Hodajućim skandalom nazvao je Fred Matić Predsjednicu Republike Hrvatske nakon njezine izjave za posjeta Argentini. “Nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini našli su prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine”, izjavila je Predsjednica (i ostala živa), zaboravivši kako su “prostor slobode” tražili i našli Ante Pavelić, Eugen Dido Kvaternik, Dinko Šakić, Nada Šakić, Ivo Rojnica, Vinko Nikolić i mnogi drugi manje razvikani zločinci.

Nije ih zaboravio, međutim, Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal, pa joj je, zgrožen njezinim neodgovornim istupima, smjesta uputio protestno pismo upozoravajući je kako nema na što i na koga biti ponosna. No ona je, jednako tako brzo, njegovo pismo okarakterizirala kao zlonamjerno.

Naučila je tokom protekle tri godine da je napad najbolja obrana loše politike, pa je brže bolje Zuroffa optužila za bacanje stigme na čitav hrvatski narod, mada je istina potpuno obrnuta – Hrvate stigmatiziraju oni koji pronalaze opravdanje za zločince i zločine NDH.

Naučila je Predsjednica tokom protekle tri godine da je napad najbolja obrana loše politike, pa je brže-bolje Zuroffa optužila za bacanje stigme na čitav hrvatski narod, iako je istina potpuno obrnuta – Hrvate stigmatiziraju oni koji pronalaze opravdanje za zločince i zločine NDH

Bez obzira na to što smo, kad je Predsjednica u pitanju, oguglali tijekom proteklih godina njezina mandata na neispunjena obećanja poput ušteda i preseljenja u Visoku, otupili oštrice jer smo se nagledali i načitali bedastoća – od ostataka hrane u čistoj vrećici okačenih o kontejner za hrvatsku sirotinju, predsjedničkih nogu podignutih na naslon stolice na stadionu, izjava o Kanadi kao zemlji bez prirodnih resursa, slikanja pred ogradom Bijele kuće pa do bezobzirnog guranja ne bi li ju snimilo u blizini Trumpa – uvijek nas iznova uspije zateći. Mada, priznajte, svi bismo se zakleli kako nas ništa s njom u vezi više ne može iznenaditi.

Vidjeli smo kriminalce i ratne zločince na inauguraciji. Neadekvatno društvo na rođendanskim feštama i jednako tako neadekvatan izbor odjeće za državničke posjete i prijeme. Patološko zaziranje od termina ”građani” u svim njezinim govorima. Bili smo, sjetite se, Hrvati i Hrvatice ili u najboljem slučaju državljanke i državljani, a građani gotovo nikad.

I O.K. Dio toga moglo se pripisati početnom neiskustvu. Naivnosti i nesnalaženju u novoj političkoj ulozi koja zahtijeva promišljene istupe s mnogo obzira za građane koji bi njihovim sadržajem mogli biti povrijeđeni. No, nakon pune tri godine na predsjedničkoj dužnosti opravdanje za nju i za njezinu ekipu mogu pronaći samo Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović.

I pronalaze ih, naravno. Spremno ju je Hasanbegović podupro nakon Zuroffove kritike i ocjene Vesne Pusić kako je Predsjedničina izjava “sramotna i nečuvena” jer su u Argentinu bježali i utočište u njoj pronašli brojni nacistički zločinci. Pusić smatra kako Predsjednica mijenja stavove ovisno o tome kojem se auditoriju obraća i u pravu je.

Od Predsjednice na tu temu više nebuloza (i to uporno i dosljedno, za razliku od nje) može izgovoriti samo glavni lik iz Neovisnih (mada mrvu o NDH ovisnih) za Hrvatsku. Nakon argentinske izjave Kolinda Grabar-Kitarović može se mirne duše prijaviti za čelnicu tih istih Neovisnih. Prošla bi bez po muke, mada znamo da neće. Ambicije su veće

Zlatko Hasanbegović pak, ako je suditi prema izjavi Al Jazeeri Balkans, Predsjedničinu izjavu smatra notornom, jer je po njemu tek rekla “da dio Hrvata nije podijelio sudbinu onih koji su bili podvrgnuti izvansudskim smaknućima, već je pronašao slobodu u Argentini”. Nekima je – veli notorni Hasanbegović – očito žao što svi Hrvati nisu poubijani 1945. godine.

Od Predsjednice na tu temu više nebuloza (i to uporno i dosljedno za razliku od nje) može izgovoriti samo glavni lik iz Neovisnih (mada mrvu o NDH ovisnih) za Hrvatsku.

Nakon argentinske izjave Kolinda Grabar-Kitarović može se mirne duše prijaviti za čelnicu tih istih Neovisnih. Prošla bi bez po’ muke, mada znamo da neće. Ambicije su veće. Ima ona i u svojoj stranci pobornika govora tog tipa koji im, i kad je izgovoren u dalekoj Argentini, liježe k’o melem na ranu nastalu Plenkovićevim skretanjem ka centru!

Ova Predsjedničina latinoamerička, patetična sapunica u kojoj su Hrvati vječne žrtve i patnici lako se da objasniti prikupljanjem glasova za još jedan mandat.

Za to, misli si valjda, vrijedi prodavati priče o Hrvatima koji pate. Pate ako odu. Pate kad se vrate. Patit će ako ne uspiju iz daleka, iz Argentine iz Ustava Republike Hrvatske naglavce izbaciti antifašističke temelje, onako naprasno kao što je naša Grobnišćica izbacila Titovu bistu iz svojih odaja na Pantovčaku.

U ovoj skupoj sapunici što se snima po južnoameričkim obitavalištima Hrvata (…) glavna junakinja nije više “naivka” iz veljače 2018. godine koja pušta suze na inauguraciji, već političarka od iskustva koja će dušu vragu prodati za još jedan mandat

U ovoj skupoj sapunici što se snima po južnoameričkim obitavalištima Hrvata, preskupoj ne samo zbog uzalud bačenog novca poreskih obveznika već i zbog cijene koju opetovano plaćamo izgubljenim ugledom u civiliziranom svijetu, glavna junakinja nije više “naivka” iz veljače 2018. godine koja pušta suze na inauguraciji, već političarka od iskustva koja će dušu vragu prodati za još jedan mandat.

Prodat će prošlost svojih nonića, prvog hrvatskog predsjednika, ali i onih koji su činili ZAVNOH i kojima može zahvaliti što joj zavičaj (koji je svojevremeno opjevala umjesto službene biografije) nije u Italiji – ma sve!

Putujući skandal ili ne, zrno po zrno jest pogača, a glas po glas dijaspore – siguran predsjednički mandat.

Tihomir Ponoš

Kolinda Grabar-Kitarović povremeno, posebno kada je obuzme nacionalni patos, priušti kakav zgodan karambol predsjednici Republike. Čovjek bi još pomislio da Grabar-Kitarović povremeno namjerno blamira (instituciju) predsjednice Republike.

Trenutačno je na južnoameričkoj turneji, dakle ponajprije u posjetu tamošnjim hrvatskim zajednicama, a od toga što će se susresti s predsjednicima Argentine i Čilea neće biti nikakve političke koristi (ali ni štete), a teško je očekivati ikakvu znatniju korist i od gospodarskih foruma.

Zbog teško dokučivih razloga domaćini na takvim putovanjima Grabar-Kitarović jako vole odavati velike (možda tamo i nisu velike, tko će ga znati, možda je riječ o kulturnom nesporazumu) počasti. U Buenos Airesu je proglašena počasnom građankom, a u Argentini je dobila još i počasni doktorat.

Znatan dio tih Hrvata koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Argentinu bili su ustaše i članovi njihovih obitelji. Oni su u Argentini doista pronašli slobodu, jer u Jugoslaviji ustaše ne bi bile slobodne, slobodno su mogli isticati svoje domoljublje (koje je u pravilu ustaško-koljačkog karaktera)

I baš prilikom svečanosti uručivanja povelje počasne građanke Buenos Airesa Grabar-Kitarović je prekomjerno granatirala predsjednicu Republike nacionalnim patosom prigodno začinjenim netočnostima.

Prvo je konstatirala da su ”nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine”.

Znatan dio tih Hrvata koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Argentinu bili su ustaše i članovi njihovih obitelji. Oni su u Argentini doista pronašli slobodu, jer u Jugoslaviji ustaše ne bi bile slobodne, slobodno su mogli isticati svoje domoljublje (koje je u pravilu ustaško-koljačkog karaktera).

Naravno, kakvu su to slobodu Hrvati pronašli u Argentini čija je povijest ispresijecana razdobljima brutalnih i krvavih diktatura znaju samo oni koji su u slobodi pod vojnom huntom uživali. Pa sad, ako su se našli s krive strane slobode…

Već ta izjava ukazuje da predsjednica Republike sadržaj svojih izjava prilagođava publici, jednom joj je publika Aleksandar Vučić, a drugom zgodom Hrvati u Argentini.

No, Grabar-Kitarović je kazala i da su ”Hrvati u Argentini dijelili sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima”. Kako su to oni u Argentini dijelili sudbinu nas u Jugoslaviji?

Kolinda Grabar-Kitarović povremeno, posebno kada je obuzme nacionalni patos, priušti kakav zgodan karambol predsjednici Republike. Čovjek bi još pomislio da Grabar-Kitarović povremeno namjerno blamira (instituciju) predsjednice Republike

Niti su oni dijelili sudbinu nas, niti smo mi dijelili sudbinu njih. Interesantno je i da domaći dužnosnici ispred ”jugoslavenskog komunističkog režima” (ako uopće izgovore ono ”jugoslavenski”) redovito izgovaraju pridjev ”bivši”, baš kao da postoji sadašnji i baš kao da taj pridjev koriste za sve u čemu su Hrvati živjeli, a što je propalo.

Međutim, ni tu se Grabar-Kitarović nije zaustavila, nego je najžešća salva nacionalnog patosa tek uslijedila.

Ustvrdila je da je tom komunističkom režimu ”smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere”.

Dakle, nacionalno ime se toliko nije smjelo isticati da se socijalistička republika u kojoj se rodila Grabar-Kitarović zvala – Hrvatska.

Daleko od toga da je Jugoslavija bila zajednica slobodnih ljudi, ali Grabar-Kitarović (istina, ni prva ni zadnja) pretjeruje (i k tome još zapada u bolećivu nacional-sladunjavost) kada kroz usta predsjednice Republike de facto promovira tezu da se u vrijeme socijalizma nije smjelo reći da si Hrvat (iako su se milijuni baš tako izjašnjavali na svakom popisu stanovništva).

Nije teško provjeriti i zaključiti da je stanje fakata za nacionalnim simbolima u socijalističkom razdoblju bilo bitno drugačije nego što ga Grabar-Kitarović opisuje.

Dakle, šahovnica je bila hrvatski grb i tada (uz za socijalističku heraldiku obavezno pridodanu crvenu zvijezdu i za socijalizam, opterećen time hoće li moći proizvesti dovoljno hrane, obaveznim žitnim klasjem kao heraldičkim motivom).

Baš prilikom svečanosti uručivanja povelje počasne građanke Buenos Airesa, Grabar-Kitarović je prekomjerno granatirala predsjednicu Republike nacionalnim patosom prigodno začinjenim netočnostima

S himnom su stvari stajale jako dobro, čak toliko dobro da je ”Lijepa naša” službeno proglašena himnom baš u vrijeme socijalizma, republičkim ustavom iz 1974. godine.

Da to s himnom u javnom prostoru uopće nije bilo loše, potvrdila je i kandidatkinja za predsjednicu Republike Kolinda Grabar-Kitarović u jednom intervjuu danom 2014. godine. Tada je ispričala kako je za vrijeme Jugoslavije čekala ponoć kako bi na Radioteleviziji Zagreb (konkretno na Radio Zagrebu) čula hrvatsku himnu.

”Lijepa naša” bila je redovito puštana u ponoć, a malena Kolinda Grabar imala je sljedeći običaj ”kada sam bila mlada tada je još postojala Radiotelevizija Zagreb koja je završavala program s himnom ‘Lijepa naša’. Često sam čekala kraj programa iza ponoći da bih slušala himnu. Tada bih u tišini svoje kuće (kakva tišina, ako svira himna?) ustala i slušala himnu. Onog momenta kada dolaze stihovi ‘dok mu živo srce bije’, ja bih stavljala ruku na srce”.

Ruku na srce, predsjednica voli pretjerivati u nacional-sladunjavosti, pa makar i bez čokoladica.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Ivanka Toma

U žaru rasprava o Istanbulskoj konvenciji i prebrojavanja unutar HDZ-a tko je za, tko protiv, zanemarilo se što je premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković poručio stranačkom vrhu iza zatvorenih vrata dok je lomio njihov otpor ratifikaciji.

“Ne znam jeste li vi svjesni da ovime možete čak i srušiti Vladu. A ako će netko Vladu rušiti, onda ću to biti ja. I nakon toga će se ići na nove parlamentarne izbore. A za njih ću ja slagati liste i može se dogoditi da pola ovdje prisutnih ne bude na njima”, bio je, kako je objavljeno u medijima, jedan od Plenkovićevih argumenata.

Kako prijevremeni izbori djeluju utopijski, Plenkovićeva prijetnja nije izazvala puno pažnje, već je shvaćena kao ispaljeni ćorak pošto je ponestalo pravih argumenata.

Ipak, ne bi se trebalo kladiti da je Plenković do kraja blefirao kada je zaprijetio prijevremenim parlamentarnim izborima. U ovome času oni jesu na dugom štapu, ali Plenković ih sigurno ima u glavi.

Moglo bi se dogoditi da krajnja desnica pri samostalnom izlasku na izbore dobije veću potporu birača i pojavi se kao potencijalni partner. No, kako istraživanja javnog mijenja ne idu u prilog toj tezi, realnije bi bilo razmotriti potencijalni savez HDZ-a s novonastalom liberalnom koalicijom (IDS; GLAS i Pametno)

Cijeli je niz razloga zbog kojih bi mu bilo oportuno odlučiti se za ovakav korak. No, hoće li ga i napraviti ovisi o tome kako će se rasplesti kriza u Agrokoru.

HDZ je prema svim anketama najjača stranka, a rejting mu ne pada ispod 30 posto ni onda kada se rejtnig mjeri u jeku najnepopularnijih poteza ili događaja. Istodobno, drugim strankama, prije svega SDP-u, podrška birača (s iznimkom Živog zida) ne raste.

Dakle, mandat izvanredene uprave u Agrokoru završava do ljeta. Bude li on okončan uspješno u smislu da svi subjekti ovoga koncerna prežive, da ne dođe do masovnog otpuštanja radnika, posebno u Konzumu, i da nitko od vjerovnka (prije svega Sberbank) ne tuži kompaniju ili državu, Plenković će raspolagati ogromnim političkim kapitalom.

Još da ga oplodi dobra turistička sezona kakvu smo imali lani, komotno bi mogao reći da je dokazao kako je uspješan hrvatski premijer, da se njegova vizija pokazala ispravnom, da on zemlju vodi putem oporavka, da je tip koji rješava probleme, i zatražiti dodatnu potvrdu birača.

Izbori u kasnu jesen mogli bi mu biti pun pogodak jer građane ne bi napustio dojam uspješnog okončanja krize koncerna o kojem ovisi cijela poljoprivreda, a još bi ih držali tragovi ljetne relaksacije. U takvim okolnostima, plus kampanja, HDZ bi mogao računati na podršku barem 35 posto birača.

Ako isprovocira prijevremene izbore, dobit će i podršku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Ona bi se morala suzdržati od šutanja Vlade i postati joj saveznica i promotor jer zna da njen drugi mandat na Pantovčaku ovisi o podršci HDZ-a, tj. Plenkovića.

Plenkoviću bi na ruku išlo i stanje u stranačkoj blagajni. Uspio je srediti financijske dubioze u kojima je Tomislav Karamarko ostavio HDZ i nakon uspjeha na lokalnim izborima dodatno povećati redovne prihode stranke. HDZ bi si mogao priuštiti najbolju kampanju.

Novim izborima Plenković bi, bez obzira na novi statut HDZ-a, kreirao liste. Kako je poručio oponentima u stranačkom vrhu, dio njih se ne bi našao na listama. Ali ne bi ni ljudi poput Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, HRAST-ovaca i takvih koji su zahvaljujući Plenkoviću i HDZ-u ušli u Sabor, pa mu od prvog dana bacali klipove pod noge

S druge strane, SDP jedva preživljava. Na grbači su im stari dugovi, prihodi znatno smanjeni i još im se nakalemilo 10 milijuna kuna koje moraju isplatiti Slobodanu Ljubičiću.

Novim izborima Plenković bi, bez obzira na novi statut HDZ-a, kreirao liste. Kako je poručio oponentima u stranačkom vrhu, dio njih se ne bi našao na listama. Ali ne bi ni ljudi poput Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, HRAST-ovaca i takvih koji su zahvaljujući Plenkoviću i HDZ-u ušli u Sabor, pa mu od prvog dana bacali klipove pod noge.

Time bi bitno osnažio svoju poziciju u HDZ-u i ne bi morao stalno paziti na leđa i strahovati od pobuna.

Nakon iskustava s HOS-ovom pločom u Jasenovcu s ustaškim pozdravom te otpora ratifikaciji Istanbulske konvencije, Plenkoviću je jasno kakav ga pakao čeka ako će s ovakvim HDZ-om i koalicijskim partnerima donositi novi Zakon o pobačaju.

A Ustavni sud mu je za to dao rok od dvije godine. Preuzimanjem pune kontrole nad strankom Plenković bi izbacio iz HDZ-a Katoličku crkvu, braniteljske udruge i desne klerikalne aktiviste. Oni bi ostali bitni HDZ-ovi saveznici, ali više ne bi mogli djelovati iznutra i sukreirati stranačku politiku.

Kada bi uspješno resetirao stranku, Plenković bi Crkvu i branitelje pozicionirao tamo gdje su bili kada su HDZ vodili Franjo Tuđman i Ivo Sanader.

Nakon prijevremenih izbora, Plenkoviću bi najveći problem bili koalicijski partneri. Sam ne bi mogao sastaviti Vladu, a koalicijski potencijal je nikakav. S Mostom, čiji se rejting stabilizirao na 7-8 posto, više ne može računati, sadašnji partner HNS, ili to što je od njega ostalo, može opstati jedino ako se zbrinu na HDZ-ovim listama, a nikog srodnog više nema.

Moglo bi se dogoditi da krajnja desnica pri samostalnom izlasku na izbore dobije veću potporu birača i pojavi se kao potencijalni partner.

U krajnjoj liniji, ako ne bi uspio naći koalicijske partnere, Plenković bi mogao postati politički pionir – bilo da formira veliku koaliciju ili da vodi manjinsku vladu

No, kako istraživanja javnog mijenja ne idu u prilog toj tezi, realnije bi bilo razmotriti potencijalni savez HDZ-a s novonastalom liberalnom koalicijom (IDS; GLAS i Pametno). Pri tome bi glavnu ulogu imao IDS kod kojega bi se našli dobri motivi za suradnju s Plenkovićem. Jedan je Uljanik koji je rak rana Pule, ali i Istre kao županije, a drugi je realizacija projekta Brijuni rivijera.

Ova dva razloga mogla bi navesti IDS za pregovarački stol s Plenkovićem i potaknuti da potpišu koalicijski sporazum u kojem bi suradnju uvjetovali decentralizacijom zemlje i ideološkim nezastranjivanjem.

