Reakcija Antifašističke lige RH na privođenje aktivista Inicijative mladih za ljudska prava na informativni razgovor

U demokratskoj državi u čijim temeljima su vrijednosti na kojima je izgrađena EU, pa i država u čijem Ustavu je ZAVNOH na informativni razgovor u policiju bile bi pozvane osobe koje u neposrednoj blizini najstrašnijeg ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata postavljaju ploču na kojoj piše “Za dom – spremni”.

U današnjoj Hrvatskoj oko takve blasfemije Vlada RH osniva komisiju, a policija privodi aktiviste iz Inicijative mladih za ljudska prava koji su prosvjedovali protiv te sramote prekrivši ploču s vrlo adekvatnom porukom onima koji su ploču postavili.

Antifašitička liga RH daje punu podršku Inicijativi mladih za ljudska prava i traži od Vlade RH da zauzme jasan stav oko znakovlja koje veliča ustaški zločinački režim i da se ploča s natpisom “Za dom -spremni” u najkraćem vremenu ukloni iz Jasenovca

Antifašitička liga RH daje punu podršku Inicijativi mladih za ljudska prava i traži od Vlade RH da zauzme jasan stav oko znakovlja koje veliča ustaški zločinački režim i da se ploča s natpisom “Za dom -spremni” u najkraćem vremenu ukloni iz Jasenovca.

Za Antifašističku ligu RH

Zoran Pusić
Eugen Jakovčić

Tihomir Ponoš

Došlo neko takvo vrijeme (napisao bi Igor Mandić) da se veliki trgovački lanci reklamiraju tako što svoje mušterije obavještavaju da ne rade blagdanom.

Tu reklamnu nišu nanjušio je netko u Kauflandu i taj se trgovački lanac u posljednje vrijeme, uoči svakog blagdana, reklamira činjenicom da na praznik ne radi.

Dakle, da na taj dan nitko ne može ući u njihove trgovine, kupovati i trošiti novce. No, osim toga, oni se reklamiraju činjenicom da zaposlenici Kauflanda na praznik praznuju, za razliku od većine ostalih trgovačkih lanaca u kojima (barem u većim i velikim trgovinama) zaposleni na praznik rade.

Sama činjenica da se netko reklamira ovako kako to čini Kaufland, pokazuje dokle se dotjeralo s apsurdom zvanim rad nedjeljom i praznikom u Hrvatskoj.

Ponetko iz Crkve je prije više do deset godina o njima nešto šaputao, sindikati o njima ne govore jer sindikati u privatnom sektoru su slabi i nerazvijeni, a stranke ljevice, bez obzira radi li se o velikoj stranci ljevice kakav je SDP ili o novonastaloj poput Nove ljevice, pitanje rada u neradne dane ne smatraju važnim

Sama činjenica da gotovo nitko relevantan ne ukazuje na činjenicu da se u Hrvatskoj radi i svetkom i petkom, i nedjeljom i blagdanom, da ne rade samo zaposleni u službama koje nužno moraju funkcionirati, već da se zaposleni u djelatnostima (primjerice trgovini) koje ne moraju svoje usluge nužno pružati nedjeljom raubaju do iznemoglosti, omogućila je trgovačkom poduzeću takvu reklamu.

Njome zapravo žele stvoriti dojam da su humani, da svojim zaposlenicima omogućavaju da praznikom praznuju, o svojim konkurentima se ne izjašnjavaju, ali jasno je da je žaoka usmjerena prema konkurenciji koja nema takvu praksu radnog vremena na praznike.

O ljudima, posebno u trgovini, koji moraju raditi i nedjeljama i praznicima, ne brine nitko.

Ponetko iz Crkve je prije više do deset godina o njima nešto šaputao, sindikati o njima ne govore jer sindikati u privatnom sektoru su slabi i nerazvijeni, a stranke ljevice, bez obzira radi li se o velikoj stranci ljevice kakav je SDP ili o novonastaloj poput Nove ljevice, pitanje rada u neradne dane ne smatraju važnim.

Objašnjavati im da je u počecima organiziranog radničkog pokreta jedan od temeljnih zahtjeva bio uređenje i ograničenje radnog vremena vjerojatno je besmisleno, bez obzira radi li se o Davoru Bernardiću ili Draganu Markovini.

A radno vrijeme je nužno urediti i ograničiti zbog neotuđivog ljudskog prava na odmor.

Objašnjavati im da je u počecima organiziranog radničkog pokreta jedan od temeljnih zahtjeva bio uređenje i ograničenje radnog vremena vjerojatno je besmisleno, bez obzira radi li se o Davoru Bernardiću ili Draganu Markovini

I tako dok ljevica ne uočava (ili ne želi uočiti da se nekome, izvan svijeta politike, iz svijeta biznisa, ne zamjeri) socijalnu nepravdu koja se zbiva već godinama, dok ne uočava politički i birački potencijal u tome, a Crkva mudro šuti jer donacije pojedinog velikog poduzetnika vjerojatno nadmašuju milodare koje bi dali vjernici koji nedjeljom ne mogu u Crkvu jer moraju na radno mjesto, netko sasvim neočekivan odlučio je, barem za praznike, utrčati na taj teren.

Rad trgovina nedjeljom i praznicima nepotreban je i štetan. Zaposleni u trgovačkim lancima službeno imaju pravo na odmor, a to pravo uvelike im se uskraćuje.

Oni, eventualno, mogu biti sretni zato što trgovine nedjeljom i praznikom rade skraćeno pa se povremeno dogodi da oni nisu u dežurnoj smjeni.

Potpuno je nemoguće dokučiti zašto trgovine u velikom broju rade nedjeljom, što bi se dogodilo ako netko ne bi mogao kupiti prašak za rublje nedjeljom, a može ga, i to doista nije komplicirano, kupiti u ostale dane u tjednu.

Takav masovan nepotreban rad nedjeljom je i socijalno štetan. Tisućama ljudi koji rade umjesto da se odmaraju trpi socijalni i obiteljski život. Naprosto, mnogi od tih ljudi nemaju dovoljno vremena ni za sebe, a kamo li za svoje obitelji, prijatelje, interese, hobije.

Nema naznaka da će se išta promijeniti u sad već ustaljenoj praksi rada nedjeljom i praznikom, ali to ne znači da na problem ne treba ukazivati, možda jednog dana nešto dopre do važnih ušiju u ovoj zemlji.

Crkva mudro šuti jer donacije pojedinog velikog poduzetnika vjerojatno nadmašuju milodare koje bi dali vjernici koji nedjeljom ne mogu u Crkvu jer moraju na radno mjesto, netko sasvim neočekivan odlučio je, barem za praznike, utrčati na taj teren

Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog teme koja je bila često spominjana u izbornoj kampanji, a za koju Vlada tvrdi da joj je iznimno važna, a to je demografija.

Anđelko Akrap, demograf s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, u nizu je radova ukazao na to da je radno vrijeme, posebno u sektoru trgovine, važan razlog odgode odluke o rađanju djece.

Zaposlenost žena u trgovini uz radno vrijeme koje je često i sedmodnevno ”ne pogoduje obiteljskom životu i obeshrabruje mlade žene da imaju željeni broj djece”, pisao je Akrap u članku ”Sektor zaposlenosti žena i fertilitet u Hrvatskoj” objavljenom u Društvenim istraživanjima prije pet godina.

U tih pet godina jedino što se promijenilo jest to da je netko nanjušio da se može reklamirati time da ne radi praznikom.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Nezadovoljna rezultatom međunarodne arbitraže, hrvatska država namjerava od mađarskog MOL-a otkupiti udio Ine koji im je prije desetak godina sama prodala.

Vlast je nepokolebljiva u toj namjeri, a opozicija je usrdno podržava, jer i jedni i drugi prirodno žele da naši građani na crpkama dobiju najbolju moguću uslugu, da jedna nepatvoreno hrvatska kompanija pravim Hrvaticama i pravim Hrvatima prodaje prvorazredno gorivo po gotovo smiješnim cijenama.

Jednom kad Ina ponovno bude naša, hrvatski će čovjek natočiti do vrha i poći da plati, a prodavač, jedan mlađi, pristojni, naočiti momak njegovanih brčića, odmah se vidi da je naš, će ga upitati:

“Samo gorivo?”

“Samo gorivo”, odgovorit će mušterija.

“Imamo čokoladu s rižom na popustu”, upozorit će svejedno zaposlenik crpke pokazujući stalak kraj blagajne. “Dva komada za trinaest kuna.”

Vlast je nepokolebljiva u toj namjeri, a opozicija je usrdno podržava, jer i jedni i drugi prirodno žele da naši građani na crpkama dobiju najbolju moguću uslugu, da jedna nepatvoreno hrvatska kompanija pravim Hrvaticama i pravim Hrvatima prodaje prvorazredno gorivo po gotovo smiješnim cijenama

“Ne bih, hvala.”

“Vaše cijenjeno ime, molim?”

“Oprostite?” zbunit će se mušterija.

“Kako se zovete?” ponovit će prodavač.

“Srđan. Zašto?”

Popust za katolike

Onaj za blagajnom će se zamišljeno namrštiti.

“Vi ste, Srđane, Hrvat?”

“Tako je.”

“A kako vam se, ako smijem upitati, roditelji zovu?”

“Zvonimir i Kata.”

“Oh, onda dobro”, uzdahnut će prodavač olakšavajuće, kuckajući nešto po tipkovnici.

“Ne razumijem”, kazat će Srđan još uvijek ne shvaćajući.

“Imate pravo na dvadeset pet posto popusta.”

“A je li? To je nešto novo?”

“Otkad smo vratili kompaniju u hrvatske ruke”, objasnit će onaj s brčićima, “Hrvatima je gorivo za četvrtinu jeftinije.”

“O?! Pa, svaka čast! A ima li možda neki popust za katolike?”

Sve će na Ininim crpkama, ne samo gorivo, već i motorna ulja, prezervativi, žvake bez šećera, voda s limunom i čips s paprikom, za Hrvate i katolike biti povoljnije nego za Šveđane i protestante, a o pravoslavnim Srbima da i ne govorimo

“Kako ne, ako imate krštenicu…”

“Slučajno, baš imam. Prije nekoliko dana mi je trebala za građevinsku dozvolu”, uzviknut će zadovoljno Srđan i izvaditi dokument iz džepa, a zatim i otvoriti galeriju u mobitelu.

“A tu je i slika mene, žene i maloga s don Mladenom lani kad nam je došao blagosloviti kuću.”

“Krštenica će biti dosta.”

“Ne bih se htio hvaliti, ali ja sam i branitelj”, reći se onda Srđan ponosno, vraćajući krštenicu u džep.

“Dvjesto sedamdeset dana u borbenom sektoru. I još sam fasovao pe-te-es-pe.”

“Pe-te-es-pe i dvjesto sedamdeset dana u borbenom sektoru”, ponovit će momak s druge strane zadivljeno, pa otkucati još nekoliko brojki i shvatiti:

“Čovječe! Sa svim popustima, ispada da ne morate ništa platiti. Dapače, mi vama moramo vratiti trinaest kuna i dvadeset dvije lipe.”

“Pa, da znate, sad bih i mogao uzeti one čokolade s rižom”, zaključit će nasmijano Srđan, uzimajući dva mala omota sa stalka.

Jeftiniji prezervativi i žvake

Ovakve ćemo prizore uskoro gledati kad Ina ponovno bude stopostotno hrvatska i prvenstveno u njezinu poslovanju postane zaštita naših nacionalnih interesa.

Sve će na Ininim crpkama, ne samo gorivo, već i motorna ulja, prezervativi, žvake bez šećera, voda s limunom i čips s paprikom, za Hrvate i katolike biti povoljnije nego za Šveđane i protestante, a o pravoslavnim Srbima da i ne govorimo.

Državna naftna kompanija krasno će skrbiti o svojim građanima, mnogo bolje nego što to čine privatni Petrol, Tifon, Crodux ili Lukoil.

Ili, možda neće. Mnogo je ipak vjerojatnije da će gorivo, kao i dosad, svi prodavati za istu cijenu, koju lipu gore ili dolje, a ono Inino čak i neće biti najkvalitetnije.

No, gdje je onda u ovome svemu nacionalni interes?

Jedino što će Hrvati zapravo dobiti, jedini nacionalni interes koji će se ovom kupovinom ostvariti, je da će Božo Petrov ili Andrej Plenković u Ininoj Upravi lakše zaposliti nekakve svoje glupe kumove

Zašto bi se itko od nas trebao radovati da je premijer Andrej Plenković odlučio otkupiti natrag Inine udjele od Mađara, i zašto i Božo Petrov i Ivan Bulj i Davor Bernardić redom drže kako je to izvanredna zamisao?

U četvrt stoljeća kako, evo, živimo u kapitalizmu, u bezbroj primjera smo mogli naučiti da je hrvatskim građanima savršeno svejedno, ne ide im ni u džep ni iz džepa, ako ih zapošljava Hrvat, Nijemac, Talijan ili Arapin. Naprotiv, nije neobično da su strani poslodavci i milosrdniji od naših, a i roba koju nude često je bolja od robe poduzeća u hrvatskom vlasništvu.

Tko god sutra bude vlasnik Ine, i dizel i super ostat će nepromijenjeno loši i skupi. Kupimo li Inu natrag, državna će blagajna ostati siromašnija za dvije milijarde dolara, a ni Inini zaposleni ni mušterije od toga neće imati baš ništa.

Jedino što će Hrvati zapravo dobiti, jedini nacionalni interes koji će se ovom kupovinom ostvariti, je da će Božo Petrov ili Andrej Plenković u Ininoj Upravi lakše zaposliti nekakve svoje glupe kumove.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Dragan Markovina

Priopćenje Nove ljevice u povodu najave Vlade o otkupu dionica u vlasništvu strateškoga partnera INA-e

Nova ljevica smatra da je za situaciju u kojoj se našla INA u prvom redu odgovorna Vlada HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom, a potom i sljedeće vlade koje su nečinjenjem, a možda i potajnim činjenjem, prouzročile sadašnje nepovoljno stanje te nekad svjetske kompanije.

Nova ljevica smatra da INA-u treba vratiti u vlasništvo Republike Hrvatske, ali isključivo pod uvjetom da Vlada ima detaljno razrađen plan što s njom učiniti u organizacijskom i strateškom smislu. Prije najavljene energetske strategije, Nova ljevica traži od Vlade iscrpan i konkretan plan promjene organizacijske i rukovodne strukture u INA-i.

Nova ljevica zahtijeva da Vlada – uz pomoć domaćih i inozemnih ekonomskih, energetskih i pravnih eksperata – hitno osmisli plan i viziju rada i organizacije INA-e za predstojeće srednjoročno razdoblje te potom odmah započne pregovore s MOL-om.

Nova ljevica smatra da je za situaciju u kojoj se našla INA u prvom redu odgovorna Vlada HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom, a potom i sljedeće vlade koje su nečinjenjem, a možda i potajnim činjenjem, prouzročile sadašnje nepovoljno stanje te nekad svjetske kompanije

Taj plan mora,u prvom redu, obuhvatiti:

promjenu energetske paradigme INA-e i njezino pretvaranje iz naftne u cjelovitu energetsku kompanijupromjenu postojećih segmenata djelatnosti (organizacijskih vertikala) i uvođenje nove vertikale koja naglašava INA-u kao kompaniju koja sudjeluje u energetskoj tranziciji i promicanju obnovljivih izvora energije (posebice geotermalnih izvora i geotermalnih elektrana, kao i razvoj biogoriva);

modernizaciju rafinerija i uvođenje novih goriva kako se ne bi ponovio slučaj rafinerije u Bosanskom Brodu, koja negativno utječe na ekološki sustav rijeke Save, Slavonskoga Broda i okruženja, ugrožavajući zdravlje i život građana.

Nova ljevica zahtijeva da se razrada cjelokupnoga projekta temelji na načelu očuvanja radnih mjesta (s posebnim fokusom na Rafineriju Sisak) te načelu suradnje sa svim sindikatima u INA-i.

Nova ljevica očekuje da se u tom planu posebno vodi računa o stvaranju uvjeta za povratak iskusnoga stručnoga kadra nekadašnje INA-e i Naftaplina, svih profila i zanimanja, koji je zbog politike Vlade prema INA-MOL-u bio prisiljen potražiti radna mjesta diljem svijeta.

