Željko Porobija

Portal Index.hr ovih je dana načinio anketu i čitateljima ponudio izbor najvećeg negativca u prošloj godini. Moram priznati da sam bio gotovo pa neugodno iznenađen kad sam shvatio koliko je bezveznih, primitivnih i malignih osoba promarširalo našim prostorima u prošloj godini i ostavilo svoj nimalo ugodan trag koji ćemo teško izbrisati čak i uz trud nekoliko generacija.

A rezultat me je pomalo iznenadio, a pomalo učvrstio u uvjerenju da će uvijek najveći negativac nekako ispasti žena. Da sam se morao kladiti kome će pripasti titula, mislim da bih pogodio.

Četvero je žena bilo na popisu – predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, Bruna Esih, Željka Markić i Sanja Orešković. Ako još niste ni čuli rezultat, pokušajte pogoditi… i vjerojatno ste odmah znali odgovor: pobijedila je Željka Markić. I to u vrlo oštroj konkurenciji dvadesetak muškaraca poput Karamarka, Horvatinčića, Todorića, Bozanića, Hasanbegovića, Borasa i da ne nabrajam dalje; užarit će mi se tipkovnica od bijesnog lupkanja tih imena.

Slučaj Željka

Ali našim vrlim glasačima ipak je Black Star No 1 osoba lijepe naše Željka Markić.

Da ne bude zabune (nekad stvarno moram objašnjavati očito), ni ja ne znam što bih pozitivno rekao o svojoj imenjakinji; prekrižio sam je sa spiska ozbiljnih osoba još od njezinog ridikuloznog referenduma kojim je, reče, štitila obitelj. Od njezine zaštite obitelji nitko nije imao nikakve koristi.

Uostalom, puno veći problem za sve naše obitelji je vrlo nizak standard, a ne potpuno beznačajna činjenica da tu i tamo netko za susjeda ima par muškaraca u sretnoj vezi.

Sad se svi pogledajmo u oči i postavimo si jednostavno pitanje – je li nas prošle godine više koštala nesimpatična katolička aktivistica sklona nametanju svoje pozicije (što je redovna pojava u religiji) od, recimo, sveg onog oživljavanja najprimitivnije desnice i njezinog dolaska na vlast djelovanjem Tomislava Karamarka?

Ove je godine Željka hodala za život; vjerojatno se priprema na još jedan referendum premda je vjerojatno svjesna kako to baš neće uspjeti.

Uglavnom, nemam problema reći za nju da je negativka i da svojim višegodišnjim radom nije našem društvu donijela ništa dobro.

Ali, hajde, sad se svi pogledajmo u oči i postavimo si jednostavno pitanje – je li nas prošle godine više koštala nesimpatična katolička aktivistica sklona nametanju svoje pozicije (što je redovna pojava u religiji) od, recimo, sveg onog oživljavanja najprimitivnije desnice i njezinog dolaska na vlast djelovanjem Tomislava Karamarka?

Tomo se povukao nakon otkrića korupcije i o njemu će se jednoga dana praviti nostalgični TV prilog ”Kucamo na vrata zaboravljenih asova”, ali je iza sebe ostavio toliku gomilu negativnih posljedica da to ni stotinu željki markić ne bi moglo ni simulirati, nekmoli dostići.

On je taj koji se sjetio da je naše zlatno doba bilo u vrijeme rigidne Tuđmanove vladavine, pa je čak pokušao i nadmašiti svog idola – kojega je svojedobno baš on među prvima napustio – zazivajući nemuštu ideju lustracije i prijetio da će odsad svatko imati slobodu samo unutar četiri zida (pretpostavljam ona zatvorska).

Njegova je politika izazvala i izravne gospodarske gubitke, čiju ćemo veličinu shvatiti tek kad nam ove godine počnu stizati na naplatu rate inozemnih kredita.

No, taj i takav Karamarko, mniju čitatelji Indexa, nije ništa spram Željke Markić – uspio se popeti tek na 5. mjesto liste sa zaostatkom od 2400 glasova u odnosu na Željku. Željka je gora (ili, ako hoćete, bolja) čak i od prvog čovjeka institucije koju ona gorljivo promiče – kardinala Bozanića, kao da ovaj ima išta pozitivno zbog čega bi na ovoj listi njoj morao gledati u leđa.

Davni biblijski obrazac

I hajdemo sad iskreno odgovoriti na pitanje čemu moja imenjakinja duguje tako laskavu titulu?

Portal Index.hr ovih je dana načinio anketu i čitateljima ponudio izbor najvećeg negativca u prošloj godini. Moram priznati da sam bio gotovo pa neugodno iznenađen kad sam shvatio koliko je bezveznih, primitivnih i malignih osoba promarširalo našim prostorima u prošloj godini i ostavilo svoj nimalo ugodan trag koji ćemo teško izbrisati čak i uz trud nekoliko generacija

Kao prvo, to što je žensko. Malo je bilo žena na tom popisu – nitko od liberala u našoj zemlji nije baš toliko feministički raspoložen da bi i ovdje tražio ravnopravnost.

Ali upravo iz te šačice žena isplivala je i konačna pobjednica. I to je šablona koja se često ponavlja kroz stoljeća, još barem od vremena kad su revolucionarno raspoloženi Francuzi odlučili da je Marija Antoaneta gora čak i od svog muža Luja XVI.

Zapravo, postoji i puno raniji biblijski ”uzor” gdje je izraelska kraljica Izabela – inače, kao i Antoaneta, inozemnog podrijetla – smatrana puno većim negativcem od njezinog moćnog supruga Ahaba.

Biblijski tekst od Ahaba pravi nesretnog papučara koji se nema snage othrvati željama i zahtjevima svoje maligne supruge, pa samo izvršava njezine dijabolične planove.

Pisac o povijesti nije imao baš velikog pojma ili je pak namjerno prešutio činjenicu da je Ahab bio moćan vojskovođa i pobjednik u bitci s Asircima. Bilo je važnije iskonstruirati pripovijest na kraju koje Ahab ipak umire kao ratnik, a Izabelu bacaju s visokog prozora i psi joj proždiru tijelo.

Tisućama godina kasnije među većinom naših susjeda vladat će uvjerenje da je glavni negativac u Srbiji bila osorna, moćna i zloćudna Mirjana Marković, a ne njezin suprug, dokazani diktator i ratni zločinac Slobodan Milošević – koji je imao itekako više konaca moći u svojim rukama.

Sjećam se još priča iz prijeratne Srbije da je (najblaže rečeno) nesimpatična Mirjana ona koja će Slobu doći glave i nagnati ga na boljševizam (kojega se ovaj, kaže legenda, grozio).

I ne treba nas onda čuditi ni činjenica da je na listi negativaca Sanja Orešković dva mjesta ispred svog muža Tihomira, kao da je ona zeznula spetljanu i nesposobnu koalicijsku vladu. Jednoga ćemo dana vjerojatno slušati kako su Sanja Orešković, Ana Šarić i Maša Petrov najveći krivci za sastavljanje i rastavljanje prošlogodišnje vlade za koju više ne mogu naći ni pravi epitet.

Uzgred samo spominjem kako ima tekstova koji će dokazivati da je Mirjana Pavelić bila puno maligniji lik od svog mnogo poznatijeg supruga. Ne bi, eto, on ubijao djecu po Jasenovcu, ali žena ga natjerala…

Željku s jedne strane nije baš priroda pomazila, a s druge – nije se ni ona baš previše pozabavila svojim izgledom, čak je išla u potpuno suprotnom smjeru. I nerijetko će joj moji dragi liberali prvi to nabiti na nos, kao da o pozitivnosti osobe odlučuje njezin izgled

Bozanićeva ”supruga”

Iza svakog malignog diktatora – notorna je povijesna interpretacija – krije se još malignija žena. I Željka Markić je, na simboličkoj razini, ovdje pobijedila kao žena i ”supruga” kardinala Bozanića – Crkva se ne bi nikada dosjetila ni referenduma ni hoda za život da nije bilo Željke.

I nije to sve, nažalost. Od svih žena na spisku Željka je, da prostite, najružnija. Brunu Esih teško će tko toliko zamrziti dok god je godine solidno služe. I Kolinda je izgledom dosta simpatično stvorenje, a ona maloprije spomenuta Ana Šarić, koliko god sudjelovala u cijeloj ujdurmi s Molom, na listu nije ni došla jer je, da se ne lažemo, vrlo zgodna.

Željku s jedne strane nije baš priroda pomazila, a s druge – nije se ni ona baš previše pozabavila svojim izgledom, čak je išla u potpuno suprotnom smjeru.

I nerijetko će joj moji dragi liberali prvi to nabiti na nos, kao da o pozitivnosti osobe odlučuje njezin izgled.

Nedavno je čak jedan moj liberalni prijatelj morao upozoravati Facebook komentatore da se ne vrijeđa Željku epitetima o njezinom izgledu, da se mi bavimo argumentima, a ne uvredama.

Može Ana Šarić slobodno sudjelovati u malverzacijama oko svih mogućih naših kompanija, a Bruna Esih pisati amandmane na proračun kakve god hoće, može se i Kolinda doživotno praviti gluha na sve bljutave profašističke fenomene u zemlji (koje će i Plenković relativizirati ”dvostrukom konotacijom”) – one se nikada neće naći tako visoko na listi kao ružna i debela Željka.

Milijuni godina evolucije

I možda da kažem nešto općenito filozofski za kraj. Našu je narav oblikovala dugotrajna evolucija – ne samo onih 6 milijuna od famoznog silaska s grane do ove tehnološki napredne ere – nego i puno milijuna godina prije toga.

Ne izlazi se lako iz te naravi, što još, primjerice, ne ide u glavu svima onima koji bi nas htjeli uvjeriti da ne smijemo jesti životinje (kao da su nas, primjerice, komunisti naveli da jedemo meso).

To je glavni razlog zašto su žene u našem društvu i dalje marginalizirane. Nikakve postmodernističke dekonstrukcije neće to maknuti iz glava ljudi; morat će se evolucija – ovaj put kulturna – odvijati tko zna još koliko vremena

Mi smo, između ostalog, i seksualna bića, a spadamo – kao i primati općenito – u vrste kod kojih postoji prilično jasan seksualni dimorfizam.

Drugim riječima, jasno se razlikuju muškarci i žene (kod pingvina je to puno drugačije), a isto tako su muškarci jedno 15-30% fizički jači. I to nas je oblikovalo tijekom dugih milenija evolucije.

To je glavni razlog zašto su žene u našem društvu i dalje marginalizirane. Nikakve postmodernističke dekonstrukcije neće to maknuti iz glava ljudi; morat će se evolucija – ovaj put kulturna – odvijati tko zna još koliko vremena.

Uostalom, kad pogledate kako na pitanje žena gledaju inače liberalni čitatelji portala Index, više vam ne treba ništa objašnjavati.

Stipe Mesić otišao je za Novu godinu u SAD. Obično takva putovanja prate neugodna pitanja: koja je svrha, tko plaća troškove, tko je sve išao?

Molim da se moja pitanja ne shvate kao neugodno ulaženje u detalje privatnog života i izbora. Ja mislim da je pristojno da on sam i unaprijed da odgovore na takva pitanja. Je li se sastao s Trumpom ili Obamom? Razumijem da nije, jer bi se i sam time pohvalio; ili će to biti iznenađenje.

Kako smo se smijali Dodiku i njegovim izmišljanjima službenog puta da bi problemi s vizom pokazali kako izmišlja i privatno putovanje prikazuje kao službeni posjet.

Budući da mi je krajnje nesimpatičan, mislim da mulja s putnim troškovima i dnevnicama. Uostalom, rado se hvalio pozivom Trumpu, pa se time više osramotio kad je istina izašla na vidjelo.

Što se tiče Mesićevog puta u, gdje ono bješe, New York, dosta toga je zagonetno. Kamo zapravo ide? Naći se s prijateljima, lobirati za nacionalne interese? Pa on je bivši predsjednik, kako svoje privatno putovanje može prikazati kao državnički pohod.

Da je aktualni šef države, ne bi se zamarao detaljima, ali bi ipak on sam trebao objasnit tko ga zove, tko putuje, tko plaća. Je li vodio djecu ili unučad ili će im samo donijeti američke velike čokolade.

Uostalom, sad počinju rasprodaje u Macy’s i kod Tiffanyja. Pa zašto ide slaviti u New York? Zar mu Zagreb nije dobar? Zar ovdje nema s kime ili su ga propustili, pa se ljuti. Ili se boji da će ga netko zavarati pozivom na Pantovčak.

Stipe Mesić otišao je za Novu godinu u New York. Obično takva putovanja prate neugodna pitanja: koja je svrha, tko plaća troškove, tko je sve išao?

Istina, možda bi bolje bilo da je kao raniji predsjednici i Tito i Tuđman, pa i Josipović, slavlje dijelio sa svojim prijateljima ovdje, u Esplanadi ili kod kuće, pa da se prošeće sljedeće jutro Zagrebom, popije kavu kod Čarlija, pojede kobasu i popije kuhano vino. Mesić je populist i to bi učinio i bez misli na izbore, no ovim odlaskom malo je naškodio svojoj reputaciji.

Naravno, sve ćemo mu to oprostiti, ma car je on regije, no ostaje gorak okus da su mu važni prijatelji i Trump nego vlastita zemlja.

Uostalom i veći patrioti slavili su razne stvari izvan zemlje: rođendane, puštanje iz Remetinca, uspješan kirurški zahvat, odlazili na skijanje, na zakašnjela bračna putovanja u Australiju.

Dobro, Mesića i razumijem, on je upravo deložiran. Tako i treba biti. Bivši predsjednici ne trebaju govoriti, ni kad su na vlasti, inače će ostati bez penzije.

Trebaju se kao papa Benedikt povući u tišinu samostana. Crkva bi sigurno rado ustupila neki samostan viška na Badiji, Pašmanu, još bolje na Velebitu u Škorpovcu, gdje rastu najviše koprive na svijetu. Uostalom, oduzimanje ureda je tek početak; treba mu oduzeti mobitel, izbrisati adrese na Facebooku i Twitteru.

Trebao bi pokazati skromnost i dostojanstvo, kao Predsjednica koju žele iseliti iz ureda u Visokoj. Zaboravilo se, ma dugo je i trebalo da se zaboravi, da je tamo htjela ustrojiti manji ured, prestati s izgradnjom novih zgrada za administraciju.

U pola teksta me spopadne šok. Krivo sam razumio. Ne iseljavaju Kolindu iz njenog ureda u Visokoj i nije Mesić otišao u New York. Mesića sa zluradošću iseljavaju iz ureda, a Predsjednica odlazi u mističnu avanturu u New York ili Washington, whatever. Kakva komedija zablude!

Ono što se doživljava kao ”normalno” maltretiranje bivšeg predsjednika nepodnošljiva je uvreda i izazivanje sadašnje Predsjednice.

Ono što je prava obijest i zloupotreba moći opravdava se razlikom u stavovima.

Istina, možda bi bolje bilo da je kao raniji predsjednici i Tito i Tuđman, pa i Josipović, slavlje dijelio sa svojim prijateljima ovdje, u Esplanadi ili kod kuće, pa da se prošeće sljedeće jutro Zagrebom, popije kavu kod Čarlija, pojede kobasu i popije kuhano vino. Mesić je populist i to bi učinio i bez misli na izbore, no ovim odlaskom malo je naškodio svojoj reputaciji

Teške riječi su mač sa dvije oštrice. Ne može se bivšeg predsjednika sumnjičiti, osuđivati i iseljavati, nazivati veleizdajnikom, a da takav jezik ne vrijedi i za sadašnju, a buduću bivšu predsjednicu.

Smirite jezik, jer će i sasvim legitimna pitanja: tko plaća i zašto put, tko ide i gdje se odsjeda postati dio retoričkog svjetonazorskog rata.

Osjećam potrebu da ovaj apel nazovem zaštitom digniteta institucije predsjednika.

No to se ne odnosi samo na sadašnju predsjednicu, već na svakoga tko je obnašao ili će imati taj položaj.

Za svakog predsjednika glasovala je većina birača, te je uvreda institucije i uvreda njihovog razuma. I Tuđman, i Mesić i Josipović više puta su birani. I njihovi birači zaslužuju poštovanje. I sramota je kad jednom ostanu, snagom Ustava, bez moći, lupati po njima, vrijeđati ih i klevetati.

I kada Predsjednica bude jednom bivša predsjednica, bez ureda i slike, trebat će je onaj tko je sada kritizira uzeti u obranu.

Kritizirati vlast i one koji su na vlasti nije samo pravo, već je i nužno u demokratskom društvu. Pitati zašto se nešto čini ili odlučuje legitimno je pitanje.

Kada bi postojale konferencije z tisak, očekivao bih takvo pitanje od naših ili stranih izvjestitelja. Ne bih očekivao izvrdavanje ili diskvalifikaciju (”Tko to pita”).

Ne bi se pitanja mogla dijeliti na ugodna i neugodna, niti bi se moglo očekivati da naglasak bude na srdačnom odobravanju pobjednika matematičkih olimpijada.

Pitanja se tek sa snažnim razlogom mogu otkloniti kao neumjesna, ali ne zabranjena, pa i na njih treba odgovor. Umjesto toga dobivamo cifrasta objašnjenja koja izazivaju dvojbe, pozivaju na postavljanje daljnjih pitanja.

Teške riječi su mač sa dvije oštrice. Ne može se bivšeg predsjednika sumnjičiti, osuđivati i iseljavati, nazivati veleizdajnikom, a da takav jezik ne vrijedi i za sadašnju, a buduću bivšu predsjednicu

Priznajem, zabunu o ličnostima sam izmislio zbog stilskog efekta, jer mi se čini da se time jasno pokazuje dvostrukost kriterija: dok je netko na vlasti, cenzura, zastrašivanje i prikrivanje kao da su jači no prema onima koji su ostali bez zaštite vlasti.

Ne znam što je uvredljivo u pitanju kamo i zašto Predsjednica ide za Novu godinu. Koji su to visoki i utjecajni političari koje posjećuje? Predsjednica je svjetska osoba. Normalno je da, budući da je živjela tako dugo izvan domovine, redovito posjećuje prijatelje, da održava veze s poznanicima. S domovinom ima jaku povezanost. Radi domoljublja je i izabrana.

Možda pomisli da i nju može stići sudbina Mesića i Josipovića, da će moliti nekog budućeg predsjednika da objesi njenu sliku, da će tražiti od premijera, bez lupanja šakom o stol, da joj ostavi čuvare i ured. Pa ipak je ona bila popularna i vremenom sve manje obljubljena osoba.

Francuzi vole Napoleona iako ih je vodio u ratove, Šveđani vole Olafa Palmea iako je sudjelovao na orjunaškim akcijama izgradnje autoputa, Hrvati ipak vole Tita, pa za života i u moći treba ubaciti neku odredbu u Ustav o zaštiti bivših predsjednika. S time da vrijedi samo ubuduće.

Pomislim na troškove privatnog karaktera posjeta. U nekim priopćenjima su drugi jasno govorili tko pokriva te troškove. U priopćenju nije ni spomenuto tko sve putuje. Valjda je i suprug zaslužio biti na privatnom dijelu putovanja. Ja koji se osjećam zakinutim kad me se ne potpiše na čestitkama, ja bih na to prešućivanje planuo i durio se nekoliko dana.

