Patrijarh Irinej
Foto: Blic

Intervju s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, gospodinom Irinejem, bio je jedan od zahtjevnijih poslova protekloga vremena i, najiskrenije, pribojavao sam se da mu neka izuzetno provokativna pitanja neće prijati. Moram stoga pohvaliti gospodina patrijarha i njegove suradnike koji su pristali na intervju koji je sve osim protokolarno čavrljanje. Razumijet će čitatelji da nismo odmah mogli krenuti ”u glavu” i u razgovor oko tvrdih tema, jer Božić je, ja sam ne samo novinar već i teolog, a i civilizirani smo ljudi.

Najprije vam želim čestitati Božić i Novu 2017. godinu ali bih se vratio na vašu poruku za Uskrs 2016. i pohvaliti vaše pismo koje se čitalo u pravoslavnim hramovima. Osobito bih istaknuo dio pisma u kojem kažete da ”Ako jedni drugima ne oprostimo, neće se ni nama oprostiti, a ako osuđujemo, već smo mi sami osuđeni, uči nas Gospodin”. Kazali ste i da ”Bez praštanja i sagledavanja vlastitih sagrešenja prema bližnjima, prijateljima i neprijateljima, nećemo moći u svoja srca da primimo svjetlost uskrsnuća niti da postanemo baštinici nade na vječnost u kojoj nema ni straha, ni uzdaha, ni tuge”. Kako promatrate proces pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije?

Blagodarim Vam na čestitkama. Prepoznajući u Vama brata hrišćanina, uzvraćam najsrdačnijim čestitkama i dobrim željama u novom letu milosti Božje, Vama, Vašim najbližima, članovima redakcije i suradnicima Autografa te svim čitateljima. Pohvale koje ste mi uputili zapravo se odnose na način mišljenja koji je bitan deo pravoslavnog etosa i tradicije. Pohvala pripada Pravoslavnoj crkvi kao celini. Zahvaljujem Vam i na prilici da se obratim širokom krugu čitalaca, koji nadilazi duhovne granice Srpske pravoslavne crkve.

Praštanje je imperativ našeg hrišćanskog života. Ali da bi praštanje bilo moguće, potrebno je da, kao najdragoceniji amanet koji nam je Hristos ostavio, u svojim srcima negujemo ljubav. Ljubav je božanska osobina koju Bog daruje i nama ljudima po Svojoj blagodati i milosti. Ustvari, ”Bog je Ljubav” (I Jov. 4, 16), a ”ljubav je od Boga” (I Jov. 4, 7). Nju treba da negujemo i delimo sa bližnjima, ali i sa onima koji u nama ne prepoznaju prijatelje.

Reči koje optužuju, upiranje prsta prema susedu, ne donosi nikome ništa dobro. Treba ih se čuvati. Ne dao Bog da reči verskih lidera budu izgovor za nova nasilja i nove nesreće! Vidimo do čega dovodi zloupotreba islama. Stradaju nevini, ne samo u Siriji i Iraku nego i u Evropi

Što se praštanja i pomirenja na području bivše Jugoslavije tiče, mislim da svako treba da brine o tome koliko mu sâm doprinosi. Nastojao sam, koliko sam imao prilike, da šaljem poruke hrišćanske ljubavi. Na primer, pretprošlog leta, prilikom proslave velikog jubileja Srpske pravoslavne crkve – četiri veka od osnivanja najstarije srpske bogoslovske škole, Bogoslovije u drevnom manastiru Krki – sreo sam se sa dalmatinskim biskupima, preuzvišenom gospodom Puljićem, Barišićem i drugima.

Trudio sam se tada, zbog oba naroda – prečesto tragične prošlosti, pogotovu nedavne – da uputim reči bratske ljubavi, zajedničkog života, međusobnog prepoznavanja i prihvatanja zajedničkih hrišćanskih vrednosti. Namerno nisam imao nikakve pripremljene govore. Hteo sam da govorim iz srca, iz duše, i da to sagovornici i vernici obe Crkve prepoznaju. Ne znam da li sam u tome uspeo.

Kada kažemo: ”Rat je velika nesreća”, to se ne odnosi samo na stradale i na uništenu imovinu kao neposrednu posledicu. Ekonomije u tri naše države – mislim i na Bosnu i Hercegovinu, jer i ona je naša – nisu se još uvek oporavile. Mladi ljudi, duhovni, intelektualni i biološki potencijal kod svih nas odlazi u beli svet. Sreću traže u Nemačkoj, Kanadi, Australiji… Ugrađuju se u tuđe države, podižu daleke gradove, oru tuđe njive… To je takođe posledica rata.

Svejedno, rat nije onemogučio komunikaciju, mi se, mnogi među nama, odlično razumijemo.

Jeste. Razumemo se dobro. Jezici nam se drugačije zovu, ali se razumemo. Navike, mnogi običaji, svakodnevne brige, razlikuju li se bitno? Rekao bih: ne! Po našem medjusobnom praštanju i ljubavi i nebo i zemlja će nas prepoznati kao učenike Hristove. To je najbolji način služenja Gospodu svakoga ko nosi Hrista u srcu. Ovo se ne odnosi samo na pojedince nego i na narode, u najmanju ruku na one koji su stasavali na tradiciji negdašnje Evrope, makar donekle hrišćanske, za razliku od današnje, posthrišćanske ili možda prethrišćanske?

Patrijarh Irinej
Foto: Pedja Milosavljević

Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reisu-l-ulema Husein Kavazović je ljetos optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ”da svojim djelovanjem potiče nacionalizam i štiti dokazane ratne zločince, što otežava mogućnost suživota i izgradnje stabilnih odnosa u BiH”. Rekao je da vaša Crkva ohrabruje srpski nacionalizam i isključivost, i doprinosi veličanju zločina i zločinaca, čime dodatno otežavaju put pomirenja, razumijevanja i osiguranja boljeg života svih građana BiH. Teške su to optužbe. Jeste li voljni to komentirati? Jeste li se u međuvremenu čuli s reisom Kavazovićem i jeste li izgladili taj spor?

Gospodina Kavazovića lično ne poznajem. On nema nikakav službeni kontakt sa Svetim sinodom Srpske pravoslavne crkve, ali pretpostavljam da ima, bar povremeno, službene susrete sa nekim tamošnjim našim episkopima, verovatno u okviru Međureligijskog veća Bosne i Hercegovine.

Začudio sam se žestini i neodmerenosti njegovih stavova, naročito njegovoj opterećenosti postojanjem Republike Srpske. Očigledno, pogrešno sam smatrao da epoha Mustafe Cerića predstavlja prošlost. Zato nisam želeo da na njegove krajnje netrpeljive i nepravične izjave reagujem – ni lično, ni sinodski, ni u ravni naše Informativne službe.

I ovde ću, odgovarajući na Vaše pitanje, dati samo najkraći mogući komentar. Reči koje optužuju, upiranje prsta prema susedu, ne donosi nikome ništa dobro. Treba ih se čuvati. Ne dao Bog da reči verskih lidera budu izgovor za nova nasilja i nove nesreće! Vidimo do čega dovodi zloupotreba islama. Stradaju nevini, ne samo u Siriji i Iraku nego i u Evropi. Nisu bolji ni licemerni ”hrišćani” kada stavljaju znak jednakosti između terorizma i islama kao religije.

U Boga verujemo, susedi smo, naši vernici su susedi, negde vrata do vrata. Ne gledamo odnose sa muslimanima u Bosni i Hercegovini kroz gospodina Kavazovića. Prostrana je to zemlja: različitih ljudi ima među muftijama, imamima, hodžama… Niko se nije nadao besmislenim optužbama. Živeli smo vekovima zajedno. Tako treba i da nastavimo.

Ako mi, hrišćani, ne damo svoj lični doprinos, ne gledajući samo trun u oku svoga brata, šta možemo očekivati od drugih, koji u Hrista, Kneza mira, ne veruju ili ni u kakvog Boga ne veruju? Da budem pravedniji: ima primerâ da oni koji za sebe govore da su ateisti ili agnostici, hrišćanskije postupaju od nekih koji kažu da su vernici.

Kakvi su zaista odnosi SPC-a sa Islamskom zajednicom u BiH, jer čujem za nezadovoljstvo i na nižim razinama, a kakvi oni u Srbiji. I inače vaši odnosi sa drugim vjerskim liderima?

U Srbiji imamo dobre odnose sa svima. Skoro je ovaj svet napustio naš prijatelj Hamdija Jusufspahić, ali imamo prijatelje i u njegovim sinovima. Donedavno je reis bio Adem Zilkić, plemenit čovek; njegov naslednik, mladi reis Safet, obrazovan, duhovan mladić, prijatelj je sa našim mlađim sveštenicima. Sarađujemo, veoma lepo, i sa rabinom Isakom Asielom. Sa svima smo kao sa svojima. Nadbiskup Hočevar je takođe naš prijatelj. Dođe ponekad i do toga da se u nečemu ne slažemo. Ali brzo sve rešavamo i idemo dalje.

U Srbiji svi imamo potpuno ista prava. Za to se i mi zalažemo; smatramo da je to u duhu Jevanđelja i pravoslavlja. Sva deca uče veronauku u školi, svi imamo vojne sveštenike i na televiziji zajedničke emisije, svoje radio stanice; od komunistâ oduzeta imovina svima se vraća, mada bi proces restitucije mogao da bude i brži i dosledniji. Mitropolit Porfirije mi je pričao da i on u Hrvatskoj lepo sarađuje sa muftijom u Zagrebu, sa rabinom takođe. On među biskupima ima i prijatelje iz studentskih dana. Nadam se da može i dalje da neguje ta prijateljstva.

Kao što znate, niste doživjeli prozivanja samo od strane Islamske zajednice. Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski, uputio vam je u ime svih članova BK BiH, 8. veljače 2016. pismo u kojem reagira na izjave tijekom proslave ”Dana Republike Srpske” u Banjoj Luci, 9. siječnja 2016. Što ste mislili kada ste rekli da je Republika Srpska ”utemeljena na istini Božijoj, na pravdi Božijoj”?

Reakcijom gospodina kardinala Puljića, nadbiskupa sarajevskog, bio sam iznenađen – da ne kažem zapanjen – više nego i reakcijom reisa Kavazovića. Iz istih načelnih razloga kao i u slučaju g. Kavazovića, smatrao sam da ni Puljićeva izjava ne zaslužuje odgovor ili komentar Srpske pravoslavne crkve, posebno zbog toga što on veoma dobro zna šta smo sve prethodno zajednički savlađivali i savladali, zahvaljujući uzajamnom poverenju.

Ipak, Vama ću odgovoriti, premda sa što manje reči jer rane treba lečiti, a ne produbljivati. Republika Srpska je stvorena da osigura opstanak srpskog naroda i pravoslavlja na prostoru zapadno od Drine i da, kao što je Dejtonskim sporazumom i predviđeno, bude činilac mira. Bez Republike Srpske, uveren sam, na tom prostoru ne bi ni bilo Srba.

Priče pojedinih hrvatskih biskupa da proces Stepinčeve kanonizacije teče normalno, bez obzira na rad Komisije, koju proglašavaju minornom i akademskom, a ne crkvenom i međucrkvenom, jednostavno su neozbiljne, najblaže rečeno. Jasno mi je da za tu moju braću po službi ni ja ni moja Crkva nismo autoritet, ali smatram da bi papa Franja trebalo da im jeste autoritet, i to konačni. Zar nije čudo da ispadne kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog episkopa negoli pojedini hrvatski katolički biskupi?

Znate, današnju situaciju opisuje naš savremeni pesnik stihovima: ”Kažu nam: budite potpuno spokojni!/Čude nam se: zašto se zaboga plašite?/Kažu nam da to ni po koju cenu,/kažu da to neće, da ne sme, da ne može biti! /Kažu nama,/koji znamo/da je već bilo.”

Nismo mi Srbi došljaci u Bosni i Hercegovini, kao što nisu ni Hrvati, a, naravno, ni današnji Bošnjaci muslimanske vere. Ali vidite šta je sa hrišćanima u kolevci hrišćanstva, na Bliskom Istoku! To što se danas dešava onde, slikanje sa odsečenim glavama hrišćana, najpre se desilo ovde, u našoj kući, u Bosni i Hercegovini. Isti ljudi, bolje reći neljudi, koji to čine tamo, prvo su činili ovde, u Evropi. Koliko je naših svetih hramova i manastira u Republici Srpskoj porušeno, obesvećeno, oštećeno? Koliko je znanih i neznanih svetih mučenika, postradalih samo zato što su hrišćani, što su pravoslavni, što se krste sa tri prsta?

Na ovaj način shvatam da je stvaranje, postojanje i napredak Republike Srpske delo pravde. A za nas hrišćane pravedno je ono što je utemeljeno na istini, a jedina istina je Onaj koji je za Sebe rekao: ”Ja sam Put, Istina i Život”. Uostalom, Republika Spska je i garant opstanka Hrvatâ u Bosni i Hercegovini. Ja se molim Bogu za političke vlasti Republike Srpske da rade i postupaju hrišćanski, kako prema svojim sunarodnicima tako i prema njenim žiteljima koji nisu ni pravoslavne veroispovesti ni srpske narodnosti.

Kardinal Puljić osobito reagira na izjavu da je ”Republika Srpska postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božije, to je večno i neprolazno”, pa vam poručuje: ”Politički entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska, a ne Božja tvorevina. To je zacijelo jasno i Vašoj Svetosti. Mi kršćani, poučeni objavljenom Božjom istinom, dobro znamo: Sve što je čovjek stvorio prolazno je i ima rok trajanja; nije vječno niti je neprolazno. To više začuđuju i zbunjuju ovakve izjave Vaše Svetosti, kao vrhovnog autoriteta Srpske pravoslavne crkve. Samo je Bog vječan i neprolazan!” Cijenio bih da mi kažete jeste li na bilo koji način, makar privatno, odgovorili ovom kardinalovom pismu i kako komentirate njegove kritičke riječi.

Kao što ste verovatno i Vi primetili, nemam običaj da javno odgovaram na preke reči. Mislim da to ne može nikome da donese ništa dobro. Neki prijatelji me zbog toga privatno kritikuju. Ali, smatram, Bog sve vidi i o svemu sudi. To je više nego dovoljno. Od jedne besede, koja upućuje vernike i narodne predvodnike da budu dostojni svojih predaka, svetih mučenika koji su dali život za veru i otadžbinu, da budu hrišćani, pravi se afera.

Rekoše mi da kod Hrvata postoji izraz ”sveta nam zemlja Hrvatska”, kao i film Sveta Hrvatska. To je, po meni, i svojevrsna pedagogija. Za Jerusalim i Palestinu se kaže Sveti Grad i Sveta Zemlja. Ne misli se na kamenje i opeke. Tako je i sa Republikom Srpskom. To je i pitanje vere: ko zaista veruje u svetost nevino postradalih ljudi? Ko zaista veruje da je večno ono što je postavljeno na njihovoj dobrovoljnoj žrtvi, na njihovim svetim moštima?

Patrijarh Irinej
Foto: Blic

Tačno je da države budu i prođu. Srbija za vreme ropstva pod Osmanlijama nije postojala, pa ipak, evo je nasred Balkana. Drevni Izrael je vaspostavljen posle Drugog svetskog rata, posle više od dve hiljade godina nepostojanja. Hrvatska je veoma mlada demokratija. Trajanje nije samo u vremenu. Kroz ljubav pokoljenjâ, kroz molitvu za pretke, kroz umetnost, traje se i u večnosti.

Nikome ne treba da smeta Republika Srpska. Nikome ne treba da smeta što narodi u Republici Srpskoj i u Bosni i Hercegovini danas žive u miru. Izgleda da nekome ipak smeta. Ne treba da budemo neko koga je izdaleka lako pokrenuti pomoću daljinskog upravljača.

Kome smeta Arhiđakon Stefan, prvi mučenik Hristov? On je obrazac, uzor pokoljenjima. Kada bismo izdali Arhiđakona Stefana, izdali bismo i sebe. Mi ne prisiljavamo nikoga da ga proslavlja. Svako neka slavi svoje uzore, svoje svetitelje, svoje pravednike! Sa svoje strane, molim se Gospodu Isusu Hristu da nas pozna i prepozna kao svoje, kao ljude praštanja i ljubavi.

U duhu poruke o miru o kojem govorite u rečenom pismu za Uskrs, kardinal Puljić vas bratski poziva i iskreno moli ”da im pomognete izgraditi istinski i trajan mir među svim ovdašnjim ljudima i narodima, te našim Crkvama i vjerskim zajednicama, koji neće biti utemeljen na bezakonju i sili jačega, na iskorjenjivanju drugih i drugačijih nego ‘na istini Božjoj, na pravdi Božjoj’, jer samo takav mir jest u Bogu utemeljen i može imati zdravu i zajamčenu budućnost kakvu svi mi priželjkujemo”. Što možete učiniti kako bi uznapredovalo mirotvorstvo?

Srpski narod je, kao malo koji narod, iskusio šta znači bezakonje i sila jačega. To ponajbolje znaju stotine hiljada izbeglica koji su ostali bez svojih najmilijih i bez imovine. Iz tog razloga potpisujem reči kardinala Puljića i pozivam ga da zajedno pomognemo da se izgradi mir zasnovan na pravdi Božjoj. Jer ako mi, hrišćani, ne damo svoj lični doprinos, ne gledajući samo trun u oku svoga brata, šta možemo očekivati od drugih, koji u Hrista, Kneza mira, ne veruju ili ni u kakvog Boga ne veruju? Da budem pravedniji: ima primerâ da oni koji za sebe govore da su ateisti ili agnostici, hrišćanskije postupaju od nekih koji kažu da su vernici.

U dnevnopolitičkim i stranačkim odlukama ne pada nam na pamet da učestvujemo. Prirodno je da razgovaramo o društvenim problemima i razmenjujemo mišljenja, ali bez stranačkog opredeljivanja. Znam da ponegde toga ima, čak i otvoreno. Ali u Srbiji toga nema: Crkva i vladike javno se ne opredeljuju za neku stranku niti lobiraju za nekog ministra. Ne daj Bože!

Kada već imam priliku vas moliti za neka pojašnjenja, dopustite da vas upitam što ste točno željeli kazati kada ste preklani prilikom posjete manastiru Krki u povodu 400 godina tamošnje bogoslovije rekli, citiram, da ”zlo su činili susjedi nama i mi njima, ali mi (Srbi) u mnogo manjoj mjeri”.

Pogledajmo istini u oči! Da ponovo ne pominjem stradale u nesrećnom ratu koji, po mom dubokom uverenju, nijednoj strani nije ništa dobro doneo. To je, u svakom slučaju, moje mišljenje. Stradanja ni u miru nisu prestala. Koliko je naših hramova obesvećeno poslednjih godina?

Pre neki dan čitam izveštaj: u crkvi Svetog Prokopija u Rajevom Selu, koja je inače sva išarana rečima koje je sramota ponavljati, pored ostalog stoji i sledeće: ”Istrijebit ćemo vas, stoko srpska!” i potpis autora: ”Ustaše”. Nedavno se dogodio i fizički napad, i to ne prvi, na Dušana Dedoevića u Smrtićima kod Okučana. Ranije su mu polupali automobil, na različite načine pretili mu smrću.

Tokom prošle godine Srpskom narodnom vijeću u Zagrebu prijavljeno je stotinu osamdeset napada na Srbe, a izveštaje o njima ima i Sveti Sinod u Beogradu. Kao što znate, ispred sjedišta te organizacije u Zagrebu nedavno su izvikivane ustaške parole.

Kažu neki naši izvori da nevoljnici, vaši vernici i sunarodnici, prijavljuju tek svaki treći ili četvrti takav slučaj.

Da li takva situacija u Hrvatskoj posebno uzbuđuje nekog zvaničnika? U Jasenovcu su nedavno ispisane reči ustaškog pozdrava. Na sve to sam mislio. Jer, zla ima i dalje. Ne mogu da zamislim da se u nekom srpskom gradu, pred institucijom hrvatske manjine, okupi rulja da urla, preti smrću, vređa. Demokratija, valjda. Da li je demokratija kada na državnoj televiziji u Hrvatskoj kažu da je slučaj ubistva srpskog deteta – za koje, naravno, niko nije osuđen, a ubice su poznate svima – medijski ”prenapuhan”?