Nova ljevica očekuje da se u tom planu posebno vodi računa o stvaranju uvjeta za povratak iskusnoga stručnoga kadra nekadašnje INA-e i Naftaplina, svih profila i zanimanja, koji je zbog politike Vlade prema INA-MOL-u bio prisiljen potražiti radna mjesta diljem svijeta

Nova ljevica još jednom skreće pozornost na promašenost hrvatske politike prilikom privatizacije INA-e i nadziranja rada strateškoga partnera u posljednjih trinaest godina, za što posebnu odgovornost snose vlade na čelu s HDZ-om.

Nova ljevica se u svom djelovanju zauzima za načela održivosti i energetske tranzicije, ukazujući da će fosilna goriva i kompanije koje se isključivo na njih oslanjaju u doglednom vremenu izgubiti energetski primat.

S druge strane, Nova ljevica ukazuje na potrebu za otvaranjem novih radnih mjesta i za zapošljavanjem novih kadrova koji dolaze s tehničkih, prirodoslovnih, društvenih i humanističkih fakulteta.

Nova ljevica stoga naglašava neophodnost suvremenog, strateškog i društveno solidarnog promišljanja budućnosti INA-e, tim više što je, osim energetske budućnosti zemlje, u pitanju više od 10.000 radnika u INA-i i društvima povezanima s tim nekadašnjim energetskim, tehnološkim i ekonomskim divom, nekoć uglednom svjetskom kompanijom, a sada bačenom na koljena.

Za Novu ljevicu:
Dragan Markovina, predsjednik

Ima nas raznih. Jedni se igraju u pijesku, drugi smišljaju kule. Jedni se utrkuju autićima, drugi se igraju skrivača. Jedni se nabacuju pijeskom, drugi mirno slažu igračke. A ima ih koji sjede sa strane i motre (i kadikad kopaju nos – veli Srećko). Baš kao djeca.

Tek što su ulozi i posljedice nešto veći, kadikad pogubniji, no igra je ista.

Teško da postoji ”dobar“ i ”loš“ odgoj. Samo oni koji vole i oni koji to najčešće ne znaju. A ni jedni ni drugi ne mogu jamčiti da će im djeca biti dobri ljudi.

Rijetko što se dobiva po zasluzi, a sve se prima u milosti.

Nema ”lijevih“ i ”desnih“, nego samo onih koji su odgovorni i onih koji, kadikad ili često, lažu.

Ne postoje oni koji su trajno u pravu ili oni koji su trajno u krivu. Samo svjesni i manje svjesni.

Nije za priznavati hijerarhiju moći. Postoje tek oni koji moć prisvajaju ili je se boje te oni koji su od nje slobodni.

Život ne dopušta izbore ”ili-ili“. Najčešće uključuje ”i-i“. Poput kiše i sunca jednakih za sve. Poput Krista koji u sebi spaja i božansko i ljudsko da bismo i mi bili

Ne postoji bitna razlika između kršćana, muslimana i Židova, ili monoteista i politeista, ili onih koji vjeruju i onih koji kažu da ne vjeruju. Samo je onih koji žive u slobodi svoje savjesti i onih koji odgovornost za tu slobodu ne žele doista preuzeti.

Nema Boga na nebu ako ga nije u meni.

Nije dobrih i loših ljudi. Samo onih koji traže i onih koji misle da su našli. Onih koji trajno vide dobro i onih koji svemu vide negativnu stranu.

Nije starosjedilaca i izbjeglica – svi smo izbjeglice na ovom svijetu.

Ne postoji takvo što kao što su mir i rat. Tek mir jest i oni koji ga prihvaćaju ili ne.

Razlika je između posla i rada. Jedni imaju jedno, drugi drugo, neki ni jedno, a sretnici oboje.

Nema ljubavi u braku i izvan braka. Tek je ljudi koji se vole i poštuju te onih koji se ni vole ni poštuju.

Nema razlike između ja i ti. Tek ja koji ne poznaje razliku i ja koji od te razlike proizvodi odvajanje.

Bolest i zdravlje nisu strogo odijeljeni. Zdravih je koji su povremeno bolesni i bolesnih nesvjesnih svojega zdravlja što ne ovisi o slabostima tijela.

Podjela na djetinjstvo i starost arbitrarna je. Postoje tek djetinjstvo kakvo ne poznaje starost i starost kakva je zaboravila vlastito djetinjstvo.

Ne dijelimo se na žive i mrtve. Samo na one koji žive i one koji ne žive.

Ne postoji cilj putovanja, nego tek putovanje kakvo se ozbiljuje kao cilj. Tek oni koji znaju da su na putu i oni koji misle da stižu.

Ne postoji bitna razlika između kršćana, muslimana i Židova, ili monoteista i politeista, ili onih koji vjeruju i onih koji kažu da ne vjeruju. Samo je onih koji žive u slobodi svoje savjesti i onih koji odgovornost za tu slobodu ne žele doista preuzeti

Nije usamljenih i koji to nisu – svi smo sami. Tek, jedni prigrljuju svoju samoću u tišini, a drugi ju pune opiranjem, strahom i bukom. Samo je u Bogu odmor.

Nema želja koje će se ostvariti i onih koji to neće. Samo onih koje su potražnja i onih koje su prihvaćanje. Bol nikoga neće zaobići, ali patnja može.

Nije bitne razlike između volje Božje i volje ljudske. Samo život koji teče svojim tokom. I ne opiremo li mu se, kad-tad, ukoliko smo strpljivi, pobrine se sam za se.

Ne postoji bijelo i crno. Samo svjetlost i tama koji se prožimaju i oko koji to vide.

Nada nije ufanje u svjetlo nakon tame, nego svjetlost usred tame.

Prvi je dar života, drugi ljubavi, a treći razumijevanja.

Život ne dopušta izbore ”ili-ili“. Najčešće uključuje ”i-i“. Poput kiše i sunca jednakih za sve. Poput Krista koji u sebi spaja i božansko i ljudsko da bismo i mi bili.

Ne postoji staro i novo vrijeme. Samo sada.

Baš kao za djecu. Tek što su ulozi i posljedice nešto veći, kadikad pogubniji, no igra je ista.

Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list

Točno se može identificirati trenutak kojim je otpočelo presudnih stotinu dana u političkoj karijeri Andreja Plenkovića. Taj se trenutak dogodio u 18 sati poslijepodne, 28. svibnja 2016. Dogodilo se u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski, tijekom popodnevne sesije 18. općeg izbornog sabora Hrvatske demokratske zajednice.

Bio je to onaj izborni sabor kojeg će se mnogi u HDZ-u – i to s puno razloga – dugo još sjećati obliveni stidom. U tom trenutku, tog 28. 5. 2016., novine su već objavile sadržaj ugovora savjetničke tvrtke Drimia, ugovora iz kojeg je postalo razvidno da je predsjednik HDZ-a Karamarko od mađarskog MOL-a dobivao novac te da je MOL tim novcem kupovao njegovu naklonost u sporu Hrvatske i MOL-a oko INA-e.

Premda im je šef faktički uhvaćen s prstima u pekmezu, premda je Karamarkovu situaciju teško bilo opisati ikakvom drugom riječju osim riječju korupcija, i premda su ih tih posljednjih dana maja zbog toga već počeli napuštati koalicijski partneri, HDZ se tog maja činio nepomućeno monolitnim.

Stranački sabor u Lisinskom protjecao je u znaku usiljenog, neumjesnog jedinstva. Jednodušna stranačka armija od 90 tisuća članova netom je izabrala Karamarka po drugi put za predsjednika stranke. U stranačka tijela ušli su tog popodneva listom Karamarkovi ljudi, a među njima (s najviše glasova) i tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović, čovjek kojemu unatoč žestokom gardu ljutog nacionalista nije smetalo što njegovu stranku vodi čovjek koji je htio predati stratešku nacionalnu kompaniju Ugrima za Judine škude.

Na koncu je Plenković poantirao rečenicom koja se te večeri našla na večernjim TV vijestima, i kojom počinje njegovih vrtoglavih sto dana: “Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana”

Na pozornici su se jedan za drugim redali govornici koji su izricali podršku mudrom vođi, lideru i pobjedniku, u duhu i stilu koji se tek po bojama i ikonografiji razlikovao od kakvog komunističkog kongresa.

A onda se u 18 sati na pozornicu popeo jedan čovjek koji je po tonu i sadržaju bitno odudarao od ostalih. Na pozornicu se popeo Andrej Plenković.

Nelojalnost vođi

Bilo bi odviše apologetski, i zapravo netočno, kad bismo napisali da je Plenković rekao bobu bob, ili istinu stranci sasuo u lice.

Nije.

Da je Plenković stranci rekao istinu, rekao bi tog dana HDZ-ovcima da ih vodi čovjek očito zatečen u korupciji, i da nakon onog što im je Karamarko priredio HDZ više nikog nikad neće smjeti optuživati za veleizdaju ili nedostatak patriotizma.

Plenković nije to rekao. On je – oprezno, ali ipak jasno – kazao kako “treba otvoreno reći da su aktualna politička kriza u Vladi i predstojeće glasovanje u Saboru o povjerenju prvom potpredsjedniku Vlade, predsjedniku HDZ-a, loš signal i za Vladu i za stranku”.

“Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta”, dodao je tog dana Plenković, “što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje.”

Na koncu je Plenković poantirao rečenicom koja se te večeri našla na večernjim TV vijestima, i kojom počinje njegovih vrtoglavih sto dana: “Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana.”

U jednoj duboko autoritarnoj političkoj organizaciji kao što je HDZ čak i ovakav stidljivi znak nelojalnosti vođi doživljen je kao apsolutni skandal. Lisinskim su se zaorili sporadični zvižduci, nekoliko se narednih govornika potrudilo vratiti Sabor na kurs “kulta ličnosti”, a jedan od njih – sjevernoamerički delegat Frenki Bilaver – obrušio se na Plenkovića i zahtijevao od njega da se Karamarku ispriča. Danas bi vjerojatno volio da nije.

Nije tog dana – ukratko – Plenković rekao ništa hrabro ni drsko. Za biti sasvim pošten, malo se tko od nas ikad i našao u situaciji da izgovori nešto nepopularno u sobi s 1800 zažarenih neistomišljenika, pa ne može ni znati bi li u toj situaciji imao više odrješitosti od Plenkovića. Ali, tog dana, u toj dvorani, Plenković je barem zucnuo o tome da se u HDZ-ovoj kuhinji nalazi slon.

Tim činom otpočeo je tog 28. svibnja njegov politički uspon.

Nije tog dana – ukratko – Plenković rekao ništa hrabro ni drsko. Za biti sasvim pošten, malo se tko od nas ikad i našao u situaciji da izgovori nešto nepopularno u sobi s 1800 zažarenih neistomišljenika, pa ne može ni znati bi li u toj situaciji imao više odrješitosti od Plenkovića. Ali, tog dana, u toj dvorani, Plenković je barem zucnuo o tome da se u HDZ-ovoj kuhinji nalazi slon

Samo 51 dan kasnije Andrej Plenković postao je novi predsjednik HDZ-a. U tih 50 dana Vladina većina se raspala, Karamarko je bio prisiljen na ostavku u Vladi i stranci, a sam Plenković osvojio je interne stranačke izbore organizirane u predizbornoj žurbi.

Na tim je izborima bio jedini kandidat i osvojio sjevernokorejskih 99,61 posto glasova. Za njega je glasovalo 97 tisuća članova, praktički istih onih 90 tisuća koji su dva mjeseca ranije jednako tako izabrali njegova rivala Karamarka. Među tih 90 tisuća je morao biti i stanoviti broj onih koji su tog svibanjskog dana Plenkoviću u Lisinskom zviždali.

Argumenti za Plenkovića

Činjenica da je na tom posve sramotnom, autoritarnom i politički u svakom smislu bijednom saboru stranke Plenković jedini pokazao zrno političke pameti i integriteta sigurno je bila ključna u odluci HDZ-ovskog vrha da se pred naredne izbore kladi na njega.

Plenković je u tom trenutku bio doista jedini više pozicionirani HDZ-ov političar kojeg se u predizbornoj kampanji nije moglo etiketirati da je izišao iz šinjela jednog korupcionaša. No, čini se da je u toj HDZ-ovoj računici bilo i drugih argumenata.

Andrej Plenković u hrvatsku se politiku vratio iz Bruxellesa, gdje je bio zapažen zastupnik demokršćanske frakcije, stvorio dobre veze s hrvatskim vanjskopolitičkim pokroviteljima poput Njemačke te imao važnu funkciju Unijina čovjeka u Ukrajini.

Plenković nije dotad bitno sudjelovao u hrvatskoj politici niti je imao ikakvu vezu s netom razvrgnutom Vladom, Vladom koja je svojim tjeranjem ideoloških sukoba Hrvatsku dovela na rub kulturološkog građanskog rata.

Pokušaji neokonzervativne rekonkviste koji su otpočeli izvaninstitucionalno iz crkvenih laičkih pokreta pretvorili su se tijekom prve polovice 2016. u formalnu kulturu i državnu politiku, a ta je politika pobudila – pokazalo se – kudikamo žešću i gorljiviju reakciju društva nego što je HDZ očekivao. Praktički nije bilo dana bez nekog protestnog skupa, defilea, presice ili plenuma, a finale tog semestra liberalnog otpora bile su velike demonstracije za školski kurikulum u više hrvatskih gradova.

Liberalna Hrvatska tijekom tih šest mjeseci ipak je u nekoj mjeri isukala čampere, pa je vjerojatno i to razlog da su HDZ-ovci procijenili da im treba netko tko manje antagonizira građane.

Tako se samo u 50 dana stranka koja je pripadala poljsko-mađarskom tipu klerikalne, nacionalističke i ksenofobne desnice prevrnula na trampulinu i sebe u hodu rebrendirala kao austro-njemački tip centrističke, proeuropske, prokapitalističke i kulturološki neutralne narodnjačke stranke. Bio je to rizičan manevar, kao što je svaki put rizično kad u 60 dana nekog morate uvjeriti da ste postali nešto sasvim drugo.

Da bi taj manevar uspio, HDZ je morao potpuno personalizirati kampanju. U prvi su plan isturili novog lidera, smirenog, visokog i naočitog očalinka s ugodnim baritonom, čovjeka koji je sa svojom smirenom odstrašćenošću funkcionirao kao antipod svadljivom i borbenom Milanoviću.

Spotovi, posteri i kampanja bili su posve personalizirani, na njima je dominirao samo lik novog lidera – izbjeljivača koji perfektno čisti mrlje i ostavlja sve sjajno bijelo.

Tako se samo u 50 dana stranka koja je pripadala poljsko-mađarskom tipu klerikalne, nacionalističke i ksenofobne desnice prevrnula na trampulinu i sebe u hodu rebrendirala kao austro-njemački tip centrističke, proeuropske, prokapitalističke i kulturološki neutralne narodnjačke stranke. Bio je to rizičan manevar, kao što je svaki put rizično kad u 60 dana nekog morate uvjeriti da ste postali nešto sasvim drugo

Ante Tomić jednom je duhovito primijetio da su spotovi HDZ-a za tu kampanju tako isijavali bjelinom da si ih morao gledati sa sunčanim naočalama.

Ta personalizirana kampanja Plenkovića je “prodavala” kao pristojnog, smirenog tipa koji će ugasiti ideološki rat, rat koji je – ironično – njegova stranka i zapodjenula. HDZ je Plenkovića prodavao kao antipod žučljivom, gnjevnom Milanoviću. Prodavali su ga kao Xanax za naciju, hodajuću kutiju Normabela, kao najveći hodajući sedativ na svijetu.

Taj je predizborni manevar – uspio.

Pobjeda na izborima

Andrej Plenković je, naime, pobijedio na izborima. Uspio je u onom što njegovu prethodniku Karamarku nije uspjelo. Jer, izbori u jesen 2015. završili su u egalu, a Karamarko se kratkotrajno i polovično vlasti domogao tek uz koalicijsku pomoć Mosta. A sada je HDZ u naoko bezizlaznoj situaciji, samo 110 dana nakon Karamarkovog korupcijskog skandala i potpune političke kompromitacije stranke, s novim predsjednikom uspio neočekivano i zapravo lako pobijediti na rujanskim izborima. Ono što Karamarku nije uspjelo Plenkoviću jest.

Bila je to poruka koja je HDZ-u nešto kazivala. Kazivala im je kako su Karamarkovi pretpolitički identitetni ratovi bili pogrešan smjer, jer su samo mobilizirali suprotnu stranu i oko SDP-a koncentrirali stranački neopredijeljeno i rezignirano liberalno građanstvo.

Međutim, taj “Plenkovićev poučak” krio je i paradokse.