Dok se naša Predsjednica lažno smiješi ignorantima američke vanjske politike dok lobira za kupnju američkog oružja i ponosi se što zapovijeda moćnim vodom u sastavu neke njemačke postrojbe, dok se drži vojnički dostojanstveno kao da je rok služila u Bileći, a ne u Bruxellesu, Jakov s osmijehom može dogovoriti slovensko-hrvatsko branje naranči, izradu privjesaka od bodljikave žice

Doista, dok Predsjednica razgovara s trećerazrednim milijunašima, Prvi gospodin bi mogao obaviti neke delikatne zadatke tihe diplomacije. Zapravo, dok se naša Predsjednica lažno smiješi ignorantima američke vanjske politike dok lobira za kupnju američkog oružja i ponosi se što zapovijeda moćnim vodom u sastavu neke njemačke postrojbe, dok se drži vojnički dostojanstveno kao da je rok služila u Bileći, a ne u Bruxellesu, Jakov s osmijehom može dogovoriti slovensko-hrvatsko branje naranči, izradu privjesaka od bodljikave žice.

Trebao sam pričekati bar dva tjedna s ovom kolumnom.

Ovo je doba kada se lakše plasiraju loše vijesti (INA, HEP, inflacija). Ne, u ovo doba povećane potrošnje, najluđih noći i blagdanske raskoši ova zabuna mi nije dobro pala.

Otrijeznila me je pomisao o prolaznosti predsjedničke slave, to da osnivača HDZ-a i hrvatskog premijera izbacuju iz ureda, da njegovom slijedniku ne vješaju sliku na zid.

Otrijeznila me je misao da narod brzo zaboravlja svoje vođe, da novinari nisu znatiželjni, da je kuća u Visokoj prazna (valjda ukleta) i da se ministri žele useliti u Gregorijančevu.

Drago Pilsel

Saborski zastupnik Mosta Miro Bulj pozdravio je, pamtimo, i to vrlo grlato, odluku Ustavnog suda o Uredu bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića poručivši kako je ona potvrda stava njegove stranke, ali i njega osobno, kako je taj ured suvišno opterećenje za državni proračun.

”Drago mi je da je Ustavni sud potvrdio besmislenost neproduktivnog potrošača državnog novca u obliku Ureda bivšeg predsjednika, a protiv koje sam ja među prvima dignuo glas. Institucija predsjednika Republike po prestanku obnašanju dužnosti nije ustavna kategorija, nego mašina koja je u pet godina progutala 3,9 milijuna kuna, a nikakve rezultate nije dala”, poručio je Bulj koji je jučer bio izvan sebe od veselja jer je Mesić konačno deložiran.

Ministarstvo državne imovine preuzelo je jučer, u srijedu, 4. siječnja 2017. zgradu bivšeg Ureda bivšeg predsjednika Republike Hrvatske u Grškovićevoj 13 u Zagrebu.

Zastupnik sere, naravno. Miro Bulj ili, precizirajmo, Miro Bullshit pojma nema, a i zašto bi išta taj alkarski momak znao osim skupljati drek iza konjanika?

A zašto su ga i dalje iz raznih dijelova svijeta pozivali, zašto ih zanima što misli o ovome ili onom problemu, to Bullshita ne zanima. Vjerojatno su cijenili Mesićeve stavove u vrijeme dok je bio predsjednik, pa temeljem toga pokazuju interes i za to kako danas gleda na stvari

”Postoji web stranica Ureda  i svatko koga zanima što sam i kako radio u proteklim godinama, uključujući i one kojima su puna usta ‘potrebe’ za ukidanjem Ureda bivšeg predsjednika, može tamo naći sve što će ga zanimati: gdje sam bio, zašto sam bio, s kime sam se sastajao, kamo sam vodio skupine naših gospodarstvenika, što sam govorio i kakva sam stajališta zastupao. Sve je to javnosti dostupno, ali to su stvari koje se ne iskazuju računovodstveno, a to neki uporno ne žele shvatiti. I moram još jednom ponoviti: nikada nisam prihvatio nijedan poziv a da oni koji su me pozivali nisu snosili troškove i puta i boravka”, rekao je Mesić.

A zašto su ga i dalje iz raznih dijelova svijeta pozivali, zašto ih zanima što misli o ovome ili onom problemu, to Bullshita ne zanima. Vjerojatno su cijenili Mesićeve stavove u vrijeme dok je bio predsjednik, pa temeljem toga pokazuju interes i za to kako danas gleda na stvari.

Mesić je rekao da je Ured bivšeg predsjednika, po uzoru na mnoge druge zemlje, uspostavljen kako bi se bivšim šefovima države, dakle, ne njemu kao osobi, nego njemu i svakome drugome tko je jednom obnašao tu dužnost, omogućilo da nastavi biti prisutan na javnoj sceni, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

Ivo Josipović takav ured nije želio. On je sebe vidio ponovo na profesorskim dužnostima i na skladateljskim aktivnostima. Osim toga, odlučio je osnovati političku stranku i želio je slobodu koju, da je odabrao Mesićevu praksu, ne bi imao.

I jedan i drugi stav je legitiman i mislim da ih treba poštivati podjednako.

Čovjek u mandatu predsjednika uspostavi brojne kontakte, upozna mnoge značajne protagoniste svjetske politike i očito se u dobrom dijelu svijeta procijenilo kako bi bilo šteta to ne koristiti, premda i neizravno i neformalno. ”Hrvatska je slijedila taj primjer”, objasnio je Mesić razloge zbog kojih je oformljen Ured.

Orešković je iz Zagreba otputovao avionom, a dva tjelohranitelja su morala prevaliti put od 1340 kilometara i dočekati ga u Nizozemskoj. I to, kako saznajem, u vozilu kakvo koristi Angela Merkel, u najskupljem Audiju

Bivši predsjednik je pun energije i vitalan je čovjek pa će, po svemu sudeći, nastaviti raditi slično kao i sada. A mogao bi prihvatiti poziv Saveza antifašista koji bi mu bili domaćini, a Mesić im je počasni predsjednik, i gdje bi na kvalitetan, ali i na izričito simobličan način mogao imati svoju novu kancelariju.

Zanimljivo je da zastupnik Bullshit ništa ne govori o jednoj pravoj štetočini, o bivšem premijeru Tintilinu Oreškoviću koji se vratio u Tevu, u Amsterdam i koji će proporcionalno koštati hrvatske porezne obveznike više nego što je Mesić trošio u svom Uredu, iako ćemo imati nula bodova koristi od Oreškovića, a od Mesića smo, kako navodim, imali koristi.

Orešković se vratio, dakle starom poslodavcu i zadržao naviku da bude glista u debelom crijevu nacije. Nije se odrekao službene zaštite koja mu pripada još šest mjeseci nakon prestanka premijerske dužnosti iako je otišao u inozemstvo. Neslužbeno je listu 24sata potvrđeno da su s njim otputovala i dva zaposlenika policijske Uprave za posebne poslove sigurnosti. Oni su otputovali i službenim automobilom, koji će Orešković očito koristiti i u Amsterdamu na trošak hrvatskih poreznih obveznika.

Orešković je iz Zagreba otputovao avionom, a dva tjelohranitelja su morala prevaliti put od 1340 kilometara i dočekati ga u Nizozemskoj. I to, kako saznajem, u vozilu kakvo koristi Angela Merkel, u najskupljem Audiju.

Bivši predsjednik je pun energije i vitalan je čovjek, pa će, po svemu sudeći, nastaviti raditi slično kao i sada. A mogao bi prihvatiti poziv Saveza antifašista koji bi mu bili domaćini, a Mesić im je počasni predsjednik, i gdje bi na kvalitetan, ali i na izričito simobličan način mogao imati svoju novu kancelariju

Orešković kao bivši premijer ima pravo na zaštitu sve do 19. travnja. Mogao se odreći zaštite i uštedjeti državi koju je vodio, ali to nije učinio. Dnevnica za svakog tjelohranitelja je 70 eura, pa ćemo samo njihove dnevnice platiti više od 100.000 kuna do 19. travnja. Iako su novinari 24sata pitali, u Ravnateljstvu policije im nisu odgovorili koliko će točno koštati osiguranje Oreškovića u inozemstvu. Po cijenama u Amsterdamu, u hotelu od tri zvjezdice i ako dva policajca budu dijelila sobu, to je trošak od 60.000 do 120.000 kuna do 19. travnja. Tu su i svi ostali troškovi, poput benzina i prehrane, pa je jasno da će porezni obveznici masno platiti zaštitu bivšeg premijera.

Ali Miru Bullshita ništa od toga ne zanima.

Inače, ta družba iz Mosta je jedna velika lakrdijaška skupina, specijalizirana za uhljebljivanje kumova i prijatelja.

Mene zanimaju Hrvati, glupi narod koji konzumira bullshite političke kaste. Stipe im nije valjao? Hoće li mostovce, hoće li Čokolindu?

Neka im bude.

Drago Pilsel

Jučer smo svjedočili najvećoj blamaži Predsjednice Republike Hrvatske. Kolinda Grabar-Kitarović je pristala slikati se za HTV tako da u kadru iza nje bude Bijela kuća a ne bi li se ostavio dojam da je ona u Washingtonu radila baš nešto važno i relevantno za državu hrvatskih morona kojima se pet dana prodavala šuplja priča da je KGK ”na važnom zadatku”.

Predsjednica, u to možemo biti sigurni, očito smatra da je šefica njena kabineta Natalija Hmelina pouzdana partnerica i konfident i da se adjutantica i pomoćnica na putu u SAD neće izlajati o istini ”tajnog putovanja”.

Jer ženskice su, kako se sumnja, otišle na šoping u New York, možda iskoristivši sniženja, kako je jučer dobacio naš kolumnist Josip Kregar (je li ih bedinjala Jadranka Jureško-Kero?), a onda kada je nastala frka u domovini, pohitale u Washington i, k’o fol, pustile sliku kako KGK ulazi u urede Senata.

Zatim se pojavila fotografija koja demaskira Predsjednicu, u crvenoj čipki sjedi sa senatorom, republikancem Marcom Rubiom, loše počešljana dok ju lik prati grubo prekriženih nogu s facom ”hajde da i ovu saslušamo”. Naime, čak i ako je od Čokolinde, previše je: nismo baš svi totalni idioti da ne znamo kako ipak postoje neka pravila odjevanja i da ne ideš ”u službeni posjet” američkim ”visokim političarima” u crvenoj čipki (kupljenoj, kokoš je možda i to predvidjela, upravo na nekom od tih diskonta kojih su ona i Hmeljina obilazile u NY-u).

Već ovdje treba neke stvari rezimirati. KGK je lagala i lagao je njen ured jer su najprije rekli da će biti odsutna, na putu u SAD-u (nisu rekli kakvom putu), od 1. do 5. siječnja, a to nije bila istina jer je KGK šmugnula iz Hrvatske dobrano prije Nove godine, o čemu sam već pisao u kolumni Democroacia od ponedjeljka.

U brbljanju za HTV KGK je rekla da je putovanje ipak ”službeno”. Naravno, trebalo je nekako premostiti skandal i aferu koja je nastala u Hrvatskoj kada su se urednici, nakon novogodišnjeg mamurluka, polako uključivali u svijet budnih i počeli pitati pa gdje je po Bogu ta žena i što zapravo radi?

Kako kažete? Da je ona ”sukreatorica vanjske politike”? Ma, je li? Ah da, shvaćam, to se radi šopingiranjem po New Yorku na diskontima i čavrljanjem u crvenoj čipki sa onima koji su iz nekog čudnog razloga tih dana bili u svojim kancelarijama u DC-u

Dakle, punih pet dana je njen ured šutio jer su znali da KGK mulja i tek je onda dopisnici HTV-a Branki Slavici taman prije povratka u RH kazala da je put bio ”službeni” i da je sve što je radila bilo jako važno za našu zemlju.

U međuvremenu je KGK vrtila imena iz rukovnika i pokušavala se sjetiti koga bi mogla naći voljnog u Washingtonu da ju primi pa da se nekako izvuče iz skandala.

I krenula je žestoka muljaža: ”Ma apsolutno nema ništa tajnovito, mi smo kao i uvijek objavili taj posjet. Kad sam odlazila u SAD privatno sa svojom obitelji, onda smo to objavljivali kao posjet obitelji i kao činjenicu da sam ja to platila svojim vlastitim sredstvima”, kazala je Predsjednica.

Na dva pitanja dopisnice HTV-a sa skim se ona susrela, KGK nije odgovorila. Kao, neki će to već objaviti na svom FB ili Twitter računu (poput Rubija) a neki ne žele da im se sazna imena ali su vrlo važni ljudi.

I opet onaj KGK tretman Hrvata kao da su svi idioti: a tko bi bili ti vrli Amerikanci koji primaju šeficu strane države ali ne žele da im se sazna ime?

Bljak i fuj.

Kako bi si dala na važnost, KGK je onda krenula brisati pod sa veleposlanikom u Washingtonu Joškom Parom i osobito s ministrom vanjskih poslova Davorom Stierom.

”Ovo je posjet koji je službeni posjet i koji je usredotočen upravo na to da se iskoristi ovaj trenutak između dvije administracije, da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike.

Ono što meni smeta, posebno u hrvatskoj vanjskoj politici je što mi uvijek slijedimo nekoga, a nikada ne vodimo (Hej, ona bi se pozicionirala, ona bi nešto vodila?! I SAD pozivala na red?!).

Već ovdje treba neke stvari rezimirati. KGK je lagala i lagao je njen ured jer su najprije rekli da će biti odsutna, na putu u SAD-u (nisu rekli kakvom putu), od 1. do 5. siječnja, a to nije bila istina jer je KGK šmugnula iz Hrvatske dobrano prije Nove godine, o čemu sam već pisao u kolumni Democroacia od ponedjeljka

Ovaj posjet je usmjeren na to kako bi se ljude koji su trenutno u američkoj administraciji ili će biti ili su bliski Trumpu ili su bliski republikanskoj ili su bliski demokratskoj stranci na bilo koji način, osvijestilo o problemima Hrvatske, o problemima Jugoistočne Europe i činjenici da mi ne možemo kao država koja je geografski i kada je riječ o broju ljudi mala, čekati da nas netko stavi na agendu, nego se mi moramo sami nametnuti, dakle biti ovdje”, kazala je Grabar-Kitarović.

Što je, dajte najte, ona tamo radila?

”Susrela sam se s jako puno ljudi. Neki od njih će vam sami objaviti na svojem Twitteru ili Facebook profilu da smo se sastali, ali neki od njih nisu imena koja žele biti prominentna u medijima i ja to poštujem.”

Novinarka je, rekoh, pitala može li otkriti barem neka imena. ”Pa, naravno, niz članova Kongresa. Niz članova Kongresa u smislu administracije koja je republikanska, ali isto tako i demokratska. Naravno, mi želimo raditi u smislu da vodimo politiku s novom Trumpovom administracijom, ali isto tako vodimo politiku i s ljudima koji će biti tu, bez obzirali da li su republikanske ili demokratske provenijencije”, kazala je. Dakle niente.

Da su se barem hrvatske superdiplomatkinje dobro ”proveselile” u SAD-u, hrvatski čovjek bi za to imao razumjevanja.

Srđan Dvornik je konstatirao, vrlo lucidno, ovo: Za kraj treba još napomenuti da je Kolinda u svom javljanju u Dnevnik ustvrdila kako je njezin posjet “usredotočen upravo na to da se iskoristi ovaj trenutak između dvije administracije, da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike”. Kako predsjednica jedne Hrvatske misli kreirati vanjsku politiku SAD-a, Kolinda nije pojasnila, ali ostaje za nadati se kako to ne misli činiti ispred ograde Bijele kuće.

No, možete li, samo da vam još i ovo dobacim, zamisliti da Obama ili Merkel lutaju po Saboru vukući za rukav Bulja ili Pernara? Naravno da ne. Ali to je upravo radila Čokolinda Grabež u Washingtonu.

I to bi bilo to.

Show za debile, za glasače HDZ-a koji se dižu na stražne noge kada im se kaže da nam državu vodi u potpunosti potkapacitirana osoba koja, ako to još niste shvatili, sada nadam se jeste, ne shvaća što o njenoj funkciji kaže Ustav, a što zdrav razum.

Kako kažete? Da je ona ”sukreatorica vanjske politike”? Ma, je li? Ah da, shvaćam, to se radi šopingiranjem po New Yorku na diskontima i čavrljanjem u crvenoj čipki sa onima koji su iz nekog čudnog razloga tih dana bili u svojim kancelarijama u DC-u.

Na dva pitanja dopisnice HTV-a sa skim se ona susrela, KGK nije odgovorila. Kao, neki će to već objaviti na svom FB ili Twitter računu (poput Rubija) a neki ne žele da im se sazna imena ali su vrlo važni ljudi. I opet onaj KGK tretman Hrvata kao da su svi idioti: a tko bi bili ti vrli Amerikanci koji primaju šeficu strane države ali ne žele da im se sazna ime? Bljak i fuj

Žao mi je veleposlanika Para. Žao mi je ministra Stiera. Ovakvu diskvalifikaciju naše diplomacije još nismo vidjeli. I oni to nisu zaslužili.

Iako nemam baš osobito mišljenje o ljudima koji rade za KGK u njenom Uredu, nije fer ni to da ih predstavi kao hrpu nekompetentnih osoba.

Jer građani bi trebali prihvatiti da se na ovakav način pripremaju i izvode važne političke akcije na kojima predsjednica ”pozicionira” i ”lobira” za Hrvatsku kod najveće sile na svijetu?

Nemoj te biti tako tužni, oh, jadni ljudi Pantovčaka. Glava gore, niste u potpunosti krivi. Razumijemo mi vas, nisu svi ljudi sa kičmom.

I, što ćemo sad? Rekoh već u kolumni da je KGK gadura i kao takva se ponaša. Nadati se treba da će se pojaviti netko tko će ju otpuhati da ju zaboravimo brže nego što smo zaboravili Sanadera, Karamarka i onog pokvarenog Oreškovića.

Još samo nekoliko godina unatrag mnoge hrvatske tvrtke u preambulama svojih statuta, pravilnika o radu, u misijama i vizijama isticale su svoju društvenu odgovornost. Takozvani DOP, društveno odgovorno poslovanje, bio je, barem papirnato, pravi pravcati trend.

U javnim istupima i razgovorima za medije gotovo da nije bilo poslodavca bez obzira na to iz kojeg je biznisa ili sektora dolazio – javnog ili privatnoga – koji se nije zaklinjao upravo u takav koncept poslovanja.

Sjetite se, isticali su kako poštuju i ulažu u lokalne sredine u kojima su im sjedišta, poštuju ljudska i radna prava svojih zaposlenih, sankcioniraju seksizam i mobing te kako su im profit i njegova raspodjela gotovo sporedni u odnosu na etičnost poslovanja. Ljudski kapital, ulaganje kroz stipendije u mlade ljude i njihovo obrazovanje išlo je u paketu u strategijama tvrtki.