HTV se ipak ispričala za tu nedopustivu stvar u TV kalendaru.

U Boga verujemo, susedi smo, naši vernici su susedi, negde vrata do vrata. Ne gledamo odnose sa muslimanima u Bosni kroz gospodina Kavazovića. Prostrana je Bosna i Hercegovina: različitih ljudi ima među muftijama, imamima, hodžama… Niko se nije nadao besmislenim optužbama. Živeli smo vekovima zajedno. Tako treba i da nastavimo

Znam. Ovim rečima ja ne poričem, a još manje opravdavam, zla za koja su krivi neki Srbi. U istoj meri i na isti način se molim Bogu za sve nevine žrtve i stradalnike, bilo da su to Srbi, Hrvati, muslimani ili neki drugi. Isključivo želim mir, molim se za mir.

Nisam, nažalost, primetio da je, u poslednjih dvadesetak godina otkako je rat, Bogu hvala, završen, neko od verskih predvodnika Hrvatske jasno osudio neki napad na Srpsku crkvu, na nekog pravoslavca, da je rekao: ne sme se pretiti drugome samo zato što je hrišćanin koji se krsti sa tri prsta, ne sme nekažnjen ostati ubica pravoslavnog deteta, ne sme se uništavati ni obesvećivati hrišćanski hram.

Naš pesnik, veliki Njegoš, kaže: ”Da je iđe brata – da požali, kâʹ da bi pomogâʹ”. Nedavno sam čuo – daj Bože da to nije istina! – da čak i stare drvene kuće na Kordunu i u Baniji, u kojima su do pre dve decenije živele srpske porodice, razmontiraju, dasku po dasku, numerišu i, lepo složene, odnose nekuda dalje, gde Srba nije nikada ni bilo, i ponovo ih postavljaju da se u njima ponovo živi.

Uglavnom nestaje srpska materijalna baština. U tim uslovima nekome pada na pamet da traži da se ikone i druga remek-dela srpske pravoslavne umetnosti vrate u krajeve iz kojih su spasena, a ne od besa odneta. Pogledajte fotografije crkve u Rajevom Selu, pa mi Vi kažite: koliko je to realno? Zar mi prvi ne želimo da svaka ikona, knjiga, rukopis, bude onde gde je bila vekovima, i to u vremenima kada ni Hrvatska ni Srbija nisu postojale kao samostalne države?

Ali zato su potrebni preduslovi – najpre bezbednost tih svetinja, a zatim tehnički uslovi njihovog čuvanja i održavanja. Zar treba po ko zna koji put podsećati na uništavanje srpskog sakralnog i kulturnog blaga na prostoru od Srema do Dalmacije (vreme NDH) i od Pakraca do Baranje (vreme NDH i devedesete godine 20. veka)? Napominjem da je Srpska pravoslavna crkva svim časnim Hrvatima – a bilo ih je, hvala Bogu, ne malo – javno odala priznanje, a neke od njih, i sada žive, odlikovala svojim najvišim odlikovanjima.

Ponavljam još jednom i hiljadu puta: sledimo Spasitelja, molimo se za mir, delatno radimo za mir! Braća smo i samo braća. Ako neko misli da Srbi i Hrvati nisu slovenska braća, a ima i takvih, valjda smo braća po Hristu i učenju koje nam je ostavio i koje moramo da sledimo.

Patrijarh Irinej i Drago Pilsel
Foto: Pedja Milosavljević

Mislite li da je potrebno vagati tko je kome učinio veće zlo? A i kada se već to kaže, smatrate li da je masovni odlazak Srba iz Hrvatske 1995. moguće promatrati izvan konteksta svih ratnih strahota od 1991. na dalje?

Slažem se sa Vama. Ništa nije moguće posmatrati van istorijskog konteksta, na primer van pokušajâ da se ostvari plan o rešavanju srpskog i jevrejskog pitanja u Hrvatskoj, koji je formulisao Pavelićev ministar, Mile Budak, po formuli ”tri trećine” (pobiti, pokatoličiti, proterati). Doduše, Budakova proporcija nije ostvarena idealno. Većina nije htela da promeni veru, pa su završili u Jasenovcu, Jadovnu, raznim Golubnjačama… I ”vojno–redarstvenu akciju” Oluja posmatramo u istorijskom kontekstu; njene posledice takođe. To nije Budakov plan i program, ali nipošto nije ni dobrovoljni odlazak Srba iz Hrvatske, tobože na nagovor Beograda.

Apostolski nuncij u Hrvatskoj u više je navrata ponovio kako je za papu Franju neupitna svetost kardinala Stepinca. Upozorio je i da hrvatski katolici “trebaju imati još malo strpljivosti”, pričekati da bi mogli protumačiti ”našoj braći pravoslavnima posao koji smo napravili u procesu kanonizacije, da na taj način veliki kardinal Alojzije Stepinac može biti ne samo svetac za Hrvatsku, već veliki svetac za univerzalnu Crkvu”. Što očekujete od Komisije koju je Papa predložio a za koju su i pravoslavna i katolička strana poprilično fokusirani pa se sada prelazi na razgovor o najspornijem dijelu Stepinčeva života, onaj za doba Drugoga svjetskog rata i trajanja NDH? Da li prihvaćate ovaj diskurs papina diplomata u Zagrebu ali i hrvatskih biskupa koji govore kako, eto, vi pravoslavci ne shvaćate veličinu Alojzija Stepinca?

Braća episkopi koji su članovi te komisije rekli su mi da je dogovor da, dok komisija radi, neće podrobnije obaveštavati javnost. Toga se treba držati. To očekujem i od članova Hrvata. Nuncije je diplomata. Diplomatija ima svoje zakone i običaje. Razumem ga kao diplomatu, ali ga ne razumem u kontekstu dogovora o načinu obaveštavanja javnosti. Ipak je odluku o osnivanju komisije, njenom formatu i načinu rada, doneo Papa. Mi smo je sa zadovoljstvom prihvatili.

Priče pojedinih hrvatskih biskupa da proces Stepinčeve kanonizacije teče normalno, bez obzira na rad Komisije, koju proglašavaju minornom i akademskom, a ne crkvenom i međucrkvenom, jednostavno su neozbiljne, najblaže rečeno. Jasno mi je da za tu moju braću po službi ni ja ni moja Crkva nismo autoritet, ali smatram da bi papa Franja trebalo da im jeste autoritet, i to konačni. Zar nije čudno da ispadne kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog episkopa negoli pojedini hrvatski katolički biskupi?

Reakcijom gospodina kardinala Puljića, nadbiskupa sarajevskog, bio sam iznenađen – da ne kažem zapanjen – više nego i reakcijom reisa Kavazovića. Iz istih načelnih razloga kao i u slučaju g. Kavazovića, smatrao sam da ni Puljićeva izjava ne zaslužuje odgovor ili komentar Srpske pravoslavne crkve, posebno zbog toga što on veoma dobro zna šta smo sve prethodno zajednički savlađivali i savladali, zahvaljujući uzajamnom poverenju

U SPC-u su, ako sam dobro shvatio, uvjereni da će se radom Komisije ”istovremeno doći i do novih uvida u historijski kontekst u kome je delovao kardinal Stepinac, kao i u kompleks odnosa dveju Crkava i odnosa srpskog i hrvatskog naroda u vreme Drugog svetskog rata”. S kojih polazišta kreću vaši predstavnici? Što može biti zajednička polazišna točka za te pregovore, odnosno za taj dijalog?

Istina ne može biti tema pregovorâ. Istina nema dva lica. Jedina polazna tačka mora biti istina, odnosno spremnost na prihvatanje činjenicâ. Samo u tom duhu rad Komisije može biti plodotvoran i koristan. Ako prihvatamo istinu, nema pobednika i poraženih. Svi smo pobedili.

Stepinčeva kanonizacija bi, smatrate vi, ”pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susednih i geografski izmešanih hrišćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega hrišćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost”. Što bi za vas značila, kako se ponavlja u Hrvatskoj, pa i u nastupima apostolskog nuncija, gotovo sigurna kanonizacija koja je sada samo prolongirana?

Nije korisno, po onome šta bi bilo kad bi bilo, nagađati o tako ozbiljnim stvarima. Po okončanju rada komisije, konačnu odluku će doneti papa Franja. Ona, kakva god da bude, katolike će obavezivati, a pravoslavni će njome biti ili zadovoljni ili nezadovoljni.

U jednom nedavnom razgovoru s vladikom pakračko-slavonskim gospodinom Jovanom spominjali smo paralelizam sa slučajem pape Pija XII. Naime, Poljaci i Židovi gaje dosta teške uspomene na Pija XII. jer smatraju da je prešutio njihovo stradanje zarad mira s Trećim Reichom, kao i da oko Pija XII. uopće uzevši postoji velika kontroverza i oko njegovog odnosa prema holokaustu – do te mjere da on do sada nije kanoniziran niti to pada na pamet papi Franji da provede. Rukovodite li se i vi tim oprezom kada se suprotstavljate Stepinčevoj kanonizaciji?

Tačno je da države budu i prođu. Srbija za vreme ropstva pod Osmanlijama nije postojala, pa ipak, evo je nasred Balkana. Drevni Izrael je vaspostavljen posle Drugog svetskog rata, posle više od dve hiljade godina nepostojanja. Hrvatska je veoma mlada demokratija. Trajanje nije samo u vremenu. Kroz ljubav pokoljenjâ, kroz molitvu za pretke, kroz umetnost, traje se i u večnosti

Nacisti u Evropi nisu bili prijatelji Katoličke crkve. Bilo je primera stradanja, pravog mučeništva: karmelićanka Edita Štajn u Holandiji, zatim otac Maksimilijan Kolbe u Aušvicu, drugi poljski sveštenici pobijeni u Dahau, Mathauzenu… Kao u vreme Dioklecijanovih gonjenja. Nisam, nažalost, čuo za mnogo primera protesta i otpora u NDH, čak ni kada su ubijani slovenački katolički sveštenici i hrvatski starokatolici u Jasenovcu. Naravno, i tada je među Hrvatima bilo i iskrenih vernika i dobrih ljudi. Ali oni nisu mogli da učine gotovo ništa.

Dokle će se nastaviti licitacija s brojem žrtava ustaškog genocida u Jasenovcu? Ovo je pak važno, konstatira Vladika Jovan: i beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. Pa kaže da je to ”svakako najdragocjenije što imamo i dobar osnov za svaku buduću suradnju”. Kakav je vaš stav po pitanju broja žrtava?

Ove godine sam, zajedno sa Vaseljenskim Patrijarhom Vartolomejem i braćom arhijerejima iz naše Crkve i drugih pomesnih crkava, bio na tom strašnom i svetom mestu. Kada pomislite šta se tamo dešavalo, u toj lepoti i slavonskoj pitomini, možete samo da zanemite. Samo molitva ostaje. Stradale su hiljade, stotine hiljada, znani i neznani, pobrojani i samo Bogu znani i od Boga proslavljeni. Mislim da svako treba da ode na to sveto mesto.

Moj prethodnik, veliki patrijarh Pavle, imao je običaj da kaže da se treba moliti i za neprijatelje, jer ne znaju šta rade. Treba smoći snage i za to. Moliti se i za njih jer nisu znali šta rade. Na žalost, komunističke vlasti nisu dozvoljavale sistematsko bavljenje postradalima u Drugom svetskom ratu. To je dužnost ovog pokoljenja, prema samima sebi, prema civilizaciji, a najviše prema tim svetim novomučenicima. Ne treba licitirati. Svako treba da radi svoj posao: istoričari, sveštenici, patolozi, paleontolozi. Važno je da imaju sredstava za rad i da ih niko ne ometa.

Kako inače procjenjujete kvalitetu odnosa između Srbije i Hrvatske?

Patrijarh Irinej
Foto: Dnevne-RS

Miru, verujem, uprkos iskušenjima i opterećenjima, istorijskim i savremenim, teže i naše dve države. Svi im moramo pomoći. Na episkopima obeju crkava je velika odgovornost. Neki je možda ne shvataju u dovoljnoj meri. Kada sam pre dve godine u Zagrebu ustoličio mitropolita Porfirija, poručio sam mu da je pozvan da Hristovom ljubavlju nadilazi sve probleme koji postoje među ljudima i narodima, da kao čovek dijaloga čini sve što do njega stoji na putu mira i pomirenja; da svesrdno, jevanđelskim načinom, radi na miru, da propoveda ljubav Hristovu. On je to i prihvatio, zaista tako i čini. Slično sam poručio i episkopu Jovanu. Kažem, odgovornost političarâ je velika, ali treba im naša pomoć, pomoć biskupâ i episkopâ, čija reč o miru ostaje duboko u srcima vernikâ.

Što još mogu učiniti prvaci crkava u Srbiji i u Hrvatskoj da dođe do poboljšanja odnosa za koje bivši predsjednik Hrvatske prof. Ivo Josipović upravo kaže da su pali na najnižu razinu od 2000. godine?

Radujem se inicijativi premijera Vučića za rešavanje problemâ i dalji napredak mestâ u Srbiji u kojima živi hrvatska manjina. Radujem se i tome što će učenici hrvatske narodnosti uskoro imati na maternjem jeziku i one, preostale, udžbenike koji su do sada nedostajali. Podržavam takvo delovanje i radujem se svakom napretku naših sugrađana Hrvata u Srbiji. Sve njihove probleme, u granicama raspoloživih mogućnosti, država treba da rešava. Ona jeste država srpskog naroda, ali je u istoj meri i njihova država – štaviše otadžbina. Za to imaju našu punu podršku.

I ovom prilikom podsećam naše sveštenstvo da, bez obzira na to da li su Srbi i da li su pravoslavne ili neke druge vere, svi naši sugrađani i susedi su naša braća. O tome treba da govore vernicima, tako da ih uče. Sve nas je jedan Bog stvorio, svima nam je On Otac. U Srbiji nema građana prvog i drugog reda. Nadam se da će uskoro tako biti i u Hrvatskoj: da će biti rešeni problemi izbeglih i prognanih, da neće biti razbijanja ćiriličnih tabli, da će prestati pretnje, šikaniranja i obesvećivanje pravoslavnih hramova pogrdnim natpisima i sramnim slovom ”U” na zidovima hramova.

Nisam, nažalost, primetio da je, u poslednjih dvadesetak godina otkako je rat, Bogu hvala, završen, neko od verskih predvodnika Hrvatske jasno osudio neki napad na Srpsku crkvu, na nekog pravoslavca, da je rekao: ne sme se pretiti drugome samo zato što je hrišćanin koji se krsti sa tri prsta, ne sme nekažnjen ostati ubica pravoslavnog deteta, ne sme se uništavati ni obesvećivati hrišćanski hram

Očekujemo i glasno zalaganje naše u Hristu braće, hrvatskih biskupa, za sve ovo. Tada će svima biti lakše, a odnosi će biti bolji. Političari će samo nadgrađivati na jevanđelskim načelima koje smo mi hrišćani dužni da postavimo.

Zanima me kako ste doživjeli susret pape Franje i moskovskog patrijarha Kirila u Havani? Mnogo više od formalnog ekumenizma, od svih njegovih deklaracija i konferencija, mnogi smatraju važnim elementarnu ljudskost, elementarnu komšijsku ljubav i poštovanje, pruženu ruku u pomoć i istinsko zanimanje za dobrobit drugoga, tko god on bio. A to je, čini se duh koji je bio prisutan tijekom toga susreta na Kubi.

U pravu ste. Duh tog susreta, izgovorene reči ”braća smo” i slične, ne odražavaju formalni duh nego suštinsko razumevanje i želju da sami budu primer hrišćanima širom sveta, a posebno na područjima gde su pravoslavni i katolici izmešani. Ni njihovu Poruku nisam doživeo kao formalnost, kao proizvod međusobnih kompromisa ka postizanju nekakvog željenog cilja. Naravno da je kompromis nužan, ali deklaracija je suštinska, životna, najbolja analiza mesta Crkve u današnjem svetu u odnosu na zajedničku istoriju prvog milenijuma i u odnosu na vekove sukobâ i razdeljenosti.

Deklaracija daje odgovor na poziv Božji da zajednički svedočimo jevanđelske vrednosti i da zajednički odgovaramo na izazove savremenog sveta. U duhu i smislu ove njihove poruke, mogu se naći i odgovori na neka Vaša pitanja, pogotovu ona koja se tiču odnosa između dva susedna hrišćanska naroda, Srba i Hrvata.

Vratio bih se još malo na vaše pismo u povodu Uskrsa. Kažete ovako: ”Budimo supatnici onima koji stradaju, plačimo s onima koji plaču i tješimo ih nadom u Gospodina! Neka naše služenje Bogu ne bude novo izdanje farizejske vanjske pobožnosti! Kakvu ćemo onda nagradu primiti? Žrtvujmo se za bližnje! Dajmo onome tko nema! Smireno slavimo Boga riječima pokajanog carinika koji tako nađe opravdanje!” Kako gledate na kršćansku kartu svijeta i na trenutak vjere u vašoj crkvi?

Istina ne može biti tema pregovorâ. Istina nema dva lica. Jedina polazna tačka mora biti istina, odnosno spremnost na prihvatanje činjenicâ. Samo u tom duhu rad Komisije može biti plodotvoran i koristan. Ako prihvatamo istinu, nema pobednika i poraženih. Svi smo pobedili

Slika sveta u ovom istorijskom trenutku je ipak sumorna, zapravo tragična. Glavna karakteristika te slike je da, posle dvadeset vekova postojanja, sa istorijske scene polako nestaju narodi koji su prvi primili hrišćanstvo. Bilo je, nažalost, potrebno da privredno najrazvijeniji deo Evrope dođe do takvog stepena otuđenosti od svojih vrednosti, od vrednosti koje su ga stvorile, da postane moguće da se dogodi takva milenijumska katastrofa na Bliskom Istoku. To su spojeni sudovi.

Sa druge strane, u zemljama Istočne Evrope, u narodima koji su bili iza gvozdene zavese, u Rusiji više nego bilo gde, na delu je snažna obnova vere, gradnja hiljada i hiljada hramova (u proseku tri nova hrama dnevno), duhovnih škola, manastira… Takva duhovna kretanja postoje, u izvesnoj meri, i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Posle decenija u kojima je Crkva bila potpuno istisnuta iz javnog života, sada, posebno u Srbiji i Republici Srpskoj, imamo vidan napredak: veronauka se predaje u javnim školama; Bogoslovski fakultet je ponovo deo Univerziteta; uprkos ekonomskoj krizi na sve strane se grade novi hramovi; radi desetak crkvenih radio-stanica… Naravno, sve to je daleko od idealnog, ali moramo biti blagodarni Gospodu na svemu.

Zašto mislite da se viđeniji srpski političari često dolaze konzultirati s vama, recimo, među inima i predsjednik Tomislav Nikolić? Možete li uvjeriti čitatelje da to ne narušava princip odvojenosti Crkve i države, što stoji u Ustavu Srbije, i da nije ugrožena sekularnost društva?

Patrijarh Irinej
Foto: NSPM.rs

Naša Crkva ne učestvuje u donošenju političkih odluka. Mi zahtevamo poštovanje pravâ gradjana koji su vernici, i to bilo da su pravoslavci ili da su katolici, protestanti, muslimani, Jevreji, svejedno. Mi od države tražimo da poštuje verska prava svih. U dnevnopolitičkim i stranačkim odlukama ne pada nam na pamet da učestvujemo. To pripada političarima.

Svi političari, makar od 2000. godine, uvažavali su činjenicu da se preko devedeset procenata građana izjašnjava da su vernici, a oko osamdeset pet procenata da su pravoslavni vernici. Stoga, ali i iz ličnog prijateljstva, posećuju patrijarha – ranije patrijarha Pavla, sada mene.

