Barama politički je i ideološki triler koji čitatelja izaziva na razmišljanje. Ironičan, napet i uzbudljiv, s istaknutom socijalnom notom, ovaj je roman Baramu priskrbio laskavu titulu književnog nasljednika Amosa Oza

“Genijalan roman, jednostavno genijalan. Nikad nismo pročitali ništa slično.”
Emago, Izrael

“Ambiciozni roman bez granica. Ovo je Hamlet 21. stoljeća.”
Volkskrant, Nizozemska

“Sjena svijeta mogla bi biti najimpresivniji roman koji je napisan o ovom dobu nezadovoljstva. Nije tu riječ samo o iznimnim likovima nego i o psihologiji, politici i nasilju.”
El Mundo, Španjolska

“Epski roman o demokraciji, ljudskom duhu, nasilju i vašim uvjerenjima: roman koji će vas natjerati da mislite!”
Radio W, Meksiko

“Baram zaslužuje mjesto u prvom redu suvremene književnosti.”
Michel Krielaars, NRC, Nizozemska

“Sjena svijeta velika je i ambiciozna freska koja odudara od kanona izraelske književnosti.”
El Pais, Španjolska

“Impresivno postignuće na svakoj razini književnosti.”
Haaretz, Izrael

***

Naslov: Sjena svijeta
Autor: Nir Baram
Nakladnik: Fraktura publika
Godina izdanja: 10/2016
Broj stranica: 464
Uvez: meki
ISBN: 978-953-266-798-1

Jedno od nas spava Josefine Klougart, danske književne zvijezde i jedne od najhvaljenijih mladih skandinavskih autorica, osebujan je roman o gubitku, u svim njegovim oblicima.

Naratorica, umjetnica iz Kopenhagena, dolazi u roditeljski dom na poluotok Jylland, u posjet bolesnoj majci. Istodobno prolazi bolno razdoblje nakon prekida veze te se nada naći mir u krajoliku svoga djetinjstva. Ali i tamo je opsjedaju ambivalentni osjećaji, tuga i bol jer ništa nije kako je nekada bilo. Što se promijenilo u njezinu geografskom i mentalnom krajoliku?

Dok promatra snijeg koji je ”prekrio sve živo i sve mrtvo“, ona iscrtava slike što se vrtlože u njezinu umu, najviše u posljednjih osam godina.

U kratkim narativima ili prozno-poetskim fragmentima isprepliću se njezina sjećanja, emocije, dijelovi razgovora, tišina, i pogađaju, a katkad i šokiraju, čitatelja.

Jedno od nas spava hrabar je i nekonvencionalno napisan roman, neobičnih i iznenađujućih jezičnih bravura, začudnih slika i metafora koje kao da preslikavaju misli, čulne i emocionalne doživljaje i u jeziku stvaraju sliku onoga što mi, naš život, uistinu jesmo.

Jer ništa nije vječno: ljubavi se gase, naši mili umiru, prolazi sve i ostaje samo ”osjećaj da se ovo više nikada neće ponoviti i istodobno utjeha zato što je tako kako je, jer i nije stvarno. Ako išta ikad jest.“

Jedno od nas spava hrabar je i nekonvencionalno napisan roman, neobičnih i iznenađujućih jezičnih bravura, začudnih slika i metafora koje kao da preslikavaju misli, čulne i emocionalne doživljaje i u jeziku stvaraju sliku onoga što mi, naš život, uistinu jesmo

„Začuđujući talent i snažan glas danske književnosti.“
Fyns Amts Avis

„Klougart uspijeva pisati o prolaznosti života na jedan nov, intenzivan način; opipljivo. To je prava književnost.“
Stavanger Aftenblad

Josefine Klougart rođena je 1985. godine. Studirala je povijest umjetnosti i književnost na Sveučilištu u Aarhusu. Njezin prvi roman Stigninger og fald (Uspon i pad, 2010.), koji je objavila sa samo dvadeset i pet godina, ušao je u uži izbor za Književnu nagradu Nordijskog vijeća. Godinu poslije, Klougart je nagrađena Danskom kraljevskom nagradom za kulturu, a žiri ju je nazvao „jednom od najvažnijih autora, ne samo svoje generacije, nego i svog vremena“. Drugi roman Hallerne (Hodnici) objavljuje 2011.

Jedno od nas spava (2012.), njezin treći roman, također je nominiran za Nagradu Nordijskog vijeća. Time je Klougart postala prva danska spisateljica čija su dva romana u tako kratkom razdoblju nominirana za tu najvažniju književnu nagradu nordijskih zemalja.

Njezin posljednji objavljeni roman Om morke (O tami, 2013.) postao je velik bestseler u Skandinaviji, a Klougart je dokazala kako je moguće da i vrlo zahtjevna proza pronađe svoj put do čitatelja i lista najprodavanijih naslova. Proza joj je objavljivana u mnogim prestižnim američkim časopisima te prevedena na desetak jezika. Živi i radi u Kopenhagenu.

***

Naslov: Jedno od nas spava
Autorica: Josefine Klougart
Nakladnik: VBZ
Godina izdanja: 2016
Broj stranica: 194
Uvez: meki
ISBN: 9789533048192

Ivica Grčar

Šef Vlade je iznenađujuće jasno upozorio ministra unutarnjih poslova da kao član Vlade ne smije javnosti govoriti otvoreno o tome što misli o sadašnjem sastavu Ustavnog suda i opomenuo Vlahu Orepića da se ”tako neprimjerenim napadom narušava povjerenje građana u najviše ustavno tijelo države”.

A zašto se ne bi ”narušavalo povjerenje građana u najviše ustavno tijelo države”?

Ustavni sud je u sudskom postupku izgubio upravni spor zbog toga što je sprečavao informacije o uskraćivanju pristupa međunarodnom sudstvu građanima Hrvatske (UsII-121/16-9 od 19. listopada 2016.). Taj spor je Ustavni sud izgubio zbog novinarskog pitanja novinara freelancera koji je u tom sudskom postupku morao zastupati samoga sebe jer nije imao novca ni da plati odvjetnika.

Pitanje je zašto bi građani imali povjerenja u ”najviše ustavno tijelo države” koje gubi sudski spor zbog pravno neukog novinarskog upita?

Unatoč stalnim ”prijetnjama nacionalnoj sigurnosti” u Hrvatskoj se ustrajno biraju ekonomski marionetske vlade čije gospodarske politike su zapravo najveća prijetnja toj famoznoj nacionalnoj sigurnosti

Zašto bi građani imali povjerenja u to ”najviše ustavno tijelo države” kada to tijelo gubi sudski spor pred redovnim sudom zbog toga što krši ljudska prava građanima Hrvatske umjesto da ta prava štiti?

U takav Ustavni sud nemam povjerenja, mislim da u takav Ustavni sud ni građani ne trebaju imati povjerenja, a kao novinar smatram svojom profesionalnom dužnošću da o tome obavijestim javnost.

Ne vidim zbog čega su se to zabrinuli Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Vladimir Šeks i ostali. Koliko znam, ministar unutarnjih poslova je izjavio u intervjuu: ”Ovaj sastav Ustavnog suda najveća je prijetnja nacionalnoj sigurnosti Hrvatske”.

Iz policije učestalo dolaze slične izjave. Primjerice, u ovoj kolumni sam 12. srpnja 2016., u tekstu pod naslovom ”20 hrvatskih sudaca predstavljaju sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku”

pisao o tome kako je, navodno, u godišnjem izvještaju Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) ”dostavljenom Predsjednici i Premijeru upozoreno da su ti suci prijetnja nacionalnoj sigurnosti”.

Da podsjetim, radi izbjegavanja prigovora da nisam ništa pitao i ”drugu stranu”, uputio sam tada i novinarsko pitanje Sigurnosno-obavještajnoj agenciji Hrvatske o ”20 hrvatskih sudaca koji predstavljaju sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku”.

I odgovorili su da ”SOA ne komentira medijske napise o sigurnosno-obavještajnim poslovima”.

Ma koliko se Kolinda Grabar Kitarović, Andrej Plenković, Vladimir Šeks i ostali trudili sprečiti informacije o tome,  Ustavni sud je ipak manja prijetnja nacionalnoj sigurnosti od ekonomskih mjera Plenkovićeve vlade i Sabora kao ”poslušnog glasačkog stroja”

Ako policija (SOA) u medijima ne komentira svoje ”sigurnosno-obavještajne poslove”, zašto se pojedine informacije o tim poslovima ipak svjesno i namjerno plasiraju u medije?

Kao neovisni novinar znam koliko je teško doći do kopija dokumenata na kojima u Ministarstvu unutarnjih poslova stave žig ”SLUŽBENA TAJNA VRLO TAJNO”.

Po mojem mišljenju, kada je ”procurilo” u javnost da je 20 hrvatskih sudaca sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku, radilo se o manipulacijama u javnosti motiviranim politikantstvom, a ne stvarnim ”sigurnosno-obavještajnim poslovima”.

Bilo je to vjerojatno samo puko zastrašivanje dijela sudaca koji su svojim (politički?) nepoćudnim odlukama počeli iskazivati preveliku neposlušnost, slično kao i ministar unutarnjih poslova svojim, navodnim, ”neprimjerenim napadom na najviše ustavno tijelo države”.

Uostalom, kao što čitatelji znaju, nakon upozorenja na ”20 hrvatskih sudaca koji predstavljaju sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku” nije se niš’ dogodilo.

Objave da su ovi ili oni ”sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku”, ako nije popraćeno odmah i propisanim konkretnim mjerama, jednostavno ne treba ozbiljno shvaćati. I zbog toga ne treba nasjedati politikantskim manipulacijama pojmom ”prijetnja nacionalnoj sigurnosti”.

Ima li veće prijetnje nacionalnoj sigurnosti od, primjerice, katastrofalne gospodarske politike svih ekonomski marionetskih vlada koje su dovele do toga da su prihodi od eksploatacije prirodnih i rudarskih resursa Republike Hrvatske iz državnog proračuna preusmjereni u ”dividende” globalnih korporacija, da je Hrvatske deindustrijalizirana, da je prevelika nezaposlenost i da se smanjuje stanovništvo, da se provodi nesmiljena redistribucija vlasništva najatraktivnijih nekretnina u Hrvatskoj, da se prekomjerno zadužuje Hrvatsku u inozemstvu, itd.?

Pitanje je zašto bi građani imali povjerenja u ”najviše ustavno tijelo države” koje gubi sudski spor zbog pravno neukog novinarskog upita? Zašto bi građani imali povjerenja u to ”najviše ustavno tijelo države” kada to tijelo gubi sudski spor pred redovnim sudom zbog toga što krši ljudska prava građanima Hrvatske umjesto da ta prava štiti?

Pa unatoč tim stalnim ”prijetnjama nacionalnoj sigurnosti” u Hrvatskoj se ustrajno biraju ekonomski marionetske vlade čije gospodarske politike su zapravo najveća prijetnja toj famoznoj nacionalnoj sigurnosti.

Ma koliko se Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Vladimir Šeks i ostali trudili spriječiti informacije o tome, smatram da je Ustavni sud ipak manja prijetnja nacionalnoj sigurnosti od Plenkovićeve Vlade i Sabora kao ”poslušnog glasačkog stroja”.

Unatoč tome, postupajući prema javnom pozivu gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, prijavljujem Ustavni sud ”nadležnim institucijama”.

U svojoj upozoravajućoj izjavi ministru unutarnjih poslova da u javnosti ne kritizira Ustavni sud koji je ”jedan od stupova državne vlasti i jamac ustavnosti i poštivanja svih demokratskih vrednota, ljudskih prava i svega ostaloga” Kolinda Grabar-Kitarović je rekla i da svatko tko ima ”bilo kakve druge informacije, kad je riječ o radu Ustavnoga suda ili bilo kojeg od ustavnih sudaca, dužan je o tome obavijestiti nadležne državne institucije, Državno odvjetništvo i Sabor koji bira ustavne suce”.

E, pa evo, imam ”informacije, kad je riječ o radu Ustavnoga suda i ustavnih sudaca” i ovim tekstom kao profesionalni novinar javno obavještavam prije svega javnost, a tek onda i ”nadležne državne institucije, Državno odvjetništvo i Sabor koji bira ustavne suce”, o tome da Ustavni sud krši ljudska prava (umjesto da ih štiti), da sustavno građanima Hrvatske uskraćuje pravo pristupa međunarodnim sudovima, osobito Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, i da sprečava informacije o tome.

Upućujem ”nadležne državne institucije, Državno odvjetništvo i Sabor koji bira ustavne suce” da kliknu ovdje

i pogledaju dokumente provjerene u sudskom postupku kako Ustavni sud krši ljudska prava, uskraćuje građanima Hrvatske pristup međunarodnom sudstvu i o tome sprečava informacije.

Mislim da zbilja nije racionalno toliko proračunskog novca trošiti na rashode ”najvišeg ustavnog tijela države” koje nije u stanju u sudskom sporu (na svojem terenu) nadigrati pravno neukog novinara koji je zastupao sam sebe jer nije imao novca da angažira odvjetnika

Dvije publikacije – prva ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu” i novija ”Sprečavanje informacija o uskraćivanju prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu” – sadrže na oko 200 stranica niz dokumenata o tome kako Ustavni sud građanima Hrvatske uskraćuje pravo pristupa međunarodnom sudu i sprečava informacije o tome.

Dosad Ustavni sud, koliko mi je poznato, nije donio ni jednu odluku (presudu) koju isto tako nije mogao donijeti Odjel za ustavna pitanja pri Vrhovnom sudu (s najviše tri prava karijerna suca umjesto ovih ”priučenih”).

Istina je – da je takav odjel formiran pri Vrhovnom sudu, vjerojatno ne bismo imali ništa bolje stanje od ovoga u Ustavnom sudu, ali bi bilo potrebno znatno manje proračunskog novca za financiranje tog odjela pri Vrhovnom sudu nego što se sada troši na rashode tog ”najvišeg ustavnog tijela države” i niz mirovinskih i ostalih (objektivno u većini potpuno nezasluženih) povlastica za ”priučene” ustavne suce.

Mislim da zbilja nije racionalno toliko proračunskog novca trošiti na rashode ”najvišeg ustavnog tijela države” koje nije u stanju u sudskom sporu (na svojem terenu) nadigrati pravno neukog novinara koji je zastupao sam sebe jer nije imao novca da angažira odvjetnika.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Branko Mijić

Odite vi na izbore pa ih pobijedite, pa onda planirajte proračun, brecnuo se premijer Andrej Plenković na pitanje kolege Hrvoja Krešića kako to da rashodi proračuna rastu u godini za koju svi upozoravaju da će biti najteža zbog niza obveza koje dospijevaju na naplatu.

Čak da je novinarski upit bio nesuvisliji, a suvisliji nije mogao biti, čak da je bio provokativnije formuliran i doveden na rub pristojnosti, a nije, nema što trenutačni premijer slati bilo kojeg novinara na izbore kao uvjet da bi s Njegovim Visočanstvom Andrejem Plenkovićem mogao razgovarati o deficitu proračuna.

Čak da se radi i o anonimnom početniku i manje uglednom novinaru od Hrvoja Krešića ovjenčanog prestižnim medijskim nagradama i priznanjima.

Nije Plenković izuzetak već potvrda pravila da se ovdašnji političari čim se dočepaju bilo kakve funkcije i fotelje koje znače moć prema novinarima odnose kao prema otiraču za svoje prljave cipele.

Tamo u Europi novinari su uistinu sedma sila, ta četvrta vlast kao korektiv državnoj, bez koje nema istinski demokratskog društva. Zna to dobro Plenković pa se na novinara breca na domaćem terenu

Plenkovićev ispad tim je jadniji, jer smo, što bi rekao Zoran Milanović, od briselskog ćate navikli na uglađeno ponašanje i rečenice koje su se uglavnom držale forme iako su najčešće bile bez ikakvog stvarnog sadržaja.

Ako je Plenković pukao nakon manje od dva mjeseca obnašanja vlasti, što sve možemo očekivati od njega do kraja mandata? Posebno je simptomatično što je svoje frustracije iskalio na novinaru, ni krivom ni dužnom za njegovo duševno stanje.

Ne treba biti Freud, ne treba nam psihoanaliza kako bismo povezali taj Id, Ego i Superego ličnosti Andreja Plenkovića nakon što ga je latentna opsesija HDZ-a vlašću dovela na čelo stranke.

