Nekada je postajao običaj da akviziteri obilaze škole i, uz manje ili veće nagovaranje, učenicima prodaju dopunsku literaturu, svakakvo književno smeće i priručnike, razne pretplate. To se vjerujem radi i danas. Tako još na polici imam sabrana djela Karla Maya, uključivo i ”Dvorac Rodriganda”, deset knjiga o Tarzanu, djela Šenoe, Ćopića, Matavulja koje vjerojatno ne bih nikad čitao ni kupio. Dodajem još dobar metar enciklopedija.

Tako je u moje dječje ruke dolutao jedan atlas. Ne baš velik, što je za atlas neobično. Karte su bile loše, kontinenti na pola stranice, a Europa nekako stisnuta i zgrčena. Knjiga je bila u plastičnim svjetloplavim koricama. Najzanimljiviji dio je bio nadahnuti patriotski tekst statističkih podataka. Izvanredna statistika, nisam mogao vjerovati.

Na pamet mi nije padalo da je Jugoslavija toliko bogata i jedinstvena. Kao dječak iz provincije nastojao sam zapamtiti broj otoka, dubine i visine, vjerovao da imamo strašna nalazišta boksita, željeza i bakra.

Treći na svijetu! U proizvodnji brodova smo na svjetskom vrhu. A tek prirodne ljepote! Modro more, zelene šume, čista voda i zrak. U mom atlasu govorilo se kako imamo krasno školovane mlade ljude, kako smo napredovali iz bijede, nepismenosti i podčinjavanja žena. Broj studenata i diplomiranih stalno je rastao.

Trebale su slojevi gorkih razočaranja da shvatim da to nije ljubav prema domovini, već obično pretjerivanje, laž i statistika. U ljubavi se ne laže ni izmišlja statistika, osim u pitanjima seksualnosti.

Laganje i pretjerivanje ostavljaju posljedice.

Treći na svijetu! U proizvodnji brodova smo na svjetskom vrhu. A tek prirodne ljepote! Modro more, zelene šume, čista voda i zrak. U mom atlasu govorilo se kako imamo krasno školovane mlade ljude, kako smo napredovali iz bijede, nepismenosti i podčinjavanja žena. Broj studenata i diplomiranih stalno je rastao

Netko je, valjda pod dojmom tih laži za dječake šestog razreda, misleći na zalihe boksita, odlučio izgraditi tvornicu u Obrovcu. Pa i predsjednik Tuđman se ljutio na statističare koji u površinu Hrvatske nisu uvrstili more. I danas putnici moraju reći da tako plavog mora nema na svijetu.

Moramo se čuditi kako imamo tako lijepu i bogatu zemlju, a ne ide nam baš najbolje. To je zbog zavidnika i neprijatelja koji nam baš to žele uzeti.

Patriotski je začuditi se zašto mladi odlaze. Tko ode izvan zemlje, taj je malodušan, ne voli svoju zemlju, izdajica. Argumenti za to kao da su iz onog mog lažljivog atlasa.

O da, dragi moji koji grmite s propovjedaonice. Ima na svijetu i bolje klime, čišćeg zraka nego u Perušiću, bistrijeg mora nego na Žirju, viših planina, zelenijih livada.

To mi, jer je volimo, tako kažemo, ali vidimo da se fasade rune, da na selu žive samo stari ljudi, da su automobili stari, stavovi zastarjeli.

Vidimo da su tvornice zatvorene, da je zemlju dobio Agrokor sa sjedištem u Nizozemskoj i vlasnikom u Londonu.

Vidimo da porezne neplatiše dobiju orden i državne koncesije.

Čude se ljudi jer su mislili da je sinkopa nešto u glazbi, a ne dozvola za obijesnu vožnju.

Vide da im sjeda ovrha, a da se kradljivac svega postojećeg igra sa sudovima.

Vođe ne vode, sljedbenici kradu i uživaju.

Kultura propada.

Školstvo je u stanju permanentne revolucije, bez cilja i uzora.

Trebale su slojevi gorkih razočaranja da shvatim da to nije ljubav prema domovini, već obično pretjerivanje, laž i statistika. U ljubavi se ne laže ni izmišlja statistika, osim u pitanjima seksualnosti

PISA istraživanje pokazuje da je funkcionalna nepismenost sve veća, da se djeca ne cijepe, da se u školama gladuje i jede loše i nikako.

Promijenila se duljina života i kilometraža cesta, ali živimo bez cilja i na dug.

O ne, ne odlazi se iz Lijepe naše jer je lijepa ili ružna, već zato jer nije naša već njihova.

U dva stoljeća mijenjali su se identiteti, određenje tko smo to mi, ali zemlja je vazda bila njihova. Ni agrarne reforme, ni parola ”Zemlja seljacima”, ni ”Tvornice radnicima” nisu pobijedile taj teški osjećaj da ništa nije naše. Zemlja je njihova, nama je ostala nematerijalna kultura.

Nije pravedno.

A to nam nitko ne želi uzeti – naš folklor, jezik ili crkve. Što će im? Pa mi sami radije nosimo jeans nego ličku kapu, psujemo na engleskom, a crkve i nisu naše (Dajla?).

Oni nas vole kao glumce i nogometaše, cijene kao kuhare, vojnike, a najviše kao dužnike. Kao one dužnike koji najprije prodaju obiteljsko srebro, potom namještaj i građevinsko zemljište, a prodali bi i dušu, prodali bi svetinje, ali to bankari ne vode u knjigama.

Zatupljeni, zavedeni lakoćom zabave prodajemo za staklene perle sve što vrijedi. Sve prodajemo jer je vlasti ugodno kad ima kruha i igara. Ne trebaju škole, ne trebaju tvornice lijekova.

I onda će naši unuci ići na folklorne priredbe, prigodne utakmice zavičajnih klubova i domjenke u veleposlanstvima. Bit će kod bake preko ljeta. Javljat će se kod roditelja povremena nostalgija, žaliti će za dobrim prijateljima.

Ali, sve u svemu, nisu otišli na gore. Imat će šansu društvenog napredovanja i raditi će posao koji vole i za koji su se školovali.

Nove generacije naših iseljenika nisu seljaci koji bježe od gladi. Oni su se rodili uz McDonalds i piju Coca Colu. Otišli su obrazovani, svjesni da je Hrvatska postala znanstvena i tehnološka provincija, da vladaju klike i kaste, da nema budućnosti ni bljeska vizije.

Netko je, valjda pod dojmom tih laži za dječake šestog razreda, misleći na zalihe boksita, odlučio izgraditi tvornicu u Obrovcu. Pa i predsjednik Tuđman se ljutio na statističare koji u površinu Hrvatske nisu uvrstili more. I danas putnici moraju reći da tako plavog mora nema na svijetu

Oni ne gledaju emisije o veteranima i vijesti iz prošlosti. Žive bolji i potpuniji život.

Probijaju se jer počinju od nule, moraju biti bolji od svojih domaćina, ne mogu se oslanjati na obiteljske veze.

Njihov uspjeh tamo ovisi o talentu i radu. Žive moderan život, štede jer se rasipnost tamo ne cijeni. Otišli su. Oni su vidjeli da ovo nije njihova zemlja, da je bez cilja i ponosa, da je na prodaju i nije njihova budućnost jer Hrvatska živi u mitovima i u prošlosti.

Njih, najtalentiranije, privlače zemlje velikih izazova i budućnosti. S ovom vlašću i bez zemlje ne mogu uspjeti. Ne idu bez žaljenja, ali idu s očekivanjima.

Ovdje se ne mogu osloniti na zamišljenu zajednicu koja se prepoznaje samo u sportskom navijanju, ne mogu vjerovati u patriotske fraze već samo u sebe. U tome nisu sebični, već realni.

Lako je voljeti zemlju koju idealiziraš, ali u njoj ne živiš.

To se najjasnije vidi baš kod tih naših emigranata. U snovima naših iseljenika Hrvatska se pretvara u mitsku zemlju, u zemlju koja se za njih nije promijenila od onih pedesetih kad su otišli. Za njih je to zemlja koja se ne mijenja i koja se ne treba i ne smije promijeniti, mora ostati kakva je bila, kao da je žele za svoju penzionersku Arkadiju u kojoj će penzije biti australijske, a cijene kao u Slavoniji.

Sada se to preokrenulo, takvu utopiju zamišljaju državni tajnici pretvoreni u demografe, službenici stranih firmi koji bi još malo radili u centrali, bar dok djeca ne završe škole u Danskoj, Belgiji ili Njemačkoj.

Odjednom se biskupi počinju osjećati kao misionari jer im župljani i vjernici bježe. Oni ne bi išli u Afriku ili sirotinji.

Ljute se pravnici i suci kojima je i ovdje dobro (ne svima!); njih ne trebaju u zemljama vladavine prava. Premijeri sanjaju neku dobru sinekuru u međunarodnim tijelima. Ne odlaze policajci, ne odlaze zatvorski čuvari. Njih trebamo ovdje.

Moramo se čuditi kako imamo tako lijepu i bogatu zemlju, a ne ide nam baš najbolje. To je zbog zavidnika i neprijatelja koji nam baš to žele uzeti

No oni koji odlaze su oni koje je ova zemlja izdala.

Odlaze oni koji bi htjeli raditi kao inženjeri, a ne biti konobari.

Odlaze oni koji nisu mogli krvariti za ovu zemlju jer su u ratu bili djeca u podrumima. Gospodo, rat je završen. Država ne vraća krv, već daje penzije i stanove.

Odlaze liječnici jer ih varaju i zakidaju u pravima.

Odlaze znanstvenici jer ih ovdje nitko ne treba.

Odlaze mladi jer vladaju starmali štreberi i stari loši đaci.

Odlaze oni koji vjeruju u sebe.

Ostaju samo oni koji ne vjeruju da ih itko treba, itko cijeni i poštuje.

Zato nam je ovako.

Za 8. mart stigla je najava premijera da će Vlada u svoj dnevni red za tjedan ili dva uvrstiti ratifikaciju Istambulske konvencije. Najavu rasprave o Konvenciji popratila je i čestitka Andreja Plenkovića. Želi nam sretan Međunarodni dan žena (ovu formulaciju koriste svi koji žele izbjeći omraženi mart u nazivu blagdana) i nada se kako će svojim politikama pridonijeti kvalitetnijem, ravnopravnijem i boljem položaju žena u Republici Hrvatskoj.

Mi bismo radije da je siguran da njegove i politike Vlade vode tom cilju, ali razumijemo nesigurnost u najavi. Ratifikacija, kao što reče SDP-ov Glavašević, je Plenkovićev Godot. Konstantno odgađanje nije bilo bez razloga. Stranka koju predvodi u koaliciji je s Hrastom, političkim atavizmom koji valjda podržavaju samo one žene koje misle “kako nije red cinkati nasilnoga supruga policiji”.

Mi bismo radije da je premije siguran da njegove i politike Vlade vode tom cilju,  ali razumijemo nesigurnost u najavi. Ratifikacija, kao što reče SDP-ov Glavašević, je Plenkovićev Godot. Konstantno odgađanje nije bilo bez razloga. Stranka koju predvodi u koaliciji je s Hrastom, političkim atavizmom koji valjda podržavaju samo one žene koje misle “kako nije red cinkati nasilnoga supruga policiji”

Bez Plenkovićeva HDZ-a i njihove, kako netko reče “trgovačke koalicije” teško da bi Hrast sa svojim srednjovjekovnim pogledom na obitelj i ženu tako skoro upoznao hladovinu Sabora. No, dva tjedna sasvim je dovoljno da se obave i obnove trgovački sporazumi, dogovori kakva sinekurica, ideološki oboji kakvo minorno kazalište, pa i da se zaboravi na referendumsko pitanje tipa smatraju li hrvatski građani “cinkanje” nasilnoga muža policiji nedopustivim tužakanjem najbližih ili pravom žena i djece da ne budu isprebijani i ubijeni.

Mnoge su zemlje s još konzervativnijim vladama od naše ratificirale i primijenile u praksi Konvenciju. Ovi naši s desna bježe od Istambulske konvencije kao da s njom u Hrvatsku stiže i Sulejman Veličanstveni osobno (poznat i pod nazivom Zakonodavac) ne bi li od nje načinio novo vazalstvo u kome će ubirati danak u krvi – Hrastov podmladak odvoditi u janjičare.

Strahuju vele od nametanja rodne ideologije. Od toga da Konvencija na koju je svoj potpis Milanović stavio 2011., a Plenković 2016. godine ne izjednači rod i spol. Toliko se jadni boje ta četiri članka što spominju rod u Konvenciji od stotinu stranica da od njih rade pravog bauka i traže referendum.

Pritom pobornicima potpisivanja podmeću štošta – od toga da se zalažu za rodnu ideologiju, ma što ona za njih bila, pa do pedofilije.

Bez Plenkovićeva HDZ-a i njihove, kako netko reče, “trgovačke koalicije”, teško da bi Hrast sa svojim srednjovjekovnim pogledom na obitelj i ženu tako skoro upoznao hladovinu Sabora

Trebamo li se mi bojati da će ovi agresivci s desna u toj svojoj  neliječenoj paranoji zatražiti i da se izmijeni gramatika hrvatskoga jezika koja također ne izjednačava uvijek tzv. prirodni s gramatičkim rodom.

Evo, da budemo stilski u skladu s nazivom dugo očekivane Konvencije, pokušajmo vidjeti o čemu govorim, sklanjati nesumnjivo muške delije (turcizam, delije, delija, delijama …), pa ćete lako uočiti da ih sklanjamo kao imenice ženskog roda (poput recimo kruške, krušaka, kruškama).

Ostavimo OVE delije i šalu tipa – “O jeziku, rode, da ti pojem” na stranu. Nimalo nije smiješna činjenica da je Hrvatskoj u proteklih desetak godina ubijeno više od tristo žena. Na mnoge su ruku digli upravo životni partneri, oni s kojima, kako bi to hrastovci rekli, dijele stol i postelju.

Prema mnogim novinskim izvorima nasilje nad ženama udvostručeno je u proteklih nekoliko godina. Događa se često, prečesto upravo u prostoru doma, mjesta gdje bi žene i djeca trebali biti najsigurniji. Društvo nažalost čini malo, premalo, gotovo ništa da ih zaštiti i osigura im egzistenciju i mir nakon što prijave i napuste nasilnika.

Kao što uostalom već godinama ne čini da zaštiti žene u svijetu rada. U okruženju, govore to i masovni protesti organizirani na njihov dan, u kojemu su nerijetko podcijenjene, potplaćene, seksualno uznemirivane i mobingirane.

Ovi naši s desna bježe od Istambulske konvencije kao da s njom u Hrvatsku stiže i Sulejman Veličanstveni osobno (poznat i pod nazivom Zakonodavac) ne bi li od nje načinio novo vazalstvo u kome će ubirati danak u krvi – Hrastov podmladak odvoditi  u janjičare

Žene su, dakle, u hrvatskome društvu dvostruko izložene nasilju: doma i na poslu. Ukoliko ih zakonodavac ne zaštiti, ne stane na njihovu stranu, posljedice mogu biti samo još gore.

Ne znamo je li zahtjev IDS-a i GLAS-a ubrzao premijera ili najavu rasprave u roku od dva tjedna moramo zahvaliti packama Europske komisije zbog neprovođenja reformi, pa priča o Istambulskoj konvenciji dobro dođe za odvlačenja pažnje javnosti.

Bitno je da uskoro možemo očekivati donošenje važnog dokumenta koji će doslovno nekima spasiti , a drugima promijeniti život. Svi oni koji o Konvenciji govore u javnim istupima kao o uvođenju “rodne ideologije” na mala vrata morali bi upravo to imati na umu.

Mene, a vjerujem i mnoge druge, razveselila je “osmomartovska premijerova čestitka”, najava da njegov Godot stiže najkasnije za dva tjedna.

Feministički kolektiv fAKTIV i ove je godine u povodu Međunarodnog dana žena organizirao ”Noćni marš – 8. mart” koji je u 18 sati počeo na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, a slični marševi održavali su se istovremeno i u drugim hrvatskim gradovima: Zadru, Rijeci, Splitu…

Prema prvim procjenama, na maršu u Zagrebu okupilo se nekoliko tisuća građanki i građana koji, kako su, kako poručuju organizatori, dižu glas i bore se za ”naša prava danas, ali i za prava budućih generacija”.

Zatražena je i ostavka ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nade Murganić jer, rečeno je, ženama šalje poruku da šute i trpe nasilje u svoja četiri zida, a takve osobe ne mogu odlučivati o ičemu vezanom uz obiteljsku i socijalnu politiku

Ruta kojom je prošao ”Noćni marš – 8. Mart” jest Trg žrtava fašizma – Ulica Franje Račkog – Ilica – Gundulićeva – Masarykova – Zrinjevac, a sudionici su tražili ratifikaciju Istanbulske konvencije, pravo na pobačaj i rodnu ravnopravnost.

Zatražena je i ostavka ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nade Murganić jer, rečeno je, ženama šalje poruku da šute i trpe nasilje u svoja četiri zida, a takve osobe ne mogu odlučivati o ičemu vezanom uz obiteljsku i socijalnu politiku.