Prirodno je da razgovaramo o društvenim problemima i razmenjujemo mišljenja, ali bez stranačkog opredeljivanja. Znam da ponegde toga ima, čak i otvoreno. Ali u Srbiji toga nema: Crkva i vladike javno se ne opredeljuju za neku stranku niti lobiraju za nekog ministra. Ne daj Bože! Takve stvari dugoročno bi zbunjivale narod, a nisu ni u duhu svetog Jevanđelja.

Ali, ako mišljenja daju nevladine organizacije koje imaju par desetina članova, kako to uskratiti Crkvi? Odvojenost pak Crkve i države ne znači, kao u komunizmu, izgon Crkve iz javnog života, često silom i gonjenjima, nego odvojenost kompetencijâ, u slobodi i u duhu saradnje onde gde je potrebna i svestrano korisna.

Čuo sam, pripremajući se za ovaj razgovor, kritike na račun vaše Crkve, ali i gradova i poduzeća, jer se, kažu, zloupotrebljava prelijep i svet običaj obiteljske krsne slave kako bi se obilježavale slave javnih poduzeća ili općina i gradova, da je to neprimjereno jer narušava ugled Crkve, odnosno da bi se društvo, ali i javnost, trebala evangelizirati na drugačiji način, a ne preklapanjem crkvenih i javnih, odnosno državnih blagdana. Koji je, molim vas, vaš stav?

Koliko sam jak, to samo Gospod i ja znamo. Ja znam da nisam. Ako i postoji neka snaga u meni, to mi je dato od Gospoda Boga iz samo Njemu znanih razloga.  Hvala Vam na lepim željama. Svakodnevno se preispitujem da li sam dostojan poverenja i volje Božje kojoj sam se u potpunosti predao. Kada se osvrnem, vidim volju Božju koja je sveprisutna i u trenucima kada je moja sasvim drukčija ili je nema

Slava je veoma lep običaj. Prvi put čujem da nekome smeta ako neko preduzeće slavi svoju slavu. Slava je utkana u kulturu našeg naroda. To je njen neraskidivi deo. Znate, od kraja drugog rata pa sve do osamdesetih godina prošlog veka, nije bilo sata da neki pravoslavni sveštenik nije bio u zatvoru. Pa kao što su mnogobrojni ti sveštenici stradalnici, mnogobrojni su i oni  koji su ih proganjali. Njima i njihovim duhovnim potomcima smeta slava. Smeta onima koji su isterivali Crkvu iz javnog života, hapsili sveštenike i slično.

Ne treba ponovo evangelizirati nekoga ko s kolena na koleno slavi salvu. Sve je jasno onome ko celiva slavski kolač, sa svojom decom i porodicom, prijateljima ili kolegama na poslu, i jedan drugome govori: ”Hristos je među nama!” Verujte mi: ne smeta njima slava nego im smeta Hristos. Slavi pre svega porodica, a onda i svaka šira zajednica kao proširena porodica, dok sav narod ima svoju sveopštu slavu.

Imate dug život i nevjerojatno ste jak i zdrav u vašim godinama. Imate silnu energiju i zaista vam se divim. Kada se osvrćete na prijeđeni put tijekom vašega života, što vidite?

Koliko sam jak, to samo Gospod i ja znamo. Ja znam da nisam. Ako i postoji neka snaga u meni, to mi je dato od Gospoda Boga iz samo Njemu znanih razloga.  Hvala Vam na lepim željama. Svakodnevno se preispitujem da li sam dostojan poverenja i volje Božje kojoj sam se u potpunosti predao. Kada se osvrnem, vidim volju Božju koja je sveprisutna i u trenucima kada je moja sasvim drukčija ili je nema.

Zahvaljujem vam na ovome razgovoru i moram vas pitati koja je vaša najveća želja?

Želja mi je da u svetlosti praznika Roždestva Gospoda našeg Isusa Hrista pozdravom HRISTOS SE RODI! ispovedimo i objavimo svima da se u Vitlejemu rodi HRISTOS – Pomazanik Božji, Koji je po Božjoj volji i Koji je EMANUIL, što znači  – S nama je Bog! Da bi bio sa nama, želim da svi otvorimo svoja srca da ona budu Vitlejem u kome će se roditi Ljubav Božja. Primimo Hrista u svoja srca i u svoje domove, primajući bližnjega svoga  kao Njega Samog, ne gledajući ko je ko.

Patrijarh Irinej i Drago Pilsel
Foto: Pedja Milosavljevic

Želim da svi smognemo snage da međusobno oprostimo jedni drugima, čemu nas i uči Gospod Isus Hristos i da i Srbi i Hrvati grade mir i ljubav jer zlo nikome dobra nije donelo. Slava na visini Bogu, a na zemlji mir i medju ljudima dobra volja! Mir Božji, Hristos se rodi! Vaistinu se rodi! Srećan vam praznik Rođenja Spasiteljevog!

 Hvala!

Ivica Grčar

Proturječni prijedlozi i odluke ekonomski marionetskih hrvatskih vlada postaju sve providniji i svakodnevniji. I javnost se postupno privikava na marionetske vlade bez osmišljenih programa nacionalnog ekonomskog razvoja.

Postaje ”normalno” da ministri iste (primjerice, Plenkovićeve) vlade, zbunjeni sve lošijim ekonomskim stanjem, predlažu prodaju 25 posto nacionalne elektroprivrede ”radi smanjenja udjela države u BDP-u” i u isto vrijeme da se od MOL-a reotkupe dionice u Ini i nakon ”renacionaliziranja” opet poveća ”udjel države u BDP-u”!?

Postavlja se pitanje namjerava li Vlada premijera Plenkovića smanjiti ili povećati ”udjel države u BDP-u” radi poticanja ekonomskog razvoja Hrvatske?

S obzirom na to da su gubici Ine sve izgledniji, zbog čega u Vladi premijera Plenkovića misle da reotkupom dionica u Ini 50 posto sve izglednijih gubitaka umjesto MOL-a trebaju snositi hrvatski obveznici poreza? Ili, zbog čega u Vladi misle da nakon neuspješne privatizacije Ine treba privatizirati i nacionalnu elektroprivredu kako bi postala neuspješna slično Ini?

U normalnim zemljama bi nakon isteka ”prvih sto dana” vladi s nekompetentnim ministrima koji zbunjeni proturječe vlastitim prijedlozima izglasali nepovjerenje. No, u Hrvatskoj to, barem zasad, nije uobičajena praksa

Vlada premijera Plenkovića nema osmišljeni program ekonomskog razvoja i ministri, zbunjeni ekonomskim problemima s kojima se trebaju suočavati, predlažu istodobno privatizaciju i renacionalizaciju ”nacionalnih strateških energetskih tvrtki”. U Hrvatskoj je sve moguće.

Postavljena su i pitanja po čemu konkretno je to Ina toliko ”nacionalno strateškija” da se od MOL-a moraju reotkupiti njene dionice, a nacionalna eletroprivreda toliko manje ”strateška” da se može prodati 25 posto manje jedna dionica HEP-a?

U neslužbenom razgovoru na domjenku u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti upozorio sam na to da u Hrvatskoj više nema slobodne ekonomske misli. Akademik s kojim sam o tome razgovarao je odgovorio da nema nikakve ekonomske misli, a kamoli slobodne nacionalne ekonomske misli (primjerice, onakve o kakvoj je, polemizirajući s tadašnjim vlastima, govorio ekonomist Branko Horvat).

A ministri predlagatelji proturječnih prijedloga iz marionetske Vlade premijera Plenkovića, zbunjeni izostankom nametnutih izvanjskih (i dosad neuspješnih) ekonomskih modela, a bez vlastitih ekonomskih misli, znanja i političke doraslosti ekonomskim problemima s kojima su suočeni, jednostavno lupetaju proturječne prijedloge.

U normalnim zemljama bi nakon isteka ”prvih sto dana” vladi s nekompetentnim ministrima koji zbunjeni proturječe vlastitim prijedlozima izglasali nepovjerenje. No, u Hrvatskoj to, barem zasad, nije uobičajena praksa.

Ako Uprava Ine ”ima zadaću braniti hrvatske interese u poslovanju Ine”, zašto onda Plenkovićeva Vlada predlaže da se od MOL-a reotkupe dionice Ine radi već u Upravi Ine zaštićenih nacionalnih interesa?

U medijima s ”dirigiranim novinarstvom” obavještava se neuko pučanstvo da ”Plenković i njegova desna ruka Martina Dalić predlažu prodaju 25 posto HEP-a, minus dionica, kako bi država zadržala upravljačka prava, a istodobno prodajom dijela ‘bez upravljačkih prava’ uvela u HEP ‘kulturu upravljanja’ koju ima privatni sektor”.

Mislio sam da Plenković predlaže da se od MOL-a reotkupe dionice Ine radi toga da se ta ”strateška nacionalna tvrtka vrati pod kontrolu države” da bi se izbjegli učinci ”kulture upravljanja koju u Ini ima MOL kao globalizirani privatni sektor”.

Prateći ”dirigirano novinarstvo”, stekao sam dojam da se Martina Dalić, potpredsjednica Vlade zadužena za gospodarstvo, malo suzdržala od javnih istupa u prilog prijedloga da se od MOL-a reotkupe dionice u Ini.

Pretpostavljam ipak zbog neugode s obzirom na primjedbe o navodnom sukobu interesa, jer član Uprave Ine je i Niko Dalić, suprug potpredsjednice Martine Dalić.

Martina Dalić je, međutim, odbacila tvrdnje o mogućem sukobu interesa ukazujući kako upravo suprotno “postoji podudarnost javnih interesa”. Rekla je da je njezina zadaća ”braniti javni interes i zastupati nacionalne interese, te da jednako tako i osoba (Niko Dalić?) koja sudjeluje u upravi Ine također ima zadaću braniti hrvatske interese u poslovanju Ine”.

Pa, puno uspjeha bračnom paru Dalić na braniku ”nacionalnih strateških interesa”.

Ali, ako Uprava Ine ”ima zadaću braniti hrvatske interese u poslovanju Ine”, zašto onda Plenkovićeva Vlada predlaže da se od MOL-a reotkupe dionice Ine radi već u Upravi Ine zaštićenih nacionalnih interesa?

Ekonomski bi bilo puno racionalnije razvijati privatno gospodarstvo i u njemu novo zapošljavanje umjesto deindustrijalizacije i kroz tzv. postupke pretvorbe javnih u privatne tvrtke ”na hrvatski način” stvarati statistički privid o sve manjem broju zaposlenih u ”državnim i paradržavnim” tvrtkama

No, nisu samo u Vladi zbunjeni. Damir Novotny, ekonomski analitičar, prema pisanju medija u okviru ”dirigiranog novinarstva” je povodom prijedloga o prodaji 25 posto nacionalne elektroprivrede izjavio da ”45 posto radne snage radi u državnim i paradržavnim tvrtkama. Privatizacija je dobar smjer za smanjenje udjela države u BDP-u. Volio bih vidjeti i plan strategije privatiziranja i za ostale državne tvrtke”, zaključio je Novotny.

Da, nije dobro da 45 posto zaposlenih (a ne radne snage, kako to pogrešno kaže Novotny) radi ”u državnim i paradržavnim tvrtkama”.

Samo, ekonomski bi bilo puno racionalnije razvijati privatno gospodarstvo i u njemu novo zapošljavanje umjesto deindustrijalizacije i kroz tzv. postupke pretvorbe javnih u privatne tvrtke ”na hrvatski način” stvarati statistički privid o sve manjem broju zaposlenih u ”državnim i paradržavnim” tvrtkama.

Godinama sam na osnovu podataka tadašnje SDK sastavljao liste poduzeća prema ostvarenim ukupnim prihodima, iskazanoj dobiti i broju zaposlenih. I uvijek su na prvim mjestima tih lista po ostvarenom ukupnom prihodu bili Ina, a po iskazanoj dobiti javno poduzeće HPT (u okviru HPT-a bile su tada još i telekomunikacije i gotovo 40 posto usluga gotovinskog platnog prometa u zemlji uglavnom plaćanjem komunalija na poštanskim šalterima).

I onda su tadašnje vlade odlučile restrukturirati javno poduzeće HPT i izdvojiti telekomunikacijske djelatnosti od poštanskih, prepustiti usluge obavljanja gotovinskog platnog prometa poslovnim bankama, te prodati Deutschetelekomu hrvatske telekomunikacije, dodijeliti koncesije za dostavu pošta tamo gdje je to bilo profitabilno privatnim tvrtkama, a od državne pošte stvoriti gubitaša s obvezom da dostavlja poštu tamo gdje to privatnim tvrtkama nije profitabilno.

Umjesto u državni proračun glavnina prihoda i dobiti od gospodarenja prirodnim plinom i hrvatskim telekomunikacijama preusmjerena je u dividende globalnih korporacija. Toliko o tome kako ekonomski marionetske hrvatske vlade štite ”strateške nacionalne tvrtke” i tzv. postupcima pretvorbi, restrukturacijama i privatizacijama ubrzano ”smanjuju udjel države u BDP-u”

Podsjetimo, i Ina je na sličan način pretvorena (i restrukturirana) prvo u javno poduzeće Ina, a ubrzo potom su dijelovi te dotad jedinstvene tvrtke ”pretvoreni” u dionička društva, najprije u stopostotnom državnom vlasništvu (!?), da bi se potom dijelovi tih dijelova nekad jedinstvene tvrtke mogli izdvajati i na razne ostale načine otuđivati ili (ras)prodavati, te zaključivati međunarodni ugovori kojima Ina prepušta stranim korporacijama pojedine koncesijske djelatnosti, primjerice, talijanskom Agipu prava gospodarskog iskorištavanja hrvatskog dijela Jadranskog podmorja u vađenju prirodnog plina, itd.

I umjesto u državni proračun glavnina prihoda i dobiti od gospodarenja prirodnim plinom i hrvatskim telekomunikacijama preusmjerena je u dividende globalnih korporacija.

Toliko o tome kako ekonomski marionetske hrvatske vlade štite ”strateške nacionalne tvrtke” i tzv. postupcima pretvorbi, restrukturacijama i privatizacijama ubrzano ”smanjuju udjel države u BDP-u”.

A dok traje ta ”zaštita strateških nacionalnih tvrtki”, radno sposobno stanovništvo Hrvatske sve se više smanjuje.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara isključivo autor.

Ivo Brešan
Foto: Telegram

Godina je 2001, eno nas u kupeu vlaka Zagreb-Beograd, koji je jednom davno nosio Matoševo ime, kako se vozimo na književnu priredbu u Beograd, ispraćeni pogrdama i proklinjanjima komunističkog ministra kulture Antuna Vujića, koji je u svemu tome vidio antipatriotski čin.

Na središnjem mjestu, leđima oslonjen na zapad, licem okrenut prema istoku, sjedi Ivo Brešan i pripovijeda nam kako je to bilo s autorskim pravima i tantijemima za predstave njegovih komada, postavljane po DDR-u i drugdje po istočnoj Europi.

Još uvijek ima stanovito nepovjerenje prema našoj mladosti – po svemu, osim po biologiji, lažnoj i krivotvorenoj mladosti! – plaši se da ga ne krenemo zafrkavati, da ovo sve, ipak, nije neka namještaljka, jer zašto bismo njega, starca, vodili sa sobom na jedno ovakvo književno putovanje?

Možda to tako njemu izgleda, ali nama je, suprotno tomu, Ivo Brešan živo i životvorno čudo. Ako ga budemo dovoljno dugo gledali i slušali, možda ćemo otkriti tajnu njegova teksta, za koju on tvrdi i da ne postoji, nego da je on samo bio revni srednjoškolski nastavnik, koji se, eto, usput bavio i pisanjem drama. A te bi mu se drame onda, i mimo njegove volje, omaknule u komedije i farse, koje su onda izazvale stanovit interes.

Tako je postao cijenjeni dramski pisac, a da nije prestao biti srednjoškolski nastavnik. I da, usput je postao i alkoholičar. I onda, već negdje oko Vinkovaca, započinje tu priču, strašnu i veličanstvenu, kao da ju je napisao Fjodor Mihailovič Dostojevski, a ne da se dogodila živu čovjeku, o tome kako je doživio delirium tremens, što je u tim trenucima vidio i kako ga je to nešto zauvijek odvratilo od alkohola i učinio teškim trezvenjakom.

Ivo Brešan bio je u onom nizu koji je započinjao s Brankom Ćopićem, a završavao s Dušanom Kovačevićem, pisaca koji su svojim djelima uspješno transcendirali medij knjige i akt čitanja, a onda i samu književnost

I onda, kada je s tom pričom došao kraju, prije samog ulaska u Beograd, usred onih favela, ciganskih potleušica i beskrajnog šarenila balkanske bijede, usred naše zajedničke šutnje, i pogleda na istu stranu, kroz isti prozor, pred oči su nam došli starci, četvorica-petorica njih, kako po kvrgavoj, ćelavoj ledini bacaju boće.

– Eno ih, moji ljudi! – živnuo je, i odmah potonuo.

Pa smo dugih minut-dva šutjeli, misleći svatko za sebe o tom fenomenu ljudi, rođenih Dalmatinaca koji negdje u sremskim bespućima, nad spaljenom kukuruzovinom pred oranje, igraju na boće. A vlak stoji i već sat vremena čeka da se upali zeleni signal i da svatko nastavi svojim putem.

Iz ovakvih slika nastaje književnost.

Da bi ih se vidjelo i razabralo među svim onim slikama koje se neprestano izmjenjuju u prozoru vlaka, kao na platnu nekoga starog kina, i bivaju zaboravljene nakon što su jedan jedini put viđene, valjalo je putovati s Ivom Brešanom.

A prije toga gledati predstave i filmove, čitati njegove dramske komade. Osim što nam je bio drug iz vlaka, cijenjeni stariji pisac kojemu nije bilo mrsko ni ići ministru uz nos pa s mlađarijom putovati u Beograd, Brešan je bio jedan od onih formativnih pisaca našeg naraštaja, čije smo riječi upijali s televizijskih ekrana, pozornica i kinematografa barem onoliko, ili mnogo više, nego što smo ih čitali sa stranica knjiga.

Ivo Brešan bio je u onom nizu koji je započinjao s Brankom Ćopićem, a završavao s Dušanom Kovačevićem, pisaca koji su svojim djelima uspješno transcendirali medij knjige i akt čitanja, a onda i samu književnost.

Uvijek je, kao i danas, većina bila nečitajućih i protivnih svemu što je knjiga i što je tekst. Ali ni takvi nisu odolijevali Kovačeviću, Branku Ćopiću i Ivi Brešanu.

Ono što je Brešan u to vrijeme radio, nadilazilo je književnost.

Kao što braća Coen nastupaju zajedno, tako su otac i sin Brešan, ne pitajući nikoga za blagoslov i dopuštenje, trebali nastupati zajedno i raditi svoje filmove, pa neka im budale govore da su ti filmovi isti, da se ponavljaju. Litaniju treba ponavljati. Fugu treba ponavljati. Genijalnu priču treba ponavljati

Bila je to umjetnost sačinjena od života i od mašte, od društvenopolitičkih okolnosti naše tadašnje današnjice i od povijesti.

Sve to danas, uz fatalno zakašnjenje i oglupljenje, uz kriminalnu nekulturu sjećanja, uz ideološku lobotomiju i ugodan zaborav u nepismenosti, djeluje i tako daleko i tako nekako nemoguće.

Dobri, dragi šjor Ivo, dobri dragi barba naše najintimnije književnosti, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća našega boljeg jezika, sad nas je ostavio. Tko će sutra s nama putovati u Helsinki i Stockholm, da nam se srca mrznu od bjeline i tuge!

Vinku je napisao samo dva filma. Kažem samo dva, jer su se savršeno našli i pogodili, kao da niti nisu bili otac i sin, nego kao da su bili rođena braća, prijatelji iz školske klupe, zem­ljaci iz Šibenika, i kao da je iz njih potekla ista zavičajna priča, ista ludost odrastanja.

Prvi, “Kako je počeo rat na mom otoku”, snimljen za neku siću, valjda je i najgledaniji hrvatski film od samostalnosti. Drugi, “Maršal”, remek-djelce koje će zreti u olovnim godinama, pa ćemo ga, možda, otkrivati u nekoj dalekoj budućnosti.