Mislio je Plenković da će osvajanjem Banskih dvora zadovoljiti sve animalističke nagone svojih Zajedničara i sebi kupiti četverogodišnji mir, no njihov libido za plijenom i privilegijama uvijek je bio iznad moralnih i etičkih vrijednosti i društvenih normi.

Osjeća to Plenković na svojoj premijerskoj koži, svakodnevno se uvjeravajući kako je nemoguće u briselsko ruho zaogrnuti vučju ćud HDZ-a. Doduše, i sam se ponaša kao zec bježeći od toga da se otvoreno suprotstavi onome što mu rade mangupi u vlastitim redovima.

U posljednji čas Plenković se spasio blamaže oko skidanja zastupničkog imuniteta Stevi Culeju zbog razbijanja ćirilićnih ploča, no nije imao kuraža sam skinuti onu “Za dom – spremni” u Jasenovcu.

Nije Plenković izuzetak već potvrda pravila da se ovdašnji političari čim se dočepaju bilo kakve funkcije i fotelje koje znače moć prema novinarima odnose kao prema otiraču za svoje prljave cipele

Za Plenkovića je ta međunarodna sramota i kršenje zakona bilo tek delikatno, iako mu je ispred nosa izazivajući paradirao notorni ustašofil s Hitlerovim brčićima, toliko delikatno da se nije usudio na odgovornost pozvati niti HDZ-ovu načelnicu općine Jasenovac Mariju Mačković koja je sve to blagoslovila.

Čkomio je Plenković pred Culejom i Mačković u strahu od pobune u vlastitim redovima da bi se sada sve u šesnaest junačio u obračunu s Hrvojem Krešićem koji je samo radio svoj posao.

Ne bi, naravno, premijeru nešto slično palo na pamet javno napraviti u Bruxellesu, tamo je to ”fuj” i ”pec”, jer bi izazvalo skandal.

Tamo u Europi novinari su uistinu sedma sila, ta četvrta vlast kao korektiv državnoj, bez koje nema istinski demokratskog društva. Zna to dobro Plenković pa se na novinara breca na domaćem terenu, taj vječni ćato, doduše prvog platnog razreda.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Strašno je i žalosno što i dvadesetpet godina kasnije to moramo ponavljati i što o tome u jednom dijelu hrvatskog društva i javnosti očito postoje različita “mišljenja”.

To je tema u kojoj postoji samo jedno ispravno ljudsko stajalište. To je priča u kojoj ne bi smjelo biti “druge strane” koju bi, u demokratskom duhu, trebalo saslušati pa o njoj raspravljati.

Ne smije se mjeriti i uspoređivati bol roditelja kojima su ubijena djeca. Pogotovo se ne smije, jer nije ljudski, razlikovati smrt, nesreću i bol prema nacionalnosti.

Nije ljudski razlikovati i prema prezimenu razdvajati ni ubijenu djecu. Ali, ubojstvo svakog djeteta, bez obzira je li ga na spavanju pogodila neprijateljska izdaleka ispaljena granata, ili mu je hladnokrvno u glavu iz blizine ispaljen metak, zločin je koji treba razlikovati prema kriteriju je li “njihov”, ili “naš”.

Evo kako i zašto. Onako kako piše u pismu, kojem se ponovo vraćam, hrvatskih biskupa napisanom i objavljenom u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata:

Ne smije se mjeriti i uspoređivati bol roditelja kojima su ubijena djeca. Pogotovo se ne smije, jer nije ljudski, razlikovati smrt, nesreću i bol prema nacionalnosti. Nije ljudski razlikovati i prema prezimenu razdvajati ni ubijenu djecu

“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Eto, upravo zato se ne smije ubojstvo dvanaestogodišnje zagrebačke djevojčice Aleksandre Zec, počinjeno 7. prosinca 1991. godine na Sljemenu, stavljati na neljudsku vagu naspram četiri stotine druge hrvatske djece koja su poginula u posljednjem ratu.

Između strahote smrti bilo kojeg i bilo čijeg djeteta ne smije se praviti razlika. Ali, imajući na umu onu “težinu pitanja kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici”, moramo shvatiti da između ubojstva Aleksandre Zec i pogibije sve ostale djece u Hrvatskoj za vrijeme rata postoji duboka, velika i strašna razlika.

Smrti sve te djece treba žaliti, ali, upravo kada je u pitanju smrt Aleksandre Zec, onda pred čitavim hrvatskom društvom, javnošću i državom stoji ono osobito teško pitanje i zadatak: “kako okajati krivnju za tu smrt, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Razbješnjen mojim načinom pisanja i razmišljanja, u jednoj me je javnoj prilici jedan nacionalizmom zaslijepljen čovjek pitao, očito osobno uvrijeđen jednim od mojih tekstova o Aleksandri Zec, znam li ja imena četiri stotine hrvatske djece ubijene u ratu?

On je shvaćao, ali na duboko pogrešan način, razliku između ubojstva Aleksandre Zec i hrvatske djece. Ne ostale hrvatske djece! Formulacija njegovog pitanja nije ostavljala traga sumnji. Za njega Aleksandra Zec nije bila ubijeno hrvatsko, nego srpsko dijete.

Između strahote smrti bilo kojeg i bilo čijeg djeteta ne smije se praviti razlika. Ali, imajući na umu onu “težinu pitanja kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici”, moramo shvatiti da između ubojstva Aleksandre Zec i pogibije sve ostale djece u Hrvatskoj za vrijeme rata postoji duboka, velika i strašna razlika

Upravo s takvom namjerom razdvajanja, razlikovanja pa i suprotstavljanja, ali podlo je prikrivajući, netko je sročio rečenice koje su nekoliko puta objavljene na 25. godišnjicu ubojstva Aleksandre Zec u emisiji TV kalendar Hrvatske televizije: “Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao”.

Da, Aleksandra Zec je ubijena “tijekom velikosrpske agresije”, ali ona nije žrtva te iste agresije. Ona je žrtva zločina koji je nadahnula, vjerojatno potaknula, a potom prikrivala, te ubojice na kraju krivnje oslobodila hrvatska država.

Premda je bila obična zagrebačka djevojčica, Aleksandra Zec ubijena je zato što je, po rođenju i nacionalnosti svog oca, pripadala “drugoj zajednici”. I zato “naša” zajednica, hrvatsko društvo, javnost i država stoje pred tim teškim pitanjem: kako okajati krivnju za tu žrtvu i za taj zločin?

Između ostalog i suočavanjem s okolnostima i načinom izvršenja tog zločina.

Dvanaestogodišnja djevojčica, nakon što je vidjela kako joj na ulici, pred obiteljskom kućom na Trešnjevci, ubijaju oca, u kasnu i hladnu prosinačku večer, kakve su i ove danas, odvedena je onako u pidžami, skupa sa svojom majkom, na Sljeme, ne u neki brlog neke gangsterske zločinačke skupine, nego u planinarski dom Adolfovac koji je u to vrijeme bio baza jednog ogranka legalnih oružanih snaga Republike Hrvatske, kojima su pripadali i ubojice, sa službenim hrvatskim grbom na rukavima i naoružanjem u vlasništvu hrvatske države.

“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je počela posklizavati po snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva…” rekao je jedan od sudionika ubojstva u svjedočenju koje je sud odbacio i koje je dugo bilo skrivano dok nije, nekoliko godina kasnije, objavljeno u Globusu.

Uvredljiv zaključak u TV kalendaru imao je, ipak, barem jednu dobru posljedicu: napokon jednu poštenu ispriku rukovodstva HRT-a, bez one česte formulacije “ako smo nekoga uvrijedili”. Bez uvijanja priznata je sramotnost tih rečenica i upućena, bez ikakve ograde, isprika obitelji Zec, ali i čitavoj hrvatskoj javnosti

Oči su joj bile povezane kako ne bi vidjela tijelo svoje majke u čiju je glavu, kao čas kasnije i u njezino, ispaljeno više metaka.

Uvredljiv zaključak u TV kalendaru imao je, ipak, barem jednu dobru posljedicu: napokon jednu poštenu ispriku rukovodstva HRT-a, bez one česte formulacije “ako smo nekoga uvrijedili”.

Bez uvijanja priznata je sramotnost tih rečenica i upućena, bez ikakve ograde, isprika obitelji Zec, ali i čitavoj hrvatskoj javnosti.

Jer bila je to uvreda svima nama koji ne stavljamo zločin nad obitelji Zec ni na kakvu vagu i koji se i dalje nosimo s težinom onog teškog pitanja, ne kako žaliti žrtve naše zajednice, nego kako shvatiti i okajati krivnju naše zajednice, našeg naroda i države.

Da bismo u sebi i oko sebe pronašli i stvarali mir.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Inoslav Bešker

Onoga časa kada postanu brojke – dvoznamenkaste, četveroznamenkaste, šestero-sedmero-osmeroznamenkaste – ubijeni gube svoj ljudski identitet i, s njime, onaj minimum sućuti i pijeteta kojim svako pokojno ljudsko biće ima pravo biti tretirano.

Ne trajemo u memoriji kao ljudska bića baš mnogo. Sa mnom će umrijeti spomeni o ljudskosti mog pradjeda koje mi je prenio stric. Za druge taj pradjed je anonimno ime i prezime na Lovrincu, deložiran sa Sustipana.

U nekim drugim krajevima na grob se stavljao drveni križ i onamo se išlo dok ne bi strunuo. I onda je ostajao samo u memoriji. Danas je zadnji spomen mrtvome parta, šonet, osmrtnica u novinama, s fotografijom, lik kao znak ljudskosti.

Ništa od toga nema za onih 4700 koji su se utopili u Sredozemnom moru ove godine, bježeći od života u Africi ili Aziji, hlepeći za Evropom kao Zemljom Obećanom.

Bilo ih je manje lani, kada su ih Turci poslali kopnom. Ali dobri ljudi su podigli žilet žice da im ne bi svojim genima inficirali naciju, pokvarili pravednički san. Zaista, koji im je vrag, što su navrli?

Ništa iza njih nije ostalo, grob im se ne zna, majka se nada da će se odnekle ipak javiti, njihovo ime nije zabilježeno, njihovih snimaka nema među osmrtnicama, u najbolju ruku smo vidjeli kako im tijelo pluta na površini.

Svi ostali su u dubinama, hrana ribama i racima, jedinice u zbroju: 4700.

Upola manji broj žrtava, spaljenih ili zdrobljenih s Dvojnim neboderima Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku, ostavili su trag u kolektivnom imaginariju svoje države i zapadnog svijeta. Imali su ime i prezime, fotografiju.

Da bi se oteli prokletstvu ne zaborava, nego svođenja otetih života na statistiku, Židovi svake godine čitaju imena i prezimena žrtava koje je proždrla šoa, neman rasističke mržnje, vraćajući jednom godišnje tu mrvu ljudskosti onima kojima je život otet na pravdi Boga.

Tko će, i kad, i gdje, pročitati imena onih koje, u njihovim brodolomima, nisu spašavale Nerejide, nije proždro ni Levijatan, nego ih je rastočila Leta, rijeka zaborava, rastočena u Sredozemlju?

Bilo ih je manje lani, kada su ih Turci poslali kopnom. Ali dobri ljudi su podigli žilet žice da im ne bi svojim genima inficirali naciju, pokvarili pravednički san. Zaista, koji im je vrag, što su navrli?

Dovoljna je katkad kap otrova da zatruje bačvu vode, dovoljno je nekoliko zločina u ime ideje (a i religija i nacija su ideje) da izazovu trajnu i duboku omrazu spram onih koji po odabiru, ili samo po tradiciji, pripadaju toj ideji. U Hrvatskoj to dobro znamo

U nedjelju je u crkvi sv. Petra i Pavla, lateralnoj u kompleksu koptske katedrale svetog Marka u Kairu žena, među klupama u dijelu za žene i djecu, ostavila bombu koja je u nedjelju, na misi, raznijela upravo te ciljane žrtve.

Nešto ranije, u Carigradu, druge dvije bombe pobile su hrpu policajaca.

U Kairu je na djelu bio puki terorizam: masakr civila zato što pripadaju drukčijoj vjeri. Posljednji u nizu od četrdesetak atentata nakon “arapskog proljeća”, po svoj prilici ne i zadnji.

Al-Azharov šejh i veliki imam osudio je taj zločin, shvatljivo, jer nanosi zlo i islamu, kalja ga, kao što ga, zločinački hladnokrvno, kalja “Islamska Država”, eda bi izazvala, proširila i produbila mržnju protiv muslimana i taka iskopala jaz.

Dovoljna je katkad kap otrova da zatruje bačvu vode, dovoljno je nekoliko zločina u ime ideje (a i religija i nacija su ideje) da izazovu trajnu i duboku omrazu spram onih koji po odabiru, ili samo po tradiciji, pripadaju toj ideji. U Hrvatskoj to dobro znamo.

U Istanbulu žrtve su bile u uniformi, sa stanovišta kurdskih pobunjenika legalan cilj u gerili koja traje i u kojoj turska policija ne štedi civile u turskom Kurdistanu.

Bio teror, bio rat – nevinim žrtvama je isti vrag kad se suoče s tom apokalipsom u beskrajnim nastavcima i s njenim četvorim jahačima: prvim koji budi pohlepu i sije razdor, drugim koji razara i prolijeva krv, trećim koji ono što ostane satre glađu i pošastima, te četvrtim koji ima snagu svih prethodnih, jer za razliku od njih nosi ime: Smrt.

Tu, na Mediteranu, koji s pravom zovemo kolijevkom civilizacije, nismo dovoljno civilizirani niti da, s jedne strane, prestanemo svoje bližnje ubijati i terorizirati, a niti da, s druge strane, prihvatimo one koji od toga bježe. Točno, uljudba nas razlikuje od zvjeradi. Ona nikada ne bi činila što činimo mi ljudi

I Papa je, doznavši za pokolj u crkvi koptskog Pape, apelirao na civilizaciju – uljudbu, kako bi nekad rekli – a protiv razaranja. Veli Frane da je riječ o odvojenim epizodama, ali da je posrijedi jedno te isto nasilje koje sije smrt i razaranje.

I te apele, i te molitve, bilo bi moguće sabrati u statistike, koje na kraju postaju puki komunikacijski šum, poput “456. ozbiljnog upozorenja” između Kine i Tajvana zbog Quemoya i Matsua. S time što, podsjetimo opet, nisu posrijedi ni riječi, ni granate, nego ubijeni ljudi, jedan po jedan, sa svojim životima od kojih svaki, bez iznimke, sadrži sav svijet.

Ubiti čovjeka znači utrnuti u njemu sav svijet.

Tu, na Mediteranu, koji s pravom zovemo kolijevkom civilizacije, nismo dovoljno civilizirani niti da, s jedne strane, prestanemo svoje bližnje ubijati i terorizirati, a niti da, s druge strane, prihvatimo one koji od toga bježe.

Točno, uljudba nas razlikuje od zvjeradi. Ona nikada ne bi činila što činimo mi ljudi.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Boris Dežulović

”Ja se zovem Vićenco Ušljebrka, imam dvadeset tri godine i studiram turistički menadžment. Živim s roditeljima, imam dvije sestre, u slobodno vrijeme na PlayStationu igram Fifu 17 i mislim da su 1991. agresori bili Srbi, dočim su Hrvati bili žrtve.”

Tako će se uskoro – a netko će jamačno odgovarati zašto praksa već nije uvedena – na nacionalnim televizijama predstavljati sudionici reality-programa, natjecatelji talent-showova, igrači kvizova ili gosti za okruglim stolovima u studiju.

Ako je pitanje ”Gdje si bio devedeset prve?” majka svih hrvatskih pitanja, onda je sâm bog otac, sin i duh sveti toga i svih ostalih svjetskih pitanja svih vremena ikad i uopće, The Pitanje – ”Tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva?” Postoji li, naime, danas netko tko je 1991. još bio dijete ili se nije bio ni rodio – tko dakle još uopće nije bio – ne postoji u Hrvatskoj nitko tko ne bi mogao i morao odgovoriti na jednostavno pitanje o agresoru i žrtvi.

Stvar je, međutim, odveć važna da bi se prepustila improvizaciji i isljedničkim vještinama nestručnih i sigurnosno neškolovanih televizijskih voditelja, pa bi je svakako valjalo urediti zakonom.