“Međunarodni dan žena, najveći je praznik žena – žena kao političke snage. To je dan slavlja i prisjećanja, dan otpora i borbe, dan kada naglašavamo zašto smo ljute i dan kada glasno tražimo promjene”, poručila je predstavnica organizatora Marša u kojem su sudjelovale i brojne osobe iz javnog života.

Ljuti smo jer je na sjednici Odbora za ljudska prava poslana poruka da žene, žrtve nasilja, moraju šutjeti i trpjeti jer je štititi njihove živote preskupo

“Ljuti smo jer je na sjednici Odbora za ljudska prava poslana poruka da žene, žrtve nasilja, moraju šutjeti i trpjeti jer je štititi njihove živote preskupo. Da ne smiju cinkati svoje muževe. Ljute smo jer rodno uvjetovano nasilje prolazi nekažnjeno, jer premijer otvoreno laže o datumu ratifikacije Istanbulske konvencije.

Jer se ministrica Murganić o slučaju obiteljskog nasilja u redovima HDZ-a očituje rečenicom: ‘Tako je to u braku’. Jer konzervativni i crkveni krugovi izmišljaju rodnu ideologiju da bi očuvali patrijarhalni sustav. Jer HRAST-ov Hrvoje Zekanović najavljuje referendum o Istanbulskoj konvenciji koristeći se lažima i manipulacijama”, stoji u proglasu Marša.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Zlatko Gall

Sjećate li se bizarnog loga za zagrebačku Univerzijadu? Koji je, da ne bi imao proskribirano U, imao stilizirani Y. Kao Yugoslavia. Ili, svih onih krivičnih prijava za luzere koji su zaboravili da svaka šahovnica mora imati (kao i Hajdukov neslužbeni grb iz 1971. na kojem je umjesto centralnog crvenog kvadratića bila mala crvena zvijezda) ”socijalistička obilježja“, na škrlake vezivali trobojnicu bez zvijezde, a ”Marjane Marjane“ pjevali ”uz još jedno slovo, ime Isusovo“.

Bila su to ”olovna vremena“. Vremena partijskog jednoumlja koja bi sada – da je po ljutim desničarima ili kolumnistima kojima je obraz debel kao šjola – trebalo zamijeniti doba bezumlja. I bezumnih ili maloumnih poteza. Poput apsolutne zabrane korištenja i crvene zvijezde petokrake. Što bi iz javne uporabe i s polica supermarketa i kvartovskih dućana hitno izbacilo i famozno Heinekenovo pivo okićeno crvenom zvijezdom.

Ne bi bili jedini.

Svaki fan grupe Clash, Rage Against Machine, Manu Chao, R.E.M., Smashing Pumpkins… i još mnogih drugih izvođača čiji je ”merchandaizing“ koristio petokraku, morao bi ”pročistiti“ garderobu pa se hitno riješiti omiljenih majica i bedževa s crvenom zvijezdom

Po kratkom bi se postupku uz dosljednu primjenu potencijalnog zakona o zabrani petokrake presudilo mnogim brendovima. Unatoč onom ”naci“ u naslovu, nestao bi i Martinazzi Classic Bitter s upadljivom crvenom zvijezdom na etiketi, voda St. Pelegrini, proizvodi američkog naftnog diva Texaco, pivo proizvedeno u Star Hill Brewery, vrećice s logom znamenite newyorške robne kuće Macy’s, dresovi francuskog kluba Red Star iz Saint-Ouena, etikete ili logotipovi kompanija poput proizvođača kvasca Red Star, Red Star Bioproducts, servisa Red Star Express…

A kad već krene zašto ne i Star Wars, tenisice All-Stars te, naravno, ulja, majoneze i margarini domaće Zvijezde. Koju, unatoč promjenama logotipa, još uvijek pamtimo po žarkocrvenoj petokraci upisanoj u žuti krug.

Svaki fan grupe Clash, Rage Against Machine, Manu Chao, R.E.M., Smashing Pumpkins… i još mnogih drugih izvođača čiji je ”merchandaizing“ koristio petokraku, morao bi ”pročistiti“ garderobu pa se hitno riješiti omiljenih majica i bedževa s crvenom zvijezdom.

Jer, kad smo se eto već morali odreći ušatog U i Crne legije, zašto ne bi – kao u onom vicu kad jeka na javku ”fašisti“ i ”komunisti“ odgovara ”isti“ – iz javnog života potpuno prognali i crvenu zvijezdu.

Kao simbol totalitarnog zla i naopaka, kao znamen pod kojim se ubijalo na Bleiburgu, u Vukovaru, Škabrnji… Ili, barem, nahebalo zbog alkohola i visokog kolesterola.

U svjetlu silnih rasprava o ”pravorijeku“ kojeg se nakon godinu dana domislilo Plenkovićevo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću te poput sipe pustilo crnilo idealno za nastavak lova u mutnome i skretanje pažnje sa svih krucijalnih problema s kojima se suočavaju nevoljnici koji još žive u nefunkcionalnoj državi, tek kao usputna notica ili bizarnost prošla je vijest o novom Erdoganovom higijeničarskom potezu.

Turski tata-mata Turk dobro zna što radi. Istina, znajući za stanje u temeljito pročišćenim turskim medijima, teško da će cenzorski potez raspaliti mase i skrenuti pažnju s Erdoganovih vojnih operacija u Kurdistanu ili Siriji no svakako će velikoj naciji još jednom pokazati u koga su škare, metar i sukno

Točnije, o izbacivanju dvjestotinjak popularnih pjesama iz etera budući da, kako veli turski Otac nacije, neprimjereno slave ljubav i alkohol.

Turski tata-mata Turk dobro zna što radi. Istina, znajući za stanje u temeljito pročišćenim turskim medijima, teško da će cenzorski potez raspaliti mase i skrenuti pažnju s Erdoganovih vojnih operacija u Kurdistanu ili Siriji no svakako će velikoj naciji još jednom pokazati u koga su škare, metar i sukno.

Slijedom poučka našeg dragog turskog prijatelja, čije bi cenzorske metode nesumnjivo prihvatile naše katolibanske udruge sklone srednjovjekovnoj ”moralci“ i ćudoređu, uz zabranu ili barem sotonizaciju crvene zvijezde kojom bi se stavila ”točka na U“ (da citiram naslov knjige Viktora Ivančića) u izjednačavanju totalitarnih ”izama“, moglo bi se baš lijepo krenuti s uklanjanjem i drugih nepoćudnosti iz hrvatskog javnog života.

Uostalom, u slučaju nekih kazališnih plakata, poziva na pretplatu HNK, uklanjanja filmova s programa navodno javne televizije ili pomicanja termina kazališnih predstava, već se stekla zavidna praksa.

Pokazuje to i novi svijetli primjer iz Osijeka. Iz srca Slavonije u kojoj, valjda, nema nikakvih životno važnih problema pa se, u trenucima opuštanja uz kulen i gemišt u institucijama bave – ispričavam se na izrazu – pizdarijama.

Saznali smo tako da je zbog fotografije postavljene na izložbi u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti muzejski savjet – vele mediji – dao nogu aktualnoj ravnateljici muzeja Jasminki Mesarić.

Ona je, naime, na izložbu pripustila fotografiju poetičnog naziva ”Pičkin dim“. Otkaz manje-više no zaključak članova Muzejskog vijeća kao da je napisao sam Erdogan. Ili Ilčić i Markićka dvoručno.

Uostalom, u slučaju nekih kazališnih plakata, poziva na pretplatu HNK, uklanjanja filmova s programa navodno javne televizije ili pomicanja termina kazališnih predstava, već se stekla zavidna praksa

”Nitko autorima ne osporava autorstvo”, kaže se u mišljenju Muzejskog vijeća, ”niti ograničava slobodu umjetničkog izražavanja, međutim svakako su Muzej kao javna ustanova koja je ustupila svoj izložbeni prostor, a time i njegova ravnateljica, trebali povesti računa o tome da je predmetna izložba postavljena u vrijeme Adventa, kao i da su pojedini izložbeni radovi vrlo provokativni, te da bi kao takvi mogli povrijediti nečije osjećaje, odnosno uznemiriti posjetitelje po bilo kojoj osnovi.

Razvidno je da se ovdje o tome nije vodilo računa jer je upućen niz primjedbi i kritika uznemirenih građana u svezi pojedinih radova prezentiranih na toj izložbi”.

I tako smo dobili još jednu novu dimnu zavjesu. Još jedan dim.

Tko su pak u ovoj priči p..ke posve je jasno.

Svi oni mladi koji kane još ostati u klaustrofobičnoj nazadnjačkoj sredini zvanoj Hrvatska.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Pravovremeno, prije Međunarodnog dana žena Inoslav Bešker (vidi: Jutarnji list, 2. 3. 2018., str. 27) je – hvala mu – prenio poučan članak iz ožujskog broja priloga lista L’Osservatore Romano ”Donna Chiesa Mondo” / ”Žena, Crkva, svijet”. Pod naslovom ”Il lavoro (quasi) gratuito delle suore” / ”Gotovo neplaćeni rad redovnica”. Marie Lucille Kubacka objavila je intervjue s redovnicama, sve od reda kritičke do ogorčenosti.

Zasluga za pojavljivanje tih intervjua u javnosti pripada glavnoj i odgovornoj urednici citiranog priloga, profesorici povijesti na Rimskom sveučilištu ”La Sapienza” Lucetti Scaraffia. Ona je 2016. godine objavila knjigu o položaju žena u Crkvi (”Dall’ultimo banco. Donne, chiesa, sinodo”). Sa zadnje, stražnje klupe u auli Izvanredne biskupske sinode autorica je pratila sinodu 2014./2015. godine o ”Braku i obitelji” i – postala pouzdanom svjedokinjom marginalnosti žena u Crkvi.

Naslovi pojedinačnih poglavlja knjige govore sami za sebe, a njihova se točnost ne da pobiti: ”Žene bez povijesti”, ”….bez spola”, ”…bez budućnosti“ I sada se profesorica Lucetta Scaraffia pobrinula za to da u javnost prodru i glasovi redovnica koje se sa svojom unutarcrkvenom marginalizacijom više ne mire.

Svjedokinje su redovnice, neke s višedesetljećim misionarskim radom u Africi, koje su nakon rada u misiji, ostarjele i odslužene, poslane voditi kućanstvo crkvenim dostojanstvenicima, pa rade kao kakve kućne pomoćnice, ”bez utvrđenog radnog vremena i gotovo bez radnih prava”. Još gore, izložene su nadmenoj aroganciji ”poslodavaca”.

Redovnica izmišljenog imena (jer želi prikriti svoj identitet) pita se je li u redu da se ”muškarac posvećenog života dade opsluživati od druge osobe posvećenog života”. ”Zar žena posvećenog života nije iste vrijednosti kao mušarac posvećenog života?”

Redovnica izmišljenog imena (jer želi prikriti svoj identitet) pita se je li u redu da se ”muškarac posvećenog života dade opsluživati od druge osobe posvećenog života”. ”Zar žena posvećenog života nije iste vrijednosti kao mušarac posvećenog života?”

Jedan je rimski novinar redovnicu-domaćicu nazvao sestra Pizza, kao da se osoba imenuje po svojoj funkciji – no, da, žena očito nije osoba.

Ne jedna redovnica je revoltirana takvim odnosom, a samo se iz straha ne usude javno govoriti o svojim frustracijama (neke su financijski ovisne jer su primale financijsku pomoć svoje redovničke zajednice za članove obitelji, neke su veoma skromnog imovinskog stanja).

Neke redovnice koje potječu iz obitelji čiji su članovi i sami bili slugani ne razumiju revolt sestara, pa šutke podnose svoje frustracije i završavaju na lijekovima za smirenje.

Redovnice rade ne samo bez radnog vremena nego i bez radnih prava kakva i kućne pomoćnice moraju imati. Zato teško podnose financijsku ovisnost, neizvjesnost hoće li imati socijalna prava kad im zatrebaju u starosti i bolesti. Tko će brinuti o njima i iz kojih izvora kad nemaju tih prava?

I njihovo profesionalno obrazovanje je upitno – nekad ih iz čiste zavisti poglavarice sputavaju u napredovanju i obavljanju zahtjevnijih poslova, te ih određuju za pranje suđa i kuhanje.

Svjedokinje su redovnice, neke s višedesetljećim misionarskim radom u Africi, koje su nakon rada u misiji, ostarjele i odslužene, poslane voditi kućanstvo crkvenim dostojanstvenicima, pa rade kao kakve kućne pomoćnice, ”bez utvrđenog radnog vremena i gotovo bez radnih prava”. Još gore, izložene su nadmenoj aroganciji ”poslodavaca”

Mnoge redovnice imaju osjećaj da Crkva mnogo ulaže u priznavanje rada muških zajednica, a ništa u ženske. Iza toga stoji uvjerenje da muško vrijedi više od ženskog i da ”svećenik u Crkvi nešto predstavlja, dok redovnica pak nije nitko i ništa“.

”Klerikalizam ubija Crkvu”, ustvrdila je jedna od sugovornica Marije Lucille Kubicke.

Redovnice u aktivnom radu smatraju da je nepoštivanje njihova rada ”žrtve” višestoljetne tradicije da su neke redovničke zajednice osnovane baš u cilju služenja siromasima, pa se i dalje vjeruju da redovnice iz takvih zajednica i danas i za sva vremena moraju prenositi etos ”Bog će ti platiti”.

Osnivateljice redovničkih zajednica s karitativnom duhovnošću bile su imućne plemkinje i građanke koje su ulagale svoju imovinu, financirale svoju djelatnost i rad svojih suradnica i suradnika jer ni one nisu mogle opstojati samo od poniznosti.

”Buntovne” talijanske redovnice se pitaju može li se preslikavati njihovo vrijeme u naše – a (niječni) odgovor leži u samom pitanju.

One daju natuknuti da poniznost nije nespojiva s kakvom-takvom sigurnošću, još manje s korektnim, dostojanstvenim ponašanjem ”muževa u Crkvi” i odnosom ravnopravnosti. Poniznost ne bi trebala biti prvobitna značajka redovničkog života žena – u muškim redovničkim zajednicama poniznost ima drugačiju konotaciju i ne isključuje da ”ponizan redovnik” bude ohol i bezobrazan prema ženi-redovnici.

Redovnice ne bi morale doživotno služiti radeći najniže poslove i žrtvovati se bez pitanja i bez pretenzije na priznanje, dok zajednica nerijetko njima raspolaže samo da poglavarice na svojim ”podređenima” testiraju svoj autoritet.

Poglavarice su same rijetko kad svjesne da je sustav koje one podupiru i u kojem uspijevaju ponižavajući za sestre, a muške hijerarhije u Crkvi ne vide razlog zašto bi razmišljali o opravdanosti svojeg ponašanju prema ženama i svojoj svojatanoj moći.

Redovnice rade ne samo bez radnog vremena nego i bez radnih prava kakva i kućne pomoćnice moraju imati. Zato teško podnose financijsku ovisnost, neizvjesnost hoće li imati socijalna prava kad im zatrebaju u starosti i bolesti. Tko će brinuti o njima i iz kojih izvora kad nemaju tih prava?

Problem im je čak priznati ženama profesionalnost i intelektualne sposobnosti.

No, zašto bunt u ženskim samostanima – intervju se odnosi, kao što je rečeno, na talijanske samostane – uopće mora zanimati ”hrvatskog čovjeka” ili bilo koga izvan samostana i crkvenih krugova?

Čisto unutarcrkvena stvar – a redovnice nitko nije prisilio da se opredijele za posvećeni život. Takve reakcije na napis Inoslava Beškera čitam na Facebooku.

Da, zašto to nekoga mora zaokupirati – ta u Hrvatskoj su redovnice profesorice i docentice na katoličkim bogoslovnim fakultetima i ne čini se da ih njihove poglavarice ili muški dio akademske zajednice sputavaju u tome.

Profesorice-redovnice drže katedre u svim teološkim disciplinama (ne više samo na teološkoj margini, npr. religijske pedagogije ili crkvene umjetnosti, crkvene glazbe i sl.). Osvojile su tradicionalne domene svećenika – moglo bi se reći da su redovnice ”moderni svećenici” koji omogućuju svećenicima da se bave zadacima rezerviranim za zaređene osobe.

KBF može imati povjerenja da one neće zastranjivati u ”preliberalne” i neortodoksne misli i priječi granicu dopuštenih inovacija (čega bi se morali bojati primaju li na katedre ”obične” laikinje).

Zašto nas ”svjetovne” mora zanimati situacija u redovničkim zajednicama, na KBF-u i u drugim crkvenim službama?

Poniznost ne bi trebala biti prvobitna značajka redovničkog života žena – u muškim redovničkim zajednicama poniznost ima drugačiju konotaciju i ne isključuje da ”ponizan redovnik” bude ohol i bezobrazan prema ženi-redovnici

Prvo zato što su profesorice, docentice, vjeroučiteljice ustvari rezervna vojska i to – kao što se vidi iz bunta redovnica – bitno jeftinija, pouzdanija, a nerijetko i više puta učinkovitija: rade, a ne prosvjeduju, svoj gnjev gutaju u sebi jer ionako nemaju nikoga kome bi se mogle žaliti (osim feminističkim sestrama u uredništvima).