Takav sporazm ne bi bio zgorega ni Plenkoviću, posebno ako želi provesti reforme. Njihova provedba liberalnim strankama bila bi opravdanje za suradnju s HDZ-om.

U krajnjoj liniji, ako ne bi uspio naći koalicijske partnere, Plenković bi mogao postati politički pionir – bilo da formira veliku koaliciju ili da vodi manjinsku vladu.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Ne razumijem”, reče mi prijatelj, “kad je oteo putnički avion, kako je on mislio bacati letke iz njega?” “Možda je kontao da će mu stjuardesa otvoriti prozor?” predložim ja.

Gledamo se u nedoumici. I danas, više od četrdeset godina od slavnog domoljubnog podviga kad je Zvonko Bušić s dvojicom zemljaka i svojom mladom američkom suprugom oteo američki Boeing 727 na letu od New Yorka u Chicago, da bi iznad Londona i Pariza bacao letke s upozorenjem na težak položaj njegova naroda u komunističkoj Jugoslaviji, mnogo je toga nejasno.

Za početak, kako je on zapravo mislio otvoriti avionsku kabinu pod tlakom na šest ili sedam hiljada metara visine? Ja sam tako nešto vidio samo u jednom filmu s Nicolasom Cageom i čini mi se dosta strašno.

Kapitalističke novine su 1976. godine često i s veseljem objavljivale antikomunističke sadržaje. U američkim listovima s velikom se naklonošću pisalo o brojnim neprijateljima istočnoeuropskih režima, o Czeslawu Miloszu, Aleksandru Solženjicinu, Milanu Kunderi, Jerzyju Kosinskom, Leszeku Kolakowskom, Milovanu Đilasu… Niste baš morali otimati avion da bi vam urednici prihvatili članak s opisima komunističke tiranije

Nitko zdrave pameti ne bi otvorio avion na šest hiljada metara.

Pa ni drugi zahtjev otmičara, da New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, Los Angeles Times i Herald Tribune objave njihov proglas za slobodu, ne djeluje osobito razumno.

Kapitalističke novine su 1976. godine često i s veseljem objavljivale antikomunističke sadržaje. U američkim listovima s velikom se naklonošću pisalo o brojnim neprijateljima istočnoeuropskih režima, o Czeslawu Miloszu, Aleksandru Solženjicinu, Milanu Kunderi, Jerzyju Kosinskom, Leszeku Kolakowskom, Milovanu Đilasu… Niste baš morali otimati avion da bi vam urednici prihvatili članak s opisima komunističke tiranije.

Nevolja je vjerojatno da hrvatski antikomunisti nisu imali, kao što ni danas nemaju, pameti i stila da bi dobacili do uglednije štampe. Ono što je pisao Zvonko Bušić jedva bi ušlo i u list župe Svih svetih u Zmijavcima, a o opusu Gojka Šuška, kojemu je esejistički vrhunac bio kad je u Ottawi na mrtvoj svinji napisao Tito, da i ne govorimo.

Napokon, najgore od svega, ona Bušićeva bomba u sandučiću na kolodvoru koja je ubila policijskog službenika Briana Murraya i teško ranila trojicu njegovih kolega, koji je bio smisao te svinjarije?

Zacijelo se Zvonko Bušić i sam to pitao, imao je vremena, dulje od tri desetljeća godina u zatvoru mogao je u miru razmisliti koji mu je… oprostite na izrazu, ali to se naprosto ne može drugačije kazati: dakle, koji mu je kurac bio da stavlja nekakvu amatersku bombu u sandučić? Zašto je nije napravio od brašna i vode, od pire krumpira, od dječijeg pudera ili plastelina samo da izgleda kao eksploziv?

Kasnije je na suđenju kazao kako nikoga nije želio ubiti, kajao se zbog Murreyeve smrti, i ja mislim da je to bilo iskreno.

Zvonko Bušić nije bio nikakav opaki terorist, nije imao loše namjere. Ono što je učinio bilo je samo nepromišljeno, idiotski, slaboumno, tragikomično glupo. Uništio je vlastiti život, a drugima nije učinio baš nikakvu uslugu.

Za početak, kako je on zapravo mislio otvoriti avionsku kabinu pod tlakom na šest ili sedam hiljada metara visine? Ja sam tako nešto vidio samo u jednom filmu s Nicolasom Cageom i čini mi se dosta strašno

Šta je uopće nekome u Hrvatskoj 1976. značilo da je jedan naš iz Gorice kod Gruda u New Yorku oteo avion?

Od čega je on zaista oslobađao Hrvate koji su tih godina useljavali u stanove u Travnom ili Splitu 3, otplaćivali Opel Kadetta, gradili vikendicu u Žaboriću i pušili Kent?

Hrvatima je, nemojmo se lagati, uglavnom bilo dobro i nastojanja nacionalističkih ekscentrika i lunatika samo su ih zbunjivala. Većini njih, uključujući Zdravka Tomca i Slavena Leticu, Jugoslavija je bila sasvim ugodna zemlja. Bila je odlična još dobrih deset godina, sve dok Slobodan Milošević nije krenuo praviti sranja.

Istina, nisi mogao pjevati “Ustani, bane”, ali zašto bi, zaboga, itko pjevao “Ustani, bane”? Evo, na primjer, kad su u rujnu 1976. takozvani hrvatski borci za slobodu oteli Boeing 727, na vrhu Billboardove ljestvice je stajala “You Should Be Dancing” od Bee Geesa, sto milijuna puta bolja pjesma od “Ustani, bane”.

Da je Zvonko Bušić imao pameti, trebao je povesti svoju Julienne u Studio 54 i plesati na Bee Geese raskopčane košulje, golih prsa kao John Travolta, umjesto da se s bombama ukrcava u nekakve putničke avione.

Kad pomislim šta se sve nudilo Zvonku Bušiću u New Yorku 1976. godine, meni se lagano zamanta.

Da je Zvonko Bušić imao pameti, trebao je povesti svoju Julienne u Studio 54 i plesati na Bee Geese raskopčane košulje, golih prsa kao John Travolta, umjesto da se s bombama ukrcava u nekakve putničke avione

Da sam bio na njegovu mjestu, sram me je priznati, ja se mjesecima ne bih sjetio ni Hrvatske ni Jugoslavije. Ja bih želio upoznati Andyja Warhola, čekao bih Johna Lennona ispred zgrade Dakota da mi se potpiše na ploču Plastic Ono Banda, odlazio bih u CBGB na koncerte Ramonesa i Talking Headsa i godinama kasnije, kad bih se vratio u svoje selo, u hladovini pod murvom mališanima pobožnim šapatom pričao:

“Ej, dico, kad Tom Verlaine iz Televisiona šćapi gitaru…”

“Je li Telecaster?” upitao bi neki dječak.

“Jazzmaster”, ispravio bih ga. “Fender Jazzmaster, moj brajo.”

Život Zvonka Bušića na mnogo je načina mogao bolje ispasti. Da je sabranije odlučivao, bio oprezniji, razboritiji, sve je moglo biti ljepše i ljudskije, i pravo me rastuži da njemu ni trideset godina u zatvoru nije bilo dovoljno da to shvati, da je čovjek i umro ništa ne kontajući, a činjenica da se ovdje i danas, u ožujku 2018. slavi njegov kretenski zločin, čini ovu našu zemlju zapravo potpuno beznadnom.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Sanja Modrić

U HDZ-u je rat. Sve frakcije na nogama, dio stranačkog vrha otvoreno najavljuje neposluh. To je prvi put.

Nikad kod njih nije bilo ni natruhe ovakvog komešanja, HDZ je uvijek bio hram samorazumljive poslušnosti.

Tuđmanu se nije smjelo reći ni ”a”. Sanaderu su svi jeli iz ruke, a kako pokazuje afera Fimi medija i druge, pristajali su sebe podastrijeti čak i u koruptivnim makinacijama, uz koje ide osobna kaznena odgovornost i prijetnja rešetkama u Remetincu.

Karamarko je žario i palio dok ga nije poklopila vlastita nesposobnost.

Zato se postavlja pitanje što je sada ovo?

A od nevjerojatnosti da je do ove velike pobune u HDZ-u uopće došlo, još je nevjerojatnije zbog čega.

Pobunjenici imaju očiglednu zajedničku boljku, a to je da su svi kod Plenkovića izvisili. U stranci većina njih jest na zvučnim položajima, ali u izvršnoj vlasti ne sudjeluju. U Vladi ne sjede. A njihov stvarni utjecaj na predsjednika HDZ-a faktički je ravan nuli

Odmaknimo se malo od vrele žeravice i vidjet ćemo da je Istanbulska konvencija posve neuvjerljiv razlog za ovu buru. Jer, jedino što je u Konvenciji zazorno klerikalnim tradicionalistima jest taj jedan jedini termin, a to je termin ”rod”.

Sami kažu da im je sve drugo apsolutno OK. Pa ovakav darmar zbog jedne riječi? Koja već odavna stoji u nizu zakona?

Posve nategnuto.

Riječ je, znači, o nečemu posve drugome.

Stoga naše pitanje treba biti zašto su protiv Plenkovića ustali Stier, Vaso Brkić, Maletićka, Kovač, Tuđman i Milinović? Naše zato što je odgovor važan za daljnja politička zbivanja u Hrvatskoj, a ne samo za HDZ.

Pobunjenici, dakle, imaju očiglednu zajedničku boljku, a to je da su svi kod Plenkovića izvisili. U stranci većina njih jest na zvučnim položajima, ali u izvršnoj vlasti ne sudjeluju. U Vladi ne sjede. A njihov stvarni utjecaj na predsjednika HDZ-a faktički je ravan nuli.

Brkiću je, istina, kao potpredsjedniku HDZ-a iz Karamarkove križaljke, palo u krilo protokolarno mjesto potpredsjednika Sabora, no odatle ga nitko ne vidi i ne doživljava, a kod Plenkovića za njega nema ni šalice kave. Prepisani diplomski rad za Plenkovića je veliki problem i tu kruha neće biti.

Darko Milinović imao je velike aspiracije, ali ministar nije postao, a sada je na totalnom ledu zbog afere Plitvice. Ivani Maletić bilo je draže sačuvati desetak tisuća eura mjesečno u Strasbourgu, nego za male pare crkavati od posla u Vladi, pa ju je Plenković zauvijek prekrižio.

Miro Kovač dubio je na glavi da ostane na čelu diplomacije, ali ostao mu je samo siromaški ”čvarak” međunarodnog tajnika HDZ-a.

Stier je, pak, ostavkom sam upropastio svoju karijeru kod aktualnog vođe, iako mu je lisica Plenković ostavio mjesto političkog tajnika stranke.

Oni njuše gdje bi se moglo biti korisno svrstati, a kako im senzori rade ovoga puta, tako će im se i pisati. Plenković im je već jasno poručio da bi oni mogli biti u tih ”pola” kojih na sljedećim izborima više neće biti

Sve čime još može mahati Miro Tuđman je njegovo prezime, a čovjek je zreo za mirovinu, pa ni to više ne igra.

Uloga nekolicine posve beznačajnih HDZ-ovih zastupnika, poput, recimo, Steve Culeja, koji su s ovim poznatim imenima sada izašli na barikade otpora, i ovdje je, naravno, beznačajna.

Oni njuše gdje bi se moglo biti korisno svrstati, a kako im senzori rade ovoga puta, tako će im se i pisati. Plenković im je već jasno poručio da bi oni mogli biti u tih ”pola” kojih na sljedećim izborima više neće biti.

Svakako, ovo je evidentno samo pobuna otpisanih. Istanbulska konvencija u svemu tome potpuno je izmišljen razlog. A iduće poglavlje stranačke povijesti pisat će onaj tko na kraju pobijedi.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Povijest se opet ponavlja u i oko Banja Luke i beogradskog pašaluka Republike Srpske.

Opet smo svjedoci sve intenzivnijih brutalnih napada velikosrpskog vožda Milorada Dodika na – po mom skromnom kršćanskom mišljenju – autentičnog sveca i jednog od rijetkih episkopalnih proroka, banjolučkog biskupa Komaricu.

Komaricu se ponovo optužuje da u međunarodnim medijima po tko zna koji put lažno prikazuje stanje Hrvata u Republici Srpskoj.

Neposredan povod najnovijoj Dodikovoj agresiji je intervju koji je objavio bečki list Kurier, u kojemu je banjolučki biskup podsjetio na stradanja i progon Hrvata katolika u RS-u te upozorio kako se onima koji žele povratak neprestano stvaraju zapreke.

Biskupu Komarici Dodik je prijeteći poručio da “iznosi neistine i napada RS u kojoj stoluje i živi bez ikakvih problema, kao i svi Hrvati, Bošnjaci i ostali građani RS”.

Biskupu Komarici Dodik je prijeteći poručio da “iznosi neistine i napada RS u kojoj stoluje i živi bez ikakvih problema, kao i svi Hrvati, Bošnjaci i ostali građani RS”. Nije teško ustanoviti tko to u Banja Luci iz dušobrižničke boli hrabro govori istinu, a tko političko-propagandistički širi laži

Nije teško ustanoviti tko to u Banja Luci iz dušobrižničke boli hrabro govori istinu, a tko političko-propagandistički širi laži.

To ne znači da Dodik nije u pravu kada optužuje Hrvatsku da ometa vraćanje imovine izbjeglim Srbima, ali je zasigurno sasvim u krivu kada za to stanje optužuje biskupa Komaricu, dokazanog borca za jednaka prava svih ljudi bez obzira na geografski prostor, nacionalnost i vjeru.

Na svojim (pre)čestim međunarodnim putovanjima i nastupima imao sam prilike upoznati Milorada Dodika i Franju Komaricu.

Dodiku sam jedne naizgled davne godine bio čak i “sudomaćin” na National Prayer Breakfastu u Washingtonu. To je bilo prije američkog ukidanja vize Dodiku zbog nepoštovanja Daytonskog (ne)sporazuma.

Biskupa Komaricu poznajem bolje i izdaleka i (ekumenski) izbliza, te se stoga usuđujem ovako oštro kontrastirati njihove motive i stavove.

Bez trunke nostalgije moram priznati da mi se svaki puta kada vidim i(li) slušam bahatog Dodika i pridružene mu agresivce nekako simpatično nametljivo pjevuši naša vojnička “pjesmica slobode”:

“Banjaluko, grom u tebe puk’o
jedva sam se iz tebe izvuk’o.”

Pjevali smo je svi mi mnogobrojni vojnici u sivo-maslinastim uniformama u tom prelijepom bosanskom gradu ne tako daleko od Zagreba. Bilo je to onih šezdesetih godina prošloga stoljeća, baš u vrijeme kada se Tito konačno odlučio riješiti Rankovića, pa smo strahovali od neželjenog produženja vojnog roka zbog napete situacije.

Kao vojnik u toj Banjaluci doživio sam višekratna javna poniženja i kaznu kada je dežurni major otkrio da vjerujem u Boga te da posjedujem i redovito čitam “subverzivnu literaturu” – Sveto pismo, tj. Novi zavjet i međunarodni bestseller Johna Bunyana ”Put kršćanina”.

Mnogo je gore tridesetak godina ranije prošao moj nezaboravljeni duhovni mentor, pentekostalni pastor Ludvik Ullen. Zahvaljujući tom darovitom, umnom i duhovnom Prekomurcu, i ja sam poput njega postao Zagrepčanin, opredijeljeni kršćanin, a kasnije i teolog.

Kada je trebalo birati između neodoljivo privlačne stipendije na Strojarskom fakultetu i riskantnog odlaska na studij teologije (a prije toga u JNA, jer bez odsluženja vojnog roka se nije mogla dobiti putovnica), on mi je mudro i smjerodavno citirao svog i mog najvećeg Učitelja:

“Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, pa će vam se i sve ostalo nadodati!” Te su Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju 6, 33 odonda postale moto mog života.

To ne znači da Dodik nije u pravu kada optužuje Hrvatsku da ometa vraćanje imovine izbjeglim Srbima, ali je zasigurno sasvim u krivu kada za to stanje optužuje biskupa Komaricu, dokazanog borca za jednaka prava svih ljudi bez obzira na geografski prostor, nacionalnost i vjeru

Ullen je tri godine proveo u zatvoru u banjalučkoj tvrđi. Dva su mu puta udbaši pritisnuli pištolj na sljepoočnicu prijeteći mu da će ga ubiti ako se ne odrekne “svoje vjere u tog Isusa”, za kojeg je odvažno i radosno svjedočio i za kojeg je bio spreman i umrijeti.

Gospodin Ullen je ipak čiste savjesti i bez trunke mržnje po milosti Božjoj uspio živu glavu izvući iz Banjaluke.

Prigodom svog prvog posjeta odveo me kao vojnika do obližnje čuvene, četiri stoljeća stare džamije Ferhadije. Mudri je i duhovni učitelj meni kao mladiću koji se prvi put susretao s islamom dostojanstveno rekao nezaboravljive riječi:

“I ovdje se ljudi Bogu mole. I oni su Abrahamova djeca, a Isusa štuju kao proroka! Poštuj ih i voli jer jedino to je pravi kršćanski stav prema muslimanima.”

Tih sam se riječi najprije sjetio kada sam čuo da je grupa Srba 7. svibnja 1993. Ferhat-pašinu džamiju u ime velikosrpskog ludila, svetosavskog pravoslavlja i povijesnog osvetništva pretvorili u ruševinu.

Tih sam se riječi sjetio i 7. svibnja 2001. kada je trebao biti položen kamen temeljac za “obnovu” ove rijetke ljepotice među džamijama svijeta. Valja podsjetiti da je samo u Banja Luci srušeno svih šesnaest islamskih bogomolja, a da ne spominjemo kolike su minirali takozvani kršćani, zapadni i istočni, u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Zar treba arogantnog Milorada Dodika podsjetiti što se dogodilo tom prigodom?

Umjesto civiliziranog čina polaganja kamena temeljca došlo je do masovnog kamenovanja sudionika. Opet se “dogodio (šovinizirani) narod” mržnje i nasilja.

Na ovu vjersko-političku manifestaciju mržnje pozvao ga je letak na kojem je velikim ćiriličnim slovima pisalo: “Braćo Srbi, danas će naš grad napasti islamske horde, uz pomoć zločinaca iz Austro-Ugarske i pokušat će opet da posiju sjeme islama u našem gradu. Dođite u 11 časova na plato gdje je bila Ferhadija i svojim prisustvom iskažite nezadovoljstvo ovim činom.”

Došli su, predvođeni “apostolima” mržnje, bradatim četnicima, pod šubarama s kokardama, slično vukovarskim krvnicima u studenome 1991. Šest su sati kamenjem (koje su noć prije dovozili kamioni gradskoga komunalnog poduzeća!) zasipali ugledne goste i nevine protjerane vjernike.

Da uz fizičke ozljede bude i vjerske uvrede, u dvorište su Islamske zajednice, tako su javile inozemne agencije, gdje su živu glavu spašavale žrtve napada, pustili jednu živu svinju i bacili nekoliko pečenih svinjskih glava. A vani su zapalili i uništili desetak autobusa kojima su pristigli islamski vjernici, dva vozila međunarodnih dužnosnika na čelu s generalom Kleinom te automobil tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije.

Jedan od rijetkih autentičnih heroja kršćanske vjere i ljubavi u dugogodišnjoj banjalučkoj i bosansko-hercegovačkoj etničko-vjerskoj drami biskup Franjo Komarica i taj je put bio na pravom mjestu. Među posljednjima je uz pomoć policije izišao iz kamenovane Islamske zajednice.