Od oba filma ostale su u sjećanju glumačke vinjetice: lice Matije Prskalo dok doziva svoga fanatičnog muža, pa Ljubo Kerekeš i Predrag Vušović, koji su se preko Brešana upisali u naše podsvijesti i u neku zamišljenu i kratkotrajnu vječnost jednoga ljudskog života.

Samo dva filma, kažem, snimili su njih dvojica, jer ih je, zapravo, trebalo biti mnogo više. Pa kao što braća Coen nastupaju zajedno, tako su otac i sin Brešan, ne pitajući nikoga za blagoslov i dopuštenje, trebali nastupati zajedno i raditi svoje filmove, pa neka im budale govore da su ti filmovi isti, da se ponavljaju.

I to da nam je otišao, da je mrtav, da ga više nema, dobri, dragi naš šjor Ivo, barba svih budućih književnih baraba, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća jednog od najboljih među svim dobrim hrvatskim jezicima. I kako ćemo sada mi bez njega? Kako će naš jezik?

Litaniju treba ponavljati. Fugu treba ponavljati. Genijalnu priču treba ponavljati.

I to da nam je otišao, da je mrtav, da ga više nema, dobri, dragi naš šjor Ivo, barba svih budućih književnih baraba, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća jednog od najboljih među svim dobrim hrvatskim jezicima.

I kako ćemo sada mi bez njega? Kako će naš jezik?

Susretali smo se, uglavnom, slučajno. Ili kad bih ga nazvao da mu hvalim posljednji roman. U zadnje vrijeme, zadnjih dvadesetak godina, pisao je romane, i napisao ih je, bogme, puno. Dvanaest, ako sam dobro izbrojao.

Bio je fantastičar, samozadati žanrovac, pisac horrora u pokušaju, šibensko-dalmatinski Stephen King. I to ga je silno radovalo.

A bio je i klasični, ozbiljni romanopisac. Imao je dar za naturalističnu, hiperrealističnu sliku, za onu vrstu lažnog dokumentarizma koji čitatelja u koješta može uvjeriti.

Ali zašto bi genijalni dramski pisac i komediograf, zašto bi čovjek od scene pisao romane? Ili tačnije rečeno: zašto bi napisao više od jednog romana? Ili dva?

Ispitivao sam ga o tome, i to ne jednom, da bi mi on svaki put ponovio istu priču. Rezignirao je, kaže, došla su neka nova vremena, novi ljudi, nova kazališta, a ono što on piše, i što jedino zna pisati, više naprosto nije in, ne nosi se, nije u modi.

A bio je i klasični, ozbiljni romanopisac. Imao je dar za naturalističnu, hiperrealističnu sliku, za onu vrstu lažnog dokumentarizma koji čitatelja u koješta može uvjeriti

Mislio sam da se šali, ili da se radi o taštini, da mu treba da ga se hvali i nagovara, pa sam ga hvalio i nagovarao.

Ali ništa od toga. Izgleda da je stvarno tako, i da stvarno više nikome ne trebaju dramski komadi Ive Brešana. Našeg dragog dobrog šjor Ive, Vinkovog ćaće i moćnog pokrovitelja svih koji se čista srca i dobre duše umiju narugati. Došla su tako neka vremena kada su ruganja postala ružna.

Ivo Brešan naravno nije bio hrvatski akademik. Pitao sam ga jednom i o tome, mislio sam da će se našaliti. A, bogami nije to za šalu, dobar je to dodatak na mirovinu!

Imao je divnu i plahu ženu, gospođu Jelu, koja je prije tri i pol mjeseca minula svijetom. Tako je lijepo o njoj pričao na povratku iz Beograda. Nikada nisam čuo da netko ima toliko anegdota o vlastitoj ženi, smiješnih, zabavnih, apsurdnih. Od nje je stvorio lik, koji neće ući u roman ili u dramu. Lik od života i za život. Za priču u vlaku koji će ga na kraju odvesti k njoj.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Lijepa, inteligentna, otvorena, Ana pred sobom ima divnu budućnost. Najbolja je studentica u svojoj generaciji na Medicinskome fakultetu u Beogradu i ponos svoga oca, generala Ratka Mladića. No jedne noći, u ožujku 1994. godine, nakon povratka s apsolventskoga putovanja iz Moskve i sa samo 23 godine, Ana uzima očev najdraži pištolj i donosi odluku koja će zauvijek obilježiti život njezine obitelji.

A nešto više od godinu dana nakon obiteljske tragedije, u srpnju 1995., general Ratko Mladić počinit će najveći i najstrašniji pokolj na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata, pogubivši više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Što se dogodilo u Moskvi? Je li Ana vidjela drugo lice svoga oca, koji je u njezinim očima bio junak, pošten čovjek, a u očima drugih ratni zločinac, sadist koji je ubijao ljude, uključujući djecu, žene i starce? Ispreplićući dokumentarno i fikcionalno, autorica kroz bremenit okvir povijesno-političkih zbivanja na području bivše Jugoslavije nastoji rasvijetliti jednu obiteljsku i osobnu dramu.

Roman Kći Istoka nagrađen je 2013. godine dvama uglednim španjolskim književnim priznanjima: Premio Ciudad de Barcelona i Premio nacional de la Crítica, a 2014. dodijeljeno mu je i ugledno talijansko kulturno priznanje, Premio per la Cultura Mediterranea.

Ana uzima očev najdraži pištolj i donosi odluku koja će zauvijek obilježiti život njezine obitelji. A nešto više od godinu dana nakon obiteljske tragedije, u srpnju 1995., general Ratko Mladić počinit će najveći i najstrašniji pokolj na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata, pogubivši više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka

Španjolska spisateljica Clara Usón (Barcelona, 1961.) dosad je objavila sedam romana, među kojima su Noches de San Juan (1998.), Primer vuelo (2001.), El viaje de las palabras (2005.), Perseguidoras (2007.), Corazón de Napalm (2009.), Valor (2015.) te djelo koje se bavi ratnim događanjima na prostoru bivše Jugoslavije 1990-ih, La hija del Este (Kći Istoka, 2012.).

Riječ je o njezinu najuspješnijem romanu, koji je samo u prvoj godini objavljivanja doživio pet španjolskih izdanja, a u međuvremenu je preveden na nekoliko stranih jezika. Clara Usón dobitnica je mnogih uglednih književnih priznanja poput Premio Femenino Lumen (2008.), Premio Biblioteca Breve de Seix Barral (2009.), Premio Nacional de la Critíca (2013.), Premio Ciudad de Barcelona (2013.) i Premio per la Cultura Mediterranea (2014.).

Španjolska autorica Clara Usón piše o sudbini kćeri optuženika za ratne zločine, generala Ratka Mladića. Pisati o ratu koji se dogodio daleko od nje na prvi je pogled hrabra odluka. No tema je univerzalna, razočaranje ocem i njegovom politikom što Anu odvodi u samoubojstvo. Tragedija obitelji Mladić materijal je za antičku dramu i zato svatko ima pravo pisati o njoj.

Slavenka Drakulić

***

Naslov: Kći istoka
Autorica: Clara Usón
Nakladnik: VBZ
Godina izdanja: 2016.
Broj  stranica: 384
Uvez: meki
ISBN: 9789533048611

U prvoj zbirci priča napisanoj nakon što je ušao u finale prestižnog međunarodnog Bookera, Novaković se vraća temama koje su odredile njegov opus: egzil, rat, religioznost, ali i sitni pomaci u stvarnosti koji život čine tako čudesnim i začudnim.

Priče o ratu i užasu isprepliću se s fantastikom i satirom, ali i nježnim, nostalgičnim, duboko intimnim pripovijestima.

Zajednička odrednica, kao i uvijek kod Novakovića, bilo bi istraživanje onoga što čini čovjeka, sa svim njegovim ljepotama, užasima, manama i veličanstvenošću.

Prozaik i esejist Josip Novaković rođen je 1956. u Daruvaru, s 22 godine emigrirao je u SAD, a posljednjih nekoliko godina živi u Kanadi. Za svoja prozna djela dobio je priznanja Whiting Writer’s Award, Ingram Merrill Award, American Book Award, a 2013. godine bio je finalist nagrade Man Booker International.

Zajednička odrednica, kao i uvijek kod Novakovića, bilo bi istraživanje onoga što čini čovjeka, sa svim njegovim ljepotama, užasima, manama i veličanstvenošću

Njegove price uvrštene su u prestižne antologije američke kratke priče, a ugledni časopis Kirkus Review proglasio ga je jednim od najboljih američkih pisaca kratke priče.

Predavao je kreativno pisanje u okviru programa New York Public Library te na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, Die Freie Universitätu u Berlinu, Sveučilištu Penn State, a trenutačno predaje na Sveučilištu Concordia u Montrealu. Na hrvatski mu je do sada preveden izbor priča Grimizne usne, zbirka eseja Tražeći grob u Clevelandu, roman Prvi aprila i knjiga Radionica pisanja fikcije koja se koristi kao udžbenik na brojnim američkim sveučilištima.

***

Naslov: Dimna zavjesa
Autor: Josip Novaković
Nakladnik: Profil
Godina izdanja: 09/2016.
Broj stranica: 232
Uvez: meki
ISBN/EAN: 9789533135267

U smiraj Drugog svjetskoga rata, u trenutku kada se itekako dobro zna tko je poražen, a tko je pobjednik, u Murskoj Soboti, na granici Horthyjeve Mađarske i okupirane Slovenije, u hotelu Dobray susreću se oficiri i vojnici koji odlučuju o životu i smrti, dame noći i obični građani koji samo čekaju da sve prođe, a da i oni ne dožive sudbine svojih susjeda Židova.

I dok povijest navlači zavjesu, dok se čini da je vrijeme za lov u mutnome, neke stvari, a prije svega međuljudski odnosi, bivaju savršeno osvijetljene.

Ispripovijedan iz perspektive glavnoga junaka koji preživljava Holokaust, ali u njemu ostaje bez obitelji, Biljar u Dobrayu roman je o propasti svijeta u kojem se ne biraju krivi i nevini i koji tolike sudbine i svakodnevice svojim padom povlači za sobom u mrak i ništavilo.

Duboko emotivan, prepun detalja koje zapaža promatrač koji u sudbonosnim događajima sudjeluje i samom svojom prisutnošću, Biljar u Dobrayu istinit je i potresan prikaz grada koji puca pod teretom povijesti.

U romanu premreženom kontrastima svjetla i tame, kulture i nekulture, krajnje realističnog i snovitog, Dušan Šarotar ispisuje skladnu simfoniju užasa u kojoj svaka nota, svaki ulomak, svaki lik besprijekorno odzvanja u odnosu prema drugima.

Duboko emotivan, prepun detalja koje zapaža promatrač koji u sudbonosnim događajima sudjeluje i samom svojom prisutnošću, Biljar u Dobrayu istinit je i potresan prikaz grada koji puca pod teretom povijesti

“Roman Biljar u Dobrayu istinski ponovo otvara pitanje literarnoga pristupa postojanju u Drugom svjetskom ratu.”
Bernard Nežmah, Mladina

“Teško je pronaći literarne usporednice za ovaj segment Šarotarove proze. No padaju mi na pamet filmske usporednice, među kojima su mađarski majstor sporosti Béla Tarr i scenarist László Krasznahorkai.”
Petra Vidali, Večer

“Biljar u Dobrayu knjiga je u kojoj se ogleda autorovo izvanserijsko umijeće. Šarotar ne žuri, a njegova naracija polagano klizi između priča, ljudskih sudbina i pejzaža; knjiga je lišena bilo kakve radikalnosti.”
Matej Bogataj, Literatura

“Specifična poetička vrijednost Šarotarova pisanja jest istaknuta sinergija lirskoga i proznoga ritma. Uz guste apokaliptične slike, poetska kvaliteta jezika preuzima ulogu priče.”
Petra Jager, Sodobnost

***

Naslov: Biljar u Dobrayu
Autor: Dušan Šarotar
Nakladnik: Fraktura
Godina izdanja: 07/2016.
Broj stranica: 288
Uvez: tvrdi
ISBN: 978-953-266-786-8

Denis Romac

Primjer predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i njezinog misterioznog posjeta SAD-u pruža odlično objašnjenje aktualnog urušavanja povjerenja birača i javnosti u politiku i političare, osobito na vodećim pozicijama.

Umjesto transparentnosti kakva se u slučaju šefova država i vlada u demokracijama jednostavno podrazumijeva – njemačka kancelarka Merkel, primjerice, svakoga dana objavljuje svoj dnevni službeni raspored na internetu, a isto vrijedi i za većinu drugih zapadnih državnika – naša predsjednica već danima obmanjuje i dezinformira vlastite građane, a najnoviji primjer takve nedopustive prakse je naknadna promjena datuma povratka u zemlju u priopćenju koje je objavljeno još 31. prosinca, i to bez ikakvog objašnjenja.

Ovdje je ponovo riječ je o nevjerojatnoj i dosad neviđenoj praksi u uređenim demokratskim državama, kakvom se, barem načelno, smatra i Hrvatska.

Radi se ujedno i o brutalnom podcjenjivanju birača i poreznih obveznika, budući da sada uopće nema previše sumnje da je predsjednica države svjesno odlučila privatno otputovati u SAD i onda taj privatni posjet prikazati kao službeni posjet, kako bi njegovi troškovi pali na teret poreznih obveznika

Radi se ujedno i o brutalnom podcjenjivanju birača i poreznih obveznika, budući da sada uopće nema previše sumnje da je predsjednica države svjesno odlučila privatno otputovati u SAD i onda taj privatni posjet prikazati kao službeni posjet, kako bi njegovi troškovi pali na teret poreznih obveznika.

I kada je vidjela da javnost u zemlji, koliko god bila preparirana i zaglupljivana, njezinu plitku i podcjenjivačku priču neće progutati zdravo za gotovo, s Pantovčaka je lansirana priča kako je svrha njezinog “niskoprofilnog” putovanja u SAD uspostava kontakata s budućom američkom administracijom, što bi, kada bi bilo istinito, svakako bilo poželjno i potrebno, pogotovo u situaciji kada cijela Europa strepi od posljedica Trumpova preuzimanja vlasti u prvoj gospodarskoj i vojnoj sili svijeta i najvažnijoj saveznici Europe.

I onda je predsjednica krenula navrat-nanos dogovarati neke sastanke ne bi li njezin turistički posjet dobio “službeni” karakter.

I u tom očajničkom pokušaju na brzinu je dogovorila sastanke sa senatorom iz Floride Marcom Rubiom, kao i s izvršnim potpredsjednikom Atlantskog vijeća Damonom M. Wilsonom, iako nijedan šef države na svijetu ne putuje u SAD da bi se ondje sastao s jednim senatorom i potpredsjednikom jednog think tanka, jer to jednostavno nije njihova razina.

Primjer predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i njezinog misterioznog posjeta SAD-u pruža odlično objašnjenje aktualnog urušavanja povjerenja birača i javnosti u politiku i političare, osobito na vodećim pozicijama

Naša predsjednica, naravno, sugerira da se u SAD-u sastala i s predstavnicima tranzicijskog tima novog američkog predsjednika, ali da njihova imena zbog diskrecije ne može objaviti, iako je veliko pitanje tko će joj vjerovati na riječ nakon što je proteklih nekoliko dana potvrdila da ne spada u red onih kojima treba vjerovati – i to ne prvi put – kao i zbog činjenice da je Trumpov tim, unatoč Trumpovom vrlo osebujnom shvaćanju protokola i komunikacije s javnošću, ipak prilično transparentan kada se radi o sastancima Trumpa i ljudi iz njegovog tima sa stranim političarima.

O tome svjedoči i jučerašnji posjet britanskog šefa diplomacije Borisa Johnsona Trumpovom tranzicijskom timu koji, dakako, nije uvijen u bespotreban veo tajnosti.

Što nam još otkriva ovaj bizaran slučaj?

Između ostalog i poraznu činjenicu da naša predsjednica, unatoč raširenoj percepciji da imamo “američku” predsjednicu, zapravo i nema tako dobre veze u Washingtonu, a osobito ne u Trumpovom timu, iako na Pantovčaku žele da mislimo drukčije.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Ja sam rođen ovdje i osjećam se Zagrepčanin – kaže Paul Schreiner, glavni lik prve epizode dokumentarne serije Stambeno pitanje koja je prvog ponedjeljka ove godine emitirana na Hrvatskoj televiziji. Namjera je autorice serije Silvane Menđušić da preko sudbine odabranih kuća u Hrvatskoj ispriča priče njihovih stanara.

Preko priča o neriješnim pravno-imovinskim odnosima i neispravljenim starim nepravdama priča se i opća povijest država koje su nastajale i nestajale na ovom tlu, kao i o ovoj današnjoj. To je, kako kaže podnaslov serije, povijest Hrvatske po metru četvornom.

Preko sudbina kuća pričaju se vrlo osobne priče njihovih nekadašnjih stanara, vlasnika i zakinutih nasljednika. Serija, nastala u produkciji Studija Dim za HRT, u prvom je nastavku donijela potresnu, strašnu, nesretnu, tragičnu i dirljivu priču o Paulu Schreineru i njegovoj obitelji.

Važnost i poučnost te priče je takva da bi se ona mogla i trebala prikazivati u hrvatskim školama, na satovima povijesti. Naslov prve epizode Stambenog glasi: Tri države protiv Paula Schreinera.

Kuća u središtu pozornosti te epizode velika je zgrada, izgrađena u prvoj polovici 20. stoljeća kao obiteljska vila Schreinerovih u samom središtu Zagreba, u Deželićevoj 33.

Priča nije nepoznata hrvatskoj javnosti, jer Paul Schreiner je, najprije na talijanskom, a onda i na hrvatskom, u prijevodu Suzane Glavaš i izdanju Frakture, objavio knjigu svojih sjećanja pod naslovom “Spašeni iz Zagreba”

Izgradio ju je za svoju veliku obitelj Armin Schreiner, uspješan zagrebački poduzetnik, osnivač velike tvornice keramike Zagorka u Bedekovčini i važan čovjek za izgradnju i modernizaciju Zagreba kakvog i danas poznajemo.

U jednom od prvih prizora izvrsnog dokumentarca, njegov unuk Paul Schreiner kameri, ali i svojoj supruzi Ilani i sinu Danielu, s kojima je došao iz talijanske Novare gdje već desetljećima živi, pokazuje ime svog djeda na jednoj od lijepih keramičkih pločica kojima je i danas popločan poznati Marićev prolaz u centru Zagrebu, između Gajeve i Praške ulice.

Paul Schreiner rođen je u Zagrebu 1928. godine.

Razvod njegovih roditelja, nakon kojeg je nastavio živjeti s ocem Ferdom u Bedekovčini, dok je njegova mlađa sestra Helga ostala s majkom Gretom u Zagrebu, ostao bi tek jedna prilično uobičajena životna priča i epizoda, da nije došla 1941. godina i ustaška NDH.

Priča nije nepoznata hrvatskoj javnosti, jer Paul Schreiner je, najprije na talijanskom, a onda i na hrvatskom, u prijevodu Suzane Glavaš i izdanju Frakture, objavio knjigu svojih sjećanja pod naslovom “Spašeni iz Zagreba”.

Najprije su ustaše, već u lipnju 1941., došle po Paulova djeda Armina. Nakon kalvarije po ustaškim logorima diljem Hrvatske, skončao je negdje krajem 1941. ili početkom 1942. u Jasenovcu.

Istražujući arhivsku građu, Silvana Menđušić je pronašla i službeni dopis kojom ustaška država u proljeće 1942. već ubijenog Armina Schreinera obavještava da mu je oduzeta sva imovina, uključujući tvornicu u Bedekovčini i vilu u Deželićevoj ulici.

Utočište je našao u mjestu Maće, kod obitelji zagrebačkog novinara Emerika Glojnarića koja ga je do kraja rata skrivala u skrovištu pod sijenom u štali. Oca više nikada nije vidio, a dan nakon što je Gestapo odveo stanare, na sam Božić ustaše su došle po vrijedan namještaj. Radilo se, očito, i na blagdane

Na sam Badnjak 1941., Gestapo je iz njihova stana u Bedekovčini, gdje je Ferdo Schreiner vodio tvornicu svog oca, odveo najprije Paulovu maćehu i njenu majku, a potom i samog Paula i njegova oca. Sluteći što se sprema, otac je Paulu, tada dječaku od 13 godina, u tim posljednjim satima slobode dao detaljne upute što da radi i kamo da ide ako ostane na slobodi i sam.