Iz svijeta biznisa selio se DOP u političke sfere. Zagovaralo se ženske kvote, manjinska prava, zalagalo da se politika očisti od sukoba interesa, protežiranja podobnih u javnom sektoru, da financiranje stranki bude transparentno, a informacije o tome do u kunu dostupne javnosti. Javna nabava, javni natječaji, pravo javnosti da zna kako se i na što te zašto troši novac poreznih obveznika.

Obećavalo je. Nažalost, kratko! Onda smo dobili Kolindu Grabar-Kitarović, davno izgubljenu u NATO-u, Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića, jednog pogubljenog u domoljublju, a drugog doslovno u prijevodu, i sve je u samo nekoliko mjeseci vraćeno na startne pozicije iz devedesetih. Oni skeptičniji rekli bi i četrdesetih…

Sve su to bile teme o kojima se mnogo razgovaralo, diskutiralo, pisalo nakon niza afera koje su od devedesetih potresale društvo sugerirajući kako su nam male šanse da se izvučemo iz plemenskog načina funkcioniranja po babi i stričevima.

Obećavalo je. Nažalost, kratko!

Onda smo dobili Kolindu Grabar-Kitarović, davno izgubljenu u NATO-u, Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića, jednog pogubljenog u domoljublju, a drugog doslovno u prijevodu, i sve je u samo nekoliko mjeseci vraćeno na startne pozicije iz devedesetih. Oni skeptičniji rekli bi i četrdesetih.

Zakočena je cjelovita reforma školstva, podobnost je opet bila na cijeni, manjine ugrožene, povijest po tko zna koji puta reinterpretirana i spomen-ploča za dom spremnih instalirana u Jasenovac. Abortus i pravo žene da odlučuje o vlastitome tijelu ponovo su upitni, a kumovi, familija, prijatelji s košarke neupitni.

Desna opcija još prije pola godine bila je na najnižim granama u četvrt stoljeća svog postojanja, a onda su se “politički lukavci” dosjetili jadu, prisjetili se Sanader efekta i iz briselskih klupa izvukli opet visokog Dalmatinca pristojnih manira, političara opće prakse koji engleski govori jednako dobro kao Tim Orešković, ali jednako dobro zbori i hrvatski, čak toliko dobro da uspijeva govoriti nekoliko minuta i ne kazati ništa od čega bi dobar urednik mogao načiniti naslov ili što bi stavio u lead. Idealan!

Toliko različit od Crnoje, Hasanbegovića i inih da je mnoge, baš poput Ive Sanadera nekad, uvjerio da je moguć drugačiji HDZ. Ulogu negativaca su pritom namijenili svom koalicijskom partneru spretno koristeći njihovo političko neiskustvo i provincijalizam koji ne vidi stručnjaka dalje od kumova iz Metkovića, ni savjetnica podalje od stranačkih kolegica od povjerenja.

Desna opcija još prije pola godine bila je na najnižim granama u četvrt stoljeća svog postojanja, a onda su se “politički lukavci” dosjetili jadu, prisjetili se Sanader efekta i iz briselskih klupa izvukli opet visokog Dalmatinca pristojnih manira, političara opće prakse koji engleski govori jednako dobro kao Tim Orešković, ali jednako dobro govori i hrvatski, čak toliko dobro da uspijeva govoriti nekoliko minuta i ne kazati ništa od čega bi dobar urednik mogao načiniti naslov ili što bi stavio u lead. Idealan!

Iza svake društveno neodgovorne “aferice” svojih, Most je sve dirljivije privržen starijem bratu i sve se više trudi da nakon nekoordiranih istupa dijela svojih članova javnosti objasniti kako nema ama baš nikakvih razmimoilaženja s HDZ-om, ni oko Ine, HEP-a ili porezne reforme.

Ni oko čega, pa ni tajnovitog putovanja Predsjednice u SAD za koje sad, nakon prijava Povjerenstvu, tvrdi kako je samo spretno iskoristila trenutak između dvije administracije ne bi li svojim utjecajem sukreirala američku vanjsku politiku.

Nije nego, rekli bi susjedi koje nije oportuno citirati! No, Most šuti i o ovom bezočnom trošenju sredstava poreznih obveznika na samopromociju!

Omililo im se u ovih godinu dana. Krediti su tu. Valja kuću za sebe (i brata?) graditi. Valja kredite, pa makar i solidno subvencionirane, otplatiti. Valja se u Metković s osiguranom dužnosničkom mirovinom vratiti… Zaboravit će ljudi i porezni namet na vilajet, i Predsjedničinu megalomaniju, i ministričinog supruga u članstvu Inine uprave, zaboravili su HDZ-u i gore stvari… Krov nad glavom je krov nad glavom. Vrijedi malo sramote potrpit’ za kućicu i mirnu starost.

Od osjećaja srama i društvene odgovornosti uostalom operiran je i uzor, stariji brat, usprkos sloganu “vjerodostojno”!

Slobodno se društvance s Markova trga može poigrati s nekadašnjim sloganom SDP-a i poručiti: “Bolji život samo nama, ne i vama!” I zbilja, oni grade kuće subvencioniranim kreditima, kupuju stanove na elitnim pozicijama, putuju preko bare kad se sjete, njihova djeca studiraju ovdje ili u inozemstvu bez studentskih kredita i slabo plaćenog rada preko student servisa

Zasad društvancu na vlasti, uz neke časne izuzetke, niti je vjerovati niti je dostojno našeg povjerenja. Dosljedno su jedino neodgovorni, neosjetljivi i neetični prema narodu koji im je povjerenje dao. Dokazuju to i blagdanske (?) odluke o kupnji Ine i prodaji HEP-a, ali i porezna reforma i 104 mjere iz akcijskoga Vladinog plana koje će, sami vele, poduzetnicima donijeti uštede od milijardu i pol kuna. Slobodno se društvance s Markova trga može poigrati s nekadašnjim sloganom SDP-a i poručiti: “Bolji život samo nama, ne i vama!”

I zbilja, oni grade kuće subvencioniranim kreditima, kupuju stanove na elitnim pozicijama, putuju preko bare kad se sjete, njihova djeca studiraju ovdje ili u inozemstvu bez studentskih kredita i slabo plaćenog rada preko student servisa…

Ne treba im!

Imaju novac nas društveno neodgovornih poreznih obveznika koji vjerodostojno ne učimo na izbornim pogreškama.

“Gospodo, odjebite!“ Tim je riječima Marko Jurič iz Projekta Velebit završio najavu javnog obreda koji je ta organizacija u petak priredila na zagrebačkom Cvjetnom trgu zajedno s nepostojećom Hrvatskom pravoslavnom crkvom, a pod nazivom “Veliko posvećivanje vode povodom blagdana Bogojavljanja”.

Neće se, rekao je Jurič pred tridesetak okupljenih – većinom redovnih posjetitelja desničarskih aktivnosti, među kojima je bio i bivši ministar branitelja Mijo Crnoja – Hrvati više nikome za ništa pravdati, posebno zato da nisu ustaše.

“Moramo stvoriti novog hrvatskog čovjeka koji neće biti nikome podčinjen i zaražen virusom podaništva, nego suveren. Stoga, gospodo, odjebite! Krećemo u napad!”, uskliknuo je.

Neće se, rekao je Jurič pred tridesetak okupljenih – većinom redovnih posjetitelja desničarskih aktivnosti, među kojima je bio i bivši ministar branitelja Mijo Crnoja – Hrvati više nikome za ništa pravdati, posebno zato da nisu ustaše

Vodokršće ispred hrama Preobraženja Gospodnjeg Srpske pravoslavne crkve, u ime Hrvatske pravoslavne crkve u nastajanju vodio je arhiepiskop hrvatski i cijelog HPC-a Aleksandar, inače bugarski državljanin.

Posvetivši vodu, Aleksandar je kazao da je HPC jedina pravoslavna crkva u Hrvatskoj koja moli za hrvatski narod te da je HPC uvijek postojala i da će uvijek postojati.

Jurič, koji je zbog zagovaranja pozdrava “Za dom – spremni” prije par tjedana izgubio emisiju na Z1 televiziji, izrazio je zadovoljstvo što se nakon 72 godine, koliko je prošlo od kada su HPC “komunisti izbacili iz njihove kuće, prvi put čula molitva u duhu hrvatskog pravoslavlja”.

“Sramota je da je HPC beskućnik i da još čeka na registraciju. Tražimo da se to pitanje riješi i da se pronađe prostor za liturgijske obrede. Dok se to ne okonča, redovno ćemo se ovdje okupljati”, najavio je.

Prema njegovim riječima, 16.700 ljudi u Hrvatskoj izjašnjavaju se kao Hrvati pravoslavci, ali to su ljudi koji ne pjevaju četničke pjesme.

“Moramo stvoriti novog hrvatskog čovjeka koji neće biti nikome podčinjen i zaražen virusom podaništva, nego suveren. Stoga, gospodo, odjebite! Krećemo u napad!”

Izaslaniku srpskog premijera Vladimiru Božoviću, koji je dan ranije na božićnom domjenku SNV-a u Zagrebu rekao da će Srbija svim raspoloživim sredstvima braniti prava hrvatskih Srba, poručio je da se “vrati u svoj četnički brlog”, kritizirajući hrvatske vlasti jer nisu odlučnije reagirale na tu “četničku barabu”.

Obred HPC-a trebao se održati u trgovačkom centru “Cvjetni” u prizemlju, tako je barem bilo najavljeno, ali je zbog “političkog pritiska” prebačen na Cvjetni trg.

Iz Projekta Velebit tvrde da je Ravnateljstvo policije i MUP dobilo “klevetničke sigurnosne procjene, kako će na toj molitvi HPC-a biti govora mržnje, poziva na vjersku ili nacionalnu netrpeljivost, diskriminaciju pa čak i na nasilje.”

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Čekajući prije nekoliko dana u redu u pošti u Hercegovačkoj ulici pogled mi padne na njihovo radno vrijeme i osmjehnem se: pola sata pauze je ujutro, pola sata popodne i još pola sata za predaju dužnosti između dvije smjene.

Blagoslovljeno državno poduzeće, svi zajedno odlaze kratko počinuti i okrijepiti se, kao stado na pojilu u predvečerje. Mrsko im je valjda samima jesti. U isto vrijeme marendaju ni ne pomišljajući da bi tkogod od njih možda ipak mogao ostati za šalterom i posluživati građane pa otići na odmor trideset minuta kasnije.

Novi kadrovi svaki dan

Ako vam je država poslodavac, ako vam je Vlada poslala glavnog ravnatelja i koalicijski partneri složno sastavili upravu od drugorazrednih, nešto glupljih stranačkih kadrova, nigdje se nikome ne žuri. Ide se polako, opušteno, nice and easy, pa ako stignemo – stignemo, a ako ne stignemo, jebem mu miša, opet dobro

Smiješno je i zamisliti da službenici u Erste banci ili prodavačice u Tommyju kolektivno zaustave posao da blaguju sendviče sa zimskom salamom i voće, ili da Konzumov dućan i poslovnica Grawe osiguranja usred dana zaključaju vrata dok jutarnja smjena ne preda dužnost popodnevnoj, ali ako vam je država poslodavac, ako vam je Vlada poslala glavnog ravnatelja i koalicijski partneri složno sastavili upravu od drugorazrednih, nešto glupljih stranačkih kadrova, nigdje se nikome ne žuri. Ide se polako, opušteno, nice and easy, pa ako stignemo – stignemo, a ako ne stignemo, jebem mu miša, opet dobro.

Dvadeset pet godina tako lijeno i pospano propada Hrvatska pošta, zatvarajući poslovnice po selima i preseljavajući u sve manje prostore natrpane kineskim kišobranima i igračkama i čudačkom self-help literaturom, a ni u drugim državnim poduzećima nije drukčije.

Hrvatske željeznice, s neobrijanim, ukrivo zakopčanim kondukterima i šalterskim službenicama s okamenjenim trajnim ondulacijama, koje su dosegnule budističku nirvanu piljeći kroz prašnjavo staklo, nude spektakularan popust za penzionere. Pa, slobodno se ukrcajte. Nema frke. Ako i niste penzioner, dok vlak dođe na odredište, to ćete svakako postati.

Gdje je država vlasnik poduzeća, u Pošti, Željeznicama, Autocestama, Elektroprivredi, u Hrvatskim vodama i Hrvatskim šumama, bez razlike, gotovo se svakodnevno uzimaju novi kadrovi, ali kao da nekako nestaju, propadaju u ništavilo. Radnu snagu kao da sa strahotnim fijukom usisava snažna crna rupa u podrumu upravne zgrade.

Dvadeset pet godina tako lijeno i pospano propada Hrvatska pošta, zatvarajući poslovnice po selima i preseljavajući u sve manje prostore natrpane kineskim kišobranima i igračkama i čudačkom self-help literaturom, a ni u drugim državnim poduzećima nije drukčije

Kapitalizmu dug život!

Upitate li za nekoga, obično vam kažu: “Tu je negdje”, a na kalendaru na njegovu radnom stolu ožujak 2007. i pljesnjiva kožica tirolske na Gloriji rastvorenoj na ekskluzivnoj fotoreportaži s vjenčanja Vlatke Pokos i Josipa Radeljaka.

Vrijednog službenika godinama nitko nije ni čuo ni vidio, ali kolege se ne uzbuđuju. Njih da upitate i za Abrahama Lincolna, Clinta Eastwooda, Angelu Merkel, Nikitu Hruščova, Pabla Picassa, Sirimavo Bandaranaike, Paju Patka ili Zdravka Čolića, jednako bi vam rekli: “Tu je negdje.”

Kad je Adris grupa od države nedavno kupila Croatia osiguranje, s užasom su otkrili da imaju zaposlenih gotovo kao hrvatskih branitelja. Još uvijek ih nisu sve izbrojali. Za mnoge ne znaju ni da su među živima. Traže ljude preko Međunarodnog crvenog križa da bi im dali otkaze i počeli napokon poslovati kao normalno, uobičajeno kapitalističko poduzeće s jedva dovoljnim brojem nehumano eksploatiranog osoblja.

Koliko god mrzili kapitalizam, a kapitalizam, kao što znamo, nema mnogo obožavatelja, zaželjet ćete mu sreću i dug život. Zavoljet ćete okretni, domišljati i pohlepni kapitalizam shvaćajući kako su spora, bezvoljna, glupa, skupa i bezobrazna naša državna poduzeća.

Hrvatske željeznice, s neobrijanim, ukrivo zakopčanim kondukterima i šalterskim službenicama s okamenjenim trajnim ondulacijama, koje su dosegnule budističku nirvanu piljeći kroz prašnjavo staklo, nude spektakularan popust za penzionere. Pa, slobodno se ukrcajte. Nema frke. Ako i niste penzioner, dok vlak dođe na odredište, to ćete svakako postati

Gledajući tisuće i tisuće činovnika, referenata, tajnica, portira, podvornika, savjetnika, glasnogovornika, direktora i pomoćnika i zamjenika direktora, što su jednog jutra nakon izbora osvanuli u kancelariji kao zetovi nećaci kumove tetke strica nekakvog Nikole Grmoje ili Ante Sanadera, ne bi vam ustvari bilo krivo ni da se vrati robovlasničko uređenje pa da tkogod debelim kožnim korbačem potjera mudrijaše koji svi do jednoga, istodobno odlaze na marendu.

Hadezeovska uprava

Pravo je pitanje zaista zašto Hrvatska ima udio i u čemu? Gdje su to stranački ljudi išta valjano vodili, od Pošte, preko Autocesta i Željeznice, do Šuma i Voda, da bismo danas držali razumnim Inu vraćati u krilo države, pa zbog toga upropastiti i drugo veliko poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske?

Otkud nam zamisao kako bi bilo super i naftnu kompaniju i Elektroprivredu, a u budućnosti valjda i HNK u Splitu, Nacionalni park Sjeverni Velebit i Đakovačke vezove, spojiti nekakvu čudovišnu supertvrtku kojom bi upravljao još nepoznati hadezeovac s diplomom Prometnog fakulteta?

Oprostite, gdje je tu logika?

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Mogu li zamijeniti novu godinu za jednu desetak godina stariju?

(Opaska uredništva: Naš suradnik nije mogao poslati kolumnu zbog tehničkih poteškoća. Ispričava se. Zato ponavljamo raniji, a jednako vrijedan osvrt. Hvala na razumjevanju).

Kakve li božićne ironije?! Dok kao profesionalni news junkie slušam vijesti o nasilju i ratovima u našem ozbiljno ranjenom svijetu punom agresija i odmazdi, u pozadini mi odzvanja prekrasno pjevana ”U to doba godišta mir se svijetu naviješta…”

Čak i ako na trenutak iz našeg razmišljanja isključimo ratove i nasilja, teško je između potrošačke groznice, da ne kažem ludnice (11,5 milijardi kuna!), sveprisutnog i uvelike zbunjujućeg folklora te prečesto patetične duhovne sentimentalnosti pronaći pravi smisao Božića.

Nikako se ne uspijevam oteti dojmu da je Božić najviše slavljen, ali najmanje shvaćen blagdan takozvane kršćanske civilizacije.

Ovih su nas dana naši teološko-ekumenski nepismeni elektronički i neki drugi mediji opet bombardirali nekim grubo rečeno lažnim ili u blažoj varijanti izraženo sektaškim poluistinama. Recimo: “Božić je najveći katolički blagdan” ili ”Katolici slave svoj najveći blagdan” i slično. Tu blagdansku krivotvorenu tvrdnju slušamo bezbroj puta svake godine u ovo vrijeme. Svi pokušaji da se to ispravi su bezuspješni, osim donekle i povremeno religijski korektnijeg HTV-a.

Čak i ako na trenutak iz našeg razmišljanja isključimo ratove i nasilja, teško je između potrošačke groznice, da ne kažem ludnice (11,5 milijardi kuna!), sveprisutnog i uvelike zbunjujućeg folklora te prečesto patetične duhovne sentimentalnosti pronaći pravi smisao Božića

Takve su tvrdnje, koliko god one u etno-religijskom zanosu propagandistički izvrsno zvučale, dvostruko krive jer niti je Božić samo katolički, niti je najveći blagdan. Radi se o općekršćanskom blagdanu koji slave svi kršćani/hrišćani rimokatolici, pravoslavni i protestanti. Eventualna je razlika samo u datumu, jer ga istočno-pravoslavni kršćani po julijanskom kalendaru slave 7. siječnja. Njima ovim putem unaprijed čestitamo sa ”Mir Božji – Hristos se rodi!”

Danas ga slave svi, ali se Božić ni imenom ni kao blagdan ne spominje u Svetome pismu Novoga zavjeta. Ne slave ga progonjeni kršćani prva tri stoljeća u Rimskom Carstvu. Oni od samog početka i konzistentno slave samo Uskrs(loga), dan kojim se proslavlja Isusova pobjeda nad smrću.

Božić se kao proslava Isusova rođendana uvodi dekretom tek nekoliko stoljeća kasnije u tada već službeno priznatom kršćanstvu, koje je poslije, od mnogih suspektnog obraćenja cara Konstantina, postalo privilegirana državna religija, Da budemo precizniji, po prvi puta se spominje kao proslava Isusova rođendana tek 354. godine. Stoga ne čudi što ga od samog početka prate žestoka osporavanja i ozbiljni nesporazumi.