Hvala Bogu za inače sporu i neodlučnu međunarodnu zajednicu koja je u međuvremenu svojom politikom (više batinom nego mrkvom) uspjela dovesti do neke vrste pravde, barem u obnovi Ferhadije, koja je u svibnju prošle godine javno otvorena.

Bez trunke nostalgije moram priznati da mi se svaki puta kada vidim i(li) slušam bahatog Dodika i pridružene mu agresivce nekako simpatično nametljivo pjevuši naša vojnička “pjesmica slobode”: “Banjaluko, grom u tebe puk’o / jedva sam se iz tebe izvuk’o”

Biskup Komarica je tom svečanom prigodom izrazio svoju radost što je dočekao taj dan, a prisutni Dodik, iako je to bilo protokolom predviđeno, nije htio sudjelovati u programu.

Od Sarajeva do Washingtona, Zagreba i Bruxellesa neumorni je Komarica desetljećima hrabro pozivao na odgovornost i budio pozaspale savjesti političara, uvijek se zauzimajući za prava onih najslabijih i najmanje zastupljenih.

Komarica se konzistentno i hrabro suprotstavljao svim projektima etnički čistih teritorija i zloduhim idejama o tzv. humanim preseljenjima.

U onim najtežim vremenima 1994. godine, kada je gotovo četvrt milijuna Hrvata iz njegove biskupije protjerano, a na njega i preostalu manjinu vršio se pritisak da napuste svoja ognjišta, on hrabro ustraje na pravu ostanka.

U travnju te godine pisao je predsjedniku Tuđmanu: “Neka Vam bude i dalje jasno… da je naša opcija glede naše budućnosti na ovim prostorima i dalje nepromijenjena – mi želimo svakako ostati ovdje”.

Biskup Franjo je uvijek u ime evanđelja pozivao na etičku odgovornost i iskreno čovjekoljublje. Branio je i prava Bošnjaka i Srba, bez razlike, te neustrašivo kritizirao isključive nacionaliste među hrvatskim političarima. Rijetki prorok među biskupima!

“Pa se onda još hvaliti: ja sam veliki Hrvat, kršćanin, katolik – a činim nepravdu u ime hrvatskog naroda. To je grijeh. To je hipokrizija. Od hrvatskog političara očekujem da se zauzima i za ne-Hrvata, i od katoličkog političara za ne-katolika. Od svakog političara očekujem da se zauzme za opće dobro, a ne za svoj uski interes. Ali, krivi su i oni koji dopuštaju da ljudi tako uskih pogleda budu na vlasti. Što će takvi na vlasti?”

U prosincu 1994. u svom pismu tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu piše: “Stječe se dojam da je sve ovo s nama tako izrežirano da se nas izbezumi i jednostavno prisili na odlazak”. Tu je sumnju više puta izrekao i pred najvišim međunarodnim predstavnicima. I bio je, nažalost, u pravu.

U pravu je i bošnjački dopredsjednik Republike Srpske Ramiz Salkić, jedini dužnosnik u Bosni i Hercegovini koji je nakon ovotjednih Dodikovih optužbi i prijetnji stao u obranu biskupa Franje Komarice.

Ne pitajte me zašto šuti Dragan Čović!?! Sve se zna!.

Evo Salkićeve hrabre i, nadajmo se, istinoljubive izjave:

Jedan od rijetkih autentičnih heroja kršćanske vjere i ljubavi u dugogodišnjoj banjalučkoj i bosansko-hercegovačkoj etničko-vjerskoj drami biskup Franjo Komarica i taj je put bio na pravom mjestu. Među posljednjima je uz pomoć policije izišao iz kamenovane Islamske zajednice

“Nedopustivi su brutalni napadi na biskupa Komaricu koji je jedan od dosljednih boraca za jednakost svih građana u RS. Ovakva razina javne komunikacije i činjenica da se predsjednik jednog entiteta već nekoliko puta obračunava s biskupom čija bi prava trebao štititi samo su karakteristični za Dodika, koji je prvak u kršenju prava ne-Srba u RS-u i najveći kočničar europskog puta Bosne i Hercegovine. Vrlo je važno da građani i političari u Europi ovo čuju i znaju.”

Zaključimo ovaj već predugi članak citirajući još jednom najvažniju poruku Franje Komarice.

“Odsutnost ljubavi sigurno vodi u mržnju, a mržnja uništava čovjeka. Mržnja degradira čovjeka. Mržnja izjeda čovjeka. Najveća i najtragičnija žrtva mržnje je onaj koji mrzi.”

Te izuzetne riječi evanđeoske duhovnosti rimokatoličkog biskupa Franje Komarice iste su kao riječi mog spomenutog duhovnog mentora, pentekostalnog pastora Ludvika Ullena koji me je kao vojnika JNA usred Banja Luke (na mjestu gdje su ga pokušavali ubiti!) poučavao kako kao kršćani ne smijemo mrziti komuniste.

Šteta što Franjo Komarica još nije primio Nobelovu nagradu za mir za koju smo ga mi neki argumentirano predlagali.

– Moramo poduzeti oštre mjere protiv kriminala u gospodarstvu!

Boro Vučković

Istra, naravno, nije antihrvatska. Nikom razumnom to ne treba niti dokazivati, niti objašnjavati. Ali kad slušamo i gledamo istupe pojedinih saborskih zastupnika, osobito onog Glasnog, te mnogih javnih “uglednika” koji bdiju nad čistotom hrvatstva, onda se i u to sumnja.

Jugozomboidi, udbaši, kosovci, djeca oficira i oficiruša, izdajice i veleizdajice, hrvatskosrpske dvodihalice, odnosno djeca iz mješovitih brakova, velikosrbi, italijanaši, alabnjerosi, bosančerosi, cigani… našli su utočište u Istri i slobodno propagiraju neke “antifa” ideje.

Naime, ta i takva Istra vrvi od crvenih zvijezda i antifašističkih spomenika. Nema grada i sela na poluotoku gdje najveći zločinac 20. stoljeća nema svoju ulicu, trg, obalu, spomenik. A u pristojnoj Hrvatskoj se njegove ulice ukidaju. “Hej, braćo i sestre Hrvati” – zapjenili bi se Bujanec i Košić – “valja staviti ljutu travu na ljutu ranu zvanu Istra”.

Istodobno ti veliki Hrvati zabrinuto cvile i nariču kako broj Hrvata tako pada da će nas uskoro  biti manje nego u srednjem vijeku. “Valja nešto žurno poduzeti” grmi demograf i pravaš Šterc. Ministarstvo demografije u sprezi sa Crkvom najsretnije bi bilo da hrvatska žena šuti i rađa. Kakve Istambulske konvencije i druge trice.

I gle sad apsurda nad apsurdima. Jedina županija koja ne bilježi demografske minuse je, pogađate, Istarska. Doseljenih i novorođene djece sve je više. Odselilo je, istina, oko dvije i pol tisuće ljudi, ali tri i pol tisuće je doselilo.

Naime, ta i takva Istra vrvi od crvenih zvijezda i antifašističkih spomenika. Nema grada i sela na poluotoku gdje najveći zločinac 20. stoljeća nema svoju ulicu, trg, obalu, spomenik. A u pristojnoj Hrvatskoj se njegove ulice ukidaju. “Hej, braćo i sestre Hrvati” – zapjenili bi se Bujanec i Košić – “valja staviti ljutu travu na ljutu ranu zvanu Istra” 

Najavljuje se još jedna uspješna turistička sezona i nezaposleni su samo oni koji neće ili ne mogu raditi. Nije, naravno, baš sve idealno. Ima se primjedbi na vlast u stilu: što je HDZ na razini države, to je otprilike IDS na razini županije.

Ali taj isti IDS, bez pardona, izravno osudi svaku homofobiju, govor mržnje, svako relativiziranje ustašluka i četnikluka. Znaju oni dobro da bi izgubili brzo vlast da nije tako.

Nisam demograf, mada sam kod akademkinje Alice Wertheimer-Baletić ranih sedamdesetih taj predmet na Ekonomskom fakultetu rado učio i s uspjehom položio. I nisam bio jedini.

Većina studenata voljela je, zahvaljujući dr. Wertheimer-Baletić, demografsku znanost. Dobro sam zapamtio riječi ugledne znanstvenice da će Hrvatskoj u 21. stoljeću nedostajati radne snage. A tada su u inozemstvo na “privremeni” rad, osobito u Njemačku, odlazili uglavnom pojedinci.

Do dobrog posla se u samoupravnom socijalizmu dolazilo jako teško, ali da će nedostajati radne snage zvučalo je gotovo nestvarno.  Hrvatska je tada imala 4,7 milijuna stanovnika. A danas? jedva 4 milijuna.

Danas Hrvatsku napuštaju cijele obitelji i točne su, bez obzira na ratne patnje, prognoze na koje se već ranih sedamdesetih upozoravalo. Očito je da se demografski problemi ne mogu riješiti preko noći. Ili baš mogu?

Zašto je Istra pozitivni demografski izuzetak Hrvatske? Prvo bi se pomislilo da je to zbog blage mediteranske klime. Ovdje na 45-oj paraleli, na pola puta između Ekvatora i Sjevernog pola zaista je ugodno živjeti. Masline i vinogradi, tartufi i oštrige, šparoge i lavanda, more i zelenilo.

Ali jel´ to osnovni razlog? Sigurno nije. Stoljećima se ovamo stanovništvo doseljavalo, a još više iseljavalo bez obzira na klimu. Bit će, ipak, da je ona druga klima važnija – a to je društvena klima.

Mada poluotok nije imun na korupciju i socijalnu diskriminaciju, kao, uostalom, i drugi dijelovi Hrvatske, ipak, neka pozitivna “vibra” je u zraku.

Istodobno ti veliki Hrvati zabrinuto cvile i nariču kako broj Hrvata tako pada da će nas uskoro biti manje nego u srednjem vijeku. “Valja nešto žurno poduzeti” grmi demograf i pravaš Šterc. Ministarstvo demografije u sprezi sa Crkvom  najsretnije bi bilo da hrvatska žena šuti i rađa. Kakve Istambulske konvencije i druge trice 

Diskriminacije po nacionalnoj i vjerskoj osnovi gotovo da i nema, a ako se i pojavi, trpi javnu osudu. Diskriminacija pri zapošljavanju po rodu, spolnoj orijentaciji i uopće kršenje ljudskih prava teško da može uzeti maha.

Postoji jedan prelijepi barokni grad u Slavoniji. Meni osobno najljepši, jer je moj rodni grad. To je Požega. Nekad su je zvali slavonskom Atenom. Tu je jedna od najstarijih gimnazija na ovim prostorima koja je kroz više od tri stoljeća iznjedrila mnoga ugledne osobe.

Požega je u bogatoj zlatnoj dolini – Vallis Aurea, kako su je zvali Rimljani. Poljoprivreda u dolini, vinogradi na blagim padinama okolnih brda, šume. Nekad razvijena drvna, metalna i prehrambena industrija. Živjelo se tako dobro da se podrazumijevalo da većina nakon završene gimnazije ode na studij u Zagreb i potom se vrati.

Nekad bilo, sad se spominjalo.

Što je Požega danas?

Taj je grad sjedište siromašne županije s najvećim postotkom nezaposlenih mladih. To je grad u kojem župan mlati svoju ženu, u kojem bivši gradonačelnik mlati novinare, a saborski zastupnik iz te sredine pokušava svoje lopovluke riješiti podmićivanjem tih istih novinara. To je grad u kojem je Crkva uzurpirala prostor, vrijeme i pamet.

Puk uglavnom šuti, a mladi bježe glavom bez obzira, jer tu budućnosti, dok se nešto drastično ne promijeni, nema.

I sretnem ja tako dvoje mojih Požežana nedavno u Puli. Znao sam im roditelje. I pitam ih: ”Kako je? Kako starci? Zašto su došli u Istru?”

I gle sad apsurda nad apsurdima. Jedina županija koja ne bilježi demografske minuse je, pogađate, Istarska. Doseljenih i novorođene djece sve je više

Da skratim. Došli su, jer su dobili u Rovinju posao i stan. Osjećaju se dobro i da su pobjegli iz one sredine beznađa i bezvoljnosti. Nije samo novac u pitanju, tvrde, već kažu da jednostavno oni i njihova djeca nemaju budućnosti u Zlatnoj dolini.

”Istra je za nas otkriće. U domovini smo, a kao da smo u inozemstvu.” ”Ma, ima Istra i mana”, uvjeravam ih ja i dobronamjerno ih savjetujem da se mladenački i onako tvrdo slavonski ne zalijeću na prvu loptu. Ali ni oni se ne predaju.

”Točno je, ali nema tog gospodarskog i socijalnog programa koji nam ponovo može vratiti duh i dušu Požege. Možda odemo za Dan grada na Grgurevo i proveselimo se i unaprijedimo kontinenatlni turizam. Ali živjeti tamo gdje ni afrička šljiva ne pomaže – never again.”

Istarski stimulansi ovog trenutka su ipak učinkovitiji.

Borivoj Dovniković-BORDO

Pod nemilosrdnom smo opasnošću od nekulturne poplave koja se već nemilosrdno širi na području srpskog i hrvatskog standardnog jezika.

Izrazi  g o v o r i t i   i   p r i č a t i  do nedavna su živjeli jedan uz drugi, ali sa svojim nezavisnim značenjima. Danas druga riječ (nije jasno kako je to počelo) već nekoliko godina prelazi međusobnu granicu i zauzima pozicije prve riječi!

Sve više se  p r i č a  a  ne  g o v o r i,  i to ne samo u govornom jeziku, već i među intelektualcima, u medijima, na najslužbenijim nivoima!

Osamdeset godina u životu sam upotrebljavao te riječi kako treba, ne razmišljajući ni jednog trenutka što je pravilno, a što nije. Niti sam u medijima bilo kada nalazio da su krivo upotrijebljene.  Na službenim sjednicama  g o v o r i l o  se o problemima, a potom se uz piće  p r i č a l o  o bilo čemu drugome.

Danas slušam da u Saboru na sjednicama  p r i č a j u  o porezima ili prometu u zemlji.

Nažalost, jezična pitanja ne zanimaju ni Europsku uniju, pa nismo dobili upozorenje da se, uz ostale mnogobrojne probleme, ne brinemo za svoj govorni standardni jezik. No upotrebu Č i Ć ostavimo za drugu priliku, jer je to zaseban problem u južnoslavenskim jezicima

Šok sam doživio kad sam nedavno u emisiji beogradske TV o iseljenicima čuo kanadske Srbe kako  p r i č a j u  srpski. Užas! I tamo je stigao taj zloćudni virus!!!

Ne znam je li se nekritička upotreba  p r i č a n j a  proširila i na BiH i Crnu Goru, bitno je da se to opasno širi u Hrvatskoj u kojoj ja živim. Prijatelji mi znadu prigovarati da se sitničarski brinem o jezičnim ekscesima pored svih ostalih egzistencijalnih velikih problema u zemlji, kao, jezik nije važan u svemu tome. Ne, sve ima svoju važnost, i o jeziku se moraju brinuti odgovorni za to područje! Pitanje je samo na koji način. A neki problemi su isti za sve varijante zajedničkog standardnog jezika.

Tu danas spada i upotreba riječi  g o v o r i t i  i  p r i č a t i .

U Anićevom rječniku stoji:

g o v o r i t i  – 1. izgovarati riječi, znati se služiti jezikom  2. razgovarati s kim,  (-glasno) pričati s kim (najčešće službeno, formalno)  3. prem. sadržavati određenu priču, poruku

p r i č a t i  –  1. (o čemu, što) usmeno opisivati kakav događaj (djeci), pripovijedati  2. razgovarati s kim (obično u svakodnevnom razgovoru)

U stranim jezicima riječi  g o v o r i t i  i  p r i č a t i  imaju također posebna značenja.

U njemačkom jeziku:

g o v o r i t i  je  s p r e c h e n, a   p r i č a t i  –  e r z ä h l e n. Ne možemo ni zamisliti da se kaže: “Wir  e r z ä h l e n  Deutsch” (“Pričamo njemački”) umjesto  “Wir  s p r e c h e n  Deutsch” (”Govorimo njemački”).

U engleskom pravilno je “We  s p e a k  English” (“Govorimo engleski”), umjesto  “We  n a r r a t e , ili  t e l l  English” (“Pričamo engleski”).

U ruskom je pravilno “G o v o r i m  po russki” (”Govorimo  ruski”), a ne “R a s s k a z i v a e m  po russki” (“Pričamo ruski”).

Te nakaradnosti dešavaju se samo kod nas.

Izrazi  g o v o r i t i   i   p r i č a t i  do nedavna su živjeli jedan uz drugi, ali sa svojim nezavisnim značenjima. Danas druga riječ (nije jasno kako je to počelo) već nekoliko godina prelazi međusobnu granicu i zauzima pozicije prve riječi!

Govorni jezik je u Hrvatskoj manje važan ukoliko nije nacionalističko sredstvo za odvajanje od srpskog zajedništva – jedino u tom slučaju jezik je za te patriote presudan za nacionalnu neovisnost zemlje.

Svakodnevna emisija HR-a Govorimo hrvatski ima na svom programu jezične probleme, pa je neki dan upravo bilo govora o  pričanju i govorenju. Međutim, njihovi apeli nemaju rezultata čak ni u vlastitim programima.

Ispravne govornike dovodi do očaja kad vrlo često čuju u medijima “P r i ć a t i  hrvatski…”, rečenicu u kojoj su čak dvije pogreške:  p r i ć a t i  umjesto  g o v o r i t i  te Ć umjesto Č!

To je krunski dokaz da naš jezik bespovratno ide u propast, a da za to odgovorne nije briga!

Nažalost, jezična pitanja ne zanimaju ni Europsku uniju, pa nismo dobili upozorenje da se, uz ostale mnogobrojne probleme, ne brinemo za svoj govorni standardni jezik. No upotrebu Č i Ć ostavimo za drugu priliku, jer je to zaseban problem u južnoslavenskim jezicima.

Franjo Komarica

”Islamska zajednica u BiH osuđuje verbalne napade predsjednika entiteta RS na biskupa Franju Komaricu”, priopćeno je 14. ožujka iz Ureda za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u BiH, prenosi KTA pozivajući se na agenciju MINA.

”Vjerski autoriteti imaju pravo i slobodu javno govoriti o svim problemima s kojima se suočavaju članovi njihovih zajednica bez da ih se zbog toga vrijeđa, pogotovo ne sa pozicije moći.

Neprihvatljivo je da se na tako brutalan način, kako je to u posljednjim javnim istupima činio predsjednik entiteta RS, pokušavaju ušutkati žrtve i oni koji samo traže minimum ljudskog dostojanstva i mogućnost da slobodno uz uvažavanje svojih prava žive na zemlji svojih pradjedova

Neprihvatljivo je da se na tako brutalan način, kako je to u posljednjim javnim istupima činio predsjednik entiteta RS, pokušavaju ušutkati žrtve i oni koji samo traže minimum ljudskog dostojanstva i mogućnost da slobodno uz uvažavanje svojih prava žive na zemlji svojih pradjedova.

Nije u duhu osnovne ljudske pristojnosti da jedan politički dužnosnik za vjerodostojnika kaže da ‘laje’.