Utočište je našao u mjestu Maće, kod obitelji zagrebačkog novinara Emerika Glojnarića koja ga je do kraja rata skrivala u skrovištu pod sijenom u štali. Oca više nikada nije vidio, a dan nakon što je Gestapo odveo stanare, na sam Božić ustaše su došle po vrijedan namještaj. Radilo se, očito, i na blagdane.

Osim očevih uputa, Paulu je život spasila i njegova teta Lili Reich. Naime, samo jednom Paul je napustio svoje skrovište u Maću i s krivotvorenim dokumentima otišao posjetiti svoju majku, sestru i ostatak obitelji u Zagrebu.

Upravo tog dana ustaše su došle u kuću u Deželićevoj 33, pokupile čitavu obitelj njegove tete, i Paula skupa s njima, i odvele ih u sabirni centar u zgradi Gimnazije u Križanićevoj, odakle su vlakovima transportirani u Auschwitz.

Teta Lili je šakom zlatnog nakita potkupila jednog stražara da pusti njenog nećaka. Majku i sestru, koja je imala samo deset godina, i koje su živjele na drugoj adresi, kasnije su odveli i ubili u Jasenovcu.

Tako je Paul dočekao kraj rata kao jedini preživjeli iz velike obitelji. Tu nastupa druga država koja zadržava svu imovinu koju su, istrijebivši vlasnike i stanare, otele ustaše.

S trećom državom, Republikom Hrvatskom, Paul Schreiner već preko dvadeset godina vodi kafkijanski spor ne uspijevajući dobiti povrat imovine.

Razočaran je ne samo time što današnja hrvatska država, koja je sada i članica Europske unije, ne vraća njegovu imovinu, nego što se, kako kaže, uopće nema s kim razgovarati o mogućoj nagodbi.

Najpotresniji prizor dolazi na samom kraju filma, na mirogojskom groblju. Tamo je nekoliko četvornih metara zemlje koje je Paul Schreiner uspio ne vratiti, nego otkupiti, i na mjestu gdje je to nekada učinio njegov djed, ponovno podići grobnicu obitelji Schreiner. U njoj ne leži nitko, ona je samo spomenik s imenima svih članova obitelji ubijenih u Jasenovcu i Auschwitzu

Jedina mu je utjeha, priča u filmu Paul Schreiner, to što je u kući u Deželićevoj, osim državnih ureda, danas i dječji vrtić. A djeca su budućnost i radost, kaže Schreiner.

Najpotresniji prizor dolazi na samom kraju filma, na mirogojskom groblju. Tamo je nekoliko četvornih metara zemlje koje je Paul Schreiner uspio ne vratiti, nego otkupiti, i na mjestu gdje je to nekada učinio njegov djed, ponovno podići grobnicu obitelji Schreiner. U njoj ne leži nitko, ona je samo spomenik s imenima svih članova obitelji ubijenih u Jasenovcu i Auschwitzu.

Po svoj prilici prvi koji će tamo jednog dana počivati bit će upravo Paul Schreiner, jer upravo to je njegova želja.

On je život izgradio najprije u Izraelu, a potom i Italiji, gdje se nastavio uspješno baviti poslom koji je radio i njegov djed. Njegovu želju da svojim znanjem i poduzetničkim sposobnostima ponovo doprinosi izgradnji države u kojoj je rođen, u Hrvatskoj nitko nije čuo.

Državi je bilo lakše i milije zadržati svu njegovu imovinu. A Židov Paul Schreiner ipak i dalje čezne za tom zemljom, barem onim njenim komadićem na Mirogoju, za zemljom od čijih je država dobio smrt, progon i nepravdu koja traje.

To je domoljublje koje me ostavlja nijemog, u divljenju i sramu.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Drago Pilsel

”Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije”. Ne, krivo, nije to citat zapjenjenog Franje Tuđmana. Ali tako zbori osoba koja nas vraća u devedesete i koja je jučer zaratila sa hrvatskim medijima i novinarima. Naravno, ne sa onim šupačkim, već sa normalnima među nama.

Intervju s intimusom Zdravka Tomca, Tihomirom Dujmovićem (vi mlađi, ako ste se pitali kako je izgledalo režimsko novinarstvo u doba ”crnog mraka”, eh, to vam je tako izgledalo), dogovorenim u akciji ”saniranja štete” proizvedene tumaranjem Kolinde Grabar-Kitarović koja je kao bezglava kokoš trčkarala kao kakva dostavljačica od ureda do ureda američkih servisera Trumpova cirkusa (čak se, kaže, i vozila dvadeset sati između dva grada – SIC!), i na način da su pitanja usuglašena a rekacije ukalkulirane, odglumljene, pokazao je da je Kolindu GK uhvatila panika.

Gotovo sam siguran da joj je iz dupeta u glavu stigla spoznaja da se u SAD-u izblamirala kao nitko od hrvatskih političara do sada na bilo kojem inozemnom putovanju te da je izgubila tlo pod nogama.

Trabunjala je o inicijativi ”uspravnice” Jadran-Baltik i navodila kao jedinu svoju referencu, i to čak četiri puta, ekstremno desne poljske političare, vjerujem, čak i informirana da to više Amerikance, a osobito Trumpa, ne zanima: ta tri mora koja su, by the way, bare u kojima se rusi vozikaju

Možda žena nije svjesna da joj je politika poptuno bezidejna i prazna (i tu moramo biti realni jer smo na sve ovo upozoravali ali nismo mogli utjecati na nepismeni dio hrvatskih građana koji su to njeno prenemaganje željeli instalirati na Pantovačku), ali nama je zadaća konstatirati da će joj biti sve teže jer Plenković i Stier, za razliku od Petrova, imaju nešto soli u glavi i suzuju joj prostor pa postaje sve nebitna i bilježi rekordno niski nivo podrške šefu/ici države među građanima.

Trabunjala je o inicijativi ”uspravnice” Jadran-Baltik i navodila kao jedinu svoju referencu, i to čak četiri puta, ekstremno desne poljske političare, vjerujem, čak i informirana da to više Amerikance, a osobito Trumpa, ne zanima: ta tri mora koja su, by the way, bare u kojima se Rusi vozikaju.

Koliko je Predsjednica izgubljena i nesuvisla govori činjenica da se skoro orosila od uzbuđenja kada je najavila ”novu Trumpovu vanjsku politiku” i da joj se slomio glas i da je skoro zaplakala kada je govorila o navodnom mobbingu koji se prema njoj vrši, pazite, iz ”državnih medija”. Da čujemo, kojih to: HINA?, HRT? Da nije možda mislila na Glas Koncila?

Da Hrvatska ima potkapacitiranu Predsjednicu (u Kanadi je, nedavno, kada je pozirala s ustaškom zastavom, blebetala da je to zemlja skromnih naturalnih resursi, OMG), zna li smo, ali da je Predsjednica van kontrole i da se ne zna ponašati, gorka je spoznaja.

”Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije”. Ne, krivo, nije to citat zapjenjenog Franje Tuđmana. Ali tako zbori osoba koja nas vraća u devedesete i koja je jučer zaratila sa hrvatskim medijima. Naravno, ne sa onim šupačkim, već sa normalina među nama

Zaprijetivši Srbiji i Bosni i Hercegovini, pak šutajući domaće Srbe i Milorada Pupovca (koji, kako reče KGK, ne zna slaviti Božić već samo priređuje političke mitinge i provocira), Predsjednica se spustila na nivo birtije. Ona kao da još uvijek nije u glavi izašla iz šatora u Savskoj.

To je taj nivo rasprave i argumentacije.

Znali smo da nećemo dobiti odgovor na pitanje što je radila sedam (samo sedam?) dana u SAD-u jer je očigledno da je otišla tamo improvizirati i hvatati za rukav prolaznike i poznanike pak se manično držati dopisnice HTV-a da svemu tome dadne nekakav dojam ozbiljnosti.

Osim toga, zna se i to da je već otišla šest puta u SAD kao PRH a da nije uspjela iskamčiti bilateralne susrete: ono, može se samo slikati pred ogradom Bijele kuće, pa je njena nervoza očita ali se onda ljudi pitaju zar nema oko nje ama baš nikoga koji će je savjetovati da ne uljeće iz gafa u gaf, i to ogromnih proporcija?

Dakle, očekivali smo da će se još više utopiti u svojim manipulacijama i da će na vidljivo doći velika praznina koju Predsjednica nosi i predstavlja, neobaviještena čak i u tome da se HDZ promijenio i da njeno glasačko tijelo, koje ”puši” fore koje je prodavala uz Karamarka i pravaša, svedenih sada na realnost od manje od 1% glasova elektorata, više ne postoji kako ga je ona zamislila.

Ugodno je znati da je KGK pokazala da će odraditi samo jedan mandat jer nije sposobna za više.

Još bolja je vijest da je, kako smo sinoč vidjeli, u panici i najiskrenija i da tada ne pazi što govori jer je rekla da je u gesti micanja Titove biste s Pantovčaka u Kumrovec ”dala mišljenje o cijelom tom dijelu povijesti”. Toliko o njenom navodnom antifašizmu

Još bolja je vijest da je, kako smo sinoč vidjeli, u panici i najiskrenija i da tada ne pazi što govori jer je rekla da je u gesti micanja Titove biste s Pantovčaka u Kumrovec ”dala mišljenje o cijelom tom dijelu povijesti”.

Toliko o njenom navodnom antifašizmu. Neka ne farba više i neka se odmah učlani u ”Projekt Velebit” ili upiše u ”Hrvatsku pravoslavnu crkvu”.

Šefica države je odredila koje to gabarite preferira i koji su joj realni dometi jer nije dorasla k tomu da odradi niti jedan pravi i uživo politički intervju s relevantnim i neovisnim novinarom: ona će se kretati u trokutu između Velimira Bujanca, Marka Juriča i Tihomira Dujmovića.

Koliko god to bilo obeshrabrujuće, jer Hrvatsku KGK predstavlja kao zemlju kretena, ja mislim da je to ipak dobra stvar.

Predsjednica je, nemojmo zaboraviti, odabrala da joj rođendan organizira notorni Mamić. Zašto ne bi sada bila portirka ili spremačića u nekom od Trumpovih hotela? Jer i to je časno zanimanje. I tako, kada iscuri godina, odeš preko Atlantika, okineš fotku ispred ograde, provozaš se kao zadnja alapača 20 sati između točke A i točke B i Tihomir, Velimir i Marko će te sačekati u stavu mirno. Što još možeš poželjeti?

Pred školom na zidiću sjede loši đaci i pričaju o školi. Jedan grančicom kopa rupe. Jedan gricka travčicu, a dva problematična puše.

Školu treba zapaliti. Barem imenik i ocjene. Učiteljice treba namazati smolom i uvaljati u perje, kaže jedan, koji je negdje pokupio tu frazu.

Jedan, manje inteligentan, tvrdi da ih treba zarobiti i odvući u močvaru, pa zavezane prepustiti komarcima. Svi se tome smiju zamišljajući takve grozne muke.

Jedan od onih koji puše jednostavno kaže: Bagru treba pobiti; pa ne može nama kemiju predavati kćerka rezervnog oficira JNA. Školu politi benzinom i zapaliti. Padaju i dramatični prijedlozi groznih mučenja ravnatelja, pa čak i čistačice koja ne da pušiti u zahodu.

Sve je bez veze. Učenje nije učenje života, već biflanje teorije, matematike, hrvatskog. Kolut naprijed i natrag, zvijezda, to je za tetkice, zašto ne uvesti borbe u kavezu. Udžbenici su boljševička sranja, a boljševici su, pardon, budisti neka indijska sekta koja ne jede krave.

Jedan od onih koji puše jednostavno kaže: Bagru treba pobiti; pa ne može nama kemiju predavati kćerka rezervnog oficira JNA. Školu politi benzinom i zapaliti. Padaju i dramatični prijedlozi groznih mučenja ravnatelja, pa čak i čistačice koja ne da pušiti u zahodu

Bilo bi praktično napraviti popis nepoželjnih nastavnika i na vrh staviti onu tupež koja traži da se znaju nepravilni glagoli u francuskom.

Loši đaci prerastu zidiće. Intimno bi još uvijek rado zapalili školu da uklone svaki znak svojih ocjena. Ne vjeruju da će netko baš tražiti srednjoškolske ocjene ministra ili zastupnika, ali nikad se ne zna, anarholiberali mogu doći na tu ideju.

Ne znaš nikad ni s novinarima. Taman ih lijepo kupiš i pozoveš na ručak, a oni objave (”iz pouzdanih izvora”) laprdanja koja si prigodno izmislio, tračeve, pa čak i jelovnik.

Loši đaci ne znaju ni tekst himne, a kamoli budnica i davorija, ali promuklog pivom natopljenog glasa znaju tri kitice navijačke himne. Naravno da su spremni.

Ne samo za dom, spremni su za sve.

Poneki misle da je rečenica ”U se, na se i poda se” neka rečenica iz narodne predaje, no svakako to smatraju svojim životnim motom.

Vole Thompsona, ali i Zdravkovića i Halida Bešlića. U tim pjesmama ima emocija, a ne u onoj mačjoj deračini Bijenala.

Zapravo su u prvom redu i najglasniji kada se dijele medalje, stanovi automobili ili pak dionice.

Usput, zašto se dionice HEP-a ne bi besplatno dijelile učiteljima? Oni su pravi heroji mira, svaki dan ulaze u razred pun loših đaka. Zašto se ne bi dijelile pobjednicima učeničkih olimpijada i natjecanja u fizici i kemiji. Oni su naša budućnost i bez njih nema Hrvatske. Podjela gratifikacija (sviđa mi se ovaj izraz) treba biti poticaj za buduće heroje rada.

Loši đaci ne vjeruju ni u što i ne vjeruju nikome. Zato su predodređeni za borbu u političkoj džungli. Oni su onaj zaostali dio evolucijskog stabla u ratu svih protiv sviju, survival of the fittest, iz kojih će nastati možda nove kvrgave grane evolucije.

Fraza koju vole loši đaci je: znanje je relativno. Zato je za njih sasvim razumljivo da se zapravo ne zna tko je dobio Drugi svjetski rat, tko su bili dobri, a tko loši momci. Loši đaci vole deficit proračuna jer se više dijeli nego stvara, oni uzimaju sada, a tko će vraćati dug baš ih nije briga.

Sve je bez veze. Učenje nije učenje života, već biflanje teorije, matematike, hrvatskog. Kolut naprijed i natrag, zvijezda, to je za tetkice, zašto ne uvesti borbe u kavezu. Udžbenici su boljševička sranja, a boljševici su, pardon, budisti neka indijska sekta koja ne jede krave

Oni zamišljaju intelektualce koji su skloni kritici kao grbavce s debelim staklima naočala koji zavide onima na vlasti. Zato bjesne kad čuju kritiku. Kritizeri su bolesni ljudi, izgubljeni i frustrirani jer nemaju moć ili novac (uglavnom je puno takvih).

Kritika je rezultat neke ljudske mane, pa vole na argument ili stav odgovarati osobnom diskvalifikacijom ili općom uvredom. Za njih je izdaja reći istinu stranim medijima, misle da  je opravdano patriotski lagati.

Za stvarno, pak, zaštićeni nadimcima, sve koji misle drukčije nazivaju smećem, slugama stranih centara moći, gnjidama, komunjarama i sumnjivim odrodima.

I tako se desi da loši đaci dođu na vlast. Ne baš slučajem. Oni su uvijek negdje gdje treba ulijevati vodu u gemište ili bevandu, uvijek su na pravom mjestu u pravom trenutku, jer su uvijek s pravim ljudima. Znaju kako se rade šalabahteri i kako se uz njihovu pomoć lakše glasuje.

Jednom na vlasti, spadaju u strukture koje je nemoguće zamijeniti i nemoguće promijeniti. Razmnožavaju se brzo i bez mjera demografske obnove, u svoje redove privlače sve intelektualno lijene, a gramzljive, sklone moći i bogatstvu.

Počinje se činiti da su to prirodna svojstva ljudi, da su svi takvi. Nisu. A ako i zamislimo za trenutak da je tako, još uvijek ostaje podjela prema inteligenciji. Ako su naši lopovi ipak naši lopovi, neka bar budale budu njihove budale.

Možda ne znam povući jasnu granicu između budala i loših đaka, možda je i nema; treba im pokazati zube. Zubi se mogu pokazati i osmijehom. Kad vidite budalu na vlasti, nasmiješite se.

I tako će Hrvatska postati zemlja osmijeha.

Na drugom zidiću sjede štreberi. Tu su razgovori manje drski, no blazirani i usmjereni na izmišljanje vlastite važnosti.

Razgovara se mobitelima, šalju slike i šire tračevi. Roditelji su zadovoljni jer su na djecu uspjeli prenijeti životnu strategiju bubanja napamet. Naročito je važno u pravom momentu isključiti mozak i razmišljati o banalnim stvarima.

Što se u životu događa sa štreberima? Budući da su pristojni i da više od prosjeka vjeruju u red i pravila, oni čekaju svoj trenutak.

Fraza koju vole loši đaci je: znanje je relativno. Zato je za njih sasvim razumljivo da se zapravo ne zna tko je dobio Drugi svjetski rat, tko su bili dobri, a tko loši momci. Loši đaci vole deficit proračuna jer se više dijeli nego stvara, oni uzimaju sada, a tko će vraćati dug baš ih nije briga

Pomalo izgubljeni, kad prestanu biti favoriti sredovječnih nastavnika, s nevjericom primjećuju da se nitko ne sjeća njihovih uspjeha na natjecanjima, da sve manje ljudi impresionira znanje o seljačkim ustancima, a da uspjeh u kvizu ”Tito, revolucija, Partija” nije bonus, već mrlja na njihovoj biografiji.

Nekako se nadaju da će netko prepoznati njihov napor da nauče španjolski i portugalski, da se redovito šišaju i koriste aftershave.

Vjeruju da je njihova glavna preporuka zapravo jasan i čist rukopis, a ne znanje o datumima punskih ratova i recitiranje Rilkeove pjesme.

Oni se nadaju karijeri, osjećaju se bolji od svojih konkurenata na natječajima i polagano uče da je važnije tko ti je mentor, nego što piše u tvojoj disertaciji. Čak i kada dijelom uspiju, nikad za njih nisu najbolja mjesta, pa im se gadi i politika i društvo.

Idu redovito na misu, iako ne vjeruju u bezgrešno začeće ni u to da je Isus hodao po vodi. Božićno drvce demonstrativno bacaju preko balkona na ispravan datum, redovito prate Twitter i Facebook i ponekad, naravno anonimno, napišu prostački komentar.

S vremenom, ispranog mozga, zaboravljaju školske pouke. Uostalom, što štreberu i ostaje u glavi nakon ispiranja mozga?

Štreberi vjeruju u romantičnu ljubav i pišu pjesme. Vjeruju i u društvenu pravednost i imaju povjerenja u institucije. Štreberi idu u rat kao dragovoljci, loši đaci lože peć u štabu u Letovaniću; zato njihov ideal nije rad već renta.

Žao mi je zemlje u kojoj se sustavno uništavaju štreberi, a na vlast dolaze loši đaci. Štreberi zapravo i ne vjeruju svojem iskustvu, već školskim parolama i u promjenama opstaju samo mimikrijom, šutnjom i kamuflažom.

Oni štreberi koji vjeruju u neke ideale, plemenitost i nadmoć znanja glinene su patke na političkoj streljani. Ako ih se ne doživi kao nekakve egzotične romantike koje treba sačuvati iz sažaljenja, onda nastradaju od direktnog hica.

Vrijeme sve liječi. Na vlasti se ipak izmiješaju i jedni i drugi. No kao u posebnoj varijanti Greshamovog zakona loši istiskuju dobre. Loši đaci nešto nauče, štreberi izgube ideale.