Činjenica je da je Plenković na tim izborima zapravo osvojio manje glasova nego Karamarko deset mjeseci ranije. Također je bila činjenica da su ljudi iz Karamarkova ideološkog kaputa – poput Hasanbegovića ili Brune Esih – izvrsno prošli po preferencijskim glasovima.

To je jasno kazivalo da se Plenkovićev smjer znatnom (vjerojatno: većinskom) dijelu HDZ-ovih glasača zapravo nije sviđao. Ali, taj im je smjer donio pobjedu, i to ne zato što im je donio više glasova, nego zato što je ta xanax-strategija politički demobilizirala protivnike.

Deset mjeseci ranije lijevi i liberalni glasači masovno su se odazvali glasovanju jer su se Karamarkove družine i Karamarkova programa do kosti prepali. Plenkovića se nisu bojali – pa su, izmoreni, razočarani i cinični, ostali doma.

Tako je samo 110 dana nakon što je u Lisinskom izviždan od vlastite stranke, Andrej Plenković osvojio vlast kao premijer i predsjednik te iste stranke.

U tom trenutku činilo se da je taj bivši diplomat, dijete zagrebačke socijalističke buržoazije podrijetlom iz hvarskog mjesta Svirče, miljenik sreće kakvih ima malo.

Ta personalizirana kampanja Plenkovića je “prodavala” kao pristojnog, smirenog tipa koji će ugasiti ideološki rat, rat koji je – ironično – njegova stranka i zapodjenula. HDZ je Plenkovića prodavao kao antipod žučljivom, gnjevnom Milanoviću. Prodavali su ga kao Xanax za naciju, hodajuću kutiju Normabela, kao najveći hodajući sedativ na svijetu. Taj je predizborni manevar – uspio

Vlast je na izborima osvojio komfornije nego što je mogao zamisliti. Lako je i brzo sklopio koalicijski sporazum. Odabrao je Vladu koju su većim dijelom činili ideološki centristički tehnokrati i korporativni menadžeri, a o nekim ministrima (poput ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek) njihove “baze” su imale prilično visoko mišljenje.

U tom trenutku Plenković je bio svačija draga, a mediji su mu jeli iz ruke. Na ruku su mu išli dobri ekonomski trendovi, izvrsna turistička sezona, rast BDP-a i pad duga. K tomu, politički su mu konkurenti – ponajprije onaj najveći, SDP – bili u rasulu, a dijelom su to još uvijek.

Izgledalo je da su se Plenkoviću karte perfektno složile. Trebalo je samo mirno, bez tenzija i napetosti vladati narednih osam godina.

Ali, to – vladanje – pokazalo se kao teži dio. Vladanje je, naime, uvijek teži dio.

Od 19. listopada – kad je Plenković preuzeo mandat – pa do danas prošlo je samo 69 dana. To razdoblje je, naravno, prekratko da bi se o nekom političaru iz izvršne vlasti donosio čak i površno impresionistički sud. No, prilično je izvjesno da je i sam Plenković tih prvih 69 dana zamišljao drukčije.

Šovenski ekscesi

Vjerojatno je posao svoje vlade zamišljao kao kudikamo više tehnokratski, kao posao koji će se sastojati od pisanja budžeta, administriranja javnim tvrtkama, te bavljenja “prozaičnim” stvarima kao što su turističko zemljište, svjetlovodni kabeli, arbitraža o INA-i ili europski fondovi.

Umjesto tog “njemačko-austrijskog” scenarija, Plenkoviću se – međutim – sručio onaj hrvatski. Tijekom prvih 60 dana na novog su se premijera poput kiše meteora sručili pretpolitički problemi, ona vrsta problema koje se kod nas krivo zove “ideološki”.

Praktički u prvom tjednu nove Vlade dogodila su se hapšenja HVO-ovih zapovjednika u Orašju, a potom i hrvatska reakcija na ta hapšenja, reakcija koja je bila sve prije nego samopreispitujuća, i u kojoj se najmanje govorilo o meritumu optužnica i žrtvama zlodjela.

Netom nakon toga dogodio se niz incidenata koji su jasno pokazivali da se radikalno nacionalistička desnica ne miri s Pirovom pobjedom “HDZ-a nahvao” (što bi rekao Držić). Takvih je incidenata bilo niz, od postavljanja spomen-ploče s ustaškim sloganom u centru Jasenovca, preko fizičkog prekida tribine srpskog društva Privrednik, pa do demonstracija ispred prostorija Srpskog narodnog vijeća na kojima su se izvikivale fašističke parole.

Da “HDZ-u nahvao” kani prirediti što više teškoća, konzervativno je krilo stranke pokazalo i u parlamentu, gdje su HDZ-ovi disidenti stavili amandman na proračun koji je brisanjem s 13 milijuna kuna trebao minirati novouspostavljeni detant Vlade i NGO scene.

Po Plenkovića je to gore bilo što se seriji šovenskih ekscesa pridružio i državni tajnik u njegovoj vladi Matko Glunčić koji je u eteru okrivio manjine i mentalno zaostale za loš rezultat Hrvatske na PISA testovima.

Plenkovića je poljubila zločesta povijesna pravda: šovenski i netolerantni val koji je njegova stranka potpirivala godinama sada se njemu, kao njenom lideru, počeo obijati o glavu. Politički Mr Xanax apaurinizirao je opoziciju i protivničke glasače, ali nije umrtvio konzervativni pokret. Jer, taj je pokret držao da je on HDZ doveo na vlast, i sad traži dionice u toj “firmi”

Andrej Plenković je – ako to do tada nije znao – najednom spoznao da perje iz raskidane jastučnice nije lako vratiti u jastučnicu jednom kad ga vjetar raspe po polju. Trogodišnje okrupnjavanje radikalno konzervativne rekonkviste nije se moglo u dva mjeseca saprati stranački dirigiranim izbjeljivačem.

Plenkovića je poljubila zločesta povijesna pravda: šovenski i netolerantni val koji je njegova stranka potpirivala godinama sada se njemu, kao njenom lideru, počeo obijati o glavu. Politički Mr Xanax apaurinizirao je opoziciju i protivničke glasače, ali nije umrtvio konzervativni pokret. Jer, taj je pokret držao da je on HDZ doveo na vlast, i sad traži dionice u toj “firmi”.

Porezi i školstvo

Plenković je relativno rano shvatio da mu u ovom trenutku manja opasnost prijeti od obezglavljenje i utučene opozicije, te da mu kudikamo veću prijetnju predstavljaju “mangupi u njegovim redovima” (Lenjin). Stoga je prvih 69 dana proveo uglavnom u opreznom idejnom bordižavanju koje je najčešće prelazilo granicu kunktatorstva.

Hrvatska se zalaže za progon ratnih zločina, ali… Hrvatska će pomoći Hrvate u BiH, ali… Ispričavamo se onima koje vrijeđa ploča u Jasenovcu, ali… Ako imamo problem, osnovat ćemo komisiju… Blokirat ćemo Srbiju, ali zapravo odblokirati…

Po takvom verbalnom i političkom stilu “teze i antiteze” Plenković ne nalikuje ni na Milanovića ni na Sanadera. Po tom stilu on zapravo podsjeća na Ivicu Račana, opreznog i kolebljivog političara kojeg su neistomišljenici ismijavali nadimkom “Odlučno Možda”.

Kad su posrijedi tipično političke teme, tada se Plenkovićevih kratkih 69 dana i ne može smatrati neodlučnima i besadržajnima. U relativno kratkom periodu Vlada je sačinila poreznu reformu koja je kontroverzna, no na koncu – riječ je o reformi kakvu očekujete kad na vlast dovedete desnu stranku.

Plenković je riskirao uzevši za ministricu kulture sposobnu administratoricu koju desno krilo stranke otvoreno prezire, ali je zato Crkvi i konzervativcima prepustio ono što je njima kudikamo važnije: reformu školstva.

Plenkoviću treba priznati da se – samoinicijativno ili iznuđeno – počeo distancirati od nekih endemskih boleština koje je stvorila njegova stranka – a u takve spada i nogometni savez.

Među takve “močvare” koje je Plenković naslijedio iz divnog historijata vlastite stranke spada i INA. I u slučaju naftne kompanije, on pokazuje distancu spram dotadašnje HDZ-ove politike, te odrješitost, makar u verbalnoj reakciji.

Međutim, i u Plenkovićevoj politici, a pogotovo u njegovoj komunikaciji, jasno je vidljivo da je svjestan vlastite realnosti.

Svjestan je da vlastitu stranku odvodi puno dublje u centar nego što bi i članovi i glasači htjeli. Svjestan je da to radi protiv njihove volje, kao što je to radio i Sanader, ali u okolnostima koje su bitno drukčije nego one Sanaderove ere: jer, Hrvatska je ušla u EU, nad njom ne visi patronat pristupnih pregovora, privlačnost EU nema onakav sjaj kao prije deset godina, a u samoj EU sve je više Hasanbegovića, a sva manje Merkela.

Svjestan je da vlastitu stranku odvodi puno dublje u centar nego što bi i članovi i glasači htjeli. Svjestan je da to radi protiv njihove volje, kao što je to radio i Sanader, ali u okolnostima koje su bitno drukčije nego one Sanaderove ere: jer, Hrvatska je ušla u EU, nad njom ne visi patronat pristupnih pregovora, privlačnost EU nema onakav sjaj kao prije deset godina, a u samoj EU sve je više Hasanbegovića, a sva manje Merkela

Plenković na hrvatsku desnicu dolazi kao stečajni upravitelj i cesarski namjesnik iz jednog centra moći koji se i sam urušava.

Miris vlasti

Istih onih 90 tisuća koje su sjevernokorejski glasovale za Karamarka i dalje su u HDZ-u. Onih 1800 delegata koji su 28. svibnja Plenkovićevo “disidentstvo” u Lisinskom dočekali s neskrivenim prijezirom i dalje su vrh te stranke.

U svakoj stranci, a pogotovo u HDZ-u, vlast je efikasno ljepljiva. Dok je vođa uspješan i dok dobiva izbore, miris vlasti zatomljuje svako nezadovoljstvo: to je HDZ naučio, uostalom, na primjeru Sanadera.

Plenković zasad troši taj kredit. Ali, svojim opreznim obigravanjem on pokazuje da je savršeno svjestan kako se taj kredit troši, i može potrošiti.

(Izvorno objavljeno u tjedniku Globus. Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Papa Franjo

Poruka pape Franje u prigodi proslave 50. Svjetskog dana mira, 1. siječnja 2017.

Na početku ove nove godine, upućujem srdačne želje za mirom narodima i zemljama svijeta, šefovima država i vlada, te vjerskim vođama i osobama odgovornim za različite sektore civilnog društva.

Mir želim svakom muškarcu, ženi i djetetu te molim da nam svijest o tome da je svaka osoba stvorena na Božju sliku i priliku omogući da priznamo jedni druge kao svete darove urešene neizmjernim dostojanstvom. Poštujmo ovo naše “dublje dostojanstvo”[1] i neka aktivno nenasilje postane naš način života, napose u situacijama sukoba.

Ovo je pedeseta po redu poruka za Svjetski dan mira. U prvoj poruci, blaženi papa Pavao VI. obratio se svim ljudima, a ne samo katolicima, nedvosmislenim riječima: “Napokon je zorno izašlo na vidjelo da je mir jedini i pravi smjer ljudskog napretka, a ne napetosti uzrokovane ambicioznim nacionalizmima, nasilna osvajanja, kao ni represije koje služe kao uporište lažnog građanskog reda”.

Upozorio je na “opasnost koja se krije iza stava da se međunarodni sporovi ne mogu rješavati razumnim putem, to jest pregovorima utemeljenima na pravu, pravdi i jednakosti, već isključivo zastrašujućim i ubilačkim silama”.

Svi želimo mir. Mnogi ga izgrađuju svakodnevno malim gestama a mnogi od njih pate, ali ipak strpljivo ustraju u svojim nastojanjima da budu mirotvorci

Nasuprot tome, citirajući encikliku Pacem in terris svoga predšasnika svetog Ivana XXIII., veličao je “osjećaj i ljubav prema miru utemeljenom na istini, pravednosti, slobodi i ljubavi”[2]. Upravo je impresivna aktualnost tih riječi, koje danas nisu ništa manje važne i urgentne no prije pedeset godina.

U ovoj prigodi želim se zadržati u razmišljanju o nenasilju kao stilu mirovne politike. Molim Boga da nam svima pomogne nenasilje usaditi i njegovati u našim najdubljim mislima i vrijednostima. Neka ljubav i nenasilje određuju način na koji postupamo jedni s drugima u našim međusobnim odnosima, u društvu kao i u međunarodnim odnosima.

Kad se žrtve nasilja znaju othrvati kušnji osvete, one mogu postati najvjerodostojniji promicatelji nenasilnog mirotvorstva. Neka nenasilje – od lokalne razine i svakodnevnih situacija pa sve do svjetskog poretka – postane karakteristični stil naših odluka, naših odnosa i naših aktivnosti, pa i samog političkog života u svim njegovim oblicima.

Rastrgani svijet

2. Dok je prošlo stoljeće upoznalo razornost dvaju smrtonosnih svjetskih ratova, prijetnje nuklearnim ratom kao i veliki broj drugih sukoba, danas se, nažalost, suočavamo sa stravičnim svjetskim ratom koji se vodi u dijelovima. Nije lako znati je li svijet danas više ili manje nasilan no što je bio jučer, niti pomažu li suvremena sredstva komunikacije i veća mobilnost, koji karakteriziraju naše doba, da postanemo svjesniji ili pak da se sve više navikavamo na nasilje.

U svakom slučaju, znamo da nasilje “u dijelovima”, na različite načine i na različitim razinama, izaziva golema trpljenja kojih smo veoma svjesni: ratovi u različitim zemljama i kontinentima; terorizam, kriminalitet i nepredvidljivi oružani napadi; zlostavljanje kojima su izloženi migranti i žrtve trgovine ljudima; uništavanje okoliša. Koja je svrha toga? Može li se nasiljem postići bio koji cilj trajne vrijednosti? Ne vodi li to tek razbuktavanju odmazdî i spiralâ smrtonosnih sukoba od čega koristi imaju tek malobrojni “gospodari rata”?

Mir želim svakom muškarcu, ženi i djetetu te molim da nam svijest o tome da je svaka osoba stvorena na Božju sliku i priliku omogući da priznamo jedni druge kao svete darove urešene neizmjernim dostojanstvom

Nasilje nije lijek za naš rastrgani svijet. Uzvraćati nasiljem na nasilje dovodi, u najboljem slučaju, do prisilnih migracija i golemih patnji, jer se ogromne količine resursa preusmjeravaju u vojne svrhe i uskraćuju mladima, obiteljima u teškoćama, starijima, bolesnima i velikoj većini stanovnika našega svijeta za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba. U najgorem slučaju, to može dovesti do fizičke i duhovne smrti mnogih, ako ne i svih ljudi.

Radosna vijest

3. I sâm Isus je živio u vremenima u kojima je vladalo nasilje. Ipak, učio je da prava bojišnica, gdje se nasilje i mir susreću, jest ljudsko srce: “Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli” (Mk 7, 21). Ali Kristova poruka, u pogledu te stvarnosti, nudi radikalno pozitivan pristup. On je neumorno propovijedao Božju bezuvjetnu ljubav, koja prihvaća i oprašta i učio je svoje učenike da ljube svoje neprijatelje (usp. Mt 5, 44) i okrenu drugi obraz (usp. Mt 5, 39). Kad je zaustavio tužitelje koji su htjeli kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu (usp. Iv 8, 1-11) i kad je, u noći uoči svoje smrti, rekao Petru da zadjene mač svoj u korice (usp. Mt 26, 52), Isus je pokazao put nenasilja kojim je hodio do samoga kraja, sve do križa, kojim je uspostavio mir i razorio neprijateljstvo (usp. Ef 2, 14-16). Stoga, onaj tko prihvati Isusovu Radosnu vijest zna prepoznati nasilje koje nosi u sebi i pušta Božjem milosrđu da ga ozdravi, postajući tako sredstvom pomirenja, prema poticajnim riječima svetoga Franje Asiškog: “Kao što mir naviještate ustima, tako ga još više imajte u svojim srcima”[3].