Solidarnost s biskupom Komaricom je ustvari obrana svih nas od političke sile. Sile koja ne može biti mjera istine i pravde i koja ovoj zemlji i njenim narodima neće donijeti nikakva dobra”, ističe se u priopćenju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

(IKA/KTA)

Željko Porobija

Prilikom nedavnog obilaska okolice Koblenza iznimno me se dojmio samostan Arnstein – impozantno zdanje što je već više od tisuću godina natkriljeno nad obližnjim seocetom.

Više i od starinske arhitekture i od izvanrednih fresaka mene je zadivila spomen-ploča negdašnjem samostanskom predstojniku Alfonsu Spixu, koji je u 48. godini života skončao u zloglasnom logoru Dachau.

Kad uđete u crkveni prostor, tamo vas odmah dočeka i veliki plakat s opširnijim objašnjenjem zašto su tog svećenika ubili nacisti. Kako se može pročitati, unatoč zabrani taj je svećenik Poljake na prisilnom radu pustio na bogoslužje i potom ih poslužio kavom i kruhom.

Gestapo je prvo došao upozoriti svećenika, jer su mislili da pater Alfons nije znao za zabranu – ali u njegovom slučaju nije bila riječ o neznanju. Poljaci su ponovo došli na bogoslužje, a Alfonsa su razljućeni nacisti prvo odveli u frankfurtski policijski zatvor da bi ga koncem siječnja 1942. poslali u koncentracijski logor Dachau

Gestapo je prvo došao upozoriti svećenika, jer su mislili da pater Alfons Spix nije znao za zabranu – ali u njegovom slučaju nije bila riječ o neznanju. Poljaci su ponovo došli na bogoslužje, a Alfonsa su razljućeni nacisti prvo odveli u frankfurtski policijski zatvor da bi ga koncem siječnja 1942. poslali u koncentracijski logor Dachau.

Preteške uvjete života i rada taj hrabri svećenik izdržao je tek nekih 7 mjeseci te preminuo 9. kolovoza 1942. godine. Crkva ga je uvrstila u svoj popis mučenika 20. stoljeća, a zanimljivo je i objašnjenje koje nalazimo na plakatu: ”Katolička Crkva čvrsto se pridržava kršćanskog milosrđa – bez obzira na podrijetlo i nacionalnost – čak i kada ovaj stav dovodi do sukoba s moćnicima. U njegovoj je osobi postalo jasno kako opasna za svakog vjernika može biti posljedica kršćanskog življenja u vrijeme nacionalsocijalizma.”

I sami znate da ne posjećujem baš crkve, u Njemačkoj sam dosad ušao samo u znamenitu katedralu u Kölnu te u ovaj samostan. Kao i kod nas, praktički svako mjesto ima crkvu – katoličku i/ili evangeličku – obično vrlo lijepe i prikladne arhitekture. Stoga me je nemalo iznenadilo kad sam posjetivši Arnstein – koji je otvorio svoje prostore i za jedan odličan jazz koncert – vidio spomen-ploču svećeniku što je učinio nešto tako obično, a tako hrabro u tegobnim vremenima nacističke strahovlade.

Samostan koji u svom imenu ima starogermansku riječ za orla (arnu) nije u svoje okrilje prihvatio Hitlerovog orla s kukastim križem. Alfonsu Spixu bilo je jasno tko su ti prisilni radnici iz Poljske, nije se sustegnuo od ljudskog pomaganja bližnjemu u nevolji – a riječ ”bližnji” nije preveo kao ”Nijemac”, nego kao ”svako ljudsko biće u potrebi”.

Alfons Spix – tabla

I da ne bude zabune, ovakav postupak jednog svećenika nije bio uobičajena praksa ni među katolicima ni među protestantima tijekom vladavine nacizma. Velika većina njih ipak su pazili što govore i što rade, čak i onda kad se nisu baš slagali s idejama o rasnoj nadmoći Arijevaca.

Značajan dio i protestantskih i katoličkih teologa pružio je i izravnu potporu nacizmu. Duga je to povijest i još se o njoj raspravlja – ali je činjenica da su nakon rata obje glavne kršćanske konfesije u Njemačkoj prolazile dug proces razotkrivanja vlastite prošlosti i ispričavanja zbog, najblaže rečeno, propusta u reagiranju na najveće zlo u povijesti čovječanstva.

Dio te isprike jest i odavanje počasti onima kojima je ljudskost – kao jedna od deklarirano temeljnih vrijednosti kršćanstva – bila važnijom od čuvanja crkvene pozicije ili čak i od čuvanja vlastite glave.

Jer, podsjetimo se, ubijeni Alfons je mogao Poljacima i krišom pomoći, barem nakon što ga je Gestapo upozorio na ponašanje. No, Spix je živio svoju vjeru javno i svojim je činom poslao i poruku kako Gestapu i nacistima tako i svom narodu.

Alfonsu Spixu bilo je jasno tko su ti prisilni radnici iz Poljske, nije se sustegnuo od ljudskog pomaganja bližnjemu u nevolji – a riječ ”bližnji” nije preveo kao ”Nijemac”, nego kao ”svako ljudsko biće u potrebi”

I sad ide ono pitanje koje mene muči – a trebalo bi puno više mučiti one koji sebe smatraju katolicima: imamo li i mi takvih spomen-ploča u Lijepoj našoj?

Tu sam puno više crkava obišao, a ne sjećam se da sam naišao na slični primjer odavanja počasti čovjeku kojega su ubili nacisti. Ispravite me ako griješim, zapravo, ja bih jako volio da sam ovdje potpuno u krivu i da mi se može navesti barem nekoliko hrvatskih crkava ili samostana na čijem je ulazu spomen-ploča svećeniku ubijenom od strane nacista.

Ali bojim se da takvih ploča jednostavno nema, što nam ostavlja mogućim samo 2 opora zaključka: ili takvih svećenika nije bilo ili se njih jednostavno ne želi nitko sjećati.

Nije da kod nas nije bilo, da ih tako nazovemo, radnika na prisilnom radu. Nijemci ne šire mitove o, primjerice, dva Dachaua ili dva Auschwitza, oni su dovoljno svjesni onog jednog i jedinog, znaju bolno jasno što se tamo zbivalo.

Alfons Spix

Mi ipak imamo svoju mitologiju, koja je najčešće znak ne samo našeg nepoštenja nego i žarke želje da stvorimo alternativnu realnost u kojoj se jedan Jasenovac nije nikada dogodio (dogodio se samo onaj drugi, komunistički).

I tako u toj suludoj mitologiji ispada kako se svećenici nisu ni imali razloga buniti, pa ih nikakav Gestapo niti Ustaška nadzorna služba nisu trebali nikoga upozoravati kao odvažnog Spixa.

Druga je pak mogućnost, čini mi se, ipak vjerojatnija – bilo je svećenika koji su ustali protiv ideologije suprotnoj etici milosrđa prema svakome bez obzira na podrijetlo i nacionalnost, a neke od njih njemački i/ili ”naši” nacisti su smaknuli.

Ali je na njih Crkva jednostavno zaboravila, prisjeća se samo onih koje su koncem rata ubili partizani. I danas ćete čuti od mnogih ”mudrih glava” da je NDH bila prije svega hrvatska država, pa ju je trebalo podržati, makar i u takvom drastično totalitarnom obliku.

No, neke druge (bez navodnika) mudre glave u Njemačkoj nisu mislile kako je dovoljno to što imaju svoju državu da bi poduprle zvjerski fašizam i njemu su se otvoreno usprotivile.

Tu sam puno više crkava obišao, a ne sjećam se da sam naišao na slični primjer odavanja počasti čovjeku kojega su ubili nacisti. Ispravite me ako griješim, zapravo, ja bih jako volio da sam ovdje potpuno u krivu i da mi se može navesti barem nekoliko hrvatskih crkava ili samostana na čijem je ulazu spomen-ploča svećeniku ubijenom od strane nacista

Napokon, ne bi li vjerovanje u Nebesko Kraljevstvo trebalo podrazumijevati da je ovo zemaljsko prolazno i ne zaslužuje ničiju apsolutnu poslušnost?

Problem Katoličke Crkve u Hrvatskoj je u tome što je spremna govoriti samo o zlu onih drugih – bili to četnici iz 1991. ili partizani iz 1941. Poput nezrelog djeteta, ona se nije nikada pokušala suočiti s vlastitim zlom, sa svojim tihim ili glasnim podupiranjem jednog protučovječanskog režima.

Naprotiv, ona je spremna, upravo zaradi samozaborava, čak i braniti ustaške zločine, pa nije ništa neuobičajeno na predstavljanju jednog ogavnog revizionističkog knjiškog uratka vidjeti ozarena lica biskupa Pozaića ili mog negdašnjeg beogradskog župnika Horvata.

U Njemačkoj bi takvo pružanje potpore ovoj pomahnitaloj mitologiji od strane crkvenih lica bilo smatrano skandalom – u nas je, pak, to čin domoljublja (riječi čije smo značenje potpuno iskrivili).

Arnstein samostan

Znam da će me neki, valjda kako bi lakše oprali vlastitu savjest, optužiti da sam kao ateist vrlo pristran u izricanju sudova prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Ja im samo mogu reći da bih bio još glasniji u kritikama da sam katolički teolog. Ili da sam njemački katolički teolog.

A namjesto da ispali ljutite plotune po mojem tekstu – Crkvi bi puno više pomoglo kada bi napravila makar jednu ploču nekom našem Spixu.

Rasprava o Istanbulskoj konvenciji u hrvatskom društvu traje mjesecima i, čini se, došla je do točke u kojoj je gotovo nemoguće pomiriti dvije strane i istovremeno valjano ratificirati Konvenciju. Stječe se dojam da se u raspravi premalo koriste argumenti. Najčešće se govori o neprihvatljivosti termina “rod”, a moglo se čuti i da prava namjera Konvencije promovirati pobačaj ili istospolne brakove. Evo što kaže sam tekst Konvencije.

1.ISTANBULSKA KONVENCIJA PROMIČE POBAČAJ.

“U rezoluciji kojom je Europski parlament pozvao na ratifikaciju Istanbulske konvencije govori se i o pobačaju kao o pravu žene da odlučuje o svojem tijelu, što je razotkrivanje prave namjere Konvencije.”, Ivana Maletić, HDZ, rujan 2017.

Istanbulska konvencija nigdje ne spominje pobačaj koji se obavlja na zahtjev žene – bavi se isključivo prisilnim pobačajem, odnosno pobačajem bez prethodnog informiranog pristanka žene ili djevojčice. Izvođenje takvog pobačaja, sukladno Istanbulskoj konvenciji, mora biti kazneno djelo. Iznimka od ove odredbe mogu biti samo “medicinske intervencije kojima se spašava život ženi koja nije u tom trenutku sposobna dati pristanak”.

U Hrvatskoj je pobačaj na zahtjev žene dozvoljen od 1978. godine. U tijeku je izrada novog zakonskog prijedloga. Prema najavi premijera Andreja Plenkovića, zabrana pobačaja na zahtjev nije opcija.

U Hrvatskoj je pobačaj na zahtjev žene dozvoljen od 1978. godine. U tijeku je izrada novog zakonskog prijedloga. Prema najavi premijera Andreja Plenkovića, zabrana pobačaja na zahtjev nije opcija

2.RATIFICIRAMO LI KONVENCIJU, MORAMO PRIZNATI ISTOSPOLNE BRAKOVE.

“Preuzimanje u hrvatski pravni poredak Istanbulske konvencije ne znači pravnu obavezu priznanja, na primjer, istospolnih brakova.”, Andrej Plenković, premijer, ožujak 2018.

Jedini oblik braka kojim se Istanbulska konvencija bavi jest prisilni brak, koji, sukladno Konvenciji, mora biti zabranjen i kažnjiv. U Hrvatskoj od 2014. godine osobe istog spola mogu sklapati formalna i neformalna životna partnerstva, koja su u svim pravima i obvezama izjednačena s izvanbračnim i bračnim zajednicama osim u mogućnosti zajedničkog posvajanja djece. Sklapaju se kod matičara, u prisutnosti kumova, daju se zavjeti…

3.ISTANBULSKA KONVENCIJA U HRVATSKU UVODI RODNU IDEOLOGIJU, KOJA JE SUPROTNA HRVATSKOJ TRADICIJI I USTAVU.

“Rod je definiran rođenjem, biologijom, a ne društvenim navikama.”, Milijan Brkić, HDZ, ožujak 2018.

Sukladno hrvatskom zakonodavstvu, rod nije definiran rođenjem: rođenjem je definiran spol, a rod ne mora odgovarati spolu, zbog čega su u barem desetak hrvatskih zakona i podzakonskih akata ta dva pojma jasno razdvojena.

Kod 99,99 posto stanovnika svijeta i Hrvatske spol i rod se poklapaju, kod vrlo malog broja ljudi oni se ne poklapaju. Radi se o transrodnim osobama, koje žive u rodu suprotnom od spola. Po važećim hrvatskim zakonima i odlukama Ustavnog suda, transrodne osobe u Hrvatskoj imaju pravo uzeti ime karakteristično za suprotni spol i u dokumentima izmijeniti oznaku spola, iako njihov biološki spol ostaje nepromijenjen: bez obzira na moguće kirurške, hormonalne i druge intervencije, njihov se DNK neće promijeniti te će im spol ostati muški ili ženski.

Prvi zakon koji je uveo rod kao pojam je Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine, a rodni identitet kao temelj moguće diskriminacije jednak spolu, boji kože ili vjeri definirao je Zakon o suzbijanju diskriminacije donesen 2008. godine, za vrijeme HDZ-ove Vlade.

Ustavni je sud pak “rod” posebno naglasio i u rješenju o referendumu o definiciji braka, u kojem je naveo da su “zaštićena prava svih osoba, neovisno o spolu i rodu, na poštivanje i pravnu zaštitu njihovog osobnog i obiteljskog života i njihovog ljudskog dostojanstva. Te pravne činjenice danas se smatraju trajnom vrijednošću hrvatske ustavne države”.

Teško je odgovarati na iznesene “strahove” pojedinaca da će se, ratifikacijom Istanbulske konvencije, muškarci početi masovno izjašnjavati kao žene i obratno. Uostalom, stanovnici Hrvatske tu mogućnost imaju već 15 godina, otkad je u hrvatsko zakonodavstvo uveden pojam roda – stanovnici nekih sjevernih država i bitno dulje – no ipak 99,99 posto stanovništva i dalje živi u rodu jednakom spolu u kojem su rođeni.

Sukladno hrvatskom zakonodavstvu, rod nije definiran rođenjem: rođenjem je definiran spol, a rod ne mora odgovarati spolu, zbog čega su u barem desetak hrvatskih zakona i podzakonskih akata ta dva pojma jasno razdvojena

Istanbulska konvencija prije svega se bori protiv nasilja nad osobama. Zbog čega bi se pojedinci protivili pojačanoj zakonskoj zaštiti od nasilja i osoba čiji spol i rod nisu jednaki, do sada nije argumentirano objašnjeno.

4.RATIFICIRAMO LI KONVENCIJU, MUŠKARCI ĆE ULAZITI U ŽENSKE ZAHODE I MALTRETIRATI ŽENE ILI ĆEMO IMATI PO 10 RAZLIČITIH WC-a ZA DESET RAZLIČITIH RODOVA.

“Mi ne želimo da u Hrvatskoj kao u Kanadi muškarac koji kaže da je žena može koristiti ženski WC.”, Željka Markić, U ime obitelji, listopad 2017.

“U Švedskoj ima 30 rodova, a u Kanadi čak 45. To u Hrvatskoj ne treba.”, Hrvoje Zekanović, Hrast, ožujak 2018.

Pitanje korištenja WC-a u raspravi oko roda dobilo je nevjerojatnu pažnju, i to ne samo u Hrvatskoj. U Kanadi se vodila vrlo polarizirana rasprava o tome treba li transrodnim osobama dopustiti korištenje zahoda suprotnog spola, odnosno roda u kojem žive. Protivnici su to nazivali skandaloznim, opasnim i protuprirodnim, a jedan od njih, muškarac koji evidentno živi u muškom rodu, da bi demonstrirao što želi reći, ušao je u ženski zahod, vičući “osjećam se kao žena” i počeo maltretirati žene. Čovjek je priveden i kažnjen: ako osoba uđe u zahod i maltretira ljude, problem je ta osoba, a ne njezin spol ni rod.

S druge strane, transrodne žene, koje evidentno žive u ženskom rodu, javno su objavile niz fotografija situacija u kojima bi se nalazile kad bi im se zabranilo da koriste ženske WC-e – poput snimke žene koja ulazi u muški WC dok dva muškarca koriste pisoare i urlaju na nju. Što se tiče broja rodova, Istanbulska konvencija navodi samo dva roda – muški i ženski.

5.RODNA IDEOLOGIJA ĆE SE UVESTI U ŠKOLE.

“Hoćemo li djecu u školama učiti da ne postoje mama i tata?”, Hrvoje Zekanović, Hrast, siječanj 2018.

“Države će poduzeti, kad je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost muškaraca i žena, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.”

To piše u Istanbulskoj konvenciji. To je jedan od članaka koji će, kako saznajemo, biti predmet posebne interpretacije u izjavi koju Hrvatska namjerava uložiti uz ratifikaciju Konvencije. Očigledno je već i sam pojam “rod” dovoljan da protivnici Konvencije reagiraju, jer ih sigurno ne smeta podučavanje djece o tome da je u redu ako djevojčica želi igrati nogomet ili dječak voli peći kolače (nestereotipne rodne uloge) ili da postoje ljudi koji su nasilni prema ženama samo zato što su žene.

6.ISTANBULSKA KONVENCIJA NAM NE TREBA, SVE JE U HRVATSKIM ZAKONIMA.

Očigledno je već i sam pojam “rod” dovoljan da protivnici Konvencije reagiraju, jer ih sigurno ne smeta podučavanje djece o tome da je u redu ako djevojčica želi igrati nogomet ili dječak voli peći kolače (nestereotipne rodne uloge) ili da postoje ljudi koji su nasilni prema ženama samo zato što su žene

“Mi smo već donijeli zakon koji sadrži sve ono što Istanbulska konvencija zahtijeva i propisuje.”, Dražen Bošnjaković, ministar pravosuđa, ožujak 2018.

Hrvatska je država u kojoj je jeftinije pljusnuti ženu nego pogrešno parkirati auto. Naime, većinu obiteljskog nasilja u hrvatskom nacionalnom zakonodavstvu regulira prekršajni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, a najčešće izricane kazne su novčane – najčešće do 3000 kuna. Prema Istanbulskoj konvenciji, svaki oblik psihičkog, tjelesnog ili psihičkog nasilja mora biti kazneno djelo, a kazne “učinkovite, razmjerne i odvraćajuće”, a progon nasilja u obitelji ne smije isključivo ovisiti o prijavi žrtve te se može nastaviti i ako žrtva povuče svoj iskaz.

Također, država je dužna žrtvama osigurati stvarnu pomoć u rješavanju stambenog pitanja i zapošljavanja, što, prema procjenama, iziskuje najveća financijska sredstva pri provedbi. Hrvatski su uspjesi ovdje više nego skromni: prema podacima Ministarstva demografije za 2015. godinu, Povjerenstvo osnovano za odlučivanje o zahtjevima za stambeno zbrinjavanje žrtava obiteljskog nasilja nije te godine udovoljilo ni jednom zahtjevu, a s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u tom je periodu zaposleno 108 žrtava nasilja.

7.KONVENCIJA NAM JE NAMETNUTA, NITKO NAS NIJE NIŠTA PITAO KAD JE SASTAVLJANA.