Nije Šerbedžija, već su Olujić i Mišetić gradili takvu pravnu državu Hrvatsku u kojoj će Ustavni sud, jutro nakon što je nova predsjednica braniteljima u Savskoj obećala kako ”nitko više Domovinski rat neće nazivati građanskim”, poništiti presudu Glavašu za ratne zločine u Osijeku, s obrazloženjem kako je ”do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski”

Zakon o društvenoj legitimaciji, kako sam zamislio da bi se zvao taj akt, propisao bi da se svaki punoljetni građanin Republike Hrvatske, ali i strani državljanin u posjeti ili boravku u Hrvatskoj, prilikom svakog predstavljanja jasno, glasno i čitko ispisanim velikim slovima – jer isto bi pitanje, odmah ispod imena, prezimena i datuma rođenja, stajalo i u svim službenim obrascima, bez obzira na to je li riječ o zahtjevu za privremeni boravak, dječji doplatak ili kratkoročni gotovinski kredit – nedvosmisleno izjasni oko toga tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva.

”Najbolji igrač derbija začelja bez sumnje je bio vratar Cibalije, koji je obranio jedanaesterac i barem tri ili četiri stopostotne prilike Intera iz Zaprešića, a onda u sudačkoj nadoknadi i zabio gol”, reći će tako u televizijskom prijenosu egzaltirani komentator i krušku uvaliti pod nos oznojenom Cibalijinom čuvaru mreže, a ovaj će se nagnuti prema mikrofonu, pogledati u kameru, pa procijediti: ”Ja mislim da su Srbi bili agresori, a Hrvati žrtve.”

Ustavnom definicijom agresora i žrtve – jer ta bi se rečenica, kako sam zamislio, nalazila u pretpreambuli Ustava: možda čak, valja razmisliti, i u samom naslovu Ustava, čiji bi puni naziv bio ”Ustav Republike Hrvatske nastale u Domovinskom ratu 1991. u kojemu je Srbija bila agresor, a Hrvatska žrtva” – započinjala bi svaka javna komunikacija: novinski intervjui, javljanja reportera, svečani govori, okrugli stolovi, akademije, mise, svečane liturgije, promocije knjiga, pjesničke večeri, kazališne predstave, svadbe i sprovodi, sve bi u Republici Hrvatskoj počinjalo konstatacijom kako su Srbi bili agresori, a Hrvati žrtve.

Svakako, ne bi se tada, da postoji Zakon koji bi to regulirao, događalo da se neke popularne hrvatske javne osobe, poput ”jednog prenapuhanog glumca i jugoslavenskog klauna” – kako je Radu Šerbedžiju povodom posljednjeg njegova ispada nazvao ugledni odvjetnik Željko Olujić – nekažnjeno okolišaju izjasniti, ili čak odbijaju odgovoriti na izravno i precizno pitanje o agresoru i žrtvi, a naročito se ne bi događalo da popularne javne osobe potpuno nekažnjeno agresiju Srbije i okupaciju trećine teritorija Republike Hrvatske otvoreno i nedvosmisleno predstavljaju kao građanski rat.

Recimo, na primjer, da neka popularna hrvatska javna osoba – umjesto da oko jednostavnog pitanja o agresoru i žrtvi kruži kao kiša oko Kragujevca – izjavi kako nema niti je 1991. bilo ikakvog agresora i ikakve žrtve, jer se ”srpska pobuna u Hrvatskoj mora gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj”, i da se dakle ta pobuna ”kao takva nikako ne može tretirati niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija”.

”Srpska pobuna u Hrvatskoj mora se gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj, i kao takva nikako se ne može tretirati niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija”, napisao je, potpisao i ovjerio upravo ugledni odvjetnik Željko Olujić, braneći onomad zajedno s kolegom Bosiljkom Mišetićem pred riječkim sudom ratnog zločinca Tihomira Oreškovića

Potpuno razumijem vaš bijes dok čitate tu besramnu laž jugoslavenske historiografske škole, na kojoj se temelji cijela čudovišna konstrukcija o onoj Šerbedžijinoj ”divnoj zemlji što su je uništili mangupi”, ali što ako to Rade Šerbedžija nikad nije rekao?

Ili, preciznije: što ako to nikad nije rekao Rade Šerbedžija?

Ili, preciznije: što ako je to rekla neka druga popularna hrvatska javna osoba?

Ili, preciznije: što ako je to, od riječi do riječi, rekla ista ona popularna hrvatska javna osoba koja je Radu Šerbedžiju zbog izjava o raspadu Jugoslavije, agresoru i žrtvi nazvala ”jugoslavenskim klaunom”?

”Srpska pobuna u Hrvatskoj mora se gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj, i kao takva nikako se ne može tretirati niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija”, napisao je, potpisao i ovjerio upravo ugledni odvjetnik Željko Olujić, braneći onomad zajedno s kolegom Bosiljkom Mišetićem pred riječkim sudom ratnog zločinca Tihomira Oreškovića, gospodara života i smrti u Gospiću 1991., sve dokazujući kako ratnog zločina u Gospiću 1991. nije moglo biti jer, shvatili ste, u Gospiću 1991. nije još bilo ni međunarodno priznate Republike Hrvatske, pa tako ni agresije na nju, dakle ni rata ni ratnog zločina, već eventualno kakvog običnog ubojstva i drugog sitnog kriminala pod ingerencijom pravne države Jugoslavije.

Željko Olujić i Bosiljko Mišetić nisu nevažne, nepopularne i nejavne osobe, kojekakvi ”prenapuhani glumci” i ”klauni”: jedan je bio Tuđmanov državni tužitelj, a drugi sam ministar pravosuđa, i kad takvi pravni i pravosudni autoriteti tvrde da 1991. u Hrvatskoj nije bilo nikakve agresije, već samo eventualno jugoslavenskog građanskog rata, onda to svakako ima malo veću specifičnu težinu od Šerbedžijine šutnje.

Željko Olujić i Bosiljko Mišetić nisu nevažne, nepopularne i nejavne osobe, kojekakvi ”prenapuhani glumci” i ”klauni”: jedan je bio Tuđmanov državni tužitelj, a drugi sam ministar pravosuđa, i kad takvi pravni i pravosudni autoriteti tvrde da 1991. u Hrvatskoj nije bilo nikakve agresije, već samo eventualno jugoslavenskog građanskog rata, onda to svakako ima malo veću specifičnu težinu od Šerbedžijine šutnje

Nije, najzad, Šerbedžija, već su Olujić i Mišetić gradili takvu pravnu državu Hrvatsku u kojoj će prije niti dvije godine – jutro nakon što je novoizabrana predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović braniteljima u šatoru u Savskoj obećala kako ”nitko više Domovinski rat neće nazivati građanskim” – Ustavni sud Republike Hrvatske poništiti presudu Branimiru Glavašu za ratne zločine u Osijeku, s obrazloženjem kako je ”do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s bivšom državom”, pa se ”za zločine počinjene do 8. listopada 1991. ne mogu iz Ženevske konvencije primjenjivati kriteriji međunarodnog sukoba, nego kriteriji građanskog rata”.

Prije Rade Šerbedžije, kako vidite, to bi jednostavno pitanje – tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva – valjalo postaviti Tuđmanovim državnim odvjetnicima i ministrima pravosuđa, ali i kompletnom trenutačnom sastavu Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Ili je, naime, rat 1991. započeo agresijom Srbije i Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku, ili smo i mi i Rade Šerbedžija cijelo vrijeme bili u zabludi, a The Pitanje bilo zapravo trik-pitanje obrane digniteta Domovinskog rata i njegovih heroja, na koje točan odgovor zapravo glasi:

”Ja se zovem Vićenco Ušljebrka, imam dvadeset tri godine i studiram turistički menadžment. Živim s roditeljima, imam dvije sestre, u slobodno vrijeme na PlayStationu igram Fifu 17 i mislim da je do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s bivšom državom, pa se srpska pobuna u Hrvatskoj mora gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj, i kao takva nikako ne može biti tretirana niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija, hvala.”

(Prenosimo s portala Novosti).

Elena Ferrante, ”Genijalna prijateljica”, Profil, Zagreb, 2016.

Oni čitatelji koji su se upoznali s Elenom Ferrante preko prošlogodišnjeg hrvatskog prijevoda ”Dana zaborava” sada imaju priliku iznova se sresti s talijanskom i evropskom književnom i feminističkom zvijezdom. Jer ”Dani zaborava” su bili suvremeni roman, o suvremenoj ženi i raspadu braka unutar suvremenog društva i suvremene obitelji, a ”Genijalna prijateljica” je nešto sasvim drugo.

Prvi dio tetralogije ”Napuljskog romana” priča je o odrastanju dviju prijateljica, Elene i Lile, koja započinje u siromašnoj napuljskoj četvrti poslijeratne Italije i čija su proklamirana literarna referenca ”Male žene”, američki klasik iz 19. stoljeća Louise May Alcott.

Dakle iz ovodobne srednjoklasne i sjeverne Italije ”Dana zaborava” selimo se u južnu Italiju, u sredinu 20. stoljeća, nulte godine suvremene Italije; a u referencijalnom smislu još i dublje u prošlost, u sredinu 19. stoljeća, u vrijeme američkog građanskog rata i ”Malih žena”.

Razočaranje zbog tog napuštanja suvremenosti nije potpuno, ali se, eto, ne može sasvim zanijekati. Šok radikalne promjene opservacijskog polja i interpretacije pojava unutar njega je dubinski.

U ”Danima zaborava” smo imali sredovječnu Talijanku na kraju braka kao na početku osobnog oslobođenja (stanovitog životnog hepienda), a ovdje sada na prvih dvadesetak-tridesetak stranicama samo čitamo o dvije djevojčice i njihovim lutkama i o tome kako je jedna od njih završila u dnu mračnog stubišta.

To povlači pitanje tko je uopće E. F. Ne mislimo pritom na ono tabloidno pitanje.

Prvi dio tetralogije ”Napuljskog romana” priča je o odrastanju dviju prijateljica, Elene i Lile, koja započinje u siromašnoj napuljskoj četvrti poslijeratne Italije i čija su proklamirana literarna referenca ”Male žene”, američki klasik iz 19. stoljeća Louise May Alcott

Književnica poznata pod imenom Elena Ferrante odlučila se za objavljivanje pod pseudonimom kako bi zaštitila svoju privatnost.

Nažalost, upravo je to razjarilo interes tabloida. E. F. bi vjerojatno uživala mnogo veću anonimnost da je objavljivala pod svojim pravim imenom nego pod pseudonimom, ali što je tu je. Tabloidi prijete otkrivanjem njenog identiteta, ona kaže da bi u tom slučaju prestala pisati i objavljivati.

Tabloidna etika objašnjava da je objavljivanje informacije u interesu javnosti; javnost pak odgovara da ne želi informaciju koja bi razotkrila identitet E. F.

Bez namjere da medijski reproduciramo priču o identitetu ”najpoznatije suvremene talijanske književnice”, mi tek možemo postaviti pitanje kakve veze ima E. F. koja je napisala ”Dane zaborava” s onom koja je potpisala ”Genijalnu prijateljicu”.

Za one koji su već projurili kroz cijelu tetralogiju ”Napuljski roman” ima kultni status. Na internetu i njegovim mrežama množe se fanovske izjave oduševljenja. E. F. kao da čitaju svi, i kćeri i majke, i portirke i profesorice.

Kako stvari stoje, izgleda da smo dobili Harryja Pottera za pangeneracijsku, pansocijalnu, žensku publiku. A to je, naravno, događaj. Književni. Društveni. Feministički. Politički.

Jer rampe između romana i čitateljske publike kao da je nestalo, a glas Elene Ferrante postao je glasom suvremene Talijanke, sada već i suvremene Evropljanke, uopće suvremene žene.

To je sasvim sigurno ono što E. F. ”Genijalne prijateljice” dijeli s E. F. ”Dana zaborava”. Ostalo je već malo problematičnije.

Prvi dio ”Napuljskog romana” priča je o primordijalnoj juhi ratnih profitera, kamorista, komunista, fašista i Crkve, iz kojih je stvorena suvremena Italija. Odnosi između djevojčica, i njihove sudbine, tek se počinju formirati. Recimo da je prvi dio tek nezahvalni uvod u kompleksni roman. Recimo da će se pravi sud moći dati tek na kraju tetralogije

Kada se naviknemo da čitajući ”Genijalnu prijateljicu” ne dobivamo ”Dane zaborava”, kada zanemarimo početak, i lutke, polako nam se otkrivaju i neke sasvim zanimljive pripovjedne linije.

Prvi dio ”Napuljskog romana” priča je o primordijalnoj juhi ratnih profitera, kamorista, komunista, fašista i Crkve, iz kojih je stvorena suvremena Italija.

Odnosi između djevojčica, i njihove sudbine, tek se počinju formirati. Recimo da je prvi dio tek nezahvalni uvod u kompleksni roman. Recimo da će se pravi sud moći dati tek na kraju tetralogije.

Ali za sada, ovo nije ”prava” E. F. Čitajući ”Dane zaborava” skočili smo uvis – i ostali u zraku.

S ”Genijalnom prijateljicom” nismo se još ni odrazili sa zemlje, kamoli odskočili u bestežinsko literarno stanje. No čitamo i dalje.

Sastojke talijanskog poslijeratnog čobanca možda i možemo predvidjeti – od Andreottija, Bossija i Berlusconija do kralja Napulja Maradone – ali pripovjedne linije Elene i Lile kao odraslih žena ipak bi nas mogle iznenaditi.

(Prenosimo s portala Novosti).

Tihomir Ponoš

Ivo Josipović, treći predsjednik Republike, pokušavao je u svom mandatu poboljšati odnose sa Srbijom.

Poznato je da je bio u vrlo dobrim, čak i srdačnim odnosima s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, dok su njegovi odnosi s Tomislavom Nikolićem bili hladni, ali je u to vrijeme Josipović službeno posjetio Srbiju i obišao Hrvate u Vojvodini. Komentirajući novo zaoštravanje, Josipović je za naš list kazao da su odnosi Hrvatske i Srbije možda najlošiji nakon 2000. godine.

Hrvatska desna politika koristi prednost hrvatskog članstva u EU-u i misli da će opstrukcijom srpskih pregovora ostvariti dobitak, a neutemeljena bajka o univerzalnoj jurisdikciji štetila je više nama nego Srbiji, smatra Josipović

”Na vlasti su garniture koje se hrane tvrdim nacionalizmom i sukobe koriste za unutarnju politike”, tvrdi Josipović i dodaje da su političari obje zemlje, paradoksalno, ”spremni naštetiti svojoj državi ako je to cijena da stave prst u oko susjedu”.

Hrvatska desna politika koristi prednost hrvatskog članstva u EU-u i misli da će opstrukcijom srpskih pregovora ostvariti dobitak, a neutemeljena bajka o univerzalnoj jurisdikciji štetila je više nama nego Srbiji, smatra Josipović.

”Priča o blokadi 26. poglavlja još je jedan promašaj hrvatske vanjske politike”, izjavio je i dodao da su hrvatska očekivanja o jačanju pozicije hrvatske manjine u Srbiji opravdana.

”Nakon razgovora koje sam imao u Srbiji, bilo je nekih pomaka, ali je odlazak Tadića zaustavio napredak”, prisjetio se bivši predsjednik.

Kavgadženjem, ne samo da se neće efikasno ostvariti hrvatski interes, nego i Hrvatska u međunarodnoj zajednici ispada prgavo dijete kojemu je i prije vlastita interesa potreba da se svađa sa susjedom

Smatra da bi bilo ispravno da hrvatska manjina ima ista prava kakva ima srpska u Hrvatskoj, uz to da se ta prava i ostvaruju što u Hrvatskoj nije uvijek slučaj, a tvrdi da se to ne može ostvarivati blokadom.

”Dvije bi države, bez međusobnog javnog prepucavanja i teatralnih nastupa, poput Vučićeva, trebale permanentno voditi razgovore u kojima bi Hrvatska morala moći ostvariti svoja opravdana očekivanja”, tvrdi Josipović.

”Kavgadženjem, ne samo da se neće efikasno ostvariti hrvatski interes, nego i Hrvatska u međunarodnoj zajednici ispada prgavo dijete kojemu je i prije vlastita interesa potreba da se svađa sa susjedom”, zaključio je Josipović.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Moj prvi dojam je razočaranje.