Neki štreberi uspiju ne tako što su se pravili mudri, nego tako što su se pravili blesavi. Ideal učiteljice zamijenili su idealom voljenog vođe, zažmirili na krađu i mito, stišali glas kad govore svojima.

Volio bih se vratiti u doba kad sam sjedio na zidiću i maštao o budućnosti, sadio drveće ispred crkve na Krasi i vjerovao da će odlikaši biti kapetani, kormilari i vođe te da je pušenje u zakutku prolazna mladenačka slabost

Nekadašnji loši đaci nauče i šire nove fraze koje im daju izgled učenosti i važnosti. Probija se novogovor, izmišljaju riječi bez značenja, pojmovi koji nisu bit onoga o čemu se misli (jedini izuzetak koji sam odmah i rado prihvatio je izraz ”uhljeb” koji sjajno opisuje taj novi sloj u kojem se loši đaci osjećaju sjajno.

Volio bih se vratiti u doba kad sam sjedio na zidiću i maštao o budućnosti, sadio drveće ispred crkve na Krasi i vjerovao da će odlikaši biti kapetani, kormilari i vođe te da je pušenje u zakutku prolazna mladenačka slabost.

Nema više zidića, uskoro neće biti ni škole. Loši đaci, pod parolom da je znanje relativno, vladat će vječno.

Takva je ta naša zemlja. Loši đaci paradiraju Saborom, gosti su ”Teme dana” i raspravljaju ravnopravno s ekonomskim stručnjacima. Hrvatska je zemlja smiješka.

Kolinda Grabar-Kitarović
Foto: Facebook

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) smatra nedopustivim ponašanje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović prema novinarima i svim građanima Hrvatske povodom njena boravka u SAD-u

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) smatra nedopustivim ponašanje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović prema novinarima i svim građanima Hrvatske povodom njena boravka u SAD-u.

Novinari, a time i svi građani Hrvatske, nisu dobili ozbiljan odgovor niti na jedno pitanje u vezi razloga, sadržaja i rezultata boravka Predsjednice Republike u SAD-u, iako su odgovori na takva pitanja obveza koju se predsjednici demokratskih država u pravilu ne usude ignorirati.

Predsjednica Republike o svome je boravku u SAD-u dala tek nekoliko izjava samo jednom mediju, HRT-u, koji ih je objavio bez ikakve novinarske intervencije, kao da je riječ o Uredu za odnose s javnošću Predsjednice Republike a ne javnim medijskom servisu

Predsjednica Republike o svome je boravku u SAD-u dala tek nekoliko izjava samo jednom mediju, HRT-u, koji ih je objavio bez ikakve novinarske intervencije, kao da je riječ o Uredu za odnose s javnošću Predsjednice Republike a ne javnim medijskom servisu.

Vrhunac neprofesionalnog ponašanja Predsjednice Republike i HRT-a se dogodio preksinoć u programu HRT-a. Umjesto da makar po povratku iz SAD-a odgovara na pitanja na prigodnoj konferenciji za novinare Predsjednica Republike odabrala je gostovanje u emisiji vanjskog suradnika HRT-a, koji redovito posve nekritički hvali njezino djelovanje.

U toj emisiji niti su postavljena ozbiljna novinarska pitanja o boravku Predsjednice Republike u SAD-u niti su građani čuli ozbiljne odgovore. Time je programsko vodstvo HRT-a, zajedno sa Predsjednicom Republike, još jednom ponizilo novinarsku profesiju i narugalo se građanima.

Saša Leković, predsjednik HND-a

“Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja hrvatska država ni hrvatske institucije”, poručila nam je Predsjednica po povratku iz Sjedinjenih Američkih Država. E, pa kako Kolinda Grabar-Kitarović nije ni hrvatska država ni hrvatska institucija, pretpostavljam da se upozorenje najmoćnije žene u Hrvata nije odnosilo na kritiku njezina lika i djela. Štogod mislili o njoj, ne mogu vjerovati da si umišlja kako je Luj XIV. (”Država to sam ja”), jer to bi već bilo ozbiljno.

Shodno tome potpuno mi je nejasno što je trebala značiti izjava Tihomiru Dujmoviću: “Sve što se događalo ja sam iskreno počela doživljavati kao mobing”.

Istaknula je kako dijelu medija smeta nacionalna i suverenistička politika koju vodi. Nikako da dokučim kakve veze ima put koji je započeo kao privatni, pa potom, kad je razotkriven, naprasno postao “državni” s nacionalnom i suverenističkom politikom.

Vidim, međutim, puno veze s bahatošću, rasipnošću i samovoljom onoga tko je, usprkos tome što je putovanje financirano proračunskim novcem, krivicu prebacio na medije i zaigrao na oprobanu, mada dozlaboga otrcanu kartu manjka domoljublja u pripadnika sedme sile.

Kako Kolinda-Grabar Kitarović nije ni hrvatska država ni hrvatska institucija, pretpostavljam da se upozorenje najmoćnije žene u Hrvata nije odnosilo na kritiku njezina lika i djela. Štogod mislili o njoj, ne mogu vjerovati da si umišlja kako je Luj XIV. (”Država to sam ja”), jer to bi već bilo ozbiljno

Iz Hrvatskoga novinarskog društva stoga su opravdano poručili našoj taštoj i samovoljnoj Predsjednici kako kao najmoćnija osoba u zemlji ne može biti žrtva.

Ne bi li opravdala svoj besmisleni čin, Predsjednica je u nezgodnu situaciju stavila i novinare koji su postavljali posve prirodna, benigna pitanja i ministra vanjskih poslova Davora Ivu Stiera, koji nije smio potpisati godišnji odmor veleposlaniku Josipu Paru ako je stvarno znao da Kolinda Grabar-Kitarović službeno putuje u Ameriku te premijera Andreja Plenkovića koji je bio na prijemu u povodu pravoslavnoga Božića na koji, ona prepotentno tvrdi, ne bi išla ni da je bila u zemlji, jer, eto, Milorad Pupovac nepotrebno pretvara taj skup u politički miting.

Svi su, dakle, krivi, samo je Predsjenica mobingirana. Takav sajam taštine odista se rijetko sreće.

No ako mobing ne promatramo usko, unutar pojmova iz radnog prava i zakonodavstva, ako se prisjetimo da dolazi od riječi “mob” (ološ) i “to mob”, što bi značilo šikanirati, nasrtati, napadati i još koješta drugo te ako znamo – a znamo da mobing ne mora nužno teći od vrha prema dolje, već u rijetkim slučajevima ima i obrnut tok, možda nam je Predsjednica stvarno žrtva.

Ukoliko jest, tko to mobingira našu Grobnišćicu, našu pobornicu nacionalne i suverenističke politike?

Već smo zaključili da novinari to zbog prirode svog posla ne čine. Oni jednostavno rade, pišu. Istražuju, propituju, analiziraju u ime javnosti – i za javnost. Danas nju, sutra nekog drugoga.

Ne bi li opravdala svoj besmisleni čin, Predsjednica je u nezgodnu situaciju stavila i novinare koji su postavljali sasvim prirodna, benigna pitanja i ministra vanjskih poslova Davora Ivu Stiera koji nije smio potpisati godišnji odmor veleposlaniku Josipu Paru ako je stvarno znao da Kolinda Grabar-Kitarović službeno putuje u Ameriku te premijera Andreja Plenkovića koji je bio na prijemu u povodu pravoslavnoga Božića na koji, ona prepotentno tvrdi, ne bi išla ni da je bila u zemlji, jer, eto, Milorad Pupovac pretvara taj skup u politički miting. Svi su, dakle, krivi, samo je Predsjednica mobingirana. Takav sajam taštine odista se rijetko sreće.

Evo što bih ja rekla tko mobingira Predsjednicu.

Popis je podugačak. Krenut ćemo od onih naizgled manje bitnih, onih kojima roditelji dok su bili mali nisu čitali bajku “Carevo novo ruho” Hansa Christiana Andersena, pa zbog tog roditeljskog propusta danas ozbiljno štete ugledu Predsjednice, a indirektno i Hrvatske.

To su svakako modni stilisti koji je uvlače u preuske streč haljinice živahnih boja primjerene za anoreksične petnaestogodišnjakinje na modnim pistama.

Postolari njene nešto jače noge uvlače špičaste štikle s petama poput igle, koja se krivi pri njezinu energičnom, vojničkome hodu. Frizeri s onim umecima za kosu zbog kojih najčešće izgleda razbarušeno kao da se netom razbudila i izašla iz postelje.

Visažisti koji joj lijepe one staromodne, teške umjetne trepavice zbog kojih izgleda umorno, poput onih kandidatkinja za makeover kojima estetski kirurzi prvo načine blefaroplastiku.

No nisu krivi samo ovi zaduženi za vanjski izgled. Mobingiraju nam Predsjednicu i drugi dvorjani. Na primjer, savjetnici koji šute kad u neprimjerenu društvu slavi rođendane, oni koji ne upozoravaju da nije baš predsjednički podizati noge na naslon stolice ispred sebe dok gledaš teniski meč.

Krivi su bogami i liječnici jer nisu primijetili da nam prva žena u zemlji ne čuje i ne vidi dobro. Zar nisu trebali odmah reagirati kad je Predsjednica rekla kako nije čula neprimjereno navijanje na utakmici s Izraelom ili da nije vidjela ploču s natpisom: “Za dom – spremni” u neposrednoj blizini ustaškoga logora u Jasenovcu. Da je čula i vidjela, valjda bi i reagirala.

Nije je tu nevin ni ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić. Osiguranje šalje u Nizozemsku da čuva bivšega premijera Tihomira Tima Oreškovića dok dogovara povratak u staru firmu, a Predsjednica putuje bez pratnje sigurnjaka! Veli, naime, da je putovala sama, u pratnji jedne suradnice.

Život u Hrvatskoj daleko je od bajke ispričane nam devedesetih. Lijepa Predsjednica nije Luj XIV., Bogom dana kraljica Sunca. Tek kraljica Balkana, rekoše nedavno naši susjedi. Put od balkanske kraljice do u neistini ulovljene predsjednice bio je za nekog tako ambicioznog i taštog neoprostivo kratak

I mogli bismo mi tako unedogled nabrajati sve one koji su preskočili Andersena kao predškolsku lektiru i tako propustili naučiti da podilaženje praznoj taštini i gluposti moćnika kad-tad dovede do situacije u kojoj će netko čist i naivan (u bajci ga simbolizira dijete, a u hrvatskoj stvarnosti dio novinara) ukazati na to da je car ipak gol, a svi oni koji su ga uvjeravali da mu je nevidljivo ruho tkano od šarenih laži i opsjena prekrasno ne bi li i sami ispali pametniji i važniji no što stvarno jesu – tek varalice.

Život u Hrvatskoj daleko je od bajke ispričane nam devedesetih.

Lijepa Predsjednica nije Luj XIV., Bogom dana kraljica Sunca. Tek kraljica Balkana, rekoše nedavno naši susjedi.

Put od balkanske kraljice do u neistini ulovljene predsjednice bio je za nekog tako ambicioznog i taštog neoprostivo kratak, ma koliko ustrašeni dvorjani šutjeli o tome i vladaricu i njezinu priču zaogrtali novim isprikama i lažima.

Sanja Modrić

Mali je problem ministar Pavo Barišić, plagijator prema zaključku Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, tijela koje imenuje Sabor ove države, a sastavljeno je od visokih školskih titula. Mali je da ne može biti manji. Tako ništavan problem može se časkom riješiti.

Za Inu i HEP ne gine pet godina, ovo smotaš u dvije minute.

Toliko bi trebalo premijeru da objavi i javnosti obrazloži Barišićevu smjenu te da objasni zašto je u Vladu uopće doveo osobu nad kojom visi sumnja da je plagijator, sada i potvrđena.

Barišić je, dakle, doslovno prepisao dio rada Stephena Schlesingera, američkog stručnjaka za međunarodne odnose. Početkom studenoga prošle godine, kad je već sjedio u Vladi i kad je oko svega toga počela frka, Schlesingeru se odjednom odlučio ispričati. Vadio se na ”tiskarsku grešku”.

Mali je problem ministar Pavo Barišić, plagijator prema zaključku Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, tijela koje imenuje Sabor ove države, a sastavljeno je od visokih školskih titula. Mali je da ne može biti manji. Tako ništavan problem može se časkom riješiti

No, četvorica znanstvenika koji su prijavili taj i još nekoliko Barišićevih plagijata, u ovom su slučaju dobili zadovoljštinu. Kod drugih primjera koje su pobrojili nije sve bilo tako kristalno jasno i neizbježno kao kod ovoga.

Sitan problem, kao što rekoh.

Makneš Barišića, ispričaš se, svatko, uostalom, može pogriješiti kao što je s ovim pogriješio mandatar.

Ali, da sve ne bi bilo jednostavno kao što faktično jest, u ovoj priči imamo i jedan veliki problem. Veliki problem je trenutno Plenković.

Nema nikakvih naznaka da će predsjednik Vlade ”vjerodostojno” učiniti s Barišićem ono jedino što sada može, smije i mora.

Ja sam možda budala, ali još vjerujem da hoće.

Čak sam se oko toga jučer kladila u večeru. Naprosto ne vidim način da se prijeđe preko ovog skandala, niti želim misliti, pa da imam i sto godina, da bi najodgovorniji političar u mojoj zemlji s time mogao mirno spavati.

Znanje, rad i integritet koji se na tome osniva jedini su način da i ljudi skromnog financijskog porijekla jednom postanu društvene zvijezde. Tome bismo morali učiti svoju djecu

Uopće me ne zanima Barišić, tip koji je držao 19 kolegija na četiri sveučilišta, torbar kao takav, koji je prosvjetarima nekidan poručio da ne mjere sve novcem i da se usreće ”duhovnom nagradom”.

On je svoju biografiju dodatno unizio u sramotnoj diskusiji u utorak u Otvorenom, frkčući nešto o tome da je nalaz Odbora ”montirani proces”.

A li moramo osvijestiti da je plagijat nešto najgore što može počiniti netko tko se školuje ili piše znanstvene radove, zapravo nešto najgore uopće.

Jer sve se drugo može steći na drugačije načine, samo znanje i posljedični akademski status u normalnom svijetu moraš natući sam.

Možeš se ”pažljivo” udati i automatski ući u visoko društvo. Naslijediti novac od roditelja i postati bogataš. Može ti tetka koju nisi nikad vidio ostaviti dvorac pa ćeš živjeti pod kristalnim lusterima. Možeš dobiti na lotu i onda putovati po svijetu odsjedajući u hotelima kakve si prije vidio samo u filmovima.

Uopće me ne zanima Barišić, tip koji je držao 19 kolegija na četiri sveučilišta, torbar kao takav, koji je prosvjetarima nekidan poručio da ne mjere sve novcem i da se usreće ”duhovnom nagradom”

Možeš sve to, kruha bez motike, ali ako hoćeš obrazovanje i titulu akademika, to moraš odraditi sam.

Znanje, rad i integritet koji se na tome osniva jedini su način da i ljudi skromnog financijskog porijekla jednom postanu društvene zvijezde. Tome bismo morali učiti svoju djecu.

Ali kako, ako imamo ministra koji je maznuo tuđu stvar i potpisao je svojim imenom?

Što na to kažete, gospodine Plenkoviću?

Ako sada mene napravite budalom, napravili ste budalama sve poštene ljude u ovoj zemlji. Fućkaš tu jeftinu večeru, platit ću je.

Ali znajte da ste onda za mene mrtvi.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Na križanju Desete ulice i Avenije Ustava u Washingtonu smješten je Smithsonianov prirodoslovni muzej i u njemu najveća entomološka zbirka na svijetu, gdje se u stotinama tisuća staklenki, ladica i vitrina čuva više od trideset pet milijuna primjeraka ravnokrilaca, opnokrilaca, resokrilaca, kornjaša, ušiju, vodencvjetova, bogomoljki, termita, uholaža i desetaka drugih vrsta kukaca.

Znanstvenici u bijelim ogrtačima u posvećenoj tišini tu promatraju cvrčke kako izlaze iz kukuljica i noćne leptire kako se roje oko žutih lampi, pišu doktorate o razmnožavanju buha i mrtva vretenca pribadačama pažljivo pričvršćuju na podloge od pliša.

I to je vjerojatno jedina adresa u američkom glavnom gradu gdje bismo prepoznali Kolindu Grabar-Kitarović.

Koliko se god u igrokazima za državnu televiziju ona usrdnije prikazivala velikom, ozbiljnijom i važnom, djelovala je sve manje, šaljivije i beznačajnije. Vjerojatno čak i manje, šaljivije i beznačajnije nego što zaslužuju ova naša ništavna zemlja i ovaj naš kmetski, musavi narod kojega nikad u povijesti nitko ni za šta nije pitao

Na svome diplomatskom izletu preko Atlantika hrvatska predsjednica je prošli tjedan bila primijećena upravo kao da je buba ili baja. Da je kakva božja ovčica ili osa preletjela park ispred Bijele kuće, taj bi događaj u političkom životu Sjedinjenih Država bio zapaženiji od Grabar-Kitarović među turistima stotinjak metara dalje, ispred ograde na pločniku.

Koliko se god u igrokazima za državnu televiziju ona usrdnije prikazivala velikom, ozbiljnijom i važnom, djelovala je sve manje, šaljivije i beznačajnije. Vjerojatno čak i manje, šaljivije i beznačajnije nego što zaslužuju ova naša ništavna zemlja i ovaj naš kmetski, musavi narod kojega nikad u povijesti nitko ni za šta nije pitao.

Nije to zaista bilo bogzna kako ugodno za neobuzdani hrvatski ponos.

Zgode poput ove slamaju ego. Osjetite se beznadno provincijalno, skrajnuto i nevoljeno gledajući kako se naša plava Pepeljuga na washingtonskoj ulici samouvjereno osmjehuje govoreći da se Donalda Trumpa “duboko podcjenjuje”.

Otkud joj sad to, pomislio sam srdito, znajući da Grabar-Kitarović o Trumpu nema baš nikakva specijalna, Peri Periću iz Babine Grede nedostupna saznanja, jer je izabranog predsjednika Sjedinjenih Država, baš kao i Pero Perić iz Babine Grede, samo vidjela na televiziji.

Preletjela je ocean u poslovnoj klasi da bi se kratko vidjela s nekolicinom epizodnih, gotovo pa ridikuloznih pojava američke administracije, a zatim je svoj objektivni diplomatski promašaj pokušala domišljato sakriti neprovjerljivom tvrdnjom kako je razgovarala i s uglednim i moćnim političarima, ali kako ugledni i moćni ne žele da ih se vidi s njom, pa su se našli u podzemnoj garaži kao Bob Woodward s Dubokim Grlom ili na nekakvom sličnom, misterioznom i opskurnom mjestu.

Vrijedilo je svakog potrošenog novčića. Za sve nas u Hrvatskoj nesumnjivo je dobro ispalo da se Kolinda Grabar-Kitarović u Washingtonu sastajala s nepoznatim muškarcima. U diskreciji. Gospoda su valjda nosila ružičasti karanfil u zapučku

E, to već ulijeva povjerenje.

Vrijedilo je svakog potrošenog novčića. Za sve nas u Hrvatskoj nesumnjivo je dobro ispalo da se Kolinda Grabar-Kitarović u Washingtonu sastajala s nepoznatim muškarcima. U diskreciji. Gospoda su valjda nosila ružičasti karanfil u zapučku.

Da sažmemo ovaj neobičan slučaj, desetak sati nam je predsjednica putovala i šest vremenskih zona prošla, a gdje je bila – nigdje, šta je radila – ništa.

Ona, istina, ima vrlo zanimljiva i originalna mišljenja o koječemu, ali je izvan zemlje malo tko želi slušati.

Pa i ovdje je sve manje razumijevanja za nju.

Već joj se i u njezinoj stranci drsko suprotstavljaju: Miro Kovač, nekadašnji ministar vanjskih poslova, otvoreno je rekao da njezin posjet Sjedinjenim Državama nije bio službeni, nego privatni.

