E, da smo ratni zločinci, pa da smo sada u Scheveningenu!

Neke je stvari jednostavno bolje ne znati. Evo, recimo, vi radite sve kao i inače, ustajete i perete zube, plaćate račune, odlazite na posao, kladite se na Manchester City, motate švercani duhan, četvrtkom navečer igrate mali balun, a vikendima odlazite na misu i nakon mise s kumom u njegovu selu iza Kozjaka pravite kobasice i čvarke, ne primjećujući da se nešto neobično događa.

Uzimate zdravo za gotovo da je sve u redu, ni nas ni našu zemlju nitko ne ugrožava, savršeno smo sigurni. Hrvatska vojska brani spokojnu građansku svakodnevicu i sretnije sutra najmlađih. Ali, klinac! Hrvatska vojska ništa ne brani.

Istina, momci skladno stupaju sa šmajserima na ramenima mrzovoljno gledajući preda se, namrčenih lica oprezno izviruju iz žbunja i s isukanim bajunetima urlaju jurišajući pašnjacima, no da ih kakav dušman stvarno napadne, da dođe stani-pani i maca na vratanca, naše oružane snage mogle bi uzvratiti samo kamenjem i letvama.

Hrvatska je ostala bez metaka, doznali smo prije nekoliko dana, i bojevih i manevarskih, takozvanih ćoraka. Svi su sanduci i redenici i okviri i cijevi, i duge i kratke, prazni.

Uzimate zdravo za gotovo da je sve u redu, ni nas ni našu zemlju nitko ne ugrožava, savršeno smo sigurni. Hrvatska vojska brani spokojnu građansku svakodnevicu i sretnije sutra najmlađih. Ali, klinac! Hrvatska vojska ništa ne brani

Nema ni za obranu države, a da i ne spominjemo neslužbenije zgode, ako vas, na primjer, na svadbi ponese pjesma i poželite ispaliti nekoliko komada u plafon ili ako u svome bračnom krevetu zateknete suprugu s najboljim prijateljem. Nema metaka ni da se, doslovno, ubiješ.

Da sutra treba pokopati kakvog generala ili ratnog junaka, počasni vod bi na groblju, umjesto uobičajenog plotuna, tek svečano škljocnuo u nebesa. Eventualno bi možda posudili kutiju streljiva od mjesnog lovačkog društva ili zločinačke organizacije.

Zapelo je, kažu, s javnom nabavom.

Raspisao se natječaj za metke, kao što se inače, po zakonu, mora raspisati kad god se državnim parama nešto kupuje, vojne vlasti su precizno navele sve što se traži, kalibar i količina, ali ta je antikorupcijska mjera, pogađate, samo zakomplicirala, unedogled razvukla kupovinu.

Da kakva mala postrojba visoko u planini neustrašivo brani naše granice i ponestaje joj streljiva, vjerojatno bi svi izginuli prije nego što bi im na položaj došlo novo.

“Gospodine satniče, požurite ako Boga znate”, zvali bi oni radiom u stožer, “neprijatelj nam uskače u rovove, a mi smo ostali samo na dva okvira po čovjeku”.

“Drž’te se, momci! Još samo malo, danas komisija otvara anonimne ponude”, kaže satnik.

Istina, momci skladno stupaju sa šmajserima na ramenima mrzovoljno gledajući preda se, namrčenih lica oprezno izviruju iz žbunja i s isukanim bajunetima urlaju jurišajući pašnjacima, no da ih kakav dušman stvarno napadne, da dođe stani-pani i maca na vratanca, naše oružane snage mogle bi uzvratiti samo kamenjem i letvama

“Najkasnije u idući četvrtak šaljemo metke, a danas ćemo vam spakirati suhih datula, komplet gedora i omekšivač za šarenu odjeću.”

No, došao i idući četvrtak, i petak, i subota, i nedjelja, a meci svejedno ne dolaze. U ponedjeljak zovu oni nevoljnici s čuke ponovno, da su odavno sve ispucali i još samo zašiljenim granama odbijaju nasrtaje, a stožer ih preklinje da ustraju još neko vijeme.

“Izabrali smo najpovoljniju ponudu, ali jedan se žalio, pa moramo ponoviti natječaj”, objašnjavaju.

“Umjesto metaka možemo vam poslati nešto kalorifera, napolitanke s limunom ili novi album Miroslava Škore.”

Vojna birokracija ugrozila je tako borbenu spremnost, zaštitu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Raspisivali su natječaje jedan za drugim i redom ih poništavali jer je uvijek nečija ponuda bila nepotpuna, znate već kako to ide, mjesec za mjesecom nedostajala je nekakva krštenica, prijepis ocjena trećeg i četvrtog razreda srednje škole ili potvrda o nekažnjavanju, ili je tkogod bio u sukobu interesa, dok su skladišta municija bivala sve praznija, a kada vidite tko iza toga stoji, shvatit ćete da stvar nije slučajna, nego je sve to bio jedan zlokobni, mračni, veleizdajnički naum.

Nema ni za obranu države, a da i ne spominjemo neslužbenije zgode, ako vas, na primjer, na svadbi ponese pjesma i poželite ispaliti nekoliko komada u plafon ili ako u svome bračnom krevetu zateknete suprugu s najboljim prijateljem. Nema metaka ni da se, doslovno, ubiješ

Dakle, nekakvo poduzeće iz Zagreba ustrajno se žali i poništava vojne natječaje za nabavu, ali oni ustvari ne proizvode metke, nego su tek zastupnici jedne tvornice iz Užica.

Kad god naše oružane snage izaberu nečije tuđe streljivo, srpski ih zastupnici nekako onemoguće. Sitničavim prigovorima iscrpljuju naše hrabre vitezove sve dok oni sasvim ne izgube živce i psujući i narod i državu stanu razbijati svoje prazne, neupotrebljive puške o asfalt.

Da je pokojni Slobodan Milošević znao da može i tako, nikad mi neovisne i slobodne Hrvatske ne bismo vidjeli, a ne popunimo li uskoro zalihe municije, nećemo je još dugo ni gledati.

Pa, recite i sami, zar nije neke stvari jednostavno bolje ne znati?

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Jutro u kvartovskom kafiću. Otvaram kompjutor, svijetlom se jabučicom predstavljam svijetu, i zvjernem na okolne stolove, tek da znam s kime sam tu. Za okruglim stolićem pet žena, od trideset i pet do pedeset i pet godina, sitnograđanskih pojava, u jeftinoj konfekciji, brzo sređenih frizura i fizionomija.

Ne slušam njihovo ćeretanje, nego se udubim u svoj posao, kadli me prenu jedna od onih ključnih riječi: Šerbedžija.

Najmlađa, a pokazat će se i najbrbljivija, spominje Harryja Pottera, pa onda neki američki film za koji nisam ni čuo. Ona druga, crvenokosa, masnjikavih šiški koje joj se poput barskog raslinja spuštaju u oči, kaže da je sve to ništa, ali da je ono, kako se zove, “Širom zatvorene oči” stvarno nešto. I onaj drugi, u kojem je igrao sovjetskog špijuna…

Dok tabire tako glumčev američko-britanski opus, samo čekam kada će preći na ono glavno, na ono o čemu je, uostalom, riječ u svakome hrvatskom razgovoru o Radetu Šerbedžiji. Ali ne, još uvijek neće, jer se ona – čini mi se najstarija – krupna gospođa s pojavom socijalističke daktilografkinje sjetila onoga nekog makedonskog filma – ne može se sjetiti naslova, ali ja znam: “Prije kiše” – u kojem je igrao. Već je imao bradu, kaže, ali to je još uvijek bio onaj mladi Šerbedžija.

E, tu bi već morala krenuti priča o onome o čemu se uvijek govori kad god se govori o Šerbedžiji, ali ne, jer tad se ona četvrta i najšutljivija – jedna od onih dragih žena koje u pedesetima odahnu dušom jer tad prestaje biti važno što nikada nisu bile lijepe – sjeti one davne serije “U registraturi”.

To s guzom bio je vrhunac. Uslijedio je glasan, pomalo histeričan smijeh, pa prelaz na neke sitne, svakodnevne priče, s kojima se ugasio razgovor o Radetu Šerbedžiji, u kojemu nije izgovoreno ništa od onog što sam očekivao da će biti izgovoreno, i ništa od onog što bi očekivao svatko tko je otpočetka slušao ovu priču o jednoj birtijskoj priči

Kćerka joj je s interneta poskidala sve epizode – djeca znaju kako to hoda, rode se naučena – i sve joj se rugala što bi ona da gleda. A onda je mala zastala pred televizorom, bit će da vidi je li sve dobro poskidala, i više se nije pomakla. Zinula i gleda! Od prve do zadnje epizode. Vidi Lauru i kaže: koja svjetska kučka!

A Šerbedžija? Frajer, jebote, frajer! A meni sve drago, kao da mi je bivši dečko.

A priča nikako da počne. Nakon što su pretresle pola Šerbedžijinog domaćeg i stranog opusa – kao da govore za televiziju, neku drugu, a ne Hrvatsku – započinju s onim naročito iritantnim ženskim pričama o frajerima.

I nije ih briga, opustile su se, nije ih briga za vrijeme koje prolazi niti za ljude koji ih, možda, prisluškuju, nije ih ni zašto briga, te poudate gospođe s djecom, nego se tako opuštaju u kafiću govoreći o Šerbedžiji otprilike ono i onako kako bi muško društvo iz vojske blebetalo o sisama i stražnjicama domaćih i stranih estradnih umjetnica.

Ali umjesto da uživam u svome prijeziru – a strasno prezirem ženske priče o frajerima kao i muške priče o trebama (kako se taj seksualno-spolni soj nazivao u moja sarajevska vremena) – osjetim kako me, protiv moje volje, najednom oblijevaju neke suprotne emocije.

I dok mi do ušiju dopire ono najskandaloznije, što se više ne usuđujem niti napisati, kada najstarija među gospođama progovori o guzi mladoga Šerbedžije u nekoj televizijskoj drami i o tome kako je ona, kad god bi s mužem bila na plaži, pa bi ga vidjela straga, pomišljala na Šerbedžiju, meni se učini kako upravo doživljavam nešto stvarno veličanstveno i lijepo, do suza ganutljivo.

To s guzom bio je vrhunac. Uslijedio je glasan, pomalo histeričan smijeh, pa prelaz na neke sitne, svakodnevne priče, s kojima se ugasio razgovor o Radetu Šerbedžiji, u kojemu nije izgovoreno ništa od onog što sam očekivao da će biti izgovoreno, i ništa od onog što bi očekivao svatko tko je otpočetka slušao ovu priču o jednoj birtijskoj priči.

Kakav je, zapravo, vaš problem sa Šerbedžijom? To što je Šerbedžija Srbin? Nije to. Osim što se, čak i u hrvatskim narodnim kazalištima, nađe još Srba, koje se pušta na miru ili ih se čak smatra velikim hrvatskim glumcima, Šerbedžija baš i nije neki naročito krupan i samosvjestan Srbin

Tih pet žena, koje sam nazvao jeftinim sitnograđankama, čijim sam se pojavama rugao, sve ih hejtajući onom preporađajućom mržnjom istraumatiziranog voajera, savršeno su nedirnute vremenom u kojemu upravo žive, kolektivnim mržnjama, hajkama i lomačama koje se naokolo raspaljuju i na kojima se još jednom ceremonijalno likvidira Rade Šerbedžija.

U nekim drugim, ranijim, vremenima, ili u nekim drukčijim okolnostima nepodnošljiva bi mi bila njihova neinformiranost i intaktnost, ali sad mi se čini da su te žene, njih pet, i sve druge takve žene i muškarci – ako ih još ima, i ako mi se pred očima nije ukazalo ono posljednje jato hrvatskih anđela – posljednja razumna čeljad u ovoj zemlji, ali i posljednje nehotične braniteljice neke drukčije hrvatske kulture, velike, široke i žive kulture jednoga slabofrekventnog jezika koji se široko prostire i svašta zna.

One žive kulture koja, mimo njih pet, zapravo više ne postoji.

Kakav je, zapravo, vaš problem sa Šerbedžijom? To što je Šerbedžija Srbin? Nije to. Osim što se, čak i u hrvatskim narodnim kazalištima, nađe još Srba, koje se pušta na miru ili ih se čak smatra velikim hrvatskim glumcima, Šerbedžija baš i nije neki naročito krupan i samosvjestan Srbin.

To što je Šerbedžija govorio, ili što nije govorio, a trebao je govoriti, 1991. ili nekih sljedećih godina? Ne, ne može biti ni to. Osim što se njegove zlomisli i zloriječi iz tog doba redom izmišljaju i fabriciraju, one se, zapravo, nikoga danas niti ne tiču, nego ih se kreira i rekreira da bi se protiv glumca pronašlo i još nešto, preko njegova velikog, prevelikog grijeha, a koji se nikad ne imenuje.

Što je Šerbedžijin grijeh? Na ovo je pitanje moguće odgovoriti samo metaforom.

Rade Šerbedžija je poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima.

Težak je to, mučan i frustrirajući posao, ali u svim većim gradovima, pa tako i u Zagrebu, postoje majstori za selidbe koji će i koncertni klavir protjerati kroz ušice igle. Znaju ti ljudi kako klavir ulazi “na kant”, zaokreću ga vješto kao rubikovu kocku, i eto ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardici.

Mala kultura traži male Šerbedžije i male Pogoreliće. Veliki je frustriraju. Dobro to znaju i oni veliki, pa tako i Šerbedžija koji dvadeset i pet godina pokušava živjeti onaj lijepi i ganutljivi Arsenov stih: “Smanjujem se da ti možeš rasti”

Tek tada, međutim, nastaju problemi. Što će preveliki koncertni klavir u dvadeset i pet kvadrata vašega malog stana s još manjim vratima?

Što će Rade Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je zamišlja i doživljava većina njezinih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzmu prevelik prostor. A malima je ovo tu sve što u životu imaju.

Bregana im je viša od Kilimandžara. Izvan ove kulture oni više nisu glumci, pisci ni glazbenici.

To je, budite uvjereni, prvi i osnovni razlog za sve naše probleme sa Šerbedžijom i sve Šerbedžijine probleme s nama. Sjetite se, znam da ne možete, jednoga jedinog hrvatskog umjetnika, pisca, redatelja, glazbenika – a takvih ionako nema mnogo – koji je poznat i cijenjen barem u inozemstvu, ili barem u regiji, a da u Hrvatskoj nije bio prezren, progonjen i tretiran kao izdajnik i loš Hrvat.

Mala kultura traži male Šerbedžije i male Pogoreliće. Veliki je frustriraju. Dobro to znaju i oni veliki, pa tako i Šerbedžija koji dvadeset i pet godina pokušava živjeti onaj lijepi i ganutljivi Arsenov stih: “Smanjujem se da ti možeš rasti”.

Veličina neke žive kulture nije u geografskim ili demografskim zadatostima, a ni u dubini i opsegu njenih tradicija. Evo, recimo, velikih kultura u naroda koji jedva da su brojniji od Hrvata: norveška, švedska, finska, baltičke žive kulture, flamanska… Ili one koje su nam zemljopisno bliske, a superiorne su hrvatskoj: madžarska, bugarska, pa – nemojte se vrijeđati – i srpska i slovenska.

Lako se, naime, prošire ona vrata na podrumu i na mansardi, a još se lakše kulturni prostor jedne zajednice rasprostre prema unutra i prema van tako da unutra mogu stati i golemi komadi namještaja. Uvjet je jednostavan: svijest o tome da su veliki Šerbedžija i veliki Pogorelić veličine istoga reda, a većeg značaja za živu kulturu, nego Sveti Donat u Zadru ili Katedrala u Šibeniku.

Živi je glumac veći i važniji od svih svojih mrtvih, velikih i najvećih prethodnika. Tamo gdje se to zna, podrumi i potkrovlja nemaju problem s koncertnim klavirima.

Što bi ostalo od hrvatskog kazališta, televizijskog dramskog programa i filma sedamdesetih i osamdesetih godina kada bi se iz njih izbrisao Rade Šerbedžija.

Šerbedžiji se ima na čemu zavidjeti. Prokletnik s viškom različitih talenata. Sedamdesetih i osamdesetih proturežimski čovjek, umjetnik s integritetom koji je znao biti na strani ozloglašenih i prokazanih. Tada veliki jugoslavenski kazališni glumac, s Fabijanom Šovagovićem od Hrvata najveći. Glumac s nizom sjajnih filmskih uloga u svim svojim vremenima. Najveći hrvatski Hamlet i najveći hrvatski kralj Lear. U neka doba genijalan recitator i deklamator. Monstrum koji je utjelovio različite hrvatske mentalitete…

Otprilike ono i onoliko koliko je ostalo od hrvatske književnosti nakon što je iz nje prognan Ivo Andrić. Osim što je lažljivo i prijetvorno mrtvoga Andrića vraćati u književnost kojoj on živ više nije pripadao, to je i nemoguće.

Slična je stvar i sa Šerbedžijom, koji će jednoga dalekog, vrlo dalekog dana također biti prošli čovjek. Tada će za hrvatsku kulturu i što se njega tiče biti prekasno. Katedrale stoje tamo gdje jesu, dok ljudska djela ostaju onima koji su ih željeli i razumjeli.

Šerbedžiji se ima na čemu zavidjeti. Prokletnik s viškom različitih talenata. Sedamdesetih i osamdesetih proturežimski čovjek, umjetnik s integritetom koji je znao biti na strani ozloglašenih i prokazanih. Tada veliki jugoslavenski kazališni glumac, s Fabijanom Šovagovićem od Hrvata najveći. Glumac s nizom sjajnih filmskih uloga u svim svojim vremenima. Najveći hrvatski Hamlet i najveći hrvatski kralj Lear. U neka doba genijalan recitator i deklamator. Monstrum koji je utjelovio različite hrvatske mentalitete…

Samo jedan talent Rade Šerbedžija nema. Ne umije otići iz Hrvatske. Na Istočnoj obali može uživati, u New Yorku, u Londonu, a ako je željan ovih krajeva, primili bi ga objeručke, njega i sve što sobom donosi, Slovenija, Srbija, Crna Gora…

On, međutim, voli Hrvatsku i po cijenu najgorih poniženja, i po cijenu toga da ne smije izaći iz kuće. Riječ je o endemskoj vrsti patriotizma – patriotizmu na svoju štetu. Možda je Šerbedžija po tome jedinstven u Hrvatskoj.

(Prenosimo s autorova portala).

Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović

Tijelo Andreja Karlova, ruskog ambasadora u Ankari – ubijenog  u ponedeljak uveče na podosta bizaran način – nije se još ni ohladilo a već su počele kalkulacije o tome šta će to značiti za dvije zemlje, za region, čak i za cijeli svijet. Koliko će to utjecati na dalje pozicije Putina, sve jačeg na globalnoj političkoj sceni, a koliko na Erdogana čija je agresivna ambicija sve veća, a sudbina sve dubioznija.

Životom i djelom ubijenog ambasadora, koji je u Tursku došao 2013. i na svojim leđima iznio krajnje delikatnu storiju lani sa obaranjem ruskog borbenog aviona SU-24 i sve ono poslije toga, malo se ko u ovom času bavi.

Tako je i sa dvadeset dvogodišnjim ubojicom Mevlutom Altintasom, Turčinom čije ime nikome nije osobito važno. Jeste to da je bio aktivni policajac sa akademijom i da je pucajući prizivao Allaha i Siriju…

Na mjestu ubojstva, u galeriji u kojoj je Karlov otvarao izložbu fotografija, nije bio na dužnosti, ali jeste imao pištolj i bio iza leđa ambasadora. Ta je činjenica veoma, veoma čudna u prilikama, na mjestima i sa ličnostima o kojima je riječ.

Niko još u ovom času pouzdano ne zna ko iza svega stoji, ali se malo toga veže za samog ubojicu. Svaka iole suvisla analiza polazi od svjetskih odnosa zarobljenih Sirijom, zapravo onim što je tamošnja drama iznjedrila kao krvavu realnost u kojoj profitira svako na svoj način – osim civila koji nisu zagrizli otrovnu jabuku.

Od velikih svjetskih igrača čija to priča prevashodno jeste, do raznih manjih ili većih lokalnih i regionalnih aktera opijenih iznenada činjenicom da su “nešto”. Većina ih je sada izvan svake smislene kontrole. A ubačeni su u igru u početku itekako kontrolirano, ciljano i organizirano.

Kalibar glavnih igrača je različit, njihovi ciljevi također drugačiji ma kako se unutar raznih “koalicija” možda preklapaju. Vječita prijateljstava i neprijateljstava odavno više ne postoje

Od te činjenice mega “organizatori” sirijskog pakla peru ruke na svaki način. Ili zato što su se preigrali pa ništa više ne drže pod kontrolom, što zato što su im se početni planovi uz uvjerenje “lako ćemo” urušili pa ne znaju kako dalje, ili jer nemaju snage da učine ono čime su prijetili, što je su iz najdubljeg mraka, ideološkog, vjerskog, socijalnog izmilili razni zombiji koji u stvorenoj situaciji vide šansu kakvu do prije koju godinu nisu ni sanjali…

Kalibar glavnih igrača je različit, njihovi ciljevi također drugačiji ma kako se unutar raznih “koalicija” možda preklapaju. Vječita prijateljstava i neprijateljstava odavno više ne postoje.

Kada se sve ovo ima u vidu, samo dan-dva nakon nevjerovatnog  atentata u Ankari  ne mogu se zaobići neke notorne činjenice. Rusija i Putin izgubili su ambasadora iz prvog ešalona diplomacije. Da nije bio taj, ne bi bio u ovakvoj Turskoj i u ovom vremenu. Zapravo, to im je i najveći gubitak.

Sve drugo što je ova smrt proizvela Putin će uspjeti da preknjiži kao dobitak. I to već čini.

Promatrano onako kako će priču čitati populizam i istrenirani sentimenti koji su danas beskrajno bitni u politici, on je imao pravo da kaže: Eto šta je terorizam koji nam prijeti i protiv kojeg smo htjeli zajedno, a “vi” to niste prihvatili.

Na koga misli? Na one koje je iznenadio ulaskom u “njihovu” igru. Dalje, sada kada smo ušli u koaliciju sa Turskom (i Iranom) da uradimo na humanitarnom planu u Aleppu ono što Zapad nije htio, a obećavao, eto pokušaja da se zabije klin razdora među nas.

Neće moći! Naprotiv ovo će ojačati našu saradnju. Neprijatelj tamo mora biti potučen do kraja. Bez toga će se ovakve i slične stvari dešavati u nedogled.

A da bi smo bili jači, Moskva i Ankara moraju imati mnogo tješnju, ujedinjenu saradnju i koordinaciju na terenu odbrane, sigurnosnih službi, nadzora svega bitnog… Ukratko, Rusija iz atentata izlazi ojačana na međunarodnom planu, u svekolikim odnosima prema Turskoj, ali i u svojoj kući.

Erdoganova situacija je drugačija. Gubitnik je prema Rusima nakon drugog teškog “incidenta” – prvo SU-24 pa sada ovo. Pred Moskvom se mora sageti glava, ma šta se fingiralo na obje strane prema vani. A i  mnoge odstupnice prema Evropi i Americi već su otanjile.

Od velikih svjetskih igrača čija to priča prevashodno jeste, do raznih manjih ili većih lokalnih i regionalnih aktera opijenih iznenada činjenicom da su “nešto”. Većina ih je sada izvan svake smislene kontrole. A ubačeni su u igru u početku itekako kontrolirano, ciljano i organizirano

Novo pominjanje Gulena u kontekstu atentata pomalo je već bizarno. Posebno bitno, uz svo zaklinjanje na jedinstvo, Putinu je predstojala ozbiljna bitka sa Erdoganom povodom budućnosti Assada, pa i statusa Irana. Nakon ovoga, Erdogan je unaprijed izgubio podosta od pregovaračkog kapaciteta. Ukratko, Rusija i Turska će postati bliži – u korist Rusije.

Erdogan će kompenzaciju tražiti na domaćem terenu. Atentat u Ankari, ubilačke operacija terorista kod stadiona u Istambulu i prethodno bombaški napad na vojsku u gradu Kayseri, vratit će u onu brutalnost koja je obilježila vrijeme poslije pokušaja udara ljetos. Njegov pritisak na parlament da budu brži i efikasniji sa promjenom ustava kako bi dobio sve “sultanske” ovlasti, uočljiv je. Ali i sve glasniji otpori u “raji”. Njegov nedavni zahtjev za “nacionalnu mobilizaciju” zapravo je ulazak u prelaznu fazu ka “ratnom stanju” i biće dodatno ojačan.

Ujedno, od početka skorašnje “koalicije” sa Rusima i Iranom povodom Aleppa vidljive su razne kombinacije koje se baš i nisu uklapale u iskreno mirotvorstvo u Siriji.

Mnogo je glasova i u Turskoj kako je evakuiranim “pobunjenicima” iz Aleppa bilo namijenjeno da se kroz Tursku vrate u Siriju i nastave tamo gdje su stali prije oslobodilačkog pohoda sirijska vojske. Njima je tamo trebalo ojačati “Eufratsku odbranu”, operaciju koja je formalno bila protiv “terorista”, a zapravo je usmjerena prije svega protiv Kurda koji su Erdoganu svugdje i u svakoj situaciji, pa i na tuđoj zemlji, prvi vojni cilj.

I to do kraja!

Sada će Turska u “koalicijskoj priči” teže solirati i nadmudrivati sa Rusima. Pogotovo otkako su ovi uspjeli i kroz Rezoluciju UN-a da legaliziraju ulogu Assada u tamošnjim operacijama od čega se Erdoganu dizala kosa na glavi. Ta je priča sada poprilično drugačija.

Pucnji u Ankari, ako samo na tome ostane, uvode Tursku u Novu 2017. godinu kao mnogo ranjiviju, uzdrmaniju i slabiju uz pomalo paradoksalnu činjenicu: U takvoj Turskoj, njihov predsjednik će vidjeti razloge i potrebu da još radikalnijim metodama – u ime odbrane države – nastavi pohod ka apsolutističkom tronu.

Novo pominjanje Gulena u kontekstu atentata pomalo je već bizarno. Posebno bitno, uz svo zaklinjanje na jedinstvo, Putinu je predstojala ozbiljna bitka sa Erdoganom povodom budućnosti Assada, pa i statusa Irana. Nakon ovoga, Erdogan je unaprijed izgubio podosta od pregovaračkog kapaciteta. Ukratko, Rusija i Turska će postati bliži – u korist Rusije

Tek će ga to dodatno približiti i “braći” i radikalima koji sanjaju – prošlost. I onima kod kuće i onima u “zoni interesa”. To se već pokazuje agresivno riječima, djelima i mitinzima.

A što se tiče Putina koji je izgubio ambasadora, a dobio novu priliku, njegovu poziciju znakovito je definisao ovih dana niko drugi do najmudriji negativac u novijoj američkoj istoriji, Henry Kissinger.

U intervjuu na CBS-u kazao je za Rusa da je hladni kalkulator i efikasni advokat ruskih nacionalnih interesa, Putin ih razumije i određuje… Zato je Kissinger preporučio Zapadu konstruktivniji pristup Rusiji.

Ideologija i politika ne vrijede danas ako se ne znaju materijalizirati kao interes. Tužno je izgubiti ambasadora zato što mu je neko pucao u leđa tamo gdje se to ni u snu ne smije desiti na takav način. Ali, jedino neprihvatljivije od toga jeste to ne naplatiti.

Ime igre utvrđeno je u istoriji odnosa između Rusije i Turske više puta.

(Izvorno objvaljeno na portalu Radio Sarajevo. Prenosimo s portala Forum.tm).

”U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.

Pojavi se čovjek, poslan od Boga, kojemu bijaše ime Ivan. On dođe kao svjedok da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše Svjetlo, nego – da svjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.”

Prepoznajete li ovaj tekst? To je zapravo božićna “priča” ali bez štalice, pastira, Betlehema, anđela koji pjevaju i mudraca izdaleka, nema čak ni Marije i Josipa, pa ni novorođenca.

To tumačenje značenja božićnog događaja nalazimo u prvom poglavlju Evanđelja po Ivanu, najteološkijeg od četiri evanđelista.

Ivanova je perspektiva ponajprije vječno stvaralačka, a zatim teološko-inkarnacijska. On nekoliko redaka kasnije u istom poglavlju opisuje božićni događaj izrazom “Riječ je tijelom postala i ušatorila se među nama”.

Sam Isus će kasnije (12, 46) potvrditi taj inkarnacijski aspekt svoje misije kao preduvjet njegovoj egzistencijalnoj primjeni i posljedičnom oslobađajućem iskustvu osobne vjere – “Ja, svjetlo, došao sam na ovaj svijet da ni jedan koji u me vjeruje ne ostane u tami”.

Dobro je danas kada kršćani zapadne civilizacije, katolici i protestanti, slave Božić, navodni Isusov rođendan (datum je neprecizan, ali kao proslava nepobjedivog Sunca nije sasvim neprikladna) podsjetiti se teološkog utemeljenja i soteriološke svrhe Isusova utjelovljenja

Dobro je danas kada kršćani zapadne civilizacije, katolici i protestanti, slave Božić, navodni Isusov rođendan (datum je neprecizan, ali kao proslava nepobjedivog Sunca nije sasvim neprikladna) podsjetiti se teološkog utemeljenja i soteriološke svrhe Isusova utjelovljenja.

Posebice stoga što je Božić najviše slavljen, a najmanje shvaćen kršćanski blagdan, a očevidno je da ga od vjernika sasvim sigurno više slave snalažljivi trgovci. Blagdan Kristova rođenja je uz pomoć neoliberalnog tržišta, agresivnih medija i sveprisutnog reklamerstva pretvoren u festival potrošačkih ludosti.

Po Ivanu je, dakle, Isusovo utjelovljenje pojava velikog Svjetla, “svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka”. Dapače: prema kristološkom proroštvu Izaije to je svjetlo za sve narode: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” (Izaija 9, 1)

Svjetlo koje sjaji u tami je središnja metafora u svim opisima Isusova rođenja. Najočitija je u prikazu zvijezde Matejeva evanđelja, koja noću sjaji usred neba i vodi inozemne mudrace do mjesta Isusova rođenja kako bi mu se mogli pokloniti kao predstavnici poganskih naroda.

Liječnik Luka, čiji se zapis u našem kanonu pojavljuje kao treće evanđelje, je tu višestruko zanimljiv i izuzetan gradivom kojeg nema na drugim mjestima. Luka je manje teolog, a više povjesničar, ali o Božiću nam ima reći više nego svi ostali evanđelisti zajedno, iako nije bio jedan od dvanaestorice koji su Isusa pratili (to nije bio ni Marko). On je pomno istraživao te događaje, a o njima je vjerojatno razgovarao s Marijom i drugim neposrednim svjedocima.

Luka koristi imaginarij svjetla i tame u opisu iskustva pastira koji su čuvali noćnu stražu kod svojih stada dok im je u jednom trenutku “pristupio anđeo Gospodnji i slava ih Gospodnja obasja!” Dok im je anđeo navještavao rođenje Isusovo, pridružila mu se “silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima…“ (2, 9-14).

Svjetlom Božića Bog otkriva čovjeku svoje lice i objavljuje svoju blizinu. Kao što označuje njegovo božićno ime Immanuel (Bog je s nama), utjelovljenjem Bog postaje vidljiv i opipljiv, pristupačan čovjeku kojemu dobrohotno očituje svoju ljubav te postaje njegovim aktivnim pratiteljem na životnom putu.

Simbolizam svjetla i tame je star, arhetipski i prisutan u svim kulturama. Značenja su mu bogata i raznovrsna. Tama se povezuje sa sljepoćom i neznanjem te ukazuje na noć, spavanje, očaj, izgubljenost, opasnost, lutanje, kaos, pa čak i smrt. Sasvim prikladna slika ljudskog stanja.

Dok tama predstavlja smrt, svjetlost je izvor i znak života. Svjetlo je antipod svemu navedenom, te stoga predstavlja sliku spasenja.

Čovjek u svjetlu je budan, sposoban da vidi i pronalazi svoj put; vezuje se uz slobodu, radost zbog toga što je noć prošla. U svjetlu se čovjek osjeća sigurno i toplo.

Slika svjetla je sveprisutna u biblijskoj objavi. Bog je tvorac svjetla i ogrnut je svjetlošću. Svjetlost je odsjaj njegove slave, a prema Psalteru svjetlost je plašt kojim se Bog pokriva.

Božić je najviše slavljen, a najmanje shvaćen kršćanski blagdan, a očevidno je da ga od vjernika sasvim sigurno više slave snalažljivi trgovci. Blagdan Kristova rođenja je uz pomoć neoliberalnog tržišta, agresivnih medija i sveprisutnog reklamerstva pretvoren u festival potrošačkih ludosti

Prvi stvoriteljski čin je odvajanje svjetla od tame, a prve su mu riječi “Neka bude svjetlo!”(Postanak 1). Na svršetku povijesti spasenja novo će stvorenje imati samog Boga za svoje svjetlo (Otkrivenje 21).

Život, radost, ljubav, susretanje, gibanje, rad i svi drugi blagoslovi ovise o svjetlu. Zato se svjetlo i život posvuda rabe maltene kao sinonimi slično njihovome antipodu tami i smrti.

Dolazak Svjetla na svijet (Božić) je poziv vjernicima da više ne žive u tami (grijehu, zlu i laži). Tama noći je područje skrivenog djelovanja koje bježi od svjetla i istine.

Isus prema Ivanu nije došao svijet suditi, nego ga spasiti, ali sud je prisutan u odnosu prema Svjetlu. “A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena” (3, 19-21).

Živjeti u svjetlu znači činiti istinu i oduprijeti se zlu. Pitanje svjetla je pitanje moralnog stava prema istini, te znači biti moralno i mentalno prosvijećen. Već stari Job dijeli ljude na one koji su se “pobunili protiv svjetla” i one koji “(po)znaju svjetlo”, a Izaija opisuje moralnu konfuziju i sljepoću koja ne može razlikovati svjetlo od tame.

Teologija apostola Pavla, najvećeg učitelja prve Crkve i najplodonosnijeg novozavjetnog pisca, je sva prožeta odnosom teologije i etike, utjelovljene Riječi i života u svjetlu. Samo nekoliko primjera:

Rimljanima 13, 12 – 13: “Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo…”

1.Korinćanima 4, 5: “Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca.”

Efezanima 5, 8 i slj: “Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. Zato veli: ‘Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.’

Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer su dani zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja.”

Kološanima 1, 13-14: “On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.”

Simbolizam svjetla i tame je star, arhetipski i prisutan u svim kulturama. Značenja su mu bogata i raznovrsna. Tama se povezuje sa sljepoćom i neznanjem te ukazuje na noć, spavanje, očaj, izgubljenost, opasnost, lutanje, kaos, pa čak i smrt. Sasvim prikladna slika ljudskog stanja

1.Solunjanima 5, 4 i slj: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac; ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo, trijezni budimo. Jer koji spavaju, noću spavaju; i koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji smo od dana, budimo trijezni…”

Pavlov glasoviti etički imperativ proizlazi iz kristovskog božićno-uskrsnog teološkog indikativa. Za njega je kršćanski moral izraz duhovnosti svjetla koje počinje božićnim dolaskom istinskog Svjetla.

Ivan, s čijim smo evanđeljem otpočeli, slično Pavlu nastavlja evanđeoskim razlikovanjem svjetla i tame i u svojim poslanicama. Ključni sažetak spasenja i primijenjene duhovnosti glasi: “A ovo je navještaj koji smo čuli od njega i navješćujemo vama: Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa , Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha” (1. Ivan 1, 5-7).

Na kraju, posluhnimo u ovo božićno vrijeme što o svjetlu i tami ima reći jedan od najvećih suvremenih propovjednika i proroka – Martin Luther King: “Tama ne može protjerati tamu; samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to može… Svaki čovjek mora odlučiti da li će živjeti u svjetlu kreativnog altruizma ili u mraku destruktivne sebičnosti.”

Božić nije i ne smije biti reduciran samo na vrijeme slavlja nego mora postati stanje uma i stav života. Hodajmo u svjetlu, pa nas tama zasigurno neće obuzeti.

Marija i Isus

Slavi se praznik rođenja. Nije to bila svetkovina.
Rodilja je već nekoliko dana na putovanju, pješice, zimi, od jednog do drugog konačišta.
To je putovanje nalik ciganskome, ali bez pratnje karavane.
Razlijeva se plodna voda pa joj suprug nalazi staju, tek malo više nego kad bi je ostavio na
otvorenom,

pod zvijezdama.
Liježe i otkriva stvorenje, bez ičije pomoći.
Ipak joj je to prvi put.
Podvezuje i reže pupkovinu.
Sretno porođenje: da su joj ga poželjeli, isto kao ovo netom obavljeno, odgovorila bi, barem
zbog

izjednačenja “Takvo i vama, baš takvo”.
Slavi se praznik darova.
Dar je donijela ona, uspijevši roditi svejedno.
Za nju je ovo noć dovršena djela, nakon munjevita da otprije devet mjeseci.
Ovo je praznik za nju, samo za Mirjam.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić.

