Ovaj je tekst naizgled o odgoju. Ponekad vidimo razmaženu i cendravu, ne uvijek malu, djecu. Naizgled je to grijeh traljavih roditelja koji misle na svoje karijere i užitke, misle da je dobro da djeca po cijeli dan gledaju crtiće, igraju se mobitelom i žvaču slatkiše. To nisu odgovorni roditelji.

Država nije obitelj, no oni koji je vode odgovorni su za odgoj. Ne smiju davati igre i slatkiše, uspavati narod životom preko mogućnosti, prešutjeti probleme i cijenu ugode. Doista, lakše je dati male penzije nego imati tisuće nezaposlenih, lakše se baviti svjetskim prvenstvom u nogometu nego stečajevima i tehnološkim zaostajanjem. Lakše je obećati ratnicima prednosti ili mirovine, a udovicama socijalnu sigurnost nego rezati stavke proračuna.

Obilaze se krajevi zemlje i svakom se obeća da su njihove potrebe prioritet. Vatra se gasi tek kad je požar katastrofalan, poplave se liječe zečjim nasipima. Formula je: recite odakle da uzmemo, pa će biti više za vas.

Problem ima i drugu stranu, djeca ostaju predugo s roditeljima, uzrujavaju ih dugim neuspješnim školovanjem, nedostatkom želje da se zaposle, navikom da žive na račun sve starijih roditelja

Stvarnost je: lakše se zadužiti nego trpjeti prigovore, imati prosvjede i donositi teške odluke. Hrvatska izborna parola je: nitko te ne može toliko platiti koliko ti ja mogu obećati. I tu počinje sličnost s odgojem djece.

Ako se dijete smatra razumnom ličnosti, postati će odgovoran čovjek. Ako se narod smatra djetetom, a vladanje igrom, dobiti ćemo pasivne, razmažene i neodgovorne ljude.

Nije lako odgajati djecu. Nekad si ih mogao pustiti na ulicu ili igralište, siguran da će tamo biti i druga djeca, sasvim slična njima i da će međusobno učiti kako se živi s drugima. Bilo je tu svakakvih problema, razbijenog nosa, čupanja za kosu, vikanja, svađa i zlostavljanja.

Učilo se kroz igre, društvene igre: skrivača, oduzimanja zemlje, nogometa i graničara. Igre su bile društvene i organizirale su se bez animatora. Roditelji su mirno mogli raditi nešto drugo, rezati voćke, saditi krumpir ili ići na ribe.

Danas, bilo to dobro ili ne, nije tako. Igranje se svodi na pentranje po toboganu, penjanje u drvenu kućicu. Donose se plastične igračke, konjići na kotačima, a dokoni roditelji dosađuju se na obližnjim klupama, čitaju magazine ili pričaju o djeci i ljubavima.

Bdiju kao jastrebovi nad svojim potomcima, brinu se oko prljanja čistih hlača i papirnatim maramicama brišu bale djeci. Nakon toga se ide u šoping, malu kupnju ili na sladoled.

Djeca uspoređuju svoje igračke, pokazuju lažni ili pravi mobitel, igraju igrice na tabletu. Malo razgovaraju, a uz to čitav niz zahtjeva: sladoled, čips, od roditelja neprekidan niz upozorenja, naredbi ili nervoznih primjedbi.

Stvarnost je: lakše se zadužiti nego trpjeti prigovore, imati prosvjede i donositi teške odluke. Hrvatska izborna parola je: nitko te ne može toliko platiti koliko ti ja mogu obećati. I tu počinje sličnost s odgojem djece

Ma, možete reći, nije to danas ništa naročito ni bolje ni lošije od onoga što se nekad radilo. Nažalost, ne muči me nostalgija niti prigovaram. Druga su vremena, drukčije se živi.

No danas mnogi roditelji, opsjednuti svojim navikama da zaštite dijete od opasnosti prometa, nepredvidivih ljudi, stravičnih bolesti i od tragedija o kojima čitaju u novinama; imaju sve više problema. Djeca rastu, pa se gubi potreba za roditeljima. Djeca žele otići, pa će roditelji ostati nepotrebni i sami (empty nest syndrome).

Tako i politička elita: pažljivo nadzire, štiti od problema, ne priprema za stvarni život, brine o kontroli, a ne o razvoju.

Problem ima i drugu stranu, djeca ostaju predugo s roditeljima, uzrujavaju ih dugim neuspješnim školovanjem, nedostatkom želje da se zaposle, navikom da žive na račun sve starijih roditelja.

Njihove mogućnosti, kako očevi stare, slabe, a potrebe i apetiti njihovih potomaka rastu. Nemam potrebu ocjenjivati tuđe živote, jednostavno vidim da se propusti i nezainteresiranost za zdrav razvoj ličnosti, opravdan time da je nešto drugo važnije, vraća u divljem obliku razmaženih pojedinaca, koji su spoznali prednosti egoizma, preziru slobodu ako ona nosi odgovornost i cinično tvrde da je to prirodno.

Nije lako biti dobar roditelj. Još daleko teže je biti dobar vladar, odgajati narod, građane, puk ili podanike. Postoje sličnosti. I narod uči i imitira. Igrice mu postaju nezanimljive, i građani maju velika očekivanja, slijede i loše i dobre uzore. Nisu im dosta slatkiši, plastični autići i Barbike.

Ponekad odgoj zakaže. I kod odrastanja djece i kod sazrijevanja kulture. Možda je to prirodno, jer bez pobune ne bi bilo ni inovacije, ni mijenjanja društva. No, u svakom slučaju, nitko ne želi prepustiti odgoj djece ulici, školi ili televiziji.

Vlada opća skepsa prema vijestima i uvjerenje da zakoni nisu pravedni i ispravni. Ne smije se robovati formi. Izbori nisu samo postupak brojenja glasova i raspodjele mandata, formiranja većine stranačkom stegom i političkom trgovinom

Zapravo su djeca realistična i ne slušaju prodike, već slijede iskustvo, stvarnost i uzore. Tako i narod. Gleda svoje vođe i misli da oni mogu, štoviše, da smiju, sve. No život nema milosti. Ne odgajaju riječi već primjeri. Komotni političari reći će i misliti, da je dovoljno uvesti građanski odgoj u škole i ne misle da je odgoj i uzor njihov zadatak.

Roditelj ne smije izbjegavati obaveze i misliti da postoje samo prava. Vladajućima se to čini lakše. Nerazumno misle da ljudi poštuju zakone i pravila, štoviše da ih srdačno podržavaju, i da je dosta da vjeruju u poruke medija.

Nije. Vlada opća skepsa prema vijestima i uvjerenje da zakoni nisu pravedni i ispravni. Ne smije se robovati formi. Izbori nisu samo postupak brojenja glasova i raspodjele mandata, formiranja većine stranačkom stegom i političkom trgovinom.

Dobiti izbore po problematičnim pravilima određenja broja i granica jedinica (gerrymandering), glasovima dijaspore i besadržajnim kampanjama sa patronskim spotovima, ne znači da je vjerodostojnost vlasti velika.

Legitimnost se brzo topi pod fenom neispunjenih obećanja, neostvarivih zamisli, pogrešnih kadrovskih rješenja, pa i samom činjenicom da je teško upravljati zemljom u kojoj su aspiracije ogromne, a mogućnosti, veličina zemlje i sredstva, skromna.

Vlast se nosi s nerješivim problemima, kompromisima i pritiscima, a komotno je biti u oporbi i uživati u povremenim problemima vlasti (vlast koristi izraz: izazovi). When in opposition politician is an expert on the means to some end, and when he is in office he is an expert on the obstacles to it (G. Chesterton).

Nažalost, kod nas se ljude podcjenjuje jer nisu obrazovani, lakovjerni su i teško odole izazovima hedonizma. To je krivo, varljivo i privremeno.

Fraze ne mijenjaju stvarnost, dosta je lijepih govora i ratničke euforije. Mi smo stvorili ljude koje se neće manipulirati zauvijek. Ne vesele nas više lažni ratovi ideologija, emigranata i udbaša, ustaša i partizana. Starcima ostavimo prošlost. Djeci dajmo budućnost.

Fraze ne mijenjaju stvarnost, dosta je lijepih govora i ratničke euforije. Mi smo stvorili ljude koje se neće manipulirati zauvijek. Ne vesele nas više lažni ratovi ideologija, emigranata i udbaša, ustaša i partizana. Starcima ostavimo prošlost. Djeci dajmo budućnost

U engleskom jeziku postoji izraz leadership koji se obično prevodi kao vođenje, što je pomalo pogrešno, jer izraz konotativno ima značenje ”vještina vođenja”, vještina dobrog vladanja. Asocira se na sposobnost, talent, da se osobnim primjerom povede druge, prenese poruka, nametne stil i standardi ponašanja. To je kvaliteta ličnosti osobe koja ima javni značaj i vodeću ulogu. Izraz bi se trebao prevoditi kao ”vođenje osobnim primjerom”.

Apeliram na ono malo pameti koja je ostala u političkoj eliti. Nemojte živjeti od politike, već za politiku. Ne čuvajte fotelje u kojima sjedite, već ideje koje vode. Budite uzor.

Oprostite mi. Danas sam malo ljut na gomilu gluposti koja je politički govor. O obiteljskom nasilju govore oni koji su nasilnici, koji se ne žene i nemaju djecu.

O tekovinama civilizacije govore oni koji ne koriste književni jezik. O kršćanskom milosrđu mrzitelji, o radničkoj klasi samozadovoljni birokrati. O kulturi oni koji su zadnji put bili u kazalištu lutaka, a o međunarodnom pravu oni kojima je svijet ravna ploča.

Možda je to dobro. Otvorenost i sloboda govora najbolje pokažu tko je idiot. Ali pazite, na početku TV Dnevnika ne piše: nije za djecu mlađu od 12 godina. Nije ni za odrasle.

“Bez oružja, jer ako ga budeš imao glava će ti odletjeti kao da si u Siriji”, “I kolcem i lancem i bokserom u glavu za Dinamovu slavu”, “Na mom si tlu i život će ti postati pakao sada”, “Ne možeš mrdnuti bez moje dozvole”, “Tvoj život je odsad teror”, “Ti si samo sirijski doručak za nas”, ” Nitko te ne želi ovdje”…, ovo je samo dio poruka upućenih dječaku, izbjeglici iz Iraka, koji je sa svojom obitelji spas (?) od ISIL-a potražio u Hrvatskoj, u Zagrebu.

Na povratku dečka iz škole četvorica nasilnika prijetnje je pokušala i ostvariti, ali im je na svu sreću uspio pobjeći, pozvati tatu i brata i spasiti se, a policija je uspjela pronaći izgleda maloljetnog autora prijetnji, inicijatora nasilja i zločina iz mržnje te slučaj proslijediti tužilaštvu.

Ne možeš se nakon ovoga ne zapitati gdje rastu, tko odgaja djecu što od samog starta mrze jer netko izgleda, ponaša se i govori različito? Mrze ta djeca tako žestoko i beskompromisno da su spremna i fizički napasti vršnjake, samo zato jer je drugačiji od njih.

Djeca koja gledaju nasilje i mržnju po sportskim arenama, doma od roditelja, djeca koja slušaju kako nije u redu staviti potpis na Konvenciju kojoj je cilj stvoriti efikasan pravni okvir protiv nasilja nad ženama i u obitelji sutra diskriminiraju i teroriziraju djevojke, školske kolege druge boje kože, jezika, vjere, kolcem, lancem i bokserom tjeraju azilante iz Hrvatske

Onda se prisjetiš da smo to mi. Sjetiš se kako imaš saborskoga zastupnika, velikog protivnika Istanbulske konvencije, Ladislava Ilčića, koji je pred nešto više od dvije godine na N1, u “Novom danu” Tihomira Ladišića, mrtav hladan objašnjavao navodnu veliku razliku između izbjeglica muslimana i građana Hrvatske.

Ne sjećam se više detalja te neodgovorne, skandalozne, šokantne izjave čelnika Hrasta kojoj je dat velik prostor u medijima, ali znam kako je tvrdio da će njihov “drugačiji mentalitet promijeniti kulturu Hrvatske”.

Čuj, kulturu, rekli bi Bosanci!

Kad pročitaš prijetnje maloljetnog Zagrepčanina moraš pitati: Koju kulturu čovječe? Onu u kojoj je Dinamo i stadionsko nasilje vrhovna vrijednost pubertetlijama, onu u kojoj se terorom, lancima i kolcima prijeti jadnim ljudima koji su prošli tisuće kilometara da spase živu glavu…

Možda je želio spašavati kulturu još jedne žestoke protivnice ratifikacije Istanbulske konvencije, Željke Markić. Ona je svojevremeno u smrtnom strahu od ubačenih terorističkih skupina od tadašnjeg premijera zahtijevala da on od Europske komisije i NATO-a zatraži organizaciju izbjegličkih centara izvan zemalja Europske unije.

Kulturu Željka Glasnovića koji je po povratku iz Kanade ranih devedesetih tvrdio kako “ovdje demokracija nije potrebna te da nama treba vojna uprava i čizma u zube!”

Takvi i njima slični likovi odgovorni su što se mržnja na ovim prostorima ne iskorjenjuje već se novim generacijama dosljedno i uporno prenosi.

Na povratku dečka iz škole četvorica nasilnika prijetnje je pokušala i ostvariti, ali im je na svu sreću uspio pobjeći, pozvati tatu i brata i spasiti se, a policija je uspjela pronaći izgleda maloljetnog autora prijetnji, inicijatora nasilja i zločina iz mržnje te slučaj proslijediti tužilaštvu

Vrli političari vrlo sistematično, za dobre pare idu “kolcem ili čizmom u glavu i za političku slavu”, povlađuju zatucanosti, primitivizmu, patrijarhatu u njegovim najgorim oblicima.

Takvi su spremni lagati o “rodnoj ideologiji” u Konvenciji, višetruko preuveličavati izdvajanja za nju, ali do zadnje kapi krvi braniti ona znatno veća što proizilaze iz Vatikanskih ugovora, bulazniti o nekakvim tradicionalnim vrijednostima u kojima je žena drugotna, pa je stoga potpuno legitimno da joj muškarci kojima toleriraju nošenje haljina po ispovjedaonicama savjetuju šutnju i strpljenje dok ih muž, takve manje vrijedne, disciplinira kolcem.

Djeca koja gledaju nasilje i mržnju po sportskim arenama, doma od roditelja, djeca koja slušaju kako nije u redu staviti potpis na Konvenciju kojoj je cilj stvoriti efikasan pravni okvir protiv nasilja nad ženama i u obitelji sutra diskriminiraju i teroriziraju djevojke, školske kolege druge boje kože, jezika, vjere, kolcem, lancem  i bokserom tjeraju azilante iz Hrvatske.

Ma koliko bili zadovoljni što je Vlada jednoglasno prihvatila da u saborsku proceduru na ratifikaciju pošalje Istanbulsku konvenciju, sretni što su se sve ministrice redom, koliko ih god u Vladi ima, svrstale uz Andreja Plenkovića i rekle pokoju o sprečavanju nasilja, treba izraziti nadu da kroz izvjesno vrijeme statistika ubojstava neće biti tako crna. Samo u posljednje četiri godine od 2013 . do 2017. ubijena je devedeset i jedna žena.

Smeta što nam se premijer, interpretativnom izjavom mora opravdavati agresivnim nazadnjacima. Nikad to dosad nije činjeno.

Maras iz SDP-a, koji koji voli polemizirati i nadmetati se s predsjednikom Vlade, misli kako je to školska zadaća napisana ekskluzivno za Željku Markić koja je za subotu, na Dan narcisa i borbe protiv karcinoma, najavila kancerogeni prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.

U Hrvatskoj, kad oni ispovjedaonice i propovjedaonice pretvore u političke govornice, nema tog lanca, boksera ili kolca koji za konzervativne stranke kakav je i HDZ može biti politički ubojitiji od njihove riječi

Ja bih, nakon što je premijer 19. ožujka kardinalu, kao da Vladu predvodi u Vatikanu, čestitao imendan, ne onako ljudski, privatno, već javnim priopćenjem medijima, prije rekla da je interpretativna izjava uz Članak 4. školska zadaća namijenjena dečkima koji jedini bez straha da se posumnja u njihov spol nose haljine.

U Hrvatskoj, kad oni ispovjedaonice i propovjedaonice pretvore u političke govornice, nema tog lanca, boksera ili kolca koji za konzervativne stranke kakav je i HDZ može biti politički ubojitiji od njihove riječi.

Premijer je vjerojatno razmišljao i domislio kako vrijedi interpretaciju zamijeniti za svećeničku, političku agitaciju.

Interpretacija poziciju čuva ili drugačije rečeno čestitkom i interpretacijom u glavu – za dugovječnu političku slavu.

Boris Vlašić

Postoji tih par ordinarnih stvari koje bi trebalo promijeniti i bili bismo sasvim pristojna zemlja. Čak nije ni mnogo. Stane u jedan tekst, šalabahter za vladajuće, članstvo i sljedbu. Od njih ima smisla početi jer su na vlasti. Živi se po njihovim pravilima. Ali ne bi bilo loše da uhvate par detalja prije nego izađu u novi dan. Npr:

– Zemlja nije ravna ploča. Jebat ga, nije. Da, postoje oni koji vjeruju da jest. U krivu su. Neka pitaju ekipu s druge strane kugle.