“Konvenciju prvi put nisu pisali predstavnici svih država, nego jedna ekspertna međunarodna skupina izabrana od tko zna koga. Mi nismo bili uključeni.”, Hrvoje Zekanović, Hrast, siječanj 2018.

Konvenciju je dvije godine, od 2009. do 2011., izrađivao CAHVIO, međunarodna skupina predstavnika vlada država članica Vijeća Europe. Na čelu CAHVIO-a bila su dva predsjednika, predstavnik francuske vlade Eric Ruelle te predstavnica hrvatske Vlade (koju je vodio HDZ) dr. Dubravka Šimonović, tadašnja načelnica Odjela za ljudska prava Ministarstva vanjskih poslova.

U radu je angažirano niz svjetskih eksperata, među kojima i današnja sutkinja Europskog suda za ljudska prava, tadašnja profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta, dr. Ksenija Turković. CAHVIO se sastao devet puta prije nego je Odboru ministara Vijeća Europe ponudio tekst Konvencije. Tijekom sastanaka, priličan broj država ulagao je prigovore, rezerve i primjedbe o kojima se raspravljalo. Hrvatska, prema izvješćima sa sastanaka, nije imala ni jednu rezervu.

8.HRVATSKA NEĆE KORISTITI POLJSKI MODEL. MI ĆEMO UZ RATIFIKACIJU ULOŽITI INTERPRETATIVNU IZJAVU.

Hrvatska je država u kojoj je jeftinije pljusnuti ženu nego pogrešno parkirati auto. Naime, većinu obiteljskog nasilja u hrvatskom nacionalnom zakonodavstvu regulira prekršajni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, a najčešće izricane kazne su novčane – najčešće do 3000 kuna

“Dodatno ćemo razgovarati o sadržaju određene interpretativne izjave koja bi bitno pomogla u boljem razumijevanju i artikuliranju stava Hrvatske kao države u vezi određenih odredbi Konvencije. Bit će to nešto drukčije od Poljske”, Andrej Plenković, ožujak 2018.

Poljska je jedina država koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju i pri tom uložila (bilo kakvu) izjavu. U vrlo kratkoj izjavi napomenula je da će Konvenciju primjenjivati u skladu s vrednotama i odredbama Ustava Republike Poljske. Na tu izjavu šest država uložilo je službeni prigovor. Budući da je Poljska jedina država koja je dosad ratificirala i uložila izjavu, ne postoji drugi model za ratifikaciju uz izjavu – osim poljskog. Hrvatska bi, sa svojom interpretativnom izjavom, bila druga država po tom modelu.

Interpretativna izjava je pravni institut koji propisuje hrvatski Zakon o međunarodnim ugovorima, a radi se o jednostranom aktu koji uz neki međunarodni ugovor podnosi Hrvatska i u njemu objašnjava svoje viđenje međunarodnog ugovora. Ako ga sve ostale države potpisnice prihvate, izjava postaje dio međunarodnog ugovora. Ako je ne prihvate ili na nju prigovore, u konačnici to može dovesti do odluke nadležnog tijela da ta država međunarodni ugovor – nije ni ratificirala.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Danas je točno 5 godina otkako je započeo pontifikat pape Franje. Naime, kardinalska konklava izabrala je Jorgea Maria Bergoglia, nadbiskupa Buenos Airesa, za papu (266. po redu) 13. ožujka 2013. godine, ali je dana 19. ožujka inauguriran kao poglavar države Vatikan i Katoličke Crkve. Službu je preuzeo na blagdan svetog Josipa, zaštitnika Crkve.

Uz mnogobrojne vjernike na svečanosti su bila 132 državna izaslanstva te mnogi vjerski poglavari, među njima, prvi puta od raskola, i carigradski patrijarh (Bartolomej). Hrvatsku je predstavljao predsjednik Ivo Josipović. U propovijedi Papa je pozvao da se ne zaborave bližnji, posebice djeca, stariji i potrebiti, a onima koji su na položaju poručio je da zaštite ljude i okoliš u kojem živimo.

“Treba živjeti u poštovanju, dobru, čuvanju prijateljstva. Budite čuvari Božjih darova. Kada ne vodimo brigu o svemu što je stvoreno, srce se suši i počinje razaranje. Zbog toga bih želio zamoliti sve ljude koji imaju bilo kakvu odgovornost u politici i društvu, ekonomiji da budemo čuvari stvorenoga, Božjega plana, čuvari jedni drugih”, rekao je Papa.

Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar jer nas “globalizacija ravnodušnosti” (papa Franjo na Lampedusi) sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica. Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva. Jeste, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put mnogim dramama

Papa Franjo je poznat kao izričito skromna, izravna i iskrena osoba. Imao sam to prilike vidjeti iz prve ruke kada sam početkom 1986., ušavši u Red Male braće u Argentini kao postulant, poslan na dvogodišnji studij propedeutike u školu Colegio Máximo San José de San Miguel, Družbe Isusove, koji je tada Jorge Bergoglio vodio kao rektor. Nije bilo razlike između njegove radne sobe ili sobe mojeg najdražeg profesora (književnosti) padre Lazzarinija ni naših zaista skromnih soba u samostanu u sklopu škole Alojzije Stepinac (koju su vodili fratri, braća Berislav i Jordan Ostojić) u predgrađu Buenos Airesa Hurlingham. Iz tog smo samostana svako jutro, nakon pola sata vožnje, stizali do škole koju je vodio budući nadbiskup, kardinal i papa.

Bergoglio nas je u kratkom uvodnom tečaju u književnost Jorge Luisa Borgesa (bio je stručnjak za Borgesa jer je kao redovnik isusovac postao profesor književnosti i psihologije) podučio da moramo živjeti otvoreni kulturi, puno čitati i slušati vlastito srce. ”Bog je milosrđe, momci, budite sućutni i solidarni sa svima s kojima se nađete na putu”, kazao nam je.

Jedan moj prijatelj, argentinski Hrvat iz pokrajine Buenos Aires, rekao mi je prije nekoliko tjedana da mu je zazvonio telefon i da je s druge strane bio papa Franjo koji ga osobno dobro poznaje i koji se sjetio godišnjice smrti njegova malodobnog sina (zbog srčane anomalije). Zvao je da osokoli i pozdravi moga druga i njegovu obitelj. Takav je, dakle, Papa, sućutan, solidaran i milosrdan.

Eh, sad, postavio bih vam pitanje: što je vama papa Franjo, to jest, što je papa Franjo nama, Hrvatima i drugim hrvatskim građanima?

Neću se obazirati na one koji ga preziru. Hrvatski katolički konzervativci i tradicionalisti postali su dio širokog protupapinskog pokreta; dogodilo se i to da i Hrvati koji djeluju unutar Katoličke Crkve potpisuju antipapinsku peticiju.

Među potpisnicima su teologinja Ana Pavelić, Luka Popov, donedavni dopredsjednik Vigilarea, student teologije Daniel Katačić i, daleko najpoznatiji Srećko Rimac, provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog Josipa. Dakle, ne radi se o anonimusima nego upravo obratno – i o nekim prilično važnim osobama u ovdašnjoj javnosti. Među onima koji preziru Papu i optužuju ga za herezu je i kolumnist Slobodne Dalmacije i tjednika Globus, bivši katolički svećenik Ivica Šola. Premda su mu argumenti tanki i ne poznaje povijesni put Pape, pa izmišlja budalaštine da je Papa zastupnik ”marksističke” teologije oslobođenja, daje mu se veliki medijski prostor da gdje god stigne hrakne na Franju.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava

Mislim baš na vas, čitatelje ove kolumne. Na tzv. ljude dobre volje, dobra srca.

Znam, dobit ću mnoge odgovore – tako to inače bude nakon što objavim ovaj tekst na mom Facebook zidu ili na Facebook zidu portala Autograf. Ali većina vas koji ovo čitate imat ćete mišljenje za sebe, možda ćete ga podijeliti s ukućanima i poznanicima. Ovo moje razmišljanje ide u korist toga da sami steknete sud o papi Franji.

Otac Bergoglio i njegova subraća naučili su me ispravnom ponašanju, naučili me pravilnom i logičnom načinu razmišljanja i okrenuli su moj svijet naglavačke tako da shvatim da mogu ostati Hrvatom, ali da moram postati čovjek otvorena srca napose prema svima porobljenima u latinoameričkim društvima. ”Ako misliš da tvoji Hrvati žele slobodu i da imaju pravo na vlastiti put, nemoj zaboraviti da to isto pravo imaju i naši Indiosi, naša sirotinja, toliki milijuni siromašnih i obespravljenih Latinoamerikanaca”, kazao mi je jednom.

Učili smo u toj školi povijest argentinske i latinoameričke političke misli, domaću, latinoameričku i španjolsku književnost, retoriku, opću i crkvenu povijest, latinski, francuski, stil pisanja, propovjedništvo, našu kulturu i jezik… I često sam imao dojam da sam neki Marsijanac: ja, Hrvat, među tim momcima (iz više latinoameričkih država), ali nakon dvije godine iz te sam škole krenuo u svijet uvjeren da mi je Bog dao ogroman dar: taj spoj latinoameričkoga i europskoga. Pa i sada mi se događa da me mnogi u Hrvatskoj ne shvaćaju jer ja ne želim i ne smijem prestati biti Argentincem i Latinoamerikancem.

A ne želim ni prestati vrednovati to sveopće bratstvo o kojem je, odmah nakon izbora, u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao papa Franjo.

I nemojmo se zavaravati, rimski prvosvećenik jest učinio presedan, izabrao je novo ime u povijesti Crkve, ali ne da se pravi važan, već da naglasi potrebu da siromašni budu priznati, da se prestanemo mrziti i oholo ponašati. Znam iz prve ruke da su kardinali tražili i našli papu čvrste ruke da sanira ranjenu i debelo kompromitiranu crkvenu hijerarhiju i kuriju.

Jedan moj prijatelj, argentinski Hrvat iz pokrajine Buenos Aires, rekao mi je prije nekoliko tjedana da mu je zazvonio telefon i da je s druge strane bio papa Franjo koji ga osobno dobro poznaje i koji se sjetio godišnjice smrti njegova malodobnog sina (zbog srčane anomalije). Zvao je da osokoli i pozdravi moga druga Jorgea i njegovu obitelj. Takav je, dakle, Papa, sućutan, solidaran i milosrdan

Kako shvatiti papu Franju? Koji su njegovi prioriteti? Franjini prioriteti idu drugačije nego kod prethodnika – od ortodoksije prema ortopraksi. ”Ponekad se osjećam kao golman. Gledam loptu s jedne strane i mislim da je imam pod kontrolom, a onda netko silovito zapuca s drugoga kuta i ja se moram baciti na drugu stranu da mi ne zabiju gol”, rekao je.

Bergoglija zanimaju veliki problemi čovječanstva i prirode: zanima ga nepravedan neoliberalni model, strukuralno siromaštvo masa, korupcija, društvena marginalnost, nezaposlenost, kultura odbacivanja, pitanje izbjeglica i migranata, rasna diskriminacija, nehumanost u zatvorskim sustavima, nasilje, prezir prema domorodačkim zajednicama, klimatske promjene, uništavanje ekosistema, nedostatak budućnosti za mlade, napuštenost i pomanjkanje skrbi za starije, zanimaju ga ekumenizam i dijalog, zanima ga mir, itd.

To su problemi o kojima govori na putovanjima, audijencijama, u intervjuima i knjigama, dokumentima i propovjedima… i te se teme podudaraju s agendama popularnih pokreta, ekoloških udruga, domorodačkih zajednica, seljaka, radnika i svih s kojima se sastao u više navrata.

Više nego što će baciti pogled na tzv. seksualne grijehe on se usredotočuje na socijalne ili tzv. strukturalne grijehe. Proziva ekonomiju isključivanja, kulturu koju anesteziraju bogati, novo idolopoklonstvo novcu, strogi individualizam i brani, zagovara siromašnu Crkvu, odnosno Crkvu siromašnih, Crkvu otvorenih vrata koja ide prema periferiji.

Nema sluge, živi u crkvenom hotelu, zapravo pansionu, u šesdesetak kvadrata, jede iz menze, sam stoji u redu za hranu sa svojom tacom, sjedi svaki dan za drugim stolom kao jedan među mnogima, pije kavu iz automata…

Konačno, papa Franjo prelazi od eklezijalnog komoditeta prema kritici eklezijalnih struktura. U odnosima s klerom, biskupima i kurijom bježi od diplomatskih fraza. Njegov je diskurs tvrd i kritičan, čak i izuzetno radikalan kada je riječ o nazivanju stvari pravim imenima, jer se ne libi jasno opisati i žigosati skandale i duboke crkvene patologije za koje smatra odgovornima članove crkvene hijerarhije.

Slavim Papin jubilej i ne želim prestati vjerovati u to sveopće bratstvo o kojem je u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao Franjo. I znam, iz srca vam to govorim, da je Crkva (univerzalna) dobila izvanrednoga pedagoga i odgojitelja, spremnog slušati i služiti. Nemojmo promašiti ovo vrijeme milosti, jednostavnosti i jasnog definiranja naših općih prioriteta

Ove su promjene, ponavljam, toliko očite da su izvan ikakve diskusije, ali nažalost nemaju odgovarajući eho u ponašanju crkvenih struktura, klera i hijerarhije, što se osobito vidi na području ex-jugoslavenskih državica, gdje se većina crkvenih vlastodržaca (mislim na sve crkve) ponaša suprotno Papinim željama – kao da su feudalni prinčevi, a ne pastiri. Papu bojkotiraju ne samo domaći biskupi (ne, naravno, svi) već mu klipove podmeću članovi vatikanske kurije koja se još nije do kraja reformirala.

U onome u čemu je mogla i trebala Crkva se još nije demokratizirala ni na lokalnoj ni na univerzalnoj razini. Položaj žena je očajan, laike se još drži u stanju podčinjenosti, pa se uputno zapitati hoće li se i na tom planu dogoditi susret pape Franje s laicima i ženama onakav kakav se, na primjer, događa sa siromašnima i odbačenima ili sa domorocima ili članovima drugih crkava?

Riječju, papa Franjo je napravio gigantske korake, osobito na planu ekologije i financija Crkve, ali institucija zaista kaska za njim. Dosta toga još nije napravio, reforma kurije još čeka.

Slavim Papin jubilej i ne želim prestati vjerovati u to sveopće bratstvo o kojem je u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao Franjo. I znam, iz srca vam to govorim, da je Crkva (univerzalna) dobila izvanrednoga pedagoga i odgojitelja, spremnog slušati i služiti. Nemojmo promašiti ovo vrijeme milosti, jednostavnosti i jasnog definiranja naših općih prioriteta.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava.

Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu “padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je kuću/stan primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer je, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao da su mladi dobri. “Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima”, kazao je.

Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga znaju koliko je Franjo spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga znaju to isto.

Znam, dobit ću mnoge odgovore – tako to inače bude nakon što objavim tekst na mom Facebook zidu ili na Facebook zidu portala Autograf. Ali većina vas koji ovo čitate imat ćete mišljenje za sebe, možda ćete ga podijeliti s ukućanima i poznanicima. Ovo moje razmišljanje ide u korist toga da sami steknete sud o papi Franji

Papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni: moli za nas. Ja molim za tebe. Amen.

Što je vama, dakle, dragi prijatelji, papa Franjo?

Zbog kulture blagostanja koja nas navodi da mislimo na sebe same postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na globalizaciju ravnodušnosti.

Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar jer nas “globalizacija ravnodušnosti” (papa Franjo na Lampedusi) sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica.

Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva. Da, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put mnogim dramama.

Po treći put vas pitam: što je ili tko je vama papa Franjo?

Ladislav Tomičić

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić te troglavo predsjedništvo BiH u sastavu Mladen Ivanić, Bakir Izetbegović, Dragan Čović na posljednjem sastanku održanom u Mostaru uočili su da je odlazak mladih ljudi najveći zajednički problem zemalja jugoistočne Europe.

Zemlje jugoistočne Europa, valja pojasniti, u ovom slučaju označavaju zemlje nastale na razvalinama Jugoslavije, od čijeg imena mostarska trilaterala bježi kao vrag od tamjana.

Lijepo su to naši predstavnici uočili. Odlazak mladih ljudi zaista je prvorazredni problem u sve tri zemlje. Na autobusnim kolodvorima diljem jugoistočne Europe tisuće ljudi u niskom startu čekaju vozača koji će dati znak za bijeg, a svoje živote koliko sutra oni će izvaditi iz kofera negdje u Beču, Frankfurtu, Dublinu ili Stockholmu.

Jugoslavenskog jednoumlja više nema, nema komunističke represije ni socijalističkoga mraka. Od čega ljudi bježe danas?

Sigurno je jedno: nitko od tih bjegunaca iz kofera neće izvaditi Kolindu Grabar-Kitarović, Aleksandra Vučića, Mladena Ivanića, Dragana Čovića ili Bakira Izetbegovića, predstavnike vladajućih nacionalističkih opcija u Hrvatskoj, Srbiji i BiH.

Na svojim novim adresama mnogi mladi ljudi s jugoistoka Europe nastojat će zaboraviti čak i njihova imena. Gotovo da uopće ne pratim naše portale, šifra je kojom će prijateljima i rodbini reći da nastoje malo odahnuti od onog što su ostavili iza sebe.

Nakon što su došli do zaključka o najvećem zajedničkom problemu, bilo bi zanimljivo detaljno propitati ”trilateralu” o razlozima bijega stotina tisuća ljudi iz Hrvatske, BiH i Srbije.

Od demokratskih promjena do današnjega dana, kao razloge bijega iz ”jugoslavenskog mraka” nacionalistički tumači povijesti redovito su navodili jednoumlje, komunističku represiju i posvemašnju besperspektivnost. A što je sada u pitanju? Jednoumlja više nema, nema komunističke represije ni socijalističkoga mraka.

Od čega ljudi bježe danas?

Naprosto, nacionalističke politike u sve tri zemlje ne da nisu ispunile obećanja s početka devedesetih, a između ostalog su obećavali da ćemo ”jesti zlatnim kašikama”, nego su svoje države ”preuredile” tako da gotovo nitko u njima nije zadovoljan.

Ako ”mostarska trilaterala” ikad poželi vidjeti razloge zbog kojih je nastao ”najveći zajednički problem zemalja jugoistočne Europe”, najbolje će biti da se pred njih iznese ogledalo. U njemu će vidjeti od čega se sastoji naša propast, od čega bježe mladi ljudi

Niti lijevi, niti desni, niti centralni.

Dakako, ovdje izuzimamo ”nositelje demokratskih promjena” i manjinsku zajednicu snalažljivih poduzetnika, naročito onih koji unosno posluju uglavnom s državom.

Što se ostalih tiče, što se tiče ljudi koje je ”otac nacije” lijepo nazvao stokom sitnog zuba, nećemo taksativno navoditi sve za njih rezervirane draži demokratske svakodnevice u jugoistočnoj Europi, ali već ćete se sami dosjetiti nekolicine razloga zbog kojih je netko iz vašeg bližeg ili daljeg okruženja odlučio potražiti rezervnu domovinu.

Zajednički nazivnik gotovo svih problema kojih ćete se sjetiti politika je nacionalističkih stranaka, iz kojih dolaze i pronicljivi sudionici mostarskog sastanka.

Naravno, oni danas ne govore o činjenici da su uništili sve što su zatekli kad je u zemljama jugoistočne Europe sinulo sunce slobode na kojem možeš veselo reći da si Hrvat, Srbin ili Bošnjak.