Zabrinjavati nas mora opis takvih činjenica i zato što se u samostanima zrcali situacija u društvu, premda je Isus svojim učenicima naložio da ”neka među vama ne bude tako. Naprotiv, tko želi biti najveći među vama, neka vam bude sluga. Tko želi biti najveći od svih, neka vam svima bude sluga” (Mk 10,43).

To je uputa za ophođenje među ljudima. To je znak uvažavanja ravnopravnosti muškaraca i žena uzajamno. Međutim, gdje ni kolektivni ugovori ne mogu pouzdano osigurati jednake plaće za jednak rad bez obzira na spol, gdje je jeftiniji, neplaćeni, honorarni rad ”strukturalni grijeh društva”, gdje je podcjenjivan rad žena, a zlo vezano uz spol rodno je utemeljeno zlo.

Gospodo velečasni, koji još insistirate na uvjerljivim tumačenjima pojma ”roda” i njegovih implikacija, možda sada kapirate da je rod društveno, socijalno (ne)vrednovanje rada žena (i zato omalovažavanje žena kao takvih).

Redovnice koje opslužuju visoke dostojanstvenike izjašnjavale su se u spomenutom intervju s gorčinom zbog toga što se od njih kao samorazumljivo očekuje (gotovo) besplatan rad. One se boje socijalne nesigurnosti u slučaju bolesti i starosti. Iako je riječ, kao što spomenuh, o situaciji u Italiji, poznato mi je iz niza usporednih statistika i napisa da siromaštvo u starosti ”ima žensko lice” diljem Europe, barem u njenim siromašnijim, nerazvijenijim predjelima.

Svaki zaposlenik/svaka zaposlenica svojim radom nekome – osobi, stvari ili cilju – služi. Biti za to plaćen, i to pošteno, ne umanjuje vrijednost služenja radom – no nespojivo je s ljudskim dostojanstvom nametati nekome služenje radi samog služenja.

Jedna je od kontroverznih poštapalica sadašnjeg Pape da želi ”siromašnu Crkvu – Crkvu za siromahe” proizlazi iz njegove već poslovične poniznosti. Takve vrijednosti same po sebi ne pomažu nikome

Profesionalni katolici znaju trabunjati o tome da se i nametnuto služenje svojom spremnošću na nj može ”oplemeniti” i pretvoriti u ”služenje ne kao sluga, nego kao kralj”.

Tom su logikom bijelci kapitalisti afričkim robovima ”zasladili” nametnuti robovski rad.

Jedna je od kontroverznih poštapalica sadašnjeg Pape da želi ”siromašnu Crkvu – Crkvu za siromahe” proizlazi iz njegove već poslovične poniznosti.

Takve vrijednosti same po sebi ne pomažu nikome i nimalo ne promiču svijet u nekom pozitivnom pravcu – prema boljitku, prema razvitku humanosti.

Siromaštvo kao cilj samome sebi siromasima neće pomoći, neće im poboljšati ni životne uvjete ni preduvjete za izlazak iz siromaštva.

Karitativne udruge Crkve imaju bogato iskustvo sa socijalnom odgovornošću i neodgovornošću, s pozitivnim posljedicama dijeljenja dobara, s poštenim radom kao i s korisnim, suvislim metodama služenja – pa znaju da je novac važan za pomoć, te da su dostojanstvo i samopoštovanje nezaobilazne za plodonosan rad.

”Ljubi svojeg najbližeg kao što ljubiš sebe” (Mt.22.39) vrijedilo je već u Starom zavjetu (Lev .19,18).

Slika se zove “Pičkin dim“ i upravo to prikazuje. Jedna je žena, vjerojatno sama autorica Ana Petrović, legla gola i fotografirala svoje raširene noge i obrijani pubis, a između bedara diže se pramenčić dima. Kao da je pepeljaru s upaljenom cigaretom stavila na pod dolje. Kako bilo, nije pretjerano eksplicitno.

Da nije naslova, ne biste možda ni shvatili što gledate, ali je svejedno tako ogorčilo Osječane da traže smjenjivanje ravnateljice Muzeja likovne umjetnosti.

Jedan je arhitekt, valjda u stanju duševne rastrojenosti, prije Božića čak pisao ministrici kulture napominjući da su tu djeca, pa i katolici znaju doći u muzej ako nema ništa na televiziji, osim toga je adventsko vrijeme, a prije dvadeset pet godina bila je i srbokomunistička agresija i četnici su pucali po nama, a mi smo se neustrašivo branili…

Jedan je arhitekt, valjda u stanju duševne rastrojenosti, prije Božića čak pisao ministrici kulture napominjući da su tu djeca, pa i katolici znaju doći u muzej ako nema ništa na televiziji, osim toga je adventsko vrijeme, a prije dvadeset pet godina bila je i srbokomunistička agresija i četnici su pucali po nama, a mi smo se neustrašivo branili…

Nabraja tako građanin bez reda, pokvareno, denuncijantski, znajući da će ravnateljicu najlakše politički likvidirati napiše li da ona ne voli Hrvatsku, premda zaista nije jasno otkud on zna da je ne voli i kakve veze imaju rat Hrvata i Srba i dim iz nekakve, kako bi danas mladi rekli, vedžajne.

Izbio je tako provincijski skandal s uznemirenim katolicima u nezgodno vrijeme, a vjernicima je vrijeme uvijek nezgodno.

Znate i sami, ako ih nešto uznemiri u adventu, uznemirit će ih u korizmi, ili pred Sisvete, ili na Svetog Iliju, ili na Veliku Gospu, nema zapravo trenutka koji njima nije osjetljiv i srce im se uzlupa na kakvu bezobraznu sliku.

A nije to samo u katolika slučaj, bilo je prije nekog vremena i stotinjak kilometara istočnije, u Srbiji da se zbog nekih šokiranih pravoslavnih vjernika s izložbe uklonila jedna slika, ali tamo nije smetao ženski reproduktivni organ, već Isus sa svežnjevima novca u rukama.

“Vjernici i građani su uglavnom govorili da ih rad ipak vrijeđa, da je to neprikladno poigravanje sa svetinjom. Oni imaju pravo na zaštitu vjerskih osjećanja, a umjetnici imaju pravo na slobodu izražavanja. Odlučio sam da zaštitim obične ljude, koji u umjetničkom djelu vide ono očigledno: Isusa koji grabi pare“, rekao je direktor Kulturnog centra Novog Sada.

Vjernici i nacionalisti, onaj svijet koji općenito zovemo desničarima, najglasnije se uskokodaču zbog nekakve umjetnosti. Premda rijetko i čitaju i odlaze u kina, kazališta i muzeje, vrlo su odlučni da sa zida skinu sliku koja im se ne sviđa, da zapale sumnjivu knjigu, zabrane antihrvatski film ili antisrpsku predstavu.

Izbio je tako provincijski skandal s uznemirenim katolicima u nezgodno vrijeme, a vjernicima je vrijeme uvijek nezgodno

Kako nemaju izrazitijih kulturnih potreba, ili čak gaje stanovit prezir za kulturu, veliki im je merak, čini se, iskaljivati se na piscima, redateljima i slikarima.

Citiranog direktora Kulturnog centra Novog Sada namjestila je, ne treba vjerojatno ni napominjati, partija koja je vladala gradom. On je član ultranacionalističkih Dveri, jedne od gnjusnijih političkih pojava u Srbiji u posljednjem desetljeću, ološa koji i danas slavi Mladića i Karadžića i niječe zločine u Vukovaru i Srebrenici, silovanja muslimanskih žena u Višegradu i kosovske leševe u hladnjačama.

To je također jedan zanimljiv trenutak.

Desničari se neće ozbiljnije uznemiriti ako je tkogod zaklao dijete ili staricu ustrijelio metkom u zatiljak, ali od slike na muzejskom zidu momentalno im se ruke počnu tresti.

Dao bi se okladiti da je i u Osijeku jednaka priča.

Onome arhitektu što je pisao ministrici jer ga je kao Hrvata i vjernika nasekirala fotografija obrijane vagine, zacijelo nikad nije pokvarilo san i apetit da su u jesen 91. Glavaševi razbojnici obnoć odvodili srpske civile, a ujutro ih nalazili mrtve u rijeci, ruku sputanih selotejpom.

Kako nemaju izrazitijih kulturnih potreba, ili čak gaje stanovit prezir za kulturu, veliki im je merak, čini se, iskaljivati se na piscima, redateljima i slikarima

I ovo nije samo hrvatska i srpska osobitost.

Dapače, riječ je o dugoj i plodnoj tradiciji koju nalazimo među vjernicima i nacionalistima diljem svijeta.

Pa i nacisti su, sjećate se, revoltirano palili knjige na lomačama i iz galerija bacali ekspresionistička i kubistička platna, obračunavali se s takozvanom degeneriranom, nakaznom i moralno bezvrijednom umjetnošću, a s druge strane nisu nalazili ništa degenerirano, nakazno i moralno bezvrijedno ako bi tkogod plinom ubio nekoliko stotina ljudi i leševima počupao zlatne zube.

Da zaključim, ako je negdje nekakav domoljub zabrinut da nekakvo slikarstvo ili književnost nisu za djecu, obično je baš taj domoljub čudovište od kojega trebate čuvati svoje dijete.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX

Prije nekoliko noći sam na dnevniku jedne od regionalnih televizija – koje gledam da ne bih gledao HTV – vidio scenu iz Hrvatskog sabora: zastupnik tobože ujedinjene tobože opozicije pokušavao je govoriti o cijeni banana na hrvatskome i širem europskom tržištu, ali mu tobožnji smijeh nije dao da o tome išta smisleno kaže, pa je tokom svog petominutnog izlaganja uglavnom, tobože, pucao od smijeha.

Događalo se sve to u dva po ponoći, a u sklopu oporbene kampanje govorenja gluposti i trivijalnosti, iskanja saborskih stanki i iznalaženja drugih načina da se saborska sjednica do u nedogled produži, e ne bi li se na takav način postigao nekakav politički ili proceduralni učinak, ne znam, na žalost, kakav.

Vjerojatno me ne bi ta stvar uopće zainteresirala, previše je u njoj bilo svekolike tobožnosti, da nisam osjetio nelagodu pred činjenicom da taj čovjek nije u stanju improvizirati na temu banana.

Primoran je hiniti pucanje od smijeha, e samo da se ne primijeti kako o bananama zapravo nema što reći. Pritom ga nitko o njima nije ništa pitao, nego je sam, iz razloga koji se lako daju objasniti, naumio da o njima i njihovoj cijeni nešto kaže

Primoran je hiniti pucanje od smijeha, e samo da se ne primijeti kako o bananama zapravo nema što reći. Pritom ga nitko o njima nije ništa pitao, nego je sam, iz razloga koji se lako daju objasniti, naumio da o njima i njihovoj cijeni nešto kaže.

Legenda o bananama u cijelosti je nastala u dvadesetom stoljeću. Ali ni njezina prisutnost u našoj kulturi i civilizaciji nije puno dužeg vijeka. Do Europe je, vjerojatno, došla s nekim od dalekoistočnih karavana, najranije u sedamnaestom stoljeću, a 1753. imenovao ju je botaničar Carl von Linné​, osnivač i prvi predsjednik švedske Akademije nauka i tvorac danas prihvaćene, botaničke nomenklature, prema kojoj – kako smo to mogli naučiti iz gimnazijskih udžbenika biologije, ali smo u međuvremenu mogli i zaboraviti – svaka biljka ima dva imena. Prvo označava rod, drugo vrstu, tako da u biljnome svijetu vlada madžarski red imenovanja: najprije prezime, onda ime.

Carl von Linné​ rod jednosupnica iz porodice bananovki nazvao je musa, a banana koju obično jedemo je musa acuminata ili musa balbisiana. Obje vrste potječu iz jugoistočne Azije, odakle su se naknadno, uglavnom u kolonijalna vremena, proširile po svijetu, duž klimatskog pojasa u kome uspijevaju. Banana je, inače, jedna od povijesno prvih pripitomljenih voćki.

Čovjek ju je priveo svojoj prehrambenoj svrsi najkasnije osam tisuća godina prije Krista. Ali naravno da je ta činjenica bez utjecaja na našu kulturu i mitologiju, budući da su i musa acuminata i musa balbisiana opisane u knjizi botaničara Luigija A. Colle objavljenoj 1820. u Torinu.

Uostalom, prema našem kulturnom iskustvu, banane uopće i nisu iz Burme, Kine, Kambodže, Laosa ili Tajlanda, odakle zapravo jesu, nego su banane iz Afrike, gdje ih, ovakvih kakve jedemo, nije zapravo bilo sve do dvadesetog stoljeća.

Prema europskome, a bogme i američkom kulturnom iskustvu, banane potječu iz Konga, odakle ih je pred naše oči donio Tarzan. Iako nije izvjesno da se to može vidjeti i u jednom njegovom filmu ili stripu, prema našem vjerovanju Tarzan se, kako je to naučio od majmuna, hrani bananama.

Prizor Tarzanove čimpanze Čite, koja guli i zatim jede bananu, uz svoje veselo majmunsko glasanje, jedna je od onih popkulturnih pra-slika, kakva se, međutim, u stvarnosti nije mogla dogoditi. Čimpanze od banana dijeli nekoliko desetina tisuća kilometara i barem jedan ocean.

Carl von Linné​ rod jednosupnica iz porodice bananovki nazvao je musa, a banana koju obično jedemo je musa acuminata ili musa balbisiana. Obje vrste potječu iz jugoistočne Azije, odakle su se naknadno, uglavnom u kolonijalna vremena, proširile po svijetu, duž klimatskog pojasa u kome uspijevaju. Banana je, inače, jedna od povijesno prvih pripitomljenih voćki

Tek zahvaljujući Hollywoodu postala je moguća džungla u kojoj će se napušteni dječak socijalizirati među čimpanzama i hraniti bananama. Ali naše je povijesno i kulturno iskustvo u dvadesetom stoljeću u najvećoj mjeri holivudsko.

Desničari s nogometnih tribina već tridesetak godina imaju običaj da na teren na kojem ugledaju kakvog tamnoputog igrača afričkoga podrijetla ili prapodrijetla bacaju banane. Ta budalasta i infantilna navada, koja za cilj ima da ponizi i omalovaži crnog čovjeka i da ga prikaže kao majmuna, posljedica je neinformiranosti. Priličnije bi bilo Kineze gađati bananama, ali kako kad u Kini čimpanzi nema izvan zooloških vrtova?

Nije lako biti rasist, pogotovu u svijetu koji ne poznaje samo jednu, konzistentnu stvarnost, nego stvarnosti postoje barem tri: virtualna, mitološka i botanička. Mimo Tarzana, Crnci s bananama jedva da imaju više veze od Eskima.

Bananama se, istina, poslužila i Josephine Baker, američka i francuska plesačica i pjevačica, koja je skandalizirala ćudorednike i ćudoredare između dva rata. Već je 1929. posjetila Zagreb, prenoćila u Esplanadi, gdje ju je fotografirao Franjo Mosinger, ali ipak nije nastupila u svom najskandaloznijem kostimu, koji će ju proslaviti tokom tridesetih: gola u haljetku načinjenom od šesnaest banana.

Samosvijest Josephine Baker, način na koji se u vlastitu korist poigrala stereotipima, njezina superiornost pred rasističkom ruljom, onovremenom i ovovremenom, sve su to teme za neki budući feljton o tome što je u jednoj bezazlenoj voćki stvorilo toliki i takav simbolički naboj.

U našim su krajevima banane nakratko viđene u onih posljednjih nekoliko predratnih godina. Moric Gaon i Tolentino, trgovina kolonijalnom robom na veliko, u Sarajevu je, kako izvještava Jugoslavenski list, izložili su u “izlogu svojeg dućana divovski grozd plodova egzotična voća”, što će, kako je najavljivano, uskoro biti prodavan u svakoj sarajevskoj zelenari (kako se tamo nazivahu voćarnice, piljarnice, dućani s voćem i povrćem…), no do tog vremena će proći trideset uglavnom krvavih i gadnih godina, za kojih će nestati Morica Gaona i Tolentina, kao i skoro cijeloga njihova roda.

Banane će se tek 60-ih pojaviti u ovdašnjim voćarnicama te u njima uskoro postati i najprisutnije voće, kojeg ima baš u svako doba godine. I to im je, barem što se tiče starijeg i konzervativnijeg svijeta, bila i najveća mana.

Prema europskome, a bogme i američkom kulturnom iskustvu, banane potječu iz Konga, odakle ih je pred naše oči donio Tarzan. Iako nije izvjesno da se to može vidjeti i u jednom njegovom filmu ili stripu, prema našem vjerovanju Tarzan se, kako je to naučio od majmuna, hrani bananama

Još se 70-ih godina prošlog stoljeća živjelo i hranilo u skladu s kalendarima. Znalo se kad je vrijeme od jabuka i krušaka, kad od grožđa, a kad od jagoda i trešanja. Svaka je voćka i povrćka imala svoj stađun, te su se u skladu s tim stvarali dnevni jelovnici, koji su, naravno, imali mnogo šire kulturne, običajne i svjetonazorske reperkusije.