Kolinda Grabar-Kitarović zadnjih se mjeseci doima kao balon koji se na rivi otrgnuo mališanu iz ruke i slobodno zaplovio na zračnoj struji put Šolte.

Ljubimica velikih Hrvata, pravih domoljuba i katolika svakim se danom čini sve suvišnijom otkako se HDZ vratio na vlast. Ona je ljepotica zaboravljena na svome brdu s paunovima, kao kraljevina zaključana s goblenom u najvišoj kuli dvorca.

Već joj se i u njezinoj stranci drsko suprotstavljaju: Miro Kovač, nekadašnji ministar vanjskih poslova, otvoreno je rekao da njezin posjet Sjedinjenim Državama nije bio službeni, nego privatni

Osjeti li narod danas štogod za nju, uglavnom će ga spopasti bijes od te nasmijane, lakomislene gospođe, bijes iracionalan kao i ushit koji je nekad izazivala.

Njezina je romansa s gomilama na tržnicama i stadionima bila strastvena i kratkotrajna, planula kao barut i još brže se ugasila, a prošle su samo dvije godine.

Još je više od pola mandata pred njom, a Grabar-Kitarović zapravo nikome ne treba.

Imamo predsjednicu koja nam je tehnološki višak, a zakon, nažalost, ne predviđa mogućnost da joj se isplati otpremnina i dade otkaz.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Vjeru smo strpali među crkvene zidove i uvalili ju kao prijetnju ponad naših postelja, odričući joj njezin prostor koji je sam život.

Zabarikadirali smo se moralnim ograničenjima da ne bismo preuzeli rizik etičnosti i njezine slobode. Govorimo jezikom straha, ne povjerenja.

Rado bismo utjecali na sekularne zakone a ne odgajamo se za one božanske upisane u nas. Očekujemo da nam ih drugi tumače, umjesto da ih otkrivamo i živimo.

Od kršćanstva smo napravili religiju, a zapostavili vjeru. Povezali smo naciju i religiju, i zanemarili svoju odgovornost za svakog čovjeka.

Naš zavičaj nije plemenska pripadnost nego kontemplacija. Naša inteligencija nisu argumenti nego mudrost. Naša istina nije ideologija, nego otajstvo.

U posljednje vrijeme sve je više laika koji podižu svoj glas u javnosti. Ne zato što crkvena hijerarhija to na osobit način zaslužuje ili je djelatnost Crkve podložnija kritici nego prije, nego zato što sve više vjernika koji ozbiljno razumiju i nastoje živjeti svoju vjeru ima potrebu u crkvenom jednoglasju kakvo se čuje u javnosti pridonijeti i svojim glasom, reći: ”I ja sam Crkva i vaše ‘mi’ nema pravo prešućivati moje ja, štoviše ima nas mnogo koji slično misle i osjećaju“

Zaglavili smo u dualističkom ili-ili mišljenju koji dijeli svijet na lijeve i desne, ispravne i neispravne, dobre i loše, umjesto da budemo ”sinovi Oca koji je na nebesima i koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima“.

Crkvu smo ogradili od svijeta nazivajući ju Tijelom Kristovim, dok je Tijelo Kristovo cijeli univerzum, a prvo mjesto Objave Božje stvoreni svijet.

Ljubav je više od bratske sućuti, više od socijalnog angažmana. Ona je svijest o našem jedinstvu. Dok ne shvatimo da smo svi, sva bića, jedan veliki organizam, svako zalaganje za pojedinačne udove bit će uzaludno.

Prema Isusu se odnosimo idolopoklonički, da ne bismo poput njega živjeli kao Božji sinovi i kćeri. U usta mu stavljamo zabrane koje nikad nije izgovorio, a srž njegova nauka o nenasilju radije primjenjujemo na druge nego na sebe.

Svoje liturgije pretrpali smo riječima, pa ne znamo više osluškivati tišinu. O Bogu još uvijek razgovaramo teološkim konceptima, a ne znamo se više prepoznavati u simboličkom potencijalu biblijskoga teksta.

O Bogu ionako možemo tek šutjeti. Ni jedna koncepcija ga ne može izraziti, a svaka predodžba o njemu više otkriva tko smo mi nego On.

Prema Isusu se odnosimo idolopoklonički, da ne bismo poput njega živjeli kao Božji sinovi i kćeri. U usta mu stavljamo zabrane koje nikad nije izgovorio, a srž njegova nauka o nenasilju radije primjenjujemo na druge nego na sebe

Tražimo Svevišnjeg na nebesima a ne spuštamo pogled prema zemlji gdje je on prisutan kao Svenižnji. Klonimo se patnje, umjesto da prihvatimo bol kao korito života. Naša borba nije protiv grijeha, nego za svetost bića.

Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva kakvo se još bavi vlastitim egom.

”Vikačima“ je jedan teolog nazvao osobe koje su javno kritizirale teze u njegovu objavljenu tekstu. Teolog pripada mainstreamu u Katoličkoj crkvi, čija crkvena hijerarhija svaku kritiku kakva se njih tiče, čak i ako je argumentirana ili pouzdano dobronamjerna, najčešće razumije kao napad na sebe.

A ima među njima, ali i među laicima, onih koji drže ne samo neprimjerenim nego i nezamislivim da se ma kakva kritika uputi ikome iz crkvene hijerarhije ili ičemu što se događa u Crkvi ili se tiče njezine uloge u suvremenom društvu. Pogotovu ako je kritičar osoba koja nema neku važnu funkciju u kakvoj instituciji ili je k tome još i žena.

Dok su kritičari bili novinari ili komentatori izvan Crkve, kao da se činilo prirodno njihovu kritiku diskreditirati kao neprijateljsku te time izbjeći svaki pokušaj da se ta kritika uopće razmotri a kamoli uzme ozbiljno u obzir. A pojedinačne glasove kakvoga vjernika laika koji se usudio štogod reći protiv čega najlakše je bilo ignorirati.

No, u posljednje vrijeme sve je više laika koji podižu svoj glas u javnosti. Ne zato što crkvena hijerarhija to na osobit način zaslužuje ili je djelatnost Crkve podložnija kritici nego prije, nego zato što sve više vjernika koji ozbiljno razumiju i nastoje živjeti svoju vjeru ima potrebu u crkvenom jednoglasju kakvo se čuje u javnosti pridonijeti i svojim glasom, reći: ”I ja sam Crkva i vaše ‘mi’ nema pravo prešućivati moje ja, štoviše ima nas mnogo koji slično misle i osjećaju“.

Vrijeme je da ne očekujemo od svećenika i redovnika/redovnica da žive i govore kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da sami živimo i govorimo ono što od njih očekujemo. Premda onaj najdublji put svatko prolazi sam, uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko se stvori prilika, i udruživati.

Vrijeme je da ne očekujemo od svećenika i redovnika/redovnica da žive i govore kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da sami živimo i govorimo ono što od njih očekujemo. Premda onaj najdublji put svatko prolazi sam, uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko se stvori prilika, i udruživati.

Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike.

U dokumentu Lumen gentium artikulirano je pravo laika da se udružuju. Štoviše, jasno je dano do znanja da je to njihova obaveza – sve učiniti eda bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve.

Premda su odluke Koncila uglavnom ostale tek na dobroj volji, a crkvena hijerarhija sve više umanjivala njegovo stvarno značenje te umjesto reformi uvodila restauraciju, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je, htjeli-ne htjeli ponovno aktualan događaj i najbolja obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost.

Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal kakav nije iskorišten. Oni Crkvi mogu pružiti bolje razumijevanje seksualnosti, demokracije na djelu i jednakosti žena i muškaraca. A što je najvažnije: oni mogu bitno pridonijeti dijalogu u društvu kakav nam vapeće nedostaje.

Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ”mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja.

Ako već govorimo o istini, o kojoj je zapravo bolje šutjeti, onda se ne bismo trebali – kako kaže papa Franjo – ponašati kao njezini gospodari i posjednici, nego biti njezini ponizni sluge i tragaoci. A savjest i ne može doseći svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost.

Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike

Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo.

Organizirajmo susrete, razgovarajmo otvoreno, izražavajmo svoje želje i nade za Crkvu.

Svjesni problema koji ju pritišću, ne želimo ju napustiti, ali ni šutjeti. Dijeleći jednako dostojanstvo i odgovornost sviju krštenih želimo se založiti za to da Crkva bude prostor slušanja, blagoslova i nade, obnovljena evanđeoskoga života.

Recimo biskupima koji će se okupljati na svojoj sinodi a nas neće pozvati da nismo protiv Crkve nego za puninu njezina života!

(Opaska uredništva: Prilikom susreta s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, gospodinom Irinejem u Beogradu 3. siječnja 2017., glavni urednik portala Autograf, Drago Pilsel, zamolio je gospodina Irineja da pročita kraću Božićnu poruku za HTV. Dio te izjave emitiran je u središnjem dnevniku HTV-a na Badnjak, 6. siječnja, a mi ovdje donosimo cijeli poruku. Odmah iza te snimke nastavlja se Božićna beseda mitropolite zagrebačko-ljubljanskog, vladike Porfirija).

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Nešto je dobro i utješno u ledenom valu koji je u prvim danima 2017. zahvatio dijelove istočne i srednje Europe te cijeli Balkan.

Nakon svih onih mračnih teorija zavjere, pripovijesti i legendi o masonima i Židovima koji bi da nam isprazne novčanike, prožvaču i progutaju zemlju, nakon Trumpa, Putina i Erdogana, i onog kafedžije pri jednoj oporbenoj stambolskoj novinskoj redakciji koji je, donoseći čaj novinarima rekao da bi Erdoganu odbio poslužiti čaj, pa ga je redakcijski špicl prijavio policiji, pa ga je uhitilo i sude mu kao teroristu, nakon svih izgovorenih i napisanih prijetnji onima koji pripadaju svejedno kojoj manjini, nakon potjernica za neprijateljima države, piscima i umjetnicima, što ih objavljuju visokosubvencionirana glasila pri Ministarstvu kulture, nakon sve te fikcije što se naselila u našu zbilju da pustoši u njoj svaki smisao i istinu, da skrcka i proguta, kao orah, skupa s korom, svaku činjenicu, svaku faktografski tačnu i dokazivu tvrdnju, nakon svega ovog i još koječega – dobro je što je ovako zazimilo.

Ne volim zimu, plašim je se, imam cjeloživotnu traumu od nekih preživljenih smrzavanja, ali ostao sam impresioniran. Pomislio sam: veličanstveno je hladno!

Najprije zato što nikome, ipak, još nije na um palo da kaže kako je toplo i sunčano. Hladnoća je, izgleda, jedna od posljednjih nesumnjivih i neoborivih činjenica na koju početkom godine možemo računati.

A onda, dobro je i to što nas je priroda svojim hirom, ili stilskom hiperbolom, pretjerivanjem, vratila u ritam kalendara. Vratila nas je našem ljudskom prapočelu, diktaturi godišnjih doba, vremenu u kojem se zna kada je čemu vrijeme.

S te strane ove su hladnoće apel za povratak razumu. I činjenicama koje jednako lako stižu do pameti svakog od ljudi.

Slušao sam u nedjeljno jutro, dan po pravoslavnom Božiću, na crnogorskoj televiziji tamošnjeg meteorologa kako opisuje što se to naokolo zbiva.

Lijepim, zrelim i narazgovorenim jezikom, koji zvuči i mnogo načitanije nego što, vjerojatno, njegov govornik načitan jest, opisivao je Crnogorac taj ledeni val koji se stuštio od Sibira, širok, dubok i leden, govorio je o razlici između objektivnih temperatura i subjektivne hladnoće izazvane snažnim vjetrom, a onda je, kao u nekom poetskom preokretu u poanti, izgovorio i nešto što ni od koga drugog nisam čuo: dobro je što je ovakav i ovoliki vjetar!

Jer da nije, kaže, u donjim slojevima atmosfere, i tu pri zemlji, gdje smo mi, bilo bi još mnogo hladnije.

Ne volim zimu, plašim je se, imam cjeloživotnu traumu od nekih preživljenih smrzavanja, ali ostao sam impresioniran. Pomislio sam: veličanstveno je hladno!

A ima i jedna nezanemariva geostrateška poruka u ovom sibirskom valu: ona nam kazuje kako je Rusija blizu! Njezin ledeni dah upravo osjećamo za vratom.

“7000 dana u Sibiru” jedna je od nekoliko najvažnijih, a u univerzalnom, europskom i svjetskom obzorju, sigurno najvažnija hrvatska knjiga dvadesetog stoljeća

Jutros je u Zagrebu minus jedanaest, u Beogradu minus petnaest, u Bukureštu minus sedamnaest, u Pljevljima minus dvadeset i jedan, a u Bruxellesu plus tri, u Parizu plus šest, a u Milanu, Ženevi i Kopenhagenu – pišljivih minus jedan.

Naša iskustva sa Sibirom povijesna su i meteorološka.

Tamo preko puta zagrebačke katedrale, blizu mjesta gdje je, pretpostavljam, start skijaškog spusta u Bakačevoj, u internom crkvenom parku jedna je od najljepših figura Marije Ujević – Križanić, plah, u koraku.

Taj junak jednoga Krležina nenapisanog romana, sanjar i heretik, u sedamnaestom je vijeku hrlio u Moskvu da udešava kršćansko jedinstvo i sveslavensko razumijevanje.

Prvi put kad je išao nije mu se dogodilo ništa. A drugi put nađoše u njemu vatikanskog špijuna, pa ga carskim ukazom prognaše u Sibir, povijesnu prijestolnicu Sibira, koju stoljeće ranije obnoviše Kozaci Jermaka Timofejeviča, i u tom srcu leda odživje nesretni Juraj Križanić punih petnaest godina, kad mu 1676. stiže pomilovanje koje, vjerojatno, više nije ni očekivao.

I sad stoji Križanić na Kaptolu, iza ograde koju ne možemo preći da ga izbliza vidimo i dotaknemo ga, na sibirskom ledenom valu, pognut u vratu, kao da mu ledenice padaju za ovratnik, i sjeća se Sibira.

Križanić možda i nije bio prvi naš prognanik u Sibiru, ali jest prvi za kojeg znamo. Podaci o njegovu životu su, međutim, okvirni, ali kako Krleža nije stigao, a Ivan Supek te imaginacije ni tih ambicija nije ni imao, okvir je ostao prazan i šupalj, da čeka pisca koji bi ga ispunio i vratio Jurju Križaniću životopis, onako kako mu je Marija Ujević vratila lice i figuru, i taj nijemi pogled u ništa.

“7000 dana u Sibiru” jedna je od nekoliko najvažnijih, a u univerzalnom, europskom i svjetskom obzorju, sigurno najvažnija hrvatska knjiga dvadesetog stoljeća.

Križanić možda i nije bio prvi naš prognanik u Sibiru, ali jest prvi za kojeg znamo. Podaci o njegovu životu su, međutim, okvirni, ali kako Krleža nije stigao, a Ivan Supek te imaginacije ni tih ambicija nije ni imao, okvir je ostao prazan i šupalj, da čeka pisca koji bi ga ispunio i vratio Jurju Križaniću životopis, onako kako mu je Marija Ujević vratila lice i figuru, i taj nijemi pogled u ništa

Ako i po čemu naše partikularno i lokalno iskustvo biva svjetsko, ako je u našem jeziku izgovoreno ili napisano išta što bi jednako snažno odjekivalo i značilo u najvećim bibliotekama i čitalištima svijeta, onda je to iskustvo Karla Štajnera, napisano u tom golemom nonfikcionalnom romanu, u toj ispovijesti bez usporedbe u suvremenim europskim književnostima (izuzimajući, naravno, sovjetsku i rusku), koja je sredinom sedamdesetih imala istinsko katarzično djelovanje na svoje jugoslavenske čitatelje, a Danilo Kiš njime je bio pozvan da napiše barem jednu od priča iz “Grobnice za Borisa Davidoviča”.

Tko god je čitao Štajnerov roman, ali i ostale najznačajnije ispovijesti iz žanra, ili podžanra, sibirsko-kolimske logorologije, počev od Šalamovljevih “Priča s Kolime” i logoraških knjiga Aleksandra Solženjicina, pamti hladnoću kao valjda i najvažniji motiv, književni jednako kao i životni.

Sibirski led osnovno je sredstvo logorske uprave. Ništa drugo, ni ideologija, ni batina, ni sadizam čuvara, ni patologija jedne poludjele društvene zajednice, nije tu više bilo nužno ni potrebno. I sve je drugo, na neki način, bilo višak. Led i hladnoća radili su sami od sebe na ostvarenju onoga što je zamislio Staljin, na ostvarenju onoga što je zamislio neki mračni, gluhi i nijemi, bog-nebog komunizma.

I dok bi čitao “7000 dana u Sibiru” čovjeku se ta nepojamna hladnoća zavlačila u kosti, da više nikad ne iščili, da se više nikad ne ugrije. Hladnoća lomi čovjekovu volju, izluđuje čovjeka, pretvori ga u životinju prije i efikasnije nego, recimo, glad.

O tom poživotinjenju nitko nije tako svjedočio kao Karlo Štajner.

Ruske je pisce, pa čak i Šalamova, nešto priječilo da prekorače tu crtu. On je, međutim, govorio sve, bez imalo samosažaljenja, bez umjetničkih ambicija, pa čak i bez one uobičajene logoraške i mučeničke potrebe da traži utjehu u svjedočenju o svom stradanju. Štajner nije tražio nikakvu utjehu.

On je, poput kakvoga dobrog austrijskog činovnika, sastavljao administrativni izvještaj iz sibirskog pakla, iz pakla zime. Od njega smo naučili jednu važnu rusku riječ – kipjatok. Napitak koji su zatvorenici dobijali i koji im je produžavao život. Čaj bez čaja. Vrela voda, koju je valjalo popiti prije nego što se rashladi.

I tako nam je, ravno iz Sibira, kao iz podsvijesti našega dvadesetog stoljeća, iz sjećanja Karla Štajnera i iz pjesme Magadan Vladimira Visockog, početkom 2017. naišla neka hladna, hladna zima.

Sibirski led osnovno je sredstvo logorske uprave. Ništa drugo, ni ideologija, ni batina, ni sadizam čuvara, ni patologija jedne poludjele društvene zajednice, nije tu više bilo nužno ni potrebno. I sve je drugo, na neki način, bilo višak. Led i hladnoća radili su sami od sebe na ostvarenju onoga što je zamislio Staljin, na ostvarenju onoga što je zamislio neki mračni, gluhi i nijemi, bog-nebog komunizma

Može li se nešto od te zime naučiti? Vjerojatno ne može. Općenito se, izgleda, ništa ni o čemu ne može na duže vrijeme naučiti, pa onda čovjek kao dar proviđenja prihvaća i ovaj led, sve se nadajući da bi makar zakratko mogao ljude vratiti činjenicama, da bi ih, makar zakratko, mogao vratiti najizvjesnijim istinama svake kulture i civilizacije, istinama koje proizlaze iz kalendara.

Dobar slučaj je htio da ovo pišem u jednom od svojih zakloništa, u gostionici na farmi konja u blizini Zagreba, i da ih gledam, te konje, izvedene na zrak, kako stoje na ledinama po kojima sipi snijeg, stoje i ne miču se, ili s vremena na vrijeme istegnu vrat, odmahnu repovima, učine korak-dva, pa opet zastanu, osluškuju i čekaju.

Je li konjima hladno, upitat će se dijete u čovjeku. Ne, konjima nikad, ili skoro nikad, nije hladno. Njihovi prirodni termostati savršeno funkcioniraju. Konji žive izvan kalendara. Ledena zima za njih je, možda, i naugodnije doba. Nema onih dosadnih muha ni obada. Ničega, zapravo, nema što bi ih uznemiravalo ili ih navodilo na aktivnost, dok im se zemlja steže pod kopitima.

Za razliku od čovjeka, konj je savršen prirodni stroj. I lijep je, brate, mnogo je ljepši od najljepših među nama. Pa zašto smo mi onda pametniji od konja?