Propustio sam čitati novine u nedjelju i izmakli su mi transkripti sa sastanka o spašavanju Branimira Glavaša iz pandži hrvatskog pravosuđa.

Moram priznati da na cijeli slučaj i nisam obraćao dovoljno pažnje, nešto zbog toga što neke sudionike poznajem, pa sam slijepo pridavao vjeru njihovoj priči, a nešto i zbog toga što sam bagatelizirao tu situaciju misleći da su suci svakodnevno izloženi intervencijama koje trebaju pristojno spriječiti – ako ih dobiju, otkloniti, a ako su uporne, prijaviti.

Dobio sam puno pisama o korupciji u sudovima. Neka sam proslijedio DORH-u, neke prigovore samim sudovima, a neke i bijesno komentirao.

Udruga sudaca proglasila me je priopćenjem jednim od neprijatelja.

Tu se nalazim u dobrom društvu. Čak sam i pisao o korupciji u pravosuđu, obavezno uz dodatak da se radi o incidentima i manjini, da je važno ne generalizirati.

Obično bih dodao da se radi o percepciji, padu povjerenja u pravosuđe, pa da to povjerenje treba vratiti. U nekoliko navrata, govoreći o suzbijanju i tražeći da to suci obave među sobom, koristio sam kao prijetnju primjer Venezuele i Huga Cháveza koji je popularnost stekao nacionalizacijama i čistkama sudova, smjenom sudaca. Sad je lista produžena: Turska, Poljska.

Zašto sam povjerovao u točnost transkripata? Ne treba vjerovati svemu što mediji kažu. I njih je moguće iskoristiti, zlorabiti i prevariti. Ali nitko ništa ne demantira, ne diže tužbu za klevetu, nema osporavanja točnosti. Taktika je ignoriranje. No posljedice po povjerenje su već nastupile. Ovaj je slučaj potpuno drukčiji. Transkripti su objavljeni, ali kao da nisu. Nitko nigdje ne reagira

Mislio sam – pametnome dosta.

Prevario sam se.

Moj, čini mi se, odmjereni rječnik smatrao se klevetom profesije. Dragi i dobri pravnik I. C. u jednoj raspravi u podrumu Ministarstva pravosuđa na staroj lokaciji bijesno mi je prigovarao: ”Pokažite presude”, ”Dajte dokaze”.

Korupciju, kaže, izmišljaju stranke koje gube na sudu i uvijek je netko nezadovoljan. No sada imamo i presude i disciplinske postupke (iako se statistika smanjuje, jer osuđeni odu u mirovini, pa se radi o podmićivanju umirovljenika).

Sve je više slučajeva i sve je lakše odbiti svaku kritiku jer su kritičari poznati smutljivci i paranoici.

Ja sam nešto tvrđi orah zbog titula i funkcija, no onda se kaže (netočno) da zapravo i nisam pravnik (a jesam i to diplomirani pravnik, magistar pa i doktor prava). No o sudstvu trebaju suditi samo suci. Kao da o cipelama sude postolari, a ne oni koji ih nose.

Naravno da bih najradije da se sve to nije dogodilo, da nisam s danom zakašnjenja pročitao transkripte. Postoje kod mene i sumnje u ispravnost brzih zaključaka.

Ponavlja se obrazac političkog obračuna. Na sličan način osramoćen je i oblaćen, pa potom i smijenjen Krunislav Olujić. Naše tajne službe nisu na dobrom glasu, rado se petljaju u izbore i imenovanja.

I ministar Vlaho Orepić upozorio je na korupciju u sudstvu. No reakcija, poricanje i zaštita bili su brzi i brutalni. On je zašutio.

Sada, kod objave transkripata, nitko ne brani sudstvo, ni integritet predsjednika, nitko, pa ni njihova udruga koja se alarmirala i za manje važne slučajeve. Ovdje se nešto događa izvan javnosti. I Jutarnji je zašutio. Batinom po vodi.

Ako postoje pravne prepreke da se transkript koristi u kaznenom postupku, postoji Kodeks sudačke etike koji su usvojili predsjednici svih sudačkih vijeća 26. listopada 2006. godine. U članku 8. piše: ”Sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima”. Nema najave stegovnog postupka

Zašto sam povjerovao u točnost transkripata? Ne treba vjerovati svemu što mediji kažu. I njih je moguće iskoristiti, zlorabiti i prevariti. Ali nitko ništa ne demantira, ne diže tužbu za klevetu, nema osporavanja točnosti. Taktika je ignoriranje. No posljedice po povjerenje su već nastupile.

Ovaj je slučaj potpuno drukčiji.

Transkripti su objavljeni, ali kao da nisu. Nitko nigdje ne reagira. Zašto novinari ne upitaju snimljene je li točno preneseno što su rekli? Ne zanima me nedokazivo, ali me zanima koja je bila svrha ručka, zapravo dogovora?

Optuženi su se dogovorili i pokajali, statistika tužiteljstva je odlična, ali zašto su se našli?

Zašto se ne razjasni koji to ljudi i imena stoje iza nadimaka?

Tko je platio ručak?

Je li ”Baltazar” špica preko koje prolaze predsjednici, zastupnici i suci. Prolaze i pozdravljaju se uz pitanje ”Kako stoji ona stvar o kojoj smo razgovarali”? Suci se kunu u ustavnu formulu o podjeli vlasti, ali za ručkom podjela nema. Meni restorana je jači od članka 4. Ustava.

No prošla su dva dana i ništa. Nema priopćenja Udruge sudaca, nema demantija. Nema komentara. Nitko nije smijenjen u tajnim službama. Nema emisija, nema čak ni vijesti o tome na TV.

Potpuna tišina.

Nitko u DORH-u ne žali što je taj dokaz od suda., od drugih sudaca, bio proglašen nevaljanim, inače bi tražio svjedoke i druge dokaze. Umjesto toga nagodili su se s ”pokajnicima”.

Zar nitko nije pitao je li to istina? Koga će sada Andrej Plenković špotati da napada bez dokaza? Sada će predložiti sigurnosne provjere kandidata?

Pa kandidat za ustavnog suca je priznao da je primio ”nagradu” za ubrzavanje postupaka i eventualni pritisak na (sudske?) institucije. No glasovanje je jače, jača je volja od istine. Udarac štapom po vodi. Malo prska i onda se smiri.

Kako će se podnijeti Saboru izvješće o stanju u pravosuđu? O ovom neće biti ni riječi.

Ako postoje pravne prepreke da se transkript koristi u kaznenom postupku, postoji Kodeks sudačke etike koji su usvojili predsjednici svih sudačkih vijeća 26. listopada 2006. godine. U članku 8. piše: ”Sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima”. Nema najave stegovnog postupka.

Padalo mi je na pamet da se tu nešto krije, ali sada je bjelodano da je razlog skrivanja taj da praksa pokazuje da su odluke različite baš zbog izostavljenih imena. To nije običan slučaj i mali skandal. Ne bi trebalo promaknuti da se radi o predsjedniku Vrhovnog suda, da se radi o pokušaju izmjene već donesene presude (što o svom integritetu misle suci koji su je donijeli?)

Čovjeka koji je tu optužen ja sam podržavao, branio sam ranije, mislio da je pod udarom zavidnih, ručao i ispričavao se što optužujem suce uz napomenu da se radi o rijetkim izuzecima, a da je velika većina poštena i predano radi? Što sad ta većina misli o sebi i o njemu?

Misli da su budale ako su odbili mito, nisu išli na ručkove, čak odbijali sitne poklone i kalendare.

Pa ja sam dobro mislio o njemu jer je pristojno odbijao razgovore o slučajevima, branio je profesiju i bio protiv ”loših pojava”, volio krasnog velikog psa i općenito radio dobro za suce. Bio malo osoran i tražio da dam dokaze za svoju tvrdnju. Tako treba raditi predsjednik.

A u transkriptima se navodi da treba izmijeniti odluku već donesenu s obrazloženjem da odudara od prakse. Sada mi je jasno zašto su na našem Vrhovnom sudu presude anonimizirane i ne vidi se od koga su i protiv koga donesene.

Padalo mi je na pamet da se tu nešto krije, ali sada je bjelodano da je razlog skrivanja taj da praksa pokazuje da su odluke različite baš zbog izostavljenih imena.

To nije običan slučaj i mali skandal. Ne bi trebalo promaknuti da se radi o predsjedniku Vrhovnog suda, da se radi o pokušaju izmjene već donesene presude (što o svom integritetu misle suci koji su je donijeli?).

To je slučaj prikupljanja novca za podmićivanje, donatorski ručak. Nije bilo poziva da se spasi heroj (a Branimir Glavaš je zaslužio i olakotne okolnosti). Zašto on nije povrijeđen jer su ga sveli na robu i kupnju slobode? To nije običan slučaj, već suđenje za ratni zločin.

Kako će to odjeknuti u međunarodnoj javnosti, kako će se smijuljiti oni koji su to ranije govorili!

A ja dobivam pisma očajnih ljudi koji su žrtve pravosuđa. Kako im reći da su pošteno izgubili kad se u transkriptima spominju euri, kada se razgovara s poduzetnikom koji prikuplja i pere novac, a sucima je poznat s optuženičkih klupa?

I još. Radi se o presudi za ratni zločin izvršen na osobito okrutan način.

Sjećam se da smo tražili, više puta tražili da se u Hrvatskoj sudi ratnim zločincima. Tu su zločini učinjeni, naše zakonodavstvo predviđa kazne, naši suci su dobri i neovisni.

A sada cure transkripti koji dovode u pitanje sposobnost i neovisnost pravosuđa, a pozivanje na svetost ustavom zajamčene neovisnosti sudstva ruše transkripti kavanskih razgovora, dogovaranja o ponavljanju postupka.

Ne radi se o krađi kokoši, pljuvanju i uvredi, smetanju posjeda, već o ratnom zločinu. Djelu na kojem se testira naša politička volja da kaznimo počinitelje i izbjegnemo kolektivnu krivnju.

Radi se o presudi za ratni zločin izvršen na osobito okrutan način. Sjećam se da smo tražili, više puta tražili da se u Hrvatskoj sudi ratnim zločincima. Tu su zločini učinjeni, naše zakonodavstvo predviđa kazne, naši suci su dobri i neovisni. A sada cure transkripti koji dovode u pitanje sposobnost i neovisnost pravosuđa, a pozivanje na svetost ustavom zajamčene neovisnosti sudstva ruše transkripti kavanskih razgovora, dogovaranja o ponavljanju postupka

Umjesto uvažavanja suda, familijarni nadimci i ”Kako stoji ona naša stvar”. Možda transkripti cure zato da sruše cijenu podmićivanja, jer ako za slučaj od nacionalne važnosti odluka košta 60.000 eura, zašto onda odvjetnici traže više?

Za koga su Markač i Gotovina sjedili u Haagu kad se sve moglo ovdje lijepo i sudski izvesti, da se ne plaćaju milijuni za obranu, već se za čas prikupe donacije i hladnokrvno 50 pretvara u 60? Zašto netko ne kaže da su to laži, krivotvorine i laži?

Priopćenja izostaju, ne razmjenjuju se pisma i nema izjava o tome da je sve izvan konteksta i da su riječi izmišljene. Zašto svjedoci mutavo šute i zašto ih se ne upozori da je davanje lažnog iskaza kažnjivo? Kako su pali dogovori, ne o odavanju, već o zavjereničkoj šutnji koju slijedi nagrada?

Nema ovdje ni riječi o političkom pritisku, u pitanju je novac i cijena slobode.

”Then, the countries in the region have multitude of anti-corruption laws, but they also have judges appointed and beholden to politicians who are selective about the enforcement of these laws. What good are these laws when crooked politicians know they will not be applied?” Peter Eigen

Nedavno sam u bespućima interneta nabasala na kratak intervju s bosanskim teologom, politologom i publicistom, osnivačem internacionalnog multireligijskog centra “Zajedno” fra Markom Oršolićem. U dijelu tog razgovora veli kako ga je jedan stari franjevac, prijatelj Adenauerov, poučio da nikad ne raspravlja s nacionalistima, jer oni nemaju čula za argumente inače ne bi bili nacionalisti.

Koliko je u pravu Adenauerov prijatelj franjevac uvjerili smo se proteklih dana gledajući srpske i hrvatske nacionaliste slijepe na argumente druge strane.

Burna reakcija srbijanskih dužnosnika na hrvatsko blokiranje Poglavlja 26 izazvala je neprimjerene protureakcije premijera Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Zaboravljajući kako se u Hrvatskoj svojevremeno reagiralo na sličnu odluku Slovenije, dvojac nije pokazao nimalo empatije za problem pred kojim su se susjedi našli, već su i ovu situaciju iskoristili za produbljivanje razlika i dodatno antagoniziranje naroda osuđenih da žive jedan pokraj drugoga.

Predsjednica je emotivnu reakciju Srbije nazvala ni manje ni više nego retoričkom agresijom kojom Vučić pokušava odvući pažnju od činjenice da Srbija nije spremna ući u Europsku uniju. Treba li uopće napominjati kako je pritom naglasila da u Hrvatskoj ustaštva nema. Blago nama.

Burna reakcija srbijanskih dužnosnika na hrvatsko blokiranje Poglavlja 26 izazvala je neprimjerene protureakcije premijera Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Zaboravljajući kako se u Hrvatskoj svojevremeno reagiralo na sličnu odluku Slovenije, dvojac nije pokazao nimalo empatije za problem pred kojim su se susjedi našli, već su i ovu situaciju iskoristili za produbljivanje razlika i dodatno antagoniziranje naroda osuđenih da žive jedan pokraj drugoga

Bez ikakve namjere da branim neobranjivog Vučića, na dnevnoj bazi mi se čini da Predsjednica i ja živimo u dvije različite Hrvatske.

Ja sam u onoj u kojoj se losos ne nabavlja na tone i u kojoj svako malo mediji pišu i izvještavaju o incidentima koji nama, propagandi usprkos, smrde na ustaštvo, nacizam, fašizam.

Ima ih na tone.

S našom Predsjednicom koja ne bježi od slikanja pod ustaškom zastavom, znate onom čiji grb počinje bijelim poljem, zasigurno se ne bi složio Efraim Zuroff, povjesničar i direktor centra ”Simon Wiesenthal” u Jeruzalemu, koji je u razgovoru što ga je vodio s Mirjanom Rakelom za Radio Slobodna Evropa apostrofirao spomen-ploču postavljenu u Jasenovcu.

Rekao je da je njemu “nezamislivo da se bilo gdje u Hrvatskoj postavila takva spomen-ploča, a pogotovo u Jasenovcu. “Za dom – spremni je uvreda svima koji su izgubili obitelj u Jasenovcu, Jadovnom ili drugim koncentracijskim logorima po Hrvatskoj, kao i onima koje su ustaše poslale u Auschwitz, uvreda je to za sve koji su patili pod ustaškim režimom, jednim od najkrvoločnijih u istočnoj Europi tijekom Drugog svjetskog rata”, poručuje nam umjesto premijera i Predsjednice po tko zna koji puta Zuroff.

Nema ustaštva tvrdi Predsjednica, pa ju stoga treba jasno i glasno pitati što njoj znači pozdrav uklesan na spomen-ploči u Jasenovcu, što je poklič zbog kojeg je neigranjem i novčanom kaznom sankcioniran nogometaš Josip Šimunić.

Koja to čula imaju funkcioneri Fife, a naša Predsjednica, velika ljubiteljica nogometa, nema pa nema?

Što su crne odore u kojima maršira hrvatska domoljubna desnica, što simboliziraju grbovi na zastavama koji počinju bijelom bojom, što su značili spomenici Juri Francetiću i Mili Budaku u Lici koje je Ivo Sanader zabranio i dao ukloniti.

Mogli bismo tako unedogled nabrajati sporne nazive pojedinih brigada ili ulica, pokliče navijačkih skupina, izgrede mulaca u Splitu koji su pred neki dan od ukradenih kocaka složili svastiku od pet metara, ksenofobni ispad državnoga tajnika koji djecu pripadnika manjina krivi za loš rezultat na PISA testovima, ali čemu kad najodgovornije osobe u državi u tome ne vide problem… Za njih je to tek delikatno pitanje, retorička agresija.

Oni su vjerojatno sretni kad o tome govore iz Srbije, jer je njih lako dezavuirati prošlošću, Srebrenicom, napadom na Hrvatsku, ljutnjom zbog neotvaranja Poglavlja 26.