Bilo je to još uvijek doba od zimnice, kada su se u svakoj boljoj građanskoj kući kuhali kompoti i pekli džemovi, kiselio se kupus i u staklenkama se pripremale zimske salate i turšije u desetak različitih izvedbi.

Temeljni smisao tog zahvata nije bio da se uštedi novac, niti da se obitelj izbavi od predstojeće gladi, nego je smisao bio u tome da se izbjegne jednoličnost vremena u kojem ništa ne rađa i ne daje plodove.

I kako se vodilo računa o datumima kada se sprema zimnica, tako se, tokom godine, neprestano mislilo o tome kad je čemu vrijeme i kad što rađa. (Danas, osim za ljubitelje divljih šparoga i artičoka, skoro da je svejedno u kojem smo godišnjem dobu…)

Moglo bi se reći da je banana prva narušila diktat kalendara. I zato je među starijim svijetom omrzuta i sumnjičena.

Govorilo se da nije zdrava, da u njoj nema ničega osim škroba i da je – tako dođosmo i do hrvatske saborske teme – banana užasno skupa. Istina, još u sedamdesetima kila banana bila je barem duplo skuplja od kile onih sitnih i šugavih domaćih jabuka, ali čim se tržište globaliziralo i čim su, već osamdesetih, nakupci preplavili sve naše tržnice s tonama kalibriranog i bezukusnog uvoznog voća, cijena banana se najprije izjednačila s cijenom jabuka, a onda su od nekih doba banane došle jeftinije od jabuka.

Tih uvoznih, jednako krupnih, kao da ih je oblikovala ista štanc mašina, i jednako jarko crvenih, suncokretno žutih i Beneton zelenih, kao da ih je farbao isti pop-art slikar.

Ali i nakon toga jednako su banane ostale na lošem glasu. Sve dok polako nije počela izumirati borbena generacija naših djedova i baka, sve dok se nije raspao kult zimnice, a ljudi zaboravili živjeti u skladu s kalendarima. Danas, banana je socijalizirana među voćkama, ne razlikuje se od nekad sakrosanktne jabuke, jednako mila asketama i poguzijama, rasistima i antifašistima.

Bananama se, istina, poslužila i Josephine Baker, američka i francuska plesačica i pjevačica, koja je skandalizirala ćudorednike i ćudoredare između dva rata. Već je 1929. posjetila Zagreb, prenoćila u Esplanadi, gdje ju je fotografirao Franjo Mosinger, ali ipak nije nastupila u svom najskandaloznijem kostimu, koji će ju proslaviti tokom tridesetih: gola u haljetku načinjenom od šesnaest banana

Danas, kao i prije pedeset godina, banane uglavnom rastu tamo gdje ih nikada ranije nije bilo i uvoze se iz Latinske Amerike. Njihova cijena na svjetskom, kao i na lokalnim tržištima, važna je kao ekonomska i politička referenca.

Banane su kao nafta, samo ljepše i pitomije. I zbog nečeg – šaljivije. Nije to samo zbog Tarzana i majmunskih konotacija. Banana je zbog svoga specifičnog oblika i erotski simbol. Usto, ona je savršeno vajarsko djelo prirode. Njezinu grafičku upečatljivost i žutu ljepotu ovjekovječio je Andy Warhol.

Na kraju, banana je pojam iz lično moje definicije pojma nostalgije, koju sam dugo čuvao za neki esej o nostalgiji. Ali sam tako dugo odlagao pisanje tog još uvijek nenapisanog eseja da mi se definicija uščula pa je ne mogu u eseju koristiti: “Nostalgija je stanje u kojem čovjek vjeruje da banane nigdje nisu tako slatke kao u njegovom zavičaju. Ili kao što su bile u njegovoj mladosti.”

Nije lako zemlji čiji političari ni u dva po ponoći ne znaju što bi rekli o bananama.

(Prenosimo s autorova portala).

Svjedoci smo toga da je skupinama ljudi u hrvatskom društvu očito jako stalo da Istanbulska konvencija ne bude ratificirana a kurikularna reforma obrazovanja ne bude provedena. Ono što u tome čudi jesu osobna posvećenost protivljenju kakva postaje životnom misijom, štoviše opsesijom, potom pseudo argumenti koje pritom koriste eda bi uvjerili širu javnost u opasnosti od uništenja ”kršćanskih i obiteljskih vrijednosti“ te prostor koji su dobili u javnosti.

Da tkogod može misliti kako Istanbulska konvencija ili kurikularna reforma imaju svojih slabosti, dakako, nije sporno. Sporno je da o tim slabostima u javnosti ponajmanje govore stručnjaci, pravnici i pedagozi.

U medijima je rijetko naići na analizu što bi provedba Istanbulske konvencije doista značila za pravni sustav, odnosno za mijenjanje, prilagodbu i provedbu zakona.

U medijima je rijetko naići na analizu što bi provedba Istanbulske konvencije doista značila za pravni sustav, odnosno za mijenjanje, prilagodbu i provedbu zakona. A na tribinama i razgovorima o Konvenciji, čak i oni koji se zalažu za njezinu ratifikaciju, manje uspiju govoriti o doprinosu većoj prevenciji nasilja nad ženama i zaštitu onih koji su nasilje doživjeli, a više se moraju baviti obranom od napada na Konvenciju kao takvu

A na tribinama i razgovorima o Konvenciji, čak i oni koji se zalažu za njezinu ratifikaciju, manje uspiju govoriti o doprinosu većoj prevenciji nasilja nad ženama i zaštitu onih koji su nasilje doživjeli, a više se moraju baviti obranom od napada na Konvenciju kao takvu.

Pri čemu je apsurdno da argumenti koje napadači koriste uopće nisu utemeljeni u tekstu Konvencije, nego u izvantekstualnoj stvarnosti koju, ako doista postoji, ne razotkrivaju nego ju, zapravo, upozoravajući na njezinu prijeteću opasnost – sami kreiraju.

Prijeteću opasnost od promoviranja mijenjanja spola poput odjeće, vide i kritičari kurikularne reforme. Polazeći od toga da mlade ljude tretiraju kao objekte a ne subjekte odgoja i obrazovanja, oni ne napadaju pojedine izbore lektirnih tekstova zbog eksplicitnih i detaljnih opisa spolnih snošaja i među nemogućim partnerima kao pedagoški doista neprimjerene kako za mlade u razvoju, tako i za profesore koji bi ih morali moći tumačiti, nego nastoje nanovo definirati funkciju književnosti kao takve te ju optužiti za promoviranje pornografije i pedofilije.

A upozoravanje na opasnost počinje se širiti poput zarazne bolesti, pa ovih dana, primjerice, ljudi koji vjerojatno ni nisu pročitali tekst Konvencije, što ga svatko može naći na internetskim stranicama, tumače ”neukom puku“ kako tamo piše da svatko može odabrati spol koji želi biti te da će ga ljudi, prema Konvenciji, moći mijenjati prema prigodi i interesu.

Jedan svećenik je nedavno čak napisao u Slobodnoj Dalmaciji da će onda možda koja žena promijeniti spol samo da bi postala papom! A to da bi žena, da i ne promjeni spol, mogla biti papa valjda je po sebi već skandalozno!

Takve interpretacije bi u svojoj apsurdnosti bile smiješne kada ne bi bila zabrinjavajuća činjenica da im mediji daju prostora te da vjerojatno ima ljudi koji tim interpretacijama vjeruju samo zato jer ih brane oni kojima oni sami pridaju autoritet.

Interpretacije koje u ratifikaciji Istanbulske konvencije vide opasnost bi u svojoj apsurdnosti bile smiješne kada ne bi bila zabrinjavajuća činjenica da im mediji daju prostora te da vjerojatno ima ljudi koji tim interpretacijama vjeruju samo zato jer ih brane oni kojima oni sami pridaju autoritet

Kada pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije dođe na dnevni red Sabora za pretpostaviti je da je odluka uvjetovana nekolikim faktorima: pritiskom Europske unije, pritiskom podijeljene javnosti, a onda, svakako ne manje, i činjenicom da bi provedba Konvencije, kako procjenjuju, koštala proračun oko milijun i pol kuna godišnje.

Najgore što se može dogoditi je postavljanje ograda u provedbi Konvencije. Upravo one koje države smiju postaviti tiču se onoga u čemu Konvencija ponajviše može pridonijeti prevenciji nasilja nad ženama i zaštiti onih koji su nasilje doživjeli.

Jasno definiranje rodno uvjetovanog nasilja, pravo izricanja kaznenih (a ne prekršajnih) sankcija za psihičko nasilje, zaštita žena koje su pretrpjele nasilje a da ne moraju napustiti svoj dom, naknade štete žrtvama – samo su neke od njih.

No, možda bi još gore od toga bilo sazivanje referenduma oko pitanja ratifikacije Konvencije.

To bi omogućilo, čini mi se, još veće širenje zavjereničke psihopatologije. Iza opiranja ratifikaciji, kao i kurikularnoj reformi obrazovanja, ne stoji ponajprije borba za ”obiteljske i kršćanske vrijednosti“ – njih nitko i nikakva institucija ne može osporiti ukoliko ih ljudi definiraju za sebe i prihvate – nego, naprosto, strah.

A taj se strah hrani teorijama zavjere koje su pokušaj tumačenja krajnjeg uzroka važnog društvenog događaja kao dijela zlokobnog plana smišljenog od strane tajnog udruženja moćnih pojedinaca i organizacija.

Misliti da iza UN-a stoji nekakav lobij homoseksualaca koji hoće pokoriti svijet i prisilno smanjiti broj stanovnika, a da iza Istanbulske konvencije i kurikularne reforme stoji zavjera onih koji hoće proglasiti fluidnost funkcija spolnosti te time izvršiti napad na Crkvu i uništiti kršćansku antropologiju, pa samim time i kršćanstvo, znači pripadati logici takve moguće zavjere.

Sazivanje referenduma oko pitanja ratifikacije Konvencije omogućilo bi, čini mi se, još veće širenje zavjereničke psihopatologije. Iza opiranja ratifikaciji, kao i kurikularnoj reformi obrazovanja, ne stoji ponajprije borba za ”obiteljske i kršćanske vrijednosti“ – njih nitko i nikakva institucija ne može osporiti ukoliko ih ljudi definiraju za sebe i prihvate – nego, naprosto, strah

Pristati na argumente zavjerenika i njihovih protivnika znači i sami pripadati istoj psihopatologiji.

Doista, čini se da se problemima oko ratifikacije Istanbulske konvencije i provedbe kurikularne reforme zapravo i ne bi trebali baviti pravnici i pedagozi, nego psihijatri.

No, čak i patološka objašnjenja nisu dostatna jer stvarnost nadilazi problem paranoidnih manjina. Ono što je zabrinjavajuće jest da teorije zavjere šire javno nepovjerenje i narušavaju demokratsku raspravu preusmjeravanjem pozornosti od važnih znanstvenih, političkih i društvenih pitanja.

Neupitno je da javnost od svojih vlada treba aktivno zahtijevati istinite i transparentne informacije te bi ponuđena objašnjenja trebala biti dočekana sa zdravom dozom skepticizma.

A ovo teorije zavjera ne nude. Veliki Brat nas gleda samo ako mu to dopustimo.

Tihana Tomičić

Hej vi, ljevičari, hoćete li nas barem sad podržati, vikao je jedan od HDZ-ovaca za jednim zastupnikom SDP-a u Saboru u četvrtak, nakon što je premijer Andrej Plenković najavio da će HDZ u proceduru ipak uputiti Istanbulsku konvenciju. I hoće – za Istanbulsku konvenciju zajedno će glasati i SDP, i GLAS, i IDS, i dobar dio Mosta, i manjinci.

Naravno, ne i Bruna Esih, Culej, Glasnović, Zekanović i ostala ekipa s krajnje desnice. Ali ni jedan dio HDZ-ovaca.

Ovo će biti prvi put da će se klub HDZ-a razići na glasanju o nekom dokumentu (osim kad su se nedavno na tajnom glasanju o Povjerenstvu za sukob interesa neki pravili ludi, ali tada se glasalo tajno, pa HDZ-ova interna ”policija” ništa nije mogla).

Dakle, imat ćemo pred sobom zametak jedne nove suradnje, o kojoj se već nekoliko godina govori u teoriji po kojoj je Plenković kao briselski pouzdanik zajedno s Davorom Bernardićem kao beskrvnim ljevičarom, montiran kao odlična zamjena za konfliktnog Tomislava Karamarka koji je tadašnje društvene sukobe uspješno produbljivao u ”suradnji” sa Zoranom Milanovićem u danima kad su na hrvatskim ulicama bile plinske boce

Za one koji slabije poznaju odnose snaga u Saboru, treba reći da Plenkoviću zbog takvog glasanja neće pasti tanka većina, niti on, niti Vlada. Jer će dobiti glasove onih koji cijeli vrijeme zagovaraju Istanbulsku konvenciju, dakle cijele lijeve oporbe.

Ali neće dobiti glasove svih svojih zastupnika. Dapače, društvene mreže gore zbog napada desničara na Plenkovića zbog ove odluke, a glavni argument razgoropađenih konzervativaca, uključujući i Brunu Esih i ostale desničarske dušebrižnike koji se sada brinu kako će HDZ preživjeti ovu krizu, jest da HDZ time izdaje svoje biračko tijelo.

U svakom slučaju, SDP neće pokušati na glasanju biti suzdržan niti opstruirati donošenje Istanbulske konvencije, mada bi iz taktičkih dnevnopolitičkih razloga mogao Plenkoviću rušiti većinu za taj dokument.

Oni će ostati konstruktivna oporba i stranka dosljedna obrani prava žena i borbi protiv nasilja, kažu. Faktički, to znači da će u Saboru svi osim krajnje desnice i dijela HDZ-a biti za Istanbulsku konvenciju.

U prijevodu, Istanbulska konvencija jest – velika koalicija.

Da je htio, SDP je to mogao rušiti. Ali neće. Dakle, imat ćemo pred sobom zametak jedne nove suradnje, o kojoj se već nekoliko godina govori u teoriji po kojoj je Plenković kao briselski pouzdanik zajedno s Davorom Bernardićem kao beskrvnim ljevičarom, montiran kao odlična zamjena za konfliktnog Tomislava Karamarka koji je tadašnje društvene sukobe uspješno produbljivao u ”suradnji” sa Zoranom Milanovićem u danima kad su na hrvatskim ulicama bile plinske boce.

Hej vi, ljevičari, hoćete li nas barem sad podržati, vikao je jedan od HDZ-ovaca za jednim zastupnikom SDP-a u Saboru u četvrtak, nakon što je premijer Andrej Plenković najavio da će HDZ u proceduru ipak uputiti Istanbulsku konvenciju. I hoće – za Istanbulsku konvenciju zajedno će glasati i SDP, i GLAS, i IDS, i dobar dio Mosta, i manjinci

A sada, sada je sve drugačije, dječaci koračaju s tranzistorom na uhu. Možemo zamisliti život u ritmu muzike za ples. Odnosno, možemo sve lakše zamisliti beskonfliktno društvo u kojem Plenković i Bernardić, HDZ i SDP, surađuju jednako kao Merkelica i SPD u Njemačkoj.

Aktualni premijer ima sve osobine takvoga ”velikokoalicijskog lidera”, uostalom za njegovoga mandata možda dočekamo čak i kurikularnu reformu, HDZ s njim gubi oštre zube, a Bernardić ima previše problema u stranci da se ne bi hvatao za svakakve slamke spasa.

Ali, ako ništa drugo, zabavno je gledati kako se zakleti desničari sada upinju da HDZ spase od grijeha skretanja ulijevo zbog Istanbulske konvencije. Esih ima tikove, Culej gasi tv, a Glasnović je valjda već krenuo kući po oružje.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Tko je ubio Zvonka Bušića? Ja nisam, jer nisam ni cinik ni domoljub koji konzumira Dujmovićeve kolumne i knjige, a Bušića su ”ubili” cinici i domoljubi. Čulo se to prilikom predstavljanja originalne ideje Dujmovića da zaradi ne baš male pare: tako što će ”pravim Hrvatima” progovoriti kao alter ego Zvonka Bušića i optuživati nepoćudne da su krivi za smrt ”heroja” Bušića, da je metak koji si opalio u glavu ”šamar svima nama”.

Knjiga “Tko je ubio Zvonka Bušića?” autora Tihomira Dujmovića, koja je nastala istodobno s radom na istoimenoj predstavi, promovirana je 8. ožujka 2018. u dvorani Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu gdje se, kako je uobičajeno za trajanja službe zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, lansira i izlaže kojekakvi nacionalistički šund. Djelo su uz autora predstavili novinar i publicist Milan Ivkošić te mlada hercegbosanska analitička ”neokonzervativna zvijezda” Marijan Knezović.