Isus iz Nazareta sasvim sigurno nije rođen 25. prosinca. Mi zapravo ne znamo točan datum, pa čak ni godinu. To što Siksto Julije Afrikanski u svojoj ”Kronografiji” početkom trećeg stoljeća jednom zanimljivom teološko-povijesno-soteriološkom konstrukcijom zaključuje da je Isus začet 25. ožujka, a rođen 25. prosinca je ipak samo spekulacija bez mogućnosti provjere i bez pouzdanog povijesnog utemeljenja.

Ovih su nas dana naši teološko-ekumenski nepismeni elektronički i neki drugi mediji opet bombardirali nekim grubo rečeno lažnim ili u blažoj varijanti izraženo sektaškim poluistinama. Recimo: “Božić je najveći katolički blagdan” ili ”Katolici slave svoj najveći blagdan” i slično. Tu blagdansku krivotvorenu tvrdnju slušamo bezbroj puta svake godine u ovo vrijeme

Vjerojatnije je da se Božić slavi na dan kada su Rimljani slavili rođendan Nepobjedivog sunca (Dies invicti solis). Kako kršćani nisu uspjeli istrijebiti taj poganski festival, oni su ga vještom inkulturacijom (uz pomoć kristijaniziranih državnih autoriteta) preimenovali, recimo ”prekrstili”, u natalis Jesu Christi, rođendan ”Sunca pravde” prema zaključnim riječima posljednjeg kanonskog proroka (Malahija 4, 2), a povezano s evanđeoskim opisom utjelovljenog ”svjetla svijeta” (Ivan 1, 3).

Božić je dakle, usprkos nedostatku svetopisamskog datumskog utemeljenja, blagdan koji pripada zajedničkoj kršćanskoj baštini od stoljeća ranih kada kršćanstvo još nije bilo podijeljeno. On može biti ”katolički blagdan” samo ako se katholikos shvaća izvorno kao pripadajući općoj, univerzalnoj, po cijelom svijetu proširenoj kršćanskoj vjeri. Ali to onda ne mora imati posebne veze s Rimom, iako svakako ima veze s Kristom.

Ako pažljivo čitamo Evanđelja Isusova rođenja i djetinjstva (Matej i narocito detaljniji Luka) te razmišljamo o teološko-filozofsko-antropološkom poimanju inkarnacije (Ivan), otkrit ćemo višedimenzionalnost Božjeg dolaska među ljude.

Istovremeno možemo zaključiti kako je Božić prvenstveno poziv na susret jer označava silazak velikog Boga koji očovječenjem (utjelovljenjem ili ovaploćenjem, kako bi rekli braća pravoslavci) postaje ”mali Bog” jer želi susret s čovjekom. Ta bet-lehem-ska (hebrejski: ”kuća kruha”) božanska afirmacija ljudskosti predstavlja unikatni susret vječnosti i vremena (vidi nadnaslov/naziv ove kolumne) koji se kreativno nastavlja svugdje i uvijek gdje i kada se božansko i ljudsko prožimaju,

Isus iz Nazareta sasvim sigurno nije rođen 25. prosinca. Mi zapravo ne znamo točan datum, pa čak ni godinu. To što Siksto Julije Afrikanski u svojoj ”Kronografiji” početkom trećeg stoljeća jednom zanimljivom teološko-povijesno-soteriološkom konstrukcijom zaključuje da je Isus začet 25. ožujka, a rođen 25. prosinca je ipak samo spekulacija bez mogućnosti provjere i bez pouzdanog povijesnog utemeljenja

Ivan bogoslov u svom teološki promišljenom i grčkoj filozofskoj misli približenom uvodu govori o vječnom i stvaralačkom Logosu kao pretpostavki i preduvjetu (božićne) inkarnacije. “U početku/arhe bijaše Riječ/logos i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I Riječ (Krist) je tijelom (čovjekom) postala.” (Ivan 1, 1-14).

Prema Lukinu izvješću Bog među ljude šalje anđele da navijeste rođenje bebe koja, iako se rađa u Betlehemu, nije od ovoga svijeta. Susreću se glasnici nebeski i pastiri zemaljski. Sagrađen je most između vječnosti i prolaznosti.

Radi se i o susretu (preciznije sudaru) svjetlosti i tame; rođeno je svjetlo koje obasjava svakog čovjeka i koje tama ne može obuzeti.

Spasenje ljudskog roda na poseban način počinje od betlehemske štalice; od one noći čovjek više ne mora živjeti u tami niti robovati mržnji, jer je došlo Svjetlo Svijeta u istini i ljubavi koja oslobađa.

Bog nam više nije daleko. Zakoračio je u ovu našu povijest da nam donese poruku mira. Zar nisu anđeli one noći programatski pjevali: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koji su mu dragi” (Luka 2, 14)?

Ta najznačajnija božićna pjesma svih vremena nema slučajan redoslijed – “Bogu slava – ljudima mir”. Mira na zemlji među ljudima neće biti sve dok ne priznaju da Bogu jedinome pripada slava. Anđeoski navjestitelji nam ovom božićnom pjesmom, a i Bog sam kroz nedavne povijesne događaje, žele potvrditi da slava ne pripada vladarima ovoga svijeta, propalim ideološkim sustavima, sebičnim političarima, sumnjivim vojskovođama i drugim samozvanim, ali prolaznim ovozemaljskim bogovima. Betlehemska je beba rođena da kraljuje na nov i sasvim drukčiji način.

Njegov jednostavan život i učenje radikalno su drugačiji od naših ljudskih sklonosti.

Mira na zemlji među ljudima neće biti sve dok ne priznaju da Bogu jedinome pripada slava. Anđeoski navjestitelji nam ovom božićnom pjesmom, a i Bog sam kroz nedavne povijesne događaje, žele potvrditi da slava ne pripada vladarima ovoga svijeta, propalim ideološkim sustavima, sebičnim političarima, sumnjivim vojskovođama i drugim samozvanim, ali prolaznim ovozemaljskim bogovima. Betlehemska je beba rođena da kraljuje na nov i sasvim drukčiji način

On nije ništa posjedovao, malo je za sebe od drugih tražio, ali je sebe u potpunosti drugima darivao. Došao je služiti, a ne vladati, spasiti, a ne suditi. Prve je proglasio posljednjima, družio se sa siromašnima, obespravljenima i grešnima. Osudio je arogantnu i kompromitiranu religiju svoje nacije kao i one koji su religiozna pravila

i zakone stavili iznad ljudske savjesti i ljubavi.

Božić je događaj i poruka, poziv i ponuda. Poziv na susret i trajni dijalog u zajednici ljubavi i ponuda spasenja svima koji Boga iskrena srca traže.

Samo tako nam božićni blagdani i nadolazeća nova godina mogu biti doista sretni i blagoslovljeni.

Zato čitajmo ovih dana evanđelja, radujmo se svojim obiteljima i darivajmo potrebite.

Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list

Hrvatska pravoslavna crkva se javlja se u Hrvata ništa manje nego 155 godina – ali svejedno još nije pustila korijen. Stoga je korisno vidjeti, na temelju dosadašnjih iskustava, kakav je i čiji to (bio) projekt.

Eugen Kvaternik, doglavnik ”oca Domovine“ Ante Starčevića i, po nekima, praotac hrvatskog ustaštva i terorizma, zauzeo se za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve još 1861, prigodom ustoličenja bana Josipa Šokčevića.

Nije bio zadnji kome je to palo na pamet, kako je posvjedočeno u knjizi Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti pokojnoga Petra Požara, marljivog proučavatelja baštine. Glavninu ovdje izloženoga povjesničkog pregleda dugujemo toj knjizi i istraživanjima Mirka Vida Mlakara, koji je prije 20 godina poentirao da od Kvaternika do suvremenih pravaša nitko nije protiv pravoslavlja, nego samo protiv srpskoga. Poenta, dakle, nije u konfesiji, nego u nacionalnosti – i tu je (jedna od) razlika između bl. Alojzija Stepinca i pok. Ante Pavelića.

Eugen Kvaternik, doglavnik ”oca Domovine“ Ante Starčevića i, po nekima, praotac hrvatskog ustaštva i terorizma, zauzeo se za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve još 1861, prigodom ustoličenja bana Josipa Šokčevića

Kvaternik je, prenosimo, je u srpskom pravoslavlju vidio faktor odnarođivanja na konfesionalnoj osnovi: smatrao je da se samo zato dio useljenoga vlaškog stanovništva počeo smatrati Srbima, a ne Hrvatima.

Istodobno je pravoslavne i idealizirao: da bi bili najbolji Hrvati pošto se nisu kontaminirali pogubnim romanskim i germanskim utjecajima (gdje bi mu, intelektualcu, palo na pamet da su balkanski Vlasi nastali baš romaniziranjem prastanovništva (a u Daciji i kolonizacijom rimskih veterana).

Na tragu Kvaternika je i Pavelić (kao, uostalom, i Stipica Radić, a za razliku od Andrije Artukovića) smatrao da su Hrvati upravo zbog pripadnosti Rimskoj Crkvi ostali bez vlastite crkve kao važnoga nacionalnog oslonca, odnosno da je odanost Rimu bila nauštrb hrvatskim narodnim i državnim težnjama.

Ivan Mužić navodi da je Pavelić prije prvoga svjetskog rata bio ne samo u skupini koja je pripremala osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve, nego je i sam kanio postati njezinim pripadnikom.

Tu se razlikovao od Radića ne po strategiji, nego po taktici: ni oni koji se još kunu u Stipicu Radića ne spominju njegovo gledište: ”Znate ja mislim, da nema potpunog narodnog ujedinjenja bez vjerskog. Zato si je svaki veliki narod stvorio svoju crkvu. Kod pravoslavlja je bilo lako. (…) Ali kod katolicizma je to teško.

Tu je Rim, papa, ogromna kultura i golema tradicija. Tu je borba teška, gotovo bezizgledna. (…) Naša bi generacija morala ispuniti bar jedan preduvjet, a to je da se Hrvati oslobode Rima. To će biti za par godina, ako mi Hrvati i Srbi, budemo složni i ako sredimo državu (…)“.

Oni bezobrazniji to gledište pripisuju Titu kao autoru, iako bi on u tom slučaju bio samo plagijator. Radić se, u tom smjeru, bio približio i Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi, ali je realpolitički od nje i odustao, shvativši da ona ima malo prostora za širenje.

Pravaši povijesno nisu bili zadrti katolici, pa ni zadrti kršćani, inače u ustaškoj državi ne bi vladala krilatica o muslimanima kao ”cvijeću hrvatstva“ niti bi džamija bila važan vizualni simbol u centru Zagreba (kako ilustrira povjesničar Zlatko Hasanbegović).

Ivan Mužić navodi da je Pavelić prije prvoga svjetskog rata bio ne samo u skupini koja je pripremala osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve, nego je i sam kanio postati njezinim pripadnikom

Pravaške ustaške vlasti su 7. travnja 1942. objavile odredbu ”o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve na području Nezavisne Države Hrvatske“.

”Kad program iseljavanja i fizičkog uništenja srpskoga pravoslavnog stanovništva, a potom i prijelazi pravoslavaca na katolicizam nisu uspjeli, rješenje se tražilo u uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) kao sredstva odmicanja pravoslavnog stanovništva od nacionalne identifikacije sa srpstvom“, sažima Vladimir Geiger.

Pavelić je 1944, kako donosi Jure Krišto, obznanio: ”Gospodo, u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srbske pravoslavne crkve! Zašto? Zato, jer su svagdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve. Srbska pravoslavna crkva jest sastavni dio srbske države, Srbije.“ Dakle, pravoslavnima u Hrvatskoj bila je potrebna hrvatska državna pravoslavna crkva.

Unatoč svemu, ta se kanonski nepriznata crkva nije uvriježila (za razliku od onih kanonskih nepriznatih koje jesu izraz nacionalnih zajednica u svojim zemljama). Iako je uredbom predviđeno da joj na čelu bude patrijarh (sa sufraganskim eparhijama u Bosanskom Brodu, Bosanskom Petrovcu i Sarajevu), ustaše su se morali zadovoljiti mitropolitom.

Nisu ga uspjeli naći među postojećim arhijerejima ne samo među pravoslavnima u Hrvatskoj i Bosni, nego nigdje na Balkanu, pa su morali posegnuti za 81-godišnjim Germogenom (Georgijem Ivanovičem Maksimovim), izbjeglim ruskim episkopom jekaterinoslavskim i novomoskovskim, koji je dotad bio nekanonski upravitelj ruskih pravoslavnih izbjeglih u Grčku i sjevernu Afriku.

Tako su se dobro razumjeli u to da su mu ostavili rusificirano ime Germogen (umjesto Hermogen, prikladno hrvatskome).

O problemima s popunjavanjem eparhijskih katedri govori i to što je Spiridon (Mifka) sarajevskim episkopom postao tek u kolovozu 1944, spominje Mlakar. U lipnju 1945 po presudi jugoslavenskoga vojnog suda (u istom procesu, koji Geiger ocjenjuje montiranim s obzirom na dokaze, zajedno s osuđenicima na smrt fra Miroslavom Filipovićem ”Majstorovićem“, zagrebačkim muftijom Ismetom ef. Muftićem, evangeličkim biskupom Philippom Poppom itd.) Spiridon je obješen, a Germogen strijeljan (pa ga je kanonski nepriznata Ruska istinopravna pravoslavna zagranična crkva 2010. proglasila svecem).

Pavelić je 1944, kako donosi Jure Krišto, obznanio: ”Gospodo, u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srbske pravoslavne crkve! Zašto? Zato, jer su svagdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve. Srbska pravoslavna crkva jest sastavni dio srbske države, Srbije.“ Dakle, pravoslavnima u Hrvatskoj bila je potrebna hrvatska državna pravoslavna crkva

Idejom o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi bavio se i dr. Franjo Tuđman. Za posjeta Rimu mi je 24. svibnja 1991. grubom ideološkom diskvalifikacijom odbrusio kada sam negativno odgovorio na pitanje što mislim ”o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve“.

Uputio sam ga na kardinala Kuharića, uvjeren da tu mislimo jednako. Za ”obnovu“ HPC-a javno se zauzeo tadašnji dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta prof. Juraj Kolarić. U proljeće je tadašnji Kuharićev pomoćni biskup zagrebački Đuro Kokša izjavio da Kolarićevo mišljenje ne odražava službeno stajalište Crkve.

Prije sedam godina, u proljeće 2010, javio se projekt Hrvatske pravoslavne zajednice. Tada smo ga ocijenili kao provokaciju, podsjetivši da je period državnih crkava prošao, ma što o tome mislili na Balkanu pravoslavni, a i nerijetki katolici (kojima je i Rim neprijatelj kada ne pristaje uz njihov nacionalizam).

U katolištvu je minuo kada je satrt galikanizam, a preminuo raspadom Austro-Ugarske; u pravoslavlju prerastanjem državnih crkava u nacionalne crkve, postupno, od osmanskog sistema miliyeta do formiranja zadnjih nacija (zato se još tektonski sliježe u Makedoniji i Crnoj Gori).

Formalno gledano, građani imaju pravo udružiti se u vjersku zajednicu po svojoj volji pa se i registrirati, u skladu sa zakonom. U postojećim uvjetima, gdje nema šanse da pravoslavni uvrste u svoj broj ikakvu HPC, taj projekt nije primarno vjerski nego politički.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Tomislav Jakić

Vidjeli smo izjavu predsjednika Putina. Nemamo što dodati – tako je doslovno glasilo priopćenje američkog ministarstva vanjskih poslova koje je trebalo biti prva reakcija na odluku ruskoga čelnika da se ne upusti u diplomatski rat sa Sjedinjenim Državama tri tjedna prije stupanja na dužnost novoga predsjednika. Kažemo, trebalo biti reakcija, jer to reakcija nije. To je klasični primjer ponašanja nekoga tko je, potpuno zatečen, ostao bez riječi.

A službena Amerika i mainstream mediji što slijede njezinu politiku zaista su ostali bez riječi, odnosno već pripremljen scenarij nove faze zaoštravanja odnosa dviju zemalja neslavno je propao.

Pritom je predigra bila tako dobro zamišljena, barem u glavama eksperata za PR (odnose s javnošću), koji su očito uzeli političarima njihov posao i sada diktiraju što će se, kako i kada na javnoj sceni dogoditi.

Najprije je, dok je predsjednik Barack Obama pred TV kamerama na Havajima ležerno igrao golf, u Washingtonu objavljeno njegovo izvršno naređenje (executive order) usmjereno na to da američko-ruske odnose baci na razinu nezapamćenu od vremena hladnoga rata.

Riječ je o onim istim američkim službama što su svojedobno tvrdile kako Sadam Husein ima oružje masovnog uništavanja. Dok su senatori, kongresmeni i mediji reciklirali optužbu o ruskom rušenju američke (i svjetske) demokratske vladavine, lansiranu u vrijeme kada je postajalo sve jasnije kako favorizirana bivša državna tajnica Hillary Clinton neće postati nova šefica Bijele kuće, javnost je pripremana za idući korak – rusku odmazdu

Pozivajući se na (još uvijek nedokazane!) tvrdnje američkih obavještajnih službi da Rusija stoji iza hakerskog napada na Demokratsko nacionalno vijeće, čime je utjecala na ishod predsjedničkih izbora, Obama je naredio izgon iz SAD-a 35 ruskih diplomata (s članovima njihovih obitelji to je oko stotinu ljudi) i prekid bilo kakve suradnje s ruskim obavještajnim organizacijama (u jeku borbe protiv terorizma, sasvim ”logično”, zar ne?).

Naravno, riječ je o onim istim američkim službama što su svojedobno tvrdile kako Sadam Husein ima oružje masovnog uništavanja. Dok su senatori, kongresmeni i mediji reciklirali optužbu o ruskom rušenju američke (i svjetske) demokratske vladavine, lansiranu u vrijeme kada je postajalo sve jasnije kako favorizirana bivša državna tajnica Hillary Clinton neće postati nova šefica Bijele kuće, javnost je pripremana za idući korak – rusku odmazdu.

No Rusi su prikazali nešto što će jedan zapadnoevropski analitičar (jedan od rijetkih, doduše) nazvati ”kremaljskom koreografijom u najboljoj izvedbi”.

Najprije je, a nema sumnje kako je sve bilo dobro proračunato i smišljeno, šef diplomacije Sergej Lavrov objavio kako je predložio predsjedniku Vladimiru Putinu izgon 35 američkih diplomata iz Rusije.

Ne čekajući potvrdu da je takva odluka donijeta, CNN je odmah pustio u eter vijest kako je Rusija već pokrenula svoje protumjere, pa je naredila zatvaranje američke škole u Moskvi.

E, tu su se već vašingtonski ‘mudraci’ gadno preračunali, jer škola nije zatvorena, niti je bilo tko donio odluku o njezinome zatvaranju. A onda je došao hladan tuš koji je Ameriku ostavio bez riječi.

Putin je, naime, odbio prijedlog svojega ministra, rekavši kako Rusija nikoga neće protjerivati, kako ni na koji način neće ograničavati kretanje američkih diplomata za vrijeme novogodišnjih blagdana, pozivajući još (da bi dodao sol na ranu) njihovu djecu na božićno i novogodišnje primanje u Kremlj.