Da bismo i danas bili istinski Isusovi učenici, trebamo prigrliti njegovo učenje o nenasilju. Ono, kao što je primijetio moj predšasnik Benedikt XVI., “je realno jer uzima u obzir da u svijetu postoji previše nasilja, previše nepravde, te da se stoga to stanje ne može prevladati drukčije već tako da mu se suprotstavimo s više ljubavi i dobrote. To “više” dolazi od Boga”[4]. U nastavku snažno naglašava: “Nenasilje za kršćane nije puko taktičko ponašanje, nego čovjekov način postojanja, stav onoga koji je tako uvjeren u Božju ljubav i njegovu moć, da se ne boji hvatati u koštac sa zlom oboružan jedino ljubavlju i istinom. Ljubav prema neprijatelju srž je “kršćanske revolucije””[5]. Evanđeoska zapovijed ljubite svoje neprijatelje (Lk 6, 27) s pravom se smatra “”magna chartom” kršćanskog nenasilja”. Ono se ne sastoji u tome da se “predamo pred zlom […] nego u tome da na zlo odgovorimo dobrom (usp. Rim 12, 17-21), raskidajući na taj način okove nepravde”[6].

Snažnije od nasilja

U ovoj prigodi želim se zadržati u razmišljanju o nenasilju kao stilu mirovne politike. Molim Boga da nam svima pomogne nenasilje usaditi i njegovati u našim najdubljim mislima i vrijednostima. Neka ljubav i nenasilje određuju način na koji postupamo jedni s drugima u našim međusobnim odnosima, u društvu kao i u međunarodnim odnosima

4. Nenasilje se katkad doživljava kao predaju, nedostatak sudjelovanja i pasivnost, ali u stvarnosti to nije tako. Prilikom primanja Nobelove nagrade za mir 1979. godine, Majka Terezija jasno je izrekla svoju poruku aktivnog nenasilja: “Mi u našoj obitelji ne trebamo bombe i oružje, uništavanje da bismo donijeli mir već samo zajedništvo, da jedni druge ljubimo […] I moći ćemo svladati sve zlo koje je u svijetu”[7]. Jer snaga oružja je varljiva. “Dok trgovci oružjem rade svoj posao, postoje siromašni mirotvorci koji daju svoje živote kako bi pomogli jednoj osobi, a zatim još jednoj i još jednoj i još jednoj”; za te mirotvorce Majka Terezija je “simbol, slika našeg vremena”[8]. U rujnu prošle godine, imao sam veliku radost proglasiti je svetom. Pohvalio sam njezinu spremnost da bude dostupna svima “kroz prihvaćanje i obranu ljudskog života, onog nerođenog i onog napuštenog i odbačenog. […] Priginjala se nad nemoćnima, ostavljenima da umru pokraj ceste, gledajući u njima dostojanstvo koje im je Bog dao; preko nje njihov glas mogli su čuti moćnici ovoga svijeta, da prepoznaju svoje krivnje zbog zločinâ – zločinâ! – siromaštva koje su oni sami stvorili”[9]. Kao odgovor na to, njezina misija – i u tome predstavlja tisuće, štoviše milijune osoba – bila je ići ususret žrtvama s velikodušnošću i predanošću, dodirujući i povijajući svako ranjeno tijelo, liječeći svaki slomljeni život.

Nenasilje koje se provodi odlučno i dosljedno polučilo je impresivne rezultate. Uspjesi koje su postigli Mahatma Gandhi i Khan Abdul Ghaffar Khan u oslobođenju Indije, te Martin Luther King, Jr. u borbi protiv rasne diskriminacije neće nikada pasti u zaborav. Žene su osobito predvodnice nenasilja, poput, primjerice, Leymahe Gbowee i tisuća liberijskih žena, koje su organizirale molitvene susrete i nenasilne prosvjede (pray-ins) kojima su izborili mirovne pregovore na visokoj razini za završetak drugoga građanskog rata u Liberiji.

Ne smijemo zaboraviti ni desetljeće od epohalne važnosti koje je završilo padom komunističkih režima u Europi. Kršćanske su zajednice dale svoj doprinos ustrajnom molitvom i hrabrim djelovanjem.

Poseban su utjecaj izvršili služba i učenje svetog Ivana Pavla II. Razmišljajući o događajima iz 1989. u svojoj enciklici Centesimus annus iz 1991. godine, moj predšasnik istaknuo je činjenicu da se epohalnu promjenu u životima ljudi, narodâ i državâ ostvaruje “mirnom borbom koja se služila samo oružjem istine i pravde”[10].

Ta mirna politička tranzicija je omogućena dijelom “nenasilnim zalaganjem ljudi koji su, dok bi uvijek odbijali da popuste moći sile, uvijek znali naći, od slučaja do slučaja, djelotvorne oblike kako bi pružili svjedočanstvo za istinu”. Ivan Pavao II. zaključuje: “Neka ljudi nauče boriti se za pravdu bez nasilja, odričući se klasne borbe u unutarnjim razmiricama, kao i rata u onim međunarodnim”[11].

Crkva je bila aktivno uključena u provedbu nenasilnih strategijâ promicanja mira u mnogim zemljama, potičući čak i najnasilnije aktere da ulože napore za izgrađivanje pravednog i trajnog mira.

Neka ljudi nauče boriti se za pravdu bez nasilja, odričući se klasne borbe u unutarnjim razmiricama, kao i rata u onim međunarodnim

Takvi napori poduzeti u prilog žrtvama nepravde i nasilja nisu isključiva baština Katoličke crkve, već su svojstveni mnogim religijskim tradicijama, za koje “suosjećanje i nenasilje su od bitne važnosti i pokazuju put života”[12]. Ja nedvosmisleno potvrđujem da “nijedna religija nije teroristička”[13]. Nasiljem se oskvrnjuje Božje ime.[14] Neka nam nikada ne dosadi ponavljati: “Nikada se Božje ime ne može koristiti za opravdavanje nasilja. Mir je jedini svet. Jedino mir je svet, a ne rat!”[15].

Obiteljski korijeni nenasilne politike

5. Ako nasilje ima svoj izvor u ljudskom srcu, tada je bitno da se nenasilje prakticira prije svega unutar obitelji. To je sastavni dio one radosti ljubavi koju sam opisao u ožujku ove godine u svojoj pobudnici Amoris laetitia, na zaključenju dvije godine dugog razmišljanja Crkve o braku i obitelji. Obitelj je nezamjenjiva kalionica gdje supružnici, roditelji i djeca, braća i sestre, uče komunicirati i nesebično se brinuti jedni za druge i gdje se trvenja, pa čak i konflikti ne rješavaju silom, već dijalogom, poštivanjem, traženjem dobra drugoga, milosrđem i opraštanjem.[16] Iz obitelji se radost ljubavi širi u svijetu i zrači na cijelo društvo[17].

Uostalom, etika bratstva i mirnog suživota između pojedinaca i narodâ ne može se temeljiti na logici straha, nasilja i zatvorenosti, već na odgovornosti, poštivanju i iskrenom dijalogu. U vezi s tim, upućujem apel za razoružanje i zabranu i ukidanje nuklearnog oružja: nuklearno zastrašivanje i prijetnja zajamčenog uzajamnog uništenja nikako ne mogu biti temelj takve etike[18]. S jednakom neodložnošću molim da se stane na kraj nasilju u obitelji i zlostavljanju žena i djece.

Jubilej milosrđa, koji je završio u studenom ove godine, bio je poziv svakome od nas da pogledamo u dubinu svog srca i dopustimo Božjem milosrđu da u nj uđe. Jubilejska nam je godina pomogla shvatiti koliko su brojne i različite osobe i društvene skupine s kojima se postupa s ravnodušnošću i koje su izložene nepravdi i nasilju. I oni su dio naše “obitelj”; oni su naša braća i sestre.

Politika nenasilja mora započeti unutar četiri zida vlastitog doma, a zatim se proširiti na cijelu ljudsku obitelj. “Sveta Terezija iz Lisieuxa poziva nas da se vježbamo u malom putu ljubavi, da ne propustimo prigodu da kažemo lijepu riječ, uputimo osmijeh ili učinimo bilo koju malu gestu koja širi mir i prijateljstvo. Cjelovita ekologija sastoji se i od jednostavnih svakidašnjih gesta, kojima prekidamo logiku nasilja, iskorištavanja i sebičnosti”.[19]

Ako nasilje ima svoj izvor u ljudskom srcu, tada je bitno da se nenasilje prakticira prije svega unutar obitelji. To je sastavni dio one radosti ljubavi koju sam opisao u ožujku ove godine u svojoj pobudnici Amoris laetitia

Moj poziv

6. Izgrađivanje mira aktivnim nenasiljem je prirodna i nužna dopuna stalnim nastojanjima Crkve oko ograničavanja uporabe sile primjenom moralnih normi; ona to ostvaruje sudjelovanjem u radu međunarodnih institucija i stručnim doprinosom mnogobrojnih kršćana izradi zakonodavstva na svim razinama. Sâm Isus nam nudi “priručnik” iz te strategije mirotvorstva u takozvanoj Propovijedi na gori. Osam blaženstva (usp. Mt 5, 3-10) oslikavaju portret osobe koju bismo mogli okarakterizirati kao blaženu, dobru i vjerodostojnu. Blaženi su krotki, govori Isus, milosrdni, mirotvorci, oni koji su čista srca, oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću.

To je ujedno program i izazov za političke i vjerske vođe, voditelje međunarodnih institucija i upravitelje poduzeća i medijskih kuća iz cijeloga svijeta: primijeniti blaženstva u obavljanju svojih dužnosti.

To je izazov izgrađivati društvo, zajednicu ili poduzeće za koje su odgovorni djelujući kao mirotvorci i pokazati milosrđe odbijajući odbacivati osobe, nanositi štetu okolišu ili nastojati pobijediti po svaku cijenu.

To zahtijeva raspoloživost “suočiti se s konfliktom, riješiti ga i pretvoriti u kariku lanca novog procesa”[20]. Djelovati na ovaj način znači izabrati solidarnost kao način stvaranja povijesti i izgrađivanja prijateljstva u društvu.

Aktivno nenasilje predstavlja način na koji se pokazuje da je jedinstvo zaista moćnije i plodnije od konflikta. Sve u svijetu je međusobno duboko povezano.[21] Može se, sigurno, dogoditi da razlike izazovu trvenja, ali valja nam se s njima suočiti konstruktivno i nenasilno, tako da “konflikti, napetosti i protivštine mogu dostići mnogoliko jedinstvo koje donosi novi život”, čuvajući “dragocjene potencijale strana među kojima postoji kontrast”[22].

Mogu zajamčiti da će Crkva pomoći sve napore oko izgrađivanja mira također aktivnim i kreativnim nenasiljem.

Dana 1. siječnja 2017. godine započet će s radom novi Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji će pomagati Crkvi da promiče na sve učinkovitiji način “neprocjenjiva dobra pravde, mira i očuvanja stvorenoga svijeta” kao i brigu za migrante, “ljude u potrebi, bolesne i odbačene, marginalizirane i žrtve oružanih sukoba i prirodnih nepogoda, zatvorenike, nezaposlene i žrtve svih oblika ropstva i mučenja”.[23]

Crkva je bila aktivno uključena u provedbu nenasilnih strategijâ promicanja mira u mnogim zemljama, potičući čak i najnasilnije aktere da ulože napore za izgrađivanje pravednog i trajnog mira

Svako djelovanje u tome pravcu, ma koliko skromno bilo, pomaže u izgrađivanju svijeta bez nasilja, što predstavlja prvi korak prema pravdi i miru.

Zaključak

7. Ovu poruku, prema tradiciji, potpisujem 8. prosinca, na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Marija je Kraljica mira. Prilikom rođenja njezina Sina, anđeli su davali slavu Boga i zaželjeli mir na zemlji muškarcima i ženama dobre volje (usp. Lk 2, 14). Molimo Djevicu da nas vodi na našem putu.

“Svi želimo mir. Mnogi ga izgrađuju svakodnevno malim gestama a mnogi od njih pate, ali ipak strpljivo ustraju u svojim nastojanjima da budu mirotvorci”[24]. Trudimo se u 2017. godini postati, svojom molitvom i djelima, ljudi koji su odagnali nasilje iz vlastitog srca, iz svojih riječi i djela, i koji izgrađuju nenasilne zajednice koje se brinu za naš zajednički dom. “Ništa nije nemoguće ako se obratimo Bogu u molitvi. Svi možemo biti mirotvorci”[25].

Iz Vatikana, 8. prosinca 2016.

FRANJO
___________________________
[1] Apost. pob. Evangelii gaudium, 228.
[2] Poruka povodom proslave 1. Svjetskog dana mira, 1. siječnja 1968.
[3] “Legenda trojice drugova”: Fonti Francescane, br. 1469; Franjevački izvori, str. 571.
[4] Angelus, 18. veljače 2007.
[5] Ibid.
[6] Ibid.
[7] Majka Terezija, Govor prigodom primanja Nobelove nagrade, 11. prosinca 1979.
[8] Meditacija “Put mira”, Kapela Domus Sanctae Marthae, 19. studenog 2015.
[9] Homilija prigodom kanonizacije blažene Majke Terezije iz Kolkate, 4. rujna 2016.
[10] Br. 23.
[11] Ibid.
[12] Govor na Međureligijskoj audijenciji, 3. studenog 2016.
[13] Govor na Trećem svjetskom susretu pučkih pokreta, 5. studenog 2016.
[14] Usp. Govor na susretu sa šeikom kavkaskih muslimana i predstavnicima drugih vjerskih zajednica, Baku, 2. listopada 2016.
[15] Govor, Asiz, 20. rujna 2016.
[16] Usp. Post. apost. pob. Amoris laetitia, 90-130.
[17] Usp. ibid., 133.194.234.
[18] Usp. Poruka u prigodi Konferencije o utjecaju nuklearnog oružja na čovjeka i okoliš (Conference of the Humanitarian Impact of Nuclear Weapons), 7. prosinca 2014.
[19] Enc. Laudato si’, 230.
[20] Apost. pob. Evangelii gaudium, 227.
[21] Usp. enc. Laudato si’, 16.117.138.
[22] Apost. pob. Evangelii gaudium, 228.
[23] Apostolsko pismo u obliku motu proprija kojim se osniva Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, 17. kolovoza 2016.
[24] Regina caeli, Betlehem, 25. svibnja 2014.
[25] Apel, Asiz, 20. rujna 2016.

(IKA)

Tomislav Jakić

I bi Božić Ljeta Gospodnjega 2016.

I bijahu Adventski sajmovi. I pekle su se kobasice i fritule širom Lijepe naše.

I uvjeravali smo se, sami sebe, kako baš onako kako i priliči slavimo rođenje Spasitelja, mada smo do grla potonuli u groznicu potrošačkog društva koja je Božić pretvorila u jedan veliki posao.

I ništa drugo i ništa više od toga.

Razveselio nas je uoči Božića državni vrh najavom nabavke eskadrile borbenih zrakoplova (“zapadnih”, to je bilo osobito važno naglasiti, jer tko se još sjeća da je ona omražena Jugoslavija kao svoje prve borbene avione na mlazni pogon imala također one “zapadne”, američke Thunderjete i Sabre?).

Tu nam je najavu podarila sama Predsjednica. Vlada je odšutjela. S druge strane, Vlada nam je kao dar dala najavu da će otkupiti mađarski udio u INA-i, što je opet Predsjednica odšutjela (valjda da ne naljuti prijatelja Orbana).

Njih zanima upravo i samo ono protiv čega je Isus propovijedao: zgrtanje bogatstva uz potpuno pomanjkanje obzira prema ljudima koji doslovno pored njih trpe siromaštvo, bijedu, neravnopravnost i diskriminaciju, uz uskraćivanje osnovnih ljudskih prava – jer, oni, doduše, jesu ljudi (pretpostavimo da jesu?), ali oni – pa to je valjda svakome jasno – nisu kao mi. A u “našemu svijetu”, u svijetu pravovjernih (ali ne u Kristovom smislu) za druge i drugačije mjesta nema

Nova nas je ministrica kulture obradovala viješću kako će njezino Ministarstvo poduprti (otkupom) sabrane uvodnike glavnog urednika Glasa koncila, inače dežurnog inkvizitora koji ne posustaje u borbi protiv “Jugoslavena, udbaša i komunista” (Srbe se – kao narod – ta ne bi to bilo u duhu ekumenizma, ipak izravno s ove novinarske propovjedaonice ne proziva).

A s oltara na ponoćkama kojima i dalje nazoči veliki broj onih koji ne znaju ni kako se treba prekrižiti (a mogli su baš i naučiti, ta vrijeme “presedlavanja” bilo je prije punih 25 godina), čuli smo isprazne fraze o zajedništvu (od onih koji naciju najgrublje dijele, odbijajući da jednom za uvijek, jednoznačno i bez ikakvih ograda ili neutemeljenih komparacija osude naci-fašizam i njegovu hrvatsku inačicu – ustaštvo), pa onda priče o važnosti obitelji (o čemu baš katolički svećenici, temeljem celibate, jedva da nešto mogu znati).

