Papa Franjo

Iduće nedjelje slavimo Božić.

U tjednu koji je pred nama nastojmo pronaći koji trenutak, da se zaustavimo u tišini te zamislimo Gospu i svetog Josipa kako putuju prema Betlehemu.

Zamišljajmo kako putuju, njihovo putovanje, kako prolaze kroz trenutke teškoća, ali i radosti, a zatim tjeskobnog traženja mjesta, zabrinutost….

U tome nam mnogo pomažu jaslice. Nastojmo ući u istinski Božić, onaj Isusov, u kojemu nam prilazi, Bog s nama, Bog nama blizak, da bismo primili milost ovoga blagdana, milost blizine, ljubavi, poniznosti i nježnosti.

(IKA)

Zoran Pusić

Opće je poznato da je osnivanje stranke mukotrpan i nezahvalan posao. Posebno lijeve stranke koja iskreno zastupa i promiče individualne slobode i ravnopravnost prema van, a zahtjevi za efikasnošću guraju njene unutrašnje odnose prema Fuererovu principu.

Iz te podvojenosti ličnosti nije ni čudo da se mnoge stranke ponašaju katkad kao psihički bolesnici.

Novu ljevicu formiraju ljudi koji godinama, desetljećima brane i zastupaju vrijednosti koje su istaknute u njenim programskim načelima.

Većina osnivača je to radilo i radi kroz djelovanje organizacija civilnog društva, tako da je realno očekivati da će Nova ljevica biti još jedan oblik tog djelovanja, s važnom posebnošću da će kao stranka omogućiti dijelu građana da te vrijednosti i ideje podrže na demokratskim izborima.

Nova ljevica ima, dakle, duboke korijene u radu onog dijela civilnog društva koji se dosljedno zalagao za izgradnju jednog pristojnog, tolerantnog društva, neopterećenog mitovima, predrasudama, zatucanošću i natražnjaštvom, netrpeljivošću, strahom i mržnjom koja iz svega toga proizlazi.

S druge strane, u uobičajenoj percepciji, koja nije bez osnove, stranačko djelovanje i djelovanje kroz organizacije civilnog društva su dvije različite stvari i, što bi rekao jedan ministar vanjskih poslova u UN-u, ”You can’t mix frogs and grandmothers”.

Nova ljevica ima duboke korijene u radu onog dijela civilnog društva koji se dosljedno zalagao za izgradnju jednog pristojnog, tolerantnog društva, neopterećenog mitovima, predrasudama, zatucanošću i natražnjaštvom, netrpeljivošću, strahom i mržnjom koja iz svega toga proizlazi

U kojoj mjeri će Nova ljevica uspjeti zadržati tu važnu povezanost s organizacijama civilnog društva, u kojoj mjeri će uspjeti da zastupanje vrijednosti i ideja ostane ispred pragmatičnih zahtjeva koje nameće dnevna politika?

Nema druge metode nego da se to nastoji učiniti s iskustvom koje imamo.

Svoje pismo podrške u osnivanju Nove ljevice, s naglaskom na sve poteškoće koje stoje na putu formiranja nove stranke, novinar Inoslav Bešker (zapravo profesor novinarstva i komunikologije, a svojim prijateljima poznat po enciklopedijskom znanju, britkom umu i odgovarajućem jeziku) završava upozorenjem: ”Ako ne dobijete mlade za vaše ideje, ‘Đaba ste krečili”’.

Nema stranke koja se ne zaklinje u mlade i koja ne ističe da joj je prioritet ”okretanje prema budućnosti”. Načelno je i jedno i drugo logična i ispravna orijentacija.

Samo ne treba zaboraviti da ta budućnost ovisi o vrijednostima koje se zastupaju u sadašnjosti i o načinu na koje se one zastupaju i brane danas.

U Orwellovoj ”1984.”, koja u određenom smislu ponovo dobiva na aktualnosti, budućnost je uvijek determinirana i ružičasta, a prošlost se mijenja i revidira prema dnevnopolitičkim potrebama.

Oni koji imaju malo duže pamćenje sjetit će se da je i krajem 1980-ih godina, kad su po Jugoslaviji raznošene mošti kneza Lazara, većina normalnih ljudi smatrala da su to beznačajne sljeparije, da se društvo treba okrenuti otvaranju novih radnih mjesta, zapošljavanju mladih, povećanju standarda – jednom riječju – budućnosti.

Na kraju se pokazalo da je raznošenje mošti kneza Lazara imalo veći utjecaj na izbor između različitih mogućnosti budućnosti nego sve razumne Markovićeve privredne reforme zajedno.

Nažalost, paralela s današnjom Hrvatskom, i ne samo Hrvatskom, gdje različiti politički oriđinali potiču na nasilje, a državne institucije djeluju nevoljko i impotentno jer ”su to marginalne pojave”, nameće se sama po sebi.

Novu ljevicu osnivamo danas u nadi i sa željom da stvorimo bolje šanse za sljedeće generacije.

S namjerom da formiramo političku stranku za koju se nadamo da će po svojoj dosljednosti, po svojim etičkim principima potvrđenim svakodnevnim ponašanjem biti onakva kakva bi politička stranka mogla biti.

(Osvrt Zorana Pusića, člana inicijativnog odbora, izgovoren na Osnivačkoj skupštini Nove ljevice, Novinarski dom, Zagreb, 18.12.2016.).

Ivica Grčar

Novinar Hrvoje Mateljić preminuo je, prema službenom obdukcijskom nalazu, ”nasilnom smrću” 18. prosinca 2008. godine u 21 sat i 40 minuta u Kliničkoj bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu.

Istina o stvarnim uzrocima smrti Hrvoja Mateljića, premda je u novinarskoj istrazi precizno utvrđena, dokazana i objavljena, zagurana je ipak ”pod tepih” i zaboravljena.

Podsjećanjem nakon osam godina na namjerno u zaborav zaguranu stvarnu istinu bez opterećenja ”ograničenim istinama” zbog bijega od odštetnih zahtjeva i odgovornosti, nakon što je nastupila pravna zastara, odužuje se novinarski profesionalni dug preminulom kolegi koji je proveo svoj kratki radni vijek obavještavajući javnost o istinitim činjenicama.

Odmah nakon smrti kolege Hrvoja Mateljića započela su ishitrena uvjeravanja kako se sigurno ne radi o liječničkom nemaru ili pogrešci, nego o iznimno rijetkim, ali mogućim komplikacijama tijekom operacije.

Odmah nakon smrti kolege Hrvoja Mateljića započele su ishitrena uvjeravanja kako se sigurno ne radi o liječničkom nemaru ili pogrešci, nego o iznimno rijetkim, ali mogućim komplikacijama tijekom operacije. Moćni liječnički lobi, potpomognut krupnim kapitalom osobito zbog rođačkih veza prvoosumnjičenog liječnika, usporavao je istragu na sve načine

Moćni liječnički lobi, potpomognut krupnim kapitalom zbog rođačkih veza prvoosumnjičenog liječnika, usporavao je istragu na sve načine. Jesu li novinari i mediji u kojima je kolega Hrvoje radio mogli napraviti više u izvješćivanju javnosti od moćnog liječničkog lobija potpomognutog rođačkim krupnim kapitalom?

Novinarsku podozrivost izazivalo je odugovlačenje sa službenom istragom, pa su novinari odlučili provesti ”svoju” neovisnu novinarsku istragu paralelnu sa suviše dugotrajnom službenom istragom.

Državno odvjetništvo je tek nakon dvije i pol godine odugovlačenja očekivano priopćilo da je istraga završena i da se odbacuje kaznena prijava zbog teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, jer da je uzrok nasilne smrti Hrvoja Mateljića ”rijetka, ali moguća komplikacija i da nema liječničke pogreške”.

Suprotno Državnom odvjetništvu u priopćenju 17 novinarki i novinara o novinarskoj istrazi o uzrocima smrti kolege Hrvoja Mateljića, objavljenom 7. travnja 2011. godine, objavljeno je da je točno da su indikacija i izbor operacije korektni, ali da je bilo pogrešno zbrinjavanje lezije aorte.

Prema obdukcijskom zapisniku Hrvoje Mateljić umro je ”zbog iskrvarenja iz jatrogene ozljede trbušne aorte”. Ozljeda trbušne aorte nastala je, najvjerojatnije, kada je u laparaskopskoj resekciji želuca Hrvoja Mateljića kirurg ”uvodio optički troakar”.

Rutinski operativni zahvat na želucu Hrvoja Mateljića radi suzbijanja debljine započeo je 18. prosinca 2008. ”u jutarnjim satima” kirurg Miroslav Bekavac Bešlin.

Asistirali su (tada) specijalizant opće kirurgije Marko Rukavina, subspecijalizant abdominalne kirurgije Jakša Filipović Čugura, kirurginja Elizabeta Glavan, te kasnije u Jedinici intenzivnog liječenja kirurzi Mihovil Ivica i Hrvoje Hochstadter.

Državno odvjetništvo je tek nakon dvije i pol godine odugovlačenja očekivano priopćilo da je istraga završena i da se odbacuje kaznena prijava zbog teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, jer da je uzrok nasilne smrti Hrvoja Mateljića ”rijetka, ali moguća komplikacija i da nema liječničke pogreške”

Anesteziolog je bio dr. Novotny, a kasnije je iskrvarenje pokušao zaustaviti i dr. Ivo Lovrinčević, specijalist opće i vaskularne kirurgije.

U priopćenju o završenoj novinarskoj istrazi konstatirano je da nema dokaza da je ozljeda trbušne aorte posljedica liječničke pogreške kao što nema dokaza ni da ta ozljeda nije uzrokovana liječničkom pogreškom.

Dvojbe izaziva činjenica da je kod tako krupnih osoba od 165 kg (kao što je bio Hrvoje Mateljić) udaljenost između trbušne stjenke i stražnje trbušne šupljine u kojoj se nalazi i trbušna aorta u pravilu tako velika da se ozljeda tih žila gotovo može isključiti.

U priopćenju 17 novinara, međutim, otkriva se da za vrijeme operacije nije otkriveno otkuda je točno krvarenje, pa je uzrok krvarenja tražen na ”sporednim poprištima” koja su za tako obilno krvarenje bila irelevantna. Umjesto pokušaja saniranja ozljede jatrogene aorte čak triput se pristupilo (neuspješnom) tamponiranju na ”sporednom poprištu”.

U priopćenju 17 novinara je objavljeno: ”Za aortalno krvarenje, koje je prouzročilo smrt, kirurzi su doznali praktično tek iz obdukcijskog zapisnika. A kirurzima je moralo biti jasno da se krvarenje koje je dovelo do takvog progredijentnog šoka kakav je postojao kod pacijenta, ne može zaustaviti tamponadom. Zbog toga se moralo ogoliti aortu, naći mjesto krvarenja i zašiti ga, a ne tri puta ‘na slijepo’ tamponirati”.

Suprotno Državnom odvjetništvu u priopćenju 17 novinarki i novinara o novinarskoj istrazi o uzrocima smrti kolege Hrvoja Mateljića, objavljenom 7. travnja 2011. godine, objavljeno je da je točno da su indikacija i izbor operacije korektni, ali da je bilo pogrešno zbrinjavanje lezije aorte   

I na završetku priopćenja 17 novinara objavljeno je da se ”kompletna medicinska dokumentacija (bolnička dokumentacija, obdukcijski zapisnik, nalazi vještaka, stručno mišljenje Komisije liječničke komore, rješenje zamjenice državne odvjetnice i ostalo), a koju su novinari radi istrage prikupili unatoč nastojanjima da ih se u tome spriječi, pohranjena u Tajništvu Hrvatskog novinarskog društva, pa svatko tko želi može uvidom u dokumente provjeriti navode iz novinarskog priopćenja”.

I time je bila završena novinarska istraga koju su novinari obećali na pokopu svojem kolegi Hrvoju Mateljiću.

No, nakon objavljenih rezultata službene i novinarske istrage nije se, naravno, ništa dogodilo.

Hrvoje Mateljić je, nakon što je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, za manje od desetak godina bavljenja gospodarskim novinarstvom postao najbolji hrvatski makroekonomski novinar.

Sjećam se kako su nas, kada su Hrvoje i Nataša došli prvi dan u redakciju, gledali pomalo zbunjeno svojim velikim očima. Tko zna kako su si prije toga zamišljali novinarstvo, a što su mislili gledajući nas kako taj dan ubrzano završavamo novi broj tjednog priloga Večernjeg lista ”Poslovni svijet” i obrađujemo novinarske priloge da bi ih se moglo napokon proslijediti grafičkoj redakciji i u tiskaru.

Kada je iznenada preminuo, kolege novinari su tražili da o Hrvoju govorim, jer da sam bio mentor mladom kolegi kada je počeo raditi. I tek tada sam postao svjestan da se zapravo i ne zna tko je kome mentor, jer Hrvoje je vrlo brzo postao vrsni novinar koji je što smo dulje zajedno radili sve češće bio zapravo mojim mentorom.

Umjesto lijepih sjećanja na dragog Hrvoja Mateljića prisjećam se novinarske istrage o njegovoj ”nasilnoj smrti”, jer osjećam da jedino podsjećanjem na novinarsku istragu mogu vratiti profesionalni dug kolegi s kojim sam desetak godina zajedno svakodnevno ”novinarčio”

Bili smo unatoč razlici u godinama života dobri prijatelji. Kada smo zbog ”turbulencija u novinarstvu” morali potražiti nove redakcije, Hrvoje je odbio nešto povoljniju ponudu i potpisao ugovor s medijem s kojim sam i ja potpisao ugovor samo da bismo nastavili zajedno raditi.

Zbog Hrvojevih nesebičnih i nenametljivih savjeta svi mlađi kolege su ga doživljavali dobrim duhom redakcija.

Umjesto lijepih sjećanja na dragog Hrvoja Mateljića prisjećam se novinarske istrage o njegovoj ”nasilnoj smrti”. Osjećam da jedino podsjećanjem na novinarsku istragu mogu odužiti profesionalni dug kolegi s kojim sam desetak godina zajedno svakodnevno ”novinarčio”.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Viktor Vresnik
Foto: IN-Portal

Čini se kao da su dugo tu, ali danas im istječu prva dva mjeseca. Pitanje: što još četrnaesta hrvatska Vlada može napraviti u posljednjem od svoja prva tri mjeseca (do svojeg stotog dana), a da to nisu mogle, stigle ili znale napraviti Vlade koje su Hrvatsku vodile ranije?

Za razliku od većine prijašnjih, današnja se Vlada čini brzom i čvrstom u startu i zasad malo govori o grijesima prethodnika. Dijelom je to sigurno zato što s barem jednom prošlom, kratkom Vladom Tihomira Oreškovića, dijeli komad zajedničke prošlosti. Zadrži li čvrst početni ritam, to bi mogao biti znak našeg ulaska u razdoblje političke zrelosti.

Malo je koja Vlada dosad, osim ratne Valentićeve, svoj mandat započela opipljivim promjenama. Porezna reforma ministra Zdravka Marića, iako po mnogima ili premalo radikalna ili socijalno nepravedna, izazov je za Vladu koja je mandat morala započeti donošenjem proračuna za godinu velike naplate dugova.

Vlada ne može utjecati na svjetske trendove i ne postoji akcija kojom bi u kratkom roku mogla smanjiti cijenu hrvatskog zaduživanja. Ova Vlada, međutim, ima priliku zaustaviti trend permanentnog novog zaduživanja države.

Plenkovićeva je Vlada zahvaljujući svojem ekonomskom timu napravila nekoliko brzih i potencijalno učinkovitih koraka. Ključno je da u prvoj godini ne uspori ritam

Visok vanjski dug u kombinaciji s rastom kamata, prvim nakon velike krize, nijednu međunarodnu bonitetnu agenciju neće potaknuti na podizanje kreditnog rejtinga Hrvatskoj, barem dok ne vidi prve rezultate Plenkovićeva tima koji su, s druge strane, neizbježno povezani s cijenom zaduživanja.