Oni govore o izazovima, ne o problemima, oni zaključuju i zabrinuto se obraćaju svojim podanicima isporučujući im duboki uvid u trenutni poredak najvećih zajedničkih problema.

Naprosto, nacionalističke politike u sve tri zemlje ne da nisu ispunile obećanja s početka devedesetih, a između ostalog su obećavali da ćemo ”jesti zlatnim kašikama”, nego su svoje države ”preuredile” tako da gotovo nitko u njima nije zadovoljan

U isto vrijeme, slabo prikrivaju javnu tajnu da su prisiljeni na zajedničke sjedeljke, da bi bez međunarodnog tutorstva sjedili u udobnosti stečene moći i svojoj naciji tuvili u glavu da će još puno vode proteći Dunavom/Drinom/Savom prije nego nam dopuste da zaboravimo i oprostimo međusobna klanja, jer dobrosusjedska mržnja najbolje je đubrivo politika oličenih u pet ”mudrih glava” mostarske trilaterale.

Popularna mantra glasi: oprostiti, ali ne i zaboraviti, jer u nezaboravu se krije klica mržnje od koje nacionalističke dogme sve ove godine tako lijepo cvjetaju.

Naravno, nisu baš svi stanovnici jugoistočne Europe ovce koje će dvadeset i kusur godina pušiti istu priču. Stotinama tisuća ljudi odavno je jasno sve ono što čovjeku treba biti jasno da bi spakirao kofere i pokušao na drugom mjestu.

Zato, ako ”mostarska trilaterala” ikad poželi vidjeti razloge zbog kojih je nastao ”najveći zajednički problem zemalja jugoistočne Europe”, najbolje će biti da se pred njih iznese ogledalo. U njemu će vidjeti od čega se sastoji naša propast, od čega bježe mladi ljudi.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Dejan Jović
Foto: Osobna arhiva

Rat i mit. To je naziv nove knjige Dejana Jovića, profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, koja će iduće sedmice biti predstavljena u Beogradu. Zašto se i kako rat devedesetih u Hrvatskoj pretvara u mit, kome to treba i zašto je to opasno – tema je ovog razgovora sa poznatim (bukvalno – jer on tako sam za sebe kaže) hrvatsko-srpskim (i obrnuto) politikologom. Pitali smo o Hrvatskoj, a mislili na Srbiju.

Prva rečenica vaše knjige glasi: “Zašto je Hrvatska i danas, 25 godina nakon što je postigla međunarodno priznanje i time makar i formalnu nezavisnost, i dalje zarobljena u diskursu koji u svom središtu ima rat”? Zbilja – zašto?

Dva su glavna razloga za to: prvi je identitetski, a drugi interesni. Rat je bio način da se kolektivno “mi” odvoji od kolektivnih “njih” i da se između “nas” i “njih” stvori čvrst, neprobojan zid. S obzirom na to da smo “mi” i “oni”, tj. Hrvati i Srbi, vrlo slični narodi, dizajneri identiteta smatraju da zid mora biti što čvršći, pa ga stvaraju u svim područjima: u pitanju jezika, pisma, kolektivnih sjećanja, političkih orijentacija i slično.

Opasnost naših novih mitova je u tome što su orijentirani prema ratovima, s porukom da će prije ili kasnije doći do novog rata, pa za njega moramo biti stalno spremni. Ta ideja “spremnosti”, koja se pojavljuje, recimo, u pozdravu “Za dom – spremni”, nije slučajno tu jer ekstremisti tako gledaju na ljudsku povijest: kao na povijest ratovanja ili pripreme za rat

To se radi stvaranjem selektivnih i vrlo jednostranih interpretacija prošlosti, koje su mitske jer zanemaruju činjenice koje im ne odgovaraju, a potom i lažne jer se na temelju selektivno odabranih činjenica grade konstrukcije koje nemaju veze sa istinom.

Recimo, kroz tezu da Srbi i Hrvati nikad nisu mogli živjeti mirno jedni pored drugih, ili da su hrvatski i srpski dva potpuno različita jezika, ili da smo jedni drugima vječni neprijatelji.

Zanemaruje se da je povijest odnosa Srba i Hrvata bila povijest pokušaja stvaranja sporazuma, kako to u svojoj knjizi navodi profesor Dejan Đokić, a ne samo povijest ratovanja, kako danas tvrde mitotvorci nacionalističke orijentacije.

Opasnost naših novih mitova je u tome što su orijentirani prema ratovima, s porukom da će prije ili kasnije doći do novog rata, pa za njega moramo biti stalno spremni. Ta ideja “spremnosti”, koja se pojavljuje, recimo, u pozdravu “Za dom – spremni”, nije slučajno tu jer ekstremisti tako gledaju na ljudsku povijest: kao na povijest ratovanja ili pripreme za rat.

Drugi je razlog – interesni. U Hrvatskoj ima 505.000 hiljada tzv. “hrvatskih branitelja”, dakle učesnika tog rata na hrvatskoj strani, bilo u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Ti ljudi ne žele da se rat zaboravi jer su zbog njega stekli status, a potom i materijalne i druge koristi.

Recimo, prosječna penzija branitelja je u Hrvatskoj više nego dvostruko veća od prosječne radničke penzije, a oni imaju i prednost pri zapošljavanju, liječenju i sl. Neke od tih privilegija prenose se i na nove generacije, na djecu branitelja.

Dejan Jović

Među interesne razloge spada i interes HDZ-a da se o ratu neprestano govori jer sve dok je tako oni mogu podsjećati javnost da “Hrvatske ne bi bilo” bez njih, kao i na to da njihovi protivnici, SDP, “nisu htjeli Hrvatsku”. Obje tvrdnje su problematične s pozicije činjenica, ali su politički korisne.

Vi mislite da je za rat bila manjina i da je on manjini odgovarao. Ko su bili proizvođači rata u bivšoj Jugoslaviji, pre svega naravno u Hrvatskoj jer se i vi njima bavite, ne amnestirajući, naravno, ni ostale, Srbiju i Miloševića pre svega?

Rat nije stvar većine i manjine nego nastaje kad čak i jedan vrlo mali broj ljudi može izazvati nasilje, a nema nikoga da ih u tome spriječi.

Nisu, naime, mirni građani, mirna većina u društvu, pozvani da razoružavaju nasilničke grupe. To mora učiniti država – zbog toga i postoji.

Kad nema države, a u toj situaciji smo se zatekli 1990, onda imamo rat svih protiv sviju, a u taj rat su uvučeni, kao žrtve, ili kao počinitelji zločina, ili kao mirni promatrači, manje-više svi u društvu.

Država postoji zato da ne bismo imali stalni rat svih protiv sviju. Socijalistička Jugoslavija, sa svojim utopijskim konceptom “države koja odumire” i sa svojim decentraliziranim i već u velikoj mjeri dezintegriranim unutrašnjim poretkom, dočekala je 1989. kao manje-više raspadnuta država.

Ona je bila u stanju snimati ilegalni uvoz oružja iz Mađarske u Hrvatsku, ali nije bila u stanju ništa poduzeti da bi to spriječila ili da bi razoružala nasilnika. I još gore, njena se vojska, policija, partija i obavještajna zajednica raspala, pri čemu su različite frakcije – najčešće po etničkom principu – počele ratovati jedna sa drugom. Od najboljih drugova postali su najbolji neprijatelji.

Prosječna penzija branitelja je u Hrvatskoj više nego dvostruko veća od prosječne radničke penzije, a oni imaju i prednost pri zapošljavanju, liječenju i sl. Neke od tih privilegija prenose se i na nove generacije, na djecu branitelja

Pogledajte samo taj rat: u njemu su ratovali na različitim stranama ljudi koji su cijeli život bili u istim kasarnama. Sa druge strane, republike također nisu bile u stanju održavati red na svom teritoriju. Nije se, naime, 1990. i 1991. raspala samo SFRJ nego i njene najvažnije, etnički i politički najsloženije republike: i Hrvatska, i Srbija, i Bosna i Hercegovina, pa i pokrajina Kosovo.

Raspadali su se i gradovi (naročito višenacionalni, kao Mostar, Vukovar, Sisak…), općine, sela i porodice.

U identitetskom smislu, to se dogodilo i mnogim pojedincima, recimo onima koji su bili Jugoslaveni, a potom to više nisu mogli ostati. Rat koji je uslijedio bio je zato tako brutalan: nisu se sukobljavale vojske pojedinih država nego razne grupacije koje su samo djelomično bile pod kontrolom država, a djelomično su vodile svoje privatne ratove, ratove iz osvete, za bogaćenje, zbog pljačkanja, za vrlo različite vizije granica i ideologija ili jednostavno bez nekog posebnog razloga, zbog sadizma ili zato što su to radili i drugi.

Takav je kod nas bio i drugi svjetski rat, o čemu odlično piše profesor Stevan Pavlović. Svi su ratovi takvi kad nema države da spriječi nasilje nego se dijelovi države uključe u proizvodnju nasilja.

Jedna od vaših ključnih teza je da je politika identiteta u Hrvatskoj neliberalna. Da li biste malo obrazložili takav stav?

Na neki način svaka “politika identiteta” je neliberalna ako se u stvaranje identiteta upliće država jer je država ipak organizacija sile koja može kazniti one koji se ne drže “državnog” stava.

Među interesne razloge spada i interes HDZ-a da se o ratu neprestano govori jer sve dok je tako oni mogu podsjećati javnost da “Hrvatske ne bi bilo” bez njih, kao i na to da njihovi protivnici, SDP, “nisu htjeli Hrvatsku”. Obje tvrdnje su problematične s pozicije činjenica

Ali, nije svaka politika identiteta podjednako neliberalna, odnosno podjednako totalitarna. Liberalna politika podrazumijeva da postoje autonomne sfere i garantira svakom pojedincu slobodu da izrazi svoj identitet, kao i pravo da ga ne izrazi, da on ostane njegova ili njezina privatna stvar.

Liberalna politika priznaje pravo na javnost, kao i pravo na privatnost. Mitovi koje formiraju dizajneri identiteta, i iza kojih stoji država, ne dozvoljavaju tu slobodu nego nas tjeraju da – barem u javnom prostoru – ponavljamo onu priču o prošlosti i sadašnjosti koju nam je “pripremila” država, koja je državno propisana.

Sve druge interpretacije su opasne jer, kako oni kažu, narušavaju temelje države, dakle predstavljaju sigurnosni problem.

Mitotvorci uništavaju i brišu ona sjećanja pojedinaca koja nisu u skladu sa državnim sjećanjem, odnosno državnim mitom. Recimo, ako je neki pojedinac bio žrtva djelovanja države ili žrtva nasilja većine nad manjinom, to se ne računa i o tome se ne smije govoriti. Ako je neki pojedinac bio zadovoljan stanjem u Jugoslaviji i nije htio da se Hrvatska izdvoji iz Jugoslavije (a takvih je bilo mnogo jer je u martu 1990. samo oko 11 posto bilo za potpuno otcjepljenje), to se ne uzima ozbiljno jer državna “istina” je da je Jugoslavija bila “tamnica naroda” i da su svi Hrvati već hiljadu godina sanjali jedan te isti san: san o nezavisnosti.

Neki moji kritičari u Hrvatskoj kažu da nitko u Hrvatskoj – pa ni ljudi sa sveučilišta – ne smiju dovoditi u pitanje Ustav, a u Ustavu piše da je “domovinski rat” bio pravedan, oslobodilački i obrambeni. Ali, Ustav garantira i autonomiju sveučilišta, baš zato da bi se omogućila i zaštitila sloboda istraživanja i interpretiranja.

Dakle, politika identiteta koja se temelji na mitovima onemogućava slobodu, a time, uvjeren sam, šteti i dugoročnom razvoju neke države.

Opasno je ugroziti slobodu. Nedostatak slobode, a ne sloboda, ugrožava opstanak države. To smo već imali u socijalističkoj Jugoslaviji, koja je također imala svoje mitove i dovodila je u pitanje autonomiju pojedinca i slobodu istraživanja, i to je bio jedan od razloga njene propasti.

Dejan Jović

Zanimljivo je koliko su mitotvorci u suvremenoj Hrvatskoj – a pretpostavljam i drugdje – slični onima iz Jugoslavije iako stalno govore protiv Jugoslavije. No, to ne treba čuditi kad se zna da se najveći broj vjernih sljedbenika prethodnog režima bez teškoća, i “preko noći”, prebacio u novi sistem, koristeći iste modele diskreditacije protivnika i stvaranja mitova koji su razvijeni u prethodnom sistemu.

Uostalom, Franjo Tuđman je najprije stvarao jugoslavenske socijalističke mitove, a potom na isti način oblikovao hrvatske.

U vezi s prethodnim je i termin “dizajneri identiteta”. Šta pod tim podrazumevate i ko su dizajneri identiteta u Hrvatskoj?

Dizajneri identiteta su svi oni koji se u javnom prostoru bave pitanjima identiteta s pozicije društvene i političke moći. Ne zovem ih “političkim elitama” jer među dizajnerima identiteta su i tzv. državni intelektualci, državotvorni dijelovi kulturne elite, nacionalistički orijentirani crkveni lideri, apologetski komentatori u medijima, profesori sveučilišta za koje je smisao postojanja društvenih znanosti i humanistike da prepisuju ustav i političke govore moćnika i drugi.

U slučaju kojim se bavim, dakle u Hrvatskoj, dizajneri identiteta su mitotvorci, tj. apologeti službene politike kad se radi o “domovinskom ratu”.

U socijalističkoj Hrvatskoj imamo politički monizam, ali društveni pluralizam. Danas je obrnuto. Ili se bar taj pluralizam pokušava ukinuti. Da li je to jedna od poruka vaše knjige?

Na neki način svaka “politika identiteta” je neliberalna ako se u stvaranje identiteta upliće država jer je država ipak organizacija sile koja može kazniti one koji se ne drže “državnog” stava

U pogledu ove teme, oslanjam se na već objavljene radove, naročito dvojice važnih hrvatskih intelektualaca: Vjerana Katunarića i Dragana Lalovića, koji su pokazali da je socijalistička Hrvatska, recimo, 1988. bila i pluralističnija i liberalnija – da ne govorimo da je živjela u miru i u etničkom suživotu – nego Hrvatska 1998. Uostalom, 1988. je u Hrvatskoj 21 posto stanovnika pripadao nacionalnim manjinama, koje se tada – iz razloga političke korektnosti – nije zvalo manjinama da ih se ne bi uvrijedilo i da bi se naglasilo da država sve tretira isto, bili manjina ili većina.

Danas je taj broj pao na sedam i pol posto. Dakle, dogodila se etnička homogenizacija, a s njom i pokušaj identitetske i političke homogenizacije.

Npr. o “domovinskom ratu” i vlast i opozicija misle isto ili vrlo slično jer je ta tema postala totemska i tabuizirana istodobno.

Mi smo, zapravo, 1990. i 1991. doživjeli pad, a ne uzlet, i to u svim područjima: od mira preko ekonomije i društvenog pluralizma do povratka predstavnika dviju totalitarnih ideologija (nekadašnjih fašista i nekadašnjih staljinista ili njihovih obožavatelja) na vlast, s koje su bili izgurani ili 1945. ili sredinom šezdesetih. Milošević i Tuđman, to je naša postsocijalistička stvarnost.

Nama se 1989. godina, koja drugima u istočnoj Evropi simbolizira početak liberalizacije i demokratizacije, nije dogodila jer 1991. simbolizira nešto potpuno obratno od onoga što simbolizira 1989.

Zemlja koja rat slavi i proslavlja i koja smatra da se stalno trebamo vraćati kako bismo bili isti kao i u 1991, dakle – koja ne komemorira i ne osuđuje rat – ne može iskoračiti prema stanju trajnog mira i slobode

Meni izgleda i da je slavljenje “domovinskog rata” kao nekog “zlatnog doba” hrvatske prošlosti samo indikator tih istih retrogradnih trendova koji su i odgovorni za 1991. Zemlja koja rat slavi i proslavlja i koja smatra da se stalno trebamo vraćati kako bismo bili isti kao i u 1991, dakle – koja ne komemorira i ne osuđuje rat – ne može iskoračiti prema stanju trajnog mira i slobode.

Jedan od ključnih pojmova u vašoj knjizi je etnototalitarizam. Šta pod tim podrazumevate? Obrazložite malo svoju tezu.

Etnototalitarizam je novi pojam, on predstavlja moj izvorni doprinos, kao i pojam “etnototalitarizam svakodnevice”. Radi se o doktrini, dakle o ideji i praksi koja se razvija na toj ideji, prema kojoj etnička većina pokušava postati cjelina, pritom ignorirajući ili namjerno istiskujući etničke manjine.

Istiskivanje manjina je bit svakog totalitarizma, odnosno – preciznije – totalitarne politike jer ne mislim da je Hrvatska totalitarna država nego samo da i u njoj postoje totalitarne tendencije i grupe koje bi htjele da ona postane totalitarna.

Što to znači? To znači da i u Hrvatskoj ima onih koji smatraju da etnička većina – zato i ovaj pojam “etnototalitarizam” – nije još suverena jer ne kontrolira u potpunosti, dakle totalno, 100 posto, dom u kojem živi, a taj dom je država.

Pojam “doma” nije slučajan, na primer u ustaškom pozdravu “Za dom – spremni”. Njegovim korištenjem omogućava se sljedeća poruka: kao što vlasnik kuće u kojoj uz njega živi još i 7,5 posto drugih, bili oni čak i gosti, a kamoli suvlasnici, nije još suveren nad “svojom” kućom – jer je ne može prodati niti njom raspolagati sve dok ima i neke druge “zaštićene stanare” ili suvlasnike – tako ni država kao dom naroda nije suverena ako u njoj ima makar i jedan “stranac”.

Dejan Jović
Foto: Jovica Drobnjak

Iz toga proizlazi da će Hrvatska biti suverena tek onda kad se riješi manjina, tj. kad većina postane cjelina, kad postane jedina, odnosno ovlada totalitetom.

Iz toga proizlazi, recimo, i slogan onih šatorskih protesta protiv demokratski izabranih vlasti u 2014, koji su trajali godinu i pol: “100 posto za Hrvatsku”. Ne samo sedam posto, koliko danas ima manjinaca u Hrvatskoj, nego i sedam ljudi su, prema totalitaristima, smetnja hrvatskoj suverenosti.

Za njih rat neće biti završen jer Hrvatska nije još oslobođena sve dok ne istjeraju svakog manjinca. Izbacivanja, asimiliranje, protjerivanje manjinaca samo je nova faza rata.

Pripadnike manjina se, iako se radi o sasvim mirnim građanima, proglašava sigurnosnom prijetnjom i unutarnjim neprijateljima, demonizira ih se ne zbog toga što čine i govore nego zato što i dalje postoje. A to je totalitarna praksa koja bi – kad bi pobijedila ili kad bi se država raspala tako da ih ne može više spriječiti – provela novi val zločina, odnosno etnocid.

Kakav je po vašem mišljenju položaj Srba u današnjoj Hrvatskoj?

To zavisi upravo od toga je li Hrvatska liberalna zemlja ili nije i kolike su šanse da totalitarne tendencije prevladaju ili barem da igraju ulogu “veto igrača”, tj. da svaki put kad im se ne sviđaju liberalni elementi u hrvatskoj politici, tu politiku zakoče i onemoguće.