Kako i priliči, ceremonija adoracije Zvonka Bušića nije mogla proći bez blagoslova Kolinde Grabar-Kitarović s obzirom na to da joj je Dujmović najdraži novinar.

I super mi je kada Milan Ivkošić kaže da je Zvonko Bušić ”stavio znak jednakosti između sebe i Hrvatske” i da je ”u tom znaku otišao u nebo”. Veličanstveno mi je i kada Dujmović ističe da nas Bušić uči ”kako se boriti za Hrvatsku do kraja”. Jer ispada po kazivanju tih vrlih domoljuba da se valja boriti tako da si sprašiš metak u tintaru ili da popiješ otrov u sudnici

Promocija knjige je i reklama za predstavu kojom Dujmović afirmira člana obitelji u usponu i kreće u turneju. Scensku adaptaciju predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića” potpisuje Robert Kurbaša, koji nastupa u ulogama Zvonka Bušića i novinara, dok se u ulozi Julienne Bušić izmjenjuju Ana Vilenica i Lucija Dujmović. Praizvedba  je održana u petak 9. ožujka 2018. u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka.

”Priča je to o idealizmu kojeg više nema” kaže Dujmović koji medije koji nisu prepoznali mučeništvo Bušića kao vrhunaravnu stvar naziva ”prokletima” i ”jugoslavenskima”. O idealizmu koji su promovirali Franjo Tuđman, Slobodan Praljak i, na nedostižnim visinama, Zvonko Bušić je, dakle, riječ.

I super mi je kada Milan Ivkošić kaže da je Zvonko Bušić ”stavio znak jednakosti između sebe i Hrvatske” i da je ”u tom znaku otišao u nebo”. Veličanstveno mi je i kada Dujmović ističe da nas Bušić uči ”kako se boriti za Hrvatsku do kraja”. Jer ispada po kazivanju tih vrlih domoljuba da se valja boriti tako da si sprašiš metak u tintaru ili da popiješ otrov u sudnici.

Vrhunski mi je kada Dujmović vidi Hrvatsku kao ”božanstvo”.

Ne moram zaista više sebe braniti niti opravdavati kada kažem da u hrvatskoj živi fašizam. Fašisti daju najbolje argumente za tu tvrdnju. Pritom se pozivaju na Boga i zazivaju Božju pomoć, a propagiraju samoubojstvo kao uzvišen način dokazivanja ljubavi i sebedarja.

”Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”, rekao je Dražen Budiša na dan Bušićeva samoubojstva i dodao je kako je ”očito sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje bilo lakše nego izdržavati hrvatsku zbilju”.

Naš problem je u tome što politiku, od one državne koju diktira Grabar-Kitarović do crkvene koju nameće Josip Bozanić, kućepazitelj ”Crkve u Hrvata”, žele oblikovati oni koji bi 1941. išli u ustaše, a 2018. ustaštvo rehabilitirali, makar u pločama i grbovima, makar u metodama i političkoj filozofiji

Zvonko Bušić je bio idealist, ali i terorist. Otmica zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin, jest čin terorizma, ali i nevjerojatno idiotski plan.

Može li Bušićev ”idealizam” umanjiti činjenicu da je zastrašivao putnike s eksplozivom oko struka (oni nisu znali da je eksploziv bio lažan), te da je zbog bombe koju je postavio u pretincu newyorške podzemne željeznice poginuo policajac dok je još troje ranjeno prilikom pokušaja deaktiviranja? U to mogu vjerovati samo nacionalistički fanatici kao što je Tihomir Dujmović.

No, polako, je li Dujmović samo nacionalistički fanatik ili netko tko živi od prodaje nacionalističkog šunda nacionalističkim fanaticima?

To nije moj problem, to je problem onih koji će konzumirati takav ekstremno desni šund. To je, naravno, i problem Kolinde Grabar-Kitarović kojoj Milan Ivkošić tepa da je po pljesku koji dobiva od nacionalističkih fanatika u crkvenim prostorijama jasno da će pobijediti i na idućim predsjedničkim izborima.

Što bi to bio moj problem? Moj i naš problem, ako baš hoćete, jer se to tiče i vas koji pratite ovu kolumnu već gotovo 23 godine, a od listopada 2013. na ovome portalu, naša nevolja je u tome što se jednog nacionalističkog euforičara, osuđenog za terorizam, opet pretvara u heroja i što iza toga stoji šefica države i Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj.

Problem je poruka koja se šalje da je nasilje dobro, pa i kada se čini protiv samoga sebe, i što je ta odobrena i od Kolinde Grabar-Kitarović i od kardinala Josipa Bozanića.

Problem je što se o domovini govori kao da je božanstvo, a to je dokaz fašizma, što se propagira mit, a ne povijest, što se autor i predstavljači, kao i crkveni sponzori, trse da nas uvjere kako smo dužni ”spustiti glavu od srama” i da smo svi mi ”moralne ruševine”.

Može li Bušićev ”idealizam” umanjiti činjenicu da je zastrašivao putnike s eksplozivom oko struka (oni nisu znali da je eksploziv bio lažan), te da je zbog bombe koju je postavio u pretincu newyorške podzemne željeznice poginuo policajac dok je još troje ranjeno prilikom pokušaja deaktiviranja? U to mogu vjerovati samo nacionalistički fanatici kao što je Tihomir Dujmović

Problem je što Ivkošić kaže da je Bušića ubila domovina koja nije mogla podnijeti toliko (Bušićeve) ljubavi!

I na to ne smijemo pristati: jer Bušićev ”idealizam” ne smije postati model za mlađe generacije: nacionalistička propaganda, destrukcija i nasilje nisu model ni za koga, a istina je da su Tihomir Dujmović, Milan Ivkošić, Kolinda Grabar-Kitarović i Josip Bozanić manipulatori i uzurpatori istinskog patriotizma.

Bruno Bušić nije bio samo idealist, bio je i politički fanatik, naopaka proustaška hercegovačka budala koja je ubila američkog policajca i otela i do Europe, zajedno sa suprugom i pajdašima, odvela američki putnički zrakoplov.

Kaže: ”Za lažne bombe u zrakoplovu nitko nije znao osim mene. Čak ni moji pomagači. Nisam se htio dovesti u situaciju da netko od njih, u panici ili lošoj procjeni, aktivira eksploziv te pobije putnike i sebe (Jutarnji.hr, 6. 11. 2010., novinaru Igoru Alborghettiju) i nastavlja: ”Mi smo željeli otmicom aviona pokazati kakvo je stanje u Jugoslaviji. To je bila politička akcija idealista, fanatika, separatista, ali ne terorista i ubojica (…) U svijetu se danas svjetonazori nameću silom oružja. Nema više one tradicije Sokratova dijaloga. Nestala je. Ako bilo tko u svijetu, bez obzira na to radi li se o narodu ili vjeri, želi svoje vrijednosti nametati snagom šake ili masovnošću, što ću ja misliti?”

Zvonko Bušić jednostavno je prolupao, kao i Praljak. Nema tu idealizma. To su bila, nažalost, psihička bolesna stanja.

Bušić je bio zanesenjak i kaže da bi 1941. završio u ustašama da je imao 18 godina. Točno je, 2010. je govorio kako ustaše ne bi više bile njegov izbor.

Naš problem je u tome što politiku, od one državne koju diktira Grabar-Kitarović do crkvene koju nameće Bozanić, kućepazitelj ”Crkve u Hrvata”, žele oblikovati oni koji bi 1941. išli u ustaše, a 2018. ustaštvo rehabilitirali, makar u pločama i grbovima, makar u metodama i političkoj filozofiji, makar na sastancima Plenkovićeva vijeća ili na misama za Stepinca.

Istina je da su Tihomir Dujmović, Milan Ivkošić, Kolinda Grabar-Kitarović i Josip Bozanić manipulatori i uzurpatori istinskog patriotizma

Zvonkom Bušićem, kao i Slobodanom Praljkom ne kanim se baviti. Prvi je, smatram, platio dovoljnu kaznu s 32 godine provedene u zatvoru i zabranom  povratka u SAD. Drugi je otišao u povijest kao osuđeni ratni zločinac. Završena priča.

Teolog sam i kršćanin: samoubojstva nisu preporučljiva rješenja.

A to što Tihomir Dujmović kani zarađivati na uvjeravanju da smo svi mi koji ne misle kao on ”prokleti” te da se Hrvatsku voli samodestrukcijom smatram ordinarnom svinjarijom.

Svinjarija koja me, dolazeći od Dujmovića, uopće ne iznenađuje.

Ali bi hrvatske građane i profesionalne hrvatske medijske redakcije, kojima ne smije biti do nasilja niti do mitologiziranja povijesti, trebale pozivati na oprez.

– Mi smo za demokratsku Europu, ali bez Srba, Židova, ljevičara i Istanbulske konvencije!

Kardinal Karl Lehmann

U nedjelju 11. ožujka, u svom domu u Mainzu preminuo je umirovljeni biskup Biskupije Mainz kardinal Karl Lehmann, u 81. godini života, nakon što je u rujnu 2017. godine pretrpio moždani udar. Rođen je 16. svibnja 1936. u gradu Sigmaringenu kao sin Karla Lehmanna, učitelja u pučkoj školi, i njegove supruge Margarete.

Godine 1955. započeo je svoju svećeničku formaciju. Prvo vrijeme svojeg djelovanja proveo je uz isusovačkog teologa Karla Rahnera čiji je bio pomoćnik prije i tijekom Drugoga vatikanskog sabora, a kasnije i na sveučilištima u Münsteru i Münchenu.

Samo godinu dana nakon doktorata iz teologije 1968. godine, Lehmann je postao profesor teologije. Potporu za svoju kandidaturu dobio je od teologa Josepha Ratzingera. Najprije je poučavao u Mainzu, a zatim u Freiburgu; među njegovim studentima bio je i sadašnji njemački kardinal Gerhard Ludwig Müller.

Drugi dio djelovanja kardinala Lehmanna započeo je 1983. godine kada je imenovan za biskupa Mainza, gdje je ostao sve do 2016. godine. Posebno je značajnu ulogu imao za Crkvu u Njemačkoj, ali i opću Crkvu kao predsjednik Njemačke biskupske konferencije od 1987. do 2008. godine.

U raspravi o savjetovanju trudnica u teškoćama, kardinal je imao različito mišljenje od Rima; u raspravi o azilu za imigrante i drugim predmetima, nije se bojao sučeliti s državom

U raspravi o savjetovanju trudnica u teškoćama, kardinal je imao različito mišljenje od Rima; u raspravi o azilu za imigrante i drugim predmetima, nije se bojao sučeliti s državom.

Pismu koje je napisao zajedno s biskupima Oskarom Saierom iz Freiburga i Walterom Kasperom iz Stuttgarta o stavovima koje treba zauzeti prema rastavljenima i ponovo vjenčanima, i u kojem su tražili da se dopusti u pojedinačnim slučajevima, podrobno razjašnjenima, nekim rastavljenima i ponovo vjenčanima, primati pričest, usprotivio se tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger.

Na svim područjima svojega djelovanja poput ekumenizma i ostalim, kardinal Lehmann je težio prema integraciji. Bio je član Kongregacije za nauke vjere od 1988. do 1998. godine i Kongregacije za Istočne Crkve, kao i Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana i Papinskog vijeća za društvene komunikacije, a tijekom Biskupske sinode za Europu 1991. godine bio je poseban tajnik.

Sveti papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 2001. godine, te je sudjelovao na konklavama u izboru pape Benedikta XVI. 2005. godine, i pape Franje 2013. godine.

Bio je povezan s Hrvatima, poglavito preko sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina sa sjedištem u Sarajevu, koje su bile kućanice u njegovu domu u Mainzu, a živo se zanimao za stanje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Tražio je da se dopusti u pojedinačnim slučajevima, podrobno razjašnjenima, nekim rastavljenima i ponovo vjenčanima, primati pričest

To je posebno bilo vidljivo početkom lipnja 2016., kada je u Mainzu primio dušobrižnike hrvatskih katoličkih misija, koje djeluju u biskupiji Mainz, a koji su mu u toj prigodi uručili sliku – ulje na platnu hrvatskoga akademskog slikara iz Zagreba Vladimira Blažanovića.

Slika predstavlja vrlo uspjeli portret kardinala Lehmanna, a mišljena je kao dar hrvatskih dušobrižnika biskupu kardinalu dr. dr. Karlu Lehmannu u povodu njegova odlaska u mirovinu, odnosno u povodu njegova 80. rođendana.

”Kod Hrvata naročito cijenim visoko cijenim njihovu vjersku snagu i smisao za zajedništvo, ljubav prema vlastitom vjerskom blagu i spremnost na uzajamno pomaganje. To sam na poseban način doživio za vrijeme rata, gotovo kao čudo. Nadam se da to u uvjetima našeg sekulariziranog društva neće oslabjeti i nestati”, kazao je kardinal Lehmann u razgovoru za ”Živu zajednicu” 2009. godine.

(IKA)

Srećko Puntarić

Teško je našem poreznom obvezniku: kriješti Agrokor, reforme paraju uši. Dobar je Felix.

Ivica Grčar

Iz ZAMP-a su me prošli tjedan uvjeravali da sam član Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava, pa da zbog toga moram pribaviti potvrdu Porezne uprave da sam ”u tzv. RPO”, jer da je ”od 01. siječnja 2017. godine na snazi zakon po kojem i autorski honorari, osim poreza, podliježu i obustavi doprinosa za zdravstveno osiguranje i mirovinsko”.

Od subote 26. travnja 2014. godine, međutim, nisam član Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava.

A od tog travnja iste 2014. godine pišem i objavljujem u prekarijatu, odnosno isključivo besplatno – odbijam autorske honorare.

Sustav kolektivne zaštite autorskih prava, unatoč svim nedostacima, jedino je rješenje u uvjetima u kojima je autoru kao pojedincu praktično nemoguće u Hrvatskoj zaštititi svoja autorska prava

Jednostavno, ono što pišem i objavljujem nitko neće plaćati, a ono što bi mi isplatitelji u Hrvatskoj platili da napišem, ja odbijam napisati.

Nakon što sam odbio honorare iz ZAMP-a mi je stigla poruka da razmislim ”jer da sam i počasni član Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava”, a da ”na kontu stoji neisplaćen paušal za 2013., 2014, 2015, 2016, a sad će uskoro biti i za 2017. godinu”.

E, to da sam počasni član Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava zbilja nisam znao. Nitko me nikada nije ni pitao hoću li biti počasni član, a bogme nisam nikada ni dobio obavijest da sam ”izabran za počasnog člana”.

Nekako sam uspio uvjeriti ljude u ZAMP-u da ne želim ”isplatu paušala za 2013., 2014, 2015, 2016, odskora i za 2017. godinu”. Jako su se tome čudili. Nije da mi novac ne treba, ali da pristanem, u ”paketu” bi bilo previše toga na što više ne želim pristajati.

Nakon prepiske sa ZAMP-om obavijestio sam Ogranak slobodnih novinara (iz kojeg, koliko znam, još nisam isključen) da su me bez mojeg znanja i pristanka u Društvu za zaštitu novinarskih autorskih prava evidentirali kao počasnog člana.

Novinari koji su se lišili novinarskih autorskih prava ne bi trebali isplaćivati sami sebi naknade za koje su u ugovorima o radu potpisali da su od poslodavca i time umanjivati isplate novinarima koji su ustrajali u tome da su neovisni i koji se nisu lišili autorskih prava

I na to je stigao brzi odgovor uvrijeđenog člana Predsjedništva Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava da sam demanti ”poslao na pogrešnu adresu” (Ogranak slobodnih novinara) te da ”sve svoje nedoumice i nesporazume rješavam sa sadašnjom administracijom Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava”.

Nije mi ni na kraj pameti, nisam se nikada izabrao za počasnog člana niti sam do ”dojave” iz ZAMP-a znao da sam počasni član. Bitno je da se zna da nemam nikakve veze s Društvom za zaštitu novinarskih autorskih prava od subote 26. travnja 2014. godine, a kada to objavim kolegicama i kolegama u Ogranku slobodnih novinara, onda je to objavljena informacija.

U subotu 26. travnja 2014. godine podnio sam ostavku na dužnost predsjednika Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava i jasno naglasio da se ograđujem od svih daljnjih postupaka i odluka (što je podrazumijevalo i da sam istupio iz članstva).

Neposredno prije moje ostavke iz Styrije su dopisom zahtijevali da Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava umjesto novinarima isplati Styriji novac prikupljen u sustavu kolektivne zaštite novinarskih autorskih prava, jer su novinari zaposleni u Styriji ugovorima o radu prenijeli prava iskorištavanja svojih novinarskih autorskih priloga na (poslodavca) Styriju.

Državni zavod za intelektualno vlasništvo u inspekcijskom nadzoru trebao bi utvrditi ima li uvjete za licenciju Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava ako isplaćuje više od 90 posto naknada novinarima koji nisu nositelji autorskih prava

No, kada je nakon moje ostavke za predsjednicu Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava izabrana Božica Babić iz Styrijinog Poslovnog dnevnika, zahtjevi za isplatu naknada Styriji umjesto novinarima su naglo prestali i do danas kao da ih nikada nije ni bilo.