Nakon njihova istupa vrlo će malo građana Hrvatske progovoriti kritički o tome, jer će odmah dobiti epitet “avvocato del diavolo“, đavoljih odvjetnika neprijatelja i četnika.

Bilo bi divno da možemo odmahnuti rukom i reći da to nije ništa do infantilna svađa unutar obitelji, laž Plenkovićeva pobratima iz bratske pučke stranke izrečena u ljutnji jer su mu brat i sestra, koji su se još prije šest mjeseci kleli u suradnju i pomoć, u presudnome trenutku okrenuli leđa. No, ako nam čula nisu totalno zakržljala, ne možemo.

Ne treba nama nevjerodostojni Vučić – neka njega pučanima Plenkoviću i Grabar Kitarović – vidimo i sami da ni ova hrvatska vlast, usprkos vanjskoj uglađenosti, nije u stanju istini pogledati u oči.

Jednom za svagda prestati koketirati sa simbolima i pobornicima zločinačkog Pavelićevog režima i uhvatiti se u koštac sa svima koji je ucjenjuju glasovima i plaše

Jednom za svagda prestati koketirati sa simbolima i pobornicima zločinačkog Pavelićevog režima i uhvatiti se u koštac sa svima koji je ucjenjuju glasovima i plaše, poput Ante Đapića, da će si uklanjanjem ploča sa spornim sadržajem sebi nanijeti najveću moguću štetu.

Negiranje istine, osporavanje vrijednosti antifašizma na čijim zasadama je i nastala Hrvatska u današnjim granicama, agresivni nacionalizam kojim su dezavuirali sve vrijednosti prošloga sustava – od radničkih prava do bratstva i jedinstva, nasilno izjednačavanje socijalističkog sustava sa zločinačkim ustaškim, sve je to proizvelo današnju situaciju iskopanih rovova iz koje ljudi bez čula teško pronalaze izlaz.

Ako nisu potpuno ogrezli u samoljublju i isključivosti, možda im pomogne još jedna misao iz spomenutog intervjua fra Marka Oršolića koji veli da se svaki nacionalizam budi kao uspavana ljepotica iz bajki, a završava kao monstruozno čudovište iz bezdana!

Je li bezdan hrvatska sudbina?

Želim živjeti spot

Nakon stotinjak zaprimljenih pritužbi građanki i građana vezanih uz aktivnosti inicijative ProLife.hr, odnosno kampanju ”Želim živjeti” udruge Vigilare i Hrvatskog pokreta za život i obitelj, oglasio se Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Pravobraniteljica Višnja Ljubičić je tako podsjetila Državno odvjetništvo RH (DORH) da je na njima utvrđivanje koristi li se sporna kampanja govorom mržnje.

Podsjetimo, riječ je o plakatima koji prikazuju fotografiju žene u visokom stupnju trudnoće popraćenu riječima: ”Dok vi slavite Božić, mene moja mama planira ubiti”.

U sklopu kampanje objavljen je i video spot u kojem glas fetusa nazvanog Mia imitira dijete i izgovara rečenice poput ”Mama, mama, trga mi nogu, mama, mama, trga mi ruku… ”.

U konkretnom slučaju, smatra pravobraniteljica, otvoreno je pitanje je li u kampanji korišten govor mržnje kojim se ”javnost pokušava dovesti u zabludu oko važnih aspekata društveno i politički nabijenog pitanja kao što je medicinski prekid trudnoće te kojim se žene koje koriste zakonom zajamčeno pravo na pristup ovom medicinskom zahvatu etiketira kao ubojice koje treba podvrgnuti kolektivnoj osudi”

Ustavni sud je nedavno, nakon 25 godina čekanja, pokrenuo pitanje procjene ustavnosti zakona kojim se regulira pobačaj, a kampanjom se želi utjecati na odluku sudaca na način da se ženama ograniči pravo na slobodan izbor.

U konkretnom slučaju, smatra pravobraniteljica, otvoreno je pitanje je li u kampanji korišten govor mržnje kojim se ”javnost pokušava dovesti u zabludu oko važnih aspekata društveno i politički nabijenog pitanja kao što je medicinski prekid trudnoće te kojim se žene koje koriste zakonom zajamčeno pravo na pristup ovom medicinskom zahvatu etiketira kao ubojice koje treba podvrgnuti kolektivnoj osudi”.

Kako navodi Višnja Ljubičić, za nju nije sporna činjenica da građani koji zastupaju takvo vrijednosno stajalište imaju pravo u javnosti promovirati svoje ideje, ali joj je itekako sporan način na koji to čine.

Upravo zato podsjeća da je odgovornost DORH-a utvrditi predstavlja li ”specifični oblik govora koji u svojoj kampanji koristi sporna građanska inicijativa govor kojim je izigrana sama svrha temeljnog prava na slobodu izražavanja i kojem je cilj poniziti žene koje su se odlučile koristiti svoje zakonom zajamčeno pravo odlučivanja o svom tijelu i interesima”.

Za Ljubičić je posebno sporno da se na plakatima prikazuje trudnica u visokom stupnju trudnoće koja, prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, ne smije biti podvrgnuta induciranom pobačaju (gornja granica je 10 tjedana od dana začeća), čime se javnost svjesno dovodi u zabludu, a majke se izrijekom naziva ubojicama.

Za Ljubičić je posebno sporno da se na plakatima prikazuje trudnica u visokom stupnju trudnoće koja, prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, ne smije biti podvrgnuta induciranom pobačaju (gornja granica je 10 tjedana od dana začeća), čime se javnost svjesno dovodi u zabludu, a majke se izrijekom naziva ubojicama

Smatra i da je to dodatno pojačano dijelom video materijala na kojem se izražava stajalište da tijekom pobačaja dolazi do sakaćenja djeteta. Pravobraniteljica ističe da se s pravnog stajališta radi o neprimjerenom poistovjećivanju zdravstvene usluge legalno induciranog prekida trudnoće s kaznenim djelom ubojstva.

U priopćenju se dalje navodi da kampanja inicijative Prolife.hr pokušava ”iskoristiti emocionalnu reakciju koju predodžba trudnice u viskom stupnju trudnoće uobičajeno izaziva kod većine građana kako bi se određeni vrijednosni sud – da već sam plod predstavlja osobu – prikazao ne kao nečije vrijednosno promišljanje, već empirijska činjenica koju se mora prihvatiti kao moralni, a potom i pravni imperativ”.

”Temeljno pravo na slobodu govora nije apsolutno pravo, već je ograničeno zakonskom kategorijom govora mržnje. Takav govor ne smije uživati zaštitu temeljnog prava na slobodu izražavanje jer predstavlja napad na samu vrednotu pluralističkog demokratskog društva koju ta sloboda štiti. Zbog svog destruktivnog i ponižavajućeg učinka takav govor zaslužuje društvenu osudu i pravnu sankciju”, zaključila je pravobraniteljica.

(Prenosimo s portala Novosti).

Dogodi se s vremena na vrijeme da u svemu prosječne, ili čak ispodprosječne osobe naprave nešto zapanjujuće razborito, čestito i hrabro.

Eto, Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije, ni najdobrohotniji među nama ne bi nazvali izuzetnim.

On je spor, dizelaš, što bi se reklo, koji teže shvaća i gotovo je u svemu kasnio. Njegov jadni život sastavljen je od niza komičnih zabluda.

Očarano slušajući mudrolije Vojislava Šešelja, Tomislav Nikolić desetljećima je zaboravljao disati i zatim gubio svijest zbog smanjenog dotoka kisika u mozak.

Radosno se cerekao Šešeljevim nenadmašnim folovima, brižno mu otresao perut s ramena, rezao šnicl na komadiće i ganuto ridao kad bi ga Šešelj pomazio po glavi, prije nego što je u pedesetima, već kao djed, skontao da je muškarac prema kojemu osjeća očinsku ljubav i poštovanje u stvari idiot.

Upisao je Fakultet za menadžment u Sremskim Karlovcima, jednu od onih privatnih visokoškolskih ustanova kakve su se nakotile i u Hrvatskoj, a gdje se diploma dobija kao gotovina u kiosku za otkup zlata: brzo, pouzdano, diskretno

Po prilici u isto doba je stekao i visoku stručnu spremu. Dosadilo mu je valjda lažno se predstavljati diplomiranim pravnikom pa je upisao medicinu na Cambridgeu. Dobro, nije, šalim se.

Upisao je Fakultet za menadžment u Sremskim Karlovcima, jednu od onih privatnih visokoškolskih ustanova kakve su se nakotile i u Hrvatskoj, a gdje se diploma dobija kao gotovina u kiosku za otkup zlata: brzo, pouzdano, diskretno.

Ipak, premda je postao ponosni član akademske zajednice i neviđeno unaprijedio ekonomsku znanost, predsjednik Srbije je svjestan kako ima pojava onkraj našega materijalnog svijeta pred kojima je znanost, jebi ga, prosto nemoćna.

Priznao je to prije nekoliko godina kad je kineska visoka državna delegacija došla Srbiju dogovoriti poslove vrijedne mnogo milijardi dolara.

“Bio je jedan čovek kod nas pre dvesta godina, a bio je prorok, i nikada nije čuo za Kinu, ali je rekao: Doćiće ljudi sa istoka – žuti ljudi i zavladaće svetom i piće vodu s reke Morave. To je srpska reka. Danas piju i još će da piju vodu i sarađuju.

“Kolinda tek treba odrasti!” dodao je nadmoćno predsjednik Srbije. “Ja uopće ne gledam čiji je proizvod kad nešto kupujem, bitno je da mi se nešto svidi. A kako da mi bude problem kad je Todorić ušao u Srbiju i kupio sve – i ulje i sve živo. Pa što da radimo, da prestanemo jesti?”

Otišli su dalje nego što je naš prorok mogao da zamisli”, kazao je u prosincu 2014. Tomislav Nikolić kineskom premijeru Li Keqiangu, a Kinez je samo šokirano zinuo i sve otad, kažu, unatoč akupunkturi i masaži i kojekakvim čajevima, nije mu se vratio dar govora.

Tomislav Nikolić, da nepotrebno ne duljim, teško će ikoga zadiviti svojim intelektualnim ili moralnim kvalitetama, pa opet taj ograničeni nacionalist, oskudno obrazovani prostak kojega ni plinskom bojleru ne biste bez zebnje pustili, prije nekoliko dana je neobično razborito, čestito i hrabro reagirao na jednu aferu u kojoj se glupo osramotila Kolinda Grabar-Kitarović.

Dok se Grabar-Kitarović skoro pa u suzama ispričavala da je jednom dubrovačkom mališanu poklonila čokoladicu s rižom proizvedenu u subotičkom Pioniru, Nikolić je sabrano izjavio kako mu “ne bi bio problem djeci davati hrvatske čokoladice”. Dapače, priznao je, vjerojatno je to koji put i učinio.

“Kolinda tek treba odrasti!” dodao je nadmoćno predsjednik Srbije. “Ja uopće ne gledam čiji je proizvod kad nešto kupujem, bitno je da mi se nešto svidi. A kako da mi bude problem kad je Todorić ušao u Srbiju i kupio sve – i ulje i sve živo. Pa što da radimo, da prestanemo jesti?”

Fakultet za menadžment u Sremskim Karlovcima ne čini se kao bogzna kako prestižna obrazovna institucija, ali Tomislavu Nikoliću očito je pomogla da razumije gospodarsku stvarnost naše dvije zemlje bolje nego ijedna razvikana škola koju je završila Kolinda Grabar-Kitarović.

Pa recite i sami, zar to nije strašno, da postoji jedna žena, i to ne bilo kakva žena nego glavom predsjednica Republike Hrvatske, kraj koje je Tomislav Nikolić ispao pametan?

Kad sam to prekjučer shvatio, meni se košulja momentalno natopila ledenim znojem. Pa recite i sami, zar to nije strašno, da postoji jedna žena, i to ne bilo kakva žena nego glavom predsjednica Republike Hrvatske, kraj koje je Tomislav Nikolić ispao pametan?

Da u usporedbi s Kolindom Grabar-Kitarović jedan bivši četnički vojvoda i upravitelj groblja, koji se lažno predstavljao kao diplomirani pravnik, a koji na diplomatskim primanjima kineskim političarima citira kremanskog vidovnjaka Mitra Tarabića, djeluje gotovo kao dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju?

Ne kažem, velika je humanistička gesta učiniti od Tomislava Nikolića normalno ljudsko biće, neizmjeran je to dobitak za Srbe i Srbiju, ali mi se s ove strane Dunava moramo zabrinuti. Bog te mazo, tko nam vodi državu!?

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Sanja Modrić

Život uvijek, kao namjerno, iskomplicira stvari da bi se s nama cinično narugao, pa se tako sada, odmah nakon malog skandala sa ”srpskim čokoladicama”, razotkrilo da Ured predsjednice Grabar-Kitarović naručuje i kupuje četiri tone lososa. Uuuuups!

Baš im trebaju te četiri tisuće kilograma lososa, kažu u naknadnom priopćenju za javnost, ”u svrhu realizacije zahtjevnih protokolarnih menija” na Pantovčaku, i to im je za dvije godine.

Ali lososa nema u Hrvatskoj. Ta fina i skupa riba dubokih mora ovdje ne uspijeva. Uvozimo je, dakle. Ne postoji jadranski losos.

Kolinda Grabar-Kitarović nekidan se bržebolje ispričala svim Dubrovčanima čija su djeca dobila od nje one Pionirove pločice s rižom. Priznala je da, kao hrvatska predsjednica, mora promovirati hrvatske proizvode i obećala je da joj se takva greška neće ponoviti. Ispravno.

Na predsjedničkim tanjurima s grbom, Hrvatsku trebaju predstavljati lubin, orada, kokot, pastrva, škampi, zubatac, lignje, kozice, hobotnica, dagnje, pa i skromna srdela

Šef države prvi je ambasador svoje zemlje i propagira njena, a ne tuđa dobra.

No slučaj losos pokazuje koliko je predsjedničino iznuđeno posipanje pepelom na temu odanosti domaćoj proizvodnji bilo iskreno. Brus. Naprosto su je provalili, a još su k tome čokoladice bile ”srpske”, a ne švicarske ili belgijske, znači ”delikatnog porijekla”, pa je na brzaka skočila da smiri svoje biračko tijelo.

No trebalo bi je pitati što sada ima reći ukupnom biračkom tijelu o šleperu uvoznih lososa koje servira svojim gostima, ne preskačući ni zanimljivo pitanje o gargantuovskim količinama te morske delicije koja im se doprema iz inozemstva.

To jest, kad je predsjednica već proglasila greškom onih stotinjak čokoladica iz Subotice, želimo čuti što je s četiri tone lososa. Hrvatskim poreznim obveznicima na znanje: po 167 kila lososa potamani se svaki mjesec na Pantovčaku, i to je jedna važna perspektiva.

Vrag zna koliko je svega ostaloga i čega. No, zašto se na njezinim prijemima uopće jede losos koji dolazi u hladnjačama iz Škotske, Norveške i Kanade?

I zašto je u redu da Ured predsjednice poslužuje uzvanicima jela od uvozne ribe kad nije bilo u redu – a stvarno i nije – odabrati za poklon uvozne čokoladice iz Srbije?

Kolinda Grabar-Kitarović ovdje ima Kraš i druge tvornice čokolade, pa je lako mogla pokazati svoju državničku podršku našoj ekonomiji i našim proizvođačima, kao što čine svi predsjednici na svijetu, a jednako tako ovdje ima napretek i naše jadranske ribe, ako je njenim posjetiteljima već toliko do ribe.

Život uvijek, kao namjerno, iskomplicira stvari da bi se s nama cinično narugao, pa se tako sada, odmah nakon malog skandala sa ”srpskim čokoladicama”, razotkrilo da Ured predsjednice Grabar-Kitarović naručuje i kupuje četiri tone lososa. Uuuuups!

Na predsjedničkim tanjurima s grbom, Hrvatsku trebaju predstavljati lubin, orada, kokot, pastrva, škampi, zubatac, lignje, kozice, hobotnica, dagnje, pa i skromna srdela.

Na japanskim službenim prijemima jedete suši, a ne štrukle. Na argentinskima će vam ponuditi meso nanizano na štapu, ma koliko da vam se jede sarma.

U Škotskoj ne očekujte drniški pršut jer će iznijeti svoj haggis, ovčji želudac punjen iznutricama. To je lijep običaj počastiti strance domaćim jelima, a pogotovo se to mora u uredu predsjednice države.