Ne mislim da je Hrvatska na putu da totalitarizam dobije većinsku podršku na izborima niti mislim da je Hrvatska ustaška, kao što ju se često prikazuje u Srbiji. Hrvatska je podijeljena zemlja, u kojoj ima mnogo nas koji se suprotstavljamo totalitarnim tendencijama, bez obzira na to pripadamo li etničkoj manjini ili većini, ili čak i većini i manjini istovremeno, kao što je slučaj sa mnom, koji sebe smatram istovremeno Srbinom i Hrvatom, šokirajući time i kod Hrvata i kod Srba one koji misle da je nemoguće pomiriti ta dva aspekta mog osobnog identiteta.

No, brine me da se vlast i dalje plaši totalitarista i da im povlađuje, umjesto da ih tretira kao najveću opasnost za demokraciju, suverenitet i slobodu u Hrvatskoj.

Hrvatska je podijeljena zemlja, u kojoj ima mnogo nas koji se suprotstavljamo totalitarnim tendencijama, bez obzira na to pripadamo li etničkoj manjini ili većini, ili čak i većini i manjini istovremeno, kao što je slučaj sa mnom, koji sebe smatram istovremeno Srbinom i Hrvatom, šokirajući time i kod Hrvata i kod Srba one koji misle da je nemoguće pomiriti ta dva aspekta mog osobnog identiteta

To je vidljivo, na primer iz nedavne odluke vijeća za prošlost, koje je otvoreno reklo da neoustaše smiju, u nekim okolnostima, koristiti “Za dom – spremni” iako je istovremeno potvrdilo da se radi o neustavnoj praksi. Ali, zbog sudjelovanja u ratu, to se smije.

Ta iznimka onemogućava građansku jednakost, ali i suverenost. Jer, totalitaristi smatraju da su oni ti koji su stvorili državu i prema državi se odnose kao prema onome što je stvoreno, dakle što je predmet, a ne subjekt. A predmet ne može biti suveren.

Oni ne priznaju rezultate izbora nego vlast koja im ne odgovara smatraju “nenarodnom”, a sebe smatraju ovlaštenim odlučiteljima na temelju sudjelovanja u ratu. Za njih je jedino važno tko je gdje bio 1991, a ne tko ima koliko glasova na izborima.

Oni se ponašaju kao KPJ u prvim danima vlasti – ona je bila izvan zakona, na nju se zakoni nisu odnosili jer je ona, a ne narod, bila suverena. Dakle, oni su danas najveća prijetnja Hrvatskoj. To vlast mora shvatiti i mora naći načina da ih marginalizira.

Ovih dana navršava se 15 godina od ubistva premijera Zorana Đinđića, koji je bio upravo jedan od ljudi koji je hteo da se odmakne od rata, da s tim završi i da Srbiju okrene budućnosti. I ubijen je. Kako vi uopšte gledate na taj događaj i na ono što je posle usledilo?

Mislim da je ubojstvo premijera Đinđića bio tragičan događaj, ne samo za Srbiju nego bih rekao i šire, za regiju, i rekao bih čak i za Evropsku uniju kao takvu. Taj čin je prekinuo jednu mogućnost koju je Đinđić najavio iako nije imao dovoljno vremena da je dovede do kraja ili da je razvije, a to bi bila mogućnost radikalnog osuđivanja prethodnih poredaka, a time i veće kritičke refleksije prema odgovornosti za te poretke.

Vi znate da je premijer Đinđić išao nasuprot javnom mnjenju, nasuprot drugim akterima politike, recimo predsedniku Koštunici, Ustavnom sudu i drugom, ali nažalost ja mislim da je jedini način na koji je on mogao zapravo uspjeti bio da je odmah na početku dobio mnogo veću podršku Evropske unije, prije svega. Ja mislim da je, nažalost, Evropska unija izdala Đinđića.

Ona je postavljala nove i nove uslove umjesto da kaže ok, došlo je novo vrijeme i hajde da pokušamo da Srbija uđe zajedno sa Hrvatskom u Evropsku uniju, što je tada bilo sasvim realno.

Pazite, Hrvatska je ušla tek 2013, a mi govorimo o periodu od 2001. do 2003, dakle nije bilo nemoguće. Nažalost, Evropska unija nije do kraja shvatila važnost takvog tipa radikalno drugačijeg konstruiranja budućnosti koju je ponudio Zoran Đinđić.

Dejan Jović
osobna arhiva

Štoviše, umjesto da ga vrlo snažno podrži nečim konkretnim, ona mu je dala verbalnu podršku, ali je u stvarnosti stalno postavljala nove prepreke i zapravo mu radila smetnje u tom smislu što je pritisak bio prevelik za ono što se nudilo. Bio je dugačak štap, ali vrlo kratka mrkva.

Nažalost, oni nisu do kraja shvatili tu poruku, pa smo onda posle Đinđića imali razdoblje Borisa Tadića, koji takođe za Zapad nije bio dovoljno dobar, pod navodnicima, Evropejac, nego su mu se stalno postavljale nove i nove prepreke, između ostalog i sa priznanjem Kosova 2008. I šta smo dobili na kraju, dobili smo zapravo povratak predpetooktobarskih snaga.

(Prenosimo iz beogradskog tjednika Novi magazin).

Ivica Grčar

Prošli tjedan, uoči pisanja ove 150-te kolumne ”Imam pravo” na portalu Autograf, u telefonskom razgovoru čitatelj mi je prigovorio zbog toga što sam odbio zajedno s njim na galeriji sabornice pratiti najavljenu raspravu u Saboru o izvještaju o suradnji Republike Hrvatske s Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.

Čitatelju sam pomalo iznervirano odgovorio: da sam se oslonio na informacije iz rasprava u Saboru o suradnji Republike Hrvatske s Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, dosad ne bih objavio ništa o tome da 162 tisuće građana Europe, od čega 13.115 građana iz Hrvatske, protivno članku 45. stavak 1. Konvencije, nije dobilo pisanu i obrazloženu odluku Suda da im je tužba podnesena tom Sudu u Strasbourgu odbijena (”proglašena nedopuštenom”).

Više o toj temi pogledati na banneru portala Autograf: ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava” i ”Sprečavanje informacija o uskraćivanju prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu”.

Jebe se Ministarstvu financija i Fini što ”njihovi” ovršenici zapravo pojma nemaju koliko su točno dužni i dokad će biti dužnički robovi lihvarskog Ministarstva financija Republike Hrvatske i podvorbene Fine kao paraupravne službe

Nakon 150 kolumni o nevoljama ”malih” ljudi koji se kao pojedinci bore za svoja ljudska prava protiv puno moćnijih vlasti, državnih službi, pravosuđa, itd. postavlja se pitanje je li neka od tih kolumni pomogla nekome od ”malih” ljudi čije nevolje smo objavljivali?

Naprotiv, čini se da je čitateljima objavljivanje njihovih nevolja samo štetilo.

Opet se javio čitatelj o čijim nevoljama smo dosad pisali u šest kolumni.

Prvi puta 11. listopada 2016. godine u članku pod naslovom: ”Lihvarske ovrhe penzićima, otpisi PDV-a moćnicima” (u članku se usporedilo porezne postupke prema ”penziću” i puno moćnijem branitelju i poduzetniku Josipu Klemmu).

A 25. srpnja 2017. godine pisali smo o tome da je Marijan Hmelina, pročelnik u Ministarstvu financija, na zamolbu ”penzića” da mu dostave otplatni plan ovrhe odgovorio da ”nije u mogućnosti izdati otplatni plan zajedno sa planom kamata do ispunjenja otplate iz razloga jer Financijska agencija (Fina) je izvršitelj navedenog rješenja” (odgovor KLASA: UP/I-415-02/14-15/255 URBROJ: 513-02-3010/11-16-6 od 15. lipnja 2016).

”Penzić” se, poslušavši pročelnika Hmelinu, potom obratio i Fini ”kao izvršiteljici navedenog rješenja”, zamolivši otplatni plan, a iz nadležne varaždinske Fine odgovorila mu je Anamarija Režek ”da ne izrađuju otplatni plan za ovršenika”.

Jebe se Ministarstvu financija i Fini što ”njihovi” ovršenici zapravo pojma nemaju koliko su točno dužni i dokad će biti dužnički robovi lihvarskog Ministarstva financija Republike Hrvatske i podvorbene Fine kao paraupravne službe.

Zamolili smo nakon toga dvoje revizora da izrade otplatni plan ovrhe ovog ”penzića” radi naše, novinarske informacije o čemu se tu točno radi.

Lihvar Hmelina iz Ministarstva financija i ostali pravili su se da tekstove o svojoj ovršnoj raboti na portalu Autograf nisu vidjeli (lažno, jer su tekstove o sebi dobivali posredstvom ugovorenih press clipping usluga)

I gle, prema ”novinarskom otplatnom planu” utvrdili smo da ”penzić” za osnovni dug od 11.508,77 kuna, prema rješenju Ministarstva financija o ovrsi, mora od 11. listopada 2014. godine s računa zaštićenih primanja kod PBZ-a u mjesečnim obrocima (oko 736 kuna od 2202,90 kuna mirovine) do 1. travnja 2021. godine (ako dotad poživi) uplatiti Ministarstvu financija lihvarinu od 68.246,82 kune!

Za 11 i pol tisuća kuna osnovnog duga ”penzić” iz svoje mizerne mirovine u gotovo sedam godina dužničkog ropstva mora lihvarskom Ministarstvu financija isplatiti 68.246,82 kune!

Šest puta više od osnovnog duga!

Ne znam za bezobzirnije lihvare od Marijana Hmeline i ostalih iz Ministarstva financija i Fine.

Lihvar Hmelina iz Ministarstva financija i ostali pravili su se da tekstove o svojoj ovršnoj raboti na portalu Autograf nisu vidjeli (lažno, jer su tekstove o sebi dobivali posredstvom ugovorenih press clipping usluga).

Potiho, primjereno lihvarenju, lihvar Marijan Hmelina iz lihvarskog Ministarstva financija počinje pojačavati pritisak na ”penzića” koji se usudio obratiti javnosti.

I 19. veljače 2018. godine lihvar Marijan Hmelina rješenjem (UP/I-415-06/17-01/147 Ur. broj: 513-02-3010/35-18-15) pokreće ovršni postupak pljenidbe imovine dužnika predviđen za slučaj da dužnik ne otplaćuje dug, unatoč tome što svaki mjesec ”penziću” od mizerne mirovine Fina redovito susteže rate otplate lihvarske ovrhe.

Za 11 i pol tisuća kuna osnovnog duga ”penzić” iz svoje mizerne mirovine u gotovo sedam godina dužničkog ropstva mora lihvarskom Ministarstvu financija isplatiti 68.246,82 kune, odnosno šest puta više od osnovnog duga!

Odmah nakon primitka rješenja kojim je neistinito utvrđen iznos navodnog duga (ignoriranjem otplaćenog iznosa počevši od 11. listopada 2011. godine do danas) ”penzić” se obratio e – porukama ”PBZ-u, Fini i Državnoj riznici da mu se dostave izvješća na koji račun su uplaćivana sustezanja sa njegova računa (ne)zaštićenih primanja kod PBZ HR23 2340 0093 5104 5464 7 s obzirom da ovrhovoditelj u svojoj evidenciji, navodno, nema uknjižene rečene uplate”.

I dostavljeni su ”penziću” odgovori: Danke Mihaljević iz Državne riznice Ministarstva financija (danka.mihaljevic@mfin.hr), Irene Dretar (Irena.Dretar@mfin.hr), Snježane Matušin (Snjezana.Matusin@mfin.hr) sve isto iz Ministarstva financija, kao i odgovor Mirele Jurač, voditeljice Odjela Financijske agencije Sektora poslovne mreže RC Zagreb, Odjela za korisnike (Mirela.Jurac@fina.hr).

Sve navedena službenice su potvrdile da se uplate na ime otplate duga ”penzića” uredno prosljeđuju i uplaćuju na ”račun države” u korist lihvarske ovrhe Ministarstva financija počevši od 11. listopada 2014. godine do danas.

Unatoč svemu nezajažljivi lihvar Hmelina je naredio zapljenu ”17 redovnih dionica ubilježenih kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva na računu broj 8374007, oznake HT-R-A, koje je ‘penzić’ imao na svoje ime u HT-I-HT d.d. tržišne vrijednosti 2851,75 HRK”.

”Penziću” sam osobno pomogao napisati žalbu tzv. Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak u Ministarstvu financija.

Tako je to hrvatskim zakonima propisano, žaliti se protiv lihvarskog postupka Ministarstva financija moraš – lihvarskom Ministarstvu financija (odnosno Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak istog lihvarskog Ministarstva financija).

I gle, pitam se zašto ime te službe za žalbe počinje pojmom ”samostalni”; pa zar se ne bi trebalo podrazumijevati da je služba za žalbe samostalna. Ova u lihvarskom Ministarstvu financija očigledno nije samostalna, jer da stvarno jest samostalna, ne bi imali potrebu u svojemu nazivu isticati samostalnost.

Tako je to hrvatskim zakonima propisano, žaliti se protiv lihvarskih ovrha Ministarstva financija moraš – lihvarskom Ministarstvu financija (odnosno Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak istog lihvarskog Ministarstva financija)

Neovisno o tome, lihvar Marijan Hmelina je, potpisujući rješenje o ovrsi zapljenom imovine paralelnim sa već ranijim rješenjem o otplati istoga duga, postupio nezakonito i kazneno odgovorno potpisom neistinite tzv. ”vjerodostojne isprave” (lažno iskazanim stanjem ”penzićevog” duga).

S obzirom na to da su Državno odvjetništvo i USKOK u sukobu interesa, jer moraju u sudskim postupcima zastupati ”državu” protiv građana, a morali bi i kazneno goniti dužnosnike i službenike iste ”države” zbog potpisivanja neistinitih ”vjerodostojnih isprava” na štetu građana, ne treba previše  očekivati od ” penzićeve” žalbe.

Tek toliko da čitatelji ove rubrike uzmu na znanje da je Ministarstvo financija lihvarsko i neprijateljsko prema ”penzićima”, a naklono prema moćnicima. I da uglavnom ništa od DORH-a i USKOK-a ako je u pitanju kriminal dužnosnika ili službenika lihvarskog Ministarstva financija i podvorbene Fine kao paraupravne službe.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.

Kolinda Grabar-Kitarović

Može li živ čovjek svakog jutra kad se probudi misliti i govoriti jedno, a prije spavanja sasvim drugo? Recimo, ustanete se iz kreveta i mrzite sve oko sebe, pjevušite Juri i Bobanu i uveli bi NDH u Ustav, a onda ste već navečer sasvim druga osoba, sklapate oči uz Internacionalu i pomolite se Josipu Brozu Titu.

Ujutro biste privatizirali apsolutno sve u Hrvatskoj, čak i šume i vode, prodali biste i otoke bilo kome tko ih hoće kupiti, a navečer biste vraćali tvornice radnicima, jer je samoupravljanje najbolji društveni i ekonomski poredak ikada viđen u Hrvatskoj.

Teoretski je ovo moguće, a mali je problem što bi vas se vjerojatno odrekla i najuža obitelj, jer ne bi mogla živjeti s vama. Najbolji prijatelj bio bi vam psiholog. Pod uvjetom da ga možete platiti. I dobiti službenu dijagnozu.

Ujutro biste privatizirali apsolutno sve u Hrvatskoj, čak i šume i vode, prodali biste i otoke bilo kome tko ih hoće kupiti, a navečer biste vraćali tvornice radnicima, jer je samoupravljanje najbolji društveni i ekonomski poredak ikada viđen u Hrvatskoj

Takve nažalost nema za kolektivnu političku šizofreniju, ozbiljnu mentalnu bolest koja pogađa sposobnost i logičnost razmišljanja, stvara otežanu percepciju stvarnosti, uzrokuje stalne promjene ponašanja te slabo izražavanje emocija.

Teško je ne vidjeti ove karakteristike devijantnog ponašanja u hrvatskoj politici. Za početak, predsjednica, premijer i nominalni šef oporbe žive u teškoj kontradikciji sami sa sobom. S vlastitim uvjerenjima, stavovima i izjavama.

Za Kolindu Grabar-Kitarović samo mijena stalna jest. Metamorfoza se zna odigrati i u svega nekoliko dana.

Tako će vam za dosege ekonomije i gospodarstva u Hrvata predsjednica reći da su isti sjajni, a Hrvatska je na putu da postane najbolja zemlja na svijetu, kao i to da je stanje katastrofalno, propadamo i nestajemo, čak i fizički, odnosno demografski, jer se iseljavamo i izumiremo.

Sve je to ona rekla.

Različiti su samo datumi različitih izjava.

Ona će nam svojevremeno reći i to da je NDH bila zločinačka tvorevina, ali i to da je ”Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav.

Zaključiti kako je antifašizam utkan u temelje nastanka Hrvatske, ali i otići u Argentinu na druženje s ljubiteljima ustaštva koji bi izbacili antifašizam iz Ustava RH. Ponosna na sve generacije koje su u Argentini nakon Drugog svjetskog rata našle svoj prostor slobode, valjda i na ustaške zločince i krvnike.

Tako će vam za dosege ekonomije i gospodarstva u Hrvata predsjednica reći da su isti sjajni, a Hrvatska je na putu da postane najbolja zemlja na svijetu, kao i to da je stanje katastrofalno, propadamo i nestajemo, čak i fizički, odnosno demografski, jer se iseljavamo i izumiremo. Sve je to ona rekla

A tek Istanbulska konvencija? U stavovima većine hrvatskih političara to je dokument koji istovremeno jest i nije. Savršeni oksimoron. Kolektivno su HDZ-ovci pljucali SDP-ovu Vladu Zorana Milanovića što je dvije i pol godine nisu htjeli ratificirati, a sad pljucaju svoju HDZ-ovu Vladu, jer bi htjela napraviti ono za što su se jučer svi HDZ-ovci složno zalagali.

Odgovaraju im jednako složni SDP-ovci koji su zgroženi svakom idejom odbijanja konvencije, iste one koju jučer nisu htjeli priznati. Tekst tog dokumenta je nepromijenjen svih ovih godina. Mijenjaju se samo njihovi stavovi. Poput čarapa.

U tom ludilu nevjerodostojnosti legitimno je zaključiti kako su SDP-ovci jučer smatrali da se ženu može malo mlatnuti, barem tu i tamo, a danas tu štafetu šovinizma preuzima HDZ pokušavajući se ograditi od međunarodno priznatog dokumenta, čija je suština sasvim jednostavna i mora biti civilizacijski apsolutno svima prihvaljiva.

Nasilje nad ženama nikome ne smije biti dozvoljeno, niti se smije tolerirati.

Davor Bernardić otkriva program moralnog kapitalizma i u njegovo provođenje ide s praktično svim kolegama koji su pokušavali monetizirati autoceste ili ništa nisu učinili da bi ukinuli ili barem ograničili na zakonu utemeljeno ovršno nasilje protiv vojske blokiranih građana. U vrijeme dok su bili na vlasti. Ako je to moralni kapitalizam, onda se nemaju za što boriti. Takav moral već imamo, ne treba ga uvoditi.

Valja ne zaboraviti i one koji su plutajući LNG terminal na Krku jučer htjeli, a danas neće, ne zaboraviti ni otvorenu HDZ-ovu travestiju i sistematsko srozavanje ugleda Povjerenstva za sukob interesa iz kojeg su maknuli Daliju Orešković za koju HDZ-ovci javno smatraju da je dobro radila svoj posao.