Ono što nismo čuli, a naivan je bio svatko tko se ponadao da bi i mogao, to su bile poruke usmjerene na budućnost, inspirirane svijetom u kojemu živimo.

Da bi se tako nešto čulo, vrijedilo je na Drugome programu njemačke televizije (ZDF) u Božićno prijepodne pogledati i odslušati misu što je prenošena iz Gradišća u Austriji (da, da, one pokrajine u kojoj živi znatna hrvatska manjina).

Uz biskupa, porijeklom Hrvata, misu su koncelebrirali svećenici kako hrvatskog, tako i austrijskog i mađarskog porijekla.

To je prva poruka.

Ispred oltara bila je izložena velika slika Bogorodice u maniri pravoslavne ikone.

To je druga poruka.

Treća, možda najdojmljivija, bila je u izgledu jaslica u kojima leži dijete – Isus, “spasitelj”. Lutka djeteta nije bila položena ni na sijeno, ni u neku drvenu zipku. Ne, ona je ležala u malome čamcu s veslima koji je simbolizirao brodice kojima nesretnici iz Afrike i s Bliskoga istoka pokušavaju doprijeti do Evrope, “sigurne luke spasa”, pri čemu tisuće ginu u plavoj grobnici Sredozemlja.

A iza čamčića bila je postavljena bodljikava žica, kako bi podsjetila na ksenofobne evropske režime koji ogradama, žicama, policijom, pa i prijetnjom izvođenja vojske na granice, žele spriječiti dolazak ljudi koji – u krajnjoj liniji – bježe od posljedica one politike kojoj je Evropa u najmanju ruku “kumovala”.

Lutka djeteta nije bila položena ni na sijeno, ni u neku drvenu zipku. Ne, ona je ležala u malome čamcu s veslima koji je simbolizirao brodice kojima nesretnici iz Afrike i s Bliskoga istoka pokušavaju doprijeti do Evrope, “sigurne luke spasa”, pri čemu tisuće ginu u plavoj grobnici Sredozemlja. A iza čamčića bila je postavljena bodljikava žica

I četvrta poruka su bili ornati, halje, svećenika. Sve su bile žute boje (uključujući biskupovu kapu) i na njima su bili otisnuti tekstovi iz novina u kojima su se navodili primjeri pozitivnog, odnosno, negativnog odnosa prema izbjeglicama. Na isto takvom komadu žutoga, tiskom prekrivenog materijla, ležala je i lutka Isusa “spasitelja”.

I onda je još došla biskupova propovijed. Ni riječi o prošlosti, ni riječi podrške onima u Austriji koji bi i danas najradije veličali nacizam, ali ne smiju, jer im to zakon zabranjuje, ni riječi o većini koja je, temeljem sve većim simpatijama opredijeljena za desnu Slobodarsku stranku, ali ipak nije dopustila njezinome kandidatu da postane Predsjednik.

Ukratko: ni riječi o politici.

Ne, biskup je govorio o ljudskosti, o pomanjkanju ljudskosti, o njezinome nedostatku (nepismenosti) u vremenu neslućenoga tehnološkoga napretka, govorio je o tome kako je neprihvatljivo zlodjela nekolicine, kao što su atentatori tzv. Islamske države, prenositi i za njih činiti odgovornima cijele narode i vjere.

Biskup je govorio kao pravi pastir Crkve kojoj je na čelu papa Franjo, a ne kao uspaljeni predstavnik (i predvodnik, jer to je ono čemu se teži, barem u Hrvatskoj) nacionalizmom zatrovanih ljudi koji će danas smjerno moliti u crkvi, a sutra urlati na ulici “Za dom – spremni”, a na stadionu “Ubij Srbina” i “Srbe na vrbe”.

Biskup u Gradišću (Gradišćanski Hrvat, ako je suditi po imenu – Zsifkovicz, tj Živković) govorio je kao svećenik univerzalne crkve, baš kao što će malo nakon njega u Vatikanu progovoriti i prvi svećenik te crkve – Papa.

No, Papa je na velikom balkonu bazilike svetoga Petra djelovao užasavajuće usamljeno. Mala figura, u bijelo odjevena, pred desecima tisuća ljudi koji mu aplaudiraju, ali svjetlosne godine udaljena od moćnika ovoga svijeta, pogotovo od dijela evropskih čelnika koji se vole predstavljati dobrim katolicima, ali koji ni na koji način ne pokazuju kako shvaćaju značenje onoga što se zove kršćansko milosrđe, a o čemu je nadahnuto govorio biskup u glavnome gradu Gradišća.

Upravo ta Papina i njihova usamljenost, u kontekstu trljanja ruku nad brojem posjetitelja raznih Adventskih sajmova i profita što je time ostvaren, tipična je za svijet u kojemu živimo.

Pa je ona zapravo ključna poruka Božića Ljeta Gospodnjega 2016. – oni koji (još) nisu zaboravili značenje Božića, oni koji (još) razumiju osnovne poruke Onoga čije se rođenje zdušno slavilo – više obilnom prehranom, a znatno manje usrdnom molitvom – oni su u upadljivoj manjini.

Njih niti bi tko slušao, niti bi bilo tko bio spreman ozbiljno shvatiti.

Potkapacitirani, često i poluobrazovani, ili formalno obrazovani, ali iskonski primitivni “gospodari života i smrti”, vlasnici – u doslovnom smislu riječi – najvećeg dijela svjetskog bogatstva, ne mare za one prave poruke Božića.

Biskup je govorio o ljudskosti, o pomanjkanju ljudskosti, o njezinome nedostatku (nepismenosti) u vremenu neslućenoga tehnološkoga napretka, govorio je o tome kako je neprihvatljivo zlodjela nekolicine, kao što su atentatori tzv. Islamske države, prenositi i za njih činiti odgovornima cijele narode i vjere

Jer, njih zanima upravo i samo ono protiv čega je Isus propovijedao: zgrtanje bogatstva uz potpuno pomanjkanje obzira prema ljudima koji doslovno pored njih trpe siromaštvo, bijedu, neravnopravnost i diskriminaciju, uz uskraćivanje osnovnih ljudskih prava – jer, oni, doduše, jesu ljudi (pretpostavimo da jesu?), ali oni – pa to je valjda svakome jasno – nisu kao mi. A u “našemu svijetu”, u svijetu pravovjernih (ali ne u Kristovom smislu) za druge i drugačije mjesta nema.

Papine riječi i poruke Božićne mise iz Gradišća na tome ništa neće promijeniti.

A ipak, i više su nego dobrodošle.

Pokazuju, naime, da je ljudskost ipak preživjela, odnosno da se još uspijeva održati na životu.

Dokle, to je veliko pitanje, pitanje što – na žalost – ne zanima upravo one koji glume uvjerene vjernike i poklonike vjere, mada su je već odavno izdali.

Kada većina shvati tu izdaju, ako već sve ne bude prekasno, možda još ima nade.

Možda…

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Efraim Zuroff
Foto: Wikimedia-Commons

Efraim Zuroff je povjesničar i direktor centra Simon Wiesenthal u Jeruzalemu. Gotovo četiri desetljeća je u potrazi je za osumnjičenim nacističkim zločincima, od Australije do Islanda, od Mađarske do Sjedinjenih Država. Njegove metode su, nedavno je napisao “Newsweek”, ponekad kontroverzne, ali misija mu je jasna – privesti pravdi one koji su počinili najgore zločine u ljudskoj povijesti. Do sada je više puta upozoravao na oživljavanje ustaških emocija u Hrvatskoj.

Umjesto da hrvatska vlada odmah ukloni spomenik Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) u Jasenovcu na kojem je uklesen i ustaški pozdrav “Za dom spremni”, premijer Andrej Plenković kaže da je to delikatno pitanje i najavljuje javnu raspravu o svim totalitarnim režimima. Da li je prema Vašem mišljenu vlada u Zagrebu spremna da se suprotstavi oživljavanju ustaštva?

Imam osjećaj da se ne želi pokrenuti istraga. Zapravo ne želi se ništa raditi po tom pitanju. To je problem i to je jedna tužna priča. Sumnjam da će se bilo kakva ozbiljna akcija poduzeti u sadašnjim okolnostima. Nezamislivo je da se bilo gdje u Hrvatskoj postavlja takva spomen-ploča, pogotovo ne u Jasenovcu.

Imam osjećaj da se ne želi pokrenuti istraga. Zapravo ne želi se ništa raditi po tom pitanju. To je problem i to je jedna tužna priča. Sumnjam da će se bilo kakva ozbiljna akcija poduzeti u sadašnjim okolnostima. Nezamislivo je da se bilo gdje u Hrvatskoj postavlja takva spomen-ploča, pogotovo ne u Jasenovcu

”Za dom – spremni” je uvreda svima koji su izgubili obitelj i rođake u Jasenovcu, Jadovnu ili drugim ustaškim koncentracijskim logorima u Hrvatskoj, kao i onima koji se ustaše poslale u Auschwitz. To je uvreda za sve koji su patili pod ustaškim režimom, koji je bio jedan od najkrvoločnijih u istočnoj Europi tijekom Drugog svjetskog rata.

Zašto izostaje pritisak sa Zapada, iz Bruxellesa, Washingtona, Jeruzelama?

Pa i u samoj Hrvatskoj postoji zakon koji zabranjuje propagiranje ustaških slogana. To može biti zabranjeno i kažnjeno, ali se vlada plaši da to uradi. U Hrvatskoj danas imate veliki broj ljudi koji smatraju da je uzvik “Za dom – spremni” sjajna stvar i da su ustaše Božji dar čovječanstvu. Mnogi misle da su oni bili heroji koji su se znali suprotstaviti hrvatskim neprijateljima i zato žele da se oni ponovno vrate.

Efraim Zuroff
Foto: Abrasmedia

Kako objasniti da se u srcu Zagreba svake godine održava misa za Antu Pavelića, jednog od najvećih masovnih ubojica tijekom Drugog svjetskog rata. Da li Pavelić zaslužuje takvu misu? Naravno da ne. To je sramota!

Zašto onda jedan broj mladih u Hrvatskoj smatra da su ustaše bili “dobri momci”, a ne zločinci?

To ovisi i o tome u kakvim su domovima odrasli i odgojeni. Kada sam bio angažiran da se Dinko Šakić, jedan od komandira konc logora u Jasenovcu, izvede pred lice pravde krajem 90-ih, bilo je mnogo onih koji su smatrali da je on heroj. Željeli su da bude oslobođen odgovornosti i postavljen na pijedestal. Zašto? Jer su oni potjecali iz fašističkih obitelji, imali su fašistički mentalitet i nostalgiju za fašizmom.

U Hrvatskoj danas imate veliki broj ljudi koji smatraju da je uzvik “Za dom – spremni” sjajna stvar i da su ustaše Božji dar čovječanstvu. Mnogi misle da su oni bili heroji koji su se znali suprotstaviti hrvatskim neprijateljima i zato žele da se oni ponovno vrate

Tu je zakazalo obrazovanje, ali i političko vodstvo demokratske Hrvatske, posebno Franjo Tuđman. Iako se on borio protiv ustaša, i iako su mu ustaše ubile brata, i iako je bio partizan, on je postao hrvatski nacionalist. To je uradio zbog političkih razloga jer je želio postati predsjednik.​

Nadate li se da bi u Hrvatskoj ipak moglo biti pomaka nabolje u demokratskom smislu?

Nisam optimističan, iako to ne znači da se stvari ne mogu promijeniti. To može postići pravo vodstvo zemlje.

A da li ste čuli da se nedavno hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ispričala djeci u Dubrovniku jer je među poklonima koje je dijelila u vrtiću bila i čokoladica proizvedena u Srbiji?

To je ista ona predsjednica koja se nedavno fotografirala sa ustaškom zastavom u Kanadi. Pa što onda očekujete? To je poruka koja se šalje hrvatskom narodu. Što se može zaključiti – ili je ona nostalgična prema ustašama, ili je kriva osoba za taj posao. Nažalost.

Efraim Zuroff
Foto: Wikimedia-Commons

Sadašnja situacija u Hrvatskoj mi se čini lošom. Mislim da bi se netko u Europskoj uniji trebao probuditi i pozvati Bruxelles i objasniti što se događa u Hrvatskoj, jer ovo je uistinu neprihvatljivo. Osobno svuda podižem glas protiv nacizma, ali promjene su moguće kada građani Hrvatske sami shvate da su ovakve stvari potpuno neprihvatljive.

(Prenosimo s portala Radija Slobodna Europa).

Ladislav Tomičić

Godinu na čijem početku su politički manipulatori zazivali reforme, štednju i rezove, ispraćamo, evo, raspravom trebamo li kupovati borbene avione. Ranije smo već kupili haubice, helikoptere i predvidjeli povećan proračun za vojsku. Susjedi su također nabavili avione i višecijevne raketne bacače.

Za što se to spremamo? Hoće li to biti rata ili je u pitanju tek stara dobra utrka u naoružanju; utrka dvije države u čijim gradovima sve više ljudi doslovno gladuje?

Jesu li to te reforme, koje će popraviti životni standard i učiniti našu svakodnevicu podnošljivijom?

Hoće li stanje državne blagajne, a posljedično i kvalitetu naših života, podići otkup INA-e, koji nam je premijer Plenković najavio o Božiću, kao da se radi o kakvom poklonu?

Koliko će nas to koštati i kako ćemo platiti? Jesu li politički manipulatori o tome govorili kad su početkom godine obećavali bolji život za sve hrvatske građane?

Za što se to spremamo? Hoće li to biti rata ili je u pitanju tek stara dobra utrka u naoružanju; utrka dvije države u čijim gradovima sve više ljudi doslovno gladuje?

I dok o Božiću obećavaju sanaciju jedne pljačke, našim novcem – razumije se, usput u excel tablice unose državnu imovinu koju će uskoro prodati. Hoćemo li nešto od toga što prodajemo za koju godinu ponovo otkupiti, za dvostruku cijenu?

Tko će i koliko sutra na nama zaraditi, dok mi budemo zanijeti raspravom poput ove koju vodimo o jednoj sramotnoj spomen ploči u Jasenovcu.

Do kad ćemo voditi takve rasprave?

Koliko je ustaštva dovoljno da bi se jednom reklo dosta, tko će biti taj koji će zaustaviti podivljale nacionaliste i mogu li oni uopće biti zaustavljeni u zemlji u kojoj je ekstremni nacionalizam nešto što se podrazumijeva kao dobro jutro i dobar dan?

Do kad će se pred prostorijama srpskih udruženja okupljati divljaci koji pozivaju na linč i kad će već jednom krepati Jugoslavija u njihovim opsjednutim glavama?

Kad ćemo, napokon, dobiti slobodu da možemo reći što mislimo, a da to ne bude popraćeno psovkama i prijetnjama? Kad će nam prestati govoriti o slobodi koju su nam navodno donijeli, mašući u isto vrijeme pesnicom pred našim nosom?

Takva sloboda nam ne treba, jer to nije sloboda, nego maltretiranje. Kad ćemo u ovoj zemlji vrhovnim autoritetom prestati smatrati takozvane predstavnike braniteljske populacije, ljude s pet minuta škole i velikim odmorom, koji svaku raspravu završavaju pitanje: Gdje si bio ’91?

Tko će i koliko sutra na nama zaraditi, dok mi budemo zanijeti raspravom poput ove koju vodimo o jednoj sramotnoj spomen ploči u Jasenovcu. Do kad ćemo voditi takve rasprave?

Već je 2017. godina. Hoćemo li sutra dobiti šansu živjeti kao da je 2017., a ne 1993. godina.

Ili ćemo nastaviti po starom, dok se, uslijed općeg razočarenja svim i svačim, vlasti ne dočepa netko od ovih mesijanskih likova koji bauljaju političkom scenom i nemaju pojma kud bi sa sobom, a kamoli s državom?

Čini vam se da aludiramo na Pernara? A zašto vam na pamet nije pao Petrov?

Doduše, čovjek teško može povjerovati da bi takvi politički avanturisti bili gori od ovog što imamo danas. Ipak, iskustvo nas je naučilo da uvijek može gore.

Događaji koji se pletu u konac godine ne daju puno prostora za vjerovati da iduća može biti bolja, ali svejedno smo je čekali kao da nešto obećava. Tragično je što za to ”bolje” treba tako malo, samo malo političke volje.