Do jeseni se očekuju još tri kvartalna podizanja kamatne stope u SAD-u, najvećem globalnom vjerovniku, a posljedično i na svjetskim financijskim tržištima.

Svako novo zaduživanje, pa i ono za refinanciranje postojećih dugova, Hrvatskoj zato može biti skuplje od dosadašnjeg.

Prvi znak da povjerenje investitorske zajednice može porasti pokazala je u petak agencija Standard and Poor’s, mikroskopskim ali ne beznačajnim pomakom prognoze budućeg hrvatskog rejtinga s negativne na “stabilnu”.

Iako su mnoge Vlade o tome govorile, a nijedna nije napravila, ova Vlada bi već do proljeća, a možda i ranije, mogla u Sabor uputiti prijedlog radikalnog smanjenja broja zakona koji opterećuju ne samo poslovni, nego svaki segment života u Hrvatskoj.

Ministrica gospodarstva Martina Dalić već je najavila povratak nikad potpuno zaživjele “regulatorne giljotine”.

Takav zaokret, preživi li prijedlog saborsku raspravu, može promijeniti predodžbu o Hrvatskoj kao zemlji turizma i zabave koja je u svim drugim sektorima odustala od konkurentnosti.

Povratak u fokus ozbiljnih investitora u tom bi slučaju mogao biti relativno brz, a s tim i povratak Hrvatske na kartu zemalja u kojima je poželjno pokretati biznise. Kraj krize u tom bi slučaju postao “opipljivim”, a rastom životnog standarda potaknut optimizam potrošača dao bi novu šansu iscrpljenoj hrvatskoj ekonomiji.

Jedan od nikad zaživjelih, a dobrih SDP-ovih prijedloga, još iz vremena kada su bili snažna oporba, sugerirao je tadašnjoj Vladi Jadranke Kosor da po kratkom postupku donese odluku prema kojoj bi se, u skladu sa Zakonom o državnim službenicima, zbrinuo višak zaposlenih u državnoj upravi, dok bi se istodobno, drugom odlukom, njihove otpremnine učinile neoporezivima i za državu u prvom koraku jeftinijima.

S obzirom na broj ljudi koji u tom slučaju trebaju otići, taj postupak se vjerojatno ne bi proveo u jednom, nego u nekoliko koraka.

Usporedno sa smanjivanjem broja zaposlenih u državnoj upravi slijedom tog prijedloga koji je izašao iz radionice Slavka Linića, tada još neupitnog SDP-ova ekonomskog gurua, smanjivali bi se i nameti koji opterećuju gospodarstvo i koji usporavaju pokretanje biznisa i novo zapošljavanje.

Pretpostavka je bila da bi oslobođeni nameta, a uz višak radne snage na tržištu, ulagači dobili poticaj za ulaganje u nove biznise.

Istodobno, uz pojačan nadzor poreznika, lakše bi se u sustav vratio veliki dio onih koji su utočište od visokih nameta pronašli u sivom sektoru.

Dosadašnjim Vladama za takav je potez nedostajalo hrabrosti. Dobili smo jedino pojačani nadzor poreznika.

U tom kontekstu iščekivanja Vladinih poteza teško je ne navesti i Program za gospodarski oporavak Vlade Jadranke Kosor, solidan nerealizirani dokument napravljen u suradnji Vlade i Ekonomskog instituta koji ću vjerojatno spominjati do smrti jednostavno zato što je bio gotovo dobar, a u svakom slučaju jedini koji je stigao sa zadanim rokovnikom provedbe.

Loša stranačka politika učinila je svoje i nakon pada tadašnje Vlade čini se da ga više nitko nije shvaćao obavezujućim.

Porezna reforma ministra Zdravka Marića, iako po mnogima ili premalo radikalna ili socijalno nepravedna, izazov je za Vladu koja je mandat morala započeti donošenjem proračuna za godinu velike naplate dugova

Taj dosad najcjelovitiji reformski program donijela je Vlada koju smo tada smatrali najlošijom, Vlada koja se na izborima nije uspjela izboriti za vlastiti mandat, ali za kojom su uslijedile dvije koje su bile i lošije i neučinkovitije.

Zadnje ozbiljno pitanje je kako će se Vlada u sljedećih nekoliko mjeseci postaviti prema novom problemu koji nastaje najavljenim “učvršćivanjem” schengenskih granica.

Danas, unutar EU, a izvan Schengena, Hrvatska je osuđena na sudbinu vječitog predziđa razvijenom Zapadu. Zato bi prva sljedeća Vladina nemoguća misija mogao biti hrvatski ekspresni ulazak u Schengen, kamo kasnimo zbog vlastite, dugoročno loše politike.

Ostanemo li s vanjske strane, previše toga dogodilo se uzalud.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Željko Porobija

Puna sam dva dana proveo prateći nastupe predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović po mojoj (Varaždinskoj) županiji, bio, između ostalog, i svjedokom njezine zbunjenosti kad joj je utrčalo pitanje s četiri tone lososa.

I koliko god da nema puno stvari oko kojih bi se Kolinda G-K i ja složili, nije mi bio cilj nešto je napadati; pisao sam objektivne izvještaje – jer, napokon, novinar sam, valjda to podrazumijeva neku svoju etiku.

A mogao sam i ja nju hvatati za riječ – recimo, u Ludbregu je izjavila ”Ovdje smo usred Zagorja” (što Ludbreg nije ni u metaforičkom smislu) – pa sam mogao napisati nešto poput ”Šokantno: Predsjednica ne zna ni gdje se nalazi”.

Kasnije sam čak njezinom (pre)mladom PR-ovcu rekao da joj treba skrenuti pozornost kako polovica Varaždinske županije uopće nije u Zagorju, na što je mladac samouvjereno rekao ”Ali sada smo u Zagorju” (bili smo u Varaždinu, 25 kilometara daleko od Zagorja, no ne mogu ja baš svakome držati lekcije iz osnovnoškolske geografije).

Vrijedna Kolindina rečenica

A sad zaboravite ovaj uvod – nisam vam došao tužiti Predsjednicu, nego reći jednu njezinu rečenicu s kojom se slažem i to svakako treba dodati u onaj maloprije spomenuti fond malo stvari oko kojih bismo se Kolinda i ja složili.

U svom govoru studentima na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike Predsjednica je o našem obrazovnom sustavu između ostalog rekla (parafraziram) ovo: ”Naš je problem način na koji učimo, a ne ova ili ona lektira”.

Mogao sam i ja nju hvatati za riječ – recimo, u Ludbregu je izjavila ”Ovdje smo usred Zagorja” (što Ludbreg nije ni u metaforičkom smislu) – pa sam mogao napisati nešto poput ”Šokantno: Predsjednica ne zna ni gdje se nalazi”

Volio bih da je to ona iznijela pred likovima poput Vladimira Paara ili pred nekim crkvenim krugovima koji su se bavili traženjem problematičnih mjesta u lektiri, no i Kolindin nastup pred kudikamo liberalnijim studentima FOI-ja poruka je koju su, pretpostavljam, čuli i oni što su se dali u potragu za svim stvarnim i izmišljenim pogreškama.

Ne mogu sad govoriti koliko je Predsjednica u svemu bila iskrena – napokon, Boris Jokić je nedavno rekao da ga je razočarala, premda je djelovala kao da razumije ideju kurikularne reforme.

Ona je, prema Jokićevom svjedočenju, odmah nakon njega primila i neurotičnog Paara koji se reformi suprotstavljao na iznimno neuljudan i neargumentiran način (kao što i vjernicima po crkvama tumači svoje viđenje globalnog zatopljenja i pritom svjesno iskrivljuje činjenice).

Ali, eto, zanimljivo je da mjesecima nakon što je reforma Šustar -matom upokojena, Predsjednica ipak osjeća potrebu reći što misli o obrazovanju i pritom – ako me zdrava pamet još služi – očito uzima u obranu koncepciju koju je branio Jokić i njegov tim.

I moram priznati da joj to upisujem kao plus, premda bih jako volio da ona počne govoriti takve stvari još otvorenije – i to pred svim onim ”misliocima” i ”analitičarima” koji su Jokićevu reformu napali ”argumentima” da, između ostalog, širi pedofiliju.

Trun u oku reforme i brvno u oku teologije

O Ferićevom tekstu iz ”Anđela u ofsajdu” već je bilo dosta diskusije na drugim mjestima. Ja ga ovdje donosim u integralnom obliku, pa neka svaki čitatelj, bez obzira na svjetonazor i osobni stav prema Jokićevoj reformi, za sebe prosudi ima li tu pedofilije. Odnosno, ima li tu trunka pedofilije.

”Mislio sam da zbog Karmen nikada neću plakati. Kako sam se iznenadio. Nakon toga navrla su sjećanja i sva su ona, nekako, imala veze s njenim tijelom. Neosjetno i posve prirodno, da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati. Uskoro, puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći. Kao da piški na moju tugu. Ironija tog prizora uvjerila me je jednom zauvijek da tuga i prazne hotelske sobe ne idu zajedno. Zato sam, vrativši se u svoj hotel na Lidu, mahnuo jednoj barskoj dami koja je sjedila za šankom u predvorju. Imala je izazovno tijelo.”

Zanimljivo je da mjesecima nakon što je reforma Šustar -matom upokojena, Predsjednica ipak osjeća potrebu reći što misli o obrazovanju i pritom – ako me zdrava pamet još služi – očito uzima u obranu koncepciju koju je branio Jokić i njegov tim

A sad, kao što sam obećao, ide brvno u oku teologije – tekst koji puno otvorenije promiče pedofiliju – dok je blagoslivljanje pokolja (i to pokolja muške djece) gratis dar vrlom čitatelju.

Dakle, u knjizi ”Brojeva, 31” nalazimo opis osvetničkog pohoda Izraelaca protiv suparničkog plemena Midjanaca u kojemu su oni, po dobrim starim običajima, pobili sve muškarce i spalili sve gradove. Iz rata se vraćaju s obiljem plijena i mnoštvom žena i djece.

Međutim, Mojsije, za kojega jedan drugi tekst kaže da je bio izrazito krotak, nije zadovoljan takvim postupanjem jer ga smatra nedovoljno oštrim. Evo biblijskog teksta:

”Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske … reče im: ‘Što! Na životu ste ostavili sve ženskinje! A baš su žene, po nagovoru Bileamovu zavele Izraelce… Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.’“

Jasno je i iz prijevoda koga treba ubiti – svu mušku djecu (možemo li ovo nazvati pedomizijom?) i svaku ženu koja je poznala muškarca – odnosno, imala spolni odnos s muškarcem.

Za one kojima možda to nije poznato: djevojke onoga vremena udaju se s nekih 15-16 godina, tako da među ovim pobijenim ženama imamo lijepu skupinu onih koje danas ne bismo smatrali punoljetnima.

Treba poštedjeti samo ”mlade djevojke” – dakle, mlađe od 15-ak godina.

No, hebrejski je tekst na tom mjestu još otvoreniji, jer se koristi izraz hatap benašim, što se bolje prevodi sa ”ženska djeca” ili, prirodnije za naš jezik, djevojčice.

U knjizi ”Brojeva, 31” nalazimo opis osvetničkog pohoda Izraelaca protiv suparničkog plemena Midjanaca u kojemu su oni, po dobrim starim običajima, pobili sve muškarce i spalili sve gradove. Iz rata se vraćaju s obiljem plijena i mnoštvom žena i djece

Ominozna fraza ”ostavite na životu za se” ima svoj jasan kontekst seksualne nevinosti – tako da te djevojčice ovim ratnicima nisu trebale služiti kao, primjerice, sobarice (što će im uopće sobarice usred pustinje?), nego kao seksualna nagrada za njihov ratni trud.

Zanimljivo, njima čak to izvorno nije bilo ni palo na pamet, tu im je stvar naredio zakonodavac Mojsije (u tekstu, naravno, ne u stvarnoj povijesti koja za Mojsija nije nikada ni čula).

A da barem u nečem poslušamo Bibliju?

Hoće li sada katoličke udruge i njihovi knjiški analitičari početi tražiti izbacivanje Biblija iz škola? Hoće li se Paar pobuniti protiv čitanja Biblije djeci? Ili će to učiniti novopečeni bibličar Davor Pavuna (koji je zasad naučio samo mahati s Biblijom, a dvojbeno je zna li išta o onome što piše unutar knjige kojom maše).

Želim, međutim, u nečemu biti sasvim jasan – ni u ludilu mi na pamet ne pada tražiti da se Biblija izbaci iz škola.

Prvo zato što nemam namjeru biti zrcalni negativ zajapurenih (i licemjernih) dušebrižnika. Ili, još važnije, zato što smatram da bi svaki čovjek trebao dobro znati što u Bibliji piše.

Bibliju bi barem u nečem trebalo poslušati – prije no što oni koji bi htjeli da se index librorum prohibitorum inkorporira u hrvatsko školstvo potraže trun u oku drugih, neka prvo riješe brvno u svojoj teologiji i etičko-političkoj praksi. Bilo bi to jako ljekovito za ovu ideološki raspolućenu zemlju

Jednom ću možda o tome pisati i cijelu knjigu – zasad samo želim reći da je Biblija i dalje meni osobno najzanimljivija knjiga koju sam u životu pročitao (a pročitao sam je cijelu, ovo govorim bez izmotavanja, nekih 40 puta).

Dok god na Bibliju gledate kao na jedan vrhunski umjetnički kondenzat ljudskog duhovnog i povijesnog iskustva – u njoj ćete naći itekako vrijednog sadržaja.

Problem počinje onoga trenutka kad od Biblije počnete praviti sakrosanktni spis, kada počnete vjerovati da je sve što je tamo zapisano povijesno, metafizički i znanstveno točno, te je prihvatite kao mjerilo osobnog i društvenog života.

Ali Bibliju bi barem u nečem trebalo poslušati – prije no što oni koji bi htjeli da se index librorum prohibitorum inkorporira u hrvatsko školstvo potraže trun u oku drugih, neka prvo riješe brvno u svojoj teologiji i etičko-političkoj praksi. Bilo bi to jako ljekovito za ovu ideološki raspolućenu zemlju.

Nataša Barolin Belić

Jedna nova klijentica mi je pričala o situaciji u njenom odnosu koja ju muči i podsjetila me na klijenticu koja mi je dolazila prije nekoliko godina sa sličnim stavom.

Ta druga klijentica je bila puno glasnija, više i ekspresivnije je izražavala svoju ljutnju na partnera, ali ono što ih muči je slično. Obje su nezadovoljne time što njihovi partneri masturbiraju i obje traže od njih da to prestanu činiti.

Sjećam se da sam, prije neko vrijeme, s jednim kolegom komentirala stavove o masturbaciji i kako različite doživljaje imaju osobe s kojima smo razgovarali o toj temi. Emotivne reakcije nekih ljudi koji pričaju o masturbiranju svojih partnera/ica znaju biti vrlo naglašene – od ljutnje do dubokog zamjeranja i preziranja.

Kako to da nekim osobama smeta da njihov/a partner/ica masturbira? O čemu se tu radi: strahu, sramu, nesigurnosti, egu? Smatraju li neke osobe da ako njihov partner/ica masturbira, to znači da mu on/ona nije više privlačan/na?

Ja sam imala klijenticu koja je jako bila ljuta na svog muža kad ga je ”ulovila” da masturbira gledajući slike razgolićenih žena. ”I to radi poskrivećki, nije mi rekao da masturbira”, tužila se ona.