Svatko tko redovno gleda i sluša ono što se javno servira u hrvatskom političkom prostoru, komotno može razmisliti o odlasku kod psihijatra. Hrvatska je sanatorij otvorenog tipa

Nije to politika, to je dijagnoza.

Svatko tko redovno gleda i sluša ono što se javno servira u hrvatskom političkom prostoru, komotno može razmisliti o odlasku kod psihijatra.

Hrvatska je sanatorij otvorenog tipa.

Crno je bijelo, dan je noć, lijevo je desno, a ono što je jučer bila najveća glupost, već danas može biti servirano kao najpametnija stvar na svijetu.

Imamo jednu snažnu i jedinstvenu političku frakciju. Zove se ”sette bandiere”. Na vlasti su šampioni političke prevrtljivosti. Koji znaju za što se bore. Za sebe. Za svoj interes.

Pitanje je samo kako ih kazniti na sljedećim izborima. Previše ih ima.

Na kraju dana, koga uopće birati, a izbjeći lažljivce?

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Vlado Košić

Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj” tiskala je letak u kojem, pod geslom “Recimo NE rodnoj ideologiji”, objašnjava razloge zbog kojih se Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ne smije ratificirati.

U letku, u kojem tvrdi kako oštro osuđuje svako nasilje, mehanizmima borbe protiv nasilja koje propisuje Konvencija se ne bavi, već poziva na sprečavanje ratifikacije jer bi se njezinim prihvaćanjem “ugrozile vrijednosti koje temeljno određuju hrvatski narod i njegov vrijednosni identitet”.

U nastavku, u kojem taksativno navodi što je neprihvatljivo u Konvenciji, Inicijativa iznosi niz netočnih, pa i apsurdnih tvrdnji.

Kad djevojčica dobije batine jer nije oprala suđe, nije dobila batine zato što nije oprala suđe, nego zato što je djevojčica koja nije oprala suđe; njezin brat zbog toga ne dobiva batine. Jednako tako dječak nije ukoren zato što se rasplakao, nego zato što je dječak koji se rasplakao. To je rodno utemeljeno nasilje i protiv njega se bori Istanbulska konvencija – jednako prema oba roda

1.Pod krinkom zaštite žena od nasilja Istanbulska konvencija uvodi pojam “roda” i rodnu ideologiju koja je znanstveno potpuno neutemeljena. Prema toj ideologiji, čovjek se rađa kao neutralno biće koje kasnije može odabrati hoće li biti muškarac ili žena ili neki od brojnih drugih “rodova” – homo, gay, lesbian, queer, trans, incesty, animal, pedo…

Istanbulska konvencija kaže da se termin rod temelji na dva spola, ženskom i muškom. Naglašava da termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” te pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Istraživanja su, dodaje se, pokazala da određeni stereotipi pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim.

Sasvim konkretno, društvo je konstruiralo stereotipe prema kojima se od djevojčice očekuje da bude nježna, uredna i da pomaže u kući. Od dječaka se očekuje da bude čvrst. Kad djevojčica dobije batine jer nije oprala suđe, nije dobila batine zato što nije oprala suđe, nego zato što je djevojčica koja nije oprala suđe; njezin brat zbog toga ne dobiva batine. Jednako tako dječak nije ukoren zato što se rasplakao, nego zato što je dječak koji se rasplakao. To je rodno utemeljeno nasilje i protiv njega se bori Istanbulska konvencija – jednako prema oba roda.

Tvrdnje da čovjek može birati rod, među kojima su “animal” ili “incesty” – i još to stavljati u kontekst Istanbulske konvencije – naprosto su bizarne.

2.Konvencija obvezuje stranke potpisnice da svoju kulturu, vjeru i tradiciju podčine ciljevima Konvencije.

Konvencija nema intenciju ulaziti u kulturu i tradiciju nekog naroda, ali inzistira da se borimo protiv predrasuda i štetnih tradicija sukladno kojima, primjerice, vršimo nasilje nad djevojčicama koje žele igrati nogomet ili nad dječacima koji žele plesati balet.

3.Po zakonu o “rodnom samoodređenju” osoba može na temelju obične izjave “promijeniti spol” u osobnim dokumentima. Muškarci tako mogu ulaziti u ženske zahode i svlačionice, natjecati se u ženskoj kategoriji.

Tvrdnje da čovjek može birati rod, među kojima su “animal” ili “incesty” – i još to stavljati u kontekst Istanbulske konvencije – naprosto su bizarne

Ovim se pitanjem Istanbulska konvencija ne bavi uopće, ali se hrvatsko zakonodavstvo bavi: u Hrvatskoj je, naime, već niz godina moguća administrativna promjena spola kod osoba kod kojih se biološki spol (koji je nepromjenjiv) ne poklapa s rodom. Do toga dolazi kod otprilike 0,01 posto svjetske populacije. Radi se, kolokvijalno rečeno, o “osobama zarobljenima u tuđem tijelu”, koje su od ranog djetinjstva svjesne nesklada svojeg roda i spola, a taj nesklad najčešće prati teška duševna patnja.

No, da bi mogle promijeniti spol, te osobe ne mogu dati “izjavu”: moraju proći niz liječničkih pregleda i razgovora, moraju živjeti u suprotnom rodu, poprimiti izgled suprotnog spola i tek tada – ako im posebne komisije i nacionalna vijeća dozvole – mogu u dokumentima promijeniti ime i spol. Fokusiranost protivnika Istanbulske konvencije na “muškarce koji će ulaziti u ženske zahode” teško je objašnjivo.

4.Prema tim zakonima sve je moguće: npr. Kanađanin (52) ostavio je suprugu i djecu da bi živio kao šestogodišnja djevojčica koja se “igra” s unucima svojih posvojitelja. Amerikanac (22) je prošao 110 operacija kako bi postao “bespolni izvanzemaljac”…

Doista, sve je moguće. Evo, u Slavoniji jedan čovjek smatra da je sjevernoamerički Indijanac i 22 godine živi u vigvamu. U Britaniji je čovjek odlučio da više nije čovjek, nego koza. Nijemac (39) je shvatio da je zapravo vampir te je vlastitom ocu pokušao popiti krv. Amerikanac je napravio desetke operacija jer je on – tigar. Preminuo je prije nego što je Istanbulska konvencija napisana.

5.Uvodi se “gender-switch-day” kada djeca dolaze u školu u odjeći suprotnog spola.

U hrvatskim školama u pravilu se posljednje srijede u veljači obilježava Dan borbe protiv vršnjačkog nasilja. Na taj dan svi dječaci dolaze u ružičastim majicama kako bi upozorili zbog čega sve djeca mogu biti žrtve nasilja. Obilježavaju dan kad je jedan dječak 2007. godine došao u školu u ženskoj, roza majici. Kolege su ga ismijali i prebili.

To je rodno uvjetovano nasilje. I protiv njega se i Istanbulska konvencija i hrvatska djeca – bore.

Da bi mogle promijeniti spol, te osobe ne mogu dati “izjavu”: moraju proći niz liječničkih pregleda i razgovora, moraju živjeti u suprotnom rodu, poprimiti izgled suprotnog spola i tek tada – ako im posebne komisije i nacionalna vijeća dozvole – mogu u dokumentima promijeniti ime i spol. Fokusiranost protivnika Istanbulske konvencije na “muškarce koji će ulaziti u ženske zahode” teško je objašnjivo

6.Postupno, ali sigurno, djecu i mlade se zbunjuje, rastače se zdrava spolnost. Sve je manje brakova, rađa se sve manje djece. Postupno i neprimjetno se ruši obitelj, a time i cijelo društvo jer je obitelj nositelj društva.

Obitelj je apsolutno nositelj društva, a što je obitelj većina država, u koje se, nakon skandala, svrstala i Hrvatska – ne može definirati.

Obiteljske strukture se mijenjaju, a rađanje djece sve je manje u korelaciji s brakom. Štoviše, najviše se djece rađa upravo u državama u kojima se sklapa najmanje brakova, u kojima osobe homoseksualne orijentacije uživaju najvišu razinu prava i koje (poput Norveške) letak apostrofira kao one koje su prihvatile “rodnu ideologiju”.

U Norveškoj se 56 posto djece rađa izvan braka, istospolni brakovi su legalizirani još prije desetak godina, istospolni parovi mogu posvajati djecu.

U Hrvatskoj se 82 posto djece rađa u braku, istospolni parovi ne mogu posvajati djecu, a brak je Ustavom zaštićena “zajednica muškarca i žene” i Istanbulska konvencija na to ne namjerava utjecati. Ipak, u Norveškoj je 2016. godine broj rođenih bio 45 posto veći od broja umrlih, a u Hrvatskoj je 2016. broj umrlih bio 37 posto veći od broja rođenih.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Ja sam ga nazivao plemićem duha, aristokratom i princom gitare, ali još precizniji opis Petrita Çekua dao je svojedobno u Jutarnjem listu Dobroslav Silobrčić, u uvodu sjajnog intervjua s tim izvanrednim mladim glazbenikom: “Tih, miran čovjek, svjestan svojeg uzvišenog talenta. Izgledom podsjeća na – Isusa.”

Visok, mršav, profinjen, izduženog tijela, prstiju i lica, kao na bizantskim ikonama, Petrit Çeku doista nalikuje Isusu. Çeku nije asketa u monaškom smislu te riječi, makar tako izgleda. Kad ga je Silobrčić pitao “jedete li nešto uopće?”, odgovorio mu je: “Jedem. Ali sve to iščezne u mojoj potrazi za – apsolutnim”.

Kao da mu vidim vragolanski autoironični smiješak dok to izgovara, dajući do znanja da se šali. Ali, tko god ga je slušao kako svira i kako govori o glazbi, nije uvjeren da je riječ o šali.

Uostalom, svaki virtuoz bilo kojeg muzičkog instrumenta dobro zna što je to redovnička disciplina i što je samoća beskonačnih sati rada i pobjeđivanja glazbala i samog sebe.

Kad već spominjemo Isusa, pada mi na pamet i to da će Petrit Çeku za koji mjesec navršiti 33 godine. Ne govorim to da bih ga divinizirao, a još manje da bih mu priželjkivao Isusovu sudbinu. Ali, budući da glazbeni sklad počiva i u brojkama, zanimljiva mi je podudarnost da će se na početku ovog proljeća, 21. ožujka, navršiti 333 godine od rođenja Johanna Sebastiana Bacha

Kad već spominjemo Isusa, pada mi na pamet i to da će Petrit Çeku za koji mjesec navršiti 33 godine. Ne govorim to da bih ga divinizirao, a još manje da bih mu priželjkivao Isusovu sudbinu. Ali, budući da glazbeni sklad počiva i u brojkama, zanimljiva mi je podudarnost da će se na početku ovog proljeća, 21. ožujka, navršiti 333 godine od rođenja Johanna Sebastiana Bacha.

Bach je volio otkrivati i u note utkivati tajne brojeva. A Petrit Çeku će ih 22. ožujka, na svom recitalu u Hrvatskom glazbenom zavodu, razotkrivati. Petritovih 33 u Bachovih 333, uz šest Bachovih suita za violončelo solo, od kojih svaka ima po šest stavaka, šest puta šest, 36…

U razgovoru koji smo vodili prije nekoliko dana Çeku je govorio o svom pogledu na tu fantastičnu glazbenu cjelinu. Na koncertnoj pozornici bit će još rječitiji.

Veliki Çekuov uzor je Ivo Pogorelić koji mi je, nakon jednog čudesnog koncerta u Beču, rekao: “Moje su ruke kandže ptice grabljivice”. Nisam znao ništa o uzorima Petrita Çekua kada sam ga još kao srednjoškolskog dječaka prvi put slušao u tom istom Hrvatskom glazbenom zavodu, ali sam ga bez oklijevanja nazvao Pogorelićem gitare.

Obojica imaju grabežljive prste i misli, grabežljive na svako zrnce onog apsoluta koji traže i nalaze u glazbi.

Lijepa je stoga podudarnost, koju također saznajem iz Silobrčićevog razgovora s Çekuom, da njegovo ime Petrit nije albanska inačica imena Petar, nego je to naziv jedne vrste malog orla, sokola ili kopca. “Ptica grabljivica, opasan je i odvažan”, kaže Çeku.

Bachove suite, koje će dan nakon Bachova 333. rođendana prvi puta u jednoj večeri sve odsvirati u Zagrebu, nakon što je to do sada učinio samo jednom pred publikom u Splitu, Petrit Çeku je već snimio prije nekoliko godina u Španjolskoj.

Ponovit ću što je rekao promovirajući to vrijedno diskografsko izdanje. Govorio je o žrtvi koju predstavlja život s gitarom. Govorio je o svojim velikim učiteljima i uzorima, o profesoru Darku Petrinjaku u čijoj je klasi diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kao i o violončelistu Valteru Dešpalju koji je, u dosluhu s Petrinjakom, “preveo” za gitarističke prste taj Bachov molitvenik za violončelo solo. Sve je to Petrit Çeku sažeo u ovu jednostavnu rečenicu: “Znate, mi se neprestano natječemo sa savršenstvom”.

Što stoji nasuprot toga? Ništavnost riječi političara i politikanata, onih koji nisu dostojni da im se ime spomene u ovakvoj jednoj priči. Oni koji se natječu u laganju, manipuliranju, širenju straha i nepovjerenja, u prijetvornosti i podmuklosti, koji jedno govore pred Vučićem i Srbima, drugo pred Trumpom i Poljacima, treće pred Putinom i Rusima, četvrto pred antifašistima i Židovima, peto pred iseljenim Hrvatima

Bachovi kliktavi preludiji, poput onog u G-duru kojim će Petrit Çeku započeti koncert u HGZ-u, zamišljene i promišljene allemande i sarabande, otmjeni menueti i gavotte i užurbani mravinjaci nota u završnim stavcima svake suite u ritmu brzog plesa gigue, sve su to duboki temelji našeg postojanja i života u ljudskoj civilizaciji, našeg identiteta, naše kulture, vrijednosti i smisla.

Što stoji nasuprot toga? Ništavnost riječi političara i politikanata, onih koji nisu dostojni da im se ime spomene u ovakvoj jednoj priči. Oni koji se natječu u laganju, manipuliranju, širenju straha i nepovjerenja, u prijetvornosti i podmuklosti, koji jedno govore pred Vučićem i Srbima, drugo pred Trumpom i Poljacima, treće pred Putinom i Rusima, četvrto pred antifašistima i Židovima, peto pred iseljenim Hrvatima.

Oni koji fantaziraju o uskraćenim spremnostima i ugroženim domovima, kršćanskom korijenju, habitusima i svetinjama. Oni koji pod plaštom molitve razašilju po crkvama bogohulne političke pamfletiće.

Ponovo traje snažna kampanja obesmišljavanja svakog pojma koji biva dotaknut u tim “raspravama” bez želje da se o ičemu argumentirano i smisleno raspravlja. U tim ružnim agitacijama nema ni ljepote, ni slobode, ni apsoluta. U njihovim je mislima i riječima sve zaprljano i pokvareno.

Oni valjaju misli i osjećaje ljudi u blatu, strahu i nepovjerenju. I zato je moja današnja parola Bachom protiv zatucanosti.

Dolazi proljeće i Bachov 333. rođendan. Glazbena škola Karlovac tim će povodom ponovo izvesti svake godine sve masovniju akciju populariziranja Bachove glazbe koncertima i programom svih lokalnih radio stanica.

U petak 23. ožujka priredit će koncertni maraton Noć glazbe, a u subotu prije podne Kavu s Bachom u ugostiteljskim objektima od Karlovca, preko Duge Rese i Ozlja sve do Vojnića.

Spas od manipulatora i obmanjivača možete naći i na koncertuPetrita Çekua u HGZ-u (…) Ja sam ga nazivao plemićem duha, aristokratom i princom gitare

A ja već čujem i vidim kako će izgledati večer 22. ožujka u Gundulićevoj ulici u Zagrebu.

Dvorana HGZ-a bit će prepuna. Organizator koncerta, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, vjerojatno će morati odlučiti da rastvori sva krila staklenih vrata i prostor velike dvorane HGZ-a spoji s malom dvoranom.

Već čujem i pobožni muk koji će nastati kad Petrit Çeku sjedne, stavi gitaru u krilo, zatvori oči i uroni u tišinu koja je već glazba sama.

Prstima lijeve ruke obgrlit će vrat gitare, a ispod prstiju i noktiju desne ruke potom će prostrujati Preludij Prve suite u G-duru. Jednostavna figura koja se ponavlja u postojanom ritmu, tonovi koji slijede jedan za drugim gradeći harmonije, ponirući i uspinjući se, sve do završnog uspona koji svojom jednostavnošću i bistrinom može oduzeti dah i nadahnuti slobodom i ljepotom koja nikog ne isključuje.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Davor Bernardić

Skupina istaknutih aktivistkinja uputila je u srijedu otvoreno pismo SDP-u u kojem traže da ta stranka podrži ratifikaciju Istanbulske konvencije Vijeća Europe o borbi protiv nasilja nad ženama koja je, kako ističu, civilizacijsko pitanje i ni na koji način ne smije se koristiti za političke obračune.

”U slučaju da vodstvo SDP-a sada ne podrži ratifikaciju, a zastupnici SDP-a za nju u konačnici ne glasaju za ratifikaciju, jedina poruka koja će se u javnosti ponavljati bit će da je SDP po drugi put iznevjerio žene Hrvatske i pomogao fundamentalistima u gaženju ženskih ljudskih prava”, poručile su aktivistkinje SDP-u.

Zabrinute zbog izjava predsjednika Davora Bernardića i nekoliko saborskih zastupnika SDP-a, aktivistkinje su zatražile da se bezuvjetno prekinu najave, a možda i sabotiranje ratifikacije Istanbulske konvencije zbog navodnih ograda koje će biti stavljene u interpretativnu prateću izjavu.

U slučaju da vodstvo SDP-a sada ne podrži ratifikaciju, a zastupnici SDP-a za nju u konačnici ne glasaju za ratifikaciju, jedina poruka koja će se u javnosti ponavljati bit će da je SDP po drugi put iznevjerio žene Hrvatske i pomogao fundamentalistima u gaženju ženskih ljudskih prava

“Sama prateća izjava nema nikakvu pravnu snagu i ni na koji način ne može onemogućiti provedbu ovog prevažnog međunarodnog ugovora kojim se dižu standardi prevencije i zaštite žrtava nasilja – prvenstveno žena, ali i svih slabijih članova obitelji”, istaknule su.

Isto tako, napominju, važno je znati da je rezervacija na Članak 30. Konvencije vezano uz financijske obveze nasilnika i države za naknadu štete koja je predložena od strane Radne skupine za ratifikaciju, ujedno i najčešća ograda i drugih država, a moralo ju se staviti zbog trenutne neusklađenosti hrvatskog zakonodavstva sa sadržajem članka 30. Konvencije.

Svaka rezervacija može se povući kada se steknu uvjeti za njezino ukidanje – primjerice u sljedećem, sazivu Hrvatskog sabora, naglasile su.

“Ženski životi nisu ni politička niti vjerska igračka”, stoji u otvorenom pismu slijedećih aktivistkinja za ljudska prava:

Sandra Benčić, Zaklada Solidarna

Lana Bobić, teološka aktivistkinja

Rada Borić, zastupnica Nove ljevice u Gradskoj skupštini

Bojana Genov, članica Ženske mreže Hrvatske

Sanja Sarnavka, članica Radne skupine za ratifikaciju Istanbulske konvencije

Neva Toelle, članica Autonomne ženske kuće Zagreb

(H/Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).