Volje kakvu je imao Ivo Sanader kad je u mišju rupu potjerao sve koji su širili mržnju. (Za Andreja Plenkovića ploča u Jasenovcu na kojoj piše ”Za dom – spremni” delikatno je pitanje, dok za Sanadera, jednog od njegovih prethodnika na mjestu šefa HDZ-a i premijera države nije bilo delikatno ukloniti spomen ploču ustaškom zločincu Juri Francetiću u Slunju.)

Događaji koji se pletu u konac godine ne daju puno prostora za vjerovati da iduća može biti bolja, ali svejedno smo je čekali kao da nešto obećava. Tragično je što za to ”bolje” treba tako malo, samo malo političke volje

Jer, osim malo više novca u prosječno dubokom džepu, ovom društvu najviše fali spokoj, a spokoja neće biti sve dok otvoreni pozivi na mržnju i linč prolaze nekažnjeno, sve dok netko živi u strahu zbog svoje nacionalnosti, imena, boje kože.

Ti što na mržnju pozivaju svakoga dana prstom pokazuju na drugog čovjeka, pjeneći oko usta – eno ga Jugoslaven. Ti što nastoje proizvesti strah u svakom drugom čovjeku vide udbaša, komunjaru i pritom se žale da su oni ugroženi i da je ugrožena Hrvatska.

A kad su to komunjare u neovisnoj Hrvatskoj držale miting s pozivima na linč?

Kad su se zadnji put okupile komunjare da prijete ljudima zbog ”pogrešne” nacionalnosti ili čega drugog. Premijer Andrej Plenković i na svojoj koži mogao bi osjetiti tu mržnju, jer i on je ”udbaš” i ”komunjara”.

Međutim, čini se da se njemu upućene pogrde odbijaju o oplatu državnoga BMW-a. On nije prisiljen suočavati se sa prijetećim pogledima na ulici. Ali zato neki drugi ljudi jesu. Neka pita svog kolegu Milorada Pupovca kako mu je proći kroz grad, kad ga u svakoj ulici nađe budala koja će opsovati i pljunuti za njim. Do kad će sve to trajati?

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Rođena u Engleskoj vrijeme Prvoga svjetskog rata, Leonora je po svemu neobična djevojčica: posvuda je prate mitska bića sidhesi, a sebe doživljava poput konja. Nastojeći je ukrotiti, bogati je roditelji šalju časnim sestrama na školovanje, no Leonora bježi u Pariz i ondje započinje osebujnu slikarsku karijeru.

Tridesete provodi u turbulentnoj vezi s jednim od začetnika dadaizma i nadrealizma Maxom Ernstom, a kad njega odvedu u logor, Leonora završi u psihijatrijskoj bolnici. No ni strašne terapije kojima je podvrgnuta u njoj ne ubijaju žudnju za umjetnošću.

Kad upozna meksičkog diplomata Renata Leduca, odluči napustiti Europu razdiranu ratom i odlazi s njim u Meksiko. Premda se isprva teško snalazi u stranoj zemlji, upravo ondje doživljava svoju punu umjetničku afirmaciju.

U romansiranoj biografiji Leonore Carrington, jedne od najistaknutijih nadrealističkih slikarica i spisateljica, Elena Poniatowska izvanredno oslikava život umjetnice koju je upoznala još u pedesetima.

U romansiranoj biografiji Leonore Carrington, jedne od najistaknutijih nadrealističkih slikarica i spisateljica, Elena Poniatowska izvanredno oslikava život umjetnice koju je upoznala još u pedesetima

Leonora je knjiga o ženi nevjerojatne energije i ekscentričnoga karaktera kroz čiji su život prošli svi važni nadrealisti 20. stoljeća.

“Elena Poniatowska, jedna od ključnih figura meksičke književnosti, u Leonori pruža izvanredan portret jedne umjetnice.”
Financial Times

“Budući da se zbivanja u životu Leonore Carrington mogu činiti fantastičnima, Poniatowska zna kako je, paradoksalno, najbolja metoda da ih se transformira u misterioznu fabulu – poput nadrealističkog trika.”
ArtReview

“Pružajući nam uvid u osobu koja stoji iza fantastičnih slika Leonore Carrington, Leonora poziva čitatelja da netremice promatra svijet koji se zrcali u očima umjetnika.”
Litro.co.uk

 ***

Naslov: Leonora
Autorica: Elena Poniatowska
Nakladnik: Fraktura Publika
Godina izdanja: 11/2016.
Broj stranica: 416
Uvez: meki
ISBN: 978-953-266-806-3

Triput u zoru žanrovski je fluidan prozni tekst, triptih tijesno povezan s književnikovim prethodnim romanom Mr. Gwyn, ali se ipak, kao što i sam autor ističe u uvodnom obraćanju, čita kao zasebna i zaokružena cjelina.

U tri mala nokturna koja završavaju i počinju u zoru, muškarac i žena susretnu se u različitim životnim fazama u hotelskom predvorju, svaki put u jednako dramatičnim okolnostima, i otkrivaju jedno drugom.

U prvoj priči Malcolm Webster upoznaje tajanstvenu i zavodljivu ženu, u drugoj mlada žena koketira s recepcionarom pokušavajući shvatiti svoj odnos s dečkom, dok u završnom dijelu tinejdžer, mlađi Malcolm, bježi iz prljavog hotela s detektivkom nakon obiteljske nesreće.

Iako se Baricco poigrava vremenskom logikom, priče su čvrsto povezane i čine kontinuitet. Dok su u prvoj, svojevrsnom završetku slagalice, protagonisti odrasle formirane ličnosti, u drugoj i trećoj saznajemo okolnosti njihova odrastanja i što bi se dogodilo da je u nekom ključnom trenutku života naišla prava osoba, pa se prvi (gorak i bremenit) susret možda nikad ne bi ni dogodio.

Sve tri priče povezuje ideja ponovnih početaka (kao što je i sama zora) i mogućnost (ili nemogućnost) izlaza iz slijepih ulica. Triput u zoru roman je s tri naličja, originalna i zavodljiva igra privida i istine kojom je ovaj majstor riječi još jednom impresionirao čitatelje

Sve tri priče povezuje ideja ponovnih početaka (kao što je i sama zora) i mogućnost (ili nemogućnost) izlaza iz slijepih ulica. Triput u zoru roman je s tri naličja, originalna i zavodljiva igra privida i istine kojom je ovaj majstor riječi još jednom impresionirao čitatelje.

U ovoj Bariccovoj knjizi kao da su se slike Edwarda Hoppera pretvorile u tekstove. Autor pomiče okvire Hopperovih slika.

Alfredo Monte, Monte de Leituras

***

Naslov: Triput u zoru
Autor: Alessandro Baricco
Nakladnik: VBZ
Godina izdanja: 2016.
Broj stranica: 92
Uvez: tvrdi
ISBN: 9789533048420

Projekt zbirke reportaža hrvatskih novinara Nakon deadlinea – priče s terena nastao je u želji da vanjskopolitički novinari iz različitih pisanih i elektroničkih hrvatskih medija svojim pričama s terena pokušaju dočarati važnost i dinamiku novinarskog posla, situacije i izazove u kojima su se pritom nalazili, kontekst kako su nastajale neke reportaže i općenito što to znači raditi reporterski posao, kako se nositi sa stresom i problemima, koji su privilegiji, a koji nedostaci posla.

Autori tekstova iskusni su novinari s dugogodišnjim iskustvom koji imaju puno terenskih priča “u nogama” i koji su odabrali reportažu koja ih se u profesionalnoj karijeri najviše dojmila i koju nisu samo prepričali, već su je obogatili osobnim detaljima, anegdotama i nekim naknadnim razmišljanjima ili novim kontekstom.

U prvom ovakvom zajedničkom projektu predstavljene su priče koje se bave temama koje su i danas vrlo prisutne u medijima – izbjeglička kriza u Italiji ili krvavi sirijski rat, rastakanje ukrajinskog teritorija i situacija u Zapadnoj Sahari – ali i reportaže i priče o zanimljivim, privlačnim mjestima koja su opisana na nekonvencionalan, vrlo osoban način.

Autori tekstova iskusni su novinari s dugogodišnjim iskustvom koji imaju puno terenskih priča “u nogama” i koji su odabrali reportažu koja ih se u profesionalnoj karijeri najviše dojmila i koju nisu samo prepričali, već su je obogatili osobnim detaljima, anegdotama i nekim naknadnim razmišljanjima ili novim kontekstom

Knjiga obuhvaća reportaže Ana-Belle Leikauff, Bisere Fabrio, Dragana Nikolića, Elizabete Gojan, Hrvoja Krešića, Borisa Orešića, Josipa Šarića, Ivane Dragičević, Jasmine Kuzmanović, Jerka Bakotina, Snježane Pavić, Renate Rašović te Nataše Barac i Zorane Bajt.

Predgovor je napisala Bisera Fabrio,ujedno i priređivačica izdanja.

Baš zato što smo vidjeli puno, snažno novinarski proživjeli svoje teme i voljeli svoj posao, poželjeli smo ispričati jednu zajedničku generacijsku priču. Svatko na svoj način, a opet zajedno. Onako da se vidi da zaista volimo svoj posao, da smo zaista ljudi terena i ljudi stvarnih priča, gonjeni mišlju da je naš posao i dalje važan, da je sedma sila i dalje sila. Novinari reporteri koji su svoj posao proživljavali i nakon deadlinea (Bisera Fabrio).

***

Naslov: Nakon Deadlinea – Priče s terena
Autor: Više autora, priredila Bisera Fabrio
Nakladnik: Profil
Godina izdanja: 09/2016.
Broj stranica: 232
Uvez: meki
ISBN/EAN: 9789533135281

Već drugu godinu za redom predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Novu godinu dočekuje u SAD-u, okreće leđa građanima, osobito onima koji su je birali, i u maniri Marije Antoanete se cereka siromašnima u lice jer, vidi nju, ona si može priuštiti, pitaj Boga na čiji račun, da joj rit vidi puta.

Potpuno bezosjećajna prema ljudima u potrebi, prema onima koji unatoč slabim plaćama služe i dežuraju: prema vojnikinjama i vojnicima kojima zapovijeda i kojima, za razliku od njenih prethodnika, ne čestita Novu godinu i ne želi da se čitavi i zdravi vrate kući ako su u misijama poput one u Afganistanu, prema policiji i vatrogascima, HGS-u, civilnoj zaštiti i ostalim dobrovoljačkim spasilačkim timovima, prema radnicima u zdravstvu, riječju, prema svima onima koji rade da bi nama ostalima bilo zajamčeno da se u novogodišnjoj noći opustimo i voljenima poželimo mir i radost, zdravlje i ljubav, dakle svima njima, pa i nama, Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje prezir i tvrdoću srca: ”Gladni su, neka jedu kolače”, čuje se iz Amerike.

Neodgovorna vrhovna zapovjednica lišena svakog osjećaja solidarnosti i morala.

Da nije ove kolumne i poneke objave na portalima naših dnevnih listova na kojima se Marija Antoaneta cereka u društvu američkog Djeda Mraza, pitanje je tko bi se za nju zainteresirao: KGK je toliko nebitna i bezvezna da nitko i ne pita za nju. Čuvši da je drugi puta za redom za Novu godinu pobjegla u SAD, neki građani sarkastično komentiraju da bi bilo svima bolje da tamo i ostane

Poslovično nesposobni, ali zapravo mogu li drugo i napisati kad nema načina da se pokrije i sakrije ova sramota, njeni suradnici će na portalu Ureda predsjednice RH s datumom 31. prosinca 2016. napisati tek ovo: ”Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović od 1. do 5 siječnja 2017. godine boravit će u Sjedinjenim Američkim Državama”. Premda lažu, jer je u SAD stigla ranije, a ne 1.1.

Zašto ide tamo? Što će tamo raditi? Gdje će sve biti? S kime se susresti? Nije važno. To su, kao, njene privatne stvari misle debili na Pantovčaku.

Ima ona djecu koju želi usrećiti tako da ih odvede u SAD!? Tim gora je ta poruka po svu hrvatsku siromašnu djecu, po sve koji ostaju doma.

Da nije ove kolumne i poneke objave na portalima naših dnevnih listova na kojima se Marija Antoaneta cereka u društvu američkog Djeda Mraza, pitanje je tko bi se za nju zainteresirao: KGK je toliko nebitna i bezvezna da nitko i ne pita za nju. Čuvši da je drugi puta za redom za Novu godinu pobjegla u SAD, neki građani sarkastično komentiraju da bi bilo svima bolje da tamo i ostane.

Ja ću ipak ovu skandaloznu situaciju komentirati.

Treba zaista biti bezosjećajan gad da u noći kad tvoji sugrađani obnavljaju vjeru u to da život može biti kudikamo bolji nego što jest pobjegneš u SAD te da tim građanima zapravo poručiš da te boli dupe za njihova ufanja, ali i strahove, za njihove probleme i tegobe.

Ta gadura svojim ponašanjem potvrđuje da je u potpunosti neiskrena, da ne cijeni ni građane ni zemlju koju predstavlja i da živi u potpuno parazitskom odnosu prema svima nama.

Koliko je Čokolinda Grabež inače nepromišljena, neupućena, plitka, dekoncentrirana, nebulozna, agresivna i zlobna već smo u više navrata pojašnjavali, ali treba sada, definitivno, dodati i to da je, ponavljam, i bezosjećajna gadura i parazit.

Tek sada vidite što njoj zapravo znači i predstavlja seljakanje njena Ureda po Hrvatskoj – čista parada i show. Jer kad treba pokazati solidarnost s građanima, ona zdimi preko Atlantika.

Rekao sam to već kada je samo dan nakon što je naredila zaustavljanje svega kako bi se oglasila nakon vijesti da je ISIS brutalno ubio u Egiptu našega sugrađanina Tomislava Salopeka (tada je paradirala u Splitu), nastavila feštati pod Marjanom, smijati se k’o glupača i naslikavati se. Tada sam pojasnio da na čelu države imamo moronicu, vrlo opasnu i sebičnu osobu.

Treba zaista biti bezosjećajan gad da u noći kad tvoji sugrađani obnavljaju vjeru u to da život može biti kudikamo bolji nego što jest pobjegneš u SAD te da tim građanima zapravo poručiš da te boli dupe za njihova ufanja, ali i strahove, za njihove probleme i tegobe

Bila je to prilika da konstatiramo, još jednom, kako Hrvatskom vladaju osobe apsolutno gadljive. Meni se, napisao sam, želudac okreće od Kolinde Grabar-Kitarović. Jer je pokazala ne samo da je potpuno, ali potpuno nesposobna već i da se neće libiti manipulirati najdubljim i najsvetijim emocijama ljudi poput Salopekovih zbog potrebe i želje da se reklamira, producira i uslikava.

Žena koja nas predstavlja je elementarna nepogoda; učinila je zločin prema obitelji Salopek i prema svima nama, njihovim sugrađanima. Ono na što se odlučila zaslužuje najoštriju osudu i treba biti nazvano najoštrijim riječima jer je zaista vrlo ružno.

Tko je još tražio dokaz jesam li bio u pravo, sada ga ima.

Predsjednica Republike je sklona estradnim ekshibicijama. Što ona radi u slobodno vrijeme, rekli bi neki, njezina je stvar, ima pravo na privatnost, makar ograničenu činjenicom što je javna ličnost, ali ono što čini na službenom putovanju, plaćenome iz proračuna, nije privatno, pa može biti temom komentara.

Replicirat će mi se da ostaje činjenica da ju je veliki broj građana izabrao, da je predsjednica sviju, da je institucija koja simbolizira jedinstvo političke nacije.

Sve je to načelno točno, ali napustiti zemlju svake Nove godine ne može biti pitanje ”stila”, to ne ulazi u domenu ”njeno slobodno vrijeme, pa nas se ne tiče”.

Objektivno, poslije nekih njezinih inicijativa u počeku mandata, kada se razmahala lažnim obećanjima poput onog da će se iseliti s Pantovčaka, veća je korist za Republiku dok lijepi pločice (premda poznajem jeftinije i kvalitetnije majstore), ribari na koči, vozi kombajn ili glumi da upravlja trajektom.

Svejedno gdje bila: u Zagrebu, Splitu, Puli, Vukovaru, Čakovcu, New Yorku, Budimpešti, Pekingu, Hong Kongu ili na WC-u, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne prestaje lupetati kao kakva sponzoruša bez škole i manira.