Ja sam je iskreno pitala što joj je u tome čudno, zar ona govori njemu kada i kako ona masturbira? Gledala me začuđeno, bez odgovora.

Klijenti mog kolege su pak došli na terapiju jer je žena ušla u sobu dok je muž na internetu gledao ”filmić” i samozadovoljavao se. Ona se razljutila toliko da je tražila da idu na bračno savjetovanje.

Jednom sam dobila poziv supruge koja me pitala mogu li pomoći njenom mužu da prestane masturbirati? U razgovoru mi je rekla da je za nju to prevara, kao da je bio s drugom ženom.

Nisam ih upoznala, nisu došli do mene jer joj se vjerojatno nije svidio moj odgovor da je samozadovoljavanje prirodna potreba i da ne mogu njenog muža od toga ”izliječiti”.

Sjećam se i para čiji je razlog dolaska bio taj što partnerica nije mogla doživjeti orgazam penetracijom, ali ga je bez problema doživljavala masturbiranjem i masturbirala je, po partnerovim riječima, puno češće nego što je željela imati seksualne odnose s njim.

Osjećaj užitka koji nam daje samozadovoljavanje je drugačijeg ”okusa i boje” nego užitak u seksu s partnerom/icom i kao što seks s partnerom ne čini ništa loše samozadovoljavanju, ni samozadovoljavanje ne čini ništa loše seksu s partnerom/icom

Njemu je to bio problem i osjećao se povrijeđenim time što je ona masturbiranjem mogla doživjeti orgazam, a vodeći ljubav s njim nije i to joj je zamjerao.

Zašto nekim osobama smeta da njihovi partneri/ce masturbiraju? O čemu se tu radi: strahu, sramu, nesigurnosti, egu? Smatraju li neke osobe da ako njihov partner/ica masturbira, to znači da mu on/ona nije više privlačan/na?

Od nekih mojih klijentica čula sam da je nekim ženama samozadovoljavanje ”prljavo” i ne žele da njihovi muževi ”to” rade?

Neke od njih misle da njihovi partneri ne bi trebali imati potrebu još i za masturbacijom ako imaju redovne seksualne odnose. Je li nekima povrijeđen ego – zar ona nije bolja od samozadovoljavanja?

Odgovor je najvjerojatnije kombinacija svega navedenog.

Velika većina muškaraca i žena uživaju povremeno u seksu sami sa sobom – i oni koji su u vezama i oni koji nisu. Osjećaj užitka koji nam daje samozadovoljavanje je drugačijeg ”okusa i boje” nego užitak u seksu s partnerom/icom i kao što seks s partnerom ne čini ništa loše samozadovoljavanju, ni samozadovoljavanje ne čini ništa loše seksu s partnerom/icom. Dapače.

Kod nekih seksualnih smetnji samozadovoljavanje je put do izlječenja i uspješnih seksualnih odnosa.

Razgovaram s parovima i osobama kojima smeta činjenica da njihov/a partner/ica masturbira i kroz razgovor zajedno istražujemo radi li se možda o osobnoj seksualnoj povijesti osobe kojoj to smeta.

Možda je osjećaj da nekome smeta partnerovo samozadovoljavanje ustvari poziv da poradimo na svom odnosu ili braku, na prihvaćanju jedno drugoga s međusobnim dubokim poštovanjem, bez želje za ograničavanjem partnera/ice

Možda je odrastala u obitelji ili okruženju u kojem je masturbacija bila prikazana kao nešto prljavo, sramotno i neprihvatljivo?

Ukoliko je tako, dobro je preispitati svoje stavove i uvjerenja – da li su to zaista naši osobni stavovi ili su introjekti koje smo pokupili dok smo rasli ne razmišljajući i ne dovodeći ih u pitanje?

Ako je tako, je li osoba spremna istraživati i propitivati svoje stavove? Je li se spremna suočiti s time da su možda njeni stavovi ono što čini problem u njihovom odnosu?

No možda se ne radi o osobnoj seksualnoj povijesti, možda je to smetanje simptom da nešto u odnosu nije dobro?

Možda je osjećaj da nekome smeta partnerovo samozadovoljavanje ustvari poziv da poradimo na svom odnosu ili braku, na prihvaćanju jedno drugoga s međusobnim dubokim poštovanjem, bez želje za ograničavanjem partnera/ice. Bez pokušaja da postignemo da druga osoba radi baš ono i onako kako ja to želim. Bez želje da u svakom trenutku znam i kontroliram partnerovo/ičino ponašanje.

Jer kao što nam je rekao Kahlil Gibran:

”…Ljubite jedni druge ali ne činite spone od ljubavi:

Neka radije bude uzburkano more među obalama vaših duša.

…Pjevajte i plešite zajedno i radujte se

Ali neka svatko od vas uzmogne biti i samo.

Kao što su žice na lutnji same,

Premda odzvanjaju istom glazbom…”

Bojan Glavašević

…I dok se s njima hvata u koštac, treba razmišljati izvan kutije. U neke bitke u kojima smo već pobijedili trebamo ići opet jer je nužno opet ih voditi.

Pitanje socijalne pravednosti je i dalje relevantno ali zahtijeva novi, drugačiji pristup.

Prava radnika i sama narav rada u vremenu jedinstvenog digitalnog tržišta potpuno se razlikuju od vremena radničkog organiziranja u sindikate kako bi se kolektivno pregovaralo.

Moramo naći velike bitke vremena u kojemu živimo i pobjeđivati u njima svojom kreativnošću, znanjem i idealima. Građani povjerenje daju onima koji mogu biti njihovi šampioni. SDP može biti dorastao tom pozivu

Hrvatska se suočava s demografskom krizom neviđenih razmjera i ako se s njome ne uhvatimo u koštac, budućnost domovine za koju su tisuće dale život u Domovinskom ratu bude vrlo ružna.

Bitka za energetsku neovisnost i bitka za očuvanje okoliša nisu nepovezani problemi. Socijaldemokracija budućnosti nužno je zelena.

U kontekstu veličine problema društvene nejednakosti globalno, pa i u Hrvatskoj, jedan od ključnih izazova bit će borba za očuvanje dosegnute razine ljudskih prava.

Nezadovoljstvo društvenom nejednakošću već sad doseže ogromne razmjere a ukoliko to nezadovoljstvo ne bude dobilo adekvatnu političku artikulaciju, doći će do urušavanja dosegnute razine ljudskih prava i prava manjina. To smo kroz povijest vidjeli nebrojeno mnogo puta. Holokaust je samo jedan od nedavnih historijskih argumenata u korist ove teze.

U politici je uvijek teže biti u poziciji zahtijeva za obranom nego u poziciji zahtijeva za promjenom, ali obrana razine ljudskih prava koju smo mukotrpno gradili i dosegnuli u vremenu u kojemu živimo sasvim će sigurno biti jedna od velikih bitaka našega vremena

U politici je uvijek teže biti u poziciji zahtijeva za obranom nego u poziciji zahtijeva za promjenom, ali obrana razine ljudskih prava koju smo mukotrpno gradili i dosegnuli u vremenu u kojemu živimo sasvim će sigurno biti jedna od velikih bitaka našega vremena.

Ona je već počela: vidimo je u žilet žici razvučenoj diljem Europe, u borbi za reproduktivna prava žena, u borbi za LGBT prava, ali i u borbi za pravo na življenje svoje vjere.

Moramo naći velike bitke vremena u kojemu živimo i pobjeđivati u njima svojom kreativnošću, znanjem i idealima.

Građani povjerenje daju onima koji mogu biti njihovi šampioni. SDP može biti dorastao tom pozivu.

(Nastavlja se).

Podivljala je nacionalistička i fašistička sitnež na moj prošlotjedni tekst o Aleksandri Zec. Ali, uz sve vrlo osobne uvrede na moj račun i najbliže mi familije, uputili su mi i neočekivani kompliment: neka se taj pofuk (koji, kažu, ne zaslužuje veliko slovo) drži muzike koju razumije i o kojoj dobro piše, a ostavi se politike. Pa, pomislih, hajde da jednom i njih usrećim. Ionako mi je baš na pameti Béla Bartók.

Veliki mađarski skladatelj, jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća, radio je 1938. godine na jednom od svojih remek-djela, svom Drugom koncertu za violinu i orkestar.

U to vrijeme, Bartók u pismu prijatelju u Švicarsku piše: “Ono što mi je najgadljivije jest vrlo stvarna opasnost da će se i Mađarska prepustiti tom sistemu razbojnika i ubojica… Mađarska, u kojoj je “obrazovani” kršćanski narod nažalost gotovo isključivo odan idejama nacizma. Uistinu se sramim što dolazim iz te klase”.

Toliko o glazbi bez politike.

U to vrijeme Bartók je već bio prekinuo sve umjetničke veze s Njemačkom, tamošnjim izdavačima i izvođačima, zabranivši da se ijedna njegova nota odsvira u Hitlerovom Reichu. Svoj Violinski koncert završio je 1939., kada ga je, 24. travnja, praizveo njegov sunarodnjak, veliki virtuoz Zoltán Székely, u Amsterdamu, uz tamošnji Orkestar Concertgebouwa.

Godinu kasnije, nakon što je već na Zapad poslao sve svoje spise i note, Bartók će emigrirati u Ameriku, gdje će i umrijeti 1945., od leukemije. Svoju gorčinu i razočaranje svijetom koji napušta stigao je pretočiti u još nekoliko glazbenih remek-djela.

Bartók u pismu prijatelju u Švicarsku piše: “Ono što mi je najgadljivije jest vrlo stvarna opasnost da će se i Mađarska prepustiti tom sistemu razbojnika i ubojica… Mađarska, u kojoj je “obrazovani” kršćanski narod nažalost gotovo isključivo odan idejama nacizma. Uistinu se sramim što dolazim iz te klase”

Upravo taj spomenuti Violinski koncert bio je na programu koncerta koji je prije tjedan dana u Zagrebu održan u ciklusu Lisinski subotom.

Bio je to koncert godine i večer koju ćemo svi mi, koji smo tamo bili, pamtiti dok smo živi. Gostovao je Budimpeštanski festivalski orkestar pod ravnanjem svog utemeljitelja, koji mu je već preko trideset godina na čelu, maestra Ivána Fischera.

S njima je u Zagreb stigao i genijalni grčki violinist Leonidas Kavakos. Svirali su upravo taj mračni i veličanstveni, a violinisti kažu i za sviranje jedan od najtežih ikada napisanih violinskih koncerata.

Bartók je dobar dio svog života posvetio prikupljanju folklornog blaga, ponajprije mađarskog. Ali, propješačio je i proputovao i čitav Balkan, a uz to i Tursku, slušajući i zapisujući narodnu glazbu, na kojoj se temelji najveći dio njegova opusa.

Bio je folklorist, ali ne i glazbeni nacionalist. Majstorski obrađeno, narodno blago postalo je u njegovim skladbama dio univerzalne svjetske kulturne baštine.

Bio je zaljubljen u narodno glazbeno blago, ali nije slijedio zablude i stranputice na koje je taj narod znao biti zaveden i odveden u katastrofu.

Ali, upravo zbog tih prepoznatljivih i specifičnih ritmova i melodija, mađarski glazbenici ovog orkestra, koji spada među deset najboljih na svijetu, tako savršeno sviraju Bartóka, a itekako ga razumije i Grk Kavakos, koji nam je, kao drugi dodatak, podario i jedan nebeski stavak iz pera Johanna Sebastiana Bacha, ukrasivši tu malu slatku Gavottu iz Treće partite za violinu solo ukrasima kojih u notama nema, nižući na žicama svoje violine tonove poput niske bisera.

Na koncertima se, dakako, ne drže govori. Ali tako savršena svirana glazba, i onima koji ništa ne moraju znati o Bartókovoj biografiji i njegovom odnosu prema zlu nacizma, pa čak i onda kada se, kao te večeri, svira i čitavo stoljeće i pol starija glazba Franza Schuberta, govori o ljudskosti, o najljepšim dometima za koje su ljudi sposobni kada svoje znanje i vještinu udruže u tako plemenitom zajedništvu.

Na koncertima se, dakako, ne drže govori. Ali tako savršena svirana glazba, i onima koji ništa ne moraju znati o Bartókovoj biografiji i njegovom odnosu prema zlu nacizma, pa čak i onda kada se, kao te večeri, svira i čitavo stoljeće i pol starija glazba Franza Schuberta, govori o ljudskosti, o najljepšim dometima za koje su ljudi sposobni kada svoje znanje i vještinu udruže u tako plemenitom zajedništvu

Ipak, ne samo sviranjem, maestro Iván Fischer sa svojim orkestrom svjedoči svoj stav o životu i svijetu, predstavlja svoju domovinu Mađarsku u jednom sasvim drugačijem svjetlu od aktualne vladajuće mađarske politike.

Fischerov orkestar tako, osim na najvećim svjetskim pozornicama, svira i po mađarskim romskim naseljima, umirovljeničkim domovima, zatvorima, a poseban projekt je niz koncerata u mađarskim sinagogama, odnosno onom što je od njih ostalo nakon Holokausta.

Uz to, Fischerov orkestar i predivno pjeva. Kada je, nakon predivno odsvirane Schubertove Pete simfonije, skladane u duhu najljepših Mozartovih djela te vrste, došlo vrijeme za orkestralni bis, maestro Fischer je napamet savršeno pažljivo i točno na hrvatskom najavio Schubertov Zbor anđela, zborski motet na tekst iz Goetheova Fausta. Čudo od orkestra, umjetnika i ljudi!

Dok sam slušao taj savršeni koncert, glazba mi se u mislima preplitala s knjigom koju sam upravo čitao, golemim romanom “Ispovijedam” katalonskog pisca Jaumea Cabréa. Jer, i ta je knjiga puna glazbe, a jednu od važnih dionica u majstorskom pripovijednju na 750 stranica, u kojem se ni na jedan trenutak nećete izgubiti, svira i jedna violina.

I ta knjiga, koju nam je podarila izdavačka kuća Fraktura, jedno je čudo, koje ne bismo nikada mogli doživjeti i iskusiti da ga u hrvatskom jeziku, majstorstvom koje jednostavno mora biti na razini autorove genijalnosti, nije riječ po riječ, rečenicu po rečenicu fantastično ponovo izgradio mladi poliglot i diplomat, a tek u slobodno vrijeme prevoditelj Boris Dumančić.

Nisam u životu čitao ljepše napisan i preveden roman. Savršen upravo za ovo naše vrijeme, kada nam se, s obzirom kakve nam se ideje ponovo nameću, čovjeku često učini da Zemlja opet postaje ravna ploča. Ovaj koncert i ova knjiga čuda su od kojih svijet opet postaje jedno, a Zemlja, ipak, okrugla

I Cabréova priča, koja pokriva čitavo dvadeseto, ali i šest prethodećih mu stoljeća, sve tamo do španjolske inkvizicije, tiče se itekako i naše sadašnjosti. Pa i politike.

Glavni lik, koji pripovijeda svoju i sve ostale sa svojim životom isprepletene priče, stanje ljudske svijesti i civilizacije u pojedinim razdobljima mjeri time koliko je ljudima Zemlja okrugla, a koliko ravna ploča maglovitih rubova preko kojih se strovaljuju i nestaju ljudi i brodovi.

Nisam u životu čitao ljepše napisan i preveden roman. Savršen upravo za ovo naše vrijeme, kada nam se, s obzirom kakve nam se ideje ponovo nameću, čovjeku često učini da Zemlja opet postaje ravna ploča. Ovaj koncert i ova knjiga čuda su od kojih svijet opet postaje jedno, a Zemlja, ipak, okrugla.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Milan Gavrović, ”Bolesna vremena”, SNV, Zagreb, 08/2016.