Ali gospođa Grabar-Kitarović nije ni iskrena, ni dosljedna. Pazi samo kad je se gleda jer je u pitanju popularnost.

A iza zatvorenih vrata dopremaju joj se tone uvoznog lososa. U nekoj drugoj zemlji već bi naši ribari bili kod nje da prosvjeduju. Ovdje neće. Glavno da losos nije iz Srbije.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Vjerujemo li da je Isus utjelovljenje božanskoga u ljudskome, da je on sama Božja prisutnost nama?

Ulazimo li u odnos s Bogom bez vlastite moći: s Bogom predanim poput malena djeteta, izloženim poput komadićka kruha na dlanu, nemoćnim poput čovjeka na umoru?

Nije li Bog i višak Svevišnjega: bivajući onkraj ma kakve hijerarhije, nje li on – Svenižnji? Prisutan u čovjeku, u kruhu, u smrti?

Nije li Isusova nemoć djeteta položena u jaslice ista ona nemoć kakvu je dragovoljno prihvatio kao zreo muškarac pribijen na križ?

Možemo li Boga primiti u naručje kao dijete? Prihvatiti ga na križu, primiti ga umrloga, doživjeti uskrsnula u nama?

Ne zatvaramo li Isusa u naše religijske obrasce, moralne zahtjeve i teološke konstrukcije?

Nismo li ga stisnuli u svoje uske identitete izvanjskih pripadnosti?

Nismo li poput Abrahama pozvani otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati: prema sebi samima, prema domu u nama? Prema Božiću?

Ne borimo li se za pravo da ga tumačimo lijevom i desnom nogom umjesto da objema hodimo uspravno naprijed?

Ne odnosimo li se kadikad idolopoklonički prema Isusu?

Ne doživljavamo li ga i štujemo kadikad kao da je izvan nas samih? Kao da je riječi o idealu što bismo ga trebali doseći? Ili o bogu odnos s kojim valja ”zaslužiti“?

Zar se dijete položeno u jaslice može ”doseći“ ili ”zaslužiti“? Ne treba li se prije k njemu sagnuti?

Ne tražimo li Boga odveć često u njegovoj svemoći kojom će urediti svijet, ukloniti nevolje, ratove, bolesti i siromaštvo?

Zar nam se objavio u dobro uređenu svijetu, u kraljevstvu pravednosti, mira i blagostanja?

Nije li svijet nama ostavio na brigu?

Ne izručuje li nas nemoć Božja našoj vlastitoj odgovornosti?

Ne čini li nas upravo svojom nemoći moćnima u našoj vlastitoj?

Zar nam dolazi poput čarobnjaka da bi čarobnim štapićem rješavao naše probleme?

Zar ih ne dijeli s nama i živi?

Ne uči li nas tako da se nosimo sa svojim neuspjesima i patnjom, sa svojim slabostima i ograničenostima?

Nije li nam u svojoj nemoći najbliži? Nismo li i sami sebi tada najbliži?

Zar ne slavimo na Božić zapravo naš vlastiti rođendan? Nije li Isus došao među nas i k nama ne samo da budemo kao on, nego da budemo on? Da se spustimo do našega božanskoga daha i dopustimo mu da se rasplamsa i prožme sve naše biće i naš život kao što jest njegov?

Ponovno se roditi ne znači li radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom?

Nikodem je pitao Isusa: kako to možemo biti nanovo rođeni?, a Isus mu odgovara: ”Tko se ne rodi odozgor, iz daha, ne može vidjeti Kraljevstva Božjeg. Dah [hebr. ruah] diše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide“.

Nije li tako sa svakim nanovo rođenim?

Ne uživa li on kraljevsku slobodu jer se ne mora ravnati prema zakonitostima vanjskoga svijeta, nego prema božanskim zakonitostima u svojoj nutrini?

Ponovno se roditi ne znači li radikalno se vratiti u vlastitu nutrinu, tamo gdje nam je dah darovan i povezuje nas s našim božanskim domom?

Nanovo rođeni ne počinjemo li gledati nutarnjim očima i usklađivati se s nutarnjim učiteljem u nama?

Nismo li poput Abrahama pozvani otići iz ljudskoga zavičaja i otići u krajeve koje će nam taj učitelj pokazati: prema sebi samima, prema domu u nama? Prema Božiću?

Dejan Jović

Već sam nekoliko puta u javnosti rekao da svaka zemlja-članica, prema sadašnjim pravilima, može – s razlogom ili čak i bez ikakva razloga – blokirati, privremeno ili trajno, ulazak svake zemlje-kandidatkinje u Europsku uniju.

Takva su pravila, a u EU je – osim toga – s grčkom blokadom Makedonije uspostavljena i takva praksa.

Štoviše, sve češće države-članice “soliraju”, umjesto da slijede tzv. “zajedničku politiku” – npr. u pitanju kvota za imigrante i sl. Prema tome, blokada – privremenih, nadam se, a ne trajnih – će biti još.

To je u prirodi sistema koji sada postoji unutar EU.

Hrvatska je u ovom slučaju samo iskoristila mogućnosti koje joj daje taj sistem, koji je utemeljen na potpunom konsenzusu, tj slaganju SVIH zemalja-članica.

Međutim, u stvarnosti, blokada je slaba kad je izvodi samo jedna zemlja, a posebno ako je ta zemlja među onima koje nisu suviše moćne, ili koje – kao Hrvatska – imaju možda i neke specifične animozitete prema objektu njihovih politika, u ovom slučaju: prema Srbiji.

Hrvatska će, ako želi biti uspješna u blokiranju pregovora, morati naći makar još jednog saveznika. Koliko sam informiran, ona je to pokušala i ovog puta.

Već sam nekoliko puta u javnosti rekao da svaka zemlja-članica, prema sadašnjim pravilima, može – s razlogom ili čak i bez ikakva razloga – blokirati, privremeno ili trajno, ulazak svake zemlje-kandidatkinje u Europsku uniju

Ako se, osim Hrvatske, bilo koja druga zemlja-članica EU-a pridruži blokadi, to bi za Srbiju bio velik problem. U ovim pitanjima, vrijedi pravilo da je daleko veća udaljenost od jedan do dva, nego od nula do jedan.

Jedna zemlja koja blokira je skoro kao nijedna, ali sasvim je druga stvar ako se suočite s većim brojem zemalja. Hrvatska to zna, jer je kad se suočila i sama s blokadom Velike Britanije oko slučaja Gotovina, vodila politiku sprečavanja da se Britaniji pridruži ijedna druga zemlja-članica.

U tome je tada i uspjela, pa je britanska barijera uklonjena.

Također, ako u EU ne postoji volja za daljnjim proširenjem, mogla bi se pojaviti i “prešutna podrška” onoj zemlji koja blokira. Dakle, sve ovisi o odnosima unutar EU, a ne toliko o samoj politici zemlje-kandidatkinje.

Nikada ne treba zaboraviti da konačnu odluku donose zemlje-članice EU, dakle: ni Brisel kao sjedište EU-a, ni zemlje-kandidati. O svakoj od njih pojedinačno ovisi hoće li biti proširenja.

Treba, također, shvatiti da je ulazak u EU političko pitanje, a ne neko pravo ili neka tehnička procedura ispunjavanja upitnika ili zadovoljavanje kriterijuma.

Svaka zemlja – ponavljam SVAKA – mora dati saglasnost. Dakle, mora donijeti političku odluku.

Stvar je još koliko-toliko predvidiva sve dok se u to odlučivanje ne uključi narod, tj. dok neka od zemalja-članica ne inicira referendum o tom pitanju. To se može dogoditi čak i kroz narodnu inicijativu, dakle ne mora biti incirano od strane političkog vrha te zemlje-članice. Siguran sam da bi takvi referendumi značili praktički kraj svakog proširenja EU, jer ne vidim da postoji volja kod građana EU za daljnjim proširenjem.

To što ljudi na referendumima donose odluke koje su protivne njihovim interesima, ponekad nepravedne prema drugima, pa i neshvatljive – to je u ovom slučaju prilično irelevatno.

Što se tiče same Srbije, ona se stvarno mora odlučnije pozabaviti zahtjevima i molbama koje joj stižu od zemalja-članica EU-a, ako želi povećati broj prijatelja i smanjiti broj protivnika u Uniji.

Recimo, osobno se sjećam da je pitanje udžbenika za djecu koja žele polaziti škole po posebnom programu, bilo postavljeno i u razgovorima predsjednika Josipovića i Tadića, dakle prije pet godina.

Bio sam prisutan na tim razgovorima, pa govorim iz prve ruke. Ako se to pitanje nije dosad riješilo, to pokazuje sporost i neefikasnost više vlada u Srbiji. Pokazuje da postoji jedna linija u politici Srbije koja se može nazvati “lako ćemo”.

Uvijek sam smatrao da je EU pogriješila kad se umjesto zajedničkog primanja svih zemalja Zapadnog Balkana (u što uključujem i Hrvatsku, kao što sam ranije i Sloveniju), odlučila za pojedinačni prijem jedne zemlje za drugom

Oslanjanje na Ameriku ili nekog drugog, možda može pomoći – ali samo ako se u potpunosti odradi domaća zadaća, posebno u pitanjima koja su stvarno lako rješiva i nikome ne umanjuju prava, dok nekima – i to manjinskim grupama – povećavaju prava.

Na kraju, da ponovim: uvijek sam smatrao da je EU pogriješila kad se umjesto zajedničkog primanja svih zemalja Zapadnog Balkana (u što uključujem i Hrvatsku, kao što sam ranije i Sloveniju), odlučila za pojedinačni prijem jedne zemlje za drugom.

Takva odluka dovela je do smanjenja interesa za rješavanje bilateralnih pitanja između zemalja-kandidatkinja, a potakla je i međusobnu kompeticiju, koja nije uvijek zdrava i konstruktivna.

Da se razumijemo, Srbija bi se, da je ušla prije Hrvatske u EU, ponašala potpuno isto kao što se Hrvatska danas ponaša prema njoj. I ako sutra Bosna i Hercegovina uđe prije Srbije – ili Srbija prije Bosne i Hercegovine, svejedno – ona koja uđe “ucjenjivat” će onu drugu upravo pomoću ovog instrumenta, ulaska u EU.

To je pogrešno i štetno za sve.

Jedino rješenje, po mom mišljenju, je zajednički ulazak i to odmah, odnosno što prije.

Samo se na taj način može izbjeći da se proces ulaženja u EU pretvori iz procesa izgradnje mira i povjerenja u proces stvaranja novih frustracija i napetosti.

Međutim, to da li je EU pogriješila ili ne – to treba da bude predmet rasprave unutar same EU, a za zemlje-kandidate je skoro pa irelevantno.

Tu smo gdje smo, i treba igrati po pravilima koja postoje, ako se želi postići uspjeh.

(Prenosimo s Facebook zida prof. Dejana Jovića. Izaja za Tanjug).

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Na pitanje što je za njega danas Sarajevo, ako je taj grad za Milorada Dodika Teheran, odgovara ovako: “Ja još uvek Sarajevo smatram svojim gradom. U njemu su rođena moja deca, tamo sam stekao svoje obrazovanje i proveo skoro ceo svoj život. (…) Imao sam i još uvek imam mnogo istinskih prijatelja u Sarajevu, koji me i dalje pozdravljaju preko moje porodice.”

I još nešto, možda i upečatljivije: “Ja lično, kao ni celo srpsko vođstvo, nisam želeo pobednički mir, zato što ne bi bilo pomirenja s poraženom stranom.”

Pomirenje je, dakle, za njega važnije od svake pobjede u ratu. Racionalna je to velikodušnost čovjeka koji vlada sobom, oca, svećenika, psihijatra, patrijarha…

Kaže da nije ni na koga ljut. Sviđa mu se Hrvatska. Uostalom, i u Zagrebu se, kaže, obrazovao. Dobro se razumio i s Alijom Izetbegovićem. Uvažava muslimane i tragiku njihova povijesnog usuda. Osuđuje zločin u Srebrenici. “Kao da je to učinila neka poremećena pamet.”

Političari koje cijeni, i s kojima bi na onome svijetu “popio kafu” su De Gaulle i Willy Brandt. Od živih cijeni Václav Klausa.

Po redu životnih htijenja u životu je najprije liječnik, psihijatar, zatim pisac, a političar je postao po nuždi sudbine. Sada bi, da može birati, bio samo pisac i djed svojim unucima. “Mislim da bih bio aktivan na društvenim mrežama, gdje bih širio svoja iskustva o dobru i zlu sakupljena kroz versko iskustvo i poznavanje istočnjačke medicine.”

Da nije onaj koji je bio, ili da nije onaj koji jest, barem iz perspektive onih koji još uvijek vjeruju da čovjeka obavezuju njegovi prethodni postupci i da događaji iz prošlosti još uvijek imaju nekoga utjecaja na sadašnjost i budućnost, ovaj bi čovjek danas mogao biti volonter u sigurnoj kući, medijator u izmirenju međusobno zakrvljenih ljudi i naroda, ekspert Ujedinjenih naroda za istinu i pomirenje u Bosni i na Balkanu…

U posljednjem broju beogradskog Nedeljnika objavljen je intervju s Radovanom Karadžićem. Nije to naznačeno, ali je očito da je razgovor insceniran pismenim putem. Novinar Nenad Čaluković sugovorniku je postavio niz tipiziranih pitanja – onih za koje je mogao znati da će Karadžić na njih odgovoriti, ali i da će proći zatvorsku cenzuru – od toga je li mu žao Jugoslavije i tko je kriv za rat do toga kako vidi svoju budućnost, a kako budućnost Republike Srpske.

Na svako je pitanje dobio vrlo smiren odgovor. Krivci za rat su, kaže, izvan Bosne i Hercegovine, u nekome širem, nedefiniranom međunarodnom kontekstu, a možda i u spletu nesretnih okolnosti.

A što se tiče Republike Srpske, kaže, “ne treba činiti nasilne i jednostrane poteze”, i “ne treba biti pakostan prema drugoj strani”.

Da nije onaj koji je bio, ili da nije onaj koji jest, barem iz perspektive onih koji još uvijek vjeruju da čovjeka obavezuju njegovi prethodni postupci i da događaji iz prošlosti još uvijek imaju nekoga utjecaja na sadašnjost i budućnost, ovaj bi čovjek danas mogao biti volonter u sigurnoj kući, medijator u izmirenju međusobno zakrvljenih ljudi i naroda, ekspert Ujedinjenih naroda za istinu i pomirenje u Bosni i na Balkanu…

Osim što je trenutno na odsluženju četrdesetogodišnje robije – istina, u postupku sudske žalbe – osim što je, dakle, ograničen u kretanju, a izgleda i u aktivnostima na društvenim mrežama, on je u svakome drugom pogledu superioran svijetu kojemu se obraća. On ne vodi brigu o trivijalnim pitanjima života i smrti, iako bi, da mu se dopusti, “širio svoja iskustva o dobru i zlu”. I ne treba ni sumnjati da bi se zlo loše provelo.

Ovaj intervju neće imati nikakvog utjecaja na bosansku zbilju. Ono što govori ovaj čovjek u svakodnevnom je životu, barem danas, pred novu 2017. godinu, savršeno irelevantno. Ali ništa kao intervju s njime neće bolje pokazati što se s ljudima dogodilo u proteklih četvrt stoljeća, i gdje je sad on, a gdje su oni.

U Bosni je, kao i u bližemu susjedstvu, a pomalo i u Europi, pa u Americi, mržnja počela bivati temeljem kulturnih identiteta. Mržnja kao nematerijalna kulturna baština čovječanstva.

I, naravno, mržnja podrazumijeva pakost prema drugoj strani.

Njegove žrtve, a danas već i djeca njegovih žrtava, njihovi vjerski poglavari, politički vođe, predsjednici općina i pjesnici, danas govore i pišu strašne stvari, od kojih bi se čovjeku kosa digla na glavi, rekao bi im da su rasisti i fašisti, eh da nije te okolnosti od prije dvadeset i dvije ili dvadeset i pet godina, kada su ti isti ljudi koji danas strasno i jedino mrze bivali protjerivani, silovani, mučeni i ponižavani, i kada se zatirao svaki njihov trag na Zemlji i u Bosni.