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Ivo Josipović
Foto: Ekspres

Bivši predsjednik države Ivo Josipović bio je na osnivanju Nove ljevice, a u pregovorima je i s novim šefom SDP-a. Otkriva vraća li se u SDP, ali i što misli o ploči u Jasenovcu, hrvatskoj vanjskoj politici, izboru ustavnih sudaca…

Bernardić kaže da razgovarate. Je li moguć povratak u SDP?

Da, razgovarali smo i bilo mi je drago čuti da je jedan od Bernardićevih ciljeva okupljanje ljevice. Obojica želimo suradnju, forma je manje važna. Bernardić je mlad čovjek koji može promijeniti politiku SDP-a i ljevice nabolje.

Osjećam veliku odgovornost prema članovima stanke Naprijed Hrvatska! Neću ih napustiti. Kapacitet malih lijevih stranaka, poput naše, u zajedništvu ljevice znatno je veći nego što pokazuju samostalni nastupi na izborima. SDP je daleko veća i utjecajnija stranka od nas.

Tehnički, nisam otišao iz stranke, nego se u nju nakon predsjedničkog mandata nisam vratio jer sam smatrao da se Milanovićevo vodstvo SDP-a bilo jako udaljilo od socijaldemokracije i bilo je nespremno za nužne reforme

Ali, kod nas postoje dobre političke ideje koje bi, sigurno, pomogle ljevici i SDP-u da ponovno postanu odlučan politički faktor. Naših oko 1500 članova i razasutih oko 30.000 glasova koje smo imali mogu pomoći. Bilo bi dobro da jednog dana cijela ljevica opet više-manje bude zajedno, bez obzira na to u kojem obliku.

Pitam to jer mnogi vam i danas u SDP-u zamjeraju način na koji ste otišli?

Tehnički, nisam otišao iz stranke, nego se u nju nakon predsjedničkog mandata nisam vratio jer sam smatrao da se Milanovićevo vodstvo SDP-a bilo jako udaljilo od socijaldemokracije i bilo je nespremno za nužne reforme.

Da sam se i vratio, vjerojatno bih vrlo brzo došao u ozbiljan konflikt s užim vodstvom SDP-a. Ako već govorimo u kategorijama zamjeranja, imam i ja puno toga za zamjeriti tadašnjem vodstvu SDP-a. Istina je, SDP je platio oko pola moje kampanje, ali to kao da je bio alibi.

Vodstvo, ne članovi, opstruiralo je kampanju, čak nisu postavili ni promatrače na najveći broj biračkih mjesta. Ljudi koji danas vode SDP, pa i Bernardić, dovoljno znaju o tome.

Ivo Josipović
Foto: Ekspres

Upozoravali ste na “ustašku guju” i da povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno gdje to ne bismo očekivali. Jeste li očekivali da će se u Jasenovcu pojaviti spomenik s natpisom “Za dom – spremni”?

Upozoravao sam na opasnost desnog radikalizma koji je jačao kroz ustašofiliju. Danas ustaška zmija, personifikacija ustašofilije, viri iz očiju mnogih, sikće na sportskim terenima, javlja se kroz opskurne desne portale, ali i kroz pojedine tekstove u tzv. mainstream medijima.

Osjeća se i u riječima, ne samo izvan parlamentarne radikalne desnice, nego i nekih političara HDZ-a. Glavni joj je program udar na hrvatsku antifašističku tradiciju, ljudska prava, demokratske vrijednosti, manjinske nacionalne i vjerske zajednice…

Ima li “Za dom – spremni” dvostruku konotaciju, kako kaže premijer, i kako komentirate izjavu Bože Petrova da se natpis treba ukloniti ako provocira?

Istina je, SDP je platio oko pola moje kampanje, ali to kao da je bio alibi. Vodstvo, ne članovi, opstruiralo je kampanju, čak nisu postavili ni promatrače na najveći broj biračkih mjesta. Ljudi koji danas vode SDP, pa i Bernardić, dovoljno znaju o tome

Za sav demokratski svijet ZDS ima samo jednu, ustašku konotaciju. Naravno da taj pozdrav provocira i da ga treba ukloniti iz javnog života. Nije u pitanju da poginuli branitelji trebaju imati naše poštovanje i sjećanje, bez obzira na to u kojoj su postrojbi bili.

Ali, sumnjam da su oni birali znakovlje i nazive nekih postrojbi vezane za ustaštvo. Zato, počast koju zaslužuju možemo samo ojačati time da zloglasni slogan maknemo od njihovih časnih imena. Da hoće, Vlada bi to mogla riješiti za pet minuta. Zapravo, razočaran sam premijerovim stavom o tome. Kao da i on želi u istu ravan staviti ustaštvo i antifašizam…..

Kako gledate na blokadu pregovora poglavlja sa Srbijom?

Velik dio naše politike, pa i javnosti, ima kompleks Srbije. Svoje hrvatstvo mjeri spremnošću da se pod svaku cijenu ulazi u konfrontaciju sa Srbijom i Srbima, čak i kada je to očito protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Kao da je važnije učiniti Srbiji štetu, nego Hrvatskoj korist.

Vidjeli smo kako je neslavno završio pokušaj blokade zbog tzv. univerzalne nadležnosti. Nakon što su EU i SAD “izribali” premijera i predsjednicu, već su počeli trasirati put odustanku i od ove zadnje blokade.

Predsjednica i Vlada vrlo su usklađeni u autodestruktivnoj vanjskoj politici opterećenoj onim srpskim kompleksom o kojem sam govorio. Pogledajte to poniženje i sramotu za državu koja se junači kontraproduktivnim pokušajima blokade i onda od njih odustaje. Ili, onu aferu s čokoladicama

Kao, Srbija primjedbama koje imamo može brzo udovoljiti. Opravdano je da Hrvatska traži da hrvatska manjina u Srbiji ima potpuno jednaku pravnu poziciju kakvu ima i srpska zajednica u Hrvatskoj. I tu ne treba biti kompromisa. Ali, to se ne može ostvariti blokadom, nego upravo pregovorima.

Svojedobno ste s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem dogovorili 10 načela o suradnji Hrvatske i Srbije o procesuiranju ratnih zločina. Dogovoreno je da se zemlju čijeg se državljanina želi progoniti mora obavijestiti i da se počinitelju ratnog zločina sudi u državi u kojoj ima prebivalište. Je li to dobro rješenje i danas i može li se proširiti na BiH?

Ta su načela bila u funkciji efikasnog izbjegavanja uhićenja naših branitelja u inozemstvu i izručivanja Srbiji. Svaki zločin treba kazniti, ali i izbjeći moguće političke zloporabe. Ona su kompromis koji smatram dobrim i vrijednim sigurnosti naših branitelja.

U slučaju BiH, takav bi sporazum bio koristan, ali imao bi puno manji efekt jer u većini slučajeva oni koje BiH optužuje za zločine imaju državljanstvo BiH, zločini su počinjeni u BiH, a i žrtve i optuženici najčešće imaju državljanstvo te države.

Ima li Hrvatska jasnu vanjsku politiku i jesu li predsjednica i premijer tu sinkronizirani?

Predsjednica i Vlada vrlo su usklađeni u autodestruktivnoj vanjskoj politici opterećenoj onim srpskim kompleksom o kojem sam govorio. Pogledajte to poniženje i sramotu za državu koja se junači kontraproduktivnim pokušajima blokade i onda od njih odustaje.

Ivo Josipović
Foto: Ekspres

Ili, onu aferu s čokoladicama. Jednoj nedemokratskoj, isto tako kavgadžijskoj, nekada i pročetničkoj politici iz susjedstva otvaraju priliku da nam se podsmjehuje i ruga, da ispada europskija od nas.

Naša vanjska politika šteti nam u međunarodnoj zajednici, šteti našem gospodarstvu. Kako je samo autodestruktivna ona priča o srpskim čokoladicama!? Ne samo Srbija, Europa nam se ruga…

Bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač otkrio je da je predsjednica potpisala deklaraciju sa Srbijom mimo znanja bivše Vlade. Kako gledate na taj potez?

Eto, čak i taj razvodnjeni, niškoristi dokument, koji je daleko ispod prije dosegnute razine suradnje dviju država, izazvao je otpor na tvrđoj desnici u HDZ-u. Ali, iako praktično beskoristan, za taj dokument predsjednica zaslužuje pohvalu jer je otvorio neku nadu da bi naša politika prema susjedima mogla postati racionalnom.

Ja sam svojedobno, bez suglasnosti i dogovora s Vladom, jer sam znao da bi ona to opstruirala, otvorio razgovore s predsjednikom Tadićem. Rezultat je te politike na kraju bila velika korist za pomirenje, ali i za naše gospodarstvo. Danas se samo sa sjetom možemo osvrnuti na vrijeme u kojemu je predsjednik Srbije došao na Ovčaru i izrazio žaljenje zbog zločina.

U Hrvatskoj snažan politički legitimitet koji ima predsjednik, bez obzira na skučene ovlasti, ipak pruža kakvu-takvu mogućnost međusobne kontrole vlasti. Predsjedniku ne trebaju nove ovlasti

Treba li mijenjati izbor predsjednika ili mu dati veće ovlasti?

Nikako! U Hrvatskoj snažan politički legitimitet koji ima predsjednik, bez obzira na skučene ovlasti, ipak pruža kakvu-takvu mogućnost međusobne kontrole vlasti. Predsjedniku ne trebaju nove ovlasti.

Jedino treba, to sam zagovarao, precizirati njegove ovlasti u kriznim trenucima kad vlast iz političkih ili drugih razloga ne funkcionira te objasniti i učiniti operativnim ustavne odredbe o sukreiranju i suprovođenju vanjske politike te upravljanja sigurnosnim službama.

Treba li mijenjati pravila izbora ustavnih sudaca i je li na Ustavnom sudu mjesto stranačkim kadrovima?

To je dio mog prijedloga ustavne reforme. Ne bih rekao da baš nitko iz politike ne treba u Ustavni sud, ali sadašnja situacija, u kojoj dominiraju bivši političari, nije dobra. Moj je prijedlog sprečavao mogućnost da Ustavni sud dođe u situaciju da mu broj članova padne ispod broja potrebnog za odlučivanje.

Ivo Josipović
Foto: Ekspres

Onemogućilo bi se i neprincipijelno dogovaranje i međusobno ucjenjivanje stranaka koje rezultira izborom pojedinih, za poziciju ustavnog suca neprihvatljivih osoba. Ministar Orepić bio je brutalan u svojoj ocjeni Ustavnog suda, možda je pretjerao, posebno s obzirom na dužnost koju obavlja.

Ali, ispravno je upozorio na problematičnost načina na koji se biraju suci i neprihvatljivost pojedinih kandidata.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Ante Tomić

Među prašnjavim kutijama na tavanu još ćete naći napukle stare ukrase za božićnu jelu, sjajnocrvene i plave i zelene kugle i šiljke, srebrene i zlatne vrpce, zapetljane nizove neispravnih lampica i oljuštene plastične ovce i magarce.

Gipsani mudraci s istoka, u dugim plaštevima, haljinama i turbanima, desetljećima se ponizno klanjaju mladome kralju, koji raširenih ručica i nožica leži na slami, bez lijevog stopala.

Više se i ne pamti tko je to stopalo odlomio, taj vjerojatno nije ni među živima, ali oštećena figurica još je tu, tržišno bezvrijedna, no sentimentalno neprocjenjiva, naraštajima je već u vašoj obitelji i svakog prosinca oprezno se razmotava iz bijelog papira i namješta na mahovini pod stablom.

Često ćete to vidjeti. Najmanje jedan lik u betlehemskom prizoru, mali Isus, ili sveti Josip, ili Melkior, ili janje, ili kravica, čuva se od davnina, kao neka spona s precima.

Nepomičnim je očima ravnodušno gledala pridošlice, ne buneći se ni ako bi šašavi mali dječaci oko štalice kojiput raspoređivali neobične, u palestinskom krajoliku nepoznate svate, kauboje i Indijance, dinosaure, Batmane, Spidermane, Transformere, pa i samoga lorda Vadera da s crvenim svjetlosnim mačem mračan i šutljiv stražari kraj bespomoćnog djetešca

U otučenom i izblijedjelom magarčiću stanuju duhovi Božića koji su se slavili s pokojnicima prije pedeset, šezdeset ili sedamdeset godina. Jedna je figurica ustrajno ostajala, iz godine u godinu, i kad se sve oko nje mijenjalo, i kad su dolazili drugi pastiri i mudraci s istoka.

Nepomičnim je očima ravnodušno gledala pridošlice, ne buneći se ni ako bi šašavi mali dječaci oko štalice kojiput raspoređivali neobične, u palestinskom krajoliku nepoznate svate, kauboje i Indijance, dinosaure, Batmane, Spidermane, Transformere, pa i samoga lorda Vadera da s crvenim svjetlosnim mačem mračan i šutljiv stražari kraj bespomoćnog djetešca.

Te stare gipsane kravice, pastiri ili sveci, koje vam je baka ostavila, da ih vi jednako tako jednom namrijeli svojim unucima, bile su s vama i u dobrim i u lošim vremenima, a vremena zaista nikad nisu bila tako loša da niste imali Božić.

U našoj kući, što ja pamtim, nije se slavilo samo kad je umrla moja mama. Takav je onda bio nemilosrdni običaj, a ne bi me čudilo da se mnogi i danas toga drže, da se božićno drvo ne kiti ako vam je tkogod umro, pa i ako će to slomiti srce nekog djeteta.

Svih drugih godina crnogorično stablo, obično bor, svjetlucalo je u kutu naše kužine, s malim Isusom na slami ispod njega, dok je bakalar krčkao u loncu na špaheru, tuka s krumpirima cvrčala u rerni, sarme se motale nježno kao dojenčad u pamučne pelene i tijesto za fritule dizalo pod čistom kuhinjskom krpom na prozoru.

Slike prazničnog obilja i radosti vidim i danas kroz žutu svjetlost iza zamagljenih okana, zauvijek su mi konzervirane u jantaru uspomena, i posve drugačije od slika jednog drugog pisca koji pamti “vremena kada su gradski trgovi bili pusti i ljudi se vukli sivim ulicama, a ako bi dežurni milicajac opazio nekog bijednika koji kriomice vuče bor prema stanu – jadnika je izudarao pendrekom po glavi, a bor izgazio nogama”.

Možda je i bolje da nisam znao za to. Premda je opasnost odavno minula, i danas se stresem od užasa kad pomislim kako smo mi, ništa ne sluteći, veselo odlazili na ponoćku, kako smo sjekli zadružne borove i kitili ih sjajnocrvenim i zelenim kuglama, kako smo slagali male Betleheme blaženo nesvjesni opasnosti kojima se izlažemo

Dobra dva desetljeća živio sam u socijalističkoj Jugoslaviji i baš nijednom nisam vidio ništa ni nalik ovome.

Iskreno, opis me nešto i zbunjuje.

Ne mogu ni zamisliti da katolički mučenik ulicom zapuhan vuče cijelo stablo, pa još kriomice, valjda pokrivenog ženskim kaputom i predstavljajući ga svojom zaručnicom, a još mi je zagonetnije da su snage reda zbog toga mlatile pendrekom po čuturi.

Možda je i bolje da nisam znao za to. Premda je opasnost odavno minula, i danas se stresem od užasa kad pomislim kako smo mi, ništa ne sluteći, veselo odlazili na ponoćku, kako smo sjekli zadružne borove i kitili ih sjajnocrvenim i zelenim kuglama, kako smo slagali male Betleheme blaženo nesvjesni opasnosti kojima se izlažemo.

Kakvim smo samo čudom izbjegli da nas nijedan udbaški špicl nije prijavio, pa da milicijski odred bane u našu kuću i sve psujući nam ustašku majku prevrne ukrašeno stablo, prolije bakalar, prospe sarmu i fritule, zaplijeni pečenu tuku i Jugotonovu kazetu “Christmas With Kićo” Krunoslava Kiće Slabinca iskida na ovolicne komadiće, a sve nas, od najmanjega do najvećega, potjera da idućih nekoliko Božića, zatvoreni u lepoglavskim tamnicama, “Radujte se narodi” pjevamo u sebi.

Da je zbrojiti sve naše Božiće, sakupilo bi se milenij do dva robije, a mi, budale, ne samo da smo slavili svoje, već smo kratko iza Nove godine odlazili i prijateljima pravoslavcima, s vrata im vikali “Hristos se rodi” pa se gostili žitom sa šlagom i slatkim od dunja.

Valjano pečena mlada prasetina i hrskavo kiselo zelje začinjeno mljevenom ljutom paprikom divno su razvijali ekumensko raspoloženje među nama.

Među onima koji se razmeću hrvatstvom i kršćanstvom mnogo je takvih koji, da ne mrze, ne bi znali reći zašto su živi, i nije to zaista ni osobito dobar, ni osobito loš smisao života, ali bi ipak bio red da se, makar u božićno vrijeme, obuzdaju i prestanu lajati

U kutijama na tavanu još čuvam dokaze svih Božića desetljećima unatrag, a našli biste ih zacijelo i vi. Izgrebene i polomljene betlehemske figurice ovaca i pastira naslijeđene od baka i djedova svjedoče kako nam je ovo vrijeme na izmaku godine uvijek bilo lijepo, vedro i sito i kako nam tu ljepotu, vedrinu i sitost nitko nikad nije mogao oduzeti.

I prije 1990. mogli ste imati bakalar, fritule i pečenku, adventski vijenac i okićeno božićno stablo. Ponoćke su se držale i onda i na njima nije manjkalo naroda.

Po duši govoreći, samo su nekadašnji partijski sekretari i usrani slabići zazirali od njih, i samo takvi danas izmišljaju stravične priče kako je milicija batinala katoličke vjernike i gazila im borove.

Izmišljaju ih da bi sakrili svoj kukavičluk, a i zato što ogorčene i bijesne ljudske mizerije naprosto nekoga moraju mrziti.