HDZ je jedina stranka osuđena zbog korupcije. Suđenje se ponavlja zbog promjene zakona, a ne oslobađajućih dokaza. Stranci se još uvijek sudi u ponovljenom postupku

– Informatika je vrednija od vjeronauka. Informatikom možeš kontrolirati poplavu, molitvom možeš samo sjediti na obali rijeke i plakati. I čekati vlastitu kuću da otplovi ispred tebe. Možeš i prokleti nekoga tko nije dao djeci da se obrazuju, ali to nije efikasno kao isprogramirati mu propast.

– Domovina se piše malim slovom, sumljam je krivo, a kralj Tomislav je…hm.

– Ćirilica je bila hrvatsko pismo.

– Bosna i Hercegovina je druga država.

– Veterani HVO-a su se borili u toj, drugoj državi. Na budžetu su Republike Hrvatske. To nema ni logike ni smisla.

– Thompson je heavy metal hate music. Nije domoljubljno, kršćanski, ni civilizacijski mrziti druge narode. Nije ni pristojno opjevavati konclogore. Pjevati na tuđu glazbu je baš tužna glazbena krađa.

– Kurikularna reforma je propala stvar. Djeca će nam ostati tupa i zatucana, osim ako se sami ne spase na YouTubeu, Snapchatu. Ili Instagram directu.

– Moja mater te traži jest prijetnja. U pjesmi je definirano kome i zašto. Prijetnja nije nastala zbog mržnje druge nacionalnosti, rase ni vjere, nego osjećaja bijesa zbog ostavljenosti. Nesretnik loše podnosi rastanke. Policajac koji je dobio poruku je u pravu, rade mu o glavi.

– HDZ je jedina stranka osuđena zbog korupcije. Suđenje se ponavlja zbog promjene zakona, a ne oslobađajućih dokaza. Stranci se još uvijek sudi u ponovljenom postupku.

Policija dnevno intervenira 45 puta zbog obiteljskog nasilja. Riječ je o statistici iz prošle godine. Svaka treća žena u Hrvatskoj žrtva je obiteljskog nasilja. Kada na okupu vidite četiri žene, kako, primjerice, piju kavu u kafiću, jedna od njih je bila žrtva seksualnog nasilja

– Kada brat ministrice postane veliki šef, to nije dobro. Smrdi na nepotizam, a nepotizam je, po definiciji Vladimira Anića, zloupotreba položaja i drugih oblika moći u korist svoje rodbine. Brat je rodbina. Nepotizam jest osigurati posao bratu. Ili sinu. Ljubavnici. Ljubavniku. To je isto oblik korupcije. Riječ je o nepripadajućoj, nepoštenoj koristi. Možda je riječ o genijalnosti i koincidenciji, ali ne izgleda tako kada brat ministrice postane šef. Da, treba to ponavljati.

– Fašizam je zlo. NDH je bila na strani fašizma. Bio je to zločinački režim protiv slobodnih ljudi. I izdajnički, duboko nedomoljubni, predali su Istru i obalu.

– Antifašizam je povijesno i civilizacijski dobra stvar. Partizanski antifašistički pokret je pozitivno naslijeđe Drugog svjetskog rata. Hrvati su bili većinom u partizanskom pokretu.

– Iseljeni Hrvati se neće vratiti. Hrvati iseljavaju kao obitelji. U komunizmu su iseljavali muškarci, kako bi zaradili za sebe i obitelji. Iz ove Hrvatske, koju većinu vremena vodi HDZ, iseljavaju obitelji. Ostat će negdje vani gdje će stvoriti svoj dom.

– Hrvatske su plaće male i zbog toga što država za svaku kunu u plaći jednog stručnjaka sebi uzme još jednu. Lijepo vam je Mate Rimac rekao da je stručnjak u Hrvatskoj skuplji nego u svim drugim državama EU zbog državnih nameta. Mate Rimac zna, kod njega radi 140 stručnjaka, a to je većina zaposlenih u toj tvrtki.

– Rodna ideologija ne postoji. Postoje društveno konstruirane uloge za muškarce i žene. To su ujedno i stereotipi. Zbog tih stereotipnih rodnih uloga žene se mlate u obitelji jer su žene, ne zbog toga što nema ručka. Pitajte Maru Tomašević, suprugu Alojza Tomaševića, HDZ-ova požeško-slavonskog župana.

Ona je, istina, povukla optužbu protiv svog supruga nakon pritiska obitelji i društva, ali to ne mijenja jednu činjenicu. Nasilnik je nasilnik. Siledžija. Inače, normalno bi bilo da je ženski posao onaj koji žena izabere, ne onaj koji joj društvo odredi. Istanbulska konvencija bi štitila i Maru Tomašević.

– Istanbulska konvencija nije protiv kršćanstva. Kršćanstvo nije protiv Istanbulske konvencije. Konzervativni Hrvati jesu.

Rodna ideologija ne postoji. Postoje društveno konstruirane uloge za muškarce i žene. To su ujedno i stereotipi. Zbog tih stereotipnih rodnih uloga žene se mlate u obitelji jer su žene, ne zbog toga što nema ručka. Pitajte Maru Tomašević, suprugu Alojza Tomaševića, HDZ-ova požeško-slavonskog župana

– Istanbulska konvencija ne sprečava nikoga da mlati ženu u kući. Niti da je psihički zlostavlja. Zato što je nasilnik nasilnik. Ali, Konvencija pomaže ženama u borbi protiv nasilja i rodnih stereotipa. I nije problem s Istanbulskom konvencijom rod, nego prava žena. To je ono što se ne dopušta u Hrvatskoj. Priče da postoje zakoni i hrvatsko pravosuđe nisu dovoljne, ma koliko Miro Kovač, istaknuti član HDZ-a, govorio o tome. Ne može vam se vjerovati. S ljudskim pravima se ne trguje.

– Devet je žena prošle godine ubijeno. Ubili su ih njihovi muževi i partneri.

– Policija dnevno intervenira 45 puta zbog obiteljskog nasilja. Riječ je o statistici iz prošle godine. Svaka treća žena u Hrvatskoj žrtva je obiteljskog nasilja. Kada na okupu vidite četiri žene, kako, primjerice, piju kavu u kafiću, jedna od njih je bila žrtva seksualnog nasilja.

– U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je ubijeno više od 300 žena. Sve su umrle u stravi i užasnom strahu. Patile su i borile se za život kada su umirale. Za njih se nikada nije demonstriralo kao za branitelje.

Ponoviti prije spavanja, dok se ne nauči napamet.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

U Evropi živi velik broj pripadnika nacionalnih manjina: u 47 evropskih zemalja živi i djeluje oko 340 autohtonih nacionalnih manjina, što je više od sto miliona ljudi, tako da je svaki sedmi stanovnik ovog kontinenta pripadnik neke nacionalne manjine ili etničke grupe.

Osim 24 službena jezika, u Evropskoj uniji postoji preko 60 regionalnih ili manjinskih jezika kojima govori oko 40 miliona ljudi.

Međutim, zemlje članice EU-a, ali i ostale evropske zemlje, imaju različit pristup nacionalnim manjinama i njihovim pravima: neke ih ne priznaju i svode ih na folklor i gastronomiju, kao npr. Francuska, neke države kao što je Slovenija manjine priznaju selektivno, neke prava manjina uslovljavaju položajem svojih sunarodnika koji su manjina u drugim državama, neke im daju sva moguća prava na papiru, ali praksa ni izdaleka nije tako blistava, a ima ih i koje se prema manjinama odnose u dobroj vjeri.

Zbog iskustava prepuštanja manjinskih pitanja državama članicama ili međunarodnim organizacijama ukazala se potreba jačanja i standardizacije manjinskih prava i položaja, odnosno usvajanja kopenhaških kriterija o zaštiti prava manjina za sve članice EU-a

Zbog iskustava prepuštanja manjinskih pitanja državama članicama ili međunarodnim organizacijama ukazala se potreba jačanja i standardizacije manjinskih prava i položaja, odnosno usvajanja kopenhaških kriterija o zaštiti prava manjina za sve članice EU-a.

Kako bi se to desilo, potrebno je donijeti zakonske akte usmjerene na sigurnost nacionalnih manjina, odnosno set pravnih akata koji se odnose na jezik i zaštitu kulture.

A da bi Evropska komisija i Evropski parlament o tome diskutirali, potreban je uspjeh građanske inicijative kao instrumenta direktne demokracije koji je Unija uvela 2012. Što znači da ako više od milion građana iz najmanje sedam država članica podrži neku inicijativu koju je predložila grupa građana, Evropska komisija i Evropski parlament moraju je uzeti u razmatranje.

Manjinsku inicijativu SafePack (MSPI) pod geslom ”Niste sami. Milion potpisa za raznolikost u Evropi” pokrenula je Federalistička unija evropskih narodnih grupa (FUEN), manjinska krovna organizacija s devedesetak članica u evropskim zemljama koja se bavi zaštitom i promocijom identiteta jezika, kulture, prava i tradicije etničkih grupa i nacionalnih manjina.

Inicijativa se provodi i u Hrvatskoj, gdje treba skupiti 10.000 potpisa. Nosilac inicijative je Srpsko narodno vijeće koje je aktivni član FUEN-a i koje će u tom smislu surađivati s drugim manjinskim koordinacijama i nevladinim organizacijama, a svoju podršku akciji dao je i Savjet za nacionalne manjine kao krovna manjinska organizacija u Hrvatskoj.

Ako više od milion građana iz najmanje sedam država članica podrži neku inicijativu koju je predložila grupa građana, Evropska komisija i Evropski parlament moraju je uzeti u razmatranje

Prvo je jezik i kultura, u sklopu kojeg predlaže usvajanje direktiva kojima će se spriječiti marginalizacija manjinskih jezika u Evropi i stvoriti mehanizam zaštite manjinskih i regionalnih jezika u javnoj upravi, državnim službama te obrazovanju i kulturi. U tom se cilju predlaže i osnivanje evropskih centara jezične raznolikosti.

Drugo je područje regionalnih fondova, od kojih se traži da u svoje pravilnike ugrade zaštitu kulturne i jezične raznolikosti, naročito u graničnim područjima u kojima manjine žive u značajnijem broju.

Treće područje ide za jačanjem prezentiranosti nacionalnih manjina i etničkih grupa u nacionalnim parlamentima, kao i za uvođenjem mjera pozitivne diskriminacije usmjerenih na postizanje jednakosti pripadnika nacionalnih manjina.

Među mjerama su i istraživanja o dodanoj vrijednosti koju manjine donose našim društvima i Evropi, kao i što veće izjednačavanje u pravima manjina bez državljanstva, za što su primjer Romi.

Traži se i jedinstven evropski zakon o autorskim pravima koji bi manjinama omogućio službenu komunikaciju i praćenje programa na materinjem jeziku, sloboda emitiranja i praćenja audiovizualnih sadržaja u manjinskim područjima i primjena procedure ”izuzetka od blokiranja” na regionalnu, odnosno državnu pomoć manjinskoj kulturi, medijima i očuvanju kulturnog nasljeđa.

Potpisati se može samo jednom, bilo na štampanom, bilo na online obrascu, a to može svaka osoba, neovisno o tome je li pripadnik neke manjine ili većinskog naroda, bitno je da je punoljetna i da je građanin Hrvatske ili neke od zemalja EU-a

Obrasci će biti dostupni u manjinskim vijećima i organizacijama, a ako netko želi svoj potpis dati online, može to učiniti na ”manjinska-inicijativa.hr”.

Kako bi se javnost zainteresirala i dobila potrebne informacije, poslužit će i video i audio-klipovi, kao i informacije i linkovi na portalima uključenih organizacija i na Facebooku .

Potpisati se može samo jednom, bilo na štampanom, bilo na online obrascu, a to može svaka osoba, neovisno o tome je li pripadnik neke manjine ili većinskog naroda, bitno je da je punoljetna i da je građanin Hrvatske ili neke od zemalja EU-a.

Nakon što se potpisi prikupe, šalju se u FUEN gdje će se narednih mjesec dana obrađivati, a onda će se izdati saopćenje o rezultatima i inicijativu poslati Evropskoj komisiji, koja treba raditi na prijedlogu zakona.

Inicijativu možete potpisati OVDJE.

Denis Romac

Unatoč silnoj galami o Istanbulskoj konvenciji, u Hrvatskoj uopće nije bilo istinske rasprave o tom dokumentu. O malo kojoj temi je proteklih nekoliko godina bilo toliko dreke i vike, a da je o njoj istodobno tako malo rečeno, i još manje objašnjeno.

Ono čemu smo svjedočili proteklih tjedana i što smo čuli od protivnika ratifikacije te konvencije, kojoj je cilj zaštita žena i obitelji od nasilja, uopće nije bila racionalna rasprava, nego se radilo o otvorenom pokušaju obmane.

U takvoj užarenoj atmosferi, naravno, kojekakvi marginalci vidjeli su svoju priliku. Odjednom je postalo važno i relevantno što o Istanbulskoj konvenciji, ali i vladavini Andreja Plenkovića, ima reći, primjerice, zapjenjeni Drago Krpina, zaboravljeni HDZ-ov veteran.

U takvoj ”raspravi”, dakako, uopće nije bilo mjesta za normalnu razmjenu argumenata i protuargumenata, nego smo svjedočili o sustavnom bombardiranju lažima.

Još manje se radilo o sukobu različitih vrijednosti, pod uvjetom da laži ne smatramo vrijednostima, premda jedan dio ljudi oko nas, kažimo to otvoreno, manipulacije objeručke prihvaća i u njih vjeruje.

Tako se najprije tvrdilo da Istanbulska konvencija uvodi tzv. rodnu ideologiju i da će, nakon što se konvencija ratificira, djeca moći birati žele li biti dječaci ili djevojčice, ali i neki od drugih ”rodova”: gay, homo, lesbian, queer, trans, pedo, incesty, animal.

Najprije se tvrdilo da Istanbulska konvencija uvodi tzv. rodnu ideologiju i da će, nakon što se konvencija ratificira, djeca moći birati žele li biti dječaci ili djevojčice, ali i neki od drugih ”rodova”: gay, homo, lesbian, queer, trans, pedo, incesty, animal

Naravno, ovdje je riječ o lako dokazivoj podvali.

Oni koji su ustrajavali na toj tvrdnji nisu znali citirati nijedno mjesto u Istanbulskoj konvenciji koje navodno uvodi rodnu ideologiju, no to nije obeshrabrilo protivnike te konvencije, koji su nastavili širiti laži o tom važnom međunarodnom dokumentu.

No, i nove laži bile su podjednako banalne i neuvjerljive, otvoreno vrijeđajući zdrav razum.

Takva je, recimo, laž o zajedničkim zahodima i o tome da će muškarci moći ulaziti u ženske zahode i svlačionice, ali i o sudjelovanju u ženskim natjecanjima.

Tvrdilo se i da će Istanbulska konvencija uništiti hrvatsku kulturu i nacionalnu tradiciju, ali i vjeru, iako se ona time uopće ne bavi.

Tu je i laž da Istanbulska konvencija potiče i promovira pobačaj. Šireći ”istinu o Istanbulskoj” oni su bjesomučno širili laži o toj konvenciji, ne prezajući od najprizemnijih podvala.

Onda je došla na red i laž da će implementacija Istanbulske konvencije stajati milijardu kuna.

Drugim riječima, ovdje svjedočimo o pokvarenosti i podlosti onih koji namjerno zamagljuju istinu i manipuliraju činjenicama, ali i gluposti onih koji žele biti obmanuti i izmanipulirani.

Unatoč silnoj galami o Istanbulskoj konvenciji, u Hrvatskoj uopće nije bilo istinske rasprave o tom dokumentu. O malo kojoj temi je proteklih nekoliko godina bilo toliko dreke i vike, a da je o njoj istodobno tako malo rečeno, i još manje objašnjeno

Kako smo došli dotle?

Kako smo argumentiranu raspravu srozali na bombardiranje lažima i na širenje neistina o tako ozbiljnim stvarima kao što je zaštita žena od rodno utemeljenog nasilja?

U takvoj ”raspravi” argumenti malo vrijede.

Činjenice i konkretni podaci o tome koliko su žena ubili njihovi nasilni partneri i kako se nasilje nad ženama posljednjih godina dramatično povećalo nisu razuvjerile klerikalne desničarske marginalce i njihove mentore, hrvatske biskupe.

Simbolične cipele ubijenih žena poredane ovih dana pred Saborom imaju na saborske konzervativce sličan učinak kao što ih na njihove američke kolege imaju i tenisice američke djece ubijene u pokoljima po američkim školama poredane pred Kongresom u Washingtonu.

Apsolutno nikakav.

Argumenti su u ovoj raspravi posve irelevantni.

Ovdje nije problem u spolu i rodu, koji kao zaštićena kategorija već postoji ne samo u hrvatskom zakonodavstvu, koje važećim zakonima propisuje zaštitu od diskriminacije na osnovi rodnog identiteta i promiče rodnu jednakost, nego i u crkvenim dokumentima.