Rus je golferu s Havaja jasno poručio kako ga on više ne zanima i kako se neće obazirati na njegove poteze. Malo je reći da je to poniženje. Naprosto ignorirati silu kao što je SAD i njihovog (još!) predsjednika, to je gotovo nezapamćen potez. Donald Trump pozdravio ga je riječima: ”Velika gesta. Uvijek sam znao da je on (Putin) pametan čovjek”

Pridržao je pravo na kasnije donošenje odluke o protumjerama, ali i naglasio kako s dolazećom administracijom predsjednika Trumpa očekuje otvaranje razgovora i obnavljanje suradnje.

Drugim riječima, Rus je golferu s Havaja jasno poručio kako ga on više ne zanima i kako se neće obazirati na njegove poteze. Malo je reći da je to poniženje. Naprosto ignorirati silu kao što je SAD i njihovog (još!) predsjednika, to je gotovo nezapamćen potez. Donald Trump pozdravio ga je riječima: ”Velika gesta. Uvijek sam znao da je on (Putin) pametan čovjek.”

I sada, kako se tko u toj priči ponio? Obama, bez pretjerivanja, kao uvrijeđeno dijete kojemu su uzeli igračku, pa sada od bijesa razbija sve oko sebe.

A ta igračka, vrijedi ponoviti, bila je zamišljena i priželjkivanja pobjeda na predsjedničkim izborima bivše državne tajnice Hillary Clinton. Govoriti o tome kako iza njega stoje sve američke obavještajne službe neistinito je i usmjereno na to da zavara javnost.

Te službe (još uvijek) samo ”misle da”, one su ”uvjerene da”, one su ”sigurne da” Rusija stoji iza hakerskog upada u datoteku Demokratskog nacionalnog vijeća (čime je razotkrivena prljava igra oko sabotiranja Bernieja Sandersa kako bi se osigurala nominacija Clinton, o čemu – divna li čuda – ama baš nitko od velikih američkih demokrata ne govori).

Odluka o novim sankcijama i protjerivanju diplomata donesena je (svakako ne slučajno) baš onoga dana kada je stupilo na snagu primirje u Siriji (zahvaljujući u prvom redu ruskoj diplomaciji), no loši gubitnici koji uskoro napuštaju Washington opirat će se očito do kraja (a vjerojatno i nakon toga).

Tako je za 20. siječnja (dan inauguracije) najavljeno objavljivanje izvještaja CIA-e o, naravno, tome kako Rusija minira američku demokraciju, odnosno poruka će biti mnogo grublja: danas je Amerika dobila predsjednika kojega su joj izabrali Rusi na čelu s Putinom.

Vidjeli smo izjavu predsjednika Putina. Nemamo što dodati – tako je doslovno glasilo priopćenje američkog ministarstva vanjskih poslova koje je trebalo biti prva reakcija na odluku ruskoga čelnika da se ne upusti u diplomatski rat sa Sjedinjenim Državama tri tjedna prije stupanja na dužnost novoga predsjednika. Kažemo, trebalo biti reakcija, jer to reakcija nije. To je klasični primjer ponašanja nekoga tko je, potpuno zatečen, ostao bez riječi

Bacanje svijeta u predvorje otvorenoga sukoba dviju velikih sila (i njihovih saveznika i prirepaka) Putinovim je krajnje mudrim manevrom izbjegnuto. On se – o tome, barem u ovom konkretnom slučaju, nema dvojbe – ponio kao odgovoran državnik. Ne političar, nego državnik.

Da je stao na ”nagaznu minu” koju mu je postavio neslavni dobitnik Nobelove nagrade za mir, predsjednik dočekan s velikim nadanjima, a ispraćen (i) ocjenama da je bio još lošiji od svojega krajnje nepopularnog prethodnika Georgea W. Busha, Putin bi ostao zapamćen kao netko tko se dao navući u pripremljenu eskalaciju u odnosima Washington – Moskva, ugrožavajući time mir u cijelome svijetu.

Bilo bi, međutim, naivno očekivati da je opasnost prošla. Demokratski gubitnici naći će saveznike u dobrom dijelu republikanskih senatora, odnosno kongresmena.

Većina njih malo zna o svijetu, niti ih svijet zanima, rijetki su koji mogu nabrojati više stranih zemalja što su ih posjetili, a informiraju se iz mainstream medija koji su programirani za prikazivanje Rusije ne kao konkurenta, nego kao neprijatelja.

Njih će, zdravom razumu i logici usprkos, biti teško uvjeriti da Rusi nisu neprijatelji i da s njima treba surađivati u obostranom interesu.

Osobito će ih teško biti uvjeriti u potrebu prestanka politike nametanja režima drugim državama i u zajedničku borbu s Rusijom protiv džihadista, koje je Obamina administracija, ali i vlade nekih zapadnih saveznika, pa i malih državica što su se požurile biti velikima u pogrešnom trenutku, u doslovnom smislu riječi proizvela.

U danima do inauguracije Donalda Trumpa treba računati s barem još nekoliko političkih sačekuša (prva je bila McCainovo senatsko saslušanje 5. siječnja). A nakon inauguracije, i novoga američkog predsjednika i moćnog čovjeka u Moskvi čeka težak i mukotrpan rad.

Na početku 2017. svijet bi im u tome morao poželjeti sreću i uspjeh. U vlastitom interesu, mada će to neki – a ne treba ići daleko da bi ih se našlo – shvatiti možda tek nakon nekoliko mjeseci.

Ako ikada i shvate.

(Prenosimo s portala Novosti).

Crkvene zajednice Istoka koje se drže julijanskog kalendara slave Božić. U duhu radosnoga bratstva, želim da ih novo rođenje Gospodina Isusa ispuni svjetlom i mirom!

Mudraci su Isusu darovali svoje darove, ali je zapravo sâm Isus pravi Božji dar: on je naime Bog koji se daruje nama, u njemu vidimo milosrdno lice Oca koji nas čeka, prihvaća i uvijek nam prašta; lice Boga koji s nama ne postupa prema našim djelima ili prema našim grijesima, već isključivo prema beskonačnosti svoga neiscrpnog milosrđa.

A kad smo već kod darova, i ja sam odlučio dati vama jedan mali dar… nedostaju deve, ali ću vam dati dar. Riječ je o knjižici “Slike milosrđa”.

Mudraci su Isusu darovali svoje darove, ali je zapravo sâm Isus pravi Božji dar: on je naime Bog koji se daruje nama, u njemu vidimo milosrdno lice Oca koji nas čeka, prihvaća i uvijek nam prašta

Božji dar je Isus, Očevo milosrđe; i zato, da bi se spominjali tog Božjeg dara, dat ću vam ovaj dar koji će vam razdijeliti siromasi, beskućnici i izbjeglice zajedno s mnogim dragovoljcima i redovnicima koje srdačno pozdravljam i kojima od svega srca zahvaljujem.

Želim da vam ova godina bude godina pravednosti, oproštenja, vedrine ali povrh svega godina milosrđa!

U tome će vam pomoći ova knjiga: džepnog je izdanja, moći ćete je nositi sa sobom. Molim vas, ne zaboravite mi uzvratiti darom svoje molitve.

Neka vas Gospodin blagoslovi.

(IKA)

Bojan Glavašević

Vodstvo stranke uvijek je bilo važno jer je predstavljalo lice koje javnost gleda. Preferencijalno glasovanje uvelo je element osobne odgovornosti i osobnog angažmana u hrvatsku politiku.

Dok su građani glasovali za liste, nije bilo moguće mjeriti nečiju političku težinu, ali još važnije, sva je odgovornost počivala na ramenima stranke, a ne pojedinaca koji je sačinjavaju. Preferencijalno glasovanje to je promijenilo.

Sada svaki izabrani zastupnik i zastupnica znaju koliko ljudi je svoje povjerenje poklonilo upravo njoj ili njemu i premda to i dalje ne znači da odgovaraju samo njima, nego svim građanima Republike Hrvatske, sada postoji mjerljiv element individualne odgovornosti kojega prije nije bilo.

Budući lideri SDPa moraju disati novu socijaldemokraciju, biti spremni živjeti socijaldemokratski moral koji podrazumijeva visoku razinu osobne odgovornosti

To je i izazov i prilika, zahtijev da političari žive vrijednosti o kojima govore i da vode vlastitim primjerom.

Ova je implikacija mnogo važnija za socijaldemokrate nego za demokršćane jer dok ovi potonji vrijednosni sustav grade na kršćanskom moralu, koji je pak, u Hrvatskoj, vezan za socijalni nauk Katoličke crkve, socijaldemokratska etika je prije svega sekularna i racionalna.

To je, na kraju krajeva, vidljivo i pogledamo li birače jednih i birače drugih: poznata je maksima da individualne pogreške lidera HDZ-a mnogo manje utječu na odluku njihovih birača da ih podrže na izborima, dok je sa SDP-om slučaj suprotan, kao što smo mogli vidjeti naposljednjim parlamentarnim izborima.

Dok su građani glasovali za liste, nije bilo moguće mjeriti nečiju političku težinu, ali još važnije, sva je odgovornost počivala na ramenima stranke, a ne pojedinaca koji je sačinjavaju. Preferencijalno glasovanje to je promijenilo

Zato budući lideri SDPa moraju disati novu socijaldemokraciju, biti spremni živjeti socijaldemokratski moral koji podrazumijeva visoku razinu osobne odgovornosti.

To nije lako, ali je itekako moguće i, uostalom, već postoje primjeri takvih lidera u SDPu. Ali takvi ljudi moraju postati pravilo a ne iznimka.

Također, nove generacije vodstva SDPa moraju implementirati načelo rotacije kako bi osigurale svježinu ideja i kadrova, ako na političkim funkcijama, tako i na stranačkim.

(Nastavlja se).

”Svijet je umoran i iscrpljen”, ustvrdio je papa Franjo u svojoj Božićnoj poruci 2016. godine. Umoran i iscrpljen djeluje i on sam, koji je 17. prosinca u malom krugu proslavio 80. rođendan. I izaziva sjećanja na neke svoje primjedbe, uzgred nabacane, o tome kako bi i on mogao doći do zaključka da mu snage popuštaju i da očekuje da nakon četiri, pet godina više neće moći udovoljavati potrebama svojeg visokog položaja.

Za nešto više od dva mjeseca Papa će napuniti četvrtu godinu pontifikata – i tako se približava rok što si ga je sam zadao.

Godina 2016. bila je teška, i za svijet i za njega osobno: suočavao se s javnom prozivkom zbog sumnje u hereze, s pismom kojim četvorica kardinala (Walter Brandmüller, Joachim Meisner, Raymond Burke i Carlo Caffara) od njega zahtijevaju – oštrim tonom – pojašnjenje nekoliko stavova iznesenih u njegovoj okružnici Amoris laetitia (travanj 2016.).

”Svijet je umoran i iscrpljen”, ustvrdio je papa Franjo u svojoj Božićnoj poruci 2016. godine. Umoran i iscrpljen djeluje i on sam, koji je 17. prosinca u malom krugu proslavio 80. rođendan. I izaziva sjećanja na neke svoje primjedbe, uzgred nabacane, o tome kako bi i on mogao doći do zaključka da mu snage popuštaju i da očekuje da nakon četiri, pet godina više neće moći udovoljavati potrebama svojeg visokog položaja

U njoj je papa Franjo pledirao za milosrdno, razborito i realistično ophođenje s bračnim supružnicima i obiteljima koji žive u raskoraku s idealima crkvene bračne i obiteljske moralistike – kardinali se nisu ustručavali predočiti da netko tko dopušta omekšavanje crkvenog naučavanja dovodi u zabludu vjernike i čini sablast i vjernicima i Crkvi.

Optužba je teška, nad njom lebdi biblijsko prokletstvo. Papa je u svojoj Božićnoj poruci natuknuo kako se osjeća pogođenim ”zlonamjernim oblicima otpora” i ”optužbama pod krinkama borbe za očuvanje tradicija”.

Prozivati Papu zbog sumnje u herezu nije svakodnevni izraz nezadovoljstva – i upućuje na zaključak da ta otvorena teška zamjerka pokazuje da je Papa sve osamljeniji, da se crkvena politika radi njemu iza leđa i mimo njegovih zamisli.

Papa Franjo ostavlja dojam da na svoj 80. rođendan više nije onaj isti koji se nakon konklave 13. ožujka 2013. godine predstavio katoličkom puku – dobrohotan, optimističan i pun pozitivne energije kojom je uspio svijetu predstaviti čovjekoljubivu Crkvu.

Ponoćku 2016. celebrirao je osamdesetogodišnjak koji se teško nosi sa svojom odgovornošću i s mogućnošću da je možda bio u zabludi i drugima na sablast. Koliko naspram tome vrijede njegova djela u ovoj godini – djela kojima je svijetu potvrđivao da on kao vrhovni poglavar Crkve brine prvenstveno o svima u nevoljama:

Kad je posjetio izbjeglički logor na Lesbosu (travnaj 2016.), kao što je 2013. godine bio i na Lampeduzi, te potresen sudbinama boat people apelirao na savjest europskih dužnosnika. Europska unija i europske vlade počele su se buditi iz svoje uljuljkanosti, ali sporo, jako sporo – pa su im (kao hrvatskoj politici) izbjeglice morale zakucati na vrata (granice) ne bi li vlade konačno razmislile o njihovu smještaju. Papu je ta Europa tada smatrala jednom od tih ”naivnih dobričina”, a sebe razboritim ”real političarima”.

Izbjeglička politika se još uvijek nalazi u stanju zatečenom u jesen 2015. godine, a i ”snalažljivost” europskih državnika nije bitno uznapredovala. Svijet se suočava s izbjegličkim valovima i drugdje – pa je Papa u veljači 2016. slavio bogoslužje na granici između SAD-a i Meksika. Taj znak solidarnosti s latinoameričkim izbjeglicama i ilegalcima u SAD dobio je na težini od Trumpove pobjede.

I u Krakovu, gdje je Papa nazočio Svjetskom danu mladih, nailazio je na tvrde stavove kršćanske Europe prema izbjeglištvu – i to upravo u hijerarhiji Crkve.

Globalizaciji Crkve Papa je zadao vjetar u leđa imenovanjem novih kardinala, pretežito iz zemalja u razvitku ili onih na pragu razvitka, dakle na rubovima, u koje spada i Albanija, odakle dolazi novi kardinal, svećenik Ernest Simoni, koji je zaređen u ilegali i proveo 18 godina u Hodžinim zatvorima, te je više puta osuđivan na smrt

Briga za izbjeglice (više) nije diktat aktualnog trenutka – poglavito otkad se počelo dokazivati da su se s izbjeglicama u Europu infiltrirali i samoinicijativni teroristi koji bez sofisticirane tehnike, s gotovo primitivnim metodama ”žanju” maksimalan broj žrtava.

Težak politički i crkveno-politički teren je i ekumena: Susreti s crkvama Orijentalnog obreda na Kavkazu i s pravoslavcima su u prošlosti, prije 40 godina, protekli s više uspjeha nego sada, u novim neovisnim državama proizašlima iz stečajne mase Sovjetskog Saveza. Wojtylina je vizija ”Kršćanske Europe od Atlantika do Urala” ustrašila nove države zbog prijetnje ”rimskog diktata” i katoličkog misionarstva.

Papini posjeti (Armeniji u lipnju, a Gruziji i Azerbajdžanu u rujnu 2016.) dočekani su mlako, nezainteresirano. S rusko-pravoslavnim patrijarhom Kirilom III. Papa se susreo na Kubi (u veljači 2016.) a zajednička katoličko-pravoslavna Izjava sadrži prilično ”senzacionalnog” materijala: i pravoslavni patrijarh se s poštovanjem izražavao o grkokatolicima, ”konkurentima” koje je Ruska pravoslavna crkva prepustila staljinističkom progonu, dok je ona inzistirala na svojoj pretenziji da je jedino ona ”oličenje duha Rusije”.

Papa se dalje nije očitovao, specijalno o držanju patrijarha Kirila prema ruskom bombardiranju Sirije (proglasio je ruske napade ”svetim ratom”). No to su činile neke orijentalne crkve u Siriji i drugdje na Bliskom istoku. Ima pak naznaka da se pravoslavna hijerarhija ograđuje od države i politike – no, mira na Bliskom istoku nema na vidjelu.

Teološki-dogmatske razlike između Ruske pravoslavne crkve, između pravoslavlja općenito i rimokatolika, dobile su u tim susretima sporednu ulogu. Papa Franjo se nije preciznije očitovao o tome što rimski biskup podrazumijeva pod ”jedinstvom kršćana” (njegovim prethodnicima to je bilo potpuno jasno: priznavanje Petrova nasljednika da je njemu Isus povjerio ”ključeve”).

Papa Franjo ponavlja ono što je zastupao već papa Ivan Pavao II. – ”jedinstvo u raznolikosti” – no izgleda da ta dvojica tu sintagmu tumače posve oprečno, podjednako mutno, ali podjednako nespojivo, različito. Ipak, sama činjenica da je Ruska pravoslavna crkva, pristavši na susret s Papom, učinila korak koji se prije deset godina činio nemogućim svjedoči o njezinoj ozbiljnosti, dobroj volji, ali i o težini svjetske političke situacije.

U Lundu (Švedskoj) Papa je u listopadu 2016. godine zajedno s protestantima otvorio jubilej ”500 godina luteranske reformacije”. Njegova nazočnost uz luteranske dostojanstvenike, u Luteranskoj crkvi, u zemlji gdje je luteranski protestantizam državna crkva, je povijesni događaj. Posebno treba obratiti pozornost na činjenicu da je najviši švedski predstavnik Luteranske crkve bila – luteranska biskupinja. Tu simboliku Papa je odlučio ignorirati.

Odao je dužno priznanje luteranskoj reformaciji, koja je stubokom promijenila katolicizam, pa i Katoličku crkvu ”natjerala” na reforme – premda su i obje strane, katolici i protestanti, iz kratkovidnosti, tvrdoglavosti i dogmatske zatucanosti propustili šanse za miroljubiv razvitak uzajamnih odnosa.

Nije se dogodilo da se ljudi zamisle nad upornošću crkvene obrane neobranjivih teza. Papu Franju više od ičeg drugog krase istančan realizam, pastoralno iskustvo i socijalno-emocionalna inteligencija. Čovjekoljubivo lice Crkve – to je nešto što nipošto ne treba podcjenjivati

Štoviše – to držanje obiju strana prouzročilo je vjerske ratove u 16. i 17. stoljeću; proces učenja koji je polučio vjersku slobodu i, dalje, međusobno uvažavanje bio je razumljiv ako razumijemo duh tadašnjega vremena – kojem su unatoč tome veliki duhovi prkosili.

To je, na radost protestantske strane, isticao Papa pokazavši da katolici danas znanju reformaciji priznati časno mjesto u povijesti katolicizma i da je izrazio kajanje i svijest o krivici za kobnu vjersku netolerantnost u prošlosti.

Da li će Papina nazočnost na početku Jubilarne godine protestanata – 500. obljetnice reformacije (Lund, Švedska) uroditi opipljivim rezultatima, vidjet će se (odnosno, ne vjerujem da će se vidjeti u bližoj budućnosti).