Dobri bi Darwin na ovo imao svoj odgovor. Iz moje perspektive gledano, na turopoljskim minusima, upravo to što je fizički savršeniji od nas, konja je zaustavilo u razvoju. Nesavršenost naših tijela, to što nemamo termostate za ovu zimu, tjera nas da mislimo i da se sjećamo. Što konju treba da se sjeća Jurja Križanića? Ne treba mu, pa ga se i ne sjeća.

(Prenosimo s autorova portala).

Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list

Predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar-Kitarović svojim potezima i svojim stilom ne dovodi u pitanje samo svoj politički lik. “Stil je sam čovjek”, dosjetio se još 1753. Georges Buffon, pa stil pripada po sebi u područje slobode pojedinca, o čemu nije nužno diskutirati.

Moglo bi se diskutirati o tome kako Predsjednica posredno izvrgava ruglu gospodina Luku Đurića, uposlenika Ureda predsjednice Republike Hrvatske, koji je prije godine i pô tvrdio da je “neprimjereno i omalovažujuće” u naslovu Predsjednicu navoditi samo imenom Kolinda, a ne punom titulom, a ne vidimo da sada komentira što Predsjednica djeci dijeli svoje sličice (nalik svetačkima ili sportaškima, mala je razlika) potpisane samo “Kolinda”, ali u zlatotisku. U globaliziranu svijetu ni Pyongyang nije daleko.

Nije, dakle, ovdje riječ o liku i djelu gospođe Kolinde Grabar-Kitarović. Neću otimati kruh Anti Tomiću ni drugim mojim kolegama koji su vještiji ironiji i sarkazmu i u daleko kompliciranijim povodima.

Važnije je što gospođa Kolinda Grabar-Kitarović svojom aktivnošću dovodi u pitanje funkciju predsjednika Republike, na primjer kada odlazi u Sjedinjene Države Amerike da bi funkcionirala – temeljimo se na podacima koji su iz njezina Ureda dostavljeni javnosti – u najbolju ruku kao lobist srednjeg ranga.

Njezino objašnjenje – prenosimo citat: “Ovo je posjet koji je službeni posjet i koji je usredotočen upravo na to da se iskoristi ovaj trenutak između dvije administracije, da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike” – dovodi u pitanje kvalifikaciju ne samo onih koji su je pripustili na doktorski studij, nego i onih koji su joj dali prolaznu ocjenu iz hrvatskoga na završetku VIII. razreda

Bilo je situacija kada je tadašnji hrvatski državni poglavar sebi u poen upisao tako što se uspio rukovati i fotografirati zajedno s predsjednikom Sjedinjenih Država pri usputnom dvominutnom susretu u hodniku.

I tada je to nekome bilo smiješno, nekome samo otužno, ali tadašnji trenutak hrvatske državne povijesti je možda i to iziskivao: da šef države zanemari svoje osobno dostojanstvo, dostojanstvo svoje funkcije, a onda i dostojanstvo svih državljana, vjerujući da se antišambriranjem bori za opstanak države u njezinim međunarodno priznatim granicama.

Nisam to smatrao prikladnim, ali nisu mene građani izabrali za državnog poglavara.

Kolindu Grabar-Kitarović jesu. Njezin odabir da u Sjedinjene Države Amerike ode poput pokućarca, iz “bilih dvora Matanovih” do ograde ispred Bijele kuće, ponižava sve državljane, ne samo one koji su glasali radije za nju nego za protukandidate.

Njezino objašnjenje – prenosimo citat: “Ovo je posjet koji je službeni posjet i koji je usredotočen upravo na to da se iskoristi ovaj trenutak između dvije administracije, da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike” – dovodi u pitanje kvalifikaciju ne samo onih koji su je pripustili na doktorski studij, nego i onih koji su joj dali prolaznu ocjenu iz hrvatskoga na završetku VIII. razreda.

Diskvalificira je i lucidno objašnjenje bivšeg ministra vanjskih poslova i visokog dužnosnika Hrvatske demokratske zajednice, ambasadora Mira Kovača, koji je prvo uredno nabrojio vrste posjeta (“privatni, radni, službeni i državni”), a onda konstatirao da je putovanje predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar- Kitarović u Sjedinjene Države Amerike bilo, pazi sad, “privatni posjet sa službenim kontaktima.”

Dirljivo je uvjerenje Predsjednice da je, lobirajući dva-tri moguća dužnosnika Trumpove administracije, sudjelovala u kreiranju američke vanjske politike (mili Bože, znače li susreti naših dužnosnika u Vatikanu da sudjeluju u kreiranju katoličkoga kršćanskog nauka?!).

Dirljivo je uvjerenje Predsjednice da je, lobirajući dva-tri moguća dužnosnika Trumpove administracije, sudjelovala u kreiranju američke vanjske politike (mili Bože, znače li susreti naših dužnosnika u Vatikanu da sudjeluju u kreiranju katoličkoga kršćanskog nauka?!)

I u novinama koje nipošto nisu kritične spram njezine političke opcije kolumnist pita “što radi hrvatska diplomacija, hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu, hrvatski konzuli u Americi? S kime oni razgovaraju ako razgovaraju? Zašto ih mi sve plaćamo da njihov posao sada odrađuje i Predsjednica?”

Ostavimo sada po strani također bitno pitanje: zašto je Predsjednica odlučila ponižavati i hrvatsku javnost muljanjima ne samo oko sadržaja, nego i oko svrhe, pa čak i oko trajanja njezina putovanja u Sjedinjene Države Amerike.

Nije mi vjerojatna pretpostavka da gospođa Grabar-Kitarović ne zna što radi, da se “pogubila”, kako je netko napisao.

Pretpostavljam da zna, pitam se zašto.

Jedna od pretpostavki je da nastoji dezavuirati funkciju državnog poglavara kako je definirana u Ustavu Republike Hrvatske, kao sukreatora državne politike i kao protutežu stranačkim ambicijama izraženima kroz Sabor i Vladu, biranoga na izravnim izborima.

Na kraju njezina mandata bit će lakše postaviti pitanje: što će nam ti skupi izbori i skup aparat, dovoljno je imati predsjednika koga bira Sabor, protokolarnu figuru za primanje i potpisivanje vjerodajnica, rezanje vrpci i klimanje glavom.

Naprosto, navući nas na tezu da je bolje jeftin i beskoristan državni poglavar, nego skup i štetan. A takvih je po svijetu ionako bilo previše.

Ne treba ići do ekstrema, poput Bokasse, koji se proglasio carem, koga su optuživali da je jeo protivnike (ipak ne sirove, nego ukusno pripravljene, francuska gastronomija je ostavila traga i u kolonijama) i koji je bez ikakve sumnje pojeo karijeru tadašnjemu francuskom predsjedniku Giscardu d’Estaingu, darovavši mu dijamante za protuuslugu (na kraju je prošao loše, kao i njegov libijski kolega Gaddafi, koji je, kažu, financirao kampanju Sarközyju, pa ga je Francuz hunskog porijekla, govorkaju, maknuo oružanom intervencijom u kojoj je libijski šef pretučen, silovan, pa dotučen, samo da ne bi stigao svjedočiti o darku malenome).

I u novinama koje nipošto nisu kritične spram njezine političke opcije kolumnist pita “što radi hrvatska diplomacija, hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu, hrvatski konzuli u Americi? S kime oni razgovaraju ako razgovaraju? Zašto ih mi sve plaćamo da njihov posao sada odrađuje i Predsjednica?”

Evo sadašnjih, na primjer Putina, koji je uvjeren da mu je tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton namjestila ulične prosvjede po Moskvi 2011, pa skandal s “Panamskim papirima” gdje su podaci o novcu stečenome od korupcije i sklonjenome “off shore” da ne bude šore, pa podatke o ruskome državnom dopingu u sportu (što je izmrčilo Potëmkinovo selo Olimpijskih igara u Sočiju), pa je uzvratio ravnom mjerom, uništivši joj šanse da postane prva u povijesti predsjednica USA.

Po tom tumačenju Trump bi bio samo kolateralni korisnik, manje zlo, posljedica teorema da je bolje kao protivnika imati budalu nego zmiju – ali i to može biti račun bez krčmara.

U Francuskoj su 1932. računali da im je bolje da u Njemačkoj zavlada krelac, na bazi te procjene nisu reagirali kad je 1933. uveo diktaturu, ni kad je umarširao u demilitarizirani Saar 1936., dok su ga još mogli satrti, pa je 1940. pregazio i ponizio on njih, pokazavši još jednom da je u politici tajming nerijetko presudan. U krajnjoj liniji, nije svejedno ni kolike je države netko poglavar.

Eto, čitamo ovih dana da je francuski predsjednik François Hollande, na sjednici užeg Vijeća obrane 4/IX/2015, odobrio da francuski agenti s “dozvolom za ubijanje” smaknu šefa jedne grupe agenata “Islamske Države” koja priprema atentate po Evropi.

Posrijedi je koncept “zakonite kolektivne samoobrane” (što bi, prije primjenjivanja, trebalo prijaviti Sigurnosnom vijeću Ujedinjenih naroda, ali na taj detalj se zaboravlja, jer su posrijedi tajne akcije tajnih službi, ne bi ostale tajne kad bi bile obznanjene, valjda).

Ostavimo sada po strani također bitno pitanje: zašto je Predsjednica odlučila ponižavati i hrvatsku javnost muljanjima ne samo oko sadržaja, nego i oko svrhe, pa čak i oko trajanja njezina putovanja u Sjedinjene Države Amerike. Nije mi vjerojatna pretpostavka da gospođa Grabar-Kitarović ne zna što radi, da se “pogubila”, kako je netko napisao. Pretpostavljam da zna, pitam se zašto

“Cilj” se zvao Abdelhamid Abaaoud, belgijsko-sirijski terorist. Trebalo ga ubiti u Raqqi. Tajming promašen: Abaaoud je tada već više od mjesec dana bio u Sarközyjevoj madžarskoj pradomovini, pod budnim okom Orbánovih znalaca, odakle je nesmetano 13/XI mogao voditi atentate u Parizu, takoreći pod prozorom “predsjednika Clouzota”, kako ga zovu, iako je efikasniji od svoga filmskog parnjaka: dao je usmrtiti bez suda barem četvoricu neprijateljskih agenata (Vincent Nouzille tvrdi: barem četrdeset).

U svakom slučaju, ne računamo li Kinu, čini se da su Hollande i Obama potpisali najviše takvih smrtnih presuda, s time što ih Obama objavljuje.

Princip je kao u preferansu: svaku damu jaši, osim adutove, svačijeg agenta smiješ nekažnjeno ubiti bez suda, osim BND-ova.

Predsjednica Republike Hrvatske ipak nije na zubu svojih kritičara zbog takvih akcija koje sebi smiju priuštiti oni poglavari koji zaista nešto znače, u dobru ili u zlu. I koje onda dočekuju u samoj Bijeloj kući, makar im to bilo predzadnje u životu, kao Johnu Kennedyju.

Njezina državotvorna akcija je već davno opjevana, ne u šlageru o Kolindi, nego u megahitu: “Idem i ja!”, o nasrtljivo nebitnome.

(Izvorno objavljeno u tjedniku Globus. Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Za razliku od mnogih umjerenih poruka s misnih slavlja ”za Domovinu” prigodom dvadeset i pet godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, poput onih koji su izrekli šibenski biskup Tomislav Rogić ili požeški Antun Škvorčević, misa koju je jučer predvodio u zagrebačkoj katedrali domovinski vrač Josip Bozanić pred okupljenim starješinama Kolindom Grabar-Kitarović, Božom Petrovom, Andrejom Plenkovićem i drugim predvodnicima hrvatskog plemena imala je sve atribute tribalnog sijela.

Molohu nacije su prinesene i žrtve: nastavlja se, zapravo vraća, praksa poglavice Franje Tuđmana da se na oltaru Domovine žrtvuju neprijatelji. Nastavlja se praksa, kažem, jer je kraljica Grabar-Kitarović Tuđmanovu potrebu da vadi utrobu i pojede srce neprijatelja ponovo vratila u praksu rekavši po povratku iz SAD-a: ”Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije.” (Facebook, 11. siječnja 2017.).

Ne smijemo prijeći preko enciklike pape Pija XI. Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički. U tom svjetlu Bozanić nasljeđuje najgore elemente Pavelićeva i Stepinčeva obogotvorenja države. On nije katolik po mjeri pape Franje niti po mjeri Ivana Pavla II., a kamoli nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Bozanić je vulgarni nacionalist

Brzo su se vratila sjećanja na fundamentalne poruke oca plemena Franje Tuđmana koji je rekao: “Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima… Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija” (Zračna luka Zagreb, 23. studenoga 1996.).

Tako je slično prozborio jučer u katedrali i glavni vrač Bozanić: ”Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka.”

Etno i religijski nacionalizam je jučer proslavljen očekivano, a pripadnici plemena su ponavljali ”Amen, amen”.

A sada, ironiju na stranu. Zagrebački nadbiskup je, nakon što je ugostio neoustaški Projekt Velebit na Kaptolu 25 (jesu li neprimjerena podsjećanja da je prva ustaška ćelija u domovini osnovana na Kaptolu 4?), a upoznao sam ga s ustaškim polazištima tog projekta (Bozanić je odlučio prešutjeti postavljeno pitanje), izveo konzekventan manevar. I tu nam se postavlja pitanje: može li biti slučajno što sada, nakon što je ugostio politički projekt koji traži Hrvatsku u granicama NDH, koji zagovara priznanje ustaške Hrvatske pravoslavne crkve, zalaže se za ukidanje svih manjina i za zabranu imena ”srpsko” u političkim strankama, projekt koji traži promjenu Ustava – tj. da se iz njega izbaci da je Hrvatska osnovana zahvaljujući odlukama ZAVNOH-a, itd. – Bozanić veliča ustašku politiku poglavnika Ante Pavelića?

Molohu nacije su prinesene i žrtve: nastavlja se, zapravo vraća, praksa poglavice Franje Tuđmana da se na oltaru Domovine žrtvuju neprijatelji. Nastavlja se praksa, kažem, jer je kraljica Grabar-Kitarović Tuđmanovu potrebu da vadi utrobu i pojede srce neprijatelja ponovo vratila u praksu rekavši po povratku iz SAD-a: ”Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije”

Jer nadbiskup zagrebački reče ovako: ”Događaju kojega se danas spominjemo prethodilo je razdoblje hrvatske čežnje za slobodom, samosvojnošću, istinom i pravdom. Od suverene hrvatske države u vrijeme narodnih vladara tijekom svih dugih stoljeća tegobne nam povijesti u hrvatskom je narodu kao nositeljica pravnog poretka i čuvarica državne samosvojnosti postojala institucija Hrvatskoga sabora. Jedino je u razdoblju od 1918. do 1941. godine Hrvatski sabor bio raspušten zbog hegemonističkih i unitarističkih težnji ondašnje države.

Ta državotvorna svijest u raznim oblicima trajno prisutna u hrvatskom narodu i po instituciji Hrvatskog sabora kao i sloboda obranjena u Domovinskom ratu postaju temelji međunarodno priznate države Hrvatske.”

Dakle, prema Bozaniću, demokratski Sabor RH, obnovljen 30. svibnja 1990., je isto što i ustaški Hrvatski državni sabor, premda Bozanić, očito, ne poznaje hrvatsku povijest – ustaški Hrvatski državni sabor nije obnovljen 1941. godine. Potpuno je jasno da razdoblje Nezavisne Države Hrvatske Bozaniću, kao i Stepincu, predstavlja prihvatljiv dio povijesti.

Podsjetimo ipak Bozanića da je Hrvatski državni sabor naziv koji se za hrvatski parlament koristio još početkom 20. stoljeća, točnije, 1918. godine kada je Hrvatska raskinula državnopravne veze s Austro-Ugarskom. Budući da je hrvatski parlament bio nasilno ukinut za vrijeme Kraljevine SHS (i Kraljevine Jugoslavije), četrdesetih godina 20. Stoljeća, u sklopu tadašnjeg nacifašističkog svjetskog poretka, hrvatska je ustaška država ponovo uspostavila parlamentarno tijelo vlasti.

No, Hrvatski državni sabor je tijekom 1942. godine u NDH bio samo simbolična institucija reprezentativnog karaktera.

Osnovan je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića ne 1941., već 24. siječnja 1942. godine. Poglavnik je u njega imenovao zastupnike, jer izbori za njegov saziv nikad nisu održani, što je bila posljedica totalitarnog karaktera NDH. Sabor je imao samo savjetodavnu funkciju, bez ikakve stvarne političke moći, a sazivan je na po nekoliko dana u veljači, travnju i prosincu 1942. I samo tada.

Posebno je zabrinjavajuće što svakoga tko kritizira Alojzija Stepinca, koji biva reduciran ili promoviran (kako god želite) u kakvu ”svetu kravu”, Bozanić optužuje za neprijateljstvo prema Hrvatskoj i Hrvatima

Nije prvi puta da Bozanić pokazuje nepoznavanje i nerazumijevanje povijesti, pa ni vlastite uloge. Na Bleiburgu je tako, slaveći misu 13. svibnja 2007., rekao da je ”biskup Crkve hrvatskog naroda”, iako takvo nešto ne postoji, jer ako bi to postojalo, onda bi zaista hrvatski narod bio pleme, a on vrhovni vrač. Nakon što sam ga ukorio i ispravio, Bozanić je te riječi dao izmijeniti (kako se vidi u knjizi ”Istina u ljubavi”, Glas Koncila & Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 26) jer je sporne riječi dao promijeniti u ”zagrebački nadbiskup”.

Posebno je zabrinjavajuće što svakoga tko kritizira Alojzija Stepinca, koji biva reduciran ili promoviran (kako god želite) u kakvu ”svetu kravu”, Bozanić optužuje za neprijateljstvo prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Reče Bozanić: ”Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka. I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca.”

Ovime Bozanić ne samo neprijateljski i iznimno neprijatno progovara o prvacima Srpske pravoslavne crkve, Židovima, Romima i drugima kojima nije svejedno što je nadbiskup Stepinac šutio pred užasnim zločinima ustaša, već i šamara papu Franju i vatikansku diplomaciju koja mu je jasno poručila, iz pera kardinala državnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina (pismo od 8. travnja 2015. Broj: 3342/14/RS), da će se Stepinčeva svetost moći dogoditi, ali ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”, što Bozanić i njegovi propagandisti stalno pokušavaju minirati i onemogućiti.

Uostalom, ne poštuju dogovor s papinim predstavnikom o. Ardurom i s kolegama Srbima iz mješovite Komisije o Stepincu da se neće vršiti propaganda (nikakva!) dok Komisija bude radila.

Dakle, do kanonizacije će možda doći, tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kad odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, onakvi kakvima ih je želio pokojni kardinal Franjo Kuharić: takvi da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici.

Tako je slično prozborio jučer u katedrali i glavni vrač Bozanić: ”Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka.” Etno i religijski nacionalizam je jučer proslavljen očekivano, a pripadnici plemena su ponavljali ”Amen, amen”

Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok Papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? Ali potpuno je bezobzirno, rekao bih antiekumenki i necivilizirano, da se na misama šamaraju pravoslavni Srbi i to kada bi se, kao, trebalo zahvaljivati za neovisnost Republike Hrvatske.

Manipulacija osjećajima vjernika više konfesija, a ne samo katolika, konstanta je ponašanja Josipa Bozanića. On ne može mirno provesti u djelo Papinu želju da se pristupi ”čišćenju memorije”, nečemu što je pokrenuo još Ivan Pavao II. u enciklici kojom je najavio Jubilej 2000. Godine. Proces čišćenja memorije je Bozanić strahovito zanemario i u potpunosti onemogućio.

U tom smislu, baš kao i Kolinda Grabar-Kitarović svojom potkapacitiranošću (i lažima) na državnoj, Bozanić se pojavljuje kao glavni kočničar ekumenskih i pomiriteljskih procesa na crkvenoj razini.

Ne smijemo prijeći preko enciklike pape Pija XI Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički.

U tom svjetlu Bozanić nasljeđuje najgore elemente Pavelićeva i Stepinčeva obogotvorenja države. On nije katolik po mjeri pape Franje ni po mjeri Ivana Pavla II., a kamoli nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Bozanić je vulgarni nacionalist.