No, hrvatski biskupi svejedno se protive Istanbulskoj konvenciji, upravo zato što ona narušava stereotipne rodne uloge, na kojima počiva njihov svijet, sa svojom tradicionalnom hijerarhijskom strukturom, u kojoj su uloge podijeljene rođenjem.

Crkvena hijerarhija plaši se žena, a redovnice u Crkvi tretiraju kao sluškinje. U tom strogo hijerarhijskom svijetu žena je drugotna, a time i neravnopravna muškarcu. I u tome – očuvanju takvog svijeta – krije se suština borbe protiv Istanbulske konvencije.

Crkvena hijerarhija plaši se žena, a redovnice u Crkvi tretiraju kao sluškinje. U tom strogo hijerarhijskom svijetu žena je drugotna, a time i neravnopravna muškarcu. I u tome – očuvanju takvog svijeta – krije se suština borbe protiv Istanbulske konvencije

Upravo zato najviše fasciniraju prosvjedni glasovi koji dolaze iz redova same Crkve. Katolička aktivistica Lana Bobić ovih je dana na N1 televiziji u desetak minuta uvjerljivo objasnila zašto se hrvatski biskupi protive Istanbulskoj konvenciji, podsjetivši da je zbog crkvenog ustrajavanja na rodnim stereotipima, odnosno na svijetu ”u kojem je muško muško, a žensko žensko”, ženama sve donedavno osporavano pravo na rad, pravo na obrazovanje i pravo glasa.

Na isti problem ovih dana u Novom listu hrabro ukazuju i teologinje i teolozi Ana i Otto Raffai, Jadranka Brnčić, kao i mirotvorka i katolička vjernica Katarina Kruhonja, objašnjavajući da crkveno protivljenje usvajanju dokumenta koji žene štiti od nasilja potječe iz straha od promjene, ali i straha od otvaranja prostora za glas žena unutar same Crkve.

Crkva se ponovo našla na pogrešnoj strani povijesti.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Ivo Josipović

Hrvatska je u par dana izgubila dva uzorna čovjeka, vojnika i branitelja. General Petar Stipetić i brigadir Dražen Jakopec napustili su nas u kratkom razmaku. Po mnogo čemu različiti, ipak su vrlo slične sudbine.

Napustili su nas, general Stipetić u osamdesetima, a brigadir Jakopec u pedesetima, kao relativno mlad čovjek. Stožerni general Petar Stipetić je bio vojnik brilijantne karijere, istinski vojskovođa, čija je legendarna pobjeda na jednom od najtežih ratišta ostvarena predajom cijelog korpusa protivničke vojske.

S činom stožernog generala obnašao je i najvišu vojnu dužnost – načelnika Glavnog stožera oružanih snaga. Po umirovljenju bio je i savjetnik predsjednika Republike Stjepana Mesića, kasnije i član Savjeta za branitelje predsjednika Republike u mome mandatu.

Znatno mlađi, brigadir Dražen Jakopec krenuo je kao dragovoljac, bio na mnogim vrućim ratištima i junaštvom u Domovinskom ratu zaslužio postupno ali sigurno napredovanje koje je zaustavljeno na visokom činu brigadira, iako mnogi smatraju ispod onoga što je svojim radom zaslužio.

Bio je i pomoćnik ministrice obrane Željke Antunović, kasnije šef Centra za razminiranje. I o njegovu radu, kao i o Stipetićevom, uvijek se govorilo najbolje.

Ni jedan od ovih junaka nije koristio privilegije kojih su se dočepali mnogi, znatno manje zaslužni za obranu domovine od njih, pa i oni koji zapravo nisu imali nikakve zasluge

Ali, pravi razlog zašto ih ovdje spominjem zajedno, u istom kontekstu, njihove su karakterne i moralne značajke, svjetonazor i šikana kojoj su zbog njih bili izloženi.

Krimen kojim su zaslužili šikanu je taj da su bili drukčiji.

Ni jedan od ovih junaka nije koristio privilegije kojih su se dočepali mnogi, znatno manje zaslužni za obranu domovine od njih, pa i oni koji zapravo nisu imali nikakve zasluge.

Ali, imali su dobre veze u raznim tijelima koja su odlučivala o tome kome se doprinos i stradanje u ratu treba honorirati nekim od zaista ozbiljnih, često i pretjeranih privilegija namijenjenih zaslužnim ratnicima.

Da, i k tome spremnost da uzmu što ih ne pripada.

Stipetić i Jakopec bili su drukčiji.

Stipetić je dočekao redovnu i skromnu vojnu mirovinu, a Jakopec, bio je mlad čovjek, nastavio je raditi.

Vojnika Stipetićeve karijere se, naravno, nije moglo neposredno šikanirati, ali ga se moglo prešućivati.

Sramota je takvog ratnog heroja ne zvati na obilježavanja velikih ratnih događaja, pa čak ni na obilježavanje Oluje, čijem je uspjehu doprinio puno više od nekih koje su mediji i politika izvikali kao značajne heroje.

Za razliku od nekih osuđenika za ratne zločine kojima je Hrvatski sabor spremno iskazivao nepripadajuće počasti, minuta šutnje u Saboru za ovog samozatajnog i skromnog heroja gotovo je iznuđena od medija i oporbe

Zašto su ga predsjednica i vrhovna zapovjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Ministarstvo obrane ignorirali i prešućivali? Zato jer nije bio dio desničarskih struktura i vojnih naturščika koji su svoju karijeru vezali uz politiku HDZ-a.

Dapače, slovio je kao lijevo orijentiran, iako, kao pravi vojnik, nije sudjelovao u političkim nadmetanjima.

Zato, za razliku od nekih osuđenika za ratne zločine kojima je Hrvatski sabor spremno iskazivao nepripadajuće počasti, minuta šutnje u Saboru za ovog samozatajnog i skromnog heroja gotovo je iznuđena od medija i oporbe.

Jakopec, nakon što je prestao biti vojnik, bio je aktivan u SDP-u, kasnije, nažalost kratko, i u stranci Naprijed Hrvatska.

Pripadnost lijevom političkom spektru priskrbila mu je, unatoč iznimnoj stručnosti, smjenu i brojne probleme na poslu, šikaniranje i pokušaje da ga se što više stručno i moralno ponizi.

Ali Stipetić i Jakopec veći su od svih počasti koje bi im država mogla dati.

Istinski su i veliki domoljubi, časni ljudi i u ratu i u miru. Zato ćemo ih se sjećati s poštovanjem i ponosom.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Mjesecima već od hrvatske se vlasti traži da prihvati Istanbulsku konvenciju, važan dokument kojim se osuđuje obiteljsko nasilje, a hrvatska vlast ne odgovara ni da hoće ni da neće. Premijer Andrej Plenković tajanstveno šuti i osmjehuje se, kao da se njega to ne tiče, nije vrijedno njegove pažnje.

Mnogi među nama to su možda pogrešno shvatili, brzopleto su zaključili kako premijer drži da obiteljsko nasilje ne treba osuđivati. Ali Plenković je očito imao skriveni adut.

Za obiteljske nasilnike imao je bolje rješenje, namjeravao je poslati snažniju poruku, udariti nečim moćnijim, neizmjerno užasnijim od ičega što je predlagala Istanbulska konvencija, ošinuti kaznom od koje se ledi krv u žilama.

One što mlate žene izbacivat će iz HDZ-a.

“Ha! Gdje si sad, dragoviću?!” zavikala je vjerojatno neka nesretnica jutros u kuhinji unoseći se mužu u lice. “Ajde, sad me udari! Ajde, udari, ako si frajer!” izazivala je ona nacereno, dok je u njemu kuhalo kao u ekspres loncu.

“Ajde, šupčino!” poticala je žena čak i vrijeđanjem svoga zlostavljača, i on je možda na trenutak zbilja poludio, podigao ruku i zamahnuo, no ona se izmaknula i smjesta nazvala Ured premijera, memoriran na brzom biranju, pa vrisnula: “Gospodine Plenkoviću, evo me ovaj moj opet bije!”

“Gospodine Plenkoviću, laže, nisam je ni pipnuo!” dreknuo je na to prestravljeno muž, neuspješno posezajući za telefonom u ženinoj ruci i ganjajući je oko stola. “Laže, kurva! Jebo sam joj mater kad je uhvatim!”

“Gospodine Plenkoviću, laže, nisam je ni pipnuo!” dreknuo je na to prestravljeno muž, neuspješno posezajući za telefonom u ženinoj ruci i ganjajući je oko stola. “Laže, kurva! Jebo sam joj mater kad je uhvatim!”

Krenu li bračne nasilnike izbacivati iz HDZ-a, pojava će gotovo sasvim izumrijeti. Muškarci će se skanjivati podići ruku na ženu, pa i ako je glupača zaslužila.

Nestat će jedna bračna radost i jedna bogata i lijepa hrvatska, katolička tradicija koju smo naslijedili od očeva naših očeva, od beskonačnog niza naraštaja sve od postanka svijeta.

Tisućama godina naši su stari tukli žene i ženama, Bogu hvala, ništa nije falilo.

Osim zuba.

Kako ćemo kad se to prekine? Što će biti s ljudima? Tko će dati utočište i zaklon hadezeovcima poput požeškog župana Alojza Tomaševića što za razonodu i fiskulturu tu i tamo zgrabe gospođu za kosu i odvale joj dvije preko ušiju?

Obiteljski nasilnici ostat će sami i napušteni, bez političke zaštite, možda će još samo u nekoj manjoj pravaškoj stranci, u molitvenoj zajednici ili u emisiji Velimira Bujanca imati razumijevanja za njihove potrebe i navike.

Što god bilo, Alojz Tomašević je neutješan.

Strahovito ga je pogodilo da je iznevjerio stranačke kolege. “Hrvatsku demokratsku zajednicu mogu slobodno nazvati mojom drugom obitelji”, napisao je on sa suzom u oku.

Srce vam se stegne kad pročitate njegovu intimnu ispovijest, ali s druge strane, a politički analitičari nagađaju kako je Andreja Plenkovića upravo citirana rečenica potaknula na njegovo izbacivanje.

Jer ako je obiteljski nasilnik kazao da mu je HDZ kao druga obitelj, hadezeovci su valjda shvatili kako su dosad imali ludu sreću da nije i njih šamarao.

Mjesecima već od hrvatske se vlasti traži da prihvati Istanbulsku konvenciju, važan dokument kojim se osuđuje obiteljsko nasilje, a hrvatska vlast ne odgovara ni da hoće ni da neće. Premijer Andrej Plenković tajanstveno šuti i osmjehuje se, kao da se njega to ne tiče, nije vrijedno njegove pažnje

Izbacili su ga iz stranke da se ne bi kasnije gnjavili šivanjem rasječenih glava na hitnom kirurškom, pisanjem policijske prijave, ishođenjem sudske zabrane prilaska i drugim neugodnostima koje su gotovo neizbježne u slučajevima poput ovoga.

Da ga se nisu riješili, Alojz Tomašević bi im možda jednog dana banuo u zgradu na Trgu žrtava fašizma, raščupan, u sokolskoj majici, s pivom u ruci i ugašenim opuškom na rubu usana, i sve ih redom isprepičkao, od portira do predsjednika stranke.

Zviznuo bi Zdravka Marića, klepio Milijana Brkića, odalamio Ivanu Maletić, kresnuo Tomislava Tolušića, opizdio Josipa Bilavera, centrirao Branka Bačića, opalio Gordana Jandrokovića, razvalio Olega Butkovića pa se naposljetku zaustavio pred Andrejem Plenkovićem i, citirajući Željka Keruma, ljubazno ga upitao: “Majmune, oćeš kroše?”

Srećom, HDZ je to preduhitrio i izbacio ga.

Premijer je, kažu, poslao snažnu poruku. Za njegov uzrast.

Izvan Plenkovićeve kategorije mlađih juniorki ta je poruka vjerojatno mogla biti i snažnija.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

Već godinu dana traje priprema za 15. redovnu skupštinu Biskupske sinode koja će se održati u Rimu u listopadu ove 2018. godine na temu: ”Mladi, vjera i raspoznavanje zvanja”, a u kontinuitetu je s plodovima nedavnih biskupskih sinoda o obitelji kao i sa sadržajem posinodske apostolske pobudnice Amoris laetitia.

Vijest o održavanju Sinode u našim je katoličkim medijima, pa čak i na web-stranici Ureda Hrvatske biskupske konferencije za mlade, bila svedena na nekoliko šturih obavijesti, a neki su temu preveli kao: ”Mladi, vjera i razlučivanje duhovnih zvanja”, ili kao drugu krajnost (k tomu nespretno prevedenu): ”Mladi ljudi, vjera i profesionalno razlučivanje”.

U priopćenju za Radio Vatikan rečeno je da je ”nakana Sinode pratiti mlade na njihovom životnom putu prema zrelosti da razlučivanjem mogu otkriti svoj životni put i radosno ga ostvariti s Bogom i s ljudima sudjelujući aktivno u izgradnji Crkve i društva”.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema dijaloškog foruma ni o kojem društvenom ili religijskom pitanju, ali zato ima video s izlaganja Željke Markić mladima u Splitu na kojem im tumači što piše u Istanbulskoj konvenciji i kako o njoj moraju misliti

Papa Franjo smatra da odveć velika udaljenost postoji između Crkve i mladih. ”Prečesto ste ostali sami odveć često vas nismo shvaćali dostatno ozbiljno”, rekao je pred stotinama tinejdžera koji su ga došli pozdraviti na Trgu sv. Petra u Rimu.

Na web i Facebook stranici Ureda HBK za mlade nema Papinoga pisma, ni Radnog dokumenta, ali zato ima poziv na nogometni turnir, zborno pjevanje, Križni put, Uskrsfest i ljetovanje.

”Odvažite se ići novim stazama, riskirajte. Bez rizika mlada osoba stari, a stari i Crkva” – rekao je papa Franjo mladima u tijeku pripremnoga predsinodalnog sastanka mladih pozivajući pritom Crkvu da sluša mlade ljude, ne isključujući a ma baš nikoga.

”Prečesto govorimo o mladim ljudima, a da ih ne pitamo što misle”, kazao je Franjo dodavši: ”Postoje oni kojima je draže držati mlade ljude na sigurnoj udaljenosti, umjesto da im dopuste da budu akteri svoje budućnosti”.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema dijaloškog foruma ni o kojem društvenom ili religijskom pitanju, ali zato ima video s izlaganja Željke Markić mladima u Splitu na kojem im tumači što piše u Istanbulskoj konvenciji i kako o njoj moraju misliti.

Radni dokument je objavljen još u siječnju 2017. i papa Franjo ga je popratio pismom u kojem se obraća mladima i potpisuje ga jednostavno s ”Franjo”.

Kaže da je Radni dokument svojevrstan kompas za razgovore po biskupijama i župama te predložak za razmišljanje. Poziva na solidarnost sa žrtvama nasilja i ratova, izbjeglicama, kao i na kretanje prema ”novoj zemlji” – pravednijem i bratskijem društvu. Pouzdaje se u vjeru mladih da mogu promijeniti ovaj svijet. On se gradi zahvaljujući upravo mladima.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nitko ne poziva mlade da kažu o čemu razmišljaju, čega se boje ili čemu se nadaju, ali zato ima crtež svećenika i poruka: ”Svećenik ima mozak da poznaje nauk Crkve i uši da sluša tvoje grijehe”

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema poziv na kakvu tribinu o borbi za pravedniji svijet, niti poziv na solidarnost s izbjeglicama ili razgovor o problemu nasilja u obiteljima, ali zato ima ”Poziv na prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije”.

Papa također poziva mlade da slijede Isusov put u ”puninu radosti”, da se pouzdaju u djelovanje Duha u svojim srcima te u tom svjetlu traže koji je naum Božji za njihov život.

Ističe da Crkva ima želju osluškivati mlade, biti osjetljiva za njihovu senzibilnost, njihove sumnje i kritike te kadra poslušati njihov savjete u važnim odlukama.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nitko ne poziva mlade da kažu o čemu razmišljaju, čega se boje ili čemu se nadaju, ali zato ima crtež svećenika i poruka: ”Svećenik ima mozak da poznaje nauk Crkve i uši da sluša tvoje grijehe”.

Vatikan je mlade zamolio da preko Biskupskih konferencija sudjeluju u odgovaranju na pitanja iz Upitnika kojim je svakom mladom čovjeku omogućeno da izrazi što misli o društvu, Crkvi i o svojim uvjerenjima. Da odgovore na Upitnik bili su pozvani svi mladi od 15 do 35 godina bez obzira na njihovu religijsku pripadnost.

Odgovori su bili anonimni a rezultati će biti korišteni isključivo za potrebe Sinode. Iako je rok za slanje upitnika bio siječanj ove godine, odaziv je u nekim europskim zemljama bio toliki da je rok odgođen do kraja ožujka, a negdje čak i do početka svibnja.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema poziva na kakvu tribinu o problemu iseljavanja mladih ili o problemima obrazovanja i zapošljavanja ali zato ima linkova na stranice: ”Odbaci Sotonu i prihvati Krista” i ”Pravi Hrvat ne psuje”

Papa Franjo je pritom pozvao mlade ljude da se izraze slobodno i otvoreno: ”Vi ste akteri i važno je da govorite otvoreno. Jamčim vam da će se vaš prinos uzeti za ozbiljno”.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema Upitnika, ali zato ima poziv: ”Svaki dan molite krunicu. To je sva naša nada”.