Bio sam jedan od suosnivača Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava. Izvorno je bilo zamišljeno da i novinari kroz sustav kolektivne zaštite autorskih prava participiraju u zaštiti svojih autorskih prava i ostvarivanju prava na autorske naknada slično kao i glazbenici, filmski djelatnici, književnici i ostali autori.

Sustav kolektivne zaštite autorskih prava, unatoč svim nedostacima, jedino je rješenje u uvjetima u kojima je autoru kao pojedincu praktično nemoguće u Hrvatskoj zaštititi svoja autorska prava.

Odmah kod pisanja Statuta Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava, još prije osnivanja, trebao sam napisati da članovi Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava mogu biti samo novinari nositelji novinarskih autorskih prava, a da novinari koji su se lišili novinarskih autorskih prava i prenijeli ih na poslodavce, primjerice Styriju, mogu biti samo pridruženi članovi Društva bez prava glasa.

Pokušao sam nakon dopisa iz Styrije otvoriti raspravu na Predsjedništvu Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava o tome mogu li uopće biti članovi Predsjedništva kolegice iz Styrije (Babić, Šunjerga i Mijić Wisner), kao i o tome da treba donijeti odluke o promjeni dotadašnjeg načina raspodjele autorskih naknada kako više u većini te naknade ne bi dobivale osobe koje su se lišile autorskih prava i prenijele ih na poslodavce, a ni osobe koje zapravo i ne isporučuju novinarske autorske priloge nego ”obične dnevne informacije” (zakonska definicija).

Bio sam jedan od suosnivača Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava. Izvorno je bilo zamišljeno da i novinari kroz sustav kolektivne zaštite autorskih prava participiraju u zaštiti svojih autorskih prava i ostvarivanju prava na autorske naknada slično kao i glazbenici, filmski djelatnici, književnici i ostali autori

Time sam se izložio bijesu dijela tadašnjeg Predsjedništva Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava.

I sve dok me nisu prošli tjedan informirali iz ZAMP-a da sam, navodno, izabran za počasnog člana Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava (bez mojeg znanja i pristanka), smatrao sam da od 2014. godine nemam nikakve veze s tom udrugom.

Mišljenja sam da novinari koji su se lišili novinarskih autorskih prava ne bi trebali isplaćivati sami sebi naknade za koje su u ugovorima o radu potpisali da pripadaju poslodavcima i time umanjivati isplate novinarima koji se ugovorima o radu nisu lišili svojih autorskih prava.

Mislim i da bi Državni zavod za intelektualno vlasništvo u inspekcijskom nadzoru trebao utvrditi ima li uvjete za licenciju Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava ako isplaćuje više od 90 posto naknada novinarima koji nisu nositelji autorskih prava.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.

Davor Ivo Stier

Premijer Andrej Plenković kratko je, uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a na kojoj se očekivala rasprava o Istanbulskoj konvenciji, prokomentirao da nema pojma za pismo svog političkog tajnika Davora Ive Stiera, u kojem ga je ovaj oštro napao.

No, već je duže vrijeme evidentno kako između Plenkovića i Stiera nešto ne štima te kako politički tajnik nije najsretniji kako njegov stranački šef vodi stranku i Vladu. Izvukli smo kratku kronologiju zahlađenja odnosa između Plenkovića i Stiera.

1. Plenković i Stier skupa preuzeli vlast u stranci…

Nakon pada Vlade prvog potpredsjednika i šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, tadašnji europski zastupnici HDZ-a Andrej Plenković i Davor Ivo Stier nastupali su zajedno u pohodu na ključne pozicije u stranci. Upravo je Stier bio Plenkovićev glasnogovornik u izborima u stranci na kojima je bio jedini kandidat te je kasnije postao predsjednik HDZ-a.

2. …pa onda i državi

Ubrzo je HDZ na čelu s Plenkovićem pobijedio na izborima te formirao koalicijsku Vladu s Mostom. Stier je za svoju lojalnost Plenkoviću nagrađen pozicijom potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova.

3. Stier se pobunio zbog raspada koalicije s Mostom

Nakon što je Plenković raskinuo koaliciju s Mostom, Stier je kazao kako je “gradio tu koaliciju HDZ-a i Mosta” te kako mu je “dosta žao što nije uspjela”. Rekao je kako je smatrao da bi u situaciji u kakva je tada bila najpoštenije bilo ići na nove izbore.

4. Plenković ga je tada nazvao oportunistom

Na odgovor Stier nije morao dugo čekati – premijer Plenković je do tada najotvoreniji krizirao Stiera. “Ja mogu biti oportunist, pa reći nešto slično što je rekao Davor: ‘Ajmo mi brzo, u drugom krugu lokalnih na nove parlamentarne izbore pa ćemo mi dobiti još jedan, dva ili tri mandata više’. To može biti oportunistička logika”. Rekao je i kako je “njegova logika puno veća”, jer se kao premijer brine o ključnim problemima u zemlji.

5. Stier podnosi ostavku na dužnosti u Vladi

Nakon što je HDZ uspio presložiti saborsku većinu i dogovorio koaliciju s HNS-om u lipnju, Davor Ivo Stier podnio je ostavku na sve dužnosti u Vladi. Poručio je tada kako je u novoj konstelaciji snaga potrebno jačati demokršćansku opciju u neposrednom kontaktu s građanima te kako je njegova procjena da to najbolje može učiniti kao politički tajnik HDZ-a i zastupnik. Stier je tada najavio kako je vrijeme da uvedu načelo jedan član jedan glas u stranci.

6. Plenković je probao marginalizirati Stiera

Premda se moglo očekivati da će kao politički tajnik i čovjek koji je najavio veći angažman u stranci upravo Stier pisati novi statut stranke, to se nije dogodilo. Pisanje novog statuta HDZ-a, Plenković je povjerio Karlu Ressleru, svom bliskom suradniku, 28-godišnjem posinku Vladimira Šeksa.

7. Stier napao Plenkovića zbog Istanbulske konvencije

Politički tajnik HDZ-a u je iz Argentine, gdje je otputovao kao član delegacije predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, poslao pismo članovima Predsjedništva HDZ-a kojim je žestoko napao premijera Plenkovića. Naime, u ponedjeljak se održala sjednica Predsjedništva HDZ-a na kojoj je bilo riječi i o ratifikaciji Istanbulske konvencije, što premijer podržava.

“Utoliko su doista uvredljivi i potpuno deplasirani pokušaji da se imputira protivnicima Istanbulske konvencije da su protiv nje jer je nisu pročitali ili nisu dovoljno pametni te je nisu razumjeli. Odraz totalitarnog mentaliteta su također napadi na protivnike ratifikacije Istanbulske konvencije kao ljude koji su za nasilje, protiv žena, retrogradni, itd.”, napisao je Stier.

Stiera je u ponedjeljak zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović pozvao da se vrati iz Argentine i na sjednici Predsjedništva HDZ-a urigira da se stopira podrška te stranke Istanbulskoj konvenciji.

8. Premijer pokušava banalizirati ovaj Stierov napad

Premijer Plenković se ne slaže sa svojim političkim tajnikom i ne vidi problem u ratifikaciji Istanbulske konvencije. Ranije u ponedjeljak tako poručio kako u Istanbulskoj nema rodne ideologije i da oni koji tvrde suprotno ne razumiju bit. Ratifikacija Konvencije koju mnogi desničari smatraju spornom trebala bi se u saborskoj proceduri naći ubrzo. Naime, premijer Plenković je krajem prošlog tjedna kazao kako će Konvencija za tjedan ili dva biti na Vladi.

Stierov napad premijer Plenković komentirao je ovako: “Nemam pojma, nisam ni znao da je otišao u Argentinu, da mi se javio rekao bih mu da se vrati”.

(Prenosimo s portala Telegram).

(Opaska uredništva: zbog bolesti autora ponavljamo raniju kolumnu).

Na bojišnici kod Saarburga, na njemačko-francuskoj granici, u Prvom svjetskom ratu snimljena je fotografija na kojoj se usred polja vidi visoko kameno postolje, a na njemu kip čovjeka ruku podignutih u zrak. Izgleda kao čovjek koji se predaje. Ali, to nije bilo koji čovjek. Po krpi privezanoj oko bokova u golom čovjeku prepoznajemo Isusa Krista. Na staroj se fotografiji naziru i čavli koji vire iz probodenih nadlanica, a premda mu lice gleda na drugu stranu, pa se vidi je li na njemu izraz agonije ili smirenosti u smrti, čovjek kojeg prikazuje ovaj kip usred pustog polja nesumnjivo je živ.

Što više gledam fotografiju, sve mi je jasnije zašto ju je bečki književnik, pjesnik i novinar Karl Kraus 1926. godine objavio na kraju jednog od izdanja svoje knjige “Posljednji dani čovječanstva”. I čestitam Josipu Panduriću, uredniku nedavno objavljenog prvog hrvatskog izdanja te knjige, što je Krausov postupak ponovio, a knjigu i inače opremio brojnim vrlo korisnim opaskama

On uspravno stoji, a visoko podignute ruke mogu se tumačiti i kao znak predaje, ali isto tako i nadmoći kojom netko tko se smrti ne boji zaustavlja silu, ma kakva ona bila, koja ide prema njemu.

Naime, raspelu usred pustog polja nedostaje križ. Drvo na kojem je Isus bio razapet raznijela je granata, čudesno ne oštetivši nijedan prst Raspetog.

Što više gledam fotografiju, sve mi je jasnije zašto ju je bečki književnik, pjesnik i novinar Karl Kraus 1926. godine objavio na kraju jednog od izdanja svoje knjige “Posljednji dani čovječanstva”. I čestitam Josipu Panduriću, uredniku nedavno objavljenog prvog hrvatskog izdanja te knjige, što je Krausov postupak ponovio, a knjigu i inače opremio brojnim vrlo korisnim opaskama.

U europskoj i svjetskoj povijesti, književnoj i općoj, Kraus je poseban slučaj i iznimka. Bio je nenadmašan stilist, vladar riječi i svog materinjeg njemačkog jezika, uvjeren da su red u jeziku i red u mislima nerazdvojivi.

Prepametan, principijelan, pedantan, zajedljiv, nepopustljiv i nadasve samostalan.

Bio je nenadmašan polemičar i osamljeni oklopljeni vitez u neprestanom jurišu na korupciju – između ostalog osobito u novinarstvu, na ljudsko licemjerje i pokvarenost, a u prvom redu na ljudsku glupost.

Bilo mu je 25 godina kada je 1899. počeo izdavati i sam samcat ispisivati svoj časopis Die Fackel, što na njemačkom znači baklja. Zadnji, 922. broj objavio je u veljači 1936. U lipnju iste godine je umro. Krausova egocentričnost i samouvjerenost najčešće je bila itekako utemeljena u velikom znanju, nepokolebljivoj opredijeljenosti za humanističku etiku i čeličnoj logici argumenata.

Ovo će biti sasvim dovoljno natuknica o Krausu da one upućene u njegov lik i djelo ne zamore, a da u onima kojima je nepoznat pobude zanimanje.

Sead Muhamedagić, u čijem je prijevodu Disput već bio objavio dvije knjige Krausovih aforizama (“Izreke i protuslovlja” 2001. i “Pro domo et mundo” 2006.) na Književnom je petku u Gradskoj knjižnici, posvećenom novoj knjizi, pričao kako je još kao slijepi dječak u Velikoj Kladuši čitava dva mjeseca svakodnevno po pola sata provodio s uhom prislonjenim uz radio slušajući na ÖRF-u u nastavcima “Posljednje dane čovječanstva”

Za one prve objavljivanje hrvatskog prijevoda “Posljednjih dana čovječanstva” najveći je neproglašeni praznik. Pred onim drugima jedno je od najvećih literarnih otkrića njihova života.

Evo, baš gledam, u katalog Knjižnica grada Zagreba do sada je uvedeno samo pet primjeraka ove dragocjene knjige u nakladi Disputa, u sunakladništvu s Hrvatskim filološkim društvom. Ali, svih je pet knjiga posuđeno.

U ovom vremenu zgušnjavajuće gluposti, prostote i pokvarenosti čovjeka tješi i sjaj tih pet baklji što su ih gradom raznijeli čitatelji.

Sead Muhamedagić, u čijem je prijevodu Disput već bio objavio dvije knjige Krausovih aforizama (“Izreke i protuslovlja” 2001. i “Pro domo et mundo” 2006.) na Književnom je petku u Gradskoj knjižnici, posvećenom novoj knjizi, pričao kako je još kao slijepi dječak u Velikoj Kladuši čitava dva mjeseca svakodnevno po pola sata provodio s uhom prislonjenim uz radio slušajući na ÖRF-u u nastavcima “Posljednje dane čovječanstva”.

Sada, četrdesetak godina kasnije, prijevodu i prepjevu djela s njemačkog na hrvatski posvetio je godinu dana života. Trud se isplatio, a u plodovima će sigurno uživati mnogo više ljudi od onih pet članova zagrebačkih gradskih knjižnica. To, doduše, neće spriječiti masu da uvijek iznova srlja kamo god je pošalju, ali, dok se mrači svako je svjetlo dobrodošlo.

Pod plamenom Krausove dubokoumne, a prema većini sila koje gospodare ovim svijetom s pravom sarkastične satire, čovjek drugačije čita već i obične administrativne napomene na prvim stranicama ove knjige. Uz obavijest da je projekt, a riječ je o velikom izdavačkom pothvatu, realiziran uz potporu Europske komisije, stoji i sljedeća rečenica: “Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane”.

Na našu sreću, jer smo još živi, i na našu nesreću, jer je Kraus u većini stvari strahovito u pravu, posljednji dani čovječanstva traju evo već čitavo stoljeće. Nemisleće mase i dalje hrle za parolama i zastavama, a masovne i nacionalne histerije raspiruju se još lakše i brže nego onih lipanjskih i srpanjskih dana 1914. u kojima počinje Krausova drama. Pri tom i dalje isti likovi iz svega toga izvlače korist, od rodoljubnih džepara na demonstracijama do profitera svih kalibara i fela

Ohoho! Očito se radi o još jednoj glupavoj izmišljotini europske birokracije koja bi sebe i sve nas, europske građane, htjela zaštititi od bilo kakvog rizika i pogibelji, od kvrgavih krastavaca pa do potencijalne odgovornosti za uporabu informaciju iz nekog književnog djela. Ali, u ovom je slučaju Europska komisija dobro procijenila da bi i sama mogla biti oprljena žestinom Krausova štiva kad bi se ono, božesačuvaj, danas primilo prevelikog broja čitatelja. Ili novinara i pisaca.

Na našu sreću, jer smo još živi, i na našu nesreću, jer je Kraus u većini stvari strahovito u pravu, posljednji dani čovječanstva traju evo već čitavo stoljeće. Nemisleće mase i dalje hrle za parolama i zastavama, a masovne i nacionalne histerije raspiruju se još lakše i brže nego onih lipanjskih i srpanjskih dana 1914. u kojima počinje Krausova drama. Pri tom i dalje isti likovi iz svega toga izvlače korist, od rodoljubnih džepara na demonstracijama do profitera svih kalibara i fela.

Pišući intenzivno od 1914. do 1917., Kraus je u svoju fantazmagoričnu, ali i dokumentarnu dramu ugradio sve što se tih ratnih godina govorilo, pisalo, šaptalo i vikalo od bečkih kavana i ulica pa do krvavih rovova najudaljenijih ratišta. Osim nebrojenih povijesnih likova i statista, u knjizi se svako toliko pojavljuju i raspravljaju Optimist i Gunđalo. Gotovo sve što kaže ovaj drugi stoji i danas. Na primjer, misao da ratovi, poput ispaljene kugle, čovječanstvu kroz jedno uhu uđu, a na drugo iziđu.

No, da se vratim onom Kristu s njemačko- francuskog bojišta i s kraja Krausove knjige.

Tom slikom završava poglavlje Posljednja noć, epilog knjige. U alegorijskim stihovima promiču leševi i kosturi uzalud poginulih, a ispred zbora hijena pleše njihov gospodar, manipulator, glavni urednik i propagandist, sam Antikrist. U velikom finalu tutnji bitka, domovina zove, glas viče: “Juriš uspio. Noć divlja bje. Razorena Božja slika je!”

I onda, posljednji glas, Glas Božji: “Ja to nisam htio”. I još samo ona slika Krista bez križa.

O raspelu sa slike ne trebamo znati na čijoj je zemlji i čija mu je granata raznijela križ. Ali jedno moramo znati: nije bio raspet ni za Njemačku, ni za Francusku, a ni za Hrvatsku, ma što god o tome čuli na stopostotnohrvatskim misama s nacijom na oltaru

Stotinu pouka izvire iz Krausove knjige, stotinu laži se raspršuje pred njegovom bakljom i nije slučajno za sam kraj ostavio obračun s onom najvećom: o Bogu na našoj i samo našoj strani.

O raspelu sa slike ne trebamo znati na čijoj je zemlji i čija mu je granata raznijela križ. Ali jedno moramo znati: nije bio raspet ni za Njemačku, ni za Francusku, a ni za Hrvatsku, ma što god o tome čuli na stopostotnohrvatskim misama s nacijom na oltaru.