Milan Gavrović je prije šest godina u ovoj istoj dvorani primio nagradu Otokar Keršovani za životno djelo. Izjavio je tada i ponovio u intervjuu objavljenom u knjizi pred vama: nemam nikakvu poruku mladim kolegama. I nakon toga ispisao još koju tisuću stranica.

Itekako je uputio svoju poruku.

60 godina redovitog pisanja.

Patuljci koji su barda hrvatskog novinarstva prije 25 godina proglasili ”tehnološkim viškom” doista pojma nemaju.

Što su oni danas u hrvatskom novinarstvu? Epizodističke nule, kazao bi Ranko Marinković.

Društvo koje je odbacilo Milana Gavrovića i tisuće drugih gavrovića loše je startalo. A što loše starta…

Milan Gavrović piše i govori, jer on je podjednako čovjek pisanog novinarstva i elektronskih medija, jasno, jednostavno, razumljivo. Jer tako i misli.

U hrvatskom novinarstvu srećom još ima novinara koji baštine onu Krležinu – ”Pisati ne znači ništa drugo nego misliti”. Gavrović je svakako među njima.

U knjizi su sabrani tekstovi objavljeni posljednjih dvadesetak godina. Zašto sam se toliko zadržala na vremenu od prije gotovo 100 ili 70 godina, možda se pitate. Kod Gavrovića je sve povezano, njegov žurnalistički svijet je pravi panoptikum. Vrijeme, ljude, ratove, države – a on je živio u četiri – političke sisteme, društveni i materijalni razvoj, sve to promatra iz jedne vizure

Ali malo je onih koji su poput njega kroz cijeli svoj profesionalni život imali na umu i nastavak toga slavnog teksta iz Mog obračuna s njima: ”Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a nered u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine.”

Knjiga koja je pred vama svjedoči da u rečenicama, mislima i u glavi autora vlada red. Zato je on sjajan i vjerodostojan kroničar ”nereda u sredini i stanja te sredine”.

Bila sam urednica Milanu Gavroviću 14 godina. Četiri godine na Televiziji Zagreb i 10 godina na Radiju Slobodna Evropa.

Bila sam privilegirana čitateljica, još u rukopisu, kako se to starinski kaže, obje njegove knjige: ”Čovjek iz Krležine mape” i ove najnovije ”Bolesna vremena”.

Njihov tematski raspon ponajbolje pokazuje o kakvom je autoru riječ.

Povezuje ih omotnica knjige koju večeras predstavljamo. Po izboru autora, a Gavrović ništa ne radi slučajno, to je slika Krste Hegedušića Zeleni kader.

Zeleni kader – dezerterstvo i pobuna hrvatskih seljaka, domobrana, protiv rata koji nije bio njihov, protiv siromaštva i bijede u kojima su ih držali gospoda i popovi. Pobuna iz muke.

Krsto Hegedušić, jedan je od stanara sanatorija na Zelengaju, u kojemu ga je od ustaša sakrio dr. Đuro Vranešić, baš kao i Krležu i mnoge druge. O tome i o tragičnoj sudbini doktora Vranešića Gavrović je napisao nesvakidašnje i posve originalno publicističko djelo.

U ovoj knjizi postoji tekst s naslovom  Let iznad mitraljeskog gnijezda. Gavrović u njemu piše o manipulacijama žrtvama ubijenim na Trgu bana Jelačića 5. prosinca 1918. godine. Žrtve su bili domobrani, zelenokaderaši. Oni su 1995. u interpretaciji naše nekadašnje zajedničke kuće, Hrvatske televizije, bili žrtve ”jugoslavenske vojske koja je pucala na hrvatske domobrane koji su demonstrirali za slobodnu Hrvatsku”.

Gavrović podsjeća: tada nije ni bilo jugoslavenske vojske, jer još nije bilo niti Jugoslavije. Postojala je srpska vojska, koju je zagrebačko Narodno vijeće pozvalo da intervenira protiv domobranske pobune i koja je, nota bene, odbila pucati na domobrane.

U kontinuitetu njegovih tekstova razabire se nekoliko čvrstih mjesta, uporišta od kojih sve polazi. Argumentirano tvrdi da su bivša zajednička zemlja Jugoslavija i u njoj Hrvatska, postali dijelom svijeta zbog antifašističke borbe i zbog samoupravljanja

Falsifikat bez premca.

Danas na spomen ploči prosinačkim žrtvama nema više ”jugoslavenske vojske”, ali ima lažno označena zgrada s koje se pucalo i ima tekst o njihovoj pogibiji za ”samostalnu republiku Hrvatsku”.

Blago rečeno, nedorečeno.

Domobranska i zelenokaderaška pobuna 1918/1919. godine bila je socijalna a iz toga i nacionalna buna.

Danas sam na toj spomen ploči vidjela svježi vijenac s hrvatskim grbom. Pogađate – s bijelim početnim kvadratom. Koja je republika Hrvatska s takvim grbom nastala?

U ovom vremenu zaborava, relativizacije, revizionizma, falsifikata – bolesnom vremenu – ima netko tko ne zaboravlja, tko podsjeća, tko uznemiruje uspavane savjesti.

Takvih je tekstova u ovoj knjizi na stotine. Gavrovićeva kutija olovnih slova, do još jednom ostanemo kod Krleže, nije zatvorena.

U knjizi su sabrani tekstovi objavljeni posljednjih dvadesetak godina. Zašto sam se toliko zadržala na vremenu od prije gotovo 100 ili 70 godina, možda se pitate. Kod Gavrovića je sve povezano, njegov žurnalistički svijet je pravi panoptikum. Vrijeme, ljude, ratove, države – a on je živio u četiri – političke sisteme, društveni i materijalni razvoj, sve to promatra iz jedne vizure.

Vizure boljitka čovjeka.

Društveni napredak mjeri poboljšanjem životnih uvjeta svih ljudi. Slobodu slobodnim razvojem pojedinca.

U kontinuitetu njegovih tekstova razabire se nekoliko čvrstih mjesta, uporišta od kojih sve polazi. Argumentirano tvrdi da su bivša zajednička zemlja Jugoslavija i u njoj Hrvatska, postali dijelom svijeta zbog antifašističke borbe i zbog samoupravljanja.

Prvo je omogućilo slobodu, emancipaciju i prelazak na pravu stranu povijesti, drugo razvoj koji ni prije ni poslije nije dosegnut. Uz istodobno oslobađenje kreativnih potencijala najširih slojeva.

Oni su onaj Kairosov čuperak, sretni trenutak, kakav se rijetko događa.

Gavrović je i u socijalizmu i u kapitalizmu zagovarao tržište. Tržište i slobodna konkurencija su motor razvoja, a ne vlasništvo. Ravnopravnost svih oblika vlasništva – privatnog, zajedničkog, zadružnog, državnog omogućilo je najveće stope rasta i na Zapadu.

Tržište je selektor, a ne država, odnosno birokracija. Pretvaranje samoupravljača u dioničare je tranzicijski model koji je zagovarao.

Naravno, nije Gavrović autor toga modela, niti jedini njegov zagovaratelj.

Gavrović je i u socijalizmu i u kapitalizmu zagovarao tržište. Tržište i slobodna konkurencija su motor razvoja, a ne vlasništvo. Ravnopravnost svih oblika vlasništva – privatnog, zajedničkog, zadružnog, državnog omogućilo je najveće stope rasta i na Zapadu

Uz niz poznatih domaćih ekonomista, Gavrović nas na više mjesta upućuje, na primjer, i na Miltona Friedmanna, oca čikaške neoliberalne škole. Radilo se o svjetskoj temi, koju su ovdašnji kokošari pretvorili u katastrofu.

Gavrović je kada razmatra te teme naprosto lucidni novinar koji je umio povezati naizgled suhoparne teorijske rasprave s krvavom praksom kojoj smo svjedočili.

I pokazati da je u cijeloj toj ludosti bilo sistema.

Sramoćenje antifašističke borbe i brisanje samoupravljanja iz kolektivne memorije bio je preduvjet uspostavljanja sustava u kojemu danas živimo. Sustava koji počiva na krađi. Jer pretvaranje društvenog vlasništva u državno, pa potom gotovo pa raspodjela podobnima je upravo to. Istočni grijeh novog doba.

Nacionalizam je služio za ratne bubnjeve novoj preraspodjeli novca i moći. Prljavi novac, kako ga Gavrović naziva, u pozadini je uspona novih režima.

On to lapidarno objašnjava: ”Prljavi novac je pronašao nacionaliste. Oni su mogli raditi što su htjeli pod uvjetom da osiguraju koncesiju za eksploataciju Hrvatske”.

Posljedice takve tranzicije živimo i danas.

Milan Gavrović s lakoćom piše o teškim temama. Stil ga je učinio prepoznatljivim autorom. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ekonomski analitičari tako jasnog i zanimljivog izričaja.

Gavrović je razoran ali pravedan kritičar. Nepotkupljiv, ne u banalnom, materijalnom smislu, što se u pristojnom svijetu podrazumijeva, već u moralnom i etičkom. Nikome dužan, nikoga uvrijediti, time se rukovodio.

Sjećam se kada me je davno podučavao – ne postoji objektivno nego samo fer novinarstvo.

Svoj osebujan stil mogao je razviti jer je iznadprosječno upućen i zanatski superioran novinar. On je istodobno i samouvjeren i ponekad apodiktičan, ali i krajnje ležeran i neobavezan. Riječju, rasni novinski pisac.

Milanov prijatelj i kolega s Televizije Zagreb, pokojni Boris Tešija, govorio je da su novinari ”sluge svetog Franje”. Sv. Franjo Asiški zaštitnik je novinara (Opaska Autografa: to bi bilo lijepo, premda je zaštitnik novinara sv. Franjo Saleški). I siromašnih. I ptica. I poklonik učenja heretika.

Sjajno društvo za novinara poput Gavrovića. Danas bi malo mladih novinara, makar žive u dobu ultrakatoličke renesanse, prepoznalo tu krilaticu.

Gavrovića su šefovi poštovali, ali su ga se i pribojavali. Nije bio od onih koji bi pisao iz njihovih glava, još manje po narudžbi.

Kako sam s njim izlazila na kraj? Gledala sam kako radi. Slušala razgovore s danas bi rekli kreativnim savjetnikom njegove prestižne emisije ”Spektar” Brankom Bauerom, s novinarima, režiserima, snimateljima, montažerima. I učila. I stalno razgovarala.

S poviješću, marksizmom, partijom, muzikom i sportom nekako sam se nosila, ali me totalno dotukao u poznavanju geneze nacizma i – vještica. U vještičjem pitanju je neprikosnoven.

U sjajnoj knjizi o novinarstvu i manipulaciji Nulti broj Umberto Eco je napisao: ”Čim živiš gajeći neispunjene nade, već si gubitnik”.

Za mene Milan Gavrović otvara prostor za svijet u kojemu su danas neispunjene nade sutra realnost humanijeg društva.

Nije novinarstvo Milana Gavrovića bez mana. Kao niti jedno pravo novinarstvo. On je poklonik maksime – svi su žanrovi dopušteni, osim dosade.

U sjajnoj knjizi o novinarstvu i manipulaciji Nulti broj Umberto Eco je napisao: ”Čim živiš gajeći neispunjene nade, već si gubitnik”. Za mene Milan Gavrović otvara prostor za svijet u kojemu su danas neispunjene nade sutra realnost humanijeg društva

Voli se poigravati u tekstovima, voli teorije igara, neka slika ga ponese. Ima ponekad pretjerivanja i brzih sudova.

Kada bih se ponekad mrštila nad tim, Milan bi me razoružao – a što bi od svijeta ostalo da nije bilo onih koji su razmišljali izvan poznatih okvira, preispitivali dotad priznate istine, postavljali nove hipoteze, provjeravali ih. Ali ti nisi znanstvenik, nemaš instrumente provjere, branila sam se. Ali čovjek ima maštu.

Bajs, kada smo razgovarali telefonom uoči ove promocije rekla sam ti – pa kakva bih ja to bila urednica da te samo hvalim. Moram smisliti neku gnjusobu.

I smislila sam: Bajs, ti si jedan obični sanjar!

Znam da ne voliš patetiku, pa ću ovo reći samo jednom – bila sam sretna urednica, jer si ti bio u mojoj redakciji.

Riječ na promociji knjige Milana Gavrovića Bolesna vremena, Novinarski dom, Zagreb, 14.12.2016.

Dragan Markovina

Drage članice i članovi,
drugarice i drugovi,
prijatelji i podržavatelji,

ovim putem po prvi vam se put obraćam kao predsjednik Nove ljevice.
Prvo i posve logično pitanje koje se postavlja jest što nama — meni i najužem krugu suradnika — sve ovo treba?

U nas je politika nepopularna, a ljudi koji se njome bave uglavnom su omraženi u javnosti.

Drugo, što zbunjuje javnost jest činjenica da smo svi mi koji smo se okupili u procesu osnivanja stranke već postigli određenu profesionalnu i osobnu javnu afirmaciju, pa se čini logičnim da nam politički angažman može isključivo odmoći i otežati egzistenciju.

Zašto se, dakle, bavimo nečim što će nam oduzeti mnogo vremena i čiji su konačni ishodi krajnje neizvjesni?

Odgovor je jednostavan: u osnivanje stranke nismo se upustili unatoč svemu navedenom, nego upravo zbog toga.

Drugim riječima, jedini način na koji će građani prestati razumijevati politiku kao nešto dubinski iskvareno i kao sustav kojeg treba s populističkih pozicija potpuno rušiti, jest taj da u politiku uđu ljudi koji će principijelno, dosljedno i hrabro zagovarati iste stvari koje su zagovarali u javnom djelovanju mimo stranačke parlamentarne politike.

Jedini način na koji će građani prestati razumijevati politiku kao nešto dubinski iskvareno i kao sustav kojeg treba s populističkih pozicija potpuno rušiti, jest taj da u politiku uđu ljudi koji će principijelno, dosljedno i hrabro zagovarati iste stvari koje su zagovarali u javnom djelovanju mimo stranačke parlamentarne politike

Siguran sam da će ljudi koji su se angažirali u Novoj ljevici upravo na taj način djelovati i da će građani unaprijed znati naše stavove o ključnim društvenim, političkim i ekonomskim procesima, bez obzira na cijenu suprotstavljanja u javnosti dominantnom rječniku.

To što se mnogi ljudi s nama neće slagati, pa i to što ćemo mnogima ići na živce, legitimno je u demokratskom društvu i ne predstavlja nikakav problem, ako sva ta neslaganja ostanu u okvirima normalne demokratske rasprave.

U konačnici, posljednji, a možda i ključni motiv angažmana odnosi se na činjenicu da vrijednosti i stavove značajnog dijela građana, uključivši i naše, nitko u mainstream politici nije dosljedno zastupao.

To je posebno došlo do izražaja u protekle tri godine, tijekom kojih je hrvatsko društvo u tolikoj mjeri otklizalo udesno da atmosfera sve više podsjeća na onu iz devedesetih godina.

Pojednostavljeno govoreći, došli smo do zida, tj. do točke u kojoj se ispostavilo kako isključivo individualni javni angažman, kao i angažman kroz aktivističke kampanje i udruge civilnog društva jednostavno više nije dovoljan za usmjeravanje društvenih procesa.

Došli smo do zida, tj. do točke u kojoj se ispostavilo kako isključivo individualni javni angažman, kao i angažman kroz aktivističke kampanje i udruge civilnog društva jednostavno više nije dovoljan za usmjeravanje društvenih procesa

Budući da je u istom razdoblju došlo do povlačenja institucionalne ljevice s istinski lijevih pozicija, na tom se dijelu političkog spektra otvorio golem ispražnjen prostor. Izlišno je i napominjati kako vjerujemo da je Nova ljevica u stanju rekonstruirati taj prostor, jer da u to ne vjerujemo, ne bismo se toga ni prihvatili.