Pitanja u Upitniku su sljedeća:

1.Možeš li ocjenama od 1-10 opisatisvoj život kao sretan?
2.Što ti je najteže kada si suočen/a s izborima?
3.Što ti može pomoći da odlučiš kada je riječi o raspolaganju s vremenom, susretima, odnosima, ali jednako tako o društveni mrežama, novcu?
4.Što ti može pomoći kada je riječi o odlukama koje te angažiraju za cijeli život? O odlukama koje u svjetlu Evanđelja možeš učiniti da odabereš kršćanski život u braku, u redovničkoj zajednici, u svećeničkom redu…?
5.Tko ti može pomoći da razabereš koji je tvoj životni put i odabereš ga?
6.Tko i što ti pomaže na tvom putu sazrijevanja i osobnoga rasta?
7.Kakvu podršku konkretno očekuješ od kršćanske zajednice?
8.Ako si susreo Krista, koje su ti osobe, događaji, situacije u tomu pomogli?
9.Koja te iskustva, velika ili mala, potiču da želiš biti kršćanin?
10.Kada i gdje si upoznao Crkvu, ili, u širem smislu, imao kontakt s  jednom ili više osoba koje žive svoju vjeru?
11.Osjećaš li se povezanim/om kako s tvojom mjesnom crkvom tako i sa sveopćom Crkvom? Ako da, kako? Ako ne, zašto ne?
12.Koja je tvoje najljepše iskustvo s Crkvom? Čemu se od nje nadaš?
13.Što bi volio komunicirati svojim biskupima?

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema poziva na kakvu tribinu o problemu iseljavanja mladih ili o problemima obrazovanja i zapošljavanja ali zato ima linkova na stranice: ”Odbaci Sotonu i prihvati Krista” i ”Pravi Hrvat ne psuje”.

Papa Franjo je izjavio novinarima da je osobno čitao neke od e-mail poruka Upitnika koji je tajništvo Biskupske sinode postavilo na internet i napomenuo je kako ga je pogodio poziv mladih koji su od odraslih zatražili da im budu blizu i da im pomognu u donošenju važnih odluka.

Jedna je tako djevojka primijetila da mladim ljudima nedostaje referentna točka i da ih nitko ne potiče da aktiviraju resurse koje posjeduju, odnosno da im svi govore što trebaju činiti, a nitko ne podučava kako to sami otkriti. Papa Franjo je poziv djevojke opisao kao iskren i važan: ”Crkva mora učiti nove načine prisutnosti i bliskosti s mladima” – istaknuo je.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema izvještaja o susretima pape Franje i mladih, ali zato ima rečenica: ”U današnjem Vatikanu više nemamo nikoga tko brani hrvatske interese”

Predstavnici na pred-sinodskom susretu mladih u Vatikanu (njih 300-tinjak iz cijeloga svijeta) bilo ih je troje: Josipa Bartovčak, predstavnica Hrvatske biskupske konferencije, Ivan Šarec, predstavnik Vojnog ordinarija RH i Nikolina Zovko, predstavnica Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. S tog susreta na temu ”Razgovarajmo zajedno” na Facebook stranici Ureda HBK za mlade objavljena je tek fotografija ovih troje lijepih, nasmiješenih mladih ljudi.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema izvještaja o susretima pape Franje i mladih, ali zato ima rečenica: ”U današnjem Vatikanu više nemamo nikoga tko brani hrvatske interese”.

Na stranicama Ureda HBK za mlade nema ni jednog teksta o tomu što se događa i o čemu se razgovara u sveopćoj Katoličkoj crkvi, ali zato ima rečenica: ”Stepinac nam govori”.

Kakva li može biti budućnost Katoličke Crkve u Hrvatskoj?

Zoran Pusić
Foto: Drago Pilsel

Posvećeno uspomeni na dr. Gorjanu Gjurić, izuzetnu liječnicu i aktivisticu u borbi za ljudska prava

Žučna rasprava oko Istanbulske konvencije počela je i nastavila se oko pitanja da li Konvencija promovira ”rodnu ideologiju” i što je to ”rodna ideologija”.

HDZ-ova Vlada je u četvrtak, 22. ožujka, jednoglasno usvojila prijedlog ”Zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije” i poslala ga u Sabor zajedno s Interpretativnom izjavom u kojoj stoji da Konvencija ne sadrži ništa što bi se kosilo s pravnim poredkom RH, da ne mijenja definiciju braka i, najvažnije, da ne uvodi rodnu ideologiju.

Ovdje nije više u pitanju ”samo” veća sigurnost žena od nasilja. U pitanju je budućnost Hrvatske koja je ozbiljno ugrožena od onih koji svoju mržnju i netrpeljivost nameću kao hrvatstvo i domoljublje

Kako je među najzagriženijim protivnicima ratifikacije Konvencije dominantni dio hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja, inače, tradicionalno podržava HDZ, ova rasprava pretvorila se u prvorazredni politički sukob koji tjednima dominira vijestima, istisnuvši Agrokor, prijepor sa Slovenijom, Izvještaj o obilježjima nedemokratskih režima…

Argumenti protivnika ratifikacije pri tome postaju sve iracionalniji.

U listopadu 2017. Hrvatska biskupska konferencija izdaje pitijsko priopćenje u kojem kaže da se ”Crkva zalaže za slobodu pojedinca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo svoj identitet. Pozivamo sve javne djelatnike da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni.”

Mnogo je jasnije od ove ”nejasne i upitne” izjave HBK o Istanbulskoj konvenciji govorio Matko Marušić, profesor Medicinskog fakulteta u Splitu: ”Štulhofer i Jokić doći će u naše hrvatske škole i učiti djecu da mogu izabrati spol, ukinut će zamjenice ‘on’ i ‘ona’, presvlačiti će curice u dečke, policija će uhititi svećenike ako odbiju vjenčati dva muškarca, a rulja nastranih, prikrivenih komunista oskrnavit će i spaliti crkve.”

Ovih dana, u Glasu Koncila izašlom poslije Vladinog usvajanja Konvencije, glavni urednik Ivan Miklenić, pod naslovom ”Treba li uništiti hrvatski narod” zastupa stavove koji nisu daleko od tvrdnji profesora Marušića, a sisački biskup Vlado Košić poziva na ulične demonstracije da se ”ne dozvoli da nam sinovi i kćeri budu ‘ono’, a roditelji postanu brojevi 1 i 2”.

Za protivnike ratifikacije Konvencije izneseni primjeri čine suštinu ”rodne ideologije” koju nalaze u Konvenciji jer se u njoj na četiri mjesta, Konvencija ima dvanaest poglavlja, odnosno 81 članak,  pojavljuje riječ ”rod”.

Kako je među najzagriženijim protivnicima ratifikacije Konvencije dominantni dio hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja, inače, tradicionalno podržava HDZ, ova rasprava pretvorila se u prvorazredni politički sukob koji tjednima dominira vijestima, istisnuvši Agrokor, prijepor sa Slovenijom, Izvještaj o obilježjima nedemokratskih režima

Najspornije su im definicije roda i rodnog nasilja koje su dane u prvom poglavlju Konvencije:  Čl.3.c. ”Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce”; Čl.3d. ”’Rodno utemeljeno nasilje nad ženama’ označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa žene.”

Da diskriminacija žena postoji, praktički oduvijek, po ”ulozi koje određeno društvo smatra prikladnim za žene”, notorna je činjenica.

Da to postoji i danas u nekim islamskim teokracijama, da su žene koje pokušaju izaći iz tih ”prikladnih uloga” u pravilu izložene grubom nasilju pa i ubojstvima, nešto je nad čim se mi, ”civilizirani Europljani”, uglavnom zgražamo. Poslije nekih izjava ovdašnjih crkvenih velikodostojnika izgleda da ima i onih koji takav teokratski ”red i poredak” priželjkuju.

Ali ne treba ići do dalekih egzotičnih društava i azijskih ili afričkih režima. U Glasu Koncila, kolovoz 2016., dr. Ivica Raguž, profesor fundamentalne teologije i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, u članku ”Marijina poslušnost i žene danas”, između ostalog, piše: ”…neposlušnost (žena) izriče u traženju svojih prava za jednakošću, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan (…) Po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet (…) Žena mora biti poslušna Isusu Kristu, Crkvi i muškarcu.”

U Hrvatskom saboru uvaženi saborski zastupnici i deklarirani katolici, u javnim diskusijama sa svojim kolegicama upamćeni su i po izjavama: ”Manje pričaj, više rađaj!” (Vice Vukojević), ”Žena nije za mudraca nego za madraca!” (Anto Kovačević).

Nije potrebno napomenuti da Crkva navedene izjave nije osudila, a desni radikali koji sad šire laži i nebuloze o Istanbulskoj konvenciji i izmišljaju ”rodnu ideologiju”, pozdravili su te izjave kao demonstraciju privrženosti ”tradicionalnim vrijednostima hrvatskog društva” koje nedvosmisleno određuju prikladnu ulogu za ženu.

Da je prepoznavanje tih predrasuda za hrvatsko društvo važno, da se one prenose na mlade naraštaje, pa i od njihovih profesora i svećenika koji bi ih po profesionalnoj vokaciji od takvih predrasuda trebali štititi, postoje bezbrojni primjeri. Neki vrlo tragični, s mrtvim i premlaćenim ženama, a neki, koji se u subotu 24. ožujka 2018., događali na glavnim zagrebačkim trgovima, kao demonstracija koliko su nazadnjaštvo, primitivizam, agresivnost i netrpeljivost uzeli maha u hrvatskom društvu

Naziv ”rodna ideologija”, koji su izmislili ljudi začahureni u svoje predrasude, bio bi zapravo prikladan za skup takvih predrasuda odgovornih za stoljeća nasilja nad ženama, posebno u braku, koje je prihvaćeno kao nešto prirodno, proizašlo iz ”društveno oblikovane uloge žene”.

Ili, kako je bio prvi komentar ministrice obitelji, gospođe Nade Murganić, na vijest da je supruga župana Aljzija Tomaševića povukla tužbu protiv njega zbog obiteljskog nasilja: ”Tako vam je to u braku”.

U nedavnom ”Otvorenom” HTV-a nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, citirajući bana Erdődya s kraja 18. stoljeća: ”Regnum regno non preascribit leges”, govori o Istanbulskoj konvenciji kao nečemu nametnutom i stranom hrvatskom društvu.

Međutim, Europska unija Hrvatskoj, kao i svim potencijalnim članicama EU, i te kako ”preascribit leges”; ne nasilno, nego kao uvjet da u svoje članstvo primi države s kakvom-takvom garancijom da se radi o bar minimalno pristojnom društvu.

Predrasude, vrijednosni sudovi za koje smo uvjereni da su istiniti, a u stvarnosti oni to nisu, čine dio našeg identiteta i zato ih se tako teško riješiti.

Svakome tko je pročitao Istanbulsku konvenciju,  iz onoga što u njoj piše trebalo bi biti jasno da je to međunarodni akt koji može bitno pomoći domaćim pravosuđima zemalja koje su je prihvatile da se efikasnije suprotstave nasilju nad ženama i, prije svega, nasilju u obitelji.

Efikasno suprotstavljanje tom nasilju jedini je način da se duboko usađene predrasude ublaže i konačno odbace.

Smatraju li Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine da će odbacivanje predrasuda osiromašiti naš identitet?

Da je prepoznavanje tih predrasuda za hrvatsko društvo važno, da se one prenose na mlade naraštaje, pa i od njihovih profesora i svećenika koji bi ih po profesionalnoj vokaciji od takvih predrasuda trebali štititi, postoje bezbrojni primjeri.

Smatraju li Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine da će odbacivanje predrasuda osiromašiti naš identitet?

Neki vrlo tragični, s mrtvim i premlaćenim ženama, a neki, koji se u subotu 24. ožujka 2018., događali na glavnim zagrebačkim trgovima, kao demonstracija koliko su nazadnjaštvo, primitivizam, agresivnost i netrpeljivost uzeli maha u hrvatskom društvu.

Dok dezorjentirana i napaljena gomila na Trgu žrtava fašizma i Jelačićevom trgu maše križevima i urla prijetnje svima koji podržavaju Istanbulsku konvenciju, a govornice potiču takvu crnu mržnju i nacionalističko ludilo veličajući pri tome pozdrav ”Za dom spremni”, čovjeka prolazi jeza nad prizorom koji bi više spadao u doba spaljivanja vještica nego u demokratsko društvo 21. stoljeća.

Ovdje nije više u pitanju ”samo” veća sigurnost žena od nasilja. U pitanju je budućnost Hrvatske koja je ozbiljno ugrožena od onih koji svoju mržnju i netrpeljivost nameću kao hrvatstvo i domoljublje.

Goran Gerovac

U redu u apoteci većina je bila šmrkava, s upaljenim očima i pucajućim kašljem u prsima. Prehlade su nas otjerale u minuse na računima pretvarajući ljekarne u trgovine na veliko, ali i u velika mrijestilišta zaraze, bazene slinavih i podbuhlih. Ni zrna solidarnosti nisam osjetio u tim kolonama u kojima je trajala bitka za ranjenike.

Opkoljeni neodlučnošću i malodušjem čekali smo da dođemo na red dok su tete iza pulta hladno deklamirale sastave i nuspojave lijekova i pretvarale se da time što ih kupujemo one pomažu nama, a ne mi njima.

Prehlada je opskurna bolest i iscrpljuje polako, uglavnom financijski, pa smo se na pultu izmjenjivali s pleonazmima medikamenata za ublažavanje neglamuroznih simptoma sve dok se u redu do mojeg gospođa u najboljim godinama nije osmjelila i, u pola glasa, kao da želi progutati što više slogova imena lijeka, zatražila magičnu pilulu zaduženu za popravak raspoloženja, koju odnedavno i učestalo reklamiraju na televizijama.

Pogledao sam ispod oka provjeravajući smije li se žena već sada.

Ali bila je ozbiljna, što znači da još nije ušla u tretman ili je jednostavno prošla doza prestala djelovati i hitno joj treba šut ekvivalentan brzini povratka osmijeha na lice.

Pogledao sam ispod oka provjeravajući smije li se žena već sada. Ali bila je ozbiljna, što znači da još nije ušla u tretman ili je jednostavno prošla doza prestala djelovati i hitno joj treba šut ekvivalentan brzini povratka osmijeha na lice

U tom magičnom trenutku susreta tjelesnog i kemijskog, dok je primala kutijicu i gurala je u džep, palo mi je na pamet da, ako već ženama u Hrvatskoj ne možemo dati Istanbulsku konvenciju, onda barem svakoj možemo kupiti tablete za smirenje.

Jer kako kažu i u maštovitom epepeu, s tabletama problemi neće nestati, ali će žene barem biti opuštenije i smirenije.

Dok ih se mlati.

I zlostavljače će dočekivati s osmijehom.

Gospođa je nestvarno žurno i pognute glave, kao kad se pubertetlije prvi put osmjele i kupe kondome, odcupkala prema vratima. Imao sam osjećaj da kroz njih želi proći da ih ne otvori, da buka izdajnički ne potvrdi kako je stvarno bila tu, nego je to sjena bića koje ne nalazi načina da se upusti u odlučnu bobu za kontrolu nad vlastitim životom.

Nismo li kao društvo u ozbiljnom problemu ako u suočavanje sa stvarnošću možemo krenuti isključivo drogirani i kakva je to stvarnost ako joj ne možemo trijezno pogledati u ralje?

Žena je nestala iza ugla i možda je već negdje, u sigurnom separeu savjesti, gutala dozu optimizma.

Naravno, nisam išao za njom, ali me zaintrigirala pozadina kao što me zanimalo koje tablete i koliko njih piju ovi koji se posljednjih dana pjene oko nečega što bi mogla biti rutina.

A još me više zanima jesu li ikada poželjeli biti žene svi ovi muškarci koji se protive konvenciji, jesu li ženama poželjele biti i sve ove žene koje su protiv nje kao protiv manifesta ispalom iz torbe samog Belzebuba.

Nismo li kao društvo u ozbiljnom problemu ako u suočavanje sa stvarnošću možemo krenuti isključivo drogirani i kakva je to stvarnost ako joj ne možemo trijezno pogledati u ralje?

I kupuju li svojim partnerima tablete za transupstancijaciju istine u privid ili se s problemima suočavaju tako da ih rješavaju.

Jasno je da Istanbulska konvencija neće riješiti sve probleme, ali bi mogla biti dobar početak.

Ruku na srce, nasilje nad ženama ovdje nije stvar političke korektnosti ili afekta, njemu nije uzrok PTSP ili alkoholni trenutak slabosti. Ova vrsta nasilja duboko je usađena u našu kulturu, u kojoj je puška glavna kvalifikacija za “pravo na ženu”, u kojoj se ženama oduvijek umjesto slobodne volje nametao tutor, bilo da je riječ o muškarcu, obiteljskom starješini, nadležnom dušobrižniku, bilo da je riječ o ideologiji ili susjedstvu svi su uvijek najbolje znali što je najbolje znati u ženino ime.