Osim što je trenutno na odsluženju četrdesetogodišnje robije – istina, u postupku sudske žalbe – osim što je, dakle, ograničen u kretanju, a izgleda i u aktivnostima na društvenim mrežama, on je u svakome drugom pogledu superioran svijetu kojemu se obraća. On ne vodi brigu o trivijalnim pitanjima života i smrti, iako bi, da mu se dopusti, “širio svoja iskustva o dobru i zlu”. I ne treba ni sumnjati da bi se zlo loše provelo

I oni kojima se nije dogodilo nikakvo zlo, ili su naprosto na vrijeme pobjegli, danas tu mučeničku mržnju preuzimaju kao mjeru svoga identiteta.

Drugi izbor naprosto i ne postoji.

Na druge dvije strane, kod druga dva naroda, u različitim se varijetetima događa ista stvar.

I svi su, zapravo, žrtve.

I svi su pritom ratni pobjednici, koji bi se s “poraženom stranom” mirili samo i jedino pod uvjetom da im ta strana prizna pobjedu.

Tako je od mržnje sazidan jedan novi svijet, i u tom svijetu jedna nova Bosna, koja je, i to valja reći, sve manje izuzetak, a sve više pravilo, kako na Balkanu, tako i u Europi.

Nasuprot tome, eto, stoji u svom intervjuu Radovan Karadžić.

Ni kao Geert Wilders, ni kao Norbert Hofer, ni kao ijedan od novokomponiranih europskih apostola mržnje, nego više kao neki kršćanski demokrat i liberal, spreman da jednako osudi sve totalitarizme, ali i da ima najšire razumijevanje prema svim kulturnim i vjerskim razlikama.

I to je ono što je strašno i zbunjujuće, pred čime bi čovjek najradije zaspao i ne bi se sljedećih stotinjak godina budio: žrtve govore jezikom mržnje, a onaj koji je poveo rat u kojemu je umrlo stotinu tisuća ljudi, i koji ga je vodio s najvećom zamislivom smrtonosnom strašću, govori jezikom razumijevanja i tolerancije.

Onim jezikom kakvim vladaju majstori za self help i ispiranje mozga ljubavlju.

Ako se ikada upitate u čemu se zapravo sastoji naš poraz, e sastoji se upravo u tome što smo doživjeli ovaj nečuveni, izluđujući i moralno nerazloživi izokret naglavce. I pritom smo, svatko na svoj način, za njega i pomalo odgovorni.

Njegove žrtve, a danas već i djeca njegovih žrtava, njihovi vjerski poglavari, politički vođe, predsjednici općina i pjesnici, danas govore i pišu strašne stvari, od kojih bi se čovjeku kosa digla na glavi, rekao bi im da su rasisti i fašisti, eh da nije te okolnosti od prije dvadeset i dvije ili dvadeset i pet godina, kada su ti isti ljudi koji danas strasno i jedino mrze bivali protjerivani, silovani, mučeni i ponižavani, i kada se zatirao svaki njihov trag na Zemlji i u Bosni

Nemojte se tješiti. On sasvim sigurno ne daje ovakav intervju da bi odobrovoljio sudsko vijeće u Haagu, a još manje da bi pridobio međunarodne simpatije.

Njih za njega nije briga, i on dobro zna da ih nije briga, iako se tješi kada na kraju intervjua, otklanjajući ponudu da citira neki svoj stih, citira pola stoljeća stari stih Rajka Petrova Noge: “Moj slučaj postaje slučaj celoga sveta.”

Ono što govori on govori onima koje je poveo u rat, ali i onima koje je u tom ratu ubijao. Govori, između ostaloga, Sarajevu, gradu koji je tri i pol godine mrcvario, držeći ga u opsadi duže nego što je u dvadesetom stoljeću to ijednome razbojniku uspjelo s ijednim gradom.

Ali ni to nije najgore.

Nego, on vrlo vjerojatno i misli ono što govori. Ne samo da misli, nego i osjeća.

U to sam, kao netko tko ga se sjeća iz predratnih vremena, gotovo i siguran.

Naime, ovaj Karadžić iz intervjua u Nedeljniku onaj je Karadžić s godišnjih skupština Udruženja književnika Bosne i Hercegovine koji je s proljeća 1988. i 1989. izlazio za govornicu da miri svoje na krv i nož zavađene kolege, kada bi se oni, blaženi u svome pijanstvu i mirnodopskom ludilu, zavadili oko prioriteta na stambenim listama ili broja uvrštenih pjesama u antologijama.

Tada je s mirom istočnjačkog gurua objašnjavao ljudima kako iznad naših malih nesporazuma postoji nešto što je mnogo veće i što nam je zajedničko.

U međuvremenu on se vratio na te pozicije, a sve ono što se ranije događalo, uključujući i rat, te vlastitu, savršeno dokumentiranu ulogu u tom ratu, poništio je i pretvorio u nešto što se zapravo nije ni zbilo.

Činjenica da mu je dopušteno da to učini najveći je poraz svih onih koji se u bosanskome ratu osjećaju poraženim. I, naravno, najveći poraz pravde.

Ako se ikada upitate u čemu se zapravo sastoji naš poraz, e sastoji se upravo u tome što smo doživjeli ovaj nečuveni, izluđujući i moralno nerazloživi izokret naglavce. I pritom smo, svatko na svoj način, za njega i pomalo odgovorni. Nemojte se tješiti. On sasvim sigurno ne daje ovakav intervju da bi odobrovoljio sudsko vijeće u Haagu, a još manje da bi pridobio međunarodne simpatije

Ali, opet, to nije nešto izvan današnjeg ritma, izvan rezona epohe. U vremenu kada nas činjenice sve manje obavezuju i kada nikoga nije briga što se zapravo zbiva u Siriji, kao ni što se zbilo u Drugome svjetskom ratu, on koristi priliku da udjene svoj slučaj u veliku svjetsku priču, u veliku strategiju zaborava.

Kada zanemarimo niz uzroka i posljedica koji su doveli do ovoga današnjeg dana, ili kada se odreknemo uzročnoposljedičnog svijeta, zato što je tako lakše i zato što su nam u postčinjeničnom svijetu veće šanse za uspjeh, za osobni i čoporativni probitak, onda se i Radovan Karadžić pojavljuje kao pravednik i pomiritelj.

I tada pred svojim očima imamo tu strašnu, nezamislivu sliku njegovih izluđenih i izbezumljenih žrtava čija se djeca, kako svake večeri slušamo, u Bosnu vraćaju sa sirijskih i iračkih ratišta, da prijete regionalnom i europskom miru i sigurnosti. I već stoje, opasani eksplozivnim opasačima, pred supermarketima u vrijeme božićnih popusta, na trgovima europskih prijestolnica i na prepunim stadionima, spremni da se raznesu na vrhuncu adventskoga raspoloženja.

Čekaju da ih Radovan Karadžić umiri malom školom ljubavi i tolerancije.

(Prenosimo s autorova portala).

Povjesničar dr. sc. Dragan Markovina je u srpnju, zajedno s aktivistom za ljudska prava Zoranom Pusićem, inicirao ‘‘Prijedlog za novu socijaldemokratsku politiku’‘  koji je potpisalo pedesetak javnih imena. U tom smo dokumentu konstatirali kako je nužno ”formulirati jasne ciljeve koji bi vodili većoj slobodi, većoj sigurnosti i većem standardu svih građana” i koji bi poslužili kao temelj programa ”odgovorne socijaldemokratske stranke, bila ona na vlasti ili u opoziciji”.

U Prijedlogu smo na dvije stranice spomenuli temeljne točke mogućega stranačkog programa: zaštitu temeljnih ljudskih prava i unapređenje civilizacijskih standarda, veću socijalnu pravednost, odgoj i obrazovanje u kritičkom duhu, odnosno njegovanje kritičkog duha, mirotvornu politiku, održivi razvoj i kvalitetnu kulturnu politiku.

Jučer je završena prva, pripremna faza jer je konačno, nakon niza najava, u Novinarskome domu u Zagrebu utemeljena Nova ljevica. Ono što smo vidjeli ulijeva veliku nadu, ali i budi stanovitu skepsu.

Bilo je važno nekako krenuti i time su se, slutim, rukovodili članovi Inicijativnog odbora, pa makar na Osnivačkoj skupštini ne bude sve jasno. Prije svega: hoće li dugogodišnji aktivisti za ljudska prava i nekolicina intelektualaca znati ustrojiti pravu-pravcatu političku stranku, a ne neku ”hodalicu” za udruge civilnog društva iz Kuće ljudskih prava ili još jednu ad hoc akciju kojom bi se liječile nagomilane političke i ine frustracije.

U knjizi sjajnog Milana Gavrovića, izuzetno važnog kolege za našu profesiju, napisano je snagom života nekog tko je punih 60 godina živio za novinarstvo, a i ja sam manje-više takav, kako je čudno da izborna prevara nije kazneno djelo, dapače, da je politička laž postala normalnom, čak i šarmantnom pojavom

Dakle, hoće li se ti intelektualci i razni ljudskopravaški aktivisti znati ponašati politički konstruktivno i prema pravilima politike, komunikologije, političkog marketinga, psihologije i sociologije… ili će, što je već viđeno, nastojati prikupiti nešto ljudi i medijske pažnje na račun silnoga nezadovoljstva kojem svjedočimo i koje je iznjedrilo i neke obećavajuće, ali propale ili gotovo propale inicijative kao što su bili Građanski savez don Ivana Grubišića, ORaH i Laburisti, stranke bez jasnog identiteta kao što je Naprijed Hrvatska Ive Josipovića, pak udružene aktiviste na razini provokacije i skloniji anarhiji kao što su oni okupljeni u Radničkoj fronti (uz časne izuzetke), itd.

Nova ljevica ima priliku ujediniti silan kapacitet koji postoji u našem društvu i biti korektivom SDP-u, dugoročno i partnerom toj stranci (jer ja se, naravno, uopće ne slažem s onima koji tvrde da je stanje u SDP-u nepopravljivo i da od te stranke treba ”dići ruke”, ma nikako se ne slažem, kao ni s onima koji govore SDP = HDZ).

Bojim se – ako ne iskoristi šansu i dobre vibracije, ako ne pokaže pamet i ako duh isključivosti, tako svojstven Hrvatima, ne bude zamijenjen radikalnim pozivom na uključenost, s Novom ljevicom možemo zatvoriti butigu za trajanje naših ne više mladih života.

Nova ljevica ima obavezu okrenuti se onima koji su zaista mladi, ali i biti im mentorom. Stečeno iskustvo desetljećima aktivizma mora se znati pretočiti u pametne politike i otvoriti prostor kvalitetnim mladim kadrovima.

To će možda biti najveći izazov jer među intelektualcima i aktivistima ima jako puno sujete. Priličan broj ljudi misli da su popili svu pamet svijeta i ne znaju razgovarati i voditi dijalog.

Da i ne govorim o drugim postojećim barijerama, pa tako i o barijeri između vjernika i nevjernika.

Moje iskustvo je, a to sam u lice rekao inicijatorima stranke, da postoji animozitet prema vjerničkom iskazu, da mnogi ljudskopravaški aktivisti ne poštuju i ne poznaju iskustvo nas vjernika, odnosno da mi koji smo aktivni na civilnoj sceni, a vjernici smo, plaćamo ceh i postajemo kolateralna žrtva neobuzdanog nacionalizma mnogih katolika, osobito onih koji ne shvaćaju što znači graditi društvo jednakosti, društvo koje će zagovarati pluralizam i sekularizam (ako ni sami katolici ne poznaju djelo jednoga Željka Mardešića ili Bone Zvonimira Šagija, Vjekoslava Bajšića ili Luke Vincetića, gdje su tek aktivisti kojima se diže kosa na glavi na spomen kršćanske antropologije i etike?).

Srećom, Dragan Markovina je kod osnivanja stranke bio jasan, nešto jasniji nego kada se u razgovoru s Jelenom Lovrić za Globus (9. 12.) složio da Nova ljevica ”predstavlja anticrkvenu inicijativu” (SIC!). Bila bi šteta kad bi jezgro koje pokreće ovu stranku zaista mislilo da je Hrvatskoj potrebna snaga koja će ušutkati Katoličku crkvu. U tom bi im slučaju već sada javio da su propali eksperiment i da će biti bolje da uštede snagu, novce, živce i ugled jer će stvar doživjeti fijasko, a oni se debelo kompromitirati.

Bilo je važno nekako krenuti i time su se, slutim, rukovodili članovi Inicijativnog odbora, pa makar na Osnivačkoj skupštini ne bude sve jasno. Prije svega: hoće li dugogodišnji aktivisti za ljudska prava i nekolicina intelektualaca znati ustrojiti pravu-pravcatu političku stranku, a ne neku ili još jednu ad hoc akciju kojom bi se liječile nagomilane političke i ine frustracije

Naime, mogu oni i napraviti tip-top stranku, ali kao ”anticrkveni projekt” neće prijeći izborni prag ni da im Bill i Melinda Gates poklone sav novac koji imaju.

Čini mi se da im se može oprostiti što je Osnivačka skupština organizirana prilično površno (da ne kažem diletantski), onako, reda radi, tek da ”se nekako krene” i da su nešto značajnije stvari kazali gosti političari (Ivo Josipović, Goran Beus Richembergh, Milorad Pupovac) nego sami inicijatori, koji su manje više protumačili sadržaj statuta i polazišne točke budućega programa.

A oprostiti im treba jer ne znaju posao najbolje. Moraju ga naučiti. Na primjer, nekoliko dana uoči Skupštine još su se za rukav hvatali ljudi koji bi trebali potegnuti, a neposredno nakon Skupštine nije se, na primjer, znalo nešto osnovno: tko će precizno i u najbržem mogućem roku napisati priopćenje za tisak o osnivanju stranke, pa sam tako slušao nebuloze da će se ”stići” napisati ”nešto za medije”, ono, oko devet ili deset sati navečer, dakle sinoć (a Skupština je okončana u 13 sati)!

Kažem da tu razinu površnosti smijemo trpjeti neko vrijeme, ali ne dalje od veljače, za kada je najavljena ”prava skupština” – do kada bi trebali biti osnovani ogranci u najvažnijim gradovima i do kada bi trebalo dotjerati statut (koji je manjkav), osnovati savjet stranke i vidjeti tko su zaista ljudi koji mogu biti nositelji ključnih funkcija te podići stranku, od tajnika na dalje.

Jer ako pitate Inicijativni odbor (sada je to već Izvršni odbor stranke) kako će izgledati tajništvo, tko će biti glavni tajnik, tko pak međunarodni tajnik, tko pak glasnogovornik, tko blagajnik ili tko sve ulazi u savjet (zna se samo da će ga voditi Nadežda Čačinovič) i kako će on biti strukturiran, kako će se sva ta priča financirati, itd. – oni još pojma nemaju.

Nadu pak budi dvojac koji sada predstavlja Novu ljevicu: sam Markovina i njegova zamjenica, potpredsjednica stranke, vrlo agilna i lucidna feministkinja Rada Borić. Jer i Dragan Markovina i Rada Borić znaju tko su i što žele u životu.

Srećom, Dragan Markovina je kod osnivanja stranke bio jasan, nešto jasniji nego kada se u razgovoru s Jelenom Lovrić za Globus (9. 12.) složio da Nova ljevica ”predstavlja anticrkvenu inicijativu” (SIC!).Bila bi šteta kad bi jezgro koje pokreće ovu stranku zaista mislilo da je Hrvatskoj potrebna snaga koja će ušutkati Katoličku crkvu. U tom bi im slučaju već sada javio da su propali eksperiment i da će biti bolje da uštede snagu, novce, živce i ugled jer će stvar doživjeti fijasko, a oni se debelo kompromitirati.

Rada, iskusnija od predsjednika, čini se, morat će uložiti silan trud da se ispuni jedno vrlo važno obećanje koje smo jučer dobili, a to je da će se Nova ljevica isticati po kvaliteti i intenzivnom dijalogu, prije svega u definiranju politika. Markovina se pak sada zaista mora razletjeti po zemlji (i poginuti na zadatku, figurativno rečeno, ako treba) i uvjeriti sve one demotivirane, razočarane, možda i ljute glasače lijeve opcije da se imaju razloga ponovo ili možda po prvi puta aktivirati.