Sve to dovodi nas do sadržaja politike koju ćemo ponuditi javnosti. S jedne strane moramo odgovoriti na ekonomske probleme značajnog dijela ljudi koji nemaju od čega živjeti, na situaciju u kojoj dobar dio zaposlenih građana ne ostvaruje ni minimum sindikalnih prava i na cijelu problematiku prekarnih radnika koji se prehranjuju isključivo od povremenih, honorarnih poslova i ne mogu ostvariti niti osnovno mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

A da ne govorimo o adekvatnoj socijalnoj politici koja je odavno zaboravljena u Hrvatskoj!

S druge strane, naša politika će pružati aktivnu podršku svim nastojanjima, prvenstveno građanskih aktivista diljem zemlje, na očuvanju javnih resursa i sprječavanju dovršetka procesa uspostavljanja monokulture turizma i uslužnih djelatnosti.

Na konkretnim primjerima, to znači da će Nova ljevica podupirati prosvjedne akcije građana koji se bore za očuvanje javnog prostora, poput onih vezanih uz pitanje Varšavske ulice, Cvjetnog trga i parka na Savici u Zagrebu, Srđa u Dubrovniku, Muzila u Puli, Brođana za Brod, te akcijama usmjerenih za zaštitu Marjana i kritičkog preispitivanja novog GUP-a u Splitu kao i brojnih drugih inicijativa diljem Hrvatske.

U civilizacijskom i svjetonazorskom smislu, naša politika će se zauzimati za povratak sekularnih vrijednosti u društvo, uklanjanje vjeronauka iz javnih škola i uvođenje crkvenog poreza, ali i za ozbiljnu i sustavnu edukaciju o zločinačkoj praksi i ideji ustaške države te afirmaciju antifašizma kao skupa vrijednosti

U civilizacijskom i svjetonazorskom smislu, naša politika će se zauzimati za povratak sekularnih vrijednosti u društvo, uklanjanje vjeronauka iz javnih škola i uvođenje crkvenog poreza, ali i za ozbiljnu i sustavnu edukaciju o zločinačkoj praksi i ideji ustaške države te afirmaciju antifašizma kao skupa vrijednosti.

Osmišljavanje svih tih težnji koje bi trebale biti sveobuhvatne, uključivši i kulturnu te obrazovnu politiku, bit će praćeno zalaganjem za prava svih vrsta manjina, od nacionalnih, preko rodnih, seksualnih, do svjetonazorskih.

Ključno pitanje koje se na koncu postavlja jest je li ovaj program ostvariv i hoće li Nova ljevica zadobiti dovoljno povjerenje građana i građanki da postane relevantna i parlamentarna stranka? Ovo pitanje se posebno postavlja u svjetlu dosadašnjih dugoročnih neuspjeha svih sličnih inicijativa.

Odgovor na njega će ponuditi vrijeme, a umnogome će ovisiti o terenskom i programskom radu same stranke.

Stoga zaključujemo kako vrijeme za takvu stranku nikad nije bilo povoljnije i kako ona nikad nije bila potrebnija. Istinski vjerujemo da je prostor ljevice gotovo u potpunosti ispražnjen, što je dugoročno opasno po društvo u cjelini.

Mi smo spremni to mijenjati ustrajnom i odlučnom borbom za drukčijim političkim djelovanjem kao i drukčijim političkim govorom u Republici Hrvatskoj.

Gospodin biskup Košić je sisačkim domaćinima očitao lekciju – od vjeronauka u vrtićima preko HAVC-a i branitelja do problema s ”antifašistima”, od katastrofalne administracije do nezaposlenosti i odlaska mladih. I o tome kako je netko ”nama” (katolicima) ”ukrao Božić” u ime komercijalizacije i zabave zagrmio je biskup izazvan tim novim poganstvom.

Užasnut je zbog toga što je Advent, po vjerskom shvaćanju razdoblje tihe i sabrane pripreme svakog kršćanina/kršćanke za Božić, dobrodošla prilika trgovcima i event-menadžerima (čestitka zagrebačkoj menadžerici zato što je ”Advent u Zagrebu” ponovo osvojio laskavu ocjenu za raznolikost sadržaja i raspoloženje). S tišinom i sabranošću ”Advent u Zagrebu” dakako nema veze – s tim ugođajem velikog vašara i zabavom za svačiji ukus i novčanik.

Propovijedi o ”izdaji” biblijsko-vjerske istine o Božiću i osuda komercijalizacije Adventa i Božića spadaju u već uobičajnu kakofoniju, a ljudi sa svojim brigama i nevoljama posežu za svakom slamčicom da bi se opustili, uživali, radovali se svečanom ugođaju u gradovima i selima, bogatstvu ponude u izlozima, primamljivim mirisima – Zagrepčani su po tome slični našim Bečanima: ne pitaju mnogo što slavimo i svjetkujemo, glavno da svjetkujemo (austrijski satiričar Biedermeiera Johann Nestroy ”uhvatio” je bečku žudnju za zabavom: ”Es is alles Chimaere, aber uns unterhalt’s” (Nije važno je li stvarnost ili privid, ali nas zabavlja).

Nisu nam Božić ”ukrali”, kako misli biskup Košić. Ta, nisu ni svi vjernici rođeni asketi i stvoreni za kontemplativni život: Zbog potrebe da se opuste i ostave za sobom svakodnevnu užurbanost i vjernici se odaju uživanju u svečano ukrašenim i osvijetlenim trgovinama i ulicama, u mirisima Božića i melodijama božićnih pjesama – tradicionalnima kao i u novima, uvezenim iz globaliziranog svijeta.

Propovijedi o ”izdaji” biblijsko-vjerske istine o Božiću i osuda komercijalizacije Adventa i Božića spadaju u već uobičajnu kakofoniju, a ljudi sa svojim brigama i nevoljama posežu za svakom slamčicom da bi se opustili, uživali, radovali se svečanom ugođaju u gradovima i selima, bogatstvu ponude u izlozima, primamljivim mirisima

Domaće i strane pjesme, anđeli iz dječjih Biblija, sobovi i Djeda Mraz na sanjkama iz Laponije, jasle, adventski vjenčići i pravi božićni borovi dočaravaju i Advent i Božić istovremeno i pokazuju kako ih obilježavaju drugi u mješavini različitih kultura.

Biskup Košić (i zacijelo ne samo on) vjerojatno smatra da takav sinkretizam potiskuje ne samo vjerski sadržaj Adventa i Božića nego i domaću i domorodnu kulturu. Nije sasvim u zabludi kad je zabrinut zbog ogoljelog shvaćanja Božića, kao samo dva zakonski regulirana neradna dana s obiteljskim druženjem uz bogat stol.

Advent i Božić bez sadržaja predstavljaju gubitak dijela naše tradicije, gubitak vrijednosti s kojima se identificiramo te slabljenje osjećaja za ritam godine i vremena.

Biskupu je zacijelo nepojmljivo kako se Advent i Božić uopće može slaviti a da niste vjernik/ca, te činjenicu da ga slave i nevjernici, trgovci, ugostitelji, pa čak i (njemu osobito mrski) komunisti ne može si drugačije protumačiti nego kao drzak pokušaj ”krađe Božića vjernicima” i pretvaranje tog dana u bezdušni vašar i zabavu ne bi li nastavili odnarođivati pobožni puk.

No, bez brige. Nisu ni trebali ukrasti tu svetkovinu – sama je izašla iz crkvi, na gradske i seoske trgove. Vjernici je nisu napustili, nevjernici su je prihvatili i usvojili. S ”krađama” duhovnih vrijednosti je kao s dijeljenjem – ne smanjuju se, nego se povećavaju i produbljuju.

Advent i Božić proživljavali su promjene i pretvorbe, ali ostali su u biti nepromijenjeni. Svojatanje u cilju trogvine i zabave ih nije uništilo. Gradovi i sela mijenjaju svoj izgled, pretvore se u svjetlosne krajolike i u šume borova kroz koje prodiru božićne melodije.

Osvijestivši skandal siromaštva, osvijeste i da je prvi Božić, presveta noć Isusova rođenja – bio u siromaštvu. Tko svoju duhovnu domovinu ne pronalazi u crkvama, možda je pronalazi u saznanju da svijet, unatoč svojim ljepotama, (još) nije bez mane i posve dobar. I tako se može doživljavati Božić – i radovati se njegovim ljepotama

U domovima gore svijeće, grančice ukrašavaju vrata i prozore. Sjaj Božića prožima život, nikad tijekom cijele godine nema toliko sjaja i blještavila, toliko ukrasa i svjetla.

I to sve nije samo puki konzumerizam i kolektivna opijenost trošenjem – nikad ljudi nisu spremniji darivati i potrebitima, sudjelovati u humanitarnim akcijama, pa ne treba instrumentalizirati grižnje savjesti.

Ipak, ljudi se sjete kako ovaj naš svijet nije samo blještavilo, sjaj, glazba i miris, nego i mjesto ljudskih patnji, nepravedno raspoređenih dobara Zemlje, siromaštvo i bijeda.

Osvijestivši skandal siromaštva, osvijeste i da je prvi Božić, presveta noć Isusova rođenja – bio u siromaštvu. Tko svoju duhovnu domovinu ne pronalazi u crkvama, možda je pronalazi u saznanju da svijet, unatoč svojim ljepotama, (još) nije bez mane i posve dobar. I tako se može doživljavati Božić – i radovati se njegovim ljepotama.

Ni darivanje nije izdaja Isusova rođenja u siromaštvu, niti je to svečano kićenje javnih i privatnih prostora. Priznajemo li da je Isusovo rođenje dar svijetu koji mu treba donijeti ”veliku radost”, najaviti mir, obećati da će slijepi progledati, nijemi progovoriti, hromi prohodati – pomislimo da se svi ti darovi zrcale u darivanju i primanju darova.

Božić je obiteljski blagdan par excellence naše kulture. Nikad se inače ne sastaju članovi obitelji i patchwork-obitelji.  To je običaj, tradicija kojoj ”robuju” i članovi koji se inače baš ne trpe. Pojam ”obitelj” u vezi s Božićem obuhvaća i bliske i udaljenje, one koji se vole i poštuju, ali i druge s kojima se više ne komunicira ili se to čini samo rijetko i nevoljko

Božić je obiteljski blagdan par excellence naše kulture. Nikad se inače ne sastaju članovi obitelji i patchwork-obitelji.  To je običaj, tradicija kojoj ”robuju” i članovi koji se inače baš ne trpe. Pojam ”obitelj” u vezi s Božićem obuhvaća i bliske i udaljenje, one koji se vole i poštuju, ali i druge s kojima se više ne komunicira ili se to čini samo rijetko i nevoljko.

Obiteljski Božić ponekad djeluje kao dinamit na klimave međuljudske odnose – uz godišnje odmore društveni pritisak na Božić može prouzročiti obiteljske tragedije i razvode. Ta ni Sveta obitelj nije živjelja tako idilično kao što to pobožni propovjednici, dajući oduška svojoj mašti, dočaravaju.

Umjesto toga mi doživljavamo božićni događaj kao natpovijesno iskustvo: svako novorođenče, pa tako i betlehemsko, i velika zvijezda koja je mudracima pokazivala put do njega, govori o nadi, o preporodu i uspješnom životnom putu. Biblijske pripovijetke su iskustvo i slike, a ne povijesni podaci. Pokazuju kako bi i ljudska zajednica mogla funkcionirati kao mjesto miroljubiva i pomirljiva suživota.

Način na koji danas svetkujemo Božić, kroz sve kulturne ”nadgradnje”, ipak ostaje uz svoj iskonski sadržaj. Svijet se mijenjao i promijenio, ali poruka Božića je promijenila Svijet.

Ivo Josipović

Naši vodeći političari, dobar dio medija i javnosti ima kompleks Srbije. On je toliko jak da političari vuku za državu iracionalne i štetne poteze.

Mjera hrvatstva postalo je ne koliko dobrog politika radi za Hrvatsku, već koliko štete želi Srbiji i Srbima, ne koliko se voli svoja hrvatska domovina, već koliko se ne voli Srbija.

Ustaška zmija, personifikacija neoustaštva, na koju sam upozoravao još prije nekoliko godina, sikće s nogometnih terena, opskurnih portala, iz pera ostrašćenih novinara čak i u tzv. mainstream medijima, iz usta čak i visoko rangiranih političara.

S druge strane granice također je mržnja i huškanje. Ali, s puno više utilitarizma i racionalnosti.

Naši vodeći političari, dobar dio medija i javnosti ima kompleks Srbije. On je toliko jak da političari vuku za državu iracionalne i štetne poteze

Hrvatska se politika sramoti: promašeni pokušaj blokade pregovora zbog univerzalne nadležnosti neslavno je propao naprosto zato jer Hrvatska nije bila u pravu. Tražila je da Srbija ukine zakon kakav, više-manje, imamo i mi.

Umjesto da se pregovorima i bilateralnim sporazumom utemeljenom na osudi zločina, ali i neprihvaćanju ishitrenih optužbi, osigura da po prelasku granice naši branitelji ne budu uhićeni i izručeni Srbiji, naša je Vlada probala silom.

Nije išlo; podvijena repa morala je odustati od blokade, nerazumno ostavljajući i dalje branitelje pod rizikom uhićenja u inozemstvu.

Onda se Vlada ponovo uprla blokirati, ovaj put pregovore o kulturi i obrazovanju.

Nakon što su premijeru Plenkoviću i predsjednici Grabar-Kitarović SAD i EU čeličnom četkom izribali glavu, odmah su se požurili nagovijestiti odustanak i od te blokade.

Kao – Srbija će lako ispuniti uvjete, već bi u siječnju hrvatska blokada zato mogla otpasti.

Hrvatska se politika sramoti: promašeni pokušaj blokade pregovora zbog univerzalne nadležnosti neslavno je propao naprosto zato jer Hrvatska nije bila u pravu. Tražila je da Srbija ukine zakon kakav, više-manje, imamo i mi

Hrvatska ne samo da treba nego i mora inzistirati da Srbija primijeni istu zakonsku razinu prava hrvatske manjine u Srbiji kakvu Hrvatska ima za srpsku zajednicu. Naravno, i da se u obje zemlje ta prava zaista i poštuju, a ne fingiraju.

Ali blokada je kontraproduktivna parada.

Pregovori i postoje zato da se, bez velike medijske parade, dođe do legitimnog cilja.

A u Srbiji likuju, Vučić fingiranom scenom demonstrativnog odlaska iz Bruxellesa hvata još pokoji bod na unutarnjoj političkoj sceni.

Inače, i hrvatski i srpski političari sukob država i naroda koriste ponajviše upravo radi svog unutarnjeg političkog dobitka.

Najgorkija epizoda kompleksaštva prema Srbiji ipak je ponižavajuća afera ”čokoladica”. Predsjednica države izgovorila je potpuno nevjerojatne riječi ”isprike” što je djeci poklonila čokoladice srpske proizvodnje.

Ta je ”isprika” sublimat svih kompleksa koje naša politika ima prema Srbiji, izjava s dalekosežnim štetnim posljedicama za ugled Hrvatske, našu politiku i gospodarstvo.

Ne samo to, Predsjednica i naša država postali su predmet prezira i ismijavanja, argument susjedima, pa i onima četničkog profila, da nas ismijavaju, prokažu kao uskogrudne nacionaliste i da se pokazuju bolji Europejci od nas.