Vrhunac su svega u tom paklenskom klupku cinizma, naravno, lijekovi za smirenje kao zadnja faza u procesu odustajanja od svog života.

Žena bez volje i žena bez identiteta polovica je procesa dehumanizacije cijelog jednog krila čovječanstva i njegova pretvaranja u ”bijelu tehniku”, inkubatore nacionalno biološkog imperativa proizvodnje ratnika i radnika.

Biti tjednima u epicentru lažnog sukoba izmišljene (na)rodne ideologije besmisla i tuge ženi mora biti neizrecivo bljutavo, pogotovo kada se namijenjeni joj šamar interpretira kao političko pitanje.

Biti za obitelj, a protiv Istanbulske konvencije jednako je stavu biti protiv nasilja, ali ga podržavati u svrhu discipliniranja suprotnog spola.

Nelogično je da u društvu u kojem se svi glasno i učestalo zaklinju u zaštitu žena uopće i ima nasilnika. I tko su oni?

Koliko je udarača i preljubnika među konzervativcima, koliko će ih biti u prosvjednoj povorci, koliko će njih izaći na najavljeni referendum?

Koliko je razvedenih među onima koji tule o svetosti obitelji pa su odlučili imati bar dvije ili tri?

Koliko će za konvenciju glasati liberala koji marišu žene u slobodoumlju svog maloumlja?

U tom magičnom trenutku susreta tjelesnog i kemijskog, dok je primala kutijicu i gurala je u džep, palo mi je na pamet da, ako već ženama u Hrvatskoj ne možemo dati Istanbulsku konvenciju, onda barem svakoj možemo kupiti tablete za smirenje

Laž do laži u hrvatskom vakuumiranom prostoru gdje politika uopće izgleda kao veliki PMS, izmišljen skandal za nepostojeću dosljednost.

Fatamorgana transrodnosti i osporavanje prava da se bilo tko od nas izjašnjava onako kako se osjeća cušpajz je stavova intelektualnih i moralnih hermafrodita.

Kojom bismo konvencijom sebe zaštitili od njih? Ustavom?!

Kao da ih je briga za Ustav, za bilo što važno, jer da jest, već bi odavno društveni konzervativizam i demokršćanski senzibilitet pokazivali tako da sazovu referendum i po savjesti glasaju o Agrokoru, podizanju cijena struje i cijena pogreba, padu plaća, manjim mirovinama, duljem radnom stažu…

Pitam se je li ona gospođa s magičnom pilulom iz apoteke popila jednu i u ovo ime.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Fra Tomislav Brković, ”Fratri u zgodama i nezgodama”, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2018, str. 494.

Nije trebalo dugo čekati da nas marljivi, neumorni i radišni bosanski i ramski fratar fra Tomislav Brković iznenadi svojom novom knjigom o zgodama i nezgodama u kojima su se namjerno ili nenamjerno našla njegova subraća bosanski fratri, odnosno o zgodama i nezgodama u kojima su se našli oni koji su s njima komunicirali na više razina, a posebno oni koji su im htjeli napakostiti. A tih i takvih ljudi nije nedostajalo.

Stoga su i zgode, nastale u takvim situacijama, “sočne” i tko ih hoće ispravno razumjeti, mogu mu poslužiti kao smjerokaz kako se u svakodnevnom životu (ne) treba odnositi prema drugome.

Ni smijeha ni šale

Knjiga “Fratri u zgodama i nezgodama” obaseže ukupno 494 stranice i podijeljena je u pet dijelova: 1) Legende o “legendarnim” bosanskim franjevcima, zgode koje su postale dio sveopćega bh. narativa, a posebno bosanskih katolika. Ima ih ukupno devet i u svakoj od njih možemo učiti o karakteru pojedinih bosanskih fratara, njihovu odnosu prema ljudima s kojima su živjeli i posebno s onima s kojima su morali pregovarati; 2) U kronikama – kako onim objavljenim tako i neobjavljenim (ima ih ukupno 37) – zrcale se povijesne, duhovne, crkvene, ali i političke prilike vremena u kojemu su fratri pisali svoje kronike; 3) U razgovoru se nalazi 307 različitih pripovjedaka vezanih za život pojedinih franjevaca koje, svaka na svoj način, govore kako o karakteru likova tako i o “duhu vremena” (Zeitgeistu) u kojemu se radnja zbiva; 4) U sjećanju – fra Tomislav smješta još 70 zgodnih zgoda, da bi u posljednjemu dijelu 5) Andrićeve fratarske priče donio isječke iz osam pripovjedaka našega nobelovca Ive Andrića u kojima se spominju bosanski fratri. Pogovor knjizi napisao je naš poznati bh. spisatelj, gornjovakufski Skopljak, odnosno skopaljski Gornjovakufljanin – Josip Mlakić; ilustracijama ju je obogatio zagrebački umjetnik Davor Schunk; u Dodatku knjizi nalazi se abecedni Popis fratara koji se spominju u zgodama te Kazalo manje poznatih riječi i pojmova bez kojeg bi mnogima bilo teško razumjeti pojedine priče.

Nakon čitanja nekih nimalo zgodnih zgoda – kojih u ovoj knjizi ima na pretek – ti isti ljudi gledat će kako tim stvarima dati smisao, kako ih staviti u kontekst vremena i društva. I to s razlogom: potrebno je, naime, mirno zaspati i s mirom se probuditi, odnosno s mirom u duši ustati

U Predgovoru – kojeg krasi izreka “Provodi blag život, nikad se ne spori – bit ćeš sretan!” fra Tomislav navodi da smo svjedoci kako u svijetu u kojemu živimo “nema dovoljno smijeha ni šale” i da je u našemu takvom turobnom svijetu “smijeh od srca s osjećajem za druge i za istinske životne vrijednosti postao iznenađenje i smetnja”.

A sve to jer smo sami dopustili da nama upravljaju neke vrste ovozemaljskih božanstava – on ih naziva vlasti, moćnici i vlastodršci – koja su “nemoralno i lažno ozbiljni s navučenim maskama svetosti” i koja kao takva čine sve kako bi se dočepali vlasti, odnosno kako bi na toj vlasti što dulje ostali i kako bi, zahvaljujući njoj, “osvojili pozicije i postigli željenu moć te zgrnuli bogatstvo”. Zapravo takvima nije ni do istine ni do šale, a posebno ne na vlastiti račun, zaključuje fra Tomislav.

Smijeh je lijek, kaže narodna poslovica. No smijeh je i način kako njime izreći istinu, vlastiti stav prema zbivanju u društvu, u obitelji, u vlastitoj, pa i u redovničkoj, odnosno crkvenoj zajednici.

Čitajući ovdje objavljene zgodne i nezgodne zgode i analizirajući za neke od njih pripremljene ilustracije, malo bolji poznavatelji unutarfratarskih zbivanja u BiH odmah će primijetiti da je fra Tomislav smijehu u ovoj knjizi namijenio komunikacijsku ulogu, ulogu prenositelja vlastitih stavova prema zbivanjima kako u vlastitoj Franjevačkoj provinciji Bosni srebrenoj, tako i prema odnosima unutar Katoličke crkve u BiH te, ne na kraju, i svoj stav prema onima s Istoka (Bliskog ili Srednjeg) i Zapada koji žele ljude ove zemlje učiniti katolicima, muslimanima odnosno pravoslavcima, primijetit će da su ovdje donesene zgode namjerno iznesene.

Zgode iz davnina

Zašto opet govor o fratarskim zgodama i nezgodama?

Iako i naslov i sadržaj i autor ove knjige pozivaju na smijeh: “Bujrum! Tko se još može i želi, neka se smije!”, nek’, dakle, u ruke uzme ovu knjigu, ipak, neke stvari koje u knjizi nalazimo nisu nimalo takve da bismo se “klavirski”, četveroglasno smijali, dušom i tijelom. Zapravo, stvari su veoma ozbiljne, kao što je ozbiljna i životna zbilja pojedinih redovnika Male braće, sljedbenika sv. Franje Asiškoga, a posebno onih u Provinciji Bosni srebrenoj koji – kada padnu u nemilost kako svojih nadređenih tako i onih u “svjetovnoj” politici i vlasti – traže načina kako toj surovoj redovničkoj zbilji u bosanskim duhovnim zabitima dati smisao.

Može se, stoga, reći da je svrha izdavanja ove nove fra Tomislavove knjige o fratrima bosanskim u zgodama ne samo čuvanje od zaborava mnogih životnih priča bosanskih fratara nego i iznošenje nekih povijesnih istina koje, često, nije moguće iznijeti na drukčiji način nego pomiješano s humorom i u humoru.

Stoga su i zgode, nastale u takvim situacijama, “sočne” i tko ih hoće ispravno razumjeti, mogu mu poslužiti kao smjerokaz kako se u svakodnevnom životu (ne) treba odnositi prema drugome

Stoga se u ovome kratkom prikazu neću zadržavati na onim pripovijetkama koje izazivaju grohotan smijeh, nego na onima čiji sadržaj tjera na razmišljanje o posljedicama kako davno tako i ne-tako-davno donesenih odluka koje su u bitnome promijenile stanje u Provinciji Bosni srebrenoj, a slijedom toga i u bh. društvu.

Osvrnut ću se, dakle, samo na nekoliko nezgodnih zgoda iz davni(je)h vremena koje, zajedno s pripadajućim ilustracijama, više govore o sadašnjemu vremenu negoli o vremenu kada su nastale. Da se njima nije željelo skrenuti pozornost na sadašnje stanje u Provinciji, zacijelo bi ostale nezapažene kao i mnoge druge.

Posebno stoga što upravo te davne priče prate ilustracije na kojima se prepoznaju ljudi iz suvremene povijesti dviju franjevačkih provincija u BiH i to upravo oni ljudi koji su prema već svima poznatim činjenicama imali značajnog udjela u posljednjim provincijskim vizitacijama i u izboru novoga provincijala.

Svjestan da će ova njegova knjiga izazvati mnoge prijepore, sumnjičenja i optužbe za svekolike “urotničko-neposlušničke namjere”, fra Tomislav na kraju svoga predgovora svojim pretpostavljenima upućuje iste one riječi koje je u knjizi “Zemljopis i povijestnica Bosne” svojim pretpostavljenim uputio davne 1850. fra Ivan Franjo Jukić: “Ne pitajte tko je ovo pisao. Vi me dobro znate, jer za svako moje domorodno poslovanje napojili ste me čašom čemera i pelina! Ja za vas ovo nisam pisao, jer znam da vam ugoditi nisam mogo: vi malo ol ništa ne štijete, pak opet sve znate! I budući da je vaš maksim dolce far niente (slatko je ništa ne raditi), to ja znam, da bi vam najbolje ugodio, kad kao i vi ništa dobra ne bi radio, sve dobro zlobio i kreposno nenavidio? Da vam Bog prosti”.

Ovim riječima fra Ivana Franje Jukića fra Tomislav svojoj subraći, bosanskim fratrima, želi poručiti, odnosno hoće ih upozoriti da, ako to ne primjećuju, današnja situacija u Provinciji Bosni srebrenoj podsjeća na onu od prije 170 godina kada su šestorica bosanskih franjevaca iz Kraljeve Sutjeske uputili Definitoriju Bosne srebrene 18. travnja 1848. godine pismo u kojemu navode svoje viđenje ondašnjega stanja u Provinciji.

Koristeći se njihovim riječima, fra Tomislav ukazuje na današnje i kaže da su “od više vremena, mnogi dobri, i serčani Redovnici ove naše provincije iztražili uzrok toliki smutnja, koje su brata s bratom zavadile, same nesloge posejali, te našu Provinciu, njekad toliko slavnu ne mal upropastile! I evo izvor svih smutnji najdosmo: brezposlenost (otium) i neznanstvo (ignorantus)”.

U Predgovoru – kojeg krasi izreka “Provodi blag život, nikad se ne spori – bit ćeš sretan!” fra Tomislav navodi da smo svjedoci kako u svijetu u kojemu živimo “nema dovoljno smijeha ni šale” i da je u našemu takvom turobnom svijetu “smijeh od srca s osjećajem za druge i za istinske životne vrijednosti postao iznenađenje i smetnja”

Fratarska hrabrost

Kako davnašnjim zgodama tumačiti postojeću zbilju?

I

U zgodi br. 37 fra Tomislav donosi u izvornom obliku tekst “Nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler”, kojeg je krajem 19. stoljeća napisao fra Antun Knežević. Na prvi pogled, tekst ne zaslužuje biti objavljen u ovoj knjizi. Međutim, po svemu sudeći, nakana objavljivanja ovoga teksta u ovakvoj knjizi je, između ostalog, i u tome da bosanski fratri konačno smognu onoliko hrabrosti koliko ju je prije 140 godina imao fra Antun Knežević i da u javnost iznesu koje je štetne posljedice na stanje u Provinciji Bosni srebrenoj imalo uvođenje Redovite crkvene hijerarhije u BiH pod vodstvom nadbiskupa Stadlera. Želi ih, zapravo, upozoriti da ponove ono što je o tome govorio fra Ignacije Gavran.

O čemu je riječ?

Na početku svoga pisma fra Ante kaže da je austrougarska vlada, želeći “u najvišem dostojanstveniku bosanskom” imati “najrevnijeg svog činovnika”, ponudila Josipu Stadleru, profesoru dogmatike na zagrebačkome Katoličkom bogoslovnom fakultetu, “Nadbiskupiju Bosansku koju on objeručke prigrli”. Iako u Rimu nisu bili suglasni s tim prijedlogom, Rim je, navodi fra Antun, “morao činiti što je Vlada htjela, te ga tako papa Leon XIII. imenovana na 18. kolovoza 1881, prekanizova na 18. studenoga, i u crkvi s. Klementa u Rimu na 20. studenoga iste godine zaredi za Nadbiskupa Vrhbosanskoga”.

Njegovim dolaskom i uvođenjem redovite crkvene hijerarhije bosanski fratri su se našli u nezavidnome položaju. Unatoč stoljetnim povijesnim zaslugama za očuvanje katoličke vjere i hrvatskoga nacionalnog identiteta svojih vjernika, sada su bili stavljeni pred svršen čin: morali su se odricati vlastitih župa i mnogi od njih, želeći i dalje biti župnici, prihvatili su ‘’sekularizaciju’’, napuštanje franjevačkoga reda i prihvaćanje službe dijecezanskoga svećenika.

Fra Antun to navodi ovako: “Po nesreći njeki mu to učinit obećaše, a njeki s pogrdom odbaciše, dokazujuć mu da nigda nemože biti pošten svećenik, koji se iznevjeruje svomu zvanju, i pogrdjuje svoj red sveti. – Mnogi prije zavedeni, njegovu privaru jur sad poznaju, al brez koristi! I on jih je pogrdio, a dobri redovnici smatraju jih kao nevaljalice i izdajice svoga reda!”

Što je sve nečasnoga učinjeno bosanskim fratrima postavljanjem Stadlera za nadbiskupa vrhbosanskoga, fra Antun navodi pri kraju teksta: “Dakle, on je povriedio pravo fratarah bosanskih primivši naimenovanje za prvog bosanskog nadbiskupa, i nesporazumivši s našim starješinstvom koje je imalo pravo biskupe naimenovavati, on je pogrdio savjete najodličnijih učenjakah hrvatskih koji su ga od toga odvraćali, kao dr. Franjo Rački, (…) on se je na više mjestah, pa i u Rimu falio, da će kroz tri godine sve žitelje bosanske na katolicizam obratiti, što nevaljali fratri bosanski kroz više vjekovah nisu mogli učiniti; on je javno prvo poslanicom tiskanom potvorio prid cielim svietom fratre bosanske u tri grieha najgora, prije nego jih je i vidio, ol upoznao; on je iste fratre kad su ga u Zenici dočekali javno uvriedio; na ‘Instalaciji’ u Sarajevu, u nazdravici jih osramotio; našem Generalu ni posjet vratiti nije htjeo, istomu posli jadno pisao, i naše fratre na novo kod njeg osvadio; tajno njekim fratrima kanonikat, a njekim do života župe obećao samo da skinu habit, i zapope se; u svakom družtvu ‘kaurske’ gospode fratre obcrnjivao; njih kod pape, i cesara ocrnio; župe jim oteo; na posjede napao. (…) glede župah i naših posjedah, u puk ježovane slao nek uhode što će fratri činiti, ol puku govoriti (…) fratre sasvim iz javne službe u prijestolnici bosanskoj iztjerao, ostavivši samo jednog katehetu, kog će pop zamjeniti dok se bude služba plaćala; (…) u travanjsko sjemenište doveo je ježovane, kojih su nevaljali plodovi jer se počeli pokazivati, pače njeki su bili i zatjerani; u svom srdcu neprestano grdi i crni fratre, ol radi na njihovu propast; ako što fratri zaprose za svoje crkve od inozemnih dobročinijacah, on priprieči da nedobiju; ako li zamole njega da učini, molbu pod raznim izlikom odbije; ako fratri s pukom zaprose da kod visoke Vlade podupre nek se koja stara crkva, a sad od turakah zapušćena džamija krstjanim povrati, on odgovara nek to traže od turakah; novu crkvu u Varcaru, i staru u Dobretićim koja je malo pri vrhu falila, bio je naredio da se iz temelja sruše; naredbe svih biskupah prijašnjih i dogadjaje reservirane na jednoč sve je ukinuo; naredjivanjem molitavah kod mise; stari nauk krstjanski; (…) i u drugom koljenu rodstva da se vjenča dopuštao; njekog redovnika koj je svetčane naše zavjete učinio pozivao nek mu samo župnik dade svjedočansto kako je u ostalom slobodan, a da će mu on dati oblast nek se oženi, zanikivao da se upada u proklestvo rad otimačine, i njeke otimače na Sokolinami izgovorio, a župnika fratra strogo ukorio, koj je kazao da su oni u proklestvu, i od njega oblast pitao da jih oslobodi; turcima pripušćao da službeno nadgledaju kad se naša školska djetca pričešćuju; iz Prusije naručio njekakove popove, i svrzimantije, koje će u svoje župe za župnike staviti itd”.