Računica je Njegova čista, sveobuhvatna i bez ostatka: stoposto za čovjeka. Ali, oni koji o tome lažu ne vjeruju ni Evanđelju, neće ni Krausu.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Nada Beroš

Ovaj tekst mogao bi povrijediti vaše osjećaje!   

Neću nacionaliste i vjernike nazvati glupim desničarima, niti ću zagovornike ratifikacije Istambulske konvencije optužiti za švercanje bradatih muškaraca u ženske zahode; ipak upozoravam da će u njemu biti uznemirujućeg sadržaja.

Slične rečenice s početka teksta često nalazimo u galerijskim i muzejskim dvoranama širom svijeta: Umjetnička djela s ove izložbe mogla bi povrijediti vaše osjećaje; Radovi u ovoj dvorani mogli bi vas uznemiriti. Pametna uprava tako na birokratski način opere ruke i ne strahuje od traženja otkaza ravnatelja, kao što je to nedavno, navodno zbog fotografije naslovljene ”Pičkin dim”, bio slučaj u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti.

Važno je zadovoljiti formu, a izbjeći meritum. A taj, sažeto rečeno, glasi: umjetnost ponekad boli.

Suvremena umjetnost, koja se buni protiv pravila i ograničenja, postavila je zahtjev za ”prekoračenjem granica” kao neupitni kanon

Uostalom, poznajete li u Hrvatskoj ijednog ravnatelja muzeja, kazališta, knjižnice, arhiva, centra za kulturu kojem je publika važnija od želja i prohtjeva poslodavaca i nalogodavaca? A sudeći po sadašnjim sastavima upravljačkih vijeća, koja će u velikoj mjeri određivati sudbine tih ustanova, situacija će, nimalo ne dvojim, biti još teža, a institucije još poltronskije.

Kao i mnoge druge stvari, ova brižljivo isfrizirana rečenica / isprika o mogućem uznemiravanju korisnika kulturnih usluga, stigla je još devedesetih iz SAD-a. Bio je to diplomatski iskaz političke korektnosti institucija ne bi li se upozorilo posjetitelje na umjetnička djela koja su ”prekoračila granice”, ali istodobno znao je poslužiti i kao marketinški trik kojim se trebalo privući medije i publiku.

To da je ”prekoračenje granica” jedan od nepisanih imperativa suvremene umjetnosti ne treba posebno isticati. Zapravo, suvremena umjetnost, koja se buni protiv pravila i ograničenja, postavila je zahtjev za ”prekoračenjem granica” kao neupitni kanon. Usporedbe radi, prisjetimo se, primjerice, kako srednjovjekovna umjetnost poštuje kanon, a moderno ga vrijeme, vrijeme individualizma, dovodi u pitanje i dekonstruira po svim osnovama.

Nitko nije nevin u tom procesu, ni proizvođači ni konzumenti ni interpretatori umjetnosti. Čas se kunemo u umjetničke slobode, čas nas vrijeđa ta ista, ali tuđa sloboda, koju ćemo sada radije proglasiti provokacijom ili bar neosjetljivošću spram određenih društvenih skupina, najčešće vjerničkih zajednica, braniteljskih udruga, gay populacije i slično, ovisno o tome iz kojeg se ”rova” javljamo.

Ipak, čini mi se da je strašnije od rovovskih bitki zagovaranje političke neutralnosti, zapravo niveliranje i pretvaranja svega u mlaku kamilicu ne bi li se ublažile ”podjele u društvu”. Tako postajemo taocima političke korektnosti, često zaboravljajući razloge zbog čega umjetnost postoji – da postavlja, najčešće neugodna, pitanja.

Zašto je, na primjer, američki umjetnik hispanskog porijekla Andres Serrano (1950.), inače odgojen u rimokatoličkoj vjeri, umočio plastičnu figuricu raspetog Krista u staklenu posudu ispunjenu vlastitom mokraćom i fotografirao to raspeće?

Da bismo razumjeli njegovo djelo, koje je nazvao ”Immersion” (Piss Christ)/ ”Uronjenost” (Popišani Krist), iz 1987., pa i njegovu kompleksnu recepciju, potrebno je poznavati ne samo njegov ”tekst” nego i ”kontekst”. A to nam se znanje ne daje samo od sebe. U ”čitanje” suvremene vizualne umjetnosti potrebno je uložiti određeni napor i vrijeme, baš kao što je to potrebno i za glazbu, književnost, kazalište, ples… Ali, eto, ponekad je lakše grmjeti na sav glas i tjerati ”sotonu iz grada”, nego priznati da smo sjedili na ušima kad je Bog dijelio sluh (i strast) za umjetnost.

Strašnije od rovovskih bitki zagovaranje je političke neutralnosti, zapravo niveliranje i pretvaranja svega u mlaku kamilicu ne bi li se ublažile podjele u društvu. Tako postajemo taocima političke korektnosti, često zaboravljajući razloge zbog čega postoji umjetnost – da postavlja, najčešće neugodna, pitanja

Legitimno je pitanje bi li Serranova fotografija skulpturice Kristova raspeća, sva obasjana crvenkasto-žućkastom ”svjetlošću”, ikada izazvala takvu pažnju da nije bilo njezina naslova. Da nije bilo eksplicitnog naslova, pitanje je u kojem bi smjeru išla ”čitanja” Serranova djela.

Moramo se prisjetiti da je i naslov umjetničkog djela njegov integralni dio. Napominjem to vezano i uz ranije spomenuti ”slučaj” s fotografijom ”Pičkin dim” hrvatske multimedijske umjetnice Ane Petrović (1985.).

Njezina je fotografija nastala 2010., dok je još bila studentica Umjetničke akademije u Osijeku, ali je tek na izložbi u prosincu 2017. izazvala podijeljene reakcije publike i posljedično tome buku i bijes osječkih financijera i osnivača Muzeja likovnih umjetnosti (MLU). Oni su odlukom većine članova Muzejskog vijeća, kao trbuhozborca vlasti, zaprijetili otkazom nedovoljno budnoj ravnateljici MLU-a.

Fotografija je, po svemu sudeći, bila tek povod za zakulisne političke igre u čijem je središtu bila ravnateljica Jasminka Mesarić. Kao odgovorna osoba za program MLU-a odobrila je odvijanje izložbe u koju je, odabirom kustosa izložbe, umjetnika i profesora Vladimira Freliha, uvršten i ”Pičkin dim”, upravo u adventsko vrijeme te na taj način ”uvrijedila brojne vjernike”.

Možemo se vratiti na još slavnije primjere iz povijesti umjetnosti, koji i danas vrijeđaju naše suvremenike, primjerice sliku ”Porijeklo svijeta” majstora realizma Gustava Courbeta, iz 1866. Na njoj je ženski akt sveden na krupni detalj raširenih bedara, međunožje i pošumljeni Venerin brežuljak. Ako i nije predstavljao ”izvor života” za Courbetove suvremenike, nedvojbeno jest bio jedan od ”izvora” s kojeg se napajala fotografija ”Pičkin dim” Ane Petrović.

Reducirajući žensko međunožje na gotovo apstraktan, neprepoznatljiv prizor, autorica je pripustila ”realističan” trag dima po sredini kompozicije. Njegova se ”realističnost”, međutim, rasplinjuje u suglasju s naslovom fotografije poprimajući ironične konotacije. Nije li nepravedno da sve što je bezvrijedno nazivamo ”Pičkin dim”?

Što tek reći za Duchampovu ”Fontanu” (1917.), kamen temeljac suvremene umjetnosti? Što je uvredljivo u tom radu? Izvorno, to je tvornički izrađen pisoar. Marcel Duchamp kupio ga je u nekoj njujorškoj trgovini sanitarija, a potom izložio u galeriji kao ”fontanu”. Danas bismo rekli da je prekoračio transrodne granice, pa je valjda upravo to ono što bi moglo najviše vrijeđati pojedine skupine. Jer fontana je poprimila svojstva koja je pisoar izgubio: ”drska je, nerazumljiva, bezobzirna, duhovita i pametna”.

Baš tim riječima američki kritičar Ted Cohen opisao je ”Fontanu” ustvrdivši da ”umjetnički rad nije sam pisoar, nego čin izlaganja pisoara”, dok je američki flozof i estetičar Arthur C. Danto poentirao rečenicom: ”Interpretacija konstituira umjetnički rad!”

U ”čitanje” suvremene vizualne umjetnosti potrebno je uložiti određeni napor i vrijeme, baš kao što je to potrebno i za glazbu, književnost, kazalište, ples… Ali, eto, ponekad je lakše grmjeti na sav glas i tjerati ”sotonu iz grada”, nego priznati da smo sjedili na ušima kad je Bog dijelio sluh (i strast) za umjetnost

I rod, dodala bih.

Ipak, za mnoge je ”Fontana”, premda stara cijelo stoljeće, i danas uvredljiv komad (transrodne) keramike proglašen umjetnošću.

No, vraćam se u ovo korizmeno doba Andresu Serranu, jednom od ”najkontroverznijih autora” s kraja 20. stoljeća, ne da bih vrijeđala vjernike, već da podsjetim kako umjetnost nikada nije jednoznačno kodirana.

Baš zbog toga izaziva različite reakcije – od bezrezervnog prihvaćanja do potpunog odbijanja. I to je legitimno. Problem nastaje kad su te reakcije dirigirane iz određenih krugova i institucija i imaju više veze s difamacijom autora nego s interpretacijom djela. Drugim riječima, vrijeđaju zdrav razum, a ne osjećaje.

Već zbog samog naslova, ”Popišani Krist”, fotografija je u Americi izazvala sablazan, a umjetnik je optužen za blasfemiju. Dakako, Serranu i javnoj ustanovi u kojoj je izlagao oduzeta su već ranije dodijeljena novčana sredstva poreskih obveznika, jer i u Americi politika, Crkva, pravosuđe i mediji često idu ruku pod ruku.

No, za ovu bih priliku radije izdvojila rijedak primjer osobe koja se usudila prekoračiti granice svoje ”uniforme”, pritom nikoga ne vrijeđajući, već se služeći argumentima. Njezino ime je Wendy Beckett (1930.), britanska je karmelićanka, porijeklom iz Južne Afrike. Provevši dvadesetak godina u samoći samostana u Norfolku odlučila je 1980., u dobi od 50 godina, studirati povijest umjetnosti. Putuje Europom, otkriva umjetnost i piše knjige.Već 1988. godine objavila je svoju prvu knjigu ”Contemporary Women Artists”. 

Devedesetih se proslavila po dokumentarnim emisijama u programima BBC-ja u kojima ”na jednostavan način običnim ljudima tumači umjetnost”. Kao umjetnička kritičarka i redovnica veoma slobodno i nadahnuto analizira, primjerice, erotičnost u djelima francuskog klasicista Ingresa (Seksualnost nije ništa pogrešno!), kao što bez zgražanja govori i o ”Popišanom Kristu” svojeg suvremenika Andresa Serrana.

Umjetnost nikada nije jednoznačno kodirana. Baš zbog toga izaziva različite reakcije – od bezrezervnog prihvaćanja do potpunog odbijanja. I to je legitimno. Problem nastaje kad su te reakcije dirigirane iz određenih krugova i institucija i imaju više veze s difamacijom autora nego s interpretacijom djela. Drugim riječima, vrijeđaju zdrav razum, a ne osjećaje 

”Serrano je htio pokazati koliko se vulgarizirao i komercijalizirao naš odnos spram Krista, a mene osobno pokrenuo je na još veće poštovanje Krista”, kazala je u intervju američkom TV-voditelju 2006.

Na njegovo čuđenje, sestra Wendy nastavlja: ”Nikada ne smijemo biti ograničeni pravilima. Ovdje se ne radi o blasfemiji. Blasfemiju stvaramo mi sami.” Serranovog ”Popišanog Krista” ipak ne smatra njegovim vrhunskim radom, premda to tvrdi velika većina kritičara.

Burne reakcije oko Serranovog rada traju i danas. Prije sedam godina nekolicina pripadnika rigidne religiozne desnice u Francuskoj čekićima je uništila plastičnu kutiju koja je štitila fotografiju ”Popišani Krist” na izložbi Vjerujem u čuda u Zbirci Lambert, zapravo u Muzeju suvremene umjetnosti u (papinskom) Avignonu.

Umjesto da djelo po uobičajenoj proceduri pošalju na restauraciju, organizatori izložbe odlučili su ostaviti ga oštećenog na zidu galerije. Izloživši ”intervenciju” kao sastavni dio rada, nadogradili su ga za još jednu suvremenu poruku: Od sile argumenata uvijek je jača sila!

Ana i Otto Raffai

Slika 1.

TV kalendar, emisija koja svaki dan oko podne rekapitulira važne povijesne događaje tog dana već tjednima škrtari s likovima žena iz povijesti koje bi bile vrijedne spomena u emisiji. U prvom dijelu kalendara predstavljaju se događaji i likovi iscrpnije, u drugom u kratkim crtama gledateljstvo se podsjeti na nekih osam likova.

Danima pratimo tko je izabran. Niti prijašnjih godina nije bilo mnogo ženskih likova, od osam recimo dva tri, ali sada nam upada u oči, eto baš niti jedna nije zavrijedila biti spomenuta, čak je i Raskolnikov, lik iz romana F. Dostojevskog smatran vrednijim od jedne žene rođene ili umrle toga dana. Gdje je nestala žena?

Svjetski molitveni dan žena po nama je najangažiranije molitveno mjesto u cijeloj regiji, koji nadilazi druge svojom ljepotom, dragošću i zanimljivosti. No već dugo godina u nekim zemljama ime molitve je skraćeno te se danas zove samo Svjetski molitveni dan. Ponovno se pitamo, zbog čega su žene i ovdje postale nevidljive

Slika 2.

Prvi petak u mjesecu ožujku svake godine već 130 godina žene iz cijelog svijeta pripremaju i pozivaju na ekumensku molitvu kršćane i kršćanke. Molitva je poznata pod nazivom Svjetski molitveni dan žena.

Zadivljujuće je što svake godine žene iz jedne od stodvadeset zemalja pripreme u rasporedu molitvenog tijeka, od prikaza svoje zemlje kroz oči i srce žena, do tekstova i aktualizacije svetih tekstova u njihovom životnom kontekstu.

Prvi petak u ožujku, posvuda u svijetu grupe sazvane oko Svjetskog molitvenog dana žena razmatraju na način žena pozivateljica o njihovoj zemlji, o politici i društvenim problemima, o konkretnim životnim pričama žena iz dotične zemlje.

Svjetski molitveni dan žena po nama je najangažiranije molitveno mjesto u cijeloj regiji, koji nadilazi druge svojom ljepotom, dragošću i zanimljivosti. No već dugo godina u nekim zemljama ime molitve je skraćeno te se danas zove samo Svjetski molitveni dan. Ponovno se pitamo, zbog čega su žene i ovdje postale nevidljive. Gdje je nestala žena?

***

Ovim dvjema slikama pokušavamo vas uvesti u kontekst rasprave koja se zahuktava oko ratifikacije Istambulske konvencije. Dilema se svodi na pitanje čemu dati prioritet: borbi protiv nasilja nad ženama / protiv obiteljskog nasilja ili borbi protiv nečega što se donedavno pisalo u navodnicima, jer vjerojatno i samim tvorcima tog izraza nije bilo jasno što te dvije riječi “rodna ideologija” obuhvaćaju.

Svima koji su se opredijelili u dilemi između konkretne žene žrtve nasilja i borbe za ideološku pobjedu svog mišljenja također postavljamo pitanje: Gdje je nestala žena?

Zbog čega je u dilemi između borbe protiv nasilja nad ženama i pobijanja neprihvatljivih tumačenja spolnih/rodnih identiteta, za većinu muževa Katoličke crkve i njima sklonih hrvatskih političara važnije izboriti teorijsku ispravnost, nego stati u obranu ljudskog ženskog bića od nasilja?

Svima koji su se opredijelili u dilemi između konkretne žene žrtve nasilja i borbe za ideološku pobjedu svog mišljenja također postavljamo pitanje: Gdje je nestala žena?

Nije točno da ne znamo kako je obiteljsko nasilje stvarno i da su žene njegove prve žrtve. Svaka dva tjedna ubijena je neka žena, o mobingu na radnom mjestu čitamo u dnevnim novinama, a zahvaljujući polemici oko Istambulske konvencije polako postajemo svjesni da su razmjeri obiteljskog nasilja puno veći nego li govore statistike.

Deklarativno protivljenje nasilju nad ženama ne može nas zbuniti da ne vidimo kako je od konkretnog čovjeka u takvoj odluci važnije apstraktno ideološko kadriranje svijesti. Međutim, borba za isušivanje smrdljivih baruština nasilja ne pripada polju deklarativnog niti ideološkog, a načelan stav prepoznaje se u polju praktičnog i djelatnog.

Izostanak ženske povijesti iz jednog TV kalendara, zar je to nasilje? Ne, to je samo jedan od primjera kako je lagodno i lagano moguće prešutjeti povijest žena koje čine polovicu čovječanstva.