Ako je pak Papa očekivao da svaka biskupija uredi pastoral obitelji i brakova prema lokalnim uvjetima i osobitostima, previše je zahtijevao od ”baze”. Ta kako će biskupi koji su – naročito tijekom dva autoritarna pontifikata – učili slušati i poslušno reagirati odjednom smoći hrabrosti za samostalne odluke, bez ”pokrića” s vrha?

Završetak Svete godine milosrđa Papa je obilježio odlukom ”produžavati na neodređeni rok” dozvolu svim svećenicima da dijele odrješenje za grijeh pobačaja pokajnicama. Ovlast im je dodijelio 2015.godine, na početku Svete godine.

Pobačaj Papa i dalje smatra ”gnjusnim činom”, no on – za razliku od dvojice njegovih prethodnika – ima istančanu svijest za to da je Crkvi zadano spašavati duše, a ne dogme i kanonske propise.

Svjetska javnost je od Svete godine milosrđa, prve ”globalne” Svete godine, očekivala opipljivije znakove izlaženja u susret vjernicima. Prema stvarnim mjerama i dostignućima, taj je ”event” došao i prošao. Istina je da su pojedine biskupije osmišljavale razne, uglavnom karitativne, pothvate i u to ulagale mnogo dobre volje i domišljatosti. U tom pogledu organizirani katolicizam Papu nije razočarao niti iznevjerio.

Sam Papa je na neki način iznevjerio nade i očekivanja vjernika: Oni od njega nisu zahtijevali ”omekšavanje” crkvenog naučavanja i prilagođavanje (zlo)duhu vremena, nego po svoj prilici približavanju geslu Suaviter in modo (premda) fortiter in re.

Ljubazno, čovjekoljubivo lice Crkve – oličeno u nasmiješenom Papinom licu i gestama, stvarno se umorilo od frustracija. No ipak treba bilancirati rezultate:

Globalizaciji Crkve Papa je zadao vjetar u leđa imenovanjem novih kardinala, pretežito iz zemalja u razvitku ili onih na pragu razvitka, dakle na rubovima, u koje spada i Albanija, odakle dolazi novi kardinal, svećenik Ernest Simoni, koji je zaređen u ilegali i proveo 18 godina u Hodžinim zatvorima, te je više puta osuđivan na smrt.

Ako je pak Papa očekivao da svaka biskupija uredi pastoral obitelji i brakova prema lokalnim uvjetima i osobitostima, previše je zahtijevao od ”baze”. Ta kako će biskupi koji su – naročito tijekom dva autoritarna pontifikata – učili slušati i poslušno reagirati odjednom smoći hrabrosti za samostalne odluke, bez ”pokrića” s vrha?

Mamutski projekt ”Reforma kurije” bilježi stanovit napredak: osnovane su nove dikasterije s nadležnostima za glavne projekte – obiteljski pastoral, izbjeglištvo, ljudska prava, mirovne inicijative, zaštita okoliša – druga ”ministarstva” su ih odstupila. Više vodećih položaja povjereno je laicima.

To su nespektakularni rezultati, ostvareni daleko od očiju javnosti. Na tim područjima vidi se i Papin rukopis. S obzirom na njegov zazor od autoritarnih odluka i pravorijeka – za koji on ima moju iskrenu simpatiju – on bi stvarno mogao odlučiti da pusti da ”Duh djeluje gdje on hoće” (Iv.3,8). Odluku Papa mora donijeti.

Čuvati ”čistoću i jasnoću crkvenog naučavanja” su pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. smatrale prioritetnim zadatkom Crkve u suvremenom svijetu, te su stvorile sliku Crkve koja kao eratički kameni blok i gromada smutnje prkosi svim vihorima, ali kao strano tijelo iz davnina prošlosti.

Nije se dogodilo da se ljudi zamisle nad upornošću crkvene obrane neobranjivih teza. Papu Franju više od ičeg drugog krase istančan realizam, pastoralno iskustvo i socijalno-emocionalna inteligencija. Čovjekoljubivo lice Crkve – to je nešto što nipošto ne treba podcjenjivati. Zato bilancu treba završiti velikim plusom.

Jasen Boko, “Dioklecijan – biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana”, Profil, Zagreb, 2016.

Priča o Dioklecijanu kao brutalnom progonitelju kršćana izmišljena je stoljećima nakon njegove smrti, jer je trebalo nekako opravdati činjenicu da se osnivača Splita izbacuje iz mauzoleja koji je napravio kao svoju grobnicu, a kako bi se u njega smjestilo tijelo svetog Dujma.

Prvorazredan, gladijatorski odvažan, a smojinski duhovit pothvat učinio je splitski dramatičar i publicist Jasen Boko. Njegova svježe iskovana knjiga “Dioklecijan – biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana” (u izdanju zagrebačkog Profila), predstavljena je na Interliberu.

Gusti konglomeat putopisa, bio­grafske esejistike, sočne male i ve­like povijesti te literarne gipkosti, čini ovo djelo pravim gurmanlukom za čitatelja. A bogme, moglo bi i alarmirati kojekakve paraznan­stvene dušobrižnike.

Priča o Dioklecijanu kao brutalnom progonitelju kršćana izmišljena je stoljećima nakon njegove smrti, jer je trebalo nekako opravdati činjenicu da se osnivača Splita izbacuje iz mauzoleja koji je napravio kao svoju grobnicu, a kako bi se u njega smjestilo tijelo svetog Dujma

Na pitanje je li mu za pisanje bio glavni motiv obraniti Dioklecijana kao ozloglašenog “bad guya”, Boko odgovara: “Ne bih rekao da mi je to bio glavni motiv, ali je sigurno motiv koji je snažno prisutan. Split, zahvaljujući snažnoj konzervativnoj i glasnoj struji – koja pritom kao i u drugim pitanjima nema pojma o Dioklecijanu, ali ima snažan i glasan stav – i dalje ima neku mutnu sliku o rimskom caru kao ubojici kršćana koji je, kako reče jedan ‘književnik’ u Slobodnoj Dalmaciji: ‘Onaj koji je progonio kršćane, trijebio ih s lica zemlje u krvi, ko janjce!’ Isti je autor lupnuo i kako je ‘Dioklecijan dao odrubiti glavu Dujmu, ko pivcu’.”

Ništa od toga nije točno, ali kad se laž ponovi dovoljno puta, ona na Balkanu postaje istinom.

Zato je ova knjiga pokušaj da se napiše argumentirana biografija cara koji je, htjeli to veliki katolici ili ne, ipak osnivač Splita.

Priča o njemu kao brutalnom progonitelju kršćana izmišljena je stoljećima nakon njegove smrti, jer je trebalo nekako opravdati činjenicu da se osnivača Splita izbacuje iz mauzoleja koji je napravio kao svoju grobnicu, a kako bi se u njega smjestilo tijelo svetog Dujma. Mauzolej je pretvoren u katedralu, a Dioklecijanovo tijelo, zajedno sa sarkofagom, izbačeno je na ulicu.

Da bi cijela priča djelovala manje neugodno, smišljena je legenda o zločestom progonitelju kršćana. Da je zaista dalmatinski car bio tako ozloglašen progonitelj kršćana, bi li Konstantin, oboža­vani car današnjih kršćana, za­ista dao donijeti njegovu veliku skulpturu u svoju prijestolnicu Konstantinopol?

I bi li taj Diokle­cijanov kip desetljećima, možda i stoljećima ukrašavao na čuvenom hipodromu središnju, carsku ložu zajedno s kipovima najuglednijih rimskih vladara?

Pa pogledajte samo naše dežurne fašiste koji zazivaju ukidanje sekularne države, strogo razdvajanje dječaka i djevojčica, vjeronauk umjesto znanosti… Jeste li vidjeli nekog od njih da se nekad nasmijao? Ja se i u ovoj knjizi puno smijem, sebi i drugima, gluposti i laži pogotovo

Kao naj­pre­­sudniju autorsku vodilju, Boko ističe želju za popunjavanjem go­leme rupe u znanju javnosti o jednom beskrajno važnom čovjeku i prvom Splićaninu.

Ova biografija, naglašava njen autor, iako temeljena na znanstvenim raspravama i ozbiljnim povijesnim knjigama, namijenjena je širokoj javnosti, svakom koga zanima Dioklecijan, a ne budalasti tračevi o njemu i njegovoj navodnoj “krvo­žednosti”.

Boko nije nimalo nježan prema Splitu dok ga upozorava koliko zapravo duguje Dioklecijanu.

Kakve reakcije očekuje? “U Splitu ništa nije nježno, a kako se smatram Splićaninom, logično je da to nisam ni ja. Ja svoj grad volim sigurno više nego dežurni ‘dobročinitelji’ koji utemeljitelja moga grada u svojoj crno-bijeloj dioptriji vide kao zločinca”, iskren je Boko.

“Split Dalmatincu Dioklecijanu duguje sigurno puno više nego Sirijcu Domniju, čije postojanje – a i o tome govori ova knjiga – izvan legendi treba tek dokazati. Ovaj prostor milenijima krvari zbog priče o ‘našima’ i ‘njihovima’, pa je tako, nekim čudom, Dioklecijan pretvoren u ‘njihovog’ dok je jedan sirijski kršćanin postao ‘naš’. Paradoksalno, isti oni koji danas huškaju protiv sirijskih izbjeglica u hrvatsku ikonu pretvaraju njihovog zemljaka Domnija koji je 17 stoljeća prethodio današnjim migrantima.

Reakcije će, kao i sve u Splitu, sigurno biti podijeljene, ali ne sumnjam da će veliki katolici, koji ne žele čuti povijesnu istinu, biti glasniji. Dioklecijan je bio kompleksna osoba i veliki car koji je reformirao Carstvo, izvukao ga iz krize i omogućio mu novi život. On je na neki način i antički Varufakis koji se svojim Ediktom o cijenama borio protiv pohlepe trgovaca, a za malog čovjeka i, konačno, on je nedvojbeno čovjek koji je stvorio moj grad i to začevši ga svojom palačom u ljepoti.”

Prema vlastitom pri­znanju, Boko ima urođen monti­pajtonovski pogled na povijest, što se i u “Dioklecijanu” osjeća. Pitam ga bi li nam bolje bilo kad bismo što više historiju shvaćali na taj način, a ne kao histeriju?

Prema vlastitom pri­znanju, Boko ima urođen monti­pajtonovski pogled na povijest, što se i u “Dioklecijanu” osjeća. Pitam ga bi li nam bolje bilo kad bismo što više historiju shvaćali na taj način, a ne kao histeriju?

“S jako ozbiljnim stvarima puno se lakše nosim ako ih postavim ‘montipajtonovski’. One ostaju ozbiljne i argumentirane, ali su iznesene ležernije, što ih čini zabavnijima. Još imam traumu od dosadnih školskih interpretacija povijesti i trebalo mi je trideset godina da shvatim da ta povijest, osim što je uzbudljiva i zanimljiva, može biti i zabavna, a da i dalje ostane povijest”, kaže Boko i rezolutno podsjeća: “Osnovna odlika svake isključivosti i neto­lerancije jest nedostatak bilo kakvog humora, fašizam ne samo da je lišen smijeha, nego humor vidi kao porok koji treba strogo kazniti.

Pa pogledajte samo naše dežurne fašiste koji zazivaju ukidanje sekularne države, strogo razdvajanje dječaka i djevojčica, vjeronauk umjesto znanosti… Jeste li vidjeli nekog od njih da se nekad nasmijao? Ja se i u ovoj knjizi puno smijem, sebi i drugima, gluposti i laži pogotovo.”

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Predrag Lucić
Foto: Pricigin

Donosimo godišnju Memorijsku kanticu – pregled misli i izjava koje su obilježile minulu godinu u javnom životu Hrvatske.

SIJEČANJ

Poruka dragim Zagrepčanima, svima vama onima koji se šećete Cvjetnim trgom: budite oprezni pošto je u blizini crkva u kojoj stoluje, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikar. Dakle, dragi moji Zagrepčani, kad se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo, u svojoj maniri najboljih klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama ”Pazi: oštar četnik!”

Marko Jurič u emisiji ”Markov trg” na televiziji Z1

Razmišljam da 10. travnja osobno odem na spomenik HOS-u i položim cvijeće. To sigurno nikakve veze nema s NDH. Ja želim da 10. travnja bude datum kao i svaki drugi, ne želim se vezivati za NDH. Eto npr. tog dana je ubijen sveti Duje. Za mene je 10. travnja datum koji je 9. bojna HOS-a izabrala za svoj dan.

Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita, u intervjuu Večernjem listu

Ja sam svoj status stambenog zbrinjavanja riješio, dodjelom zemljišta i kredita Republika Hrvatska je mene zbrinula. A sve drugo, jesam li s tim novcem napravio kuću ili otišao na put oko svijeta, jesam li trebao izgraditi kuću u roku od tri godine roh-bau, to sve ne stoji. Ja sam s tim novcem mogao i mogu napraviti što god hoću, to je moj novac.

Mijo Crnoja, ministar hrvatskih branitelja, u razgovoru s novinarima u Saboru

VELJAČA

Izjava iznuđena od hrvatskog ministra Zlatka Hasanbegovića, da su ”ustaški zločini najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda”, zapravo prezentira zločinačku prirodu represivnog antifašizma, koji je danas u stanju natjerati svakoga da izgovori bilo što.

Tvrtko Dolić u tjedniku 7Dnevno

Glavni bi se državni odvjetnik Dinko Cvitan trebao objesiti ili napustiti tu dužnost.

Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku

Gospodine Bujanec, vi pokazujete da imate enciklopedijsko znanje, vi ste neka vrsta enciklopedista, vi ste prosvjetitelj.

Miro Kovač, ministar vanjskih i europskih poslova, u emisiji ”Bujica” na Osječkoj televiziji

Vojni rok je neophodan. Imaju i ekonomski razlozi o tome. Maknut ćemo nezaposlene s ulice, od kocke, kladionica… Dobit ćete čvrste, stabilne muškarce, koji će biti spremni preuzeti odgovornost stvaranja obitelji. Ženama prepuštamo da to bude dragovoljno.

Pero Ćorić, saborski zastupnik i glavni tajnik HSP-a dr. Ante Starčević, u emisiji ”Otvoreno” na HTV-u

OŽUJAK

To nije nikakav desant na medije, to je desant na Drvar.

Zlatko Hasanbegović, ministar kulture, u izjavi za medije

Volio bih da dobije Trump jer je oženio našu žensku, jer ja smatram da je Slovenka kao da je i naša, i jer nam je bliže, a sve što mi je bliže, to je meni draže. Moja žena ima i slovenskih korijena. Njezin pradjed je iz Beča, ona je plemenitog roda. Pripada plemićkom zboru, nije tražila potvrdu od njih za to, ali zna da se njena obitelj tamo vodi kao plemići.

Željko Kerum u Slobodnoj Dalmaciji

TRAVANJ

Stoljetni san o hrvatskoj slobodi za kratko se ostvario 1941. godine osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske. Nažalost, izdajom dijela naroda ugušena je Nezavisna Država Hrvatska i hrvatski narod je utonuo u najcrnji komunistički mrak u kojem se progonila svaka hrvatska riječ i ideja.

Marko Skejo, umirovljeni pukovnik i ratni zapovjednik 9. bojne HOS-a, na proslavi 25. obljetnice osnutka te postrojbe, u Splitu, 10. travnja

Neki će reći – jedan kandidat, ja kažem da je to festival demokracije.

Tomislav Tolušić, ministar regionalnog razvoja i EU fondova, u izjavi za N1 o izborima za predsjednika HDZ-a

Rasprava o zbivanjima u logoru Jasenovac neminovno će otvoriti pitanja i o karakteru cijele Nezavisne Države Hrvatske. Naši se kritičari, izgleda, toga najviše i boje. Samo rijetki od njih shvaćaju da su njihovi pobijedili ’45., ali na svoju sramotu. Da o toj ”pobjedi” nitko ne piše u pozitivnim tonovima. I da su ”pobijeđeni” postali pobjednici. Samo to još treba priznati u nekome od hrvatskih javnih medija.

Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku

SVIBANJ

Velika mi je želja da rijeka Mura napokon uđe u hrvatsku himnu, jer me iritira kad govore da se Hrvatska prostire do Drave. Neka jedan stih hrvatske himne glasi ”Muro, Dravo, Savo teci”.

msgr. Juraj Kolarić u Večernjem listu

Žene se ne bi trebale upuštati u tjelesna zadovoljstva prije braka, što je postalo učestalo u zadnje vrijeme, kako bi isprobale koji će muž biti dobar. Pazite da tako ne bi postale štrace.

kardinal Vinko Puljić na misi povodom blagdana Gospe Loretske u Arbanasima

Ja ne mogu nikako oprostiti ovo što je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da Nezavisna Država Hrvatska nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Ma ako je morala to reći pred Amerikancima, onda ja njoj postavljam pitanje: a zašto nisi rekla pa nismo mi Hrvati bacili atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki?! Pa nismo mi bombardirali ni Dresden ni Hamburg! Koga smo mi zapravo ubili izvan svojih granica?

don Luka Prcela, prior Dominikanskog samostana u Splitu, na misi izravno prenošenoj na HRT-u

LIPANJ

Krajnji cilj i san HSP AS-a je da Hrvatska prestane biti sekularna država i da u Saboru stoji križ od tri metra, u poljskom je od dva. Ako se više od dvije trećine Hrvata izjašnjava katolicima, onda to moramo i poštivati.

Pero Ćorić, glavni tajnik HSP-a dr. Ante Starčević, na press-konferenciji u Murteru

Bog je već proslavio svetost blaženog Alojzija i tko god ide protiv njegova lika, ide protiv Boga.

kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, na misi za Domovinu održanoj u crkvi sv. Marka u Zagrebu

SRPANJ

Doista jeste problem što se jako veliki broj učenika upisuje u gimnazije, što bi značilo da ne stječu nikakvu kvalifikaciju. Gimnazija je preduvjet za visoko obrazovanje. Mi u ovom trenutku stimuliramo u Hrvatskoj visoko obrazovanje, iako znamo da nositelj razvoja nije visoko obrazovanje. Ta količina visoko obrazovanih ljudi ni u Hrvatskoj niti igdje u svijetu nije potrebna.

Nada Šikić, tehnička ministrica rada i mirovinskog sustava, u izjavi za medije

Nadam se da ćemo se mi u Hrvatskoj baviti pametnijim pitanjima od toga gdje će ljetovati jedan premijer. Više saznam kroz medije o svojem ljetovanju. Još nisam vidio fakturu, ne znam za tih 100 tisuća kuna. Moje dvoje djece i supruga i ja, kad sam u tih par tjedana kroz vikend bio tamo, 100 posto sam uvjeren da nismo toliko potrošili.

Tihomir Orešković, tehnički premijer, u razgovoru s novinarima prigodom posjeta tvornici oružja HS Produkt u Karlovcu

Koja je razlika između mene i pape Franje? Nikada nisam osuđen. Živio sam moralno i čestito.

Zdravko Mamić na press-konferenciji u hotelu Sheraton

KOLOVOZ

Miro Barešić je jedan od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati. Kao i mnogi drugi iseljenici koji su bili spremni dati živote za Hrvatsku, bio je ”branitelj prije branitelja”. Pozivam da ga se sjećamo kao domoljuba koji je bio junak Domovinskog rata i simbol borbe za slobodu. Hvala ti, Miro, za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku!