Smijeh je lijek, kaže narodna poslovica. No smijeh je i način kako njime izreći istinu, vlastiti stav prema zbivanju u društvu, u obitelji, u vlastitoj, pa i u redovničkoj, odnosno crkvenoj zajednici

Fra Grgin san

A kako je još davne 2008. završen “proces kanonizacije Sluge Božjega Josipa Stadlera na dijecezanskoj razini”, a izabrani dokumenti i spisi od ukupno 43.679 stranica zapečaćeni poslani u Rim na daljnju proceduru (u: STADLER, Glasnik postulature sluge Božjega Josipa Stadlera, god. IV (2008), br. 9: http://www.josip-stadler.org/doc/STADLER9-GLASNIK%20POSTULATURE%20BOZJEGA%20JOSIPA%20STADLERA.pdf) neodgovorenim ostaje pitanje staro više od 140 godina: kako proglasiti blaženim, a u daljnjem postupku i svetim, osobu koja je jednoj određenoj redovničkoj katoličkoj zajednici, u ovome slučaju Franjevačkoj zajednici u Bosni i Hercegovini, nanijela toliko nepravdi?

II

Međutim, fra Tomislav tu ne staje. Ponovno aktualizira postojeću situaciju u Provinciji.

Da bi čitateljima, a posebno subraći u Provinciji, obznanio što se točno dogodilo s Provincijom Bosnom srebrenom nakon posljednjih dviju vizitacija, on u zgodi broj 27 MLOGO ĆE GODINA SMRDITI KOMISARSTVO KANDINO donosi ulomak iz Godišnjaka iz 1860. ljetopisca fra Jake Baltića u kojemu se ne govori nimalo lijepo o generalnome vizitatoru ondašnje Bosne srebrene, Talijanu fra Ivanu Kandiji, koji je, prema fra Jakinim riječima, nakon vizitacije pobjegao preko planine Zeca i Ljubuše i Duvna u Dalmaciju (…) ostavivši Državu bosansku u jazu i ždrlu nesklada i svađa. “Odnese”, kaže fra Jako, “lukavi Talianac punu kesu dukata (…) Neka još samo dva dojdu Taliana za komisara u Bosnu, slobodno grobnicu kopajte Provincii bosanskoj, a s tim i, ovih vrimena, i katoličanstvu u Bosni (…) kakve je grdne posledice imalo za žalosnu Provinciu što je s njim izgubilo”, pa fra Jako zaključuje: “Mlogo će godina smrditi komisarstvo Kandino!”

Sve ovo bilo bi na razini zgode iz druge polovice 19. stoljeća da fra Tomislav ispod te zgode nije dao svoj komentar koji glasi: “Neke od bosanskih franjevaca opis podsjeća na zadnje generalne vizitatore Bosne srebrene, fra Gabrijela Mioča i fra Iku Skoku. Možda su učili od Talijana?!”

I ne samo što je napisao komentar ispod ove zgode, nego je toj zgodi pridodao i jednu crno-bijelu ilustraciju. Ostaje nejasno, je li fra Tomislav, pričajući ovu zgodu i nudeći za nju određenu ilustraciju, htio na neizravan način navesti i glavne krivce za sadašnje stanje u Provinciji srebrenoj nakon provedene vizitacije?!

Može se, stoga, reći da je svrha izdavanja ove nove fra Tomislavove knjige o fratrima bosanskim u zgodama ne samo čuvanje od zaborava mnogih životnih priča bosanskih fratara nego i iznošenje nekih povijesnih istina koje, često, nije moguće iznijeti na drukčiji način nego pomiješano s humorom i u humoru

III

Treću zgodu, koju bih ovdje želio spomenuti, fra Tomislav koristi kako bi mnogima koji misle da mogu “prevjeravati” ljude iz jedne u drugu vjeru, iz jedne u drugu naciju, iz jedne u drugu nacionalnu politiku, mogao reći što bi im se moglo dogoditi.

U zgodi br. 8 PALIJ UJEDINITELJA mogu se prepoznati težnje mnogih bivših zanesenjaka unutar Katoličke crkve, među kojima i đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji su, između ostalog, težili, kako kaže fra Tomislav, “i zbližavanju kršćanskih crkava i kultura, nadasve katolika i pravoslavaca, uvijek vjerujući u ideju da će neke pravoslavne crkve uspjeti ujediniti sa Svetom Stolicom”.

Strossmayer je u svojoj zanesenosti panjugoslavenstvom pod rimokatoličkim kišobranom gajio velika nadanja da će upravo hrvatski pravoslavci prihvatiti tu ideju i da će pristupiti Rimokatoličkoj crkvi. A kako su te i takve ideje dolazile izravno iz Rima, od samoga pape, mnogi su, posebno među katoličkim prelatima, ali i hrvatskim političarima, u tim nastojanjima bili veoma revnosni, ufajući se da će za taj svoj napor od pape dobiti pozlaćeni štap, odnosno Palij ujedinitelja.

Fra Gro Martić, bosanski fratar, čovjek koji je jako dobro poznavao religijske i narodnosne identitete ljudi koji su živjeli na Balkanu, a posebno u Bosni, pa tako i identitete pravoslavaca, s podsmijehom je čitao i slušao takve Strossmayerove “nebuloze”. Jednom zgodom, za ručkom, kad se priča otegnula, fra Grgo je – a sve da bi Strossmayeru sočnim kolokvijalnim jezikom kazao što misli o njegovoj zamisli – na “pladnju” ponudio svoj san o radu na prijelazu pravoslavaca u rimokatolike.

Fra Grgo priča Strossmayeru:

“Kao, ujedinio ja ove naše pravoslavce s Rimom. I dok masa i dalje plješće, prilazi mi papin legat i svečano mi uručuje palij ujedinitelja! Uzimam ja onaj zlatni štap …

I, šta dalje bi? – nestrpljivo upita Strossmayer.

A šta bi … opet zastajkuje fra Grgo. – Nešto vani šušnu, ja se trznuh i probudih, kad umjesto onog zlatnog štapa – ona stvar u ruci!”

Nažalost, mnogim sanjarima u ovoj zemlji treba uvijek iznova pričati ovu zadnju zgodu, zapravo treba je ponavljati svima onima koji sanjaju ili hrvatsko-katoličku ili srpsko-pravoslavnu ili pak bošnjačko-muslimansku Bosnu i Hercegovinu. Ovim fra Grginim snom treba im poručiti da se neće probuditi samo s bosanskim grbom nego i s dugo sanjanim “palijem ujedinjenja” u ruci.

U zgodi br. 8 PALIJ UJEDINITELJA mogu se prepoznati težnje mnogih bivših zanesenjaka unutar Katoličke crkve, među kojima i đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji su, između ostalog, težili, kako kaže fra Tomislav, “i zbližavanju kršćanskih crkava i kultura, nadasve katolika i pravoslavaca, uvijek vjerujući u ideju da će neke pravoslavne crkve uspjeti ujediniti sa Svetom Stolicom”

I što reći na kraju?

Potrebno je reći isto ono što je u svome predgovoru ponudio i fra Tomislav: “Bujrum! Tko se još može i želi, neka se smije!”

Mnogi će poslušati i potražiti ovu fra Tomislavovu vrijednu i za života franjevačke zajednice u BiH veoma značajnu knjigu. I ne samo nju. Nego i one četiri ranije. Ti će se – čitajući mnoge zgodne životne zgode bosanskih fratara – smijati “iz dna duše”.

Međutim, nakon čitanja nekih nimalo zgodnih zgoda – kojih u ovoj knjizi ima na pretek – ti isti ljudi gledat će kako tim stvarima dati smisao, kako ih staviti u kontekst vremena i društva. I to s razlogom: potrebno je, naime, mirno zaspati i s mirom se probuditi, odnosno s mirom u duši ustati.

A mnogima će to omogućiti upravo ova knjiga.

(Prenosimo iz Oslobođenja).

Boris Rašeta

U priči Tesari, Varlam Šalamov opisuje “termometar” iskusnih robijaša s obala Kolime. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. “Ako se mraz zgusne u maglu napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50”, kaže pisac, i sam bivši robijaš. “Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu”, opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru.

“Pljuvačka se”, dodaje on, “zamrzavala u letu već dve nedelje…”

Varlam Šalamov prvi je puta hapšen 1929; drugi puta 1937; ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komuniste koji je 1937,. godine u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih “menua” ikad pripravljenih – dio je njegovih sudrugova robijaša svakoga dana redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života.

Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija

Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao.

“Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji”, veli Šalamov, vedro završavajućipripovijest o “tesarima” ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća: “Tog dana i sutradan” kaže pisac, “grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30 – zima već beše prošla…”

Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija.

Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni.

Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici, na zagrebačkom Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće.

Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, “pjevaju proljetne vode” dok na susjednom Cmroku “korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću…” Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada.

Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić, i on osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi.

Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta.

Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka.

Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.

Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao

Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedie kojega donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila.

“Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena. Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi.

Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju – na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu.

Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici…”.

Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika.

“Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: “Znate, profesore generale” – tako su me zvali osamdesetih godina – “da niste Hrvat, bili biste nobelovac!” rekao je Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji, u lipnju 1999. godine.

Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama.

Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom; to su ljudi koji su – slušamo li njihove ispovijesti – zbog svoje hrabrosti već pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate.

“Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade”, pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti.

“Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole…”.

Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći

Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu kojega je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom. “Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat”, kaže Račan.

Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti kako je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio – komunist.

U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha. Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice – pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa – dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad.

Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima, međutim, i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora. “Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog – nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen…”.

Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.

Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške “hrvatskom proljeću”, nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev Križni put.

Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića.

Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu, kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job – zajedno s Blaževićem – stoički morao trpjeti gotovo četiri godine.

Zdravko Tomac bio je podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je, gotovo svakodnevno, skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije – u njegovoj redakturi – tiskane u četverotomnom izdanju.

Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi Josip Broz Tito, u Kumrovcu.

Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama

Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio: “Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća”.

Disidentski staž, Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu, kojega se do danas nije oslobodio. “Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma”, reći će Tomac u listopadu 1995. godine.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver Mlakar iskazuje svoj bunt – nošenjem tamne kravate. “Sedamdeset prvu ste dobro “pregurali” na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu.

Namjerno?” pita Mlakara novinar Nacionala.

“Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio “namjerno”, ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao “smrću bake”, nego sam rekao da je kravata tamnocrvena…”.

Martell? Neki više vole whiskey! Neke vrsti disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: “Uvijek sam plivao protiv struje”.

Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam. Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Calcute, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom Galebu.

Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi. A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije,poznat po instaliranju heroja pokreta otpora.

Tri države, tri dnevnika – ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti!

Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore?

Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja

Što je, onda, to bilo – neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan?

Kada bi Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj – onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Denielsa, kojem je već tako blizak da ga zove “Johny”.

Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atille, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka.

“Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava” opisuje Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj judeokomunistički uradak. “Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio…” objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.

Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma: “Bio sam član Komunističke partije” veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996, “jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca…”.

Pa onda onaj Antun Vrdoljak, koji je – kao žrtva – morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. “U Poljskoj je bio poljski komunizam” nabraja Vrdoljak, “u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski.”

U tom i takvom, srpskom komunizmu, žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ne i Vrdoljaka, niti njegova oca: “Prijelomni trenutak rušenja komunizma bio je Titov govor 1962, u Splitu. Tito je bio uvjeren da je Split crveni grad, sve dok u sredini jednog od onih njegovih čuvenih govora nije počeo žamor mojih zemljaka. Ljudi su ga na glas pitali o čemu on to govori, jer su ljudi tamo gladni. Moja je obitelj taj govor slušala na šestom katu tadašnje Ulice proleterskih brigada. Otac mi je tada cipelom pogodio Tita na televizoru i pitao se što to Tito zna ako ne zna da mu je narod gladan. Mi smo se tada bacili na pod jer smo se bojali da televizor ne eksplodira. Tko je tada znao što čuči u televizoru?”

Ili inženjer Tomislav Mečep, koji je dao osebujan doprinos povijesti hrvatske disidencije priznanjem kako je u komunizmu noću rezao električne kablove, što je – imajući na umu devizu da je komunizam elektrifikacija plus vlast Sovjeta – ozbiljno rušilo same temelje te grozne tvorevine.

Pa umjetnik Dado Topić: “Taj Rock,n roll u Beogradu napravljen je”, govori poznati pjevač u Horizontima, “baš za koncerte. A taj Beograd je na svakom koncertu bio promijenjen u naziv grada u kojemu smo nastupali. Ni onda u Zagrebu nismo pjevali u Beogradu, već u Zagrebu…”.

Idemo li još dalje u povijest, redaju se slični primjeri. Nema đaka u bivšoj Jugoslaviji koji nije znao napamet glasovite rečenice kojima je Josip Broz Tito zaključio “bombaški proces”: “Ja se ne ćutim krivim”, izjavljuje Tito, “iako priznajem ono, što me tuži državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije”.

Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru

Zatim: “Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život.” Presudu dočekuje uzvikom: “Živjela KPJ, Živjela Treća internacionala!”.

Ovaj nastup zaslužuje divljenje. Među komunistima onog doba, ljudima posebnog kova, takav ispad nije rijetkost. Rade Končar navodno umire s riječima “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao”, a armija komunista s pozdravima Staljinu ili naprosto, poklikom: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

Ipak, pet godina Titove robije nije bilo tako jezivo: “Njegova paćenička robijaška uloga bila je, ipak, prilično neuvjerljiva” kaže Pero Simić u knjizi Tito, napisanoj s tendencijom, ali uz dosta točnih činjenica.

“Veći dio kazne izdržavao je u obližnjoj Lepoglavi, čiji upravnik je bio njegov drug iz Prvog svjetskog rata Maksimilijan Bohaček. Imao je brojne povlastice: bio je izuzet iz režima disciplinskih kazni, kao zatvorski kinooperater prikazivao je filmove svojim kolegama robijašima, gotovo svakodnevno je “slobodno izlazio iz kaznionice”, vrlo često je u Lepoglavi išao “kod hotelijerke Fidlerice popravljati električni uređaj”, a zalazio je i u njen kupleraj. Konačno, mnogo je češće od drugih zatvorenika mogaopisati pisma i primati posjete i pakete.

U jednom izvještaju upućenom CK KPJ poslije je i on sam otvoreno govorio o tim povlasticama. “Moram spomenuti da sam ja još od 1930. godine slobodno izlazio iz kaznionice, dakle već nakon nešto više od godinu dana mog robovanja, a to je bilo posve nenormalno.”

Objasnio je i uzrok te nenormalnosti: “Tadašnji upravnik kaznionice, Bohaček, bio je moj ratni drug i u (ruskom) smo ropstvu bili zajedno, te mi je išao na ruku.” Bohaček je zbog tih povlastica prijevremeno umirovljen, a kad je došlo vrijeme da izađe iz zatvora, Broz se nećkao, jer nije uspio ozbiljnije poboljšati svoju skromnu partijsku izobrazbu.

“Nakon pet godina, kad sam trebao izaći s robije, bio sam već malo nervozan, jer nisam mogao završiti program (političke izobrazbe) pa mi je trebalo još malo da ostanem (u zatvoru)”, priznaje Tito.

Pet godina robije, u najboljim godinama, strašna je žrtva, dakako, i ne treba je podcjenjivati. No, ne treba je ni preuveličavati, a nije moguće ne uočiti i da je država koja ga je utamničila, Kraljevina Jugoslavija, dijelom očito oklevetana.

Ovaj zatvorski režim nije, vidi se, bio ni nalik Sibiru. Moša Pijade upravo je u Lepoglavi preveo golemi Marxov Kapital, knjižurinu od 1800 stranica, za što je morao imati sasvim pristojne uvjete.

Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru.

Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa.

Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa

Baš kako plemenitog idealistu dr Wernera opisuje Miroslav Krleža u Na rubu pameti.

“Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je dr. Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je Vaga širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim Vagama u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona, što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge, mala, unosna trafika, kojoj posao iz dana u dan raste, sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na tzv. javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima, o lisnici!”

Eto, od onda do danas o tome se, samo o tome i jedino o tome radi: O lisnici!