Međutim, ni to neće biti dovoljno. Ni ogranci, ni dobra volja, ni kvalitetne reakcije mnogo dobrih novinarki i novinara, ni pamet Vjerana Zuppe i Nadežde Čačinovič, ni sav moralni kapital koji posjeduju ljudi poput Vesne Teršelič ili Zorana Pusića, ni radost stogodišnjeg Jurja Hrženjaka koji se veseli mlađima koji još ili unatoč svemu imaju volje i dalje se boriti, ni budući izglancani statut, ni možebitni donatori…, ništa od toga ne jamči uspjeh.

Na kulturnoj, idejnoj i medijskoj sceni nekolicina je lijevih klubova, intelektualnih grupa i portala, a nemali je broj i mlađih pripadnika akademske zajednice odlučnih da zagovaraju ideje jednakosti i socijalne pravednosti. Nisu svi srećom smješteni u Zagrebu. Nova ljevica bi stoga mogla biti iznenađenje.

Intelektualna je ljevica, naime, do sada uglavnom demonstrirala lijenost. Na aktivizam je ovaj put vjerojatno gura ne samo razočarenmje s političkom situacijom (napose dosadašnjim lutanjem i bezidejnošću SDP-a), već slabljenje materijalne perspektive, olakšana mogućnost pristupa javnosti, ali i očaj.

”Nova ljevica ne samo da nudi, nego i traži pomoć svih koji na sličnoj liniji razmišljaju, nudi modernu državu u kojoj nacionalizam napokon neće biti tema o kojoj mi raspravljamo, nudimo zemlju u kojoj ćemo jasno smjestiti ustaški pokret i ustašku državu na mjesto koje mu pripada, zemlju u kojoj ćemo, nadamo se, uspjeti zaustaviti socijalno raslojavanje i ekonomsko potonuće društva u cjelini, nudimo društvo u kojemu će na prvome mjestu biti interesi građana očuvanje javnih prostora i resursa”, rekao je Markovina.

Potencijal Nove ljevice najviše ovisi upravo o energiji i intelektualnoj domišljatosti svih zainteresiranih.

Svakom su traženju potrebni uzroci i arhetipovi da bi ga potakli. Kulturi, vjeri i politici su potrebni herojski likovi u kojima se ona zrcali da bi se sama mogla prepoznati i da bi sebi mogla osigurati vrednote koje joj daju smisao postojanja.

Prepoznajem u Novoj ljevici dobrotu iliti nedužnost i samozatajnost. Tvrdim da to vodi u duhovnost, jer pokazuje kako jednostavnost može biti i genijalnost, odnosno kako su najveći i najuzvišeniji primjeri ljudskosti istodobno putovi produhovljenja života i oživotvorenja duha.

Rada Borić, iskusnija od predsjednika Markovine, morat će, čini se, uložiti silan trud da se ispuni jedno vrlo važno obećanje koje smo jučer dobili, a to je da će se Nova ljevica isticati po kvaliteti i intenzivnom dijalogu, prije svega u definiranju politika. Markovina se pak sada zaista mora razletjeti po zemlji i uvjeriti sve one demotivirane, razočarane, možda i ljute glasače lijeve opcije da se imaju razloga ponovo ili možda po prvi puta aktivirati

Treba nam, naime, svjesna akcija pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota.

Trebamo slijediti životne primjere, recimo pape Franje, koji je u subotu proslavio 80. rođendan. Ja mu odajem počast kao dobrom pastiru, istinskom i dobrom čovjeku.

U nama se mora obistiniti da je čovještvo najljepša ljepota.

Jednakost, braćo moja, jednakost, pa da se vidi tko ima pravo prvenstva, tko je primus inter pares, tko je nadaren i za što, tko je tatamata od formata.

Kao što je jučer rekao Milorad Pupovac, ne samo Nova ljevica već svaka ljevica mora vratiti jednakost, jer nema slobode i bratstva bez jednakosti.

U knjizi sjajnog Milana Gavrovića, izuzetno važnog kolege za našu profesiju, napisano je snagom života nekog tko je punih 60 godina živio za novinarstvo, a i ja sam manje-više takav, kako je čudno da izborna prevara nije kazneno djelo, dapače, da je politička laž postala normalnom, čak i šarmantnom pojavom.

Bude li Nova ljevica lagala, ja tu zvijezdu ne kanim slijediti. Ukoliko pak bude lijepa priča, branit ćemo crvenu zvijezdu petokraku od Plenkovićeve komisije, ukaže li se potreba, i tijelima.

Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list

Početkom devedesetih, kad je u Hrvatskoj počelo opće istjerivanje onog što se doživljavalo kao komunističko nasljeđe, kratko je vrijeme na crnoj listi bio i Djed Mraz.

U jednom kratkom razdoblju vladajuća je ideologija pokušala istjerati finskog bradonju s crvenom kapom i na njegovo mjesto utisnuti starijeg i umjesnije obojenog pretka – svetog Nikolu. Djed Mraz – čedo Coca-Cole i sovjetske onomastike – zakratko je i sam postao nepoćudni “crveni”, a umjesto njega vrtiće i škole počeo je obilaziti jedan drugi bradati striko. I on je imao bradu, ali i biskupski štap i primjerenije, bijele halje.

Posljednjih godina – primijetit ćete – tih raspri više nema. Nitko se više ne svađa oko svetog Nikole i Santa Clausa. Naime, obojica su “out”. Umjesto njih, Hrvati su dobili novu omiljenu adventsku figuru. Njihove gradove i sela danas pohodi ljepši i glamurozniji fikcionalni lik. A taj se lik zove Kolinda Grabar-Kitarović.

Aktualna hrvatska predsjednica od početka svog mandata funkcionira kao dvanaest mjeseci aktivan Djed Mraz. Obilazi svijet i domovinu, pri čemu je uokolo ne razvoze sobovi, nego službeni auto.

Gdje se god pojavi, fotografira se s mladima i starima, drži djecu na koljenu i propituje ih jesu li dobri. Hrvatska predsjednica – kao i svaki sveti Nikola – dijeli dječici iz vreće poklone. Te pakete predano u Finskoj sastavljaju patuljci iz Todorićeva Žitnjaka, u tim se paketima nalaze bomboni i čokoladice, a te čokoladice – eto – koji put budu i srpske.

Kao i pravom Djeda Mrazu, i predsjednici hrvatski građani u pismenom ili usmenom obličju izriču svoje želje. Te želje nisu ni legići ni iPod, nego više zimskih trajektnih linija, bolja otkupna cijena ili pomoć planinskim krajevima. Razlika između Djeda Mraza i Kolinde Grabar-Kitarović samo je u tome što finski djed sam u Rovaniemiju štanca otjelovljene dječje želje.

Do koje je mjere nabujala ta estradiziranost pokazuje i činjenica da predsjednica građanima dijeli svoje potpisane sličice, kao da je princeza Diana ili Papa. Taj detalj – naoko nevažan, ali jezgrovito točan – slika je treš-mandata Kolinde Grabar Kitarović. Hrvatska u ovom trenutku ima predsjednicu čija je komunikacijska strategija, ali i politički sadržaj, otprilike nalik onom Justina Biebera

Za razliku od njega, predsjednica ih posreduje. Piše pisma Vladi i ministrima, ukazujući im što bi bilo lijepo da Hrvati nađu u blagdanskoj čarapi.

Tako – u adventskom duhu – protječe druga godina mandata hrvatske predsjednice. Tijekom 20 mjeseci na Pantovčaku Kolinda Grabar-Kitarović naputovala se Hrvatskom i svijetom kao niti jedan predsjednik. Obišla je sve aktivne i pasivne hrvatske regije, sastajala se s dječicom i starijima od Hvara do Vrbovskog i Varaždina, putovala svijetom od Afganistana do Toronta, sastajala se i s engleskom kraljicom i sa Zdravkom Mamićem.

Pri tom je Kolinda Grabar-Kitarović amerikaniziranu estradizaciju politike dovela do stupnja koji još nismo doživjeli.

Cijeli predsjedničin mandat kao da je samo jedna neprekinuta kampanja, jedan beskonačni photo call tijekom kojeg predsjednica mijenja nove i nove kandidate za selfie.

Do koje je mjere nabujala ta estradiziranost pokazuje i činjenica da predsjednica građanima dijeli svoje potpisane sličice, kao da je princeza Diana ili Papa.

Taj detalj – naoko nevažan, ali jezgrovito točan – slika je treš-mandata Kolinde Grabar-Kitarović. Hrvatska u ovom trenutku ima predsjednicu čija je komunikacijska strategija, ali i politički sadržaj, otprilike nalik onom Justina Biebera.

Kolinda Grabar-Kitarović stigla je u Titov modernistički dvorac na Pantovčaku zahvaljujući ustrajnoj političkoj operaciji u kojoj su ključnu ulogu imali fratri, Katolička crkva, Nogometni savez i HDZ-ova stranačka pješadija Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.

Ta hijerarhija bila je jasna već prve, pobjedničke predsjedničine noći. Te noći nije buduća predsjednica Republike održala prva pobjednički govor, nego je prije nje to učinio puppet master Karamarko.

Pamtim da sam te noći gledao slavlje iz HDZ-ova stožera, gledao kako Karamarko otima šou izabranoj predsjednici te sam rekao supruzi: Ovo je uvreda, i to uvreda koja se pamti.

Tako – u adventskom duhu – protječe druga godina mandata hrvatske predsjednice. Tijekom 20 mjeseci na Pantovčaku Kolinda Grabar-Kitarović naputovala se Hrvatskom i svijetom kao niti jedan predsjednik. Obišla je sve aktivne i pasivne hrvatske regije, sastajala se s dječicom i starijima od Hvara do Vrbovskog i Varaždina, putovala svijetom od Afganistana do Toronta, sastajala se i s engleskom kraljicom i sa Zdravkom Mamićem

Tako je i bilo. Karamarko je pao niz štenge, nestao je kao da ga nikad nije bilo, a osoba koja je trebala biti njegova nevažna tvorevina nadživjela ga je do danas.

Tijekom prve godina mandata Kolinda Grabar-Kitarović funkcionirala je kao “desni Mesić”. Nakon desetljeća namrštenih političara koji su izgledali kao da ih muči probava, hrvatska je konzervativna politika napokon našla političara koji je imao populistički dar.

Sa svojom aurom plastičnog, nepoderivog kiča Kolinda Grabar-Kitarović predstavila se kao leteći pučki pravobranitelj, hodajući željomat koji lunja od točke A do točke B, podupire lokalne načelnike i privrednike te strpljivo sluša žalopojke.

Ta uloga pokretnog željomata funkcionirala je do trenutka kad je na Markovu trgu stolovao premijer iz neprijateljske stranke, premijer kojeg je otvoreno prezirala, kao što je prezirao i on nju. No, ta su vremena prošla, a stigla su druga.

Milanovića – naime – više nema. HDZ je na vlasti, a kad kažem na vlasti, ne mislim samo na Plenkovićevu Vladu. HDZ je danas u Vladi, HDZ je većina u parlamentu, HDZ kontrolira sudstvo, nogomet, sveučilišta, privrednu komoru, a upravo preuzima i školski kurikulum. HDZ – suvišno je reći – kontrolira i radio i televiziju, javni servis koji se pretvorio u točno onakvu porugu kakvu su htjeli biskupi i Karamarko.

U tim potpuno novim okolnostima, međutim, predsjednica Republike i dalje igra onu ulogu koja je u međuvremenu postala i neumjesna i lažna: ulogu “girl next door” koja razumije male ljude i nema baš nikakve veze s hladnom i dalekom elitom.

Kolinda Grabar-Kitarović nikad nije bila političarka koja je imala sadržaj. Ni u kampanji, ni nakon nje, nikad od nje niste čuli ništa što bi imalo nalikovalo konkretnom političkom sudu, reformskom prijedlogu ili analizi. Ali, iza te potpuno prazne političke ljušture uvijek je stajala blještava fasada, a ta je fasada poručivala da Hrvatska ima predsjednicu prijateljicu građana, uvijek nasmiješenu tetu kojoj je svaki dan praznik, svaki selfie važan, a svaki mali čovo podjednako bitan.

Problem je to što je istina bila daleko od toga.

Kolinda Grabar-Kitarović nikad nije bila političarka koja je imala sadržaj. Ni u kampanji, ni nakon nje, nikad od nje niste čuli ništa što bi imalo nalikovalo konkretnom političkom sudu, reformskom prijedlogu ili analizi. Ali, iza te potpuno prazne političke ljušture uvijek je stajala blještava fasada, a ta je fasada poručivala da Hrvatska ima predsjednicu prijateljicu građana, uvijek nasmiješenu tetu kojoj je svaki dan praznik, svaki selfie važan, a svaki mali čovo podjednako bitan

Jer, političko djelovanje Kolinde Grabar-Kitarović od kampanje do danas sastojalo se uglavnom u trudu da se očuva status quo koji se ticao establishmenta, bio taj status quo interesi NATO pakta, ili ustroj županija, ili Ustavni sud, ili Hrvatski nogometni savez.

Onda kad bi rijetko grunula u javnost, u rijetkim prilikama kad bi o nečemu izrekla mišljenje koje bi bilo vrijedno citiranja, to je mišljenje u pravilu bilo otresito i zločesto prema nekome tko je slabiji i ranjiv.

Jedanput to su bili sirijski izbjeglice, koje je htjela otjerati vojnim patrolama. Drugi su put to bili srpski građani, s čijim je predstavnicima vodila otužnu polemiku. Treći su put to bili navijači Hajduka koje je – nakon svih murala o Vukovaru, patriotskih banera i ustaških skandiranja – optužila da su “orjunaši”.

Narodna predsjednica – ukratko – tijekom ovih 18 mjeseci iskazivala je nepogrešiv dar da floretom ubode one koji su slabiji, razvlašteni i ranjivi.

Kad je – međutim – trebalo ustati protiv uličnog common sensea i braniti stvarne euroatlantske vrijednosti – to nije bio predsjedničin posao. To je bila “stvar institucija”, “pitanje za stručnjake” i “stvar lokalne samouprave”.

Unatoč plastičnom sjaju narodne posvuduše, Kolinda Grabar Kitarović u političkom je smislu zapravo “biciklist”: onaj koji lako gnječi slabije, a prigiba se pred jačima, bio taj “jači” nacionalistička ideologija ili NATO-va politika.

Upravo tako ponijela se i u svojim friškim vanjskopolitičkim čarkama. Nigdje je nije bilo kad se trebalo svađati s jačima – recimo, s Mađarskom oko Ine, ili s Njemačkom oko optičkih kabela. Ali je zato bila svesrdno spremna za piljarske kavge u “regionu”.

Pri tom je – naravno – hrvatska strana nerijetko bila u pravu. Doista se čini da bošnjačka politika sistematski podcjenjuje utjecaj radikalne vjere u BiH. Doista se nije teško složiti da bi u Hrvatsku trebalo vratiti ličke i dalmatinske pravoslavne ikone.

Ali, u sve te kavge hrvatska je predsjednica ulazila s patronizirajućim gardom superiorne razrednice koja upravo pere uši musavom dovoljnašu.

I prije, a pogotovo nakon pobjede Donalda Trumpa u novinama se puno pisalo o tome kako u politiku ulazi novi, opasni val estradiziranog populizma, besadržajne “reality” politike kod koje je bitna šljašteća forma i lažni antiestablishmentski dojam

Pri tom je zaboravljala da i njezin domaći rad nije napisan.

Da je predsjednica države u kojoj spomen-ploča s fašističkom sloganom stoji koji kilometar od našeg Dachaua. Da je bliska prijateljica čovjeka koji je u radijski eter govorio o Srbima kojima iz očiju šiklja krv. Da je u njezinoj zemlji upravo ovog tjedna otvoren spomenik postrojbi koja je sustavno mučila zatvorenike. I da je otvoren u Lori, samo 500 metara od mjesta gdje su to radili. Sve te “ekscese” leteća je Koli elegantno prešutjela. Što znači da bi bilo bolje da šuti i kad treba docirati Bosancima i Srbima.

I prije, a pogotovo nakon pobjede Donalda Trumpa u novinama se puno pisalo o tome kako u politiku ulazi novi, opasni val estradiziranog populizma, besadržajne “reality” politike kod koje je bitna šljašteća forma i lažni antiestablishmentski dojam.

Možda je vrijeme da mi u Hrvatskoj prestanemo o takvoj politici govoriti kao o nekoj nejasnoj, budućoj prijetnji. Naime, mi imamo na vlasti jednu takvu politiku. A to je ona Kolinde Grabar-Kitarović.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).