Tomo Medved, tehnički ministar branitelja, na otkrivanju spomenika Miru Barešiću u Dragama

Dolazili su snimatelji s punom torbom ustaških kapa, nađu skupinu mladih, pripitih ljudi, podijele im ih pa ih onda fotografiraju i prikazuju našu proslavu Oluje kao ustaški dernek.

fra Ilija Mikulić, župnik u Čavoglavama, u Večernjem listu

Sveti hrvatski pozdrav ”Za Dom – Spremni!” prvi puta je izgovoren u 7. stoljeću, kada smo mi Hrvati svojom voljom i željom primili kršćanstvo i Isusa kao jedino svjetlo, kao put, istinu i život. Tim pozdravom smo se zakleli papi Agatonu kako mi Hrvati nikada nećemo ratovati i posezati za tuđim zemljama, već ćemo samo braniti Dom svoj.

Božidar Alić u intervjuu Maxportalu

Po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati ”glavu” (Isus Krist, Crkva, muškarac) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.

Ivica Raguž, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, u Glasu Koncila

RUJAN

Neki me pitaju zašto se miješam u politiku. Što bi bilo da se blaženi Stepinac nije miješao u politiku?

msgr. Vlado Košić, biskup sisački, na misi u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu

Bog je gospodar svih znanosti

velečasni Juraj Ostarjaš prigodom blagoslova nove zgrade Osnovne škole ”Klinča Sela”

Onaj tjelesni čuvar što je navodno u drvarskoj špilji izgubio život štiteći Tita, a kojemu komunistička historiografija nikada nije otkrila identitet, bio je baš Tito. Nijemci su Tita ubili, a da to nisu niti znali.

Tihomir Janjiček u Hrvatskom tjedniku

LISTOPAD

Podržavam poljski prijedlog da se silovanim ženama i djevojčicama pobačaj zabrani. Svakako sam za život, pa čak i ako se radi o maloljetnim curama. Sigurno postoje ustanove koje će majci i djetetu pružiti skrb.

Vanja Gulam, koordinatorica molitvene inicijative ”40 dana za život” u Šibensko-kninskoj županiji, u izjavi za portal Šibenik IN

U Zagrebu silno nedostaju hramovi koji su se u jednom času prestali graditi. Svi znademo da je prepoznatljivi motiv Zagreba katedrala, ali i crkva sv. Marka. U jednom času je došlo vrijeme nepravde, grad se razvijao neprirodno, jer su mu nedostajali hramovi. Svakom gradu treba sveto, trebaju hramovi. Sada postoje hramovi sporta, kultura, znanosti, i neka ih! Ali više od svih gradu i njegovom identitetu trebaju hramovi Gospodina i Crkve! Protivljenje ne dolazi od čovjeka, nego od Mrzitelja Božjega.

pater Ivan Ike Mandurić na molitvenom bdijenju u parku na Trnjanskoj Savici

Zahtijevamo od našeg premijera Plenkovića da ostavi za ministra Hasanbegovića! To tražimo mi Bošnjaci s prve crte!

Fahrudin Jašarević Babo na press-konferenciji Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga proizašlih iz Domovinskog rata

Bijelci su puno inteligentniji od crnaca, a ta razlika u inteligenciji je značajno uvjetovana genetskim faktorima. To znači da je crnačka inteligencijska inferiornost u odnosu na bijelu rasu urođena. A kako tu inferiornost određuju geni, a ne okolina, besmisleno je provoditi ikakvu socijalnu politiku usmjerenu prema smanjenju obrazovnih i drugih rasnih nejednakosti, jer su crnci naprosto urođeno gluplji od bijelaca.

Neven Sesardić u predavanju pod naslovom ”Geni, ljudske razlike i politika” na Festivalu znanosti u Sinju

Svi znaju što su kompletne žene, Tesla je pričao o kompletnoj ženi. To je bila njegova majka. Bila je nepismena, a znala je Bibliju napamet i citirala je poeziju na sedam jezika. To su žene koje nama opet trebaju.

Davor Pavuna, fizičar, u emisiji ”Pozitivno” na HTV-u

Nisam čuo da je ikome uskraćeno pravo na brak zato što je homoseksualac. Nijedan zakon ne brani brak homoseksualcima. Jeste li ikada vidjeli da je nekome zabranjen brak jer je homoseksualac?! Nitko nikome nije rekao da ti ako si homoseksualac ne možeš stupiti u brak. Homoseksualci mogu stupiti u brak s osobom suprotnog spola!

Luka Popov, član zaklade Vigilare, na N1 televiziji

STUDENI

Saša Leković, Slavica Lukić i ekipa iz vrha Hrvatskog novinarskog društva jučer su pažnju sa Hude jame – masovne grobnice u koju su partizani, nakon završetka rata, bacali tisuće ubijenih i živih civila i ratnih zarobljenike – preusmjerili na otpadanje šerafa sa Lekovićevog kotača. Ako se pokaže da ga nitko nije pokušao ubiti – zanima me tko će odgovarati za širenje laži o cijeloj Hrvatskoj u inozemstvu – jer, priča da se u Hrvatskoj ubija novinare koji hrabro obavljaju svoj posao – može imati loše posljedice za zemlju kojoj najveći dio BDP-a donosi turizam.

Željka Markić, čelnica udruge U ime obitelji, na Facebook-profilu

Mislim da je Hasanbegović više bio žrtva, nego agresor. On je bio jedan, a napadala ga je masa. Napadalo ga se da je ubojica kulture. Mi ne znamo kakav je Hasanbegović bio ministar. Bio je kratko, nije povlačio nikakve konkretne poteze.

Milana Vuković Runjić u emisiji ”Pressing” na N1 televiziji

Stav je Republike Hrvatske da nikad nisu počinjeni nikakvi zločini u ime Hrvatske. Općenita je intencija optužnica da se Hrvatsku na negativan način pokušava smjestiti na teritorij BiH. Hrvatska je legalno i legitimno bila na području BiH, u obrambenim operacijama.

Ante Šprlje, ministar pravosuđa, u emisiji ”Točka na tjedan” na N1 televiziji

Ostatak svog života posvetit ću da Hrvatska postane onakva kakvom sam je sanjao 1989. kada sam ušao u politiku. To znači da bude zemlja morala i etike. To je moj temeljni cilj, a mislim da ću kroz ovaj proces to i uspjeti.

Nadan Vidošević, bivši predsjednik Hrvatske gospodarske komore, optužen da je iz nje izvukao najmanje 39 milijuna kuna, u izjavi na pripremnom ročištu pred Županijskim sudom u Zagrebu

Biti žena danas je krajnje izazovno, ali bez Isusa Krista to je nemoguće. Netko će reći: ”Kako to misliš: nemoguće? Naravno, moguće je, sve je moguće.”  Ali zašto je onda toliko bolesti? Zašto je toliko tuge? Zašto žene plaču kad odlaze u krevet? Zašto? Zato što nema nade. Zato što nema svjetla. To možemo dobiti samo kroz Isusa Krista.

Sanja Orešković, supruga bivšeg hrvatskog premijera, u intervjuu za LifeSiteNews

Sveta nam je dužnost utrti put novome Franji Tuđmanu, kojemu još ne znamo ni ime ni mjesto, no znamo da će doći. Kao što je u Mađarskoj došao Viktor Orbán, a u Americi grandiozni Donald Trump. Poradi svega toga započinjem svoju posljednju glumačku, i ujedno prvu svjetsku političku turneju, utirući put Hrvatskoj Hrvata.

Božidar Alić u intervjuu Hrvatskom tjedniku

Predlažem da se uvede moratorij na održavanje komemoracija u Jasenovcu.

Anto Periša, član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, na tribini udruge Hrvatska uzdanica ”1941. u Jasenovcu, u svjetlu novih dokumenata”

Novinari su sami krivi za napade jer da jesu uši, oči i usta javnosti i rade što bi trebali i na razini na kojoj bi trebali, ne bi ih se napadalo. Novinari potiču agresiju i onda postaju žrtvama agresije.

Goran Dodig, saborski zastupnik HDS-a, na tematskoj sjednici Odbora za medije o nasilju nad novinarima

PROSINAC

Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao.

iz emisije ”TV kalendar” na HTV-u

Nacionalizam danas znači samo jedno – želju za mirom i normalnim životom. Nacionalizam je jedina aktivna pacifistička snaga današnjice.

Borislav Ristić u Večernjem listu

Kolega Krešiću, odite vi na izbore pa pobijedite, pa onda planirajte proračun. Ja sam pobijedio na izborima, formirao vlast, napravio program koji jasno izražava prioritetne politike i ciljeve Vlade.

Andrej Plenković, premijer, na pitanje novinara RTL-a Hrvoja Krešića o rastu proračunskih rashoda

U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja ne dođu na nastavu. Kod nas su u statistiku ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine.

Matko Glunčić, državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, o rezultatima PISA istraživanja znanja i vještina učenika u dobi od 15 godina, u emisiji ”Točka na tjedan” na N1 televiziji

Oni tihi glasači su presudili, a za velik dio njih je bilo presudno kakav je Trumpov stav prema pobačaju. Dozlogrdilo im je, naime, to nenormalno visoko financiranje ”planned parenthooda”, a najgore im je bilo to što se u Americi dozvoljava pobačaj do zadnjeg dana trudnoće, do devetog mjeseca.

Karolina Vidović Krišto u emisiji ”Dobro jutro, Hrvatska” na HTV-u

MUDRAC GODINE ŽELJKO GLASNOVIĆ

Razmažena derišta recikliranih komunista, kvazi intelektualaca koji u životu nisu radili, kao njihovi roditelji hoće sebi osigurati ugodnu lijenost. Njih vode skojevke neobrijanih nogu koje su dobivale novac za diplomske radove kao npr. Uloga bosanskog tovarnog konja u NOB-u.

Ta manjinska banda od dvjestotinjak anarhista i boljševičkih sotonista blokira rad i sprječava studij više od 7000 polaznika Filozofskog fakulteta. Taj fenotip podivljaloga titojugenda može se lako prepoznati: imaju blijedi ten kao da su robijali u KPD Zenica, vratovi su im kao pet kuna, imaju duge prste od igranja video igara, a glave su im u odnosu na tijelo nesrazmjerne veličine. Patološki mrze sve što je hrvatsko i žale za izgubljenim privilegijama njihove propale države. U razvijenim demokracijama kad manjina tlači većinu to se rješava pendrekom i suzavcem.

(na Facebook-profilu, rujan 2016.)

Nama je izbrisana kolektivna memorija, a ostala nam je prazna ploča po kojoj pišu agitpropovci u medijima, u politici. Zato moramo uzeti kulturni prostor, ne samo pravni sustav. Što ako mi dobijemo funkcionalnu državu a nismo uzeli kulturni prostor? Onda nemamo državu. Nama su uzeli kulturni prostor ovi koji vladaju ovdje od 1945. i njihova djeca.

(u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, kolovoz 2016.)

U Hrvatskoj se ljudi kroz medije konstantno ”ubijaju” umjetnom atmosferom očaja. U hrvatskom javnom životu i dalje imamo ljude koji patološki mrze Hrvatsku. To su ljudi koji nikad nisu željeli Hrvatsku.

(u intervjuu Globusu, listopad 2016.)

NDH je bila međunarodno priznata. Tko su bili partizani? Po Haškoj konvenciji iz 1908., vi ste njih mogli strijeljati. Oni su bili teroristi.

(na tribini u Australiji, prosinac 2016.)

POSAO GODINE

Tvrtka Drimia nikada nije obavljala nikakve poslove za Peritus savjetovanje koji bi bili u interesima MOL-a.

Ana Karamarko, vlasnica tvrtke Drimia i supruga prvog potpredsjednika Vlade, u izjavi za HRT, svibanj 2016.

Nisam koristio prijateljske veze s gospodinom Karamarkom kako bi mi to pomoglo u poslovanju. Nikad o arbitraži nisam ni s kime razgovarao u Hrvatskoj. Ne vidim kako bih naštetio Ini i Hrvatskoj i odbacujem optužbe da sam izdao nacionalne interese.

Josip Petrović, konzultant MOL-a, u izjavi za Novu TV, svibanj 2016.

Čekajte, što bi članovi moje obitelji trebali, baviti se ne znam čime, čekat doma da ja dođem i gledat mene na televiziji? O čemu govorimo? Pričamo o poduzetništvu, o malom poduzetništvu, o srednjem, pričamo o šest, sedam ljudi koji sada trebaju ići na ulicu zato što netko objavljuje neke ugovore koji se ne smiju i ne trebaju objavljivati, ugovore između privatnih tvrtki, o čemu – o PR-u, o marketingu, o prodaji paštete. O čemu vi govorite? To je sve apsurdno, ajmo, pustimo to!

Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade, u razgovoru s novinarima, svibanj 2016.

MOSTA VIŠE!

Božo Petrov, čelnik Mosta, potpredsjednik Vlade, predsjednik Sabora…

Postigli smo ono što smo htjeli, a to je reformska Vlada koja ne može ne uspjeti.

(u izjavi za medije, siječanj 2016.)

Molitelji imaju pravo moliti pred bolnicama. Mogu biti čak malo grub i provokativan. Je li meni smeta kad se prave javne gay parade?

(na N1 televiziji, listopad 2016.)

Ako je pozdrav ”Za dom – spremn”« u Jasenovcu stavljen sa svrhom provokacije, trebao bi se maknuti. Ako nije, zašto ona druga strana uvijek sve doživljava kao provokaciju?

(u intervjuu N1 televiziji, prosinac 2016.)

NATO, LOSOS, ČOKOLADA KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ, PREDSJEDNICA RH

U svome pismu spomenuli ste kao žrtve ”prijetnje i izljeva govora mržnje” više javnih osoba i organizacija. Osuđujem zajedno s Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.

(u odgovoru na pismo Milorada Pupovca, veljača 2016.)

Zdravko Mamić je moj poznanik i susrela sam se s njim i na društvenim događanjima i to nisam krila. U malom iznosu je sponzorirao moju kandidaturu, no to nije bitno jer je bio jedan od mnogih, a ja sam bila najveći osobni donator svoje kampanje. Prema svima se odnosim jednako. Nemam utjecaj, niti bih njega ili bilo kojeg drugog preferirala pred organima, ali isto tako kao predsjednica se moram držati stava da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno.

(u emisiji ”Točka na tjedan” na N1 televiziji, srpanj 2016.)

Ja ove posljednje događaje iskreno vidim kao pokušaj zastrašivanja Hrvata u BiH i pokušaj da ih se obeshrabri, navede da se iseljavaju iz BiH. Hrvatska nikada neće napustiti generale i vojnike Hrvatske vojske i HVO-a! Stat ćemo opet na branik domovine!

(u vojarni Drgomalj u Delnicama, studeni 2016.)

Današnji svijet treba više, a ne manje NATO-a. Ja sam na posljednjem summitu NATO-a u Varšavi uvidjela da je Hrvatska jedna od rijetkih država koja nije povećala svoja izdvajanja za obranu. Za mene tu nije riječ o troškovima nego o investicijama.

(na panelu o NATO-u u sklopu Međunarodnog sigurnosnog foruma održanog u Halifaxu, studeni 2016.)

Neugodno sam iznenađena jer osobno zastupam i podržavam kampanju ”Kupujmo hrvatsko”. Sama nisam gledala košaru jer ja kao Predsjednica nemam vremena pregledavati što se nalazi u košari. Bila sam iznimno razočarana činjenicom da su se u toj košari našli neki proizvodi koji nisu bili hrvatske proizvodnje. Sasvim je u redu što su oni prisutni na hrvatskom tržištu, ali hrvatska Predsjednica mora promicati hrvatske proizvode. Napravili smo istragu i vidjeli što se dogodilo. To se više neće ponoviti. A onim roditeljima koji su dobili te čokoladice ispričat ćemo se i poslat ćemo hrvatske proizvode.

(u izjavi za medije u Rijeci, prosinac 2016.)

Oprostite, čiji ured je naručio četiri tone ribe? Lososa? Dobro, odgovorit će vam Ured. Mislim, pitanjima javne nabave u Uredu stvarno se ne bavim.

(odgovarajući na pitanje novinarke N1 televizije na press-konferenciji u Varaždinu, prosinac 2016.)

Varaždin je bio u vrijeme Banovine Hrvatske glavni grad i na simboličan način to vraćamo danas.

(u govoru prigodom otvaranja privremenog predsjedničkog ureda u Varaždinu, prosinac 2016.)

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Tihana Tomičić

Doista, doživjeli smo epifaniju: nismo je čuli ni vidjeli dobrih sedam dana, a onda se dogodilo Bogojavljanje, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović oglasila se iz Washingtona i napokon objasnila gdje je bila i što je radila na putu koji nije bio najavljen i za koji čak ni premijer nije imao suvisle odgovore.

Objasnila? Ok, to je malo preteška riječ za intervju koji je dala HRT-u i u kojem nije uspjela reći ništa što bi opravdalo njen boravak u SAD-u.

S kim je bila, zašto, s kojim ciljem i agendom, s kim je uopće putovala, tko je od djelatnika njezina ureda boravio s njom, gdje je državnički protokol za te sastanke koje je imala, koliko to košta i tko će sve to platiti… Ništa nismo čuli.

S kim je bila, zašto, s kojim ciljem i agendom, s kim je uopće putovala, tko je od djelatnika njezina ureda boravio s njom, gdje je državnički protokol za te sastanke koje je imala, koliko to košta i tko će sve to platiti… Ništa nismo čuli

U redu, mediji malo i pretjeruju. Sad je krenulo i natjecanje u objavi fotografija ispred Bijele kuće ili američkog Senata svih koji su ikad posjetili D.C., neki portali čak imaju anketu s pitanjem koja vam je od Kolindinih izjava HRT-u najgluplja. To sve jest pretjerivanje, novinarstvo isto poprima oblike čiste sprdačine. Nije u redu tako pisati o predsjednici Republike.

Jasno je da ona svoje dane u Americi, koji su očito bili poluprivatni (i to nije sporno, jer svatko može slaviti Novu godinu kako hoće) željela iskoristiti za neku vrstu lobiranja u kontekstu činjenice da SAD dobiva novog predsjednika, čija je inauguracija uskoro, kao i s obzirom na odnose Amerike i Rusije, te uloge Hrvatske u ovom dijelu Europe. Sve legitimno, možda i korisno i potrebno.

”Vrijeme je da se mi u Hrvatskoj naučimo kako se radi politika”, rekla je predsjednica, ljuta na sva pitanja koja joj se postavljaju, očito s porukom da je za nju normalno da iskoristi svoja poznanstva i utjecaj za razgovore s vodećim ljudima Amerike na korist Hrvatske (valjda).

Ali ovaj slučaj, koji je zasad završio s tri prijave Povjerenstvu za sukob interesa, a pravi politički finale se još ne može ni naslutiti, bez obzira na sve što je predsjednica u međuvremenu izjavljivala i objašnjavala, dokaz je totalnog fijaska njezina tima.