Jedini muzej koji bi se dao smisaono popuniti njihovom djelima, je Muzej bezuvjetne prodaje kojega, na žalost, na ovim prostorima nikada nitko neće napraviti.

Ušli smo u, po meni, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan. Iduće nedjelje kršćani zapadnog obreda slave Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti tjedan dana iza toga.

Otkako sam objavio knjigu ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo” (VBZ) intenzivno razmišljam o tomu što ću napisati u povodu nadolazeće svetkovine Uskrsa.

Da je Bog dobar, kažu mnogi, pa i neki od autora priloga spomenute knjige, nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala ne bi bilo. Mala djeca ne bi toliko patila, ljudi ne bi od muke plakali gorkim suzama…

Kad bismo oživotvorili zapovijedi Pisma: ”Ljubi Boga svoga iznad svega i svog bližnjega kao sebe samoga”, za koje je Isus apostolima rekao da sadržavaju sav zakon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost

Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je nama nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost.

Isus se, kažu teolozi, posve podudara sa svojim poslanjem. Apostol Ivan je napisao da je utjelovljena riječ po kojoj sve postade, život koji ljudima bijaše svjetlo. Svjetlo koje onima koji ga primiše poda moć da postanu djeca Božja. Eto tko je Isus. No, na to pitanje sebi odgovorite sami, ne samo jer je Uskrs. Dakle, tko je i što je On nama?

Svetkovina Uskrsa dozvoljava nam da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni koji počinje sada kad se pokušavamo iskoprcati iz političkih i kaznenih zavrzlama.

Ovaj je navještaj u srcu evanđeoske poruke. Snažno ga ponavlja apostol Pavao: ”Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je vjera vaša”, te dodaje: ”Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1. Kor 15,14.19). Uskrs je blagdan naše istine – pravde.

Od uskršnje zore novo proljeće nade obuzima svijet; od toga je dana naše uskrsnuće već započelo, jer Uskrs ne označuje samo jedan povijesni trenutak, nego početak novog stanja: Isus je uskrsnuo, ne samo da bi njegov spomen ostao živ u srcu njegovih učenika, nego da On sam živi u nama te da u njemu mognemo iskusiti radost vječnoga života.

Uskrsnuće stoga nije neka teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svojoj ”pashi”, svom ”prelasku” koji je otvorio ”novi put” između Zemlje i Neba (usp. Heb 10,20).

Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala

Nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak bio skinut s križa i pokopan, pobjedonosno je napustio grob.

Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala.

Uklonimo li Krista i njegovo uskrsnuće, nema izlaza za mene čovjeka i svaka moja nada ostaje iluzija.

Istinite su i stvarne riječi Psalma: ”Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost” (Ps 139,12). Nije više ništavost to što obuzima sve, nego prisutnost Boga puna ljubavi. Čak i samo kraljevstvo smrti oslobođeno je jer je i u ”podzemlje” stigla Riječ života, potaknuta dahom Duha (r. 8).

Ako je istina da smrt više nema vlasti nad čovjekom i nad svijetom, ipak još ostaju toliki, premnogi znakovi njezine stare vlasti.

Ako je svojim Vazmom Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu žene i muškarci koji će mu u svakom vremenu i na svakom mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi.

I o tome razmišljam: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je ponekad izbjeći život u strahu i žalosti, pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijeg i solidarnijeg društva?

U Bibliji pravednost prije svega označava stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koje se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno s onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).

Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalno i horizontalno. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalno i horizontalno. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Uskrsnuli je Krist taj koji upravlja tim eshatološkim narodom kojemu je dao novi zadatak da živi u pravednosti koju je on sam slijedio, do smrti na križu – a koja je sažeta u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu (Mt 22, 37-39).

Od vremena Makabejaca postojao je kod Židova ideal mučeničke smrti za vjeru, ideal koji su stoički prihvaćali zeloti, nekakvi tadašnji partizani, borci za slobodu Izraela od rimskih okupatora.

Isus, koji je razumio i prihvatio pravednost ciljeva svog židovskog naroda, što je istovremeno značilo staviti beskompromisan naglasak na suverenitet Boga nad Izraelom i židovskim narodom, ne treba zbog toga biti manji u našim očima od zamišljenog Isusa, koji je tobože bježao od političke realnosti zato što je nadasve bio zaokupljen transcendentalnim vrijednostima.

Ne smijemo ipak zaboraviti da uvijek kada razmišljamo o Isusu, imamo pred sobom Isusa povijesti i Isusa vjere. Teološki govoreći, raspeće je bilo božanski predviđeno za spas čovječanstva. Ali iz povijesne perspektive, ako je Isusovo raspeće posljedica njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu (što je u tadašnjem židovskom mentalitetu jedna te ista stvar), onda njegova smrt ne može biti samo predmetom kršćanskih teoloških tumačenja.

Da li su doista Rimljani pogubili Isusa zahvaljujući židovskim spletkama, iako je navodno podržavao njihovu vlast, ili je Isus umro kao mučenik za Izrael jer je govorio protiv nepravde rimske vladavine i protiv izraelske svećeničke aristokracije, koja je s rimskim režimom surađivala? Ostaje nam samo da procijenimo mogućnosti. Ništa ne možemo dokazati.

Jedno je sigurno: Rimljani su ga raspeli na križ, što je bila kazna za političke prijestupe. Političko pitanje koje ta činjenica nameće ne može biti zanemareno, kao što je to bilo u prošlosti, ako se doista želimo suočiti s povijesnim Isusom, koji je živio i umro u Judeji pod vlašću Rima (”trpio pod Poncijem Pilatom”, kako kršćani svakodnevno ponavljaju izgovarajući svoj osnovni kredo).

Kršćani se ne bi trebali bojati razmotriti mogućnost da je Isus, kao povijesna osoba od krvi i mesa i domoljub svog potlačenog naroda, živo i pravedno reagirao na pitanja koja su tada bila prioritetna svakom rodoljubnom Židovu, te da je, u konačnici, njegova mučenička smrt imala i posebno značenje u kontekstu borbe za oslobođenje Izraela.

Jesu li doista Rimljani pogubili Isusa zahvaljujući židovskim spletkama, iako je navodno podržavao njihovu vlast, ili je Isus umro kao mučenik za Izrael jer je govorio protiv nepravde rimske vladavine i protiv izraelske svećeničke aristokracije, koja je s rimskim režimom surađivala? Ostaje nam samo da procijenimo mogućnosti. Ništa ne možemo dokazati

Preostaje mi jedino da ponovim riječi apostola Petra: treba znati opravdati/pojasniti svoju vjeru. Mislim da ovo vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir.

Uskrs i uskrsna poruka su središnje mjesto kršćanske vjere. Najveća Isusova pobjeda i prelazak iz tmine u svjetlost, iz smrti u novi život otvara jedinstvenu stranicu u povijesti čovječanstva gdje se Njegovo uskrsnuće pokazuje kao najsnažnije vrelo ufanja, ključni događaj povijesti i osmišljenje ljudskih sudbina.

Uz želju da uskrsno vrijeme donese radost obiteljskog i vjerničkog zajedništva želim vam da ovaj Uskrs bude blagdan nade i životnog ohrabrenja te ”ljubavi nehinjene, velikodušne i dobrostive”, koja neće ”nikada prestati” (prema apostolu Pavlu, 1. Kor 13, 4).

Što želim za Uskrs? Želim da uskrsne i jedna bolja Hrvatska, bez zatucanosti, bez premlaćivanja žena, bez laži i fanatizma i bez nepravdi.

Zoran Đinđić

Neophodno je strpljenje i naporan rad.

Zoran Đinđić, 2000.

Zoran Đinđić je bio filozof i političar. Da li su to dve ličnosti? Ako jesu, šta ih razdvaja? A ako, pak, nisu, šta ih povezuje?

Sam Đinđić je jednom rekao: “Kad sam političar, moram zaboraviti da sam filozof, moram prestati biti filozof”. Kakva je priroda ovoga “reza između filozofa i političara”: da li je filozof amputiran? Po Dunji Melčić, filozof je promenio “način mišljenja i ponašanja”, ali ne postoje “dva Đinđića”. U političaru su vidljivi tragovi “njegovoga dugogodišnjeg filozofskog iskustva”.

Pisao je o mnogim pojedinostima razvoja srpskog društva imajući uvek u vidu celinu. To su dobro uočili naročito mladi ljudi i kada njega više nije bilo tu su celinu počeli nazivati vizijom Zorana Đinđića

Slično Melčićevoj, misli i Novica Milić. Na osnovu Đinđićevog stava da su fundamenti utemeljenja – tog ključnog pitanja njegove prve filozofske knjige (doktorske disertacije, čiji je srpski prevod sa nemačkog jezika, na kome je pisana i branjena, objavljen pod naslovom Jesen dijalektike) – “nejednoznačni i nisu definitivni”, Milić je izveo zaključak da – “to implicira i mogućnost da se iz filozofije pređe u istoriju, iz teorije u praksu, odnosno iz refleksije u politiku.

Đinđićev prelaz ka pragmatičnoj politici kao pitanju istorije oblikovan je ovim reflektivnim višeznačnostima i – uprkos tome što se ovaj prelaz za njega tragično završio – smislom koji za nas nije konačan”.

Posle ubistva Zorana Đinđića (Bosanski Šamac, 1. kolovoza 1952. – Beograd, 12. ožujka 2003.), prvog postkomunističkog premijera u Srbiji, postojao je utisak da je političar istisnuo iz pamćenja filozofa: “Teorijska postignuća Zorana Đinđića stoje u sjeni njegove kratke, ali dramatične političke karijere”.

To, međutim, ne znači, čak i da je Zoran Đinđić kao filozof bio prisutniji ranije, da kao i politički pisac i mislilac nije, tek posle ubistva, ostao u nekoj senci. U najboljem slučaju, to je senka brzog i energičnog pragmatičara u politici.

Ne uočava se, ili se ignoriše, njegov intelektualni razvoj: jedna individualna evolucija, koju srpsko društvo nije pratilo a moralo je, ako računa na budućnost, i samo da prođe.

Srpsko društvo, uključujući i njegovu intelektualnu zajednicu, pokazalo je, najblaže rečeno, veliku neodređenost u odnosu prema pojavi Zorana Đinđića.

Na tragu neznatne individualističke, odnosno liberalne tradicije i predstavničke demokratije u Srbiji, on je, od samog početka, bio u sudaru sa dominantnom kolektivističkom tradicijom i njoj imanentnim populističkim načinom sticanja legitimiteta vlasti.

U binarnom shematizmu koji je na temelju dominantne tradicije uspostavljen u srpskom društvu: laž / istina; patrioti / izdajnici; naši / njihovi; prijatelj / neprijatelj – Zoran Đinđić je, i prećutno i javno, svrstavan na stranu čije su se različite oznake kondenzovale u pojmu neprijatelj. Samo na mestu prvog postkomunističkog premijera pratilo ga je, kao psihološka priprema za egzekuciju, sistematsko lično i političko diskreditovanje.

Ubistvo je ipak izazvalo šok. Međutim, ubrzo je došlo do reviktimizacije ubijenog premijera, a sudski proces optuženima za njegovo ubistvo pratila je ravnodušnost društva. Odjednom, započelo je ritualno obeležavanje godišnjice ubistva, koje, bez obzira na motive organizatora, ne doprinosi razumevanju suštine pojave Zorana Đinđića: žalimo što je ubijen ne pitajući se zašto se to dogodilo.

Srpsko društvo, uključujući i njegovu intelektualnu zajednicu, pokazalo je, najblaže rečeno, veliku neodređenost u odnosu prema pojavi Zorana Đinđića

Zoran Đinđić nije bio prvi u novijoj političkoj istoriji Srbije, koji je formulisao alternativu dominantnom kolektivizmu. Ali je temeljnije od drugih razumeo i opisao dramu srpskog naroda, balkanskih naroda uopšte, u epohalnim promenama na kraju prošlog milenijuma i veka.

Suštinu te drame video je u izboru između dve mogućnosti koje su pomenute promene nametnule malom siromašnom narodu, u kome je jedinstvo imalo prioritet u odnosu na slobodu, nezavisno od njegove volje. Jedna je mogućnost da na te promene, frustriran razvijenim okruženjem, Evropom, reaguje zatvaranjem, odbranom kolektivističkog identiteta, koja ga čini sve manje kompatibilnim sa okruženjem.

I druga, da se, razvijajući unutrašnju kompleksnost, što se doživljava kao rastakanje identiteta, tim promenama pridruži.

Zoran Đinđić nije uprošćavao: svaki od izbora je rizičan, ali je upoređivao njihove efekte, pre no što je postao odlučni zagovornik pridruživanja razvijenom okruženju – Evropi.

Njegov rad u politici i nije ništa drugo nego traženje odgovora na pitanje zašto tamo treba ići i kako odavde do tamo stići. Srpsko društvo je nesigurno u odnosu prema Zoranu Đinđiću jer, za razliku od njega koji je to individualno učinio, nije, još uvek, samo napravilo izbor između pomenute dve mogućnosti.

Zoran Đinđić je ubijen navršivši tek pedeset godina. Prvi rad objavio je u svojoj dvadeset četvrtoj godini (1976) a poslednji neposredno pred ubistvo (2003).

Za tih dvadeset sedam godina stvorio je opus impozantan i po obimu (240 bibliografskih jedinica) i po sadržaju (dve filozofske studije i jedna ustavno-pravna, filozofske i političke rasprave, članci i eseji, prikazi, prevodi).

Neprestano pisanje Zorana Đinđića, i dok je bio premijer, jedinstveno je u novijoj političkoj istoriji Srbije. Ono je njegovo vlastito “društveno učenje” i “uvežbavanje” naučenog. Ali i važan rad na stvaranju moderne političke kulture i jedne politike odgovornosti. Uz to, ima i prosvetiteljsku funkciju, gotovo misionarsku.

Svestan da je pokušaj izbora između otvorenog i zatvorenog društva, između individualizma i kolektivizma, s obzirom na ukorenjenost i dominaciju ovog drugog, “istorijski eksperiment” neizvesnog ishoda, Zoran Đinđić je, ne zaklanjajući se ni iza stranke, ni iza vlade, tumačio, uticao i pridobijao građane. Sve sa ciljem: da njih, bez kojih promena kolektivnog načina ponašanja nije moguća, u te promene uključi.

Ubistvo je ipak izazvalo šok. Međutim, ubrzo je došlo do reviktimizacije ubijenog premijera, a sudski proces optuženima za njegovo ubistvo pratila je ravnodušnost društva. Odjednom, započelo je ritualno obeležavanje godišnjice ubistva, koje, bez obzira na motive organizatora, ne doprinosi razumevanju suštine pojave Zorana Đinđića: žalimo što je ubijen ne pitajući se zašto se to dogodilo

Pisao je o mnogim pojedinostima razvoja srpskog društva imajući uvek u vidu celinu. To su dobro uočili naročito mladi ljudi i kada njega više nije bilo tu su celinu počeli nazivati vizijom Zorana Đinđića.

Osim naučnih rasprava, članaka i eseja u filozofskim i sociološkim časopisima, u dnevnim i nedeljnim novinama, Zoran Đinđić je davao intervjue i izjave, i učestvovao u brojnim diskusijama. Zato je njegovo pisano delo, i to u svojoj celini, najdublji trag koji je on ostavio i najpouzdaniji izvor o njemu. Ujedno i brana “živom pesku interpretacija” njegove pojave i površnim istorijskim analogijama.

Zoran Đinđić nije nikakav incident u novijoj srpskoj istoriji, ali je najmarkantnija intelektualna pojava na tragu njenog moderniteta.

On je najpotpunije razvio alternativu dominantnom načinu konstituisanja zajedničkog identiteta: umesto nametnutog jedinstva, sloboda konstituisanja zajedničkog identiteta kroz otvorene kanale komunikacije na svim nivoima.

Instinkt protivnika koga nije moguće ni personalizovati ni locirati zbog toga što je njime prožeto kolektivno ponašanje, bio je dovoljno snažan da to oseti i spreči.

Filozof i političar su jedna ličnost. Ali, kakva ličnost?

(Nastavlja se).

(Prenosimo iz beogradskog tjednika Novi magazin).

Ivica Grčar

Danas malo tko zna da su na Zrinjevcu (tadašnjem korzu) u Zagrebu odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata održane demonstracije protiv toga da i žene mogu odijevati hlače kao dotad neprikosnoveni simbol ”muškog identiteta”.

Na djedove priče o agramerskim prosvjedima protiv toga da i žene mogu odjenuti hlače podsjetile su me prošlotjedne demonstracije (ako sam dobro razumio) ”protiv uvođenja rodne ideologije na mala vrata ratifikacijom Istambulske konvencije protiv nasilja nad ženama”.

Potpuno je nebitno i nevažno to što skupina hrvatskih građana, pripadnika najveće vjerske zajednice, ne prihvaća rodnu ideologiju, kao što je zaboravljeno da ni skupina Agramera nije prihvaćala da i žene smiju odjenuti hlače.