Nije činjenje žena nevidljivima nasilje, nego je primjer kako se jednostavno mogu one činiti drugotnima, kako se priprema plodno tlo za omalovažavanje i diskriminaciju, opozitima dostojanstva osobe.

Nije ni promjena imena Svjetskog molitvenog dana žena veliki propust. To je samo jedan primjer kako se proizvodi prešućivanje autorstva žena u kreiranju jedne od najstarijih živih ekumenskih inicijativa na svijetu.

U polemici oko Istambulske konvencije umjesto prepoznavanja proizvodnje nevidljivosti proizvodi se strah od ugroze spolnih identiteta i opstojnosti obitelji.

Ipak, galama oko ugroze koja prema nekima čući skrivena između redaka jedne konvencije ne može sakriti omalovažavanje koje čitamo iz izbora u dilemi treba li stati u obranu žrtve nasilja ili u obranu učenja o rodu.

Zbog čega je u dilemi između borbe protiv nasilja nad ženama i pobijanja neprihvatljivih tumačenja spolnih/rodnih identiteta, za većinu muževa Katoličke crkve i njima sklonih hrvatskih političara važnije izboriti teorijsku ispravnost, nego stati u obranu ljudskog ženskog bića od nasilja?

Njihov izor pokazuje da je za njih žena drugotna, manje važna.

Konstruktivan pristup u galami i širenju straha od ratificiranje Istambulske konvencije bilo bi vraćanje fokusa razmišljanja i razgovora na stvarno pitanje kako u suvremenim okolnostima i u nastojanju da podržimo obitelj, do koje iskreno držimo, živjeti ravnopravnost muškarca i žene, što uključuje i sukobe, napetosti u njihovim životima ali bez nasilja.

Ima li stvarnijeg poštivanja dostojanstva od davanje jednakog prava svakoj osobi, ima li važnije obrane dostojanstva od borbe protiv posesivnog odnosa prema ženi kao da je imovina koja se u ekstremnim slučajevima nasiljem brani tako da se neposlušnoj ženi i život može oduzeti kada se otme kontroli i odluči napustiti muža?

U dilemi između zaštite žrtve od nasilja i borbe protiv neprihvatljive ideje konstruktivan pristup traži da stanemo na stranu konkretne žrtve, konkretnog čovjeka, tek kroz konkretnu pobjedu u liku zaštite žrtve, ostvarujemo pobjedu vlastitih načela / ideja.

Takvom pristupu nalazimo podršku kao kršćani u Evanđelju koje nedvosmisleno daje prvenstvo čovjeku pred načelima ideološki formatiranima.

Tako u paraboli o milosrdnom Samarijancu prepoznajemo jasno pozicioniranje Isusa na strani žrtve nasilja, premda riskira ideološko nerazumijevanje svojih slušatelja.

Naime, na postavljeno mu pitanje “Tko je moj bližnji” ( Lk, 10, 29-37) čitamo kako je Isus odgovorio ponudivši parabolu o nekom čovjeku koji je bio pretučen, isprebijan, dakle žrtva brutalnog nasilja i bio je bačen u jarak kraj ceste.

Obilaze ga i farizej i pismoznanac i svećenik koji zasigurno vladaju teorijsko teološkim podlogama religijskog sustava svoje zajednice. Od njih žrtva nema koristi, jer oni konkretnog pretučenog čovjeka ne vide ili ga zaobilaze. Samo mu je Samarijanac prišao, skupio ga s ceste, dovezao ga do prenočišta i našao ljude koji će mu zavidati rane, čak je ostavio nešto novca da može boraviti par dana u svratištu, dok se ne oporavi.

U paraboli o milosrdnom Samarijancu prepoznajemo jasno pozicioniranje Isusa na strani žrtve nasilja, premda riskira ideološko nerazumijevanje svojih slušatelja

Samarijanac je ime koje u Isusovim slušateljima može izazvati ideološke otpore. Kao član nepodobne zajednice za Isusove slušatelje, predstavlja problem: slušatelji su pred dliemom, trabaju sami donijeti odluku, hoće li stati na stranu žrtve nasilja ili će se prikloniti ideološkim orijentirima sigurnosti?

Parabola o Samarijancu je orijentir kršćanskog stava kako se nositi s dilemom, kako se odlučiti je li nam prioritet žrtva nasilja ili rizik ideološkog okvira kroz koji se to nasilje prezentira slušateljstvu.

U paraboli o milosrdnom Samarijancu redosljed je nedvosmislen. Rizik ideologije ne može biti opasniji od zaborava empatije za konkretnog čovjeka. To znači načelo najprije čovjek.

Pretpostavka tog načela ipak je radikalno pitanje koliko je nama kršćanima Isus referentna točka procjene ideologije.

Prodaja običnih ogledala ide slabo, ali dobro idu ona koja govore da si najljepši na svijetu. Kako je lijepo biti lijep i velik u svojim očima. Raditi u svijetu u kojem se dobro osjećaš i u kojem nitko ne prigovara. Nezgodno je kad ti prijatelji kažu loše vijesti. Nemaju razloga lagati.

Nitko ne voli loše vijesti. Objava izvješća Europske komisije Country Report Croatia s podnaslovom (skraćujem) Assesment of progress of structural reforms, javnosti je predočeno kao šokantno i iznenađujuće. Mediji su počeli navoditi statistike koliko puta se spominje da ništa nije učinjeno, da reformi nema, da se kasni. Premalo i prekasno.

Počela je kampanja relativizacije. Malo se zabrineš, pa te prođe. Piše u novinama: ”nije lako nadoknaditi posljedice takve recesije” (a stanje nije posljedica ekonomske recesije, već politike). Dokument je, kažu, ”očekivan”; ”Dalić: dinamiku određuje duštvo”, ”Neće nama birokrati iz Brusselsa nametati”. Premijer kaže: ”Određene mjere su provedene, određene su provedene napola, određene su u tijeku, neke nisu provedene i prebačene su za 2018.”.

Nezaposlenost mladih i dugotrajna nezaposlenost i dalje su na visokoj razini. Unatoč niskoj iskorištenosti radnog potencijala očekuje se da će naglo smanjenje broja tražitelja zaposlenja dovesti do ponovnog pritiska na plaće nakon dužeg razdoblja ograničenog rasta plaća

Vrhunac je objava Ministarstva znanosti: ”Europska komisija istaknula je i niz aktivnosti pokrenutih u jesen 2017. godine. S tim u vezi, pozitivno su ocijenjene aktivnosti vezane uz pokretanje kurikularne reforme….”.

Ma nije moguće! Zar ne znaju čitati? To je sve iskrivljavanje istine. Još nekoliko dana taktike guranja pod tepih i skretanja pažnje na oboljelu djecu, golotinju, uzdržavanje od seksa i demografsku obnovu i sve će se polako zaboraviti.

Prije svake ocjene pročitajte ovdje.

Što to tamo piše? Citiram i parafraziram, izbacujem dijelove i kratim, ali to sve piše.

”Skromni izgledi za rast i dalje su ključan izazov za gospodarstvo. Dugotrajno spori rast produktivnosti i niska i padajuća iskorištenost ljudskog kapitala smanjuju dugoročne izglede gospodarstva za rast…. u srednjoročnom razdoblju očekuje se da će se gospodarstvo vratiti na svoj dugoročni potencijalni rast. Time će se usporiti proces konvergencije i dinamika uklanjanja makroekonomskih neravnoteža. Za poboljšanje tog dugoročnog scenarija bit će potrebna odlučna provedba strukturnih reformi.

Do danas je provedeno tek nekoliko obećanja u pogledu politika iznesenih u Nacionalnom programu reformi 2016. Nije ostvaren napredak u pogledu odvraćanja od ranog umirovljenja, bržeg prijelaza na višu dobnu granicu za zakonsko umirovljenje i usklađivanja odredbi o mirovinama za posebne kategorije s općim pravilima za umirovljenje… više od polovine tog smanjenja posljedica je smanjenja radne snage, dok se većina novootvorenih radnih mjesta temelji na ugovorima na određeno vrijeme.

Nezaposlenost mladih i dugotrajna nezaposlenost i dalje su na visokoj razini. Unatoč niskoj iskorištenosti radnog potencijala očekuje se da će naglo smanjenje broja tražitelja zaposlenja dovesti do ponovnog pritiska na plaće nakon dužeg razdoblja ograničenog rasta plaća.

Posljedica složenog poslovnog okruženja jest smanjenje produktivnih ulaganja i slabiji rast produktivnosti….

Čini se da Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak još nedostaju visoki standardi transparentnosti i odgovornosti koji su joj potrebni za izvršavanje svojih zadaća.

Učinkovitost i pravednost sustava socijalne zaštite oslabljene su zbog neusklađenosti, rascjepkane pokrivenosti i nedostatka transparentnosti

U obrazovnom sustavu i sustavu socijalne zaštite i dalje su prisutne strukturne slabosti. Zbog nedostatka osnovnih vještina otežan je prijelaz u status zaposlenosti. Odgođena je iščekivana reforma obrazovnog sustava, a nedovoljna su i nastojanja da se radnoj snazi osigura stjecanje vještina potrebnih na tržištu rada.

Hrvatska i dalje bilježi visoke razine siromaštva i socijalne isključenosti, a dvjema uzastopnim reformama poreza na dohodak smanjen je kapacitet poreznog sustava za rješavanje problema dohodovne nejednakosti.

Učinkovitost i pravednost sustava socijalne zaštite oslabljene su zbog neusklađenosti, rascjepkane pokrivenosti i nedostatka transparentnosti.

Naposljetku, trenutačne i buduće mirovine nisu na primjerenoj razini, što dovodi do visokog rizika od siromaštva u starosti, posebno za osobe s kratkim radnim vijekom.

Rascjepkana javna uprava otežava učinkovito pružanje javnih usluga. Izražena teritorijalna rascjepkanost i složeni fiskalni odnosi na različitim razinama vlasti u Hrvatskoj ne pridonose učinkovitom pružanju javnih usluga i smanjenju regionalnih nejednakosti.

Okvir za određivanje plaća u javnoj upravi i javnim službama i dalje je neusklađen.

Unatoč smanjenom broju neriješenih predmeta, poboljšanje učinkovitosti i kvalitete pravosuđa i dalje je izazov.

Zdravstveni su ishodi i dalje ispod prosjeka EU-a. Iako se dugovi u tom sektoru i dalje gomilaju, ne provode se mjere kojima bi se potaknulo održivo i učinkovito financiranje zdravstvene skrbi.

Naposljetku, novoosnovano Ministarstvo državne imovine moglo bi promicati usklađeniji pristup i poticati restrukturiranje i privatizaciju.

Održivost procesa prilagodbe temelji se na povećanju niskog potencijalnog rasta. Sporo napreduju reforme zdravstvenog sustava i apsorpcije sredstava iz fondova EU-a, ali provedene su mjere poboljšanja pravosudnog sustava.

Ostvaren je ograničeni napredak u provedbi strukturnih mjera u zdravstvenom sustavu i rješavanju problema gomilanja dugova.

Jedan od principa politike u EU je: ”A deal is a deal. All of all compromises we have to make apply to everyone and in full. You can’t just pick out the ones that are easy to sell back home. Solidarity dermands responsibility”  (Guiding Principles for the future of the EU)

Apsorpcija sredstava iz fondova EU-a i dalje je otežana zbog ograničenih administrativnih kapaciteta i strateškog planiranja.

Stečajni su postupci temeljito revidirani, a reformom karte pravosudnih područja poboljšana je učinkovitost sustava. Međutim, zbog velikog broja neriješenih predmeta i dugog razdoblja potrebnog za donošenje odluka kvaliteta i učinkovitost pravosudnog sustava i dalje su izazov”.

Završavam citiranje.

Namjerno sam vas pustio da čitate suhoparan tekst. Što mislite kako je tek bilo Plenkoviću kad ga je čitao?

Čekajte, jedno jasno piše, a drugo nam govore, Kao da ne znamo čitati.

Jasno piše da najsporije napredujemo, da ćemo još sporije. Da je povećanje BDP-a privid jer se ljudi iseljavaju, Da nema reforme zdravstva. Nema reforme uprave. Nema reforme obrazovanja. Nema poreza na nekretnine. U mirovinu se ide prerano i to privreda ne može izdržati. Postoje privilegirane veteranske mirovine. Da socijalna politika nije ni solidarna ni efikasna. Da socijalne razlike rastu. Plaće u javnoj upravi su bez kriterija. Nema prodaje državne imovine. Da su javna poduzeća loše upravljana, da su generatori troškova, a ne prihoda.

To nisu stavovi zavidnih domomrznika i izdajica, anarholiberala i boljševika. Nije to ni prijateljska kritika.

To je sirova konstatacija da smo reforme obećali, da smo za njih dobili pomoć, političku i materijalnu potporu. A da smo sve to izigrali.

Obećali, a nismo izvršili.

I da se pravimo da nije ništa, a kad nas netko za to pita, onda pitanje ignoriramo, a znatiželjnika proglasimo zavidnim neprijateljem.

Prodaja običnih ogledala ide slabo, ali dobro idu ona koja govore da si najljepši na svijetu. Kako je lijepo biti lijep i velik u svojim očima. Raditi u svijetu u kojem se dobro osjećaš i u kojem nitko ne prigovara. Nezgodno je kad ti prijatelji kažu loše vijesti. Nemaju razloga lagati

Jedan od principa politike u EU je: ”A deal is a deal. All of all compromises we have to make apply to everyone and in full. You can’t just pick out the ones that are easy to sell back home. Solidarity dermands responsibility”  (Guiding Principles for the future of the EU).

Zašto se zaklinjemo u europske vrijednosti kad se ne držimo svojih obećanja? Lijepo to misli Vlada da će se sve zaboraviti, da će ustaše, Agrokor i cmoljava oporba biti opravdanje. Da, uz kontrolu medija, uz politiku autizma i anemije možda će se ovaj narod ponovno zabavljati. Ali vama na vlasti cilj ne bi smjela biti zabava, putovanja, obljetnice i komemoracija. Narod su živi ljudi.

Izvješće je porazno. Laganje je zarazno. Praviti se da je sve dobro, a nije, loše je. Na Markovu trgu naručuju nova ogledala.

Stephen Hawking

Osim što je zadužio svijet svojim doprinosima na poljima kozmologije i kvantne gravitacije, ono po čemu će se pamtiti Stephena Hawkinga jest i snažna želja da popularizira znanost i znanstveni pristup, ali i njegova nevjerojatna pozitiva, upornost i humor kojim je inspirirao i inspirirat će milijune diljem svijeta.

Kako bismo, koliko je moguće, predstavili misao ovog ikoničnog znanstvenika, napravili smo pregled nekih od njegovih brojnih izjava kojima je tijekom godina kroz razne intervjue, dokumentarce, ali i djela koja je napisao, zainteresirao javnost.

”Postoji fundamentalna razlika između religije, koja se bazira na autoritetu, i znanosti, koja se temelji na promatranju i razlogu. Znanost će pobijediti, jer funkcionira.”

”Gledajte gore u zvijezde, ne dolje u svoja stopala.”

”Najveći neprijatelj znanja nije neznanje, već iluzija znanja.”

”Primijetio sam da čak i osobe koje tvrde da je sve unaprijed određeno i da ne možemo učiniti ništa kako bismo to promijenili, gledaju lijevo i desno prije nego prelaze cestu.”

”Ljudi koji se hvale svojim kvocijentom inteligencije su luzeri.”

”Vjerujem da je najjednostavnije objašnjenje da bog ne postoji. Nitko nije stvorio svemir i nitko ne upravlja našom sudbinom. Ovo me dovodi do velike spoznaje da vjerojatno ne postoji raj ni život poslije smrti. Imamo ovaj jedan život da se divimo velikom planu svemira i na tome sam neizmjerno zahvalan.”

”Kada bi nas posjetili izvanzemaljci, mislim da bi rezultat bio isti kao kada je Kolumbo otkrio Ameriku, što nije bilo baš dobro za domoroce.”

”Prijeti nam opasnost da ćemo uništiti sami sebe pohlepom i glupošću. Ne možemo i dalje gledati samo na sebe na ovom malenom, sve zagađenijem i sve napučenijem planetu.”

”U jednom trenutku mislio sam da ću doživjeti kraj fizike kakvu poznajemo, ali sada mislim da će se čudo otkrivanja nastaviti dugo nakon moje smrti.”

”Ako ste osoba s invaliditetom, vjerojatno to nije vaša krivica, ali nema koristi kriviti svijet za isto ili od njega očekivati da vas sažalijeva. Osoba mora imati pozitivan stav i mora situaciju u kojoj se našla okrenuti u svoju korist; ako je osoba hendikepirana, ne može si priuštiti da bude i mentalno ograničena. Smatram da bi se trebalo koncentrirati na aktivnosti u kojima nečija tjelesna ograničenja neće predstavljati ozbiljan hendikep.”

”Sljedeći put kada se netko požali da je napravio grešku, recite mu da je to možda dobra stvar. Jer, bez grešaka, ni ti ni ja ne bismo postojali.”

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).