Najgorkija epizoda kompleksaštva prema Srbiji ipak je ponižavajuća afera ”čokoladica”. Predsjednica države izgovorila je potpuno nevjerojatne riječi ”isprike” što je djeci poklonila čokoladice srpske proizvodnje

Domaća i strana javnost bezbrojnim je skečevima, filmićima i parodijama prokazala Predsjednicu i državu kao uskogrudne, hipernacionalističke i neeuropske.

A zapravo su političke elite u obje zemlje, i u Hrvatskoj i u Srbiji, slične: potpiruju sukobe i mržnju kao sredstvo vođenja unutarnje politike i svog političkog probitka.

Odnosi Hrvatske i Srbije sve su gori, nikada gori od 2000-tih. Oganj mržnje loži se s obje strane granice.

S nostalgijom se sjećamo vremena u kojima je predsjednik Srbije iskazivao poštovanje žrtvama na Ovčari, vremena u kojemu smo mogli s optimizmom gledati na budućnost naših odnosa i cijele regije, razgovarati otvoreno o brojnim otvorenim pitanjima koja nam je ostavio raspad zlosretne bivše zajedničke države.

Danas u Srbiji rehabilitiraju četništvo, Dražu Mihajlovića, čak i Nedića. I u Hrvatskoj se revidira povijest, jača ustašofilija.

Gdje je kraj?

Imali li politike i političara, intelektualaca, umjetnika, građanki i građana koji su u stanju vratiti razum i očekivanje da će našu budućnost odrediti mir i suradnja, a ne sukobi i mržnja?

Zašto je umro Vilim? Kamo je nestala Katarina? Je li se na vrhu novozagrebačkog nebodera dogodilo ubojstvo i kakvu tajnu krije potkrovni stan s blindiranim vratima? Zašto Mihael dila i o čemu šuti Marta? Što se to događa u školama i sobama, u klubovima i na stranicama Facebooka, u skrivenim životima naših sinova i kćeri?

Kao i svaki dobar triler, Tunel na kraju svjetla čitatelja će suočiti sa zločinom, sumnjom i potragom, ali i – više nego bilo koja druga knjiga u posljednje vrijeme – bez uvijanja progovoriti o životu tinejdžera u današnjoj Hrvatskoj. Nerazumijevanje i nesnalaženje, propitivanje uzora i želja da budu prihvaćeni…

U prastarom generacijskom jazu koji ih dijeli od svijeta njihovih roditelja, na djecu koja prestaju biti djeca vrebaju isti predatori, no njihova skrovišta i maske novi su i time još opasniji.

Ovim napetim romanom u kojemu još jednom dolaze do izražaja njegov humor i sposobnost da likove učini ljudima koje prepoznajemo Franjo Janeš postigao je da svijet oko sebe vidimo jasnije, i na tome bismo mu trebali biti zahvalni. Čak i ako svjetlo kojime ga je obasjao razotkriva tunel u kojemu živimo.

Ovim napetim romanom u kojemu još jednom dolaze do izražaja njegov humor i sposobnost da likove učini ljudima koje prepoznajemo Franjo Janeš postigao je da svijet oko sebe vidimo jasnije, i na tome bismo mu trebali biti zahvalni. Čak i ako svjetlo kojime ga je obasjao razotkriva tunel u kojemu živimo

Rijetko se u nas pišu i objavljuju ovakve knjige, žanrovski izmiješane, obimne i dopadljive, prepune samoironije i dobrog, pametnog humora koji se počesto čita i kao kritika društva.
– Ivica Prtenjača

Tko uobičajenu domaću književnu produkciju drži dosadnom, tko traga za štivom koje nudi malo više uzbuđenja, akcije, krvi, straha i jeze, političke nekorektnosti, jezične maštovitosti i raskalašenosti… čitajući Franju Janeša izuzetno će se zabaviti, a na trbušnim mišićima izgraditi besprijekorne pločice.
– Davor Šišović

Janeš bi, da je Amerikanac, (…) već zaboravio da je ikada radio na tako čudnome i zaludnom mjestu kao što je fakultet. Bio bi na nekoj pješčanoj plaži, s koktelom u jednoj, a kubankom u drugoj ruci.
– Dario Grgić

Janešovo djelo čudan je miks – preuzima formu američkog blockbustera, ali zadržava potencijal intelektualnog europskog filma.
– Jagna Pogačnik

***

Naslov: Tunel na kraju svjetla
Autor: Franjo Janeš
Nakladnik: Fraktura
Godina izdanja: 10/2016.
Broj stranica: 288
Uvez: tvrdi
ISBN: 978-953-266-800-1

Revolucije jedu svoju djecu. Ta političko-gurmanska parola potvrđuje se iz dana u dan, štoviše, proizvodnja izdajnika se zahuktala, a revolucije su sve gladnije. Ili su pali kriteriji o tome tko je izdajnik ili su se izdajnici namnožili.

Francuska revolucija, sovjetski prevrat ili naši lokalni primjeri uvjerljiv su dokaz da je lov na izdajice, stigmatizacija, progon i mržnja nešto što postoji i u najboljim političkim familijama, udrugama i zavjereničkim društvima.

Zašto dolazi do takve strašne mržnje malih razlika? S. Freud je skovao pojam (”The narcissism of small differences”, 1917.) kojim je htio pokazati kako je teško i nepopularno govoriti istinu, čak teže svoje mišljenje braniti pred prijateljima, suradnicima i simpatizerima. Njima su i najmanje razlike razlog za bijes jer očekuju potpuno slaganje, uvijek i bez kritičkog dodatka.

Kad tako nastupi mržnja, ona prestaje biti proračunata, ona je iskrena, pretjerana i strasna.

Vođa prestaje biti političar kad izabere borbu i rizik. Pobjednika će slijediti svi. Ovo je zemlja prebjega, uhljeba i izdajica. To su isti ljudi, samo im pobjednici daju imena i klasu. U političkoj podjeli karata to je u igri, ali još nije dogorjelo do nokata

Nitko ne voli pogled u ogledalo kad ono otkriva bore, pokazuje sumnje i prednost daje slici, a ne obožavanju. Motiv nije novac ni stvarna želja za vlast. Izdajice rijetko izdaju za novac, iako se često proglašavaju prodanim dušama. Imam druga dva objašnjenja, a možda su oba točna.

Prvo je da su izdajice opravdanje neuspjeha. Neprijatelji i veleizdajnici su poseban soj žrtvenih jaraca. Traženje žrtve radi umirenja neizvjesnosti ili bolnih istina. Nije samo legenda i ne odnosi se samo na Stari zavjet, rimske običaje ili aztečku praksu već i na stvarnost suvremenih društava.

O tome se danas ne bi ni trebalo raspravljati da su nestale metode ritualnog traženja krivca. Ali nisu nestale, nasuprot tomu, taj se postupak još vještije racionalizira i provodi.

Krivci su Židovi, Srbi ili komunisti, a vrhunac je licemjerno uopćavanje da je krivac u našem mentalitetu ili prošlosti (Zvonimirova kletva). To razum teško prihvaća, no ne radi se o razumu, već o podsvjesnim strahovima, predrasudama i emocijama.

Demonizacija neprijatelja i žrtvenih jaraca postala je temelj (i opravdanje) za progone i žrtve, situaciju da krvnici spavaju mirne savjesti, a moćnici mirno obnavljaju svoje zle planove i bolesne motive.

Prave žrtve su mase, a ne akteri pokretanja odgovornosti. Razumljivo, kada se u izbornim kampanjama stranke i kandidati razmeću obećanjima koja ne mogu, a možda nisu ni mislili ostvariti, treba im neprijatelj, izdajnik, a budući da su obećanja bila velika, i veleizdajnik.

Kod nas, recimo, situacija postaje složena: ekonomski nam ide sve bolje, za što si zasluge pripisuju različite vlade, a istina je da nam je najbolje bilo bez vlade (lakše se štedjelo), pa čak i to da nam je bolje ne zbog, već usprkos petljavih vlada. No neće to trajati vječito.

Oporavak europske ekonomije i napredovanje sve manje će biti temelj za naš optimizam, zaduživanje i kupnju socijalnog mira. Optimizam napuhava aspiracije, a očekivanja rastu brže i nemaju granica, pa će trebati i pomoć bogova kojima prinosimo žrtve.

Nitko ne voli pogled u ogledalo kad ono otkriva bore, pokazuje sumnje i prednost daje slici, a ne obožavanju. Motiv nije novac ni stvarna želja za vlast. Izdajice rijetko izdaju za novac, iako se često proglašavaju prodanim dušama. Imam druga dva objašnjenja, a možda su oba točna

Drugo objašnjenje je aktualnije. Recep Tayyip Erdoğan nakon svakog atentata pronađe neprijatelja i pročisti svoje protivnike, ohrabri pristaše i zastraši ravnodušne.

Lukavi vladar će i svoje najbliže proglasiti izdajnicima da bi pojačao moć, potvrdio status vođe i učvrstio vlast. Lenjin s obračunao sa svojim najžešćim pristašama (recimo kadetima) vojnom silom, logorima i progonima.

Staljin je bio majstor obračuna i pogroma. Nije se zadovoljavao samo uklanjanjem Trockog, Zinovljeva, Buharina, generala, Židova, liječnika, pa i stranih komunističkih vođa. Nije ni potpuna novost staljinističko inzistiranje da se lažno priznaju zločini i traži (a ne dobije) milost. Baš taj detalj pokazuje da su progoni veleizdajnika motivirani veličanjem vođa i zastrašivanjem kritike.

Privatno mišljenje, zavist i mržnju protiv nekoga vođa pretvara u javno mnijenje, društvenu stigmu i temelj vlastite vjerodostojnosti, potvrdu vizionarstva i moći.

Nije to patent lijevih revolucionarnih pokreta. Hitler je obračunao s Ernstom Röhmom i u jednoj noći pobio 77 visokih časnika SA (Sturmabteilunga). Franco je lukavo obračune prepuštao Crkvi, a Mao Partiji i uličnim gomilama. Usprkos varijacijama obrazac je isti. Negdje u vrhu pokreta nalazi se izdajnik koji je i krivac za priznate i nepriznate neuspjehe, koji je kriv i odgovoran, koji je…

No Hrvatska je posebno jasan slučaj. Gdje su oni ljudi koji su stvarali HDS i HDZ? Gdje su ljudi koji su stvorili moćan SDP? Kako više nema Savjeta federacije, bit će proglašeni lijevim intelektualcima i tiskati će im se vizitke.

Neki su umrli, a drugi otjerani na marginu politike; pozivani su tek na obljetnice na kojima se ne peku volovi već jarčići.

U Domovinskom ratu svi su prebjezi dobro došli. Dovozili su oružje, donosili informacije, davali znanje o ratovanju. Tko je rodoljub, a tko nije mjerilo se ne članstvom u SK, već voljom i otporom agresiji.

Hrvatska je posebno jasan slučaj. Gdje su oni ljudi koji su stvarali HDS i HDZ? Gdje su ljudi koji su stvorili moćan SDP? Kako više nema Savjeta federacije, bit će proglašeni lijevim intelektualcima i tiskati će im se vizitke

Tu je posebna slava trebala pripasti onima koji su u prošlom režimu obavljali visoke dužnosti, naročito generalima, pukovnicima i obavještajcima. Oni su postali izdajnici na jednoj strani, a nisu baš oduševljeno ni primljeni, premda bi bez njihove hrabrosti bilo puno više žrtava i poraza. Sad kad više ne trebaju neka se zavuku u mišje rupe i šute. Izdajice.

Kako je Manolić postao polu-izdajnik, čak izdajnik? Pa on je bio osnivač HDZ-a, desna ruka Tuđmanu. Sad je pod sumnjom. Bio je udbaš i komunjara, a još se, sram ga bilo, sjeća tko je podržao HDZ.

Stipe Mesić je osnivao stranku i vladu HDZ-a, no sada je lopov i izdajnik. Štakor i diler državnih tajni.

Oni nisu hrvatski patrioti, a to im govore oni čija je zasluga loženje peći na sigurnoj udaljenosti od fronte. U Domovinskom ratu nije bilo heroja jer svi su heroji. I Gavran, i Gotovina, i Špegelj i Tus malo su i povremeno sumnjivi, i da nisu svjedoci o stvarima o kojima šute, već bi bili prozvani za manjak patriotizma.

A što tek reći za omiljene prebjege špijune koji su bili dobri dok su trebali, a izdajnici kad više ne trebaju. I Pašalić i Karamarko, a pogotovo Gregurić, Valentić ili Šarinić žive pod stigmom. Ne zbog onoga što su napravili, već pod sumnjom da nešto nisu htjeli napraviti.

Predsjednica je protiv orjunaša, no stekao se dojam da misli na nogometne navijače. Sada će izdajnik biti svatko tko se ne busa u prsa vičući da je spreman za dom.

Izdajnik je svatko tko se ne slaže sa mnom – parola je vodstva koja se lako širi medijima, eskalira u naručenim komentarima na internetu.

Stvarno, najbolje su prošli pokorni i neopasni, oni koji nikad nisu pokazali ni trunčicu ambicije, koji nisu izbjegavali položaje i poticaje, ali su uspješno izbjegavali odgovornost i vlastito mišljenje.

Zapravo za čovjeka koji misli svojom glavom naći se ponekad u društvu izdajnika ima ljekoviti učinak. Tko poživi bit će izdajnik. I kontrarevolucije jedu svoju djecu. Kao desert

Ne očekujem velike prevrate i čistke; pa tek je jedan val okončan. No ni Plenković ni Bernardić neće imati tihe noći u ovo božićno vrijeme. Podočnjaci neće biti od pjevanja božićnih pjesama, već izvorne zabrinutosti oko toga kako sada kad su im neprijatelji u timu, pa i ne skrivaju da čekaju svoj trenutak. Možda bi malo egzorcizma pomoglo u krojenju izbornih lista.

Vođa prestaje biti političar kad izabere borbu i rizik. Pobjednika će slijediti svi. Ovo je zemlja prebjega, uhljeba i izdajica. To su isti ljudi, samo im pobjednici daju imena i klasu. U političkoj podjeli karata to je u igri, ali još nije dogorjelo do nokata.

Zapravo za čovjeka koji misli svojom glavom naći se ponekad u društvu izdajnika ima ljekoviti učinak. Tko poživi bit će izdajnik.

I kontrarevolucije jedu svoju djecu. Kao desert.

Branko Mijić

Bog je velik! Ne zaboravite Alep! Ne zaboravite Siriju, povikao je turski policajac likvidiravši ruskog ambasadora u Ankari Andreja Karlova. Nešto kasnije, u 20.02, u napadu kamionom u Berlinu je poginulo 12, a ozlijeđeno 48 ljudi. Je li tog dana bilo mrtvih u Siriji i što je s konvojima iz Alepa, nismo saznali. Dvostruki “breaking news” i previše je za ponedjeljni “prime time”.

Zgražanje civiliziranog svijeta, osude terorizma, solidarnost i razumijevanje, cvijeće i poruke kako nećemo dozvoliti da zločinci pobijede naš način života.

Mnogo straha i pretjerivanja pogotovo na društvenim mrežama gdje se atentat na Karlova uspoređuje s onim sarajevskim na Franju Ferdinanda, kao da Treći svjetski rat već odavno ne traje i bez formalne objave. Sve ono što smo već viđali, od “Charlie Hebdoa” i “Bataclana”, do Nice i Bruxellesa…

I reakcija u kojima se sada u Njemačkoj, baš kao nedavno u Francuskoj i Belgiji brzopotezno krivcima proglašavaju imigranti koji su upravo “balkanskom rutom” stigli radi terorizma u europske prijestolnice

Da, nemoguće se boriti protiv ovakvih terorističkih ataka koji dolaze iznenada i nenajavljeno, protiv terorista kojima je svejedno jesu li žrtve velikodostojnici ili anonimni civili.

I reakcija u kojima se sada u Njemačkoj, baš kao nedavno u Francuskoj i Belgiji brzopotezno krivcima proglašavaju imigranti koji su upravo “balkanskom rutom” stigli radi terorizma u europske prijestolnice.

Prozvana je tako i sama kancelarka Angela Merkel kao suučesnica koja je svojom politikom otvorenih vrata omogućila Pakistancu Navedu B. (23) da stigne u Berlin i učini masakr nad svojim udomiteljima.

Uskoro se pokazalo da i nije baš tako, da je policija uhitila pogrešnog čovjeka odnosno da je pravi napadač još uvijek u bijegu i zavladala je panika od novih ubilačkih napada.

Navedu B., njegovim sunarodnjacima i golemoj većini izbjeglica i imigranata to neće pomoći da ih Nijemci sada gledaju drugačijim očima. Nakon svega oni će za njih ostati tek potencijalni teroristi.

Europljani će svoj bogati i raskošni potrošački život braniti sve većim brojem policajaca na ulicama, ne ustručavajući se suspendirati i ograničiti dosegnute demokratske standarde

Upućeniji misle da će ruski predsjednik Putin radi osvete svog diplomate pokrenuti mehanizam odmazde iz doba SSSR-a, elitne državne ubojice, koji će pronaći krivce i surovo im se osvetiti.

Europljani će svoj bogati i raskošni potrošački život braniti sve većim brojem policajaca na ulicama, ne ustručavajući se suspendirati i ograničiti dosegnute demokratske standarde.

Neki ih u strahu od “islamskog terorizma”, poput Švicaraca, već dobrovoljno napuštaju puštajući Velikog Brata da prati i kontrolira njihovu privatnost, odričući se pri tom svojih demokratskih tekovina, čak i slobode medija poput Mađara.

Njihove vođe, poput Angele Merkel, reagiraju u iščekivanju skorih izbora, pa se nitko iskreno ne pita o stvarnim uzrocima izbjegličke drame koja je do temelja uzdrmala Europu i posljedičnom terorizmu.

Što smo sve mi učinili da pomognemo razaranju Iraka, Libije i Sirije, što smo sve to činili i činimo na globalnom planu da nam se sada događa to što se događa, Europa se ne usudi izgovoriti podanički služeći Washingtonu u svom političkom sljepilu

Što smo sve mi učinili da pomognemo razaranju Iraka, Libije i Sirije, što smo sve to činili i činimo na globalnom planu da nam se sada događa to što se događa, Europa se ne usudi izgovoriti podanički služeći Washingtonu u svom političkom sljepilu.

Stoga i nakon Berlina, “naše” i “vaše” nasilje ostaje pitanje svih pitanja.

“Oni koji su protiv fašizma ali ne i proitv kapitalizma, oni koji kukaju protiv barbarstva koje proizlazi iz barbarstva, slični su ljudima koji žele jesti svoj dio teletine ali bi voljeli da se tele ne zakolje. Oni žele jesti tele, ali ne žele vidjeti krv. Zadovoljni su ako mesar opere ruke prije nego što iznese meso”, rekao je davno prije 60 godina u Berlinu umrli Bertolt Brecht.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Joshua Levin živi u Chicagu, s Japankom Kimmy, i želi biti scenarist. Nakon niza neuspješnih pokušaja, započinje pisati Ratove zombija i čini mu se da bi to napokon moglo biti nešto ozbiljno. Čekajući uspjeh, za život zarađuje predajući engleski jezik imigrantima.

Među njima je i Bosanka Ana koja ima ljubomornog, ratom skršenog i nasilnog muža. Započinje aferu, ali vrlo brzo uslijedi i katastrofa, a događaji koje pratimo istovremeno su urnebesno smiješni i potresni, razotkrivajući pritom neke najneuralgičnije točke našeg doba.

”Kako su nastali Ratovi zombija bavi se zadivljujućim rasponom ozbiljnih i ne tako ozbiljnih tema – seksom, smrću, obitelji, ratom, Bushevom administracijom, imigracijom, moralom, Amerikom, zombijima i smislom života – a da ni u jednom trenutku ne zvuči didaktično ili napuhano. Ono što ubrzo postaje vidljivo jest da Hemonove šale nisu samo šale, one govore o nečemu mnogo većem, bilo to u političkom, filozofskom ili moralnom smislu.

Hemonov humor sprečava emocionalne dijelove romana da izgledaju sentimentalno dok intenzitet osjećaja sprečava njegove komične dijelove da izgledaju plitko. Uznemirujuća, misteriozna elegija svijetu u kojemu se živi bore kako bi održali krhki mir s nemrtvima

Ovaj roman omogućuje, kao i sve najbolje komedije, da osjetimo melankoliju ispod njegove natmurenosti i apsurdnosti. Hemonov humor sprečava emocionalne dijelove romana da izgledaju sentimentalno dok intenzitet osjećaja sprečava njegove komične dijelove da izgledaju plitko. Uznemirujuća, misteriozna elegija svijetu u kojemu se živi bore kako bi održali krhki mir s nemrtvima.“

New York Review of Books

Ne čitate često roman koji se tako lako kreće među referencama na filozofa Barucha de Spinozu, poludjele zombije i američku politiku a da pritom nimalo ne gubi na svojoj literarnoj suptilnosti.

***

Naslov: Kako su nastali ratovi zombija
Autor: Aleksandar Hemon
Nakladnik: VBZ
Godina izdanja: 2016.
Broj stranica: 280
Uvez: meki
ISBN: 9789533048345

Europa se suočava s najvećim migracijskim valom u novijoj povijesti, fenomenom koji će trajati godinama.

Dramatični događaji na azijskom i afričkom kontinentu – ratovi, gladi, terorizam, represije, kriminal – natjerali su milijune ljudi da napuste svoje domove i potraže novi bolji život – u Europi.

Mladi britanski novinar Patrick Kingsley našao se kao izvjestitelj londonskog Guardiana na Bliskom istoku kada je sve to počelo i izvještavao o nastanku te velike selidbe preko Sredozemlja u Europu.

Dramatični događaji na azijskom i afričkom kontinentu – ratovi, gladi, terorizam, represije, kriminal – natjerali su milijune ljudi da napuste svoje domove i potraže novi bolji život – u Europi

Da bi što bolje shvatio što se događa, proputovao je 17 zemalja iz kojih emigranti dolaze, kroz koje prolaze i gdje se žele smjestiti.

Štoviše, odlučio je krenuti na put s njima, pa je tako nastala ”Nova odiseja“, jedinstvena knjiga napisana na temelju neposrednih iskustava, zapažanja i saznanja s migrantske rute.

***

Naslov: Nova odiseja – Priča o europskoj izbjegličkoj krizi
Autor: Patrick Kingsley
Nakladnik: Profil
Godina izdanja: 11/2016.
Broj stranica: 278
Uvez: meki
ISBN/EAN: 9789533135342

Predrag Lucić

U sezoni izbora naj-ovoga i naj-onoga, čitateljima Indexa je ponuđeno da izaberu autora najljigavijeg opravdanja ustaškog pozdrava ”Za dom – spremni”.

Premoćno je pobijedio Božo Petrov s izjavom ”Ako nije provokacija, onda bi ta ploča trebala ostati zato što je taj pozdrav dio grba. Zašto druga strana sve doživljava kao provokaciju?”

Šampion je osvojio dvostruko više glasova od drugoplasirane Kolinde Grabar-Kitarović i njezine mudrolije ”Ne možete samo tako ukloniti ploču ukoliko nju sam zakon ne zabranjuje. Ako ste pravna država, onda poštujete zakone i propise”, dok je treće mjesto pripalo Andreju Plenkoviću za diplomatski izgovor: ”Što se samog pozdrava ‘Za dom – spremni’ tiče, on ima dvostruke konotacije. To je pitanje na koje ne možemo tako jednostavno odgovoriti.”

Dok su predsjednica države, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora smišljali najispraznija administrativno-uredska i ćatinsko-birokratska opravdanja za postavljenje ploče s ustaškim pokličem usred Jasenovca, borbenim su osporavateljima zločinačkoga karaktera tamošnjeg endehazijskog koncentracijskog logora rasla krila pred juriš na institucije.

Nedavno je u organizaciji udruge Hrvatska uzdanica održana tribina pod naslovom ”1941. u Jasenovcu, u svjetlu novih dokumenata” na kojoj je zaključeno da je ”Jasenovac bio dobro uređen logor za protivnike države i skupinu Židova, u kojem nije bilo masovnih ubojstava”. Stoga je Anto Periša, član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, s te tribine uputio apel da se ”uvede moratorij na održavanje komemoracija u Jasenovcu”.

Prošloga je tjedna na adresu ministrice kulture Nine Obuljen-Koržinek odaslan dopis Hrvatske družbe povjesničara ”Dr. Rudolf Horvat” kojim se zahtijeva pokretanje postupka izmjena i dopuna Zakona o Spomen-području Jasenovac, i to s ciljem da se ”u članku 1. spomenutog zakona proširi javno djelovanje Spomen-područja Jasenovac i na logoraše poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac”, te da se ”izmjenama članka 9. navedenog zakona iz rada Savjeta Spomen-područja Jasenovac isključi Savez antifašističkih boraca kao pravna osoba koja bi bila u očitom sukobu interesa, te da se umjesto te osobe u Savjet imenuje predstavnik (preživjelih) logoraša i stradalnika poslijeratnog logora Jasenovac, odnosno hrvatskih zarobljenika i političkih zatvorenika”.

Dok su predsjednica države, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora smišljali najispraznija administrativno-uredska i ćatinsko-birokratska opravdanja za postavljenje ploče s ustaškim pokličem usred Jasenovca, borbenim su osporavateljima zločinačkoga karaktera tamošnjeg endehazijskog koncentracijskog logora rasla krila pred juriš na institucije

Taj dopis kojim se od državnih vlasti traži da se iz jasenovačkog Savjeta uklone antifašisti, uz cinično obrazloženje o ”očitom sukobu interesa”, i da institucije pravne države u prvi plan stave omiljeni revizionistički refren o navodnom poslijeratnom logoru u koji su komunisti trpali hrvatske domoljube, potpisali su predsjednica i dopredsjednik Družbe, Blanka Matković i Peter Anthony Ercegovac.

Pohvalila se ta družba hrvatskih povjesničara silnim uspjesima svojih dosadašnjih istraživanja vezanih uz Jasenovac, pa tako i onog najnovijeg, čije je feljtonizirano publiciranje započelo prošloga tjedna pod dražesnim naslovom ”Osam godina nakon smrti i 17 godina nakon presude: Dinko Šakić osuđen je bez dokaza, u ime politike, a ne u ime zakona i pravde. Nije se sudilo samo njemu, već Hrvatskoj i Hrvatima”.

Ovo morbidno nacionalističko izjednačavanje Hrvatske i Hrvata sa zloglasnim zapovjednikom ustaških stratišta u Jasenovcu i Staroj Gradiški nije uvrijedilo ama baš nikoga od državnih dužnosnika koji, pretvarajući se da čuvaju ugled Republike Hrvatske, do besvijesti ponavljaju kako ovdje nema ni traga od nekakve reustašizacije ili refašizacije.

Stoga ih neće uznemiriti ni zahtjev za uvođenje moratorija na komemoracije u čast žrtava jasenovačkog logora, a ni apel da se iz Savjeta Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac odstrane antifašisti.

Neće to doživjeti ni kao novu uvredu nanesenu žrtvama, ni kao atak na ono što im je navodno najvažnije. Na onaj, naime, ugled Republike Hrvatske.

Ode taj ugled unedogled kad se za njegovo očuvanje brinu i Šakićevi rehabilitatori, tvrdeći kako se ”lažnim podacima o poratnim događajima u Jasenovcu” navedenima na mrežnoj stranici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac ”uporno obmanjuje hrvatska i svjetska javnost te narušava ugled Republike Hrvatske”.

Ode taj ugled tamo kamo ga je lansirao onaj uglednik u čijoj se glavi začela ideja o miksanju kostiju u Jasenovcu.

Onaj Ćaća svih suvremenih hrvatskih revizionista koji je tupio kako ”bez proglašenja NDH, na jednoj strani, ne bi bilo ni zavnohovske Hrvatske kao federalne države, na drugoj”.

Onaj hrvatski suveren koji se pred svojim sljedbenicima pravdao da su ”strani čimbenici Hrvatskoj nametnuli suđenje Dinku Šakiću”.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Frenki Laušić iz Slobodne Dalmacije rekao je na božićnome prijemu za novinare što ga je upriličio premijer Andrej Plenković kako je premijer ponovo uspio s “taktikom iscrpljivanja” govoreći punih petnaest minuta te kako se nada da se uzvanici iz medija neće morati kandidirati na izborima da bi bili u mogućnosti postavljati pitanja članovima Vlade.

Laušić je kroz šalu aludirao, naravno, na nedavni krajnje neprimjeren odgovor Andreja Plenkovića na pitanje novinara RTL-a Hrvoja Krešića o povećanim rashodima proračuna. Premijer je na uobičajen upit, kamerama usprkos, iznervirano odbrusio: “Krešiću, odite vi na izbore, pobijedite, pa onda planirajte proračun.” Poprilično kerumovska reakcija, zar ne?

Nakon nekoliko dana premijer je tvrdio da je sve izgladio jednim selfijem i twittom iz Berlina upućenom novinaru RTL-a, kojega navodno dugo zna, još iz briselskih dana. Izgladio s kim? Možda je s novinarom sukob izglađen, ali što je s hrvatskom javnošću u čije je ime pitanje postavljeno, a koja je putem ekrana svjedočila bahatosti političara koji je upravo umivenošću pokušavao uvjeriti mnoge u novo, drugačije lice Hrvatske demokratske zajednice, a onda – paf, jedno nezgodno pitanje i iskoči Kerum!

Ne znamo je li se ispričao Hrvoju Krešiću, je li novinar ispriku prihvatio ili premijer misli da je dovoljno reći kako je on od krvi i mesa s malo dalmatinskih gena, kao što je kazao, pa da mu sve bude oprošteno i zaboravljeno.

Ne znamo je li se ispričao Hrvoju Krešiću, je li novinar ispriku prihvatio ili premijer misli da je dovoljno reći kako je on od krvi i mesa s malo dalmatinskih gena, kao što je kazao, pa da mu sve bude oprošteno i zaboravljeno. Zamislite situaciju u kojoj mu novinar odbrusi, primjerice: Premijeru, ispecite novinarski zanat, zaposlite se na RTL-u,  pa onda odlučujte što ću vas ja u ime javnosti koja ima pravo znati pitati o povećanim rashodnim stavkama proračuna za 2017. godinu… Bio bi to, priznat ćete, prvorazredan skandal, a novinar bi drskost tog tipa zasigurno platio nemogućnošću praćenja rada Vlade

Zamislite situaciju u kojoj mu novinar odbrusi, primjerice: Premijeru, ispecite novinarski zanat, zaposlite se na RTL-u, pa onda odlučujte što ću vas ja u ime javnosti, koja ima pravo znati, pitati o povećanim rashodnim stavkama proračuna za 2017. godinu… Bio bi to, priznat ćete, prvorazredan skandal – a novinar bi drskost tog tipa zasigurno platio nemogućnošću praćenja rada Vlade.

Dakle, ne znamo za ispriku RTL-u i novinaru, ali pouzdano znamo da je ona koja je trebala biti upućena nama zamijenjena izlizanom doskočicom o čovjeku od krvi mesa s mrvu gena kamenih.

No, jedna je isprika pouzdano pala. Isprovocirao ju je upornim zahtijevanjem Aleksandar Stanković u ”Nedjeljom u 2”. Ispričao se Plenković, ne baš uvjerljivo, svima koje je uvrijedilo i povrijedilo postavljanje spomen-ploče s ustaškim pozdravom poginulim HOS-ovcima u blizini jasenovačkoga logora, na mjestu Luburićeva stožera kako tvrdi tjednik Nacional. Smatra li i to predsjednik Vlade pukom slučajnošću ili je to ipak ružna provokacija političkih marginalaca, svih onih koji trebaju HDZ-u ne bi li djelovao umivenije, a koje beskrajno veseli sve što Srbe u Hrvatskoj vrijeđa i plaši.

O tome ni riječi ni od njega ni od Predsjednice od krvi i mesa, koja se, istina, ne može pravdati dalmatinskim genima kamenim, ali može onima ništa mekšim – grobniškim! Baš smo se usrećili državnim vrhom! Polovične, pitijske isprike koje uvijek u sebi sadrže i ono alibijsko “ali” katkad su gore od toga da se uopće ne ispričaš!

Koliko obrazloženja i isprike HDZ-ovaca i njima bliskih političara mogu biti neiskrene i u trenu demantirane novim politički nekorektnim ispadima i gafovima uvjerili smo se mnogo puta u ovih tužnih četvrt stoljeća njihova trovanja društva uvijek istim tipom ponašanja: “Podijeli, pa vladaj!

Bace kost razdora, pa dok se javnost gloži i dijeli, provuku neopravdano povećane proračunske rashode i prilagode poreznu politiku svojim simpatizerima i financijerima. Stopiraju obnovu i izgradnju škola, ali uredit će Banske dvore da strop ne bi pao na glave ministara i premijera. Riječ je, vele, o zgradi koja ima kulturno-historijsku vrijednost. Djeca valjda nisu vrijednost – po njima se stropovi mogu rušiti. Oni mogu imati sat tjelesnog u hodniku ( i tako godinama). Eto, nedavno je pao strop i u Salezijanskoj gimnaziji s pravom javnosti u Rijeci i samo pukom srećom nisu djeca bila na nastavi…

Koliko obrazloženja i isprike HDZ-ovaca i njima bliskih političara mogu biti neiskrene i u trenu demantirane novim politički nekorektnim ispadima i gafovima uvjerili smo se mnogo puta u ovih tužnih četvrt stoljeća njihova trovanja društva uvijek istim tipom ponašanja: “Podijeli. pa vladaj!” Bace kost razdora, pa dok se javnost gloži i dijeli, provuku neopravdano povećane proračunske rashode i prilagode poreznu politiku svojim simpatizerima i financijerima. Stopiraju obnovu i izgradnju škola, ali uredit će Banske dvore da strop ne bi pao na glave ministara i premijera

Ma koga je briga za djecu, škole, profesore. A kad te se novinari drznu prozvati, uputa je: Lakonski se ispričaj! Baci na božićnom prijemu dvije-tri fraze o medijskim slobodama i partnerskome odnosu, reci kako ti je drago što novinari prate i kritiziraju rad Vlade i nastavi po starom. Prozirno do neba.

Eto, ispričao se i državni tajnik Matko Glunčić zbog izjave u TV emisiji u kojoj je zamoljen za komentar PISA testova. Rekao je kako se nespretno izrazio (?). Što bi tek bilo da je elokventniji i spretniji u izrazu ne smijem ni pomisliti. Nije mu bila namjera, reče, nikoga diskriminirati i isticati u negativnom svjetlu. Nije nam rekao što mu je onda bila namjera. Javnosti će tako trajno ostati nejasno kako se to iz nehata složi rečenica  u “Točki na tjedan” kojom grubo podcjenjuješ djecu s posebnim potrebama i djecu pripadnika manjina ako ni u primisli nemaš da spomenuta djeca “kvare” statistiku malih hrvatskih űbermencha .

Potpuno je u pravu akademik Silobrčić koji je rekao da je ta izjava državnoga tajnika za njega i njegov sustav vrijednosti toliko nedopustiva da tu nema mjesta za ispriku, već samo za smjenu!

No pogađate – usprkos činjenici da je uvrijedio na stotine roditelja i isto toliko djece, da je osramotio struku i pokazao posvemašnje neznanje, nije prihvaćen zahtjev dijela SDP-ovaca da njegovo Ministarstvo znanosti i obrazovanja javno osudi tu strašnu izjavu i razriješi Matka Glunčića.

On ostaje jer HDZ-u jednostavno trebaju upravo takvi kojima je, da parafraziramo i ”izvrnemo” Gibonnija, moglo bi bit da je lakše reć oprosti, nego politički umrit!

Jasmin Klarić

U Hrvatskoj političkoj mitologiji postoji nekoliko pojmova koji se često doživljavaju poput obećanja izbavljenja. Zemlji kojoj, kako ide narativ često podržan božanstveno površnim medijskim prilozima, tako loše ide, a koja bi mogla biti “mala Švicarska” samo da nije zlih&loših političara, te isto takvih velikih stranaka ljevice i desnice.

Spas je, zapravo, na dodir ruke, rješenje je jednostavno – a kakvo bi drugačije i bilo – samo huda sreća priječi Hrvatskoj da ga dostigne i ostvari sve svoje potencijale.

Mračna godina koju ovih dana ispraćamo je, ako ništa drugo, na neko vrijeme upokojila jedan od tih bizarnih “kamena mudrosti”, hipersvemirskih prečica do procvata društva – onu o “stručnjacima” koji bi trebali voditi državu (pozdrav Timu O., do neke moćnije verzije aplikacije Google translate). No, ostalo ih je još sasvim dovoljno, jednako zavodljivih i jednako nadohvat ruke, samo kad bi Hrvati progledali…

Jedna od njih je neminovni pad velikih stranaka i uspon “trećeg puta”, političkog pokreta koji bi imao biti lišen velikih ideoloških razlika hrvatske ljevice i desnice, koje vuku svoj korijen iz politički nikad dovršenog građanskog rata u Hrvatskoj sredinom prošlog stoljeća.

Gotovo u svakom izbornom ciklusu je netko iskočio kao “velika nada” trećeg puta, pa se ili priklonio magnetskog privlačnosti lijevog ili desnog pola hrvatske politike, ili raspao prije nego je i odigrao doista veliku izbornu utakmicu sluteći neminovan krah (sjeća li se netko još Nacionalnog foruma – a prošle su, da podsjetimo, samo dvije i po godine od europskih izbora na kojima su se oni pojavili s velikim ambicijama)

Politička snaga između SDP-a i HDZ-a, koja bi imala biti okrenuta budućnosti i ekonomiji, međutim, više puta se potrošila kao priča nego ona o SDP-ovom “povratku socijaldemokraciji”, ili o HDZ-ovoj “reformi i demokratizaciji”.

Gotovo u svakom izbornom ciklusu je netko iskočio kao “velika nada” trećeg puta, pa se ili priklonio magnetskog privlačnosti lijevog ili desnog pola hrvatske politike, ili raspao prije nego je i odigrao doista veliku izbornu utakmicu sluteći neminovan krah (sjeća li se netko još Nacionalnog foruma – a prošle su, da podsjetimo, samo dvije i po godine od europskih izbora na kojima su se oni pojavili s velikim ambicijama).

Posljednjih godina, kako je globalna ekonomska kriza skinula pozlatu s velikih, mainstream stranaka u cijeloj Europi, pojavili su se i novi pokreti, utemeljeni na sličnom narativu kao “treći put”, ali sa sidrom u vlastitoj moralnoj superiornosti u odnosu na “staru” politiku.

To političko gibanje, koje u Hrvatskoj najuspješnije zastupaju Most i Živi zid, valjalo bi nazvati “višim putem”, obzirom na to kako oni doživljavaju svoju poziciju na političkoj sceni. Oni su, jednostavno, trodimenzionalni.

Na klasičnoj papirnatoj podjeli ljevice, centra i desnice, stoga treba zamisliti vertikalnu os, na vrhu koje su stranke, pokreti i političari koji se doživljavaju iznad “močvare” i iznad bilo kakve ideologije, kao pravi reformatori društvenog sistema. Ukratko, kao pobjednička karta za brzu transformaciju u “malu Švicarsku”.

Zvuči poznato?

Priča zasad funkcionira, a ove dvije stranke imaju solidnu podršku javnosti. No vremenom je neminovno da se s visine na koju su se postavili stropoštaju na dvodimenzionalnu skicu političkog prostora. Most je tako, manje-više, već jasna konzervativna stranka, iako još orbitrira u zamišljenoj trećoj dimeniziji politike, dok je anarhizam Živog zida, jasno, primjereniji biračima bližim klasičnoj ljevici.

Koliko će priča o posebnosti “višeg puta” imati biračkih poklonika za dvije, pet ili deset godina ovog trenutka je jasno teško precizno prognozirati, no pozlata sa svetosti novih snaga se troši solidno brzo jer, avaj, stvarni život je tako… stvaran.

Od prvih pokušaja sa SDU i ASH, pa sve do nedavno aktualnih Laburista, Oraha i Naprijed Hrvatska (za one koji se sad češkaju po glavi – stranka Ive Josipovića), ovo mjesto na političkoj sceni, “lijevije od SDP-a”, stalni je izvor čežnje i inspiracije. I još stalnijih izbornih, ne poraza, nego kompletnih kataklizmi

Što ne znači, naravno, da će Most, Živi zid ili neki treći pokret u perspektivi nestati, no svakako će se (u najboljem scenariju za njih) spustiti s visina na kojima lebde i postati stvarni dio političke podjele karata, sa svim plusevima i minusevim koje to donosi.

Najstarija politička čežnja, međutim, nisu ni treći, ni viši put, ni spasonosna društvena simfonija koja bi se pojavila samo kad bi dirigentski štapić predali mitskim stručnjacima.

Radi se o “pravoj ljevici”, o stranci “ljevijoj od SDP-a”, koja bi imala povesti obespravljene i izdane od strane pravnog sljednika nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske prema boljem, jednakijem, bratskijem i slobodnijem životu (slično je i na desnici, sa stalnom žudnjom za “hrvatskijom” i “črvšćom” političkom snagom od povremeno suspektno “proeuropskog” i “prodemokratskog” HDZ-a).

Od prvih pokušaja sa SDU i ASH, pa sve do nedavno aktualnih Laburista, Oraha i Naprijed Hrvatska (za one koji se sad češkaju po glavi – stranka Ive Josipovića), ovo mjesto na političkoj sceni, “lijevije od SDP-a”, stalni je izvor čežnje i inspiracije. I još stalnijih izbornih, ne poraza, nego kompletnih kataklizmi.

Neke od stranaka koje su se pozicionirale na taj način imale su stanovitih uspjeha, posebno Laburisti 2011. godine (šest zastupnika), a Orah je svojevremeno u anketama preskočio čak i SDP.

No, svaki bljesak “prave ljevice”, a nije ih bilo puno, trajao je taman toliko kratko da ep o “ljevijoj” stranci nastavi živjeti.
I da se u stvarnosti ništa ne promijeni.

Sve izrečeno, međutim, ne znači da je Nova ljevica, stranaka osnovana pod stiliziranim znakom zvijezde petokrake ovih dana u Zagrebu, osuđena na propast i bez zaborav (kao što to ne mora biti ni definitivna sudbina Mosta, ili, nove trećeputaške nade, Pametnog).

Naime, sve ove političke čežnje temelje se na stvarnim političkim potrebama društva, koje smatra da je ili SDP/HDZ otišao previše u centar, ili da je SDP/HDZ predaleko od centra ili da je mainstream politika općenito postala amoralna djelatnost. Problem, jasno, proziliazi iz simplificirane slike stvarnosti i politike kao posla, koja rađa potpuno nerealna očekivanja, brzi zamor materijala i još bržih krah cijelog projekta.

Ciljeve treba postaviti realno i imati jaka, jaka pluća za dugu, desetljetnu utrku. Jer, realno, senzacionalni uspjeh Nove ljevice bi bio njihov ulazak u Sabor, a to je tek prvi korak u nečijem političkom životu. “Groblja” su puna onih koji su ga napravili pa nestali

Hoće li Nova ljevica zaživjeti kao politički faktor, stoga, procjena je lišena pretjerane doze optimizma, a kladionice bi na takav rasplet stavile solidno primamljujući koeficijent.

To, međutim, nimalo ne mijenja činjenicu da u podjeli karata na političkom prostoru Hrvatske zjapi rupa taman tamo gdje se ta stranka želi smjestiti.

SDP je, naime, u potpunosti uglazbljen u narativ mita o svetosti nacionalne države, koji bi trebao prethoditi svemu ostalom. Opterećen svojom povijesnom popudbinom, pitanje je koliko je i mogao drugačije.

Uostalom, stranka koja pretendira biti na vlastim, po definicije se mora držati srednjestrujaškog političog scenarija, a on podrazumijeva suzu u oku, ako ne i ruku na srcu kad zavijori trobojnica. Nova ljevica, izgleda, stvari želi postaviti drugačije – prvo dolazi indvidualna slobode i kvaliteta života, a tek onda, priča o zastavama. Kritike (eufemizam!) o “jugoslavenstvu” su pritom jedanko očekivane, kao i besmislene.

Inzistirati na obnovi neke varijatne bivše države (o čemu snatri samo hrvatska desnica, doduše ne kao političkom cilju, nego kao pozivu na mobilizaciju) nije relana politička pozicija niti jedne političke snage u Hrvatskoj.

Valjda, međutim, ovdje reći da ne bi bila ni nelegitimna, bez obzira što je besmislena – u slobodnom društvu čak ni ideja o obnovi socijalizma ili Jugoslavije ne bi smjela biti tabu (doduše, može biti lakmus papir njegove stvarne slobode).

Nova ljevica, međutim, ne ide tim putem, iako nacionalnu državu shvaća daleko manje presudno od svih stranaka u Hrvatskoj, što je prostor koji je solidno nepopunjen bilo kakvim organiziranim političkim sadržajem. Isto je i s drugim zrakopraznim odjeljkom u koji se SDP uglavnom ne usudi zaći – ekonomskoj demokraciji.

Te dvije osnovne teze, dakle, dokidanje metapolitičke pozicije nacionalne države i inzistiranje na stvarnom radničkom suodlučivanju na i o radnim mjestu, politička su praznina koja ne samo da nije ispunjena, već je i mnoge stranke koje su se smatrale “lijevijima od SDP-a” nisu ni pokušavale/se usudile ispuniti.

Nova ljevica u ovom trenutku političkog razvoja hrvatskog društva svakako ima prostor i priliku da, ako ništa drugo, nastavi postavljati pitanja o kojima se drugi ne usude ni razmišljati

Taj politički prostor se, makar u teoriji, može ispuniti sadržajem u vidu političke stranke.

No, ciljeve treba postaviti realno i imati jaka, jaka pluća za dugu, desetljetnu utrku. Jer, realno, senzacionalni uspjeh Nove ljevice bi bio njihov ulazak u Sabor, a to je tek prvi korak u nečijem političkom životu. “Groblja” su puna onih koji su ga napravili pa nestali.

Uz to, politički uspjeh se ne mjeri uvijek samo i isključivo brojem glasova. Stvarna politička snaga je i ona koja nameće teme i rješenja, čak i ako djeluje s margine.

Zeleni su, primjerice, revolucionizirali političke programe svih najjačih političkih stranaka u Europi, bez obzira što su vrlo, vrlo rijetko participirali u vlasti.

Stoga Nova ljevica u ovom trenutku političkog razvoja hrvatskog društva svakako ima prostor i priliku da, ako ništa drugo, nastavi postavljati pitanja o kojima se drugi ne usude ni razmišljati.

Uspjeh je, ionako, što god vam govorili zagovaratelji brzih i jednostavnih rješenja, prokleto dugoročna stvar.

(Prenosimo s portala Novoga lista).