Blokirani građani, bolesnici koji više nisu svi jednaki pred liječnicima, umirovljenici bez povlaštenih mirovina, studenti na sve lošijim sveučilištima i ostali hrvatski građani demonstriraju zbog rodne ideologije, a ne zbog sve lošijih (osobito ekonomskih) uvjeta života

Ono što je glupost prošlotjednih demonstracija protiv rodne ideologije, jednako kao što je bila glupost i kod zaboravljenih demonstracija protiv ženskih hlača, da skupina građana misli da može uskraćivati prava neistomišljenicima.

To je patologija bolesnog hrvatskog društva.

U Hrvatskoj se znatan dio građana ima potrebu javno svrstavati, iskazivati neku vrstu lojalnosti o pripadnosti istomišljeničkoj skupini ili, kako bi rekli sociolozi, ”iskazivati lojalnost svojem društvenom čoporu i nepomirljivo neprijateljstvo prema čoporima neistomišljenika”.

Pritom se vladajuća nekompetentnost pokušava skrivati dosta agresivnom potrebom za uskraćivanjem i osnovnih ljudskih prava svima koji misle drugačije.

Zaprepašćuje tako masovni bijeg od osobnih i društvenih sloboda. Prevladava isključivost i nepomirljivost: logika ”donošenja zakona” kojima će se zabranjivati sve što nije u skladu s vlastitim stavovima (primjerice, zalaganje za zakonsku zabranu abortusa).

Hoće li nakon zabrane abortusa odredi specijalne policije noću (slično kao i kod tzv. tajnih deložacija) progoniti i lišavati slobode liječnike i žene pod sumnjom na počinjenje kaznenog djela abortusa?

Kao dijete sam zapamtio tragični događaj u mojem tadašnjem susjedstvu uzrokovan zakonski zabranjenim pobačajem u neprikladnim ilegalnim uvjetima (mladi me gledaju začuđeno kada im danas kažem da je u ranijem razdoblju bivšeg pravnog i političkog poretka abortus bio zakonom zabranjen).

Evo, javno priznajem da osobno o rodnoj ideologiji, ma što to bilo, nemam svoje mišljenje. Trebalo bi o rodnoj ideologiji dosta toga pročitati, analizirati da bi se moglo kompetentno o tome raspravljati.

Unatoč uzaludnim osporavanjima u Hrvatskoj su i evolucija i kreacionizam činjenice, jednostavno postoje bez obzira na to što o tome neki ovdje misle

A trenutno sam zauzet pregledavanjem i analiziranjem po mojem mišljenu od rodne ideologije prioritetnijih dokumenta o projektu Črnec polje, (primjerice, analiziram učinke Uredbe o zaduživanju Hrvatskog fonda za privatizaciju o potraživanju Zagrebačke banke d. d. prema Republici Hrvatskoj po osnovi tečajnih razlika iz Ugovora o kreditu za projekt Črnec polje i agroindustrijski kompleks, sklopljenog između Zagrebačke banke d.d. i Međunarodne banke za obnovu i razvoj još davne 1979. godine).

Sustav navodnjavanja u Črnec polju je razgrađen i praktično uništen nakon eliminacije sustava kolektivnog (državnog?) vlasništva i brojnih uknjižbi privatnog vlasništva (nitko od starih – novih privatnih vlasnika nije želio kanale za navodnjavanje na svojim privatnim parcelama).

Je li zbilja analiza financijskih posljedica privatizacijske gluposti s agroindustrijskim projektom Črnec polje manje korisna od borbe za razobličavanje ”uvođenja rodne ideologije na mala vrata ratifikacijom Istambulske konvencije protiv nasilja nad ženama”?

Eto, ja mislim da se demonstracijama protiv rodne ideologije neukoj javnosti skreće pozornost s tema zašto u državnom proračunu nema dovoljno novca za javnu zdravstvenu zaštitu, mirovinski sustav s izuzetkom tzv. povlaštenih mirovina, obrazovanje, znanost, kulturu, itd.

Jednostavno, blokirani građani, bolesnici koji više nisu svi jednaki pred liječnicima, umirovljenici bez povlaštenih mirovina, studenti na sve lošijim sveučilištima i ostali hrvatski građani demonstriraju zbog rodne ideologije, a ne zbog sve lošijih (osobito ekonomskih) uvjeta života.

Moram opet ponoviti: sredinom prošlog stoljeća je Bertrand Russell rekao: ”Demokratski izbori su stupica za glupane”.

Je li zbilja analiza financijskih posljedica privatizacijske gluposti s agroindustrijskim projektom Črnec polje manje korisna od borbe za razobličavanje ”uvođenja rodne ideologije na mala vrata ratifikacijom Istambulske konvencije protiv nasilja nad ženama”?

Rodna ideologija jest činjenica, ma što o njoj misle u najvećoj vjerskoj zajednici u Hrvatskoj u HDZ-u, SDP-u ili u Saboru Republike Hrvatske.

Zanemariv će biti utjecaj stava najbrojnije vjerske zajednice u Hrvatskoj, HDZ-a, SDP-a ili Sabora Republike Hrvatske na činjenicu da postoji rodna ideologija.

Svejedno je hoće li djeca u vrtićima i đaci i studenti u školama i na fakultetima u okviru hrvatskih nastavnih programa dobivati informacije o svrstavanjima ljudi prema rodnoj pripadnosti, jer kad mlade to bude zanimalo, potražit će potrebne informacije koje su im u školovanju uskraćene u leksikonima ili posredstvom interneta.

Besmisleno je to uskraćivanje informacija, osobito su štetne zabrane.

I čemu onda demonstracije ”protiv uvođenja rodne ideologije na mala vrata ratifikacijom Istambulske konvencije protiv nasilja nad ženama”!?

Slično je i s ostalim temama na osnovi ”crno – bijelih” podjela u hrvatskom društvu, primjerice temama o evolucionizmu ili kreacionizmu, kurikularnoj reformi, itd.

Činjenica je da je teorija o evoluciji znanstveno dokazana i dokaziva, a kreacionizam nije.

Unatoč uzaludnim osporavanjima i evolucija i kreacionizam su u Hrvatskoj činjenice, jednostavno postoje bez obzira na to što o tome neki ovdje misle.

Svejedno je hoće li djeca u vrtićima i đaci i studenti u školama i na fakultetima u okviru hrvatskih nastavnih programa dobivati informacije o svrstavanjima ljudi prema rodnoj pripadnosti, jer kad to mlade bude zanimalo, potražit će potrebne informacije (koje su im u školovanju uskraćene) u leksikonima ili posredstvom interneta

Pa onda beskonačne raspre i sukobi zbog kurikularne reforme.

Osobno živim u nekoj od reformi sustava obrazovanja otkad znam za sebe.

Pamtim kako sam na početku šestog razreda osmogodišnje škole izbezumljeno gledao nastavnicu iz hrvatskoga nakon što nam je rekla da pravopis koji smo učili cijelu prethodnu godinu više ne vrijedi i da ćemo i ove godine u šestom razredu ponovo učiti novi (tzv. novosadski) pravopis.

Iskreno, ne pamtim više ni jedno od ta dva skupa pravopisnih pravila, a što sam stariji, čini mi se da sam sve češće ”pravopisni recidivist” i omakne mi se nedosljedno primjena nekog od u međuvremenu ”ukinutog” pravopisnog pravila (na sreću, tekstove lektorira kolegica Vesna Arsovski).

Nema druge, protiv onih koji bi drugima uskraćivali (i osnovna ljudska) prava treba se boriti.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.

Sutkinji Jeleni Rajić iz Općinskog suda u Velikoj Gorici pokraj Zagreba tresle su se ruke dok je jučer čitala presudu kojom se odbija tužba Jerine Malešević protiv Republike Hrvatske (zbog toga što su je prevarili u zagrebačkoj gruntovnici).

Nervozu sutkinje Jelene Rajić izazvala je činjenica da je presudom koju je čitala uvodila neuobičajenu ”sudsku praksu” – ignoriranje odluke višeg suda prepisivanjem (copy paste) prethodne ranije ukinute iste presude.

Dodatno je sutkinju oneraspoložilo i to što su nazočni u sudnici morali ustati i na taj način formalno iskazati ”poštovanje suda”, a stvarno su čitanje teksta copy paste presude svi slušali (na nogama) s neskrivenim podsmijehom.

Podsjetimo, ovaj sudski postupak pamti se po tome što je 70-tak odvjetnika u znak solidarnosti prihvatilo besplatno zastupati Jerinu Malešević protiv Republike Hrvatske, a kao novinar osobito cijenim odluku Maleševićeve da bude brisana iz Imenika odvjetnika na vlastiti zahtjev jer više ”ne može davati vjeru svojim klijentima da može profesionalno uspješno rješavati njihove pravne stvari”.

Sutkinja Jelena Rajić je na jučerašnjem ročištu počela čitati svoju copy paste presudu: ”Tijekom postupka nije utvrđeno da bi došlo do nezakonitog niti nepravilnog rada suca zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu, niti suca Županijskog suda u Zagrebu, niti je utvrđeno da bi rad zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu bio nepravilan i nezakonit”, itd.

Ha, ha, ha!

Zbilja nitko ne bi ni pomislio da bi uopće moglo ”doći do nezakonitog ili nepravilnog rada suca zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu”.

Podsjetimo, ovaj sudski postupak pamti se po tome što je 70-tak odvjetnika u znak solidarnosti prihvatilo besplatno zastupati Jerinu Malešević protiv Republike Hrvatske, a kao novinar osobito cijenim odluku Maleševićeve da bude brisana iz Imenika odvjetnika na vlastiti zahtjev jer više ”ne može davati vjeru svojim klijentima da može profesionalno uspješno rješavati njihove pravne stvari”

Kaj god.

Drugostupanjski sud je u ovom predmetu dao nalog prvostupanjskom da pribavi tri zemljišnoknjižna spisa iz Općinskog suda u Zagrebu i da, kako piše u ukidnom rješenju Županijskog suda: ”u presudi ocijeni te tako izvedene dokaze”.

Osim formalnog ”da se izvrši uvid” (unatoč traženju punomoćnika da se stvarno pročitaju ta tri spisa) ocjene tih dokaza u copy paste presudi nema.

Copy paste presuda se od izvorne ukinute razlikuje po većem fontu slova, razlika je u spajanju paragrafa – sadržajno  istih od riječi do riječi.

Razlika je i u neminovnom utvrđenju o povišenju tužbenog zahtjeva za naknadu štete u zadnje tri godine.

Promjene su u redoslijedu, primjerice, dvije kratke rečenice (na str. 13 trećeg i četvrtog odlomka).

Promjene su i na zadnjoj, 22. stranici copy paste presude, treći pasus – dodano je obrazloženje zašto nije izveden samo jedan od niza predloženih dokaza u kojima se točno navodilo pitanja svjedokinji Orečić.

Sutkinja Jelena Rajić se ne osvrće na ta pitanja. A odgovora na ta pitanja nema ni u već provedenom ranijem saslušanju svjedokinje. Sutkinja navodi da je odbila saslušanje Orečić: ”jer je već iscrpno saslušana na ročištu za glavnu raspravu dana 23. rujna 2009. godine”. Ništa u copy paste presudi ne piše što je to svjedokinja ranije izjavila i u vezi čega!

Izuzev copy paste napora sutkinja Jelena Rajić nije uložila ni najmanji intelektualni napor u pisanju ove ”presude”.

Tek za završetak priče o ovoj copy paste presudi sutkinje Jelene Rajić treba reći da je ”dosuđeno” povećanje troška koji Jerina Malešević mora platiti tuženoj Republici Hrvatskoj sa 75.840 na 90.060 kuna ”za tri ročišta od kojih su dva bila odgođena, a ni na trećem se ništa nije raspravljalo”.

Unatoč takvom ”obračunavanju” troškova Republika Hrvatska je bankrotirala. Ne samo moralno.

Kolinda Grabar-Kitarović, tada još predsjednička kandidatkinja HDZ-a, 25. studenog 2014. godine na Facebooku je u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama napisala sljedeće: 

“Kada postanem predsjednica Republike Hrvatske žestoko ću se boriti za jednakost spolova. Pozivam i na ubrzanje procesa ratifikacije Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, odnosno – istanbulske konvencije. Pitam se zašto Hrvatska još nije među tim državama koje su ratificirale konvenciju, zašto žrtve rodno uvjetovanog nasilja nisu zaštićene prema standardima ove konvencije i još jednom pozivam sve da se doista uhvatimo ukoštac s tim problemom.”

Istog dana, 25. studenog 2014., na službenim stranicama Hrvatske demokratske zajednice objavljeno je priopćenje koje pokazuje koliko je istup buduće predsjednice bio u potpunosti usuglašen sa službenim stajalištem HZD-a. Tamo je, između ostalog, pisalo:

“Većina europskih država već je ratificirala, punim nazivom, Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji. A pitamo zašto to Hrvatska (još) nije učinila!? Pozivamo ministricu Milanku Opačić da što prije pripremi Konvenciju za ratifikaciju u Saboru! – jednodušna je to poruka članice Predsjedništva HDZ-a Josipe Rimac, predsjednice Povjerenstva za ravnopravnost spolova Gradske skupštine Grada Zagreba Margarete Mađerić i međunarodnog tajnika HDZ-a Mire Kovača s današnje presice koja je u Središnjici održana u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.”

Svaka tema može postati sudbonosna ako dovoljno dugo izmišljate neprijatelje (…) Treba samo dovoljno dugo i dovoljno glasno širiti strah, proglasiti neposrednu opasnost za sam duhovni i fizički opstanak naroda i pokazati prstom na neprijatelje koji su se protiv nas urotili

Dakle, Andrej Plenković i HDZ ovih su dana potpuno neopravdano optuživani za nedosljednost. Naprotiv.

Upućivanjem Konvencije u Sabor na ratifikaciju, Vlada RH pod vodstvom premijera Andreja Plenkovića provodi ono za što se HDZ gorljivo zalagao još dok je bio u opoziciji.

Što se vlasti i opozicije tiče, SDP-u bi bilo bolje da o ovoj temi nije rekao ni riječ. U ovom slučaju pošteno bi bilo da sjede, šute i glasaju.

Mene danas više zanima nedosljednost žestokih Plenkovićevih kritičara s desnice u samom HDZ-u i oko njega. U vrijeme kada su se predsjednička kandidatkinja i vrh HDZ-a zdušno zalagali za ratifikaciju Istanbulske konvencije, predsjednik stranke bio je Tomislav Karamarko, koji je ovih dana na Facebooku objavio objavu pod naslovom koji velikim slovima viče: “ISTANBULSKA KAP KOJA BI MOGLA PRELITI ČAŠU”.

Karamarko u objavi definira “linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati”. Za njega su to “činjenica o identitetu i opstojnosti hrvatskog naroda na kršćanskim korijenima” i “naš, obrambeni, Domovinski rat koji je iznjedrio slobodnu, demokratsku, parlamentarnu Hrvatsku”.

A potom diže uzbunu i poziva na obranu tih crta:

“Danas smo svjedoci brutalnih napada na ta dva počela svih počela hrvatskog suvereniteta. Istanbulska konvencija duboko poništava kršćanske korijene hrvatskog bitka, a Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima oduzima nam pravo i spremnost braniti svoj dom, svoju vjeru, naciju i državu. Ima li bilo koja politička nomenklatura moralno pravo poništiti ta dva stožerna kamena identiteta i opstojnosti Hrvatske i hrvatskog naroda? Imaju li na to pravo oni koji se diče demokršćanstvom i koji se pozivaju na predsjednika Tuđmana i Domovinski rat, a zapravo zbog svojih politikantskih probitaka dopuštaju urušavanje temelja hrvatske opstojnosti?”

Upućivanjem Konvencije u Sabor na ratifikaciju, Vlada RH pod vodstvom premijera Andreja Plenkovića provodi ono za što se HDZ gorljivo zalagao još dok je bio u opoziciji. Što se vlasti i opozicije tiče, SDP-u bi bilo bolje da o ovoj temi nije rekao ni riječ. U ovom slučaju pošteno bi bilo da sjede, šute i glasaju

I tako dalje.

Usput, vrlo je simptomatično je Karamarkovo povezivanje ratificiranja Istanbulske konvencije s mišljenjem Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima koje nam, vrijedi doista ponoviti tu misaonu i literarnu bravuru, “oduzima pravo i spremnost braniti svoju dom, svoju vjeru, naciju i državu”.

Kako to nama Hrvatima netko može oduzeti “spremnost braniti svoj dom…”? Tako što nam preporuči da ne izvikujemo ustaški pozdrav?

Sve je to u funkciji povezivanja Istanbulske konvencije s mračnim jugoudbaškokomunističkim snagama koje, pod krinkom tobožnje borbe protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, zapravo rade o glavi hrvatskoj državi koju nikad nisu željeli i naciji koju tijekom pola stoljeća svoje vladavine nisu uspjeli zatrti, pa to sada pokušavaju drugim, podmuklijim i perfidnijim sredstvima.

Sve su to samo dokazi kako se bilo koja tema u vrlo kratkom vremenu lako može čitavoj javnosti nametnuti kao sudbonosna.

Treba samo dovoljno dugo i dovoljno glasno širiti strah, proglasiti neposrednu opasnost za sam duhovni i fizički opstanak naroda i pokazati prstom na neprijatelje koji su se protiv nas urotili.

Evo i primjera kako u podizanju te uzbune