Mene ovdje zanima nešto drugo, a to je nastavak akcije demoraliziranja Hrvatske od strane Predsjednice. To mnogi komentatori na mom Facebook profilu već smatraju situacijom zrelom da joj se politički sudi i da ju se makne s Pantovčaka. Kako bi to rekli pokojni Václav Havel ili Vlado Gotovac, politika uvijek pobjeđuje kad se hrani etikom. A KGK neprestano vodi našu politiku iz poraza u poraz

Rezultati njene potkapacitiranosti za funkciju koju obavlja (što smo jasno vidjeli u aferi ”čokoladica”), čemu treba dodati hrpu bezveznjaka koje je okupila u svom Predsjedničkom uredu, takvi su da se trezveni ljudi hvataju za glavu i pitaju do kada će se nastaviti takvo sramoćenje institucije šefa države i Republike Hrvatske.

Mene ovdje zanima nešto drugo, a to je nastavak akcije demoraliziranja Hrvatske od strane Predsjednice. To mnogi komentatori na mom Facebook profilu već smatraju situacijom zrelom da joj se politički sudi i da ju se makne s Pantovčaka.

Kako bi to rekli pokojni Václav Havel ili Vlado Gotovac, politika uvijek pobjeđuje kad se hrani etikom. A KGK neprestano vodi našu politiku iz poraza u poraz.

Ponavljam, isplati se samo ona politika koja vodi brigu o realnom čovjeku i koja tom čovjeku, osobito ako je žrtva siromaštva, drži otvorena vrata. Tko zatvara svoja vrata taj ubija vlastito srce.

Elem, Kolinda Grabar-Kitarović ne samo što nam gasi srce, ne samo što joj godi uznemiravati javnost i igrati se osjećajima povrijeđenih i traumatiziranih (baš onako kako se bezobrazno cerekala po Splitu dok je obitelj Tomislava Salopeka, kojega je, nota bene, Hrvatska žestoko i sramotno zaboravila, gutala suze nakon gubitka u Egiptu), ne samo što će lapidarno reći za izbjeglice da su ”migranti”, ona je čisti antipod papi Franji. Ona je čisti užas!

Hrvatska predsjednica je inkarnacija onog najgoreg što u Hrvatskoj moramo napustiti: bezobrazluk, nepoštivanje drugih, nestručnost, licemjerstvo i nedostatak sućuti.

Tražili ste? Konzumirajte. Neka nam je Bog na pomoći.

Darko Pajić

Koja je razlika između Mladena Grdovića i Andreja Plenkovića? Pa Grdović je barem svoj jaguar zabio u zid. A koja je sličnost? Obojica su zamagljenog uma sjela za volan.

Jedino se tako može suvislo objasniti božićno ukazanje hrvatskog premijera na kojem je teški poraz u međunarodnoj arbitraži za Inu pretvoren u jednokratni trijumf u najavi kupovine te iste Ine, koju smo mi, odnosno Hrvatska, velikodušno prodali za 505 milijuna dolara u prvom navratu, a sada bismo platili  pet puta veću cijenu za tu istu kompaniju, koja je u međuvremenu izgubila tržište, gotovo rasformirala rafinerije i vrijedi daleko manje nego te 2003. godine kada je Račanova Vlada prodala prvih 25 posto dionica u danas sekundarnoj mađarskoj naftnoj kompaniji poznatoj pod imenom Ina.

I može se još danima i tjednima prodavati priča o sjajnom spinu Vlade i odličnoj kontroli štete od strane premijera Plenkovića s tom božićnom poslanicom, ali će se pod tom svilom i kadifom svejedno skrivati okrutne činjenice. Poraz na arbitraži je užasan i težak i imat će nesagledive posljedice. Plenkovićeva kupnja Ine bit će još i gora.

Hrvatska je nepovratno izgubila više od 10 godina u natezanju s MOL-om. U tih desetak godina vrijednost Ine je kontinuirano i osjetno srozavana. Za početak izgubljeno je tržište regije. Od modernizacije rafinerija u Sisku i Rijeci dogodilo se malo ili gotovo ništa

Hrvatska je nepovratno izgubila više od 10 godina u natezanju s MOL-om. U tih desetak godina vrijednost Ine je kontinuirano i osjetno srozavana. Za početak izgubljeno je tržište regije. Od modernizacije rafinerija u Sisku i Rijeci dogodilo se malo ili gotovo ništa.

Te rafinerije danas vrijede daleko manje nego ranije. Ina je postala podružnica MOL-a, tvrtka u kojoj su na prvom mjestu poslovni interesi mađarskih partnera i prosperitet njihovih mađarskih rafinerija. U segmentu proizvodnje i prerade MOL je naprosto sačuvao svoje tržište, a kupnjom Ine progutao svog konkurenta na tom istom tržištu.

Pritom je uspješno kompromitirao, moguće je i korumpirao, predstavnike hrvatske države za što su ogledni primjer ugovori o plinskom poslovanju sklopljeni 2009. godine. Ta korupcija na kraju nije ni dokazana čak ni na hrvatskim sudovima, što je također značajna pobjeda MOL-a.

Nipošto ne treba zaboraviti niti to da je MOL kupio prvi paket dionica Ine, a da u vrijednosti kompanije uopće nije bilo nalazišta u Siriji, čija je vrijednost bila nemjerljivo veća od tadašnje cijene dionica.

I sada, nakon svega, nakon činjenice da je zbog neulaganja u hrvatske rafinerije Ina izgubila milijarde eura čistog prihoda, javlja se Plenković i odjednom poručuje kako će tu i takvu Inu kupiti kao da je to vreća krumpira na tržnici.

Super. Zar je moguće da je pritom nebitno pitanje koliko bi Mađari mogli tražiti za svoje dionice danas.

I sada, nakon svega, nakon činjenice da je zbog neulaganja u hrvatske rafinerije Ina izgubila milijarde eura čistog prihoda, javlja se Plenković i odjednom poručuje kako će tu i takvu Inu kupiti kao da je to vreća krumpira na tržnici

Ako doista govorimo o svoti od 15 do 20 milijardi kuna postaje očito da Plenković namjerava dati višestruko veću svotu od dobijenog novca za Inu u vrijeme kad je Hrvatska istu prodavala, iako je u međuvremenu vrijednost kompanije drastično pala.

Koliko danas objektivno vrijedi Ina? Koliko će vrijediti za 10 godina? Više ili manje? Hoće li Ina imati ikakvog koristi od nalazišta u Siriji? Javnost ima pravo na odgovore.

Vlasništvo obvezuje. Tko Inu kupi u nju bi trebao i ulagati. Pa to je i jedan od važnih razloga sukoba s Mađarima.

Hoćemo li koliko sutra imati rupetinu u državnom proračunu, pa nakon 25 posto dionica HEP-a, prodati još 25 posto i većinski udio u elektroprivredi kako bismo u Inu mogli ulagati? A onda s nekim strateškim partnerom HEP-a voditi rat oko elektroprivrede nalik ovome što imamo s MOL-om.

A sve to u razdoblju promjena na tržištu energije, sve većoj cijeni eksploatacije nafte i činjenici da se razvijene zemlje svijeta sve više i sve uspješnije okreću razvoju sustava korištenja obnovljivih izvora energije. Izvjesno je da u takvim okolnostima vrijednost Ine u desetljećima koja dolaze može biti samo još manja.

Na kraju ove groteskne i tužne balade stiže i spoznaja da hrvatska Vlada želi sama odrediti vrijednost onoga što želi kupiti onome tko Inu prodaje. A toga valjda nigdje nema što god tko kupovao, iglu, stan ili lokomotivu.

Plenkovićeva Vlada voli sjediti iza zatvorenih vrata. Skrivati se od javnosti i novinara. Na sva ova pitanja i dileme ne nude suvisle i racionalne odgovore. Po sličnom obrascu kakav je viđen u Sanaderovo vrijeme

Plenkovićeva Vlada voli sjediti iza zatvorenih vrata. Skrivati se od javnosti i novinara. Na sva ova pitanja i dileme ne nude suvisle i racionalne odgovore. Po sličnom obrascu kakav je viđen u Sanaderovo vrijeme.

Dok se mediji uglavnom zabavljaju analizama kako će Vlada namaknuti novce za Inu i hoće li se usput naći još koja milijarda za eskadrilu aviona u besmislenoj utrci u naoružanju sa Srbijom, suština je sljedeća: Kupnja Ine državu vodi u ralje dužničkog ropstva.

Također vodi do još jednog važnog cilja. Do privatizacije HEP-a sa umanjenim otporom javnosti, jer će se ista odvijati pod krinkom spašavanja Ine. I to uistinu jest spin. Zbog kojeg će u bliskoj budućnosti bankrot Hrvatske postati ozbiljna prijetnja. Koliko god oni šutjeli o tome.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Ivica Grčar

Nakon što je premijer Andrej Plenković priopćio da je postignut dogovor (između HDZ-a, Most-a i ostalih) da Vlada od MOL-a reotkupi dionice u Ini, kako bi se Ina kao ”strateška nacionalna tvrtka vratila pod kontrolu države”, nazvao je čitatelj (podaci poznati redakciji) i iznio svoje viđenje vladinih reformskih podvala u gospodarstvu.

Nakon najave ”vraćanja Ine” u dijelu hrvatskih medija izvan okvira dirigiranog novinarstva ne prestaje izrugivanje s tim priopćenjem, ali i s cjelokupnim tzv. gospodarskim reformama Vlade premijera Andreja Plenkovića.

Očito više nisu dovoljne isprazne politikantske parole o ”ugrozama nacionalne sigurnosti” (nedavno smo o tome pisali) kao ni o ”ekonomskim strateškim nacionalnim interesima”, ili o ”strateškim tvrtkama” i sl. Kada javnost danas čuje takve parole, sprda se s njima.

Čitatelj je, očito pomno analizirao odnose i rekao da je lani grupacija Agrokor iskazala dobit oko 300 milijuna kuna. A kroz razne subvencije iz države je, kaže čitatelj, u Agrokor iste godine ”ušlo” skoro 700 milijuna kuna.

Čitatelj napominje da će se o stvarnim učincima predloženih nivelacija poreznih stopa (ili kako to pretenciozno zovu ”poreznom reformom”) moći egzaktno raspravljati tek u 2018. godini, nakon analiziranja poslovnih rezultata ostvarenih u 2017. godini.

No, nakon pregledavanja pijedloga promjena poreznih stopa i smjernica vlade za državni proračun u 2017. godini, čitatelj misli da se može projekcijom doći do procjene da bi u koncernu Agrokor (možda) mogli iskazati oko 300 milijuna veću dobit od one koju su ostvarili po dosadašnjem nereformiranom poreznom sustavu.

Očito više nisu dovoljne isprazne politikantske parole o ”ugrozama nacionalne sigurnosti” (nedavno smo o tome pisali) kao ni o ”ekonomskim strateškim nacionalnim interesima”, ili o ”strateškim tvrtkama” i sl. Kada javnost danas čuje takve parole, sprda se s njima.

Još je teško procijeniti mogući iznos ”ulaska” novca iz državnog proračuna u koncern Agrokor u 2017. godini, kaže čitatelj, ali ne treba očekivati značajnije manje od dosadašnjih oko 700 milijuna kuna.

Ali, čitatelj upozorava da ne treba brzati sa zaključkom kako su ove nivelacije poreznih stopa izlobirane (samo) u korist grupacije Agrokor.

Koncern Agrokor je zadužen (vjerojatno i prezadužen) kod niza banaka (i fiducijama pa je sporno kolika je u biti imovina tog koncerna) i sve teže ”servisira” te kredite, a stvarna otplata kredita je u zastoju.

Zbog toga bi se moglo ustvrditi kako se ovim promjenama poreznih stopa time što se na prvi pogled pogoduje Agrokuru, u biti ide više u korist banaka kod kojih je Agrokor (pre)zadužen, jer se Agrokoru omogućuje da ”servisira”, a ne otplaćuje dugove bankama vjerovnicima.

Nisam stigao i sam precizno provjeravati što je sve ”zagurano pod tepih” u objavljenim tzv. skraćenim zbrojnim bilancama koncerna Agrokor, ali mi se teza o pogodovanju nivelacijama poreznih stopa bankama, a ne gospodarstvu, čini vrlo logičnom, jer jedino banke u Hrvatskoj ostvaruju značajnu dobit (formalno iskazanu i onu skrivenu transferiranu u inozemstvo kroz neoporezive transakcije između banki ”kćeri” u Hrvatskoj i banki ”majki” u inozemstvu).

Zahvaljujem čitatelju i pozivam ga da zajedno analiziramo i neke druge iskazane bilance.

A evo i što dio javnosti ismijava u prijedlogu da se vrati Inu kao tobože ”stratešku nacionalnu tvrtka” u državno vlasništvo.

Ina je bila strateški značajna tvrtka, ali Ina više nije to što je bila.

Koncern Agrokor je zadužen (vjerojatno i prezadužen) kod niza banaka (i fiducijama pa je sporno kolika je u biti imovina tog koncerna) i sve teže ”servisira” te kredite, a stvarna otplata je u zastoju. Zbog toga bi se moglo ustvrditi kako se ovim promjenama poreznih stopa time što se na prvi pogled pogoduje Agrokuru, u biti ide više u korist banaka kod kojih je Agrokor (pre)zadužen, jer se Agrokoru omogućuje da ”servisira”, a ne otplaćuje dugove bankama vjerovnicima.

U 1991. godini Ina je pretvorena (i restrukurirana) u Javno poduzeće Ina, i ubrzo potom dijelovi te dotad jedinstvene tvrtke ”pretvoreni” su u dionička društva, najprije u stopostotnom državnom vlasništvu (!?) da bi se potom dijelovi tih ”dijelaova” nekad jedinstvene tvrtke mogli izdvajati i na razne ostale načine otuđivati ili (ras)prodavati.

Teško je danas precizno odrediti kada je Ina prestala biti ”strateška nacionalna tvrtka”, možda kada je prvi puta ukinut monopol Ine i dozvoljeno povlaštenim privatnim poduzetnicima uvoziti tankere goriva radi trgovanja u Hrvatskoj.

I tako su postupno smanjivani Inini potencijali, prvo tržišni (raspadom tržišta bivše Jugoslavije) ali započinju i ugovorni aranžmani kojima Ina prepušta stranim korporacijama pojedine koncesijske djelatnosti, primjerice, ustupanje talijanskom Agipu prava gospodarskog iskorištavanja hrvatskog Jadranskog podmorja u vađenju prirodnog plina, itd.

U vrlo nestabilnim ratnogospodarskim uvjetima Ina je, prema podacima SDK o završnim računima iz 1991. godine, ostvarila 69,9 milijardi HRD ukupnih prihoda (na drugom mjestu iza Ine sa skoro dvije trećine manjim ukupnim prihodima od 27,1 milijardi HRD je HEP).

Vrijeme je to u kojemu je u Hrvatskoj započela bezobzirna primjena globalnog modela MMF-a i Svjetske banke tržišnih reformi preslikanih iz Čilea i još nekih zemalja Latinske Amerike, bez uvažavanja ekonomskih, institucionalnih, političkih i ostalih nacionalnih okvira.

U svim europskim postsocijalističkim zemljama su brzo nakon samo dvije, najviše tri godine nekritičke primjene globalnog modela MMF-a i Svjetske banke tržišnih reformi preslikanih iz Čilea započeli s vlastitim modelima ekonomskog razvoja, osim u Hrvatskoj.

Ako u Hrvatskoj već najmanje 25 godina definitivno više nema slobodne nacionalne ekonomske misli (ni gospodarske politike) postavlja se pitanje otkuda sada iznenada iskrsava Ina kao ”strateška nacionalna tvrtka”?

Ako u Hrvatskoj već najmanje 25 godina definitivno više nema slobodne nacionalne ekonomske misli (ni gospodarske politike) postavlja se pitanje otkuda sada iznenada iskrsava Ina kao ”strateška nacionalna tvrtka”?

Ako je u nacionalnom interesu imati Inu kao ”stratešku tvrtku” u cjelokupnom državnom vlasništvu, znači da bi (hrvatsku) javnost trebalo precizno upoznati što je u sadašnjem ostatku nekadašnje Ine točno ”strateški nacionalni interes”.

Jesu li ”strateški nacionalni interesi” u Ini skrbnički računi Ininih dioničara u Zagrebačkoj banci čija imena hrvatska javnost ne smije (do)znati?

Ili su možda ”strateški nacionalni interes” prihodi državnog proračuna od rudarskih i koncesijskih naknada koje Ina uplaćuje?

Inine rudarske i koncesijske naknade nakon privatizacije Ine nisu komercijalno revalorizirane, ostale su uglavnom na razini tih naknada iz socijalističkog gospodarskog sustava (u kojemu je bilo svejedno uplaćuju se u državni proračun kao naknade ili kao dobit tadašnje Ine).