Niti je ured s Pantovčaka najavio put, niti objasnio njegove razloge, niti podnio račune za taj potez, niti je na kraju znao PR-ovski iskontrolirati štetu koja je učinjena za samu predsjednicu. Ako je namjera i bila dobra, sve je završilo skandalom i nemuštim izjavama same predsjednice, koja se doslovce sama morala vaditi iz tog neugodnjaka.

Ali ovaj slučaj, koji je zasad završio s tri prijave Povjerenstvu za sukob interesa, a pravi politički finale se još ne može ni naslutiti, bez obzira na sve što je predsjednica u međuvremenu izjavljivala i objašnjavala, dokaz je totalnog fijaska njezina tim

Osnovno nije objašnjeno – zašto je šefica države bez državničkog protokola boravila u drugoj zemlji. Iz toga proizlaze logična pitanja nije li zloupotrijebila svoju funkciju kako bi, uz službene sastanke, boravak u SAD-u iskoristila i za neka od privatnih druženja.

Amaterski i pomalo sramotno.

Zbog toga će ova afera, koja je vjerojatno u suštini benigna, na kraju poprimiti puno veće razmjere nego se predsjednica Kolinda nadala.

Mjesecima će se povlačiti po Povjerenstvu za sukob interesa, novinari će čačkati dok ne iščačkaju što žele, a to je cijeli itinerer njezina boravka, i političku štetu teško će njen Pantovčak ikad više moći sanirati.

Nije stoga čudno da je rejting predsjednice na niskim granama – puno niži od premijerovog i po najnovijoj anketi, mada su predsjednici uvijek u Hrvatskoj tradicionalno imali i preko 50 posto podrške javnosti, a da nisu trebali prstom maknuti.

Predsjednica – vrludanje bez ikakvog sadržaja. Prokockan mandat, čini se.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

(Opaska uredništva: Mnogo puta smo pitani zašto nema kolumni Drage Pilsela na engleskom i zašto Autograf ne donosi povremene analize na engleskom. Izlazimo u susret onima koji to od nas traže malim eksperimentom, da procijenimo kolika će biti čitanost, ali vrlo smo blizu realizacije ideje da se na Autografu, barem u tjednom terminu, ponude analize na engleskom. Hvala na pažnji.).

The President of the Republic of Croatia, Kolinda Grabar-Kitarović, claims that in Croatia there ”are no Ustasha sympathisers”. She said this after members of the paramilitary formation HOS (Hrvatske obrambene snage – ”Croatian Defense Forces”) placed a plaque in Jasenovac, roughly one kilometer from where the largest concentration camp of the Croatian Nazis – the Ustasha –  had been, commemorating those who had fallen in the war against the rebel Serbs in the 1990s. On the plaque, there is the Ustasha emblem as well as the Ustasha greeting Za dom- spremni (the Croatian equivalent of the Nazi greeting Sieg Heil).

It would be good to first mention a number of similar but more recent and more obvious events. A few days ago in Zagreb there were neo-fascist demonstrations where the Ustaša slogan Za dom – spremni was heard along with calls to drive out one of the ethnic minorities (the Serbs).

About one week earlier, a group of loud/bukača named after a terrorist organisation violently interrupted a meeting/ an event organized by the same ethnic minority. (I was present at the meeting as a speaker).

The question that thus needs to be asked is, why do those in power not allow this defeated system to remain defeated today? Why are they allowing it to be resurrected and why are they falsifying what these ideas are really about?

As I have already mentioned, a plaque with the Ustasha greeting was placed in Jasenovac, not far from the concentration camp. In the Croatian media, an organized hate campaign is being carried out against the Croatian-Serbian actor, Rade Šerbedžija, because he expressed opinions about the wars in the 1990s which are not those of the majority.

One of the websites which is carrying out this hate campaign receives financial support from the Croatian Council for Electronic Media. One of the members of the committee of the Ministry of Culture which gives financial support for literary production has been identified by numerous witnesses as one of the torturers in the military camp for Serbian prisoners of war in the Lora naval base in Split in 1991.

If this is not enough, there is more. At the moment, the Croatian Catholic Church, the media, and Croatian diplomats are carrying out a serious diplomatic-media operation with the goal of achieving the canonization of Archbishop Stepinac.

During World War II, Stepinac oversaw the forced conversion of Orthodox Christians to Catholicism and wholeheartedly supported the founding of the fascist ”Independent State of Croatia” (Nezavisna država Hrvatska – NDH).

A few weeks ago a left-wing website counted 13 new religious programs in the public radio service alone. And in the Croatian public television (HTV) a geneticist and a theologian were recently invited as ”experts” to discuss the problems of assisted reproductive technology.

Children who do not participate in the religious education classes in Croatian schools have to wait outside the classroom and while their classmates have their religious education class, they wander around the school halls like outcast black sheep and face extreme discrimination.

The Catholic Church and conservative organisations successfully stopped the desperately needed modernisation of the school curriculums. And now, the battle for the status quo of the school system is being carried out by the Ministry of Education itself, where the Secretary is a man who claims that the poor results of the PISA tests in Croatia is the fault of the mentally disabled and the minorities.

This is why I ask this very simple question: Ms. President Grabar-Kitarović, how much fascism is enough? No matter what her answer would be, we are where we are. In Croatia, as well as in Poland and Hungary, are dealing with a kind of ”light” (or not so ”light”) form of fascism

I must stress that all of these examples are facts. These facts demonstrate the kind of ideological tensions we are facing in Croatia today – where, according to President Grabar-Kitarović, there ”is no Ustasha movement”.

Ah, and I almost forgot to mention how President Grabar-Kitarović on a recent trip to Canada, had her picture taken with a group of Canadian Croatians who were holding the flag of the fascist Independent Sate of Croatia (NDH).

This is why I ask this very simple question: Ms. President Grabar-Kitarović, how much fascism is enough? No matter what her answer would be, we are where we are. In Croatia, as well as in Poland and Hungary, are dealing with a kind of ”light” (or not so ”light”) form of fascism.

As the readers will know, we are very concerned by the growth of the extreme right in Europe. In Poland, for example, historians such as Jan Gross are being persecuted for expressing ideas which those in power do not approve of. This is the context of my profound consternation and concern.

In Croatia, the fascists have found their modern ”Jews” –  the Serbs. And when fascism appears, it is something that concerns everyone – whether they are leftists, liberals, left-wing or conservatives. In other words, it concerns anyone who is a true Christian democrat and not a nationalist.

When those who are weaker are attacked, it is the responsibility of both the political left and the political right to step in and protect the weaker from the mob. The fight against fascism is not about ideology. The fight against fascism is about how we are raised and educated.

In an interview with Radio Free Europe, Efraim Zuroff states that the slogan Za dom – spremni  is offensive to anyone who lost family members or relatives in Jadovno as well as in other Ustasha concentration camps in Croatia, or whose family members were sent to Auschwitz by the Ustasha. It is offensive to all who suffered under the Ustasha regime, which was one of the most sanguinary in Eastern Europe during the Second World War.

When those who are weaker are attacked, it is the responsibility of both the political left and the political right to step in and protect the weaker from the mob. The fight against fascism is not about ideology. The fight against fascism is about how we are raised and educated

Unfortunately, and contrary to the claims of the President of Croatia, in Croatia today there is still a large number of people who believe that Za dom – spremni is a wonderful thing and that the Ustasha are God’s gift to mankind. Many believe the Ustasha were heroes who fought the enemies of Croatia and therefore they would love to see them return, to rehabilitate them, to celebrate them and to build monuments in their honor.

Everything that has happened since the plaque with the Ustasha greeting was placed in Jasenovac until today is related to this topic.

There is not doubt that the resolution of this problem is exclusively a question of political will and nothing else.

And it is clear that neither the government of the centre-right Prime Minister, Andrej Plenković, nor President Grabar-Kitarović have the political will. In this context, however, when Božo Petrov, the President of the Parliament states that the plaque with the inscription Za dom – spremni  is (only) bad if the intention of the those who put it there is bad, we see the clear cynicism of the state and the fact that government institutions are not defending the basic values of society.

The only ones doing so are civil activists and a number of journalists.

It is clear that the act of placing this plaque with the Ustasha greeting and symbol is unacceptable – and all the more so in Jasenovac. Can anyone imagine such a plaque appearing with the inscription Sieg Heil near the camps of Dachau, Buchenwald, Mauthausen, or Bergen-Belsen?

Well, that is exactly what is happening right now in Croatia. Za dom – sprmeni has been placed on a monument in the town of Jasenovac, in the same place where the commander of the Jasenovac camp, Vjekoslav Max Luburić, had his headquarters. Jasenovac represents for the victims of the Ustasha in Croatia what Auschwitz-Birkenau represents for the Jews.

It is clear that the act of placing this plaque with the Ustasha greeting and symbol is unacceptable – and all the more so in Jasenovac. Can anyone imagine such a plaque appearing with the inscription Sieg Heil near the camps of Dachau, Buchenwald, Mauthausen, or Bergen-Belsen?

The thesis of two equal totalitarian systems, which the governing tandem Grabar-Kitarović/Plenković is trying to impose, along with the constant justification of Ustasha symbolism and the readiness with which they justify these, imply that the Ustasha ideals are, above else, a form of patriotism and thus supported by the majority of Croatians. It is a case of structural lies.

The Ustasha ideology and movement has always been and continues to be absolutely anti-patriotic, a completely evil, criminal system. A new political movement called Projekt Velebit with the same platform as the Ustasha movement has just been established with its official address in the facilities of the Archbishop of Zagreb, Cardinal Josip Bozanić.

The question that thus needs to be asked is, why do those in power not allow this defeated system to remain defeated today? Why are they allowing it to be resurrected and why are they falsifying what these ideas are really about?

I have asked a very simple question: How much fascism should and can we tolerate when even the Croatian President poses with nostalgic Ustasha supporters and the Ustasha flag?

Jasenovac spomenik
Kameni cvijet

Otkad je prva spomen-ploča s ustaškim pozdravom počela uzbuđivati duhove – a prošlo je već nekoliko tjedana – Vlada se proslavila nesnalaženjem, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, koji se osjećao potrebu očitovati, složio se s politikom: Treba proučavati je li pozdrav ”Za dom – spremni” ustaški ili ”tradicionalni”, povijesni hrvatski pozdrav.

Povjesničari i povjesničarke (npr. Fikreta Jelić-Butić) su utvrdili da je ”Za dom – spremni” bio službeni pozdrav u vrijeme NDH. Pametnom dosta – i ne treba se više baviti ”spasonosnim” receptom koji će uvijek netko predložiti kad nema dovoljne pameti – osnovati komisiju koja će vijećati i vijećati, no bar ne može nitko reći kako Vlada nište ne poduzima.

Nije poznato je li komisija osnovana, no vidi se kako su se ”autori” spomen-ploče odlučili malo poigrati s nemuštom politikom i zaprepaštenosti antifašista i drugih predstavnika civilnog društva: čas tu, čas tamo pojavljuju se iste ”spomen-ploče” s problematičnim pozdravom. Što je prosvjed antifašista glasniji, to se više provocira novim pločama.

Povjesničari i povjesničarke (npr. Fikreta Jelić-Butić) su utvrdili da je ”Za dom – spremni” bio službeni pozdrav u vrijeme NDH. Pametnom dosta – i ne treba se više baviti ”spasonosnim” receptom koji će uvijek netko predložiti kad nema dovoljne pameti – osnovati komisiju koja će vijećati i vijećati, no bar ne može nitko reći kako Vlada nište ne poduzima

Postavljačima je ”pitanje časti” provocirati i ujedno testirati dokle mogu ići i koliko će toj komisiji (ako je uopće osnovana) trebati vremena da iznjedri neko rješenje.

Civilno društvo dosljedno i s pravom zahtijeva otklanjanje natpisa odioznog pozdrava. ”Za dom – spremni” je manifestacija zločinačkog režima; još su među živima njegove žrtve, osobe koje su iskusile spremnost ustaša za dom ubijati, mučiti, pljačkati, žariti i paliti.

Hoće li predložena fact-finding komisija utvrditi da je ”Za dom – spremni” nekoć – nije bitno kada prije 1941. godine – bio ”tradicionalni hrvatski pozdrav” (nadbiskup Puljić)? Možda hoće, ali to ne osporava činjenicu da su ga – na svoju nesreću – ustaše instrumentalizirale.

Obzir prema onima u kojima taj natpis budi bolno sjećanje bio bi dovoljan razlog za to da se 1) odnosne ploče otklanjanju, 2) da se politika, vjernici (katolici!) i cjelokupna javnost obavijeste o tom razlogu.

Za takav pothvat postoji i argument više: pozdrav, ma što bio prije 1941. godine, poslije uvođenja u službenu uporabu jednog zločinačkog režima (nadam se da barem o toj ocjeni postoji konsenzus u političkoj i široj javnosti) nije više ”nevin”, nego okaljan onima koji su podanicima ”za dom spremnima” naređivali sudjelovanje u zločinima.

Štogod je taj pozdrav značio u davnoj prošlosti (ako ga je uopće u tom obliku moglo biti) – žrtvama ustaškog režima ostat će u sjećanju kao simbol njihovih progonitelja i mučitelja i sve buduće generacije neće moći pobjeći od činjenica da je ”Za dom – spremni” simbol nesretna razdoblja i režima.

Spomen-ploča s takvim natpisom poručuje svakom gledatelju da su njeni ”autori” usvojili geslo ne obazirući se na kontekst – ili, pak, baš zbog konteksta. Takva provokacija trebala bi biti neprihvatljiva društvu koje pretendira na to da se zasniva na humanističkim vrijednostima

Ničim se neće moći sprati ljaga tog vremena i svrha kojoj su tadašnje vlasti služile. Pozdrav je ”neizlječivo kontaminiran”, trajno obilježen svojom funkcijom u ustaškom režimu i ostat će to i kad zadnju žrtvu toga režima pokrije hum.

Doduše, generacije koje ustaški režim poznaju samo iz prepričavanja generacija roditelja, djedova i baki ili iz povijesnih udžbenika, iz literature i historiografije doživljavaju ga kao minulo razdoblje, ne kao osobno pogođene žrtve, ne kao egzistencijalnu ugrozu koja nije otklonjena 1945. godine, nego koja vječno prijeti ponovnim oživljavanjem.

Oni koji ustaški režim poznaju tek kao povijesnu pojavu lakše uspijevaju na njega gledati trezvenije i distanciranije – kad se ne daju zavesti romantiziranjem i tendencioznim iskrivljavanjem povijesnih činjenica.

Za objektivni, kritični odnos potrebna je ne samo volja za poznavanjem činjenica već i intelektualna sposobnost shvatiti cjelokupni povijesni kontekst u koji valja uklopiti sporni pozdrav ”Za – dom spremni”. To poznavanje konteksta je nužno jer omogućava shvaćanje  da je taj pozdrav bio program koji je obvezao svakoga ”podanika” ponaosob i činio ga ”taocem” zločinačkih vladara i naredbodavaca.

Kad tako gledamo, gotovo je nemoguće shvatiti ga neutralno: znanstveno proučavanje povijesti je, dakako, važno, no ne – kako je to shvatio nadbiskup Puljić – zbog utvrđivanja je li ”Za dom – spremni” bio stvarno ustaški pozdrav ili je to pogrešna informacija.

Historiografska djela o tome postoje (vidi: Fikreta Jelić Butić, ”Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska”, Zagreb 1978.). Pozdrav nije ni postojao kao neobvezatna floskula: vladajući su monstruozne zločine koje su dali počiniti opravdavali ”domovinom, njezinim opstankom i njezinim interesima”. Zapovijedali su ”spremnost” – spremnost na zločine. Ne možemo taj pozdrav shvatiti kao čistu formulu, nego kao obvezu iz koje slijedi i odgovornost.

Obzir prema onima u kojima taj natpis budi bolno sjećanje bio bi dovoljan razlog za to da se 1) odnosne ploče otklanjanju, 2) da se politika, vjernici (katolici!) i cjelokupna javnost obavijeste o tom razlogu

Proučavanje tog povijesnog razdoblja ne ostavlja nas ravnodušnima, nego izaziva užas, sram, tugu – i zbog toga što su i pobjednici nad ustašama posegnuli za gotovo identičnim uzorima instrumentaliziranja posluha i spremnosti te da su se i oni okaljali zločinima: komunizam zbog osvete svojim neprijateljima, a protivnici komunističkog režima da spriječe uspostavu komunističke vladavine. Svima je tobože motivacija bila ”domovina”.

Da je pozdrav ”Za dom – spremni”, neovisno o tome što je bio do 1941., od 1941. godine poslužio režimu da svoje građane obveže na zločinačko djelovanje, o tome se ne može dovoljno jasno i glasno govoriti, ne samo mladima, učenicima i studentima nego i generacijama neinformiranih ili poluobrazovanih odraslih.

Spomen-ploča s takvim natpisom poručuje svakom gledatelju da su njeni ”autori” usvojili geslo ne obazirući se na kontekst – ili, pak, baš zbog konteksta. Takva provokacija trebala bi biti neprihvatljiva društvu koje pretendira na to da se zasniva na humanističkim vrijednostima.

U danima oko Nove godine u Zagrebu je u dva potvrđena napada I jednom napadu koji se još ispituje, pretučeno, između ostalog i bejzbol palicama, šest izbjeglica koji su smješteni u centru “Porin” u Dugavama.

To nisu prvi takvi napadi na izbjeglice ali su prvi o kojima se pojavila informacija u javnosti.

Upitajmo se samo na čas kakva bi bila eksplozivna reakcija cjelokupne javnosti da se dogodilo obratno.

Da su neki od izbjeglica koji su godinama bili žrtve nasilja, koji su mjesecima, u neljudskim uvjetima, od tog nasilja bježali i na tom se putu mnogo češće susreli s hladnim podozrenjem i bodljikavom žicom nego s običnim ljudskim razumijevanjem, dakle da su neki od tih izbjeglica bili ne žrtve nego počinioci fizičkog nasilja.

Apeliramo prije svega na odgovorne političare da svojim istupima nedvosmisleno osude počinjeno nasilje. Bez takve osude ne samo da će se takva nasilja ponoviti, ona će postati prešutno prihvatljiva

Kakve bi sve islamofobske i rasističke mudroserine o nespojivosti kultura i ugroženosti kršćanskih vrijednosti morali čitati i slušati od opskurnih komentatora u novinama i na televiziji.

Da se o onoj vrsti političara koji u poticanju netrpeljivosti i ksenofobije vide vlastiti probitak i ne govori.

Međutim, nasilje koje se dogodilo potaknuto je rasizmom i mržnjom prema nedužnim ljudima ali i uvjerenjem počinitelja da je takvo nasilje opravdano obranom bijele rase, hrvatstva, kršćanske kulture…, i u tom smislu mnogo je opasnije za hrvatsko društvo, pa i za temeljne vrijednosti kršćanstva, od “običnog” nasilja.

Apeliramo prije svega na odgovorne političare da svojim istupima nedvosmisleno osude počinjeno nasilje. Bez takve osude ne samo da će se takva nasilja ponoviti, ona će postati prešutno prihvatljiva.

Od policije zahtijevamo promptnu i učinkovitu istragu oko počinitelja i efikasnu zaštitu izbjeglica od budućih napada.

Antifašistička liga RH

Documenta

GOLJP

Nova Ljevica