Među onima koji se razmeću hrvatstvom i kršćanstvom mnogo je takvih koji, da ne mrze, ne bi znali reći zašto su živi, i nije to zaista ni osobito dobar, ni osobito loš smisao života, ali bi ipak bio red da se, makar u božićno vrijeme, obuzdaju i prestanu lajati.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek s vjernošću kakvu bih želio, svakako ne više u krilu Rimske crkve ili u ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve čiji sam disident.

Ali mi nije svejedno što se to radi ”u ime Isusa”, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus?

Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimske imperije i kojega su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više?

Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade.

Zašto Isusovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki miljuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo skoro pa ništa s dovoljnom sigurnošću?!

Zašto njegovo ime nije palo u zaborav?

Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki miljuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću?!

Kod mene ovo nije neka nova misao. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kada sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku te da je predstavim. A to ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe.

Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ‘’rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, “stepinčevoj”). Ne samo to – Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu.

Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav.

Zato me užasno smeta kad čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo.

Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni “klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine ovih dana poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav.

Jednako patim i kad slušam rutinski jezik (kao u Bozanićevoj božićnoj poruci, osobito ako, kako je sada napravio, žestoko krene cenzurirati papu Franju) koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen. Ne stavlja u pokret obraćenje.

Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav

Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira).

Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i koje su crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života?

Ima već puno godina kako stručnjaci govore o “povijesnom Isusu” i “Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo “povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja.

Kada, naprotiv, govorimo o “Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se otjelovio u Kristu. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko “povijesnog Isusa” s proučavanjem “Krista vjere”, u koga mi kršćani vjerujemo.

No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako putem vjere poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno?

Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati.

Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži.

Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu “od krvi i mesa”, dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu.

Mi kršćani ispovijedamo da je Isus “pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da snažno podvlačimo da je Bog. I treba tako činiti, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena.

O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih

Ali ako naglašavanjem njegova božanskog svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, slabimo svoju vjeru.

A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera i onih koji misle da vjeruju te da je oni koji je možda traže pronađu u sebi. Da, ja bih volio da je, na primjer, pronađe i Ivo Josipović (iako se bojim slike Boga oca i Isusa koji bi moj prijatelj Ivo Josipović mogao steći ako bi mu učitelj vjere bio Vlado Košić, na primjer, ili Vice Batarelo).

Ali što ako bi me Ivo Josipović pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti kao teolog znaš o Isusu? Da vidimo mogu li ja naći u tome inspiracije?

Kada bi me Ivo Josipović takvo nešto upitao, reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu znamo vrlo malo (ne samo ja), gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma kakvi, dragi Ivo. Oni vjeruju u Isusa, a to ti je sasvim druga priča.

No, da pomognem mom drugu Ivi Josipoviću, eventualnim znatiželjnim čitateljima i na kraju samome sebi…

Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je “začet po Duhu Svetome”, a ne znamo ni tko mu je bio staratelj. Ni kada ni gdje je Josip, taj dobri tesar rođen mi ne znamo.

A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato jer to tako govori Josip Bozanić? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatno rođen u Nazaretu.

U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se radi ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju mesije) jednoga čovjeka iz VIII. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.”

Svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin” ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.).

Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bio zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama?

Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je bilo dopušteno patrijarsima lijegati s ropkinjom ako bi im supruga bila sterilna.

Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena. Doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili ljubi u usta Mariju Magdalenu

Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S.G.F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta”: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar, uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se pošto-poto željeli riješiti.

Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih.

A, znate što još? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, ili da treba dati caru carevo, a Bogu božje ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve.

U autorstvo drugih stvari koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu ”Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati.

Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao.

Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu!

Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, koji ne mogu prihvatiti Isusa kako ima noćne polucije, seksualne fantazije ili ljubi u usta Mariju Magdalenu.

Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a usred smo religijskih slavlja i običaja koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći s 24. na 25. Prosinca; to valjda znate i ne trebam ovdje pojašnjavati (kako se rođenje Isusa odredilo prema rimskoj proslavi boga Sunca).

Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, svo ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima?

Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići, miklenići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali.

Kako, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, kazat ću vam što je za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime smisao legende o Božiću, bio to vjerski ili sekularni blagdan, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić ili blagdan spomenutog sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu

Kako, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, kazat ću vam što je za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili sekularni, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić, tandema joj dragog profesora i mog mentora Petera Kuzmiča ili blagdan spomenutog sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu.

U svojoj biti blagdan Božića je oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer nam je mnogo toga nepoznato.

Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: Treba znati opravdati vjeru.

Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kad znaju opravdati svoju nevjeru.

I jednima i drugima želim mir.

A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha, radoznalost ali i poniznost. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće – ”Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo”.

Ivica Grčar

Blagdani su, a čitatelji i u blagdanske dane pišu o svojim nevoljama s ”tijelima vlasti” i osobito sudstvom, odnosno onim što nazivamo hrvatskim pravosuđem.

Najbrojniji su čitatelji koji kao pojedinci i slabija strana, pomalo već iscrpljeni u sporovima s neusporedivo moćnijim i jako razgranatim tzv. ”institucijama sistema”, unatoč blagdanima traže pravdu i pred međunarodnim sudstvom.

I o čemu u ovoj rubrici čitateljima u blagdanske dane pisati?

Prigodno bi trebalo pisati u blagdanskom tonu, recimo: velikodušno praštajte onima koji vam krše ljudska prava, provedite blagdane u miru i primjerenom ozračju, umjesto da dosađujete okolo zbog toga što vam hrvatska ”tijela vlasti”, sudstvo i pravosuđe krše temeljna ljudska prava (pravo na nepristrano suđenje, pravo pristupa sudu i sprečavanje informacija o tome da vam krše ljudska prava).

Davno sam odlučio baviti se neovisnim, a ne prigodničarskim novinarstvom.

Ponavljam poziv čitateljima da skeniraju i na e-mail grcar48@gmail.com dostave pravno ništavna pisma kojima su obaviješteni da je njihov predmet izbačen iz postupka pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu protivno članku 45. Konvencije bez pisane i obrazložene sudske odluke

Čitam upravo objavljeni osvrt kolege Miljenka Jergovića o Radi Šerbedžiji. Čitajući osvrt, razmišljam o crti razdjelnici između novinarstva i književnosti.

Književniku je dopuštena literarna sloboda u prikazu problematike i posredstvom fikcije, a novinar bi morao objavljivati isključivo činjenice.

A onda opet, ako se fikcijom došlo do činjenice, i to je novinarstvo, uz možda više spisateljskog talenta. I onda mi se ta

zamišljena crta razdjelnica između novinarstva i literature čini manje stvarnom. Kriterij je vrijednost teksta.

Je li Antun Gustav Matoš bio književnik ili novinar ili i jedno i drugo?

Kolega Miljenko Jergović u upravo objavljenom osvrtu o Šerbedžiji piše: ”Sjetite se, znam da ne možete, jednoga jedinog hrvatskog umjetnika, pisca, redatelja, glazbenika – a takvih ionako nema mnogo – koji je poznat i cijenjen barem u inozemstvu, ili barem u regiji, a da u Hrvatskoj nije bio prezren, progonjen i tretiran kao izdajnik i loš Hrvat. Mala kultura traži male Šerbedžije i male Pogoreliće. Veliki je frustriraju”.

Mislim da je slično i sa čitateljima kao pojedincima u sporu sa neusporedivo moćnijim i jako razgranatim tzv. ”institucijama sistema”. Ti čitatelji tražeći pravdu pred međunarodnim sudstvom frustriraju dužnosnike u hrvatskim ”tijelima vlasti”, sudstvu i pravosuđu.

Ta je frustracija tolika da viša ustavnosudska savjetnica (bivša zaposlenica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske) tužbe čitatelja međunarodnom sudstvu, protivno članku 45. Konvencije o ljudskim pravima, izbacuje iz postupaka bez pisane i obrazložene sudske odluke.

Stručnjaci procjenjuju da je oko 9 tisuća tužbi građana Hrvatske eliminirano iz postupka na međunarodnom sudu protivno članku 45. Konvencije o zaštiti ljudskih prava bez pisane i obrazložene sudske odluke.

S obzirom na to da se radi o pravno ništavnim eliminacijama predmeta iz postupaka na međunarodnom sudu, svi na takav način odbijeni tužitelji bi trebali zahtijevati obnovu postupka i, sukladno Konvenciji o zaštiti ljudskih prava, tražiti da im se dostavi pisana i obrazložena sudska odluka.

Čitatelji tražeći pravdu pred međunarodnim sudstvom frustriraju dužnosnike u hrvatskim ”tijelima vlasti”, sudstvu i pravosuđu. Ta je frustracija tolika da viša ustavnosudska savjetnica (bivša zaposlenica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske) tužbe čitatelja međunarodnom sudstvu, protivno članku 45. Konvencije o ljudskim pravima, izbacuje iz postupaka bez pisane i obrazložene sudske odluke

E, to ne može; pisamca koja iz Europskog suda za ljudska prava dostavljaju umjesto sudske odluke završavaju sljedećim upozorenjima:

”Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Velikom vijeću, kao niti bilo kojem drugom organu. Tajništvo nije u mogućnosti dati Vam bilo kakve daljnje podatke. Od Suda stoga više nećete primiti nikakve podneske koji se tiču ovog predmeta, a Vaš će spis, u skladu s uputama Suda, biti uništen godinu dana od datuma odluke suca pojedinca”.

Prevara je u tome što nikakva odluka nije dostavljena, nego umjesto odluke pravno ništavno pisamce koje završava citiranim navodima.

U pisamcu se poziva na odluku suca pojedinca; pitanje je zašto tu odluku nisu dostavili podnositeljima zahtjeva napisanu i obrazloženu?

Umjesto pisane i obrazložene odluke podnositeljima zahtjeva (tužbi) pišu: …ne postoji mogućnost žalbe Velikom vijeću, kao niti bilo kojem drugom organu” ili ”Vaš će spis, u skladu s uputama Suda, biti uništen godinu dana od datuma odluke suca pojedinca”.

U potpisu tih pravno ništavnih brljotina najčešće je izvjesna Elica Grdinić, bivša viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

A Ustavni sud je zadnja sudska instanca Republike Hrvatske protiv koje hrvatski građani mogu podnijeti tužbu zbog kršenja ljudskih prava.

I da međunarodni sud ne bi ukidao previše odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, brine se spomenuta Elica Grdinić, bivša viša ustavnosudska savjetnica dobro plaćena za svoj ”privremeni” rad u Strasbourgu.

I zbog svega, čitatelji dragi, veseli i ugodni blagdani i da što prije uspijete ponovo pokrenuti (obnoviti) postupak u kojemu će vam umjesto pravno ništavnog pisamca E. Grdinić iz Europskog suda za ljudska prava dostavljati, sukladno članku 45. Konvencije, pisane i obrazložene sudske odluke.

Prigodno bi trebalo pisati u blagdanskom tonu, recimo: velikodušno praštajte onima koji vam krše ljudska prava, provedite blagdane u miru i primjerenom ozračju, itd. No, davno sam odlučio baviti se neovisnim, a ne prigodničarskim novinarstvom

I usprkos blagdanima, čitatelji dragi, moram vam napisati i da mislim da E. Grdinić i njezini ”instalateri” iz hrvatskog pravosuđa, osobito Ustavnoga suda Republike Hrvatske, neće sami dragovoljno odstupiti.

Morat ćemo ih svrgnuti.

Pozvao sam čitatelje da skeniraju i na e-mail grcar48@gmal.comdostave pravno ništavna pisma kojima su obaviješteni da je njihov predmet izbačen iz postupka pred Europskim sudom za ljudska prava, protivno članku 45 Konvencije, bez pisane i obrazložene sudske odluke.

S respektabilnim brojem odbijenih na pravno ništavan način zatražili bismo od Vijeća Europe, nadležnog za rad Europskog suda za ljudska prava, da se obnove postupci i svim podnositeljima tužbi Sudu za ljudska prava u Strasbourgu sukladno članku 45. Konvencije dostave pisane i obrazložene odluke umjesto sramotnih pravno ništavnih pisamca E. Grdinić i ostalih.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Jelena Lovrić

Vjerojatno nimalo slučajno baš uoči božićnih blagdana premijer Andrej Plenković podijelio je ključeve više od stotinjak novih automobila najtežim ratnim invalidima.

Ministar branitelja tom je prilikom najavio da će ih država dogodine pokloniti dvostruko više, precizno 219, te će vozila dobiti i pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, kojima je prije tri godine ta pogodnost ukinuta. Ispravit ćemo tu nepravdu, rekao je Tomo Medved, hvaleći se da su sredstva u državnom proračunu već osigurana.

Vlada tako počinje implementirati najavljene, ali javnosti sustavno još nepredstavljene, pa, dakle, i neusvojene promjene zakona kojima se paket braniteljskih prava dodatno povećava.

Novi će zakon, kako je ministar više puta naznačio, faktički izjednačiti pripadnike Hrvatske vojske i HVO-a. Ostavimo li trenutno po strani političke, u odnosima s Bosnom i Hercegovinom vjerojatno teško zanemarive implikacije ideje da borci HVO-a i službeno steknu status hrvatskih branitelja, ostaje Medvedu, čini se, nevažna činjenica da je namjeravana zakonska inovacija teška nekoliko milijardi.

Nitko ne zna točno koliko, ali upućeni tvrde da bi planirano proširenje statusnih prava, uključenje kompletnog HVO-a u pogodnosti garantirane hrvatskim braniteljima, državu moglo stajati dodatnih od dvije do čak pet milijardi kuna. Premda mnogi od tih ljudi u ratu nikada nisu bili u Hrvatskoj.

U istom se dahu najavljuje i ukidanje vremenskog roka za stjecanje novih prava, što će veteranima ponovno otvoriti mogućnost priznavanja invaliditeta na temelju PTSP-a. Prema insajderskoj procjeni, realno je očekivati povećanje njihova broja za najmanje desetak tisuća.

Novi će zakon, kako je ministar više puta naznačio, faktički izjednačiti pripadnike Hrvatske vojske i HVO-a. Ostavimo li trenutno po strani političke, u odnosima s Bosnom i Hercegovinom vjerojatno teško zanemarive implikacije ideje da borci HVO-a i službeno steknu status hrvatskih branitelja, ostaje Medvedu, čini se, nevažna činjenica da je namjeravana zakonska inovacija teška nekoliko milijardi

Namjeravane promjene i rast proračunskih troškova za branitelje premijer Plenković tumači kao brigu države za njihov dostojanstven život.

Empatičan šef Vlade – pa to zaista treba cijeniti. Ali, ni njegovi prethodnici nisu prema veteranskoj populaciji bili škrte ruke. Dapače, materijalna prava visoke razine kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno stradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje.

Lani za vrijeme šatoraške pobune priličnu je konsternaciju javnosti izazvalo otkriće da njen kolovođa Đuro Glogoški po raznim stavkama invalidnosti od države mjesečno inkasira oko 25.000 kuna. Generalno, Hrvatska je svojim zaslužnicima iz rata osigurala jako dostojanstven status.

Druga je stvar što je model njihova zbrinjavanja bio pogrešan, pa ih je faktički isključio iz života.

Novi auto pod božićnim drvcem sigurno će razveseliti obitelj Đure Glogoškog. Ali, najave da sličan poklon iduće godine sljeduje i pripadnicima HVO-a, a pogotovo najava o proširenju veteranskih prava objektivno, na razini države, ne mogu biti razlog za sreću i zadovoljstvo.

Jer takvo množenje materijalnih povlastica znači samo jedno – da će i Plenkovićeva Hrvatska biti zemlja iz koje će se masovno odlaziti, koju će – kao i dosad – napuštati perspektivniji, mlađi i obrazovaniji dijelovi stanovništva.

Država se nastavlja prazniti od ljudi.

Nova Vlada, ako je suditi po nekim recentnim potezima, neće zaustaviti te gorke rijeke koje će svoj život tražiti i graditi negdje drugdje.

Pumpanje braniteljskih prava razlog je pesimizma jer otkriva da se nova Vlada s proračunskim rashodima raspojasala. Proračun je, tvrde ozbiljni ekonomisti, nerealan. Mogući su prihodi precijenjeni. Rashodi se otimaju s lanca.

Država svoje molokovske apetite nije ni pokušala obuzdati. Budžetski troškovi, s posebno podebljanim izdvajanjima za vojsku i branitelje, ne odgovaraju fiskalnim kapacitetima hrvatskog gospodarstva.

Novi auto pod božićnim drvcem sigurno će razveseliti obitelj Đure Glogoškog. Ali, najave da sličan poklon iduće godine sljeduje i pripadnicima HVO-a, a pogotovo najava o proširenju veteranskih prava objektivno, na razini države, ne mogu biti razlog za sreću i zadovoljstvo

Ravnateljica Instituta za javne financije Katarina Ott upozorava da je povećanjem, umjesto smanjivanjem, rashodne strane proračuna propuštena prilika za početak agresivnije fiskalne konsolidacije. Nije riječ o krivoj procjeni, nego o tendenciji da se opet živi iznad mogućnosti.

O tome govori i slično, uz Plenkovićevu suglasnost, nabildani zagrebački proračun, oplemenjen, kako je to Milan Bandić formulirao, 200 milijuna teškim financijskim zahtjevima HDZ-a.

Premijerova spremnost da se problematičnim i neostvarivim uvećavanjem gradskog proračuna održava, kako je rekao, politička stabilnost u Zagrebu, prilično je zabrinjavajuća.

Kovanje političke stabilnosti ovdje je svedeno na operaciju drži vodu dok majstori odu, odnosno dok na proljeće ne prođu lokalni izbori. Brutalna HDZ-ova politička trgovina s Bandićem denuncira i način na koji je Plenković krojio proračun države.

Skupa i rastrošna država – siromašni građani!

Zato način raspodjele državnog proračuna ne sluti da će se broj odlazećih smanjivati. Ljudi Hrvatsku napuštaju iz više razloga, ali najviše zato što nemaju posao i loše su plaćeni, ne mogu živjeti, silno se muče, dok drugima, nimalo boljima, teku med i mlijeko.

Krucijalni problem vitalno možda zaista ugrožene nacije nije premali broj novorođenih, nego činjenica da se čitave generacije ne uspijevaju zaposliti.

Hrvatska je europski rekorder po broju juniora koji su potpuno socijalno isključeni, niti se školuju, niti rade, niti traže posao.

Planiranim demografskim mjerama država će možda potaknuti rađanje, ali stvarat će buduće stanovnike nekih drugih zemalja.

Načinom na koji Vlada kroji državne financije i određuje svoje prioritete hrvatskoj se mladosti sugerira neka svoju perspektivu traži izvan Hrvatske.

Pumpanje braniteljskih prava razlog je pesimizma jer otkriva da se nova Vlada s proračunskim rashodima raspojasala. Proračun je, tvrde ozbiljni ekonomisti, nerealan. Mogući su prihodi precijenjeni. Rashodi se otimaju s lanca

Financijsko fokusiranje na veteranska prava duboko je razočaravajuće i zato što otkriva nespremnost Vlade da se potrudi oko smanjivanja socijalnih disbalansa koji razaraju Hrvatsku.

Pravedno je da država stradalim braniteljima osigura dostojanstven život, ali uvredljiv je i nepodnošljiv ignorantski odnos prema svim drugim invalidima koji često žive u potpuno ponižavajućim uvjetima.

Za drastične razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika nema opravdanja.

Suočen ovih dana s činjenicom da invalidski dodatak u Hrvatskoj iznosi ni pedeset eura, dok je u zemljama s općenito nižim standardom mnogo veći, pa u Srbiji broji 200 eura, a u sirotinjskoj Bosni i Hercegovini 250, premijer Plenković uspio je promrsiti tek da je to nedovoljno, ali sva su se njegova obećanja svela na ponavljanje rečenice: “Mi ćemo nastojati riješiti, mi ćemo nastojati…”

Možda bi njegovo nastojanje dobilo na ubrzanju da civilni invalidi posude rabljeni šator iz Savske, možda i koju plinsku bocu i instaliraju se ispod nadležnog ministarstva ili Vlade.

Bolji život svima, a ne samo njima – na toj je paroli Ivica Račan svojedobno dobio izbore. Slična bi se poruka sada morala reaktivirati.

U Hrvatskoj se dobro živi na ratnim zaslugama (velik se broj generala nekim čudnim putevima pretvorio u multi bogatune) i političkoj podobnosti.

U četvrt stoljeća samostalnosti stranački su uhljebi svih boja okupirali državu. Ne može se živjeti od rada, jer posla nema ili je slabo plaćen, pa su javnost nedavno zapljusnuli poražavajući podaci o egzodusu gotovo tisuću hrvatskih liječnika.

Prema veteranskoj populaciji i političkoj klasi nije cicija, ali zato je hrvatska država po izdvajanjima za nezaposlene i socijalno isključene osobe bitno ispod europskog prosjeka.

Sustav vrijednosti potpuno je poremećen. Kurikularna se reforma gasi, a veteranske povlastice množe. Hrvatska živi u prošlosti, a ne u budućnosti. Ne treba joj znanje, pa se mladi i obrazovani ljudi rasipaju po svijetu…

Kovanje političke stabilnosti ovdje je svedeno na operaciju drži vodu dok majstori odu, odnosno dok na proljeće ne prođu lokalni izbori. Brutalna HDZ-ova politička trgovina s Bandićem denuncira i način na koji je Plenković krojio proračun države

Povećanje izdvajanja za branitelje premijer Plenković objasnio je željom da vrati njihovo povjerenje u institucije države, a skok troškova svog ureda za 50 posto potrebom obnavljanja nekakve dvorane u Banskim dvorima. Možda je sada najprimjerenije da to obavimo, rekao je.

U istom razgovoru u kojem se mučio da na pitanje o doplatku za civilne invalide, ljude koji trebaju tuđu pomoć da bi mogli funkcionirati, ništa ne odgovori i ne obeća.

Ne spadaju u kaste kojima hrvatska država služi. Ostatak Hrvatske također sve manje vjeruje u institucije sustava, ali nitko se oko toga previše ne uzrujava i ne brine.

Indiferentna država šalje im poruku da je izlaz možda ipak na Bregani.

Sretan Božić svima, a ne samo njima!

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Bojan Glavašević

Politika je, u svojoj osnovi, rješavanje problema koje neka zajednica ima.

Ako pogledamo zajednice gdje je SDP uspješan i gdje već godinama oblikuje lokalnu i regionalnu politiku (bilo samostalno, bilo s partnerima) vidjet ćemo da je riječ o zajednicama koje su prije svega dobro organizirane, učinkovite u detektiranju i rješavanju životnih problema svojih stanovnika.

Takve zajednice i na izborima za Sabor mahom podržavaju SDP i partnere jer imaju povjerenja u njih.

SDP bi se trebao posvetiti izgradnji kapaciteta, lokalnih organizacija, mreža suradnje i investirati u profiliranje i dugoročno podržavanje ljudi koji mogu voditi na lokalnoj i regionalnoj razini

Zato bi se SDP trebao posvetiti izgradnji kapaciteta, lokalnih organizacija, mreža suradnje i investirati u profiliranje i dugoročno podržavanje ljudi koji mogu voditi na lokalnoj i regionalnoj razini.

S takvim pristupom nijedna bitka ne mora biti unaprijed izgubljena.

Prije nego što je nestao s političke scene, ORaH je u Slavoniji počeo graditi zavidnu podršku, uglavnom među ljudima koji su se bavili poljoprivredom.

Naime, jedan dio političkog rada ORAH-a počivao je na edukaciji poljoprivrednika kako da učinkovitije rade na zemlji, uzgojem kojih kultura mogu bolje zaraditi na tržištu i kako da budu što samostalniji u onome čime se bave.

To je primjer vrhunskog, uspješnog grassroots pristupa!

(Nastavlja se).

U petak navečer uzeli ste život jedne iznimne osobe, ljubavi mog života, majke mog sina, ali nećete dobiti moju mržnju.

Francuski novinar Antoine Leiris napisao je ove riječi dva dana nakon terorističkog napada u Parizu, u listopadu 2015. godine. Jedna od 89 žrtava ubijenih u koncertnoj dvorani Bataclan bila je i njegova supruga Hélène Muyal. Bilo joj je 35 godina.

“Ne znam tko ste i ne želim znati, vi ste mrtve duše… Vi biste voljeli da budem prestrašen, da sumnjičavim okom gledam svoje sugrađane, da žrtvujem svoju slobodu za sigurnost. Izgubili ste. Neću se promijeniti”, napisao je Leiris u otvorenom pismu počiniteljima masakra.

I nastavio: “Naravno, razaraju me bol i tuga, tu vam malu pobjedu priznajem, ali ona će biti kratkog vijeka… Nećete dobiti moju mržnju, nećete dobiti ni mržnju mog sina”.

“Za francusku desnicu, koja je vrlo snažna, to je pitanje nacionalnog identiteta. Oni me vide kao slabića koji se miri s terorizmom, koji se pretvara i kaže da problem ne postoji. To nije istina. Moje su riječi bile otpor. Želite me vidjeti na koljenima? Ne, ostat ću na nogama i neću odgovoriti onako kako vi želite da odgovorim”, rekao je Leiris novinaru Guardiana

Dan nakon terorističkog napada kamionom na božićni sajam u srcu njemačke prijestolnice, na Leirisovo pismo podsjetio je komentator Süddeutsche Zeitunga, zaključivši: “Ovo je bio odgovor Pariza, ovo je i odgovor Berlina”.

Leiris je godinu dana kasnije o svom strašnom iskustvu, o preživljavanju zločina i nadvladavanju zla napisao i knjigu pod naslovom “Nećete dobiti moju mržnju”.

“To je bio refleks, ne samo moj. Susreo sam mnogo ljudi pogođenih napadima koji su reagirali na taj način. To je obrambeni mehanizam. Doživjeli ste nešto nešto strašno, nešto što vas je bacilo duboko u tamu i morate pronaći svjetlo u sebi. To je instinkt”, rekao je Leiris za londonski Guardian na godišnjicu pariškog napada.

Tog jutra, dva dana nakon terorističkog napada u Parizu, napokon je bio pronašao svoju Hélène Muyal, u mrtvačnici gdje je identificirao njeno tijelo. Navečer, nakon što je nahranio i uspavao sinčića od 17 mjeseci, koji ga je pitao zašto nema mame da mu čita priču prije spavanja, sjeo je za računalo i istresao dušu na Facebooku u otvorenom pismu teroristima, ubojicama. Niti je želio, niti je tada razmišljao o velikoj pažnji javnosti, ali ju je zbog svojih riječi dobio. Kako podršku, tako i napade.

“Za francusku desnicu, koja je vrlo snažna, to je pitanje nacionalnog identiteta. Oni me vide kao slabića koji se miri s terorizmom, koji se pretvara i kaže da problem ne postoji. To nije istina. Moje su riječi bile otpor. Želite me vidjeti na koljenima? Ne, ostat ću na nogama i neću odgovoriti onako kako vi želite da odgovorim”, rekao je Leiris novinaru Guardiana.

“Pa naravno”, reći će oni koji će istu slabost vidjeti i u ovoj mojoj kolumni, “prenosi tekstove iz liberalnih lijevo orijentiranih novina koje podilaze islamistima i idu na ruku teroristima”.

Točno je da i Süddeutsche Zeitung i Guardian spadaju u novine koje zastupaju takav svjetonazor i promiču toleranciju, solidarnost, otvorenost, ne popuštanje strahu, neznanju i mržnji. Ali, za iste se stvari zalaže i njemačka kancelarka Angela Merkel, a ona nije čelnica nikakve lijeve, već Kršćansko-demokratske stranke desnog centra, najveće u obitelji kojoj pripada i HDZ.

Točno je da i Süddeutsche Zeitung i Guardian spadaju u novine koje zastupaju takav svjetonazor i promiču toleranciju, solidarnost, otvorenost, ne popuštanje strahu, neznanju i mržnji. Ali, za iste se stvari zalaže i njemačka kancelarka Angela Merkel, a ona nije čelnica nikakve lijeve, već Kršćansko-demokratske stranke desnog centra, najveće u obitelji kojoj pripada i HDZ

No, hajdemo malo, za promjenu, uključiti razum i logiku. U svim raspravama o terorističkom krvoproliću u Berlinu, kao i mogućim budućim napadima od kojih je bilo gdje u Europi ovih dana opravdano strahovati, postavlja se pitanje kakve će to posljedice imati na raspoloženje njemačkog biračkog tijela na saveznim parlamentarnim izborima 2017. godine.

Svi se komentatori slažu, osobito hrvatski, da svaki teroristički napad jačom čini krajnju desnicu, odnosno Alternativu za Njemačku (AfD) koja raste na krilima ksenofobije, islamofobije, nacionalizma i želje za neprohodnim žicama i zidovima na granicama bijele kršćanske Europe.

Europskih ekstremni desničari nakon svakog ovakvog napada, najčešće ni ne pokušavajući prikriti nastrano zadovoljstvo, u glas zapjevaju: “Jesmo li vam rekli?”

Nažalost, komentari čitatelja na njemačkim portalima više se mnogo ne razlikuju od hrvatskih, osim možda u razini prostakluka, ali vjerojatno samo zato jer hrvatski jezik ima mnogo veće, razvijenije i maštovitije psovačko leksičko blago nego njemački.

Ali, ako se složimo da su Nijemci poslovično najefikasniji kad pređu s riječi na djela, među komentarima njemačkih čitatelja osobito je zlokobno pronaći izjave poput ove: “Nedostaje mi vrijeme od 1933. do 1945.”

Dakle, desničarskom nacionalističkom valu i naci-nostalgičarskom kukolju svaki teroristički napad dođe poput tople plodonosne proljetne kiše. Još ako je ubojica došao u Europu kao izbjeglica – bingo!

Istodobno, sve počinitelje suludih i gnjusnih terorističkih napada prikazuje kao kotačiće velikog, opasnog i lukavog plana za osvajanje, pokoravanje i u konačnici uništenje kršćanske Europe.

Ako nije to, a desničari tvrde da nije, onda su teroristi i oni koji ih šalju doista đavolski inteligentni prepredenjaci koji su vrlo točno identificirali svoje prirodne saveznike, odnosno najveće zlo koje može zadesiti Europu i svijet, pa upravo takvima svojim zločinima i pomažu

I tu dolazimo do logičkog problema: zašto ti izvršitelji navodno đavolski inteligentnog plana pokoravanja Europe, čine upravo najgluplju od svih mogućih stvari: svakom svojom akcijom jačaju svoje najljuće neprijatelje, upravo one koji im jedini, barem tako za sebe tvrde, mogu stati na na kraj?

Nešto tu ne štima, a meni padaju na pamet dva moguća odgovora.

Prvi je da su teroristi zapravo mržnjom, vjerskim fanatizmom i svakovrsnim zlom i jadom totalno zaslijepljeni glupani koji nisu u stanju izvesti bilo što inteligentno, pa posežu za najsirovijim bezumnim nasiljem.

Ako nije to, a desničari tvrde da nije, onda su teroristi i oni koji ih šalju doista đavolski inteligentni prepredenjaci koji su vrlo točno identificirali svoje prirodne saveznike, odnosno najveće zlo koje može zadesiti Europu i svijet, pa upravo takvima svojim zločinima i pomažu.

I teroristi se ovog Božića nadaju našem daru. Ništa ih ne bi usrećilo više od našeg straha i mržnje pred jaslicama pod okićenim borovima i jelkama.

Hoćete li im to darovati? Ili ćete, kao odgovor Pariza, Berlina i svoj vlastiti, prigrliti ove riječi hrabrog Francuza: “Ne, neću vam priuštiti zadovoljstvo da vas mrzim. Vi to želite, ali odgovoriti na mržnju gnjevom značilo bi predati se onom istom neznanju koje je od vas učinilo to što jeste.”

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Sanja Modrić

Plenkovićeva Vlada odlučila je odriješti praznu kesu i otkupiti od MOL-a njihovih 49,08 posto Ine. To je oko 15 milijardi kuna.

Doduše, mašta našeg državnog Djeda Mraza iz Banskih dvora radi svašta ne bi li potaknula općenarodno veselje na temu renacionalizacije Ine, pa se akvizicija uvaljuje HEP-u i mirovinskom fondovima.

Ali, ovako ili onako, neposredno ili posredno – nije fora da se lažemo – taj užasni novac nema tko drugi platiti nego građani Hrvatske koji rade i uljudno doznačuju državi porez.

Premijer nam je navodno sretnu vijest osobno saopćio na Badnju večer, pet minuta nakon što je iz Ženeve došla nepobitno vrlo loša vijest da smo izgubili jedan od dvaju procesa međunarodne arbitraže s MOL-om.

Sud nije utvrdio postojanje koruptivnih okolnosti, pa nema ni uvjeta za poništenje ugovora o predaji plinskog biznisa Mađarima.

Premijer nam je navodno sretnu vijest osobno saopćio na Badnju večer, pet minuta nakon što je iz Ženeve došla nepobitno vrlo loša vijest da smo izgubili jedan od dvaju procesa međunarodne arbitraže s MOL-om

Dragi Hrvati, sretan nam Božić, Nova godina i, razumije se, lokalni izbori, izvikuje Vlada zvoneći zvoncima i mašući čekom bez pokrića na 15 milijardi, koji ćemo uskoro predati MOL-u da bismo preuzeli Inu.

To je Plenković valjda ishodio na hitnoj telefonskoj sjednici Vlade na sam dan Isusova rođenja. Halo, halo! Propala arbitraža, kupujemo Inu! Tko je za? Marići? Martina? Svi? Odlično. Neka se sazove press konferencija. Moramo doma na bakalar.

I, naravno, sve su parlamentarne stranke podržale tu domoljubnu odluku. Tko bi se usudio zucnuti išta protiv kad je riječ o otkupu tuđinske polovice naše mitske ”strateške tvrtke”, ponosa našega i dike, kompanije koju su politički postavljane uprave krčmile dok je išlo, a onda je, za nešto para, isporučena u krilo Mađarima.

No kad smo popili šampanjac i zapljeskali toj oksimoronskoj ”pobjedi u porazu” inspiriranoj iz Ženeve, htjeli bismo znati što će uopće hrvatskoj državi Ina? Što će s njom, naime?

Hoće li ”država” svom monopolskom mezimcu obnoviti obje rafinerije, i u Rijeci, i u Sisku, tu gomilu gvožđurije, kad nema dosta posla ni za Rijeku?

Čiju ćemo to i koju naftu prerađivati, i za koja tržišta, pa već sada radimo s uvoznom, naše je malo i sve manje, debeli višak kapaciteta je jedan kroz jedan, a bušenje Jadrana je bauk.

Smjera li Vlada na poslovanje s gubicima i tko će onda plaćati tu nerentabilnost ako ne opet mi, građani Hrvatske?

Ali, ovako ili onako, neposredno ili posredno – nije fora da se lažemo – taj užasni novac nema tko drugi platiti nego građani Hrvatske koji rade i uljudno doznačuju državi porez

Hoćemo li se utaliti samo s Rusima? I što onda s Amerikancima?

Dakako, prednost je da INA može biti zgodna šumovita oaza za doživotno uhljebljivanje partijskih parazita, ali valjda bi ipak trebalo pitati porezne obveznike žele li plaćati uspostavu još jednog, novog utočišta s pet zvjezdica za stranački kadar s kojim nitko ne zna što bi, a mora ih zbog vražjih izbora držati uza se.

Nije li smiješno, drsko i autoritarno, da se u Hrvatskoj na referendumu odlučivalo o ”definiciji braka”, premda je svačiji brak samo njegov privatni trošak.

A za trošak od 15 milijardi, plus ogromne naknade Mađarima koje tek slijede na ime plinskog biznisa, za svotu koju će uzeti iz naših džepova, referenduma nema, kao što nema ni pitanja, ni potpitanja, a ni rezervi?

Izvolite, gospodo, raspisati referendum za otkup Ine pa neka ljudi kažu hoće li dati pare ili neće. Budući da te milijarde nisu vaše, nego naše.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Miljenko Jergović, ”Wilimowski”, Fraktura, Zaprešić, 10/2016.

Ernst Wilimowski stvarna je iliti povijesna ličnost, etnički Nijemac iz međuratne Poljske, poslije podanik Trećega Reicha i Zapadne Njemačke, nogometaš koji je počinio nekakvu ”izdaju Germanstva“ kada je iz kluba u kojem igraju samo folksdojčeri poput njega prešao u klub u kojem igraju ”obični“ Poljaci, a potom je igrao i za poljsku reprezentaciju, i to onda kada je Hitler uveliko bio na vlasti u Reichu i spremao se za rat (koji će započeti upravo pregazivši domovinu svoga sunarodnjaka Wilimowskog) i kada se nekako podrazumijevalo da se svaki čovjek ”germanske krvi“ koji živi izvan trenutačnih granica Reicha mora oštro distancirati od svoje privremene i slučajne domovine i posve se identificirati s Njemačkom i ”nijemstvom“.

A Wilimowski je, eto, igrao za Poljsku, ma ne samo da je igrao, nego je na svjetskome prvenstvu u Francuskoj velikome Brazilu zabio čak četiri gola, i jedini je nogometaš u povijesti, dotadašnjoj i odtadašnjoj, kojem je to uspjelo.

Što Poljsku, doduše, nije spasilo (izgubila je 6:5) niti u nogometnom smislu, nekmoli onom nenogometnom, jer će je uskoro raskomadati i sa zapada i sa istoka, a za Wilimowskog će započeti neki posve novi život, i dalje u nogometu, ali u njemu više neće biti one veličine.

Wilimowski je, eto, igrao za Poljsku, ma ne samo da je igrao, nego je na svjetskome prvenstvu u Francuskoj velikome Brazilu zabio čak četiri gola, i jedini je nogometaš u povijesti, dotadašnjoj i odtadašnjoj, kojem je to uspjelo

Jer, što je imao dati povijesti, nogometnoj i onoj drugoj, Ernst je Wilimowski dao tog lipanjskog dana 1938. u Strasbourgu, na puškomet od granice Reicha kojem je tada još bio slavenski stranac germanskoga imena.

Zapravo, nikada taj čovjek nije dospio – teško je reći je li uopće htio – biti bilo dobrim Poljakom, za što mu je nedostajalo podrijetla i krvi (a i komunistička ga je Poljska proglasila izdajnikom, valjda zbog ratnoga igranja za Reich), bilo dobrim Nijemcem, za što je, opet, bio makar u simboličkom smislu odviše Poljak, kao da je inficiran nekakvom slavenskom nečistoćom, kako bi to gadljivo rekao neki nacist, a neki poslijeratni, ”umjereni“ njemački šovinist ne bi rekao nego bi samo – pomislio i podrazumijevao.

Tako je Wilimowski stigao za života postati dvostrukim izdajnikom, a da je svo vrijeme samo igrao nogomet. I da ga se ništa nije pitalo. U biti, moglo bi se reći da je povijest u svakome trenutku, a posve mimo njegove volje, određivala hoće li i koliko Wilimowski biti Poljak ili Nijemac, a on je, što bi drugo, zabijao golove za ono što mu je toga trenutka bilo domovinom…

Miljenko Jergović napisao je novelu Wilimowski inspiriran ovom biografijom, zapravo ne, prije će biti tim trenutkom njezine apoteoze, onim što se desilo na terenu u Strasbourgu toga lipanjskog dana 1938. kada je Nijemac Wilimowski dao ta četiri nezaboravna gola za Poljsku i time nekako odsvirao rekvijem jednoj Evropi koja se upravo spremala izgorjeti u paklenome ognju Drugoga rata, ali sam Wilimowski uopće nije protagonist ove priče, ne barem u onom konvencionalnom smislu u kojem od književnoga junaka očekujemo da se pisac pozabavi njime i smjesti ga u središte priče, osobito kada je ona još i eponimna kao ova.

Ne, ništa od toga, Wilimowski je ovdje zapravo samo ime koje će poljski radio reporter bezbroj puta, svakom zamislivom intonacijom, ponoviti tijekom te famozne utakmice, a koji će prijenos jedna neobična poljsko-židovsko-njemačko-hrvatska družina slušati u gudurama Balkana, zapravo u jednome malom hotelu-klimatskom lječilištu u brdima iznad Crikvenice, tamo gdje rastu posljednje masline prije zone snjegova, ali ni one već ne mogu stvoriti pravoga ploda.

Priča je Wilimowskog u tom smislu nešto kao dragocjena fotografija koja ovjekovječi trenutak kakvog poslije više nikada neće biti, jer za njega, takvog, više nikada neće biti uvjeta: netko će umrijeti, ili se odseliti, ili više neće biti mjesta gdje je napravljena, ili što god

Tamo gdje se, dakle, posustajući mediteranski zrak sudara s nadirućim planinskim, tvoreći ružu vjetrova dobru za grudobolne.

A baš se k takvoj mikroklimi utekao pan Tomasz Mieroszewski, umirovljeni profesor iz Krakowa, obudovjeli otac sina Davida koji je obogaljen od tuberkuloze kostiju, i kojemu spasa nema, ali će ga otac ipak odvesti na daleki put – u pratnji privatnoga profesora i dadilje – u balkansku vrlet ponad mora, koju mu je davnih dana preporučio mladi jugoslavenski diplomat kojega je kadgod slučajno upoznao, jedan, naime, tihi bosanski katolik s literarnim nagnućima (a u kojem će svaki čitatelj u izvorniku lako prepoznati piščev hommage Ivi Andriću).

Pan Tomasz se, kao da je Čehovljev Ivanov, ali usred jedne mnogo opasnije Evrope, naprasno zaljubio u mladu Židovku Esteru, a David je, u invalidskim kolicima, ostao kao plod te brze ljubavi u nedoba: prepametno dijete u disfunkcionalnom tijelu, loše i bastardne krvi po mjerilima barbarskoga trenutka, izdanak jedne više srednje klase, načitane i kosmopolitanske, a opet na jedan staromodni način i tim svojim domovinama (Poljskoj, u njihovom slučaju) vjerne, jer su te domovine tada, po posljednji put, uključivale i takve kao što su oni, i kljasti i nečisti i svakakvi, baš kakav je i Wilimowski, junak i traged neke daleke utakmice, koju će ova nesklapna obitelj i njezini hotelski domaćini slušati tamo u selu iznad Crikvenice, dok će domicilni seoski katolički puk sve to gledati zgrožen i u strahu, u liku mladoga Davida vidjevši prikazu i nakazu, Karađoza ili samoga vraga.

Ovome se čitatelju čini da je ono što ga je njoj privuklo na jednoj strani simbolički naboj sudbine samoga Ernsta Wilimowskog, na drugoj mračna fascinantnost predratnoga trenutka, baš tog povijesnog flash momenta poput onoga pred oluju kada se lišće počne kovitlati cestom i samo što prve krupne kapi nisu zabubnjale po krovovima

I svačega će tu još biti, u hotelu-zakloništu među brdima iznad mora, ali ne valja sve otkrivati.

Priča ionako nema pravog razriješenja jer se ono odigralo negdje izvan nje, u tzv. povijesti, koja će njezine protagoniste razvijati na sve strane, a od samoga hotela načiniti zgarište i zmijarnik, zarastao u korov i drač.

Priča je Wilimowskog u tom smislu nešto kao dragocjena fotografija koja ovjekovječi trenutak kakvog poslije više nikada neće biti, jer za njega, takvog, više nikada neće biti uvjeta: netko će umrijeti, ili se odseliti, ili više neće biti mjesta gdje je napravljena, ili što god.

Pisac najbolje zna zašto je morao napisati ovu priču.

A napisao ju je tako da se čita iz daha i komada, možda s jednim malim poluvremenom, baš kako se sluša prijenos utakmice iz dalekog nekog Strasbourga.

Ovome se čitatelju čini da je ono što ga je njoj privuklo na jednoj strani simbolički naboj sudbine samoga Ernsta Wilimowskog, na drugoj mračna fascinantnost predratnoga trenutka, baš tog povijesnog flash momenta poput onoga pred oluju kada se lišće počne kovitlati cestom i samo što prve krupne kapi nisu zabubnjale po krovovima.

A paralele sa sadašnjošću? Ne morate ih tražiti, same će vam nadoći, to je barem sigurno.

(Izvorno objavljeno u tjedniku Globus, 4. 11.2016. Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Rembrandtov Isus

(Opaska uredništva: Tekst propovijedi Marie Noelle von der Ecke izrečene 25. rujna 2016. u Hamburgu za koju je dobila prestižno menonitsko priznanje propovjednicima, nagradu Menno Simon za 2016.).

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji i prijateljice,

Moj zadnji posjet menonitskoj zajednici u Hamburgu zbio se prije mnogo godina.

Veselim se što sam ovdje i što s vama mogu slaviti i biti na bogoslužju ove nedjelje.

U posljednjih nekoliko godina, preminulo je više prijateljica i prijatelja iz naših krugova, a osobito iz mreže Church and Peace.

Church and Peace i Konvent sv. Lovre (Laurentius Konvent) oprostili su se, između ostalih, od Wilfrieda Warnecka, koga su neki od vas možda i poznavali. U takvim oproštajima osjećam se kao da, osim tuge zbog gubitka dragocjenog suputnika, u meni još nešto odzvanja: želja da im ostanem vjerna time što ću nastaviti svim svojim snagama ići putem koji su oni izabrali i da zračim poruku kojom su oni zračili. Biblijski tekst, o kojem bih željela razmišljati s vama danas, može tome biti mali doprinos.

Ovaj tekst otvara pitanje koje svi kršćani, a vjerojatno i svi ljudi dobre volje moraju jednom sebi postaviti: Kako se možemo nositi sa zlom s kojim smo suočeni? Mislim na unutarnje borbe koje vodimo sa sobom, na poteškoće u obitelji, na zločine koji potresaju susjedstva ili cijele gradove, ali isto tako posebno mislim na svjetsku politiku, u kojoj stvarno bjesni zlo

Ovaj tekst otvara pitanje koje svi kršćani, a vjerojatno i svi ljudi dobre volje moraju jednom sebi postaviti: Kako se možemo nositi sa zlom s kojim smo suočeni? Mislim na unutarnje borbe koje vodimo sa sobom, na poteškoće u obitelji, na zločine koji potresaju susjedstva ili cijele gradove, ali isto tako posebno mislim na svjetsku politiku, u kojoj stvarno bjesni zlo.

Trenutno smo suočeni na osobit način s ovim pitanjem  kroz situaciju na Bliskom istoku i drugdje, na primjer u Ukrajini.

Pozivam vas da poslušamo riječi u kojima Isus sam osvjetljava ovu temu. Izabrala sam ovaj tekst zbog toga što mi pada na pamet svaki put kad mediji izvještavaju o tome što treba poduzeti protiv zla u svijetu ili što bi trebalo učiniti.

Čitanje: Evanđelje po Mateju, 13. poglavlje, redak 24 – 30.

(Opaska uredništva: Donosimo tekst rečenog odlomka Novga zavjeta da bude lakše razumijeti propovijed).

₂₄Drugu im prispodobu iznese: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. ₂₅Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. ₂₆Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. ₂₇Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ ₂₈On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ ₂₉A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. ₃₀Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'”

Isusove prispodobe su slike koje istovremeno otkrivaju i skrivaju bitne osobine svijeta kakav Bog želi. Za razliku od dogmi i matematičkih teorema one ne pokušavaju sve reći ni svesti temu na formulu koja se ne bi mogla ponovo dovesti u pitanje. Mogu se razumjeti samo ako ste na putu s Isusom, ako ste spremni ući u njegovu logiku, u duhovni svijet koji opisuje i u kretanje Kraljevstva koje naviješta.

Slika koju Isus koristi ovdje odnosi se na nešto što straši sve vrtlare i vrtlarice. Korov raste zajedno sa sadnicama dobrog sjemena, te se postavlja pitanje ne bi li trebalo očistiti polje što je prije moguće i riješiti se korova prije nego što dalje izraste i uguši dobre biljke?

Vlasnik polja jasno odgovara: Ne! Bolje je pričekati žetvu i tada razvrstavati.

Pogledajmo sam tekst pobliže:

– Prvo je zasijano dobro sjeme;

– Nije vlasnik posijao korov, kao što se pitaju u čudu njegove sluge, nego neprijatelj, i to “dok su njegovi ljudi spavali”.

Naš tekst, pak, poziva da ne paničarimo, ali on nam govori i ovo: Ne sudite prije vremena! Nemojte prebrzo misliti da sve znate, ne idite u križarske pohode protiv jednog ili drugog, u kojem mislite da ste prepoznali uzrok svih zala, ne zamišljajte da će sve biti puno bolje kad bi njega uklonili. Isusova prispodoba je lekcija iz poniznosti

– Grčka riječ koja se ovdje koristi za korov je riječ zizania. Snažna riječ koja je ušla u francuski jezik kako bi izrazila ideju razdora i nesloge. Ovaj korov je tako poseban zato što ga je na početku vrlo teško razlikovati od prave pšenične biljke. Tek kasnije, kada u potpunosti naraste, razlika je očita. Dok je pšenica kad naraste i dalje zelena, zizania pocrni i otrovna je.

– Sluge vlasnika bi se željele umiješati, iščupati zizaniju, ali ih vlasnik u tome sprečava. Navodi tri razloga: 1) postoji rizik da se time iskorijene i dobre biljke, jer su pod zemljom korijeni obje biljke prepleteni 2) vrijeme odvajanja korova od dobrih biljaka će doći tek na žetvi 3) ne trebaju radnici koji žele iskorijeniti korov odvojiti dobar urod od korova, nego će vlasnik u pravo vrijeme naručiti za to neke druge radnike.

Kako bismo se trebali ponašati s obzirom na zlo koje ima toliko lica?

Prije nekoliko mjeseci govorio je jedan francuski novinar na radiju o sirijskoj krizi i rekao da je jako teško razlikovati žito od korova u ovoj situaciji. (Na njemačkom govorimo o odvajanju “žita od kukolja”, što nije sasvim ista slika).

Kad je to rekao pomislila sam, da, točno. Ta usporedba je najpogodnija da opiše ovu krizu i druge sukobe koji nas se tiču. Može nam pomoći promatrati takve krize iz perspektive Kraljevstva Božjeg, može nam pomoći da se smjestimo s obzirom na opcije koje zastupaju različiti činitelji, a osobito vlade zemalja s kojima je naša zemlja u savezu.

U sljedećim stihovima Matejeva Evanđelja, 13. poglavlje navodi se da je vlasnik polja sam Bog i da je diabolos, klevetnik koji sve pomuti, neprijatelj koji je  posijao kukolj.

Ovdje je prvi pokazatelj za naša vlastita razmatranja: Zlo postoji, zlo je stvarnost koja se ne može ignorirati niti se smije prikriti lijepim riječima.

Zbrka koju proizvode klevete i laži jednih i drugih je tipičan simptom zla. Ono na taj način pokušava razoriti život koji Bog želi vidjeti kako raste i cvate. To je upravo ono što promatramo u Siriji, u Iraku i Ukrajini.

Stanje se ne može razriješiti! Laži i nasilje diktiraju ton. Tko su krivci? Separatisti koji govore ruski, Ukrajinci, Rusi, Zapad? Sam predsjednik Assad? Vojnici, koji su dezertirali iz njegove vojske i pretvorili nenasilne prosvjede u nasilnu pobunu? Takozvana Islamska država ili Sjedinjene Države koje su stvorile uvjete kaosa u Iraku 2003. i godine nakon toga? Države koje podržavaju Islamsku državu s kojom je naša zemlja opet povezana barem trgovinski? Države koje isporučuju zaraćenim strana oružje kao što su Njemačka, Francuska, Rusija i SAD? Kako možemo doći do istine u ovom neredu?

Naša parabola sadrži inicijalni odgovor, a to je nešto paradoksalno, ali i ohrabrujuće: Da, postoji zlo i zbunjenost može doseći vrhunac, ali Bog ljubavi je Gospodar povijesti i on je vodi do njenog odredišta.

Kada upozorava da ne treba iskorijeniti korov, on ukazuje na to da njegov projekt za ovaj svijet nije u opasnosti! Mora rasti a da ne ustukne pred preprekama koje su tu. Prva poruka koju možemo čuti iz ove parabole je poziv koji susrećemo u mnogim Isusovim govorima: Ne brinite! Danas bismo rekli: Bez panike!

Okružna pisma iz kršćanskog samostana Marmusa, sjeverno od Damaska, su me se snažno dojmila u posljednjih nekoliko godina više puta, jer odražavaju upravo to shvaćanje i taj stav: Povjerenje tih ljudi u Boga nije poljuljano, oni neumorno rade na obnovi kuća i obnovi odnosa unatoč svemu što se dogodilo njima i stanovništvu oko njih u posljednjih nekoliko godina.

Kada upozorava da ne treba iskorijeniti korov, on ukazuje na to da njegov projekt za ovaj svijet nije u opasnosti! Mora rasti a da ne ustukne pred preprekama koje su tu. Prva poruka koju možemo čuti iz ove parabole je poziv koji susrećemo u mnogim Isusovim govorima: Ne brinite! Danas bismo rekli: Bez panike!

Druga pouka ove usporedbe je: kada bi se korov prerano iščupao, ugrozio bi se cijeli urod. Kako to možemo razumjeti?

Prilično je riskantno tvrditi da možemo znati tko su dobri, a tko zli. Taj rizik postoji svaki put kada osudimo nekog čovjeka. Tako je lako prepoznati i odrediti krivce, u našim bliskim odnosima ili u političkoj areni.

Često mislimo da stojimo na ispravnoj strani, posebno mi na Zapadu, a osobito mi kršćani. Zli su naravno uvijek oni drugi, zar ne?

Povijest čovječanstva i povijest kršćanstva je puna takvih jednostavnih misli: u srednjem vijeku su kršćani odlazili u križarske ratove i bili su uvjereni da tako služe Bogu. Takvih križarskih ratova, sa ili bez religijskih motiva, je uvijek bilo.

Ni danas nije drugačije: U posljednjih nekoliko godina nekoliko tiranina i drugih lupeža je uklonjeno s lica zemlje. U nekim slučajevima prethodno im se udvaralo i dugo su se tolerirala njihova nedjela. Nažalost, premda su to bez sumnje dubiozne osobe, ubijeni su – zanimljivo je pogledati rječnik koji se koristio za takve akcije: koriste se upravo formulacije kao npr. istrijebiti, istrgnuti, zahvatiti u korijenu, iskorijeniti – a zlo se u tim zemljama samo povećalo, a ne nestalo: Sadam Husein, Osama bin Laden i Muammar al Gaddafi su umrli. Situacija u Iraku i Afganistanu je katastrofalna, a Libija je postala odskočna daska za terorizam i širenje oružja u cijeloj Sjevernoj Africi, da spomenemo samo nekoliko primjera iz zadnjih nekoliko godina.

Naš tekst, pak, poziva da ne paničarimo, ali on nam govori i ovo: Ne sudite prije vremena! Nemojte prebrzo misliti da sve znate, ne idite u križarske pohode protiv jednog ili drugog, u kojem mislite da ste prepoznali uzrok svih zala, ne zamišljajte da će sve biti puno bolje kad bi njega uklonili. Isusova prispodoba je lekcija iz poniznosti.

Treća pouka ove prispodobe je sljedeća: Bog će sam dati znak u pravom trenutku kad treba razlučiti dobre i loše biljke.

Drugi će radnici (kasnije u poglavlju oni se zovu anđeli) ispuniti taj zadatak.

Slika žetve koristi se u Bibliji kada se govori o sudu na kraju vremena. A kada je u Bibliji riječ o Božjem sudu, onda se radi o širem pojmu. Riječ je o Božjem vladanju u stvarima koje su ljudima u interesu. I ovdje čujemo novu uputu: Imajte povjerenja u Gospodina povijesti! Neka Bog ima zadnju riječ! Drugim riječima: ne smatrajte sebe Bogom! Ponovo lekcija iz poniznosti.

Tri Isusove upute – Ne paničarite, ne sudite ništa prije vremena i imajte povjerenja u Gospodara povijesti – zajedno tvore temelj za ono što bih željela nazvati duhovnost nenasilja.

Ako želimo svjedočiti o Božjem miru, onda moramo vježbati da taj stav u svakodnevnom životu prakticiramo. Ovo uvježbavanje je potrebno jer ne uspijeva automatski, niti je lako: Zlo nas čini nervoznima i grozničavima. Često smo u iskušenju da pokrećemo križarske pohode protiv zlotvora i obično vjerujemo vlastitim rješenjima.

Međutim, radi se o tome da naučimo zadržati mirnoću, ne suditi prije vremena i imati povjerenja u onoga koji je bolji sudac naših djela i djela svih ljudi.

No, neki će prigovoriti – što da se učini s obzirom na zlo? Ta ima još nepodnošljivih situacija u našem svijetu! Ne možemo se povući i ništa ne činiti! Ne smijemo biti suučesnici u zlu niti dopustiti da nevini ljudi propadaju zbog nepravde i nasilja!

Ako želimo svjedočiti o Božjem miru, onda moramo vježbati da taj stav u svakodnevnom životu prakticiramo. Ovo uvježbavanje je potrebno jer ne uspijeva automatski, niti je lako: Zlo nas čini nervoznima i grozničavima. Često smo u iskušenju da pokrećemo križarske pohode protiv zlotvora i obično vjerujemo vlastitim rješenjima

Isusova prispodoba o dobrom sjemenu i kukolju nije poziv da se ništa ne čini sve dok Gospodin ne dođe ponovo. To je temelj na kojem možemo graditi naše opredjeljenje za žrtve nasilja.

Upozorava nas da ne podlegnemo napasti te pomislimo da možemo iskorijeniti zlo iz svijeta, napasti kojoj redovito podlegne većina političara. Pomaže nam da ne slijedimo pogrešan trag. Ipak, ima posla za radnike u polju čak i ako se korov ne smije bez daljnjega istrijebiti.

1) Prvo, naš tekst kaže da se korov sijao “dok su ljudi spavali”. Spavanje je neophodno za život, ali ovdje ima pogubne posljedice. Isusovi učenici i građani i građanke Kraljevstva Božjeg su budni ljudi, koji pozorno prate događaje, znakove vremena, ljudi koje zanima sudbina njihovih sugrađana, blizu i daleko. Naš svijet treba ljude koji su budni i otvorenih očiju. Radnici u našoj pripovijesti su tako zabrinuti da pitaju vlasnika je li sam zasijao korov…

Očajni su, kao što smo i mi često očajni s obzirom na zle događaje te smo u opasnosti da samog Boga smatramo odgovornim za nevolje ljudi. Vlasnik njive je tu da prihvati taj očaj. Budni radnici u Kraljevstvu Božjem se vježbaju u tome da budu oštroumni da bi bolje razumjeli povezanosti u događajima, da bi, na primjer, razumjeli prepletenosti u korijenu kako ne bi zapali u jednostavne obrasce objašnjenja.

2) Nismo pozvani iskorijeniti zlo, ali smo svakako pozvani pružati zlu otpor, kao što smo čuli u čitanju iz poslanice Efežanima, 6. poglavlje. Kristovo uskrsnuće označava pobjedu Boga nad zlom. Nije naša uloga izagnati zlo iz svijeta, ali možemo stati protiv svih oblika zla i protiv svakog nasilja, stati uspravno protiv zla. Takvo protivljenje i takav otpor mogu poprimiti mnoge oblike: tu je gorljiva molitva zagovora, tu su pisma protesta protiv rata i nepravde, postoji odbijanje nošenja oružja.

Naša zajednica sudjeluje u kampanji protiv prodaje njemačkog oružja, drugi podržavaju osobe koje se bore protiv ovisnosti. Neki drugi se pak pridružuju nenasilnim prosvjedima. Svaka zajednica treba sebi postaviti pitanje: u kojem području trebamo i mi reći ne, pružiti otpor, stati uspravno protiv zla?

3) Onaj koji pripovijeda prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju, također naviješta i utjelovljuje dolazak Kraljevstva. Pozvani smo služiti za dobro sjeme. Pozvani smo sami biti dobro sjeme koje Bog sadi u svijetu. Nosimo sa sobom veliki Da Boga za život i za puninu života.

Kako bi svijet mogao spoznati da Bog želi život i život u punini za ljude, oni koji ga poznaju trebaju zračiti taj život, oko sebe ga širiti. Isus nije iskorijenio zlo rimske okupacije kako su priželjkivali neki njegovi učenici. Nego je sadio sjeme Kraljevstva tako da je liječio bolesne, marginalizirane ljude uspravljao i siromašnima naviještao radosnu vijest.

Sjeme Kraljevstva Božjeg treba biti snažno da ga ne bi ugušio korov. Isus nas uvjerava da će dobro sjeme u svakom slučaju uroditi dobrom žetvom, on potvrđuje da nadolazi Kraljevstvo Božje unatoč smicalicama protivnika.

No, neki će prigovoriti – što da se učini s obzirom na zlo? Ta ima još nepodnošljivih situacija u našem svijetu! Ne možemo se povući i ništa ne činiti! Ne smijemo biti suučesnici u zlu niti dopustiti da nevini ljudi propadaju zbog nepravde i nasilja!

U isto vrijeme nas poziva da ga slijedimo, da bivamo ljudi koji neće ugušiti nov život, već mu, naprotiv, pomoći da procvjeta. Konkretno to se događa mnogim malim i velikim koracima na svim razinama, i privatno i javno. Mislim na ono što čini MCC iz Jordana za sirijske izbjeglice, mislim na kršćanske mirovne timove koji rade na Lesbosu s izbjeglicama ili prate palestinsku djecu na putu do škole da ih ne bi izraelski doseljenici obasuli kamenjem, mislim na malu tvrtku Digger u Švicarskoj u kojoj su mladi menonitski inženjeri razvili stroj koji može očistiti minska polja od neeksplodiranih mina kako bi se zemlja mogla ponovo obrađivati. Mislim na članove i prijatelje Church and Peace na Kosovu i Srbiji koji se brinu da romska djeca dobiju solidno obrazovanje. Popis se može proširiti i na projekte koje podržava ova zajednica.

***

Ne bojte se, ne sudite prije vremena, imajte povjerenja u Gospodara povijesti.

To je odgovor Isusove prispodobe na pitanja koja postavljamo kad smo suočeni sa zlom.

Taj odgovor je protuotrov koji nam može pomoći kada se osjećamo paralizirani s obzirom na ljudske katastrofe. Iako smo odustali od iluzije da možemo iskorijeniti zlo iz svijeta, možemo postati praktično suradnici i suradnice u Kraljevstvu Božjem, budni, angažirani i sposobni za otpor.

Takav je bio naš prijatelj Wilfried Warneck, koga sam se sjetila na početku ove propovijedi, kao i mnogi drugi ljudi čiji životi i predanost nas nadahnjuju.

Amen.

(S njemačkog prevela Judit Raffai).

U Hrvatskoj nema fašizma ni nacizma. Ma ne. Ma kakvi. Točno. Gore je od toga. Bauk gluposti kruži Hrvatskom. Ima gluposti napretek, a u taj širi pojam stane više od zaslijepljenosti i povijesnog revizionizma.

Ne treba se samo površno bojati gluposti, gluposti se treba bojati do krajnjih granica zastrašenosti, groze i nespokoja.

Primitivizam uz glupost djeluje kao katalizator, udruženi djeluju jače.

Oni su gori od fašizma i nacizma, lakše se šire, teže prepoznaju. Iza gluposti koja vlada kao da postoje neke jače sile, uroci i prokletstva.

Razmetanje mitovima, tvrdoglavost predrasuda, lakoća neumjesne šale postali su građanstvu omiljeni i prihvaćeni. Razum se povlači. Time se prikrivaju posljedice površnog stila.

O posljedicama nepažnje se ne razmišlja. Stvara se ozračje relativizacije, stvaranja nadčovjeka koji je s onu stranu dobra i zla, koji je tvrdoglavo uvjeren da ne griješi. Ne treba razmišljati, jer stvari se tako i tako jednostavno dogode, a kada pogađaju drugog, nisu važne. Kada pogode nas, naše namjere dobro su opravdanje, naši neprijatelji su krivci, naš spas je čvrsta vjera.

Glupost se poigrava s narodima, zajednicama, društvima i ljudima i prikriva i opravdava posljedice. Neznanje, glupost i odsutnost razmišljanja o posljedicama ima posljedice. Glupost nije samo opasna, ona je opaka.

Banaliziranje zla koje se svodi na površno gađenje ne može razumjeti da kroz odškrinuta vrata, kao iz Pandorine škrinje, samo što nisu navalila zla i da je glupost samo najava toga. Nije važno što se uz smiješak skandira ”Za dom – spremni”, ”mi smo ustaše”, ili slavi Jasenovac kao mjesto razonode.

Nisam baš uvjeren da je znanje moć, ne vjerujem ni da je znanje dobro samo po sebi, no čvrsto sam uvjeren da je neznanje loše, da budalaštine nose sjeme zla i da ljudi mogu biti bolji

Slaviti Pavelića koji je potpuni luzer i politički slijepac, čak i izdajnik nacionalne stvari nije pitanje slabog pamćenja i povijesnog revizionizma, već je problem buđenja dubljeg banalnog zla gdje se uz podsmijeh zazivaju i gore bajkovite zvijeri.

Slaviti Francetića, Juru i Bobana nije neupućeni cinizam kojim se divljaci pretvaraju u heroje, jer rat opravdava bestijalnost. Ne radi se tu o povijesnoj točnosti; istina je irelevantna i ne može promijeniti čvrsti vrijednosni stav: moji su dobri, Hrvat ne može učiniti zločin, zna se tko je žrtva.

Ma to je sve samo pjena nad mutnom i zagađenom vodom. Kad se prihvati javno zagovaranje i ispovijedanje gluposti kao vrline, vrlinom uskoro postaje svaka budalaština. Zloba i zlo.

Često se pitamo kakva je to zemlja Hrvatska uz kojoj povremeno nastaju i šire se ideje koje nam ne služe na čast. Je li to nekakvo prokletstvo, urok ili jednostavna pogreška mentaliteta.

Baš ovo zadnje omiljeno je objašnjenje svih neuspjeha. Nema investicija jer naši ljudi spremaju novac u slamaricu, a ne kupuju dionice i ne ulažu ušteđevinu.

Korupcija je neiskorjenjiva, kažu, radi mentaliteta. Naš čovjek je kvarna roba. Mentalitet i politička kultura oportunizma i kukavičluka krivci su što uvijek pobjeđuju karakterno slabi, rijetko stručni i radišni, nekad pravi egzibicionisti, egzaltirani marginalci i fanatici.

Kakva je, zaboga, ta zemlja u koja se vjeruje u čuda i velike vođe, u kojoj čuda traju po nekoliko dana, u kojoj vođe blijede brže od papira starih knjiga.

Glupost se poigrava s narodima, zajednicama, društvima i ljudima i prikriva i opravdava posljedice. Neznanje, glupost i odsutnost razmišljanja o posljedicama ima posljedice. Glupost nije samo opasna, ona je opaka

Kakav je to sloj ljudi koji to koriste i još daleko veći koji to trpe?

Kakav je to hrvatski čovjek?

Ne, to nije neki čudak iz američkih filmova koji želi zavladati svijetom, to je samo prosječan čovjek mase, jedan od onih napravljenih od lego-kockica, isti kao stotine drugih s prazninom u plastičnoj glavi.

Naš čovjek.

On je podložan autoritetu i želi biti autoritet. Kruto se drži konvencionalnih vrijednosti. Zna da su feministkinje lezbijke. Zna da su Bizantinci podmukli jer su Srbi.

Nema kompromisa: naši su dobri, drugi sumnjivi. I neki naši lako postanu drugi jer im se izdaja ne prašta.

Voli stereotipe. Talijani lijepo pjevaju, ali su tetkice. Nijemci su glupi. Intelektualci su slabi ljubavnici. Intelektualci su blazirana elita koja ne razumije pravog hrvatskog čovjeka.

Hrvatski čovjek za sebe tvrdi da je vjernik. No u što vjeruje ne ispovijeda u crkvi. Vjeruje u novac i moć, veze i poznanstva, mito. Putuje na hodočašća. Sa župnikom je bio u Betlehemu, ali ne vidi zidove, ni Židove i Palestince, već žive jaslice, betlehemsku zvijezdu i tri kralja.

Zar ga urok tjera da vjeruje u sudbinu, čuda i Božji zagovor? Vjeruje iskreno i proglašava se praktičnim vjernikom, a zapravo računa da će mu to donijeti priznanje; a možda ipak nešto ima iza života. Rado bi se nagodio s Bogom ili tražio vezu preko nekog sveca.

Slaviti Francetića, Juru i Bobana nije neupućeni cinizam kojim se divljaci pretvaraju u heroje, jer rat opravdava bestijalnost. Ne radi se tu o povijesnoj točnosti; istina je irelevantna i ne može promijeniti čvrsti vrijednosni stav: moji su dobri, Hrvat ne može učiniti zločin, zna se tko je žrtva

Praktički je praznovjeran, čita horoskop i vjeruje u podzemna zračenja i skidanje uroka.

Fasciniran je prepoznavanjem popularnih ljudi, pa makar bili samo sudionici reality showa.

Oštro osuđuje kritičare države i društva – takve bi trebalo poslati odakle su došli, neka idu tamo gdje im se više sviđa.

Naš autentični narod mora biti čist, nezagađen sumnjama, nevjericom i polovičnom kolebljivom vjerom. Iako vjera tvrdi da je važniji duh, on vjeruje da su to moć i stvari. Voli rasipanje i oholo se diči bogatstvom stvari.

Želi imati poslušnu i atraktivnu ženu koja zna gdje joj je mjesto.

Ništa se ne događa slučajno. Iza svake nesreće stoje demonske sile, zapravo ljudi. Masoni, iluminati, Trilateralna komisija iako su lokalne udruge lovaca i pripadnici povijesnih satnija, župni uredi i folklorne skupine, a tek ogranci, gradske i županijske organizacije, na svom su terenu jači od Europske komisije, CIA-e i FSB zajedno.

No kad se radi o vješticama, prosječan čovjek bliži je Ivani Brlić nego Mariji Jurić. Malo čita. Iako se smatra patriotom, nikad nije čitao Radića, Gotovca, Tripala, pa čak ni Franju Tuđmana.

Čita Dona Browna, pa vjeruje da se tamo daleko, gdje se kroje planovi, na mjestima udaljenim, hladnim i bezdušnim bore Opus Dei i masoni, crpe se snage naroda, kuju planovi i stvaraju likovi naših odličnika.

Naš čovjek. On je podložan autoritetu i želi biti autoritet. Kruto se drži konvencionalnih vrijednosti. Zna da su feministkinje lezbijke. Zna da su Bizantinci podmukli jer su Srbi

Vjeruje se u zavjere. U tim centrima moći oni ne znaju ništa o nama, ali znaju sve o tome kako se zavode i kupuju naši ljudi, vode mediji, kako postaviti premijere i namjestiti izbore.

Nabrajati se može i dalje. Glupost je neiscrpna.

Ima li u tome sistema? Nekad je postati glup (ili lud) obrana od stvarnosti. Bijeg od osobne odgovornosti i krivnje.

Ne vidjeti kamo sve ide nesmotrena je nepažnja. A gruba nepažnja bliska je namjeri i krivnji.

Nisam baš uvjeren da je znanje moć, ne vjerujem ni da je znanje dobro samo po sebi, no čvrsto sam uvjeren da je neznanje loše, da budalaštine nose sjeme zla i da ljudi mogu biti bolji.

Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list

Za početak, ne bi bilo zgorega prisjetiti se nekih prijesnih, očevidnih činjenica.

U Zagrebu, su održane neofašističke demonstracije u kojima se izvikivalo nacistički slogan i pozivalo na protjerivanje jedne nacionalne manjine.

Koji tjedan ranije, skupina bukača nazvanih po jednoj terorističkoj organizaciji nasilno je prekinula skup u organizaciji te iste nacionalne manjine.

U Jasenovcu, nedaleko od koncentracijskog logora postavljena je spomen ploča na kojoj se citira povijesni slogan hrvatskih nacista.

U hrvatskim medijima, u ovom trenutku traje orkestrirane hajka protiv jednog hrvatsko-srpskog glumca zato što je o ratovima 90-ih iznio stavove koji nisu većinski. Jedan od portala koji predvodi tu hajku dobiva financiranje od hrvatskog vijeća za elektroničke medije.

U povjerenstvu ministarstva kulture koje daje potpore za književno stvaralaštvo nalazi se osoba koju je niz svjedoka identificirao kao mučiteljicu u logoru za zatvorenike u Lori.

Ako ovo nije dosta, onda nastavimo još.

Četiri godine neokonzervativne rekonkviste koju su poveli biskupska konferencija, Karamarko i veteranska oligarhija nisu se mogli tek tako utjerati u jastučnicu, pa perje i dalje leti okolo i zagađuje ekosistem

U ovom trenutku, hrvatska crkva, mediji, ali hrvatska diplomacija u ozbiljnoj su diplomatsko-medijskoj operaciji kojoj je cilj kanonizacija nadbiskupa koji je u 2. svjetskom ratu rukovodio ”prekrštavanjem pravoslavaca” (nasilnim prevođenjem pravoslavaca na katolištvo, opaska Autografa).

Jedan lijevi portal pred nekoliko je tjedana prebrojao da samo na javnom radijskom servisu u ovom trenutku teče trinaest novih vjerskih emisija, a javna TV došla je te faze da se u emisiju u kojoj se govori o problematici umjetne oplodnje kao ”stručnjake“ zove genetičara i – teologa.

Djeca koja ne pohađaju vjeronauk u hrvatskim školama i dalje moraju ustajati u cik zore, odlaziti na predsate i u protusmjenu, a dok njihovi kolege učenici slušaju vjeronauk klatare se hodnikom kao izopćene crne ovce.

Crkva i konzervativne organizacije uspjeli su minirati nužnu modernizaciju školstva, a sada tu borbu za školski status quo vode i iz matičnog ministarstva, gdje kao državni tajnik sjedi čovjek koji drži da su za loš uspjeh na PISA testovima u Hrvatskoj krivi mentalno zaostali i manjine.

Sve pobrojene činjenice su – treba to opet ponoviti – naprosto činjenice. Te činjenice govore i ideološkim trvenjima koja obilježavaju Hrvatsku u prvoj jeseni Plenkovićeve vlade.

Ljudi koji budu sutra – ili jednom, ubuduće – analizirali razdoblje Plenkovićeve vlasti, vjerojatno će se raspravljati je li Plenkovićev novi HDZ kreirao ovo ozračje, ili ga kolebljivo trpi, je li Plenković suučesnik ove konzervativne rekonkviste ili njena prva meta, je li njegov ”račanovski“ model ”odlučnog možda“ stvar osobne ideologije ili činjenice da se u ovom trenutku on Hasanbegovića i Božidara Alića boji više nego opozicije.

Kakav god bio odgovor na to pitanje, tu smo gdje smo.

Oni koji su vjerovali da će Plenković biti novi, ”niskobudžetski“ Sanader, te da će HDZ opet preći u fazu ”Hristos se rodi“, krivo su procijenili okolnosti.

Ne živimo više u 2004., nema više nekretninske bonance koja je financirala ideološki detant dvijetisućitih. Hrvatska više nije ni u statusu kandidata, ne treba se više pred Briselom pretvarati da je odlikaš. Ni sama EU nema više ne zrači onim liberalnim autoritetom koji je isijavala 2005. ili 2006., a i nju samu načeli su njihovi politički božidari-alići.

Četiri godine neokonzervativne rekonkviste koju su poveli biskupska konferencija, Karamarko i veteranska oligarhija nisu se mogli tek tako utjerati u jastučnicu, pa perje i dalje leti okolo i zagađuje ekosistem

Četiri godine neokonzervativne rekonkviste koju su poveli biskupska konferencija, Karamarko i veteranska oligarhija nisu se mogli tek tako utjerati u jastučnicu, pa perje i dalje leti okolo i zagađuje ekosistem.

Cijenu te revolucije već plaćamo, a plaćat ćemo je i još, kroz transfere pretorijanske nadarbine HVO-u u Hercegovinu, kroz klerikalizaciju medija i škole, kroz gluplje udžbenike, gluplju TV, nekritičku ceremonijalnost i gomilu ružnih spomenika.

Hrvatska je – ukratko – ušla u jugoslavensku 1973. ”Liberali“ su pali, reforme abortirane, ”crni val“ razjuren, društvo se počinje subnorizirati, a vidljive se ideološke pukotine žbukaju golemim spomenicima.

Očito nije slučajno što se upravo u tom, sumorno-olovnom ozračju koje podsjeća na europsku 1932. u Hrvatskoj pojavila stranka koja funkcionira kao ciljana crvena krpa zamišljena da konzervativnoj kulturi na usta namami pjenu.

Riječ je o stranci Nova ljevica koju su prošlog tjedna osnovali ljudi koje uglavnom cijenim u javnom radu, ljudi od kojih sam s nekima prijatelj, a kad kažem prijatelj ne znači nužno i politički istomišljenik.

Pojava Nove ljevice postigla je prvi, očekivani cilj.

Odmah je pobudila pavlovljevsku reakciju tzv. desne medijske scene. Riječ je o krugu ljudi koji u znatnoj mjeri čine bivši partijski hard-lineri, koji su u međuvremenu postali miljenici tribina u nadbiskupskim sjemeništima i vedete javne TV, a za neke od njih – poput Tihomira Dujmovića ili Joška Čelana – čovjek ima dojam da im je medijsko djelovanje tek nevoljki supstitut za nezgodnu okolnost da u 21. stoljeću Srbima ne mogu spaljivati kuće.

Ta očekivana i predvidivo plošna buka koja je popratila osnivanje Nove ljevice u drugi je plan, međutim, potisnula ono stvarno i bitno pitanje, te stvarnu političku pukotinu na kojoj i taj i slični projekti padaju ili prolaze.

Naime, pitanje – što je danas ljevica? I – je li ona uopće odgovor na ovo što se sad događa?

Ono što danas poznajemo kao hrvatsku neinstitucionalnu ljevicu nastalo je tijekom perioda Milanovićeve vlasti kao neka vrsta lijeve opozicije liberalnoj vlasti, opozicije koju je ta vlast dijelom i sama budžetski potpirivala, vjerojatno zato da sebi primiri savjest.

Bilo je to razdoblje kad je tobože ”lijeva“ vlada zapravo provela većinu onih ”desnih“ reformi koje ljevica mrzi. U tom se trenutku oko nekoliko kulturnih festivala, portala i fakulteta pojavila scena koja je djelovala na nekoliko područja. Ono najkreativnije je bilo kulturno, što uključuje i dobro odrađen posao na kanonizaciji i prezentaciji baštine socijalističkog modernizma.

Ne živimo više u 2004., nema više nekretninske bonance koja je financirala ideološki detant dvijetisućitih. Hrvatska više nije ni u statusu kandidata, ne treba se više pred Briselom pretvarati da je odlikaš. Ni sama EU nema više ne zrači onim liberalnim autoritetom koji je isijavala 2005. ili 2006., a i nju samu načeli su njihovi politički božidari-alići

Drugo područje je ono medijsko, gdje se ta scena nažalost svela na niz relativno dosadnih, monoloških i politbiroovski docirajućih medija u kojima su istomišljenici jedni drugima tumačili ono što već znaju.

Treće područje bilo je političko, gdje ta off-ljevica nije uspjela napraviti ništa, jer je bila odviše akademska, odsječena od svijeta rada i sindikata, a ideološka dioptrija priječila ih je da vide ozbiljne probleme javnog sektora i institucionalne kulture.

Jedini kratkoročno uspješni projekt te ljevice bio je kratkovječni ORaH Mirele Holy, i to naprosto zato što je to bio projekt koji je priznao istinu: da publika ljevice više nisu radnici i siromasi, nego obrazovana, sekularna urbana buržoazija.

Svima njima- međutim- jedno je bilo zajedničko: da im je ”prirodni“ ideološki neprijatelj liberalizam, a konkretni im je lokalni neprijatelj bio SDP. Ta ljevica dugo uopće nije opažala uspon nove desnice: neki njeni ideolozi čak su pisali da liberali tu desnicu prenapuhuju.

Sve dok se ”prenapuhana“ desnica nije vratila. A kako se neprijatelj promijenio, promijenilo se i oruđe kojim mu se suprotstavljate.

Da je tako, shvatio sam pred nekoliko mjeseci kad sam sa većim društvom sjedio u zagrebačkom klubu MaMa, inače ljevičarskom, kontrakulturnom leglu koje organizira programe ekonomije dijeljenja, alternativnog softvera, politički angažiranog filma, te – općenito – važi za ”crveno“ žarište lijeve scene.

Pričao sam te večeri s jednim od značajnih aktera hrvatske aktivističke scene koji mi je – ne bez ironije – rekao: evo vidiš, svi ovdje bi trebali biti pankeri i ljevičari, a svi su glasali za Pametno.

Krug ljudi iz bastiona ”crvene“ kontrakulture glasao je – ukratko – za jednu tvrdo, tehnokratski liberalnu stranku koja ima ekonomski program koji je po mnogo čemu desno-liberalniji od HDZ-a, te kojoj je donator u kampanji bila Martina Dalić.

Pitate – zašto? Zato jer je Pametno zajahalo na temama koje su njima bile goruće važne: žestoko su se identificirali uz Jokićev kurikulum, te založili za odvajanje vjeronauka i javnih škola. Sekularno građanstvo prepoznalo je – ne bez razloga – da je gorući ideološki problem koji ih u ovom času tišti prodor klerikalizma u školu, medije i politiku.

Identificirali su tko je najpodesniji štit protiv toga, i zaključili da su to – liberali. Pravi liberali – dakako – a ne ona žalosna hrvatska stranka koja se zove liberalnom, a koalira s Ladislavom Ilčićem.

U Hrvatskoj, kao i u Poljskoj i u Mađarskoj, mi imamo posla s jednom vrstom light (ili: ne nužno light) fašizma koji je u međuvremenu našao novovjeke ”Židove“. A kad se pojavi fašizam, onda je to stvar koja se tiče i lijevih, i liberala i stvarnih (ne: hrvatskih) demokršćana

Ovaj mali ”case study“ govori – zapravo – o cijeloj ideološkoj dinamici Hrvatske u trenutku kad nastaje Nova ljevica.

U Hrvatskoj, kao i u Poljskoj i u Mađarskoj, mi imamo posla s jednom vrstom light (ili: ne nužno light) fašizma koji je u međuvremenu našao novovjeke ”Židove“.

A kad se pojavi fašizam, onda je to stvar koja se tiče i lijevih, i liberala i stvarnih (ne: hrvatskih) demokršćana.

Kad se ide na slabije, onda je i lijevom i desnom dužnost da stavi ruku između rulje i slabijih. Borba protiv fašizma nije stvar ideologije: borba protiv fašizma je stvar kućnog odgoja.

To je nešto što čovjek – kako je jednom napisao Boris Buden – može naučiti iz dobrih američkih vesterna. To je nešto što može naučiti i iz filmova meni najmilijeg hrvatskog klasika, Branka Bauera.

U tim okolnostima, sekularna i ne-nacionalistička Hrvatska zbiti će se i još dugo zbijati iza najšireg kaputa liberalizma: naprosto zato što im liberalizam kako-tako jamči da im biskupi neće zavući prste u katodnu cijev, udžbenike, epruvetu i postelju.

U toj priči – strah me – ljevica će imati rubnu ulogu. Ljevica je za one sretnije: za one koji imaju ”sretnije“ probleme. Samo one ekonomske, a ne civilizacijske.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Reakcija Antifašističke lige RH na privođenje aktivista Inicijative mladih za ljudska prava na informativni razgovor

U demokratskoj državi u čijim temeljima su vrijednosti na kojima je izgrađena EU pa i država u čijem Ustavu je ZAVNOH, na informativni razgovor u policiju bile bi pozvane osobe koje u neposrednoj blizini najstrašnijeg ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata postavljaju ploču na kojoj piše “Za dom – spremni”.

U današnjoj Hrvatskoj oko takve blasfemije Vlada RH osniva komisiju, a policija privodi aktiviste iz Inicijative mladih za ljudska prava koji su prosvjedovali protiv te sramote prekrivši ploču s vrlo adekvatnom porukom onima koji su ploču postavili.

Antifašitička liga RH daje punu podršku Inicijativi mladih za ljudska prava i traži od Vlade RH da zauzme jasan stav oko znakovlja koji veličaju ustaški zločinački režim i da se ploča s natpisom “Za dom -spremni” u najkraćem vremenu ukloni iz Jasenovca

Antifašitička liga RH daje punu podršku Inicijativi mladih za ljudska prava i traži od Vlade RH da zauzme jasan stav oko znakovlja koji veličaju ustaški zločinački režim i da se ploča s natpisom “Za dom -spremni” u najkraćem vremenu ukloni iz Jasenovca.

Za Antifašističku ligu RH

Zoran Pusić
Eugen Jakovčić

Taman kad sam odlučila kako ću pisati o agresivnim televizijskim reklamama trgovačkih lanaca, što neprirodnom, do neba iritantnom dernjavom najavljuju akcije i karmenadle po džabe, o silovanju teleprodavatelja koji sinkronizirano na svim televizijama i programima nude madrace, deke, jastuke, tenisice, pojaseve za kičmu, čudotvorna kozmetička pomagala, male kućanske aparate i koješta drugo što će godinama, prije odlaska u podrum, skupljati prašinu na vrhu ormara i kuhinjskih elemenata – naiđoh na vijest dana.

Priznajem, iritantniju i tužniju od provincijskih prezentera čudotvornih pomagala i mesa po ništa koji me u pravilu tjeraju na pritiskanje crvenog gumba na daljinskom upravljaču.

Policija u Novskoj privela je na obavijesni razgovor ni manje ni više nego predstavnike Inicijative mladih za ljudska prava.

Zašto? Zato jer su preko ploče u Jasenovcu na kojoj se bahato šepuri ustaški pozdrav “Za dom – spremni” prelijepili pismo, poruku udrugama HOS-a.

U pismu između ostaloga kažu kako nam je hrvatska utemeljena na demokratskim načelima i da se jasno odredila kontra svih nedemokratskih, totalitarnih, neslobodnih, rasističkih i fašističkih nastojanja.

Ploču razdora u Jasenovcu nitko se zasad ne usuđuje razbiti, iako bi po meni svako obilježje koje veliča na bilo koji način zločinački ustaški režim, pa makar mimikriran žrtvama Domovinskoga rata, valjalo jednom za svagda razbiti u paramparčad, na komadiće.

Smatraju, potpuno opravdano, da su HOS-ovci ovom strašnom pločom, odnosno isticanjem simbola mržnje stali protiv temeljnih postulata Republike Hrvatske.

No, meni osobno najjači je dio pisma koji govori o instrumentalizaciji smrti suboraca za promociju nastojanja suprotnih načelima hrvatskoga Ustava.

I doista, što je ova sramotna jasenovačka ploča nego iritantno vrištanje kojim se pokušava skrenuti pažnja javnosti na nekvalitetan, truo politički proizvod koji je svoju prođu mogao imati samo u gladnim, crno-bijelim ratnim vremenima, vremenima mržnji i podjela koje postavljači ploče na jasenovačkom stratištu beskrupuloznom zloupotrebom mrtvih ponovo prizivaju.

Što se više deru i uvjeravaju u ispravnost svog suludog čina, sve su mi gadljiviji i neprihvatljiviji. Kakva je to počast mrtvim braniteljima koja vrijeđa žrtve jasenovačkog logora smrti, zaziva nove podjele, sukobe i mrtve?

Što o ustaškom pozdravu misli Ustavni sud pokazao je u slučaju nogometaša Šimunića smatrajući da mu je sloboda izražavanja opravdano ograničena. O spornome pozdravu na jasenovačkoj ploči izjasnio se i Odbor za Ustav Hrvatskoga sabora. Odluka nedvojbeno veli kako je ploča uvreda za žrtve logora i da ju valja ukloniti.

Mladi ljudi iz Inicijative koji nisu sudionici ni Drugog svjetskog rata ni Domovinskoga sramotnim i krajnje obeshrabrujućim nazivaju izostanak reakcije vlasti i institucija koje su jednostavno trebale sankcionirati takav jedan čin.

A što radi naša policija, ustrašena vječnim koketiranjem vlasti s nečasnom poviješću? Privodi “dobre dečke” na obavijesne razgovore. Agresivne i zle manipulatore prošlošću koji se ne libe ni smrt suboraca koristiti za jeftinu političku reklamu uporno pušta na miru. Dokad?

Ne da institucije nisu sankcionirale one koji su zloupotrijebili pogibiju branitelja i namontirali spomen-ploču spornoga sadržaja, već su postupile potpuno obrnuto od zahtjeva saborskoga Odbora za Ustav. Na obavijesni razgovor u policijsku postaju u Novskoj priveli su predstavnike Inicijative mladih za ljudska prava. Morali su policiji objašnjavati zašto su preko ploče koju očito, jer već tjednima stoji, nitko ne kani skinuti prelijepili pismo – poruku HOS-ovcima.

Policija će, ako vjerujemo medijima koji su o tome izvještavali, prijavu proslijediti Državnome odvjetništvu, a u Inicijativi očekuju da ih se tereti za kazneno djelo. Jedan od policajaca objasnio im je, naime, kako bi mogli odgovarati za oskvrnuće spomen-područja.

Čitam i ne vjerujem.

”Za dom – spremni” ne skrnavi Spomen-područje Jasenovac iako je postavljeno u neposrednoj blizini stratišta, ali njegovo prekrivanje je kažnjivo. Uvreda na tisuće Židova, Roma, Srba i Hrvata nepoćudnih političkih uvjerenja brutalno i sistematski ubijanih u Jasenovcu nije za sankcioniranje, a hrabri čin neopterećene mladosti jest.

Kao u kakvoj komediji zabune (premda je ovo prije tragedija) umnožavaju se apsurdi u ovoj zemljici trajno zaraženoj mržnjom i ludilom. Represivni aparat ponavlja vukovarski model. Tamo nisu bili krivi razbijači ćiriličnih natpisa na institucijama, već oni koji su u ime suživota, demokracije i tolerancije na institucije postavljali ploče.

Ploču razdora u Jasenovcu nitko se zasad ne usuđuje razbiti, iako bi po meni svako obilježje koje veliča na bilo koji način zločinački ustaški režim, pa makar mimikriran žrtvama Domovinskoga rata, valjalo jednom za svagda sasuti u paramparčad. Razbiti na komadiće.

Sva je sreća da je stasala nova generacija koja će nepotrebne relikvije sramne nam prošlosti izvaditi iz stranačkih vitrina i ormara. Po svemu sudeći, spremni su pospremiti i “Za dom – spremni”

A što radi naša policija, ustrašena vječnim koketiranjem vlasti s nečasnom poviješću? Privodi “dobre dečke” na obavijesne razgovore. Agresivne i zle manipulatore prošlošću koji se ne libe ni smrt suboraca koristiti za jeftinu političku reklamu uporno pušta na miru.

Sva je sreća da je stasala nova generacija koja će nepotrebne relikvije sramne nam prošlosti izvaditi iz stranačkih vitrina i ormara. Po svemu sudeći, spremni su pospremiti i “Za dom – spremni”.

Za početak ga prekriti upozoravajućim pismom, a kasnije, vjerujem, dubokim slojem podrumske prašine…

Dotad za sve koji relativiziraju zločinački karakter NDH i ne shvaćaju svu besramnost postavljanja spomen-ploče takva sadržaja u blizini jasenovačkog stratišta ostaje nam crveni gumb na daljinskome.

Zdravlja radi valja ga dosljedno pritiskati.