Hrvatsko sudište je dosudilo da ministar financija može proglasiti tajnima iznose Ininih rudarskih i koncesijskih naknada, kao da se ne radi o javnom prihodu državnog proračuna, već o privatnoj zaradi!?

Zbilja, kaj više nije ”strateški nacionalni interes” da Ina ne bude u državnom vlasništvu, da mora biti privatna tvrtka, kako bi na slobodnom tržištu mogla uspješno poslovati (ili bankrotirati bez izravnih negativnih učinaka na državni proračun Republike Hrvatske)?

Zbilja, kaj više nije ”strateški nacionalni interes” da Ina ne bude u državnom vlasništvu, da mora biti privatna tvrtka, kako bi na slobodnom tržištu mogla uspješno poslovati (ili bankrotirati bez izravnih negativnih učinaka na državni proračun Republike Hrvatske)?

Nisam pažljivo brojio, no onako ”od oka” čini mi se da je nakon 1991. godine najviše puta bio privatiziran i nakon svakog bankrota ponovno nacionaliziran PIK Đakovo. Uvijek bi se u stečaju pokretao tzv. postupak sanacije na način da bi se veliki iznosi dospjelih neplaćenih poreznih dugova otpisivali, a razmjerno iznosima otpisanih potraživanja ”država” bi ponovno stjecala udjele u sve obezvređenijem PIK-u Đakovo, i tako niz puta sve do nove pretvorbe, pardon privatizacije (čitaj neplaćenih dospjelih poreznih obveza).

Izgleda da premijer Plenković sada nudi slično s Inom. Da ”država” otkupi dionice Ine od MOL-a kako bi umjesto MOL-a mogla pokriti (novcem hrvatskih obveznika poreza) predstojeće moguće poslovne gubitke Ine.

Ovaj puta slobodno misleća javnost jasno je Vladi premijera Plenkovića porućila: ne hvala, više to ne ”pušimo”.

I to ulijeva malo nade u skore promjene (i u gospodarstvu) u Republici Hrvatskoj.

Čitateljima sretna Nova godine, mislim da će trebati imati puno i sreće.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

More, pusti vojsku neka spava, to su samo djeca daleko od kuće.

Ovaj stih ne samo da je nešto najljepše i najljudskije što je ove godine skladano i otpjevano u Hrvatskoj, nego je i čitava pjesma Udica jedna od najboljih koju je ikada napisao Zlatan Stipišić Gibonni.

Dojam pojačava i čudesno potresan video-spot koji je, na čelu kreativne ekipe u produkciji kuće Antitalent, napravio Zdenko Bašić ispisujući slikom, montažom i animacijom vlastitu poetiku, u suglasju s Gibonnijevom, a obje su duboko ljudske, univerzalne.

Divan je to i istodobno strašan rekvijem za sve mrtve vojske, naše i njihove.

U Gibonnijevoj pjesmi more blago majčinski i očinski ljulja mrtve, a u pjesničkom obratu izriče osudu onima koji su ih u smrt poslali.

Posljednjih dana ove 2016. godine ta mi pjesma naročito zvoni u pameti svaki put kad pomislim na vojnike-glazbenike čiji se avion na Božić sunovratio u Crno more.

Bili su vojnici, nosili su uniforme, išli su u umjetničku misiju u Siriju, razveseliti, ohrabriti i oplemeniti glazbom svoje sunarodnjake, djecu na bojištu, daleko od kuće.

Ali, Zbor Crvene armije, kako su se zvali ti vojnici-pjevači, najbolji na svijetu, članovi ansambla Aleksandrov zbog čega su ih, od milja, zvali i Aleksandrovcima, premda je u nadleštvu Ministarstva obrane Ruske Federacije, imao je višu, mnogo višu komandu, iznad svih zemaljskih generalata.

Bili su vojnici, nosili su uniforme, išli su u umjetničku misiju u Siriju, razveseliti, ohrabriti i oplemeniti glazbom svoje sunarodnjake, djecu na bojištu, daleko od kuće

Građani Moskve, prijatelji i rodbina polagali su za njih ovih dana crvene karanfile i palili svijeće pred njihovom bazom, zgradom na kojoj stoji ploča s grbom Ruske Federacije. Njihova tijela, ona koja su izvučena iz Crnog mora, uz državne i vojničke počasti pokopana su na moskovskom memorijalnom vojnom groblju. Od njih su se govorima opraštali njihovi nadređeni iz vojnog i državnog vrha.

Ali, u ime one više i najviše umjetničke komande, za njih upravo sada, dok pišem ovaj tekst, u četvrtak 29. prosinca 2016., u dvorani Konzervatorija Čajkovski njihova subraća i prijatelji po notama sviraju i pjevaju Verdijev Requiem.

Za maestra-generala Valerija Halilova, dirigenta koji je skončao u Crnom moru sa svojim pjevačima, za svog suradnika i prijatelja, žalobnom izvedbom Verdijeva remek-djela ravna maestro Valerij Gergijev.

Bilo da su pjevali ruske narodne pjesme, klasične skladbe i obrade hitova popularne glazbe, od brujanja tipično ruski svijetlih tenora i dubokih basova uvijek bi me prolazili trnci. A moj pacifizam bio bi na ozbiljnoj kušnji osobito kada bi, uz gromoglasnu pratnju svog orkestra, koji srećom nije pošao na ovu sirijsku misiju, zapjevali koračnicu “Sveti rat” (Священная война).

Upravo tim maršem, strašnijim od zvuka stotinu tenkovskih brigada, počinje svake godine 9. svibnja velika vojna parada u čast Dana pobjede na Crvenom trgu.

Skladao ga je, baš kao i sovjetsku, a danas rusku himnu, Aleksandar Vasiljević Aleksandrov, jedan od osnivača i ratni dirigent Zbora Crvene armije.

Premda je vrhunski ruski umjetnički vojni ansambl ubrzo nakon smrti Aleksandrova 1946. godine nazvan njegovim imenom, ovi pjevači kod kuće i u svijetu i danas redovito nastupaju pod imenom Zbor Crvene armije. I nakon raspada Sovjetskog Saveza i komunizma, odnosno onog što se tako nazivalo, premda nikada nije bilo ostvareno.

Kod nas, međutim, ako ćemo imati priliku ugostiti Zbor Crvene armije, koji će se obnoviti i dalje nastupati pod tim imenom, sigurno će se postaviti pitanje može li glazbeni ansambl tog imena i s petokrakom zvijezdom na vojničkim kapama pjevati o miru?

Glazba, čak i kad je vojna, pa tako čak i onda kada je upregnuta u propagandu jedne države i političkog sistema, ima višu komandu i može, čak i pjevajući ratne koračnice, pronositi mir.

Svijet to uglavnom prepoznaje i razlikuje. Kod nas, međutim, ako ćemo imati priliku ugostiti Zbor Crvene armije, koji će se obnoviti i dalje nastupati pod tim imenom, sigurno će se postaviti pitanje može li glazbeni ansambl tog imena i s petokrakom zvijezdom na vojničkim kapama pjevati o miru?

Jedan papa rekao je da može, štoviše, osobno ih je bio pozvao u Vatikan da pjevaju pred njim i publikom koja je dupkom ispunila najveću vatikansku dvoranu za papinske audijencije.

I to ne bilo koji papa, nego papa Ivan Pavao II koji je, to valjda nitko neće sporiti, itekako dobro znao za sva zla i zločine počinjene u ime komunizma. Papa Poljak za kojeg slobodno možemo reći da je na vrlo konkretan način bio i antikomunist. Papa Poljak koji je itekako dobro znao što je sve kroz povijest njegov narod istrpio pod ruskom, sovjetskom i boljševičkom čizmom.

Bio je to jedan od posljednjih koncerata kojima je Ivan Pavao II osobno prisustvovao, samo pola godine prije svoje smrti.

Bio je to veličanstveni događaj u listopadu 2004. godine. Zbor je umarširao na pozornicu kao prava vojska, pod zastavama. Pjevali su Kaljinku, pjevali su Verdija, papi na dar otpjevali su i jednu poljsku narodnu pjesmu, ali orio se Vatikan i od već spomenute Aleksandrovljeve koračnice Sveti rat, sa svim kletvama na račun fašista i nacista u njenim stihovima.

Tko god poznaje strogost i promišljenost vatikanske diplomacije i protokola, shvatit će da koncertni program nije bio nikakva improvizacija, nego pomno dogovorena stvar. Je li sveti papa Ivan Pavao II znao za pakt Hitler-Staljin? Je li znao za strahote Gulaga u kojem su stradali i zaglavili milijuni? Je li osjetio na svojim leđima diktaturu i totalitarizam i je li imao pijetet prema žrtvama vlastitog poljskog naroda ubijenima pod crvenom zvijezdom?

Tko god poznaje strogost i promišljenost vatikanske diplomacije i protokola, shvatit će da koncertni program nije bio nikakva improvizacija, nego pomno dogovorena stvar. Je li sveti papa Ivan Pavao II znao za pakt Hitler-Staljin? Je li znao za strahote Gulaga u kojem su stradali i zaglavili milijuni? Je li osjetio na svojim leđima diktaturu i totalitarizam i je li imao pijetet prema žrtvama vlastitog poljskog naroda ubijenima pod crvenom zvijezdom? Naravno da jest

Naravno da jest.

Ali, znao je isto tako za ogromnu žrtvu ruskog i ostalih naroda Sovjetskog Saveza i Crvene armije u ratu protiv fašizma i nacizma. I očito nije zahtijevao da vojnici-pjevači pred njega izađu bez svojih vojničkih kapa s petokrakom zvijezdom, ni ne pomišljajući izjednačiti taj simbol s obilježjima fašističkih i nacističkih režima.

Već teško bolestan, jedva izgovarajući riječi, poljski je papa ruskim vojnicima-pjevačima održao i govor, zahvaljujući im na glazbi i izražavajući svoju naročitu osobnu privrženost i ljubav ruskom narodu.

Koja veličina i mudrost, a sve pod višom komandom umjetnosti i ljudskosti.

Želim nam svima u novoj godini barem mrvicu te mudrosti i umijeća razlikovanja simbola i duhova.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Kolinda Grabar-Kitarović
Foto: Ured predsjednice

Hrvatskim građanima uskraćena je informacija o tome što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pet dana radi u SAD-u, iako prema Zakonu o sprečavanju sukoba interesa ”građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba, a koje su u vezi s obnašanjem njihovih dužnosti”.

U Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa zasad nisu zaprimili prijavu na temelju koje bi mogli odlučiti hoće li provjeravati okolnosti predsjedničina odlaska u SAD, što ne znači da prijava neće uskoro stići, s obzirom na to da se ona može podnijeti i anonimno, jednim klikom miša na internetskoj stranici Povjerenstva.

Ni prijava, međutim, ne znači da će Kolinda Grabar-Kitarović zbog svog ponašanja biti sankcionirana. Navedenim Zakonom, naime, nije propisana mogućnost izricanja sankcije za povredu načela djelovanja dužnosnika koja uključuju i pravo građana da budu upoznati s njihovim ponašanjem kad god rade nešto u vezi sa svojom poslom.

Dužnost je predsjednice Republike da građane detaljno obavijesti o tome gdje se nalazi, kojim povodom i s kojim razlogom. Ako je u privatnom posjetu, onda to treba i kazati. U svim državama svijeta bilo bi to normalno i uobičajeno. Ovako je to i nepristojno i politički neprihvatljivo

A upravo to u SAD-u radi predsjednica Grabar Kitarović, koja se prema neslužbenim informacijama ondje sastaje s članovima tima novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Na novinarska pitanja vezana za ovogodišnji boravak Kolinde Grabar-Kitarović u SAD-u Ured predsjednice nije odgovorio, iako je Dnevnik Nove TV sinoć prenio njihovu informaciju da će ”za vrijeme boravka predsjednica imati sastanke s predstavnicima političkog i društvenog života te nevladinog sektora”.

Da predsjednica 1. siječnja odlazi u SAD, saznalo se dan uoči putovanja, kada je Hina objavila kako neslužbeno doznaje da bi se Grabar-Kitarović ondje trebala sastati s nekoliko članova prijelaznog Trumpova tima i nekoliko ljudi koji se razmatraju za buduću američku administraciju. U Uredu predsjednice tu informaciju Hini nisu ni potvrdili niti demantirali, a tportalu zasad ne odgovaraju ni zašto informacije s kim se i kada predsjednica sastaje smatraju tajnima.

Ured predsjednice potpuno se oglušio i na pitanje tko financira put predsjednice u SAD s obzirom na to da se ne zna je li putovanje privatnog karaktera, jesu li joj se pridružili i članovi obitelji, kao ni je li predsjednica u razdoblju od 26. do 30. prosinca boravila i imala radne obveze na Pantovčaku ili drugdje, jer nema informacija o njezinim aktivnostima u tjednu između Božića i Nove godine.

”Nepristojno i politički neprihvatljivo”

Hrvatskim građanima uskraćena je informacija o tome što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pet dana radi u SAD-u, iako prema Zakonu o sprečavanju sukoba interesa ”građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba, a koje su u vezi s obnašanjem njihovih dužnosti”

”Nepristojno je i neprihvatljivo prema građanima ove države s bilo kojeg stajališta – političkog, građanskog i moralnog – da se ne zna gdje se nalazi predsjednica”, komentira za tportal Ivica Maštruko, prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. Štura službena informacija da se predsjednica nalazi u SAD-u tom diplomatu znači isto koliko i podatak da se ona nalazi bilo gdje na zemaljskoj kugli.

”To ne znači ništa. Dužnost je predsjednice Republike da građane detaljno obavijesti o tome gdje se nalazi, kojim povodom i s kojim razlogom. Ako je u privatnom posjetu, onda to treba i kazati. U svim državama svijeta bilo bi to normalno i uobičajeno. Ovako je to i nepristojno i politički neprihvatljivo.

Kad se kandidirala za dužnost predsjednice države, sasvim sigurno znala je da je jedan uobičajeni, građanski, privatni dio njenog života pod većom prismotrom javnosti i da nije u pitanju samo zadovoljavanje privatnog interesa javnosti, već da je njezina državnička obveza da građane obavijesti gdje se nalazi i što radi.

Ako je to privatan posjet, detalji nas ne zanimaju, ali treba jasno priopćiti i reći da je to takav posjet”, napominje Maštruko.

(Prenosimo s tportala).

U danima oko Nove godine u Zagrebu je u dva potvrđena napada I jednom napadu koji se još ispituje, pretučeno, između ostalog i bejzbol palicama, šest izbjeglica koji su smješteni u centru “Porin” u Dugavama.

To nisu prvi takvi napadi na izbjeglice ali su prvi o kojima se pojavila informacija u javnosti.

Upitajmo se samo na čas kakva bi bila eksplozivna reakcija cjelokupne javnosti da se dogodilo obratno.

Da su neki od izbjeglica koji su godinama bili žrtve nasilja, koji su mjesecima, u neljudskim uvjetima, od tog nasilja bježali i na tom se putu mnogo češće susreli s hladnim podozrenjem i bodljikavom žicom nego s običnim ljudskim razumijevanjem, dakle da su neki od tih izbjeglica bili ne žrtve nego počinioci fizičkog nasilja.

Apeliramo prije svega na odgovorne političare da svojim istupima nedvosmisleno osude počinjeno nasilje. Bez takve osude ne samo da će se takva nasilja ponoviti, ona će postati prešutno prihvatljiva

Kakve bi sve islamofobske i rasističke mudroserine o nespojivosti kultura i ugroženosti kršćanskih vrijednosti morali čitati i slušati od opskurnih komentatora u novinama i na televiziji.

Da se o onoj vrsti političara koji u poticanju netrpeljivosti i ksenofobije vide vlastiti probitak i ne govori.

Međutim, nasilje koje se dogodilo potaknuto je rasizmom i mržnjom prema nedužnim ljudima ali i uvjerenjem počinitelja da je takvo nasilje opravdano obranom bijele rase, hrvatstva, kršćanske kulture…, i u tom smislu mnogo je opasnije za hrvatsko društvo, pa i za temeljne vrijednosti kršćanstva, od “običnog” nasilja.

Apeliramo prije svega na odgovorne političare da svojim istupima nedvosmisleno osude počinjeno nasilje. Bez takve osude ne samo da će se takva nasilja ponoviti, ona će postati prešutno prihvatljiva.

Od policije zahtijevamo promptnu i učinkovitu istragu oko počinitelja i efikasnu zaštitu izbjeglica od budućih napada.

Antifašistička liga RH

Documenta

GOLJP

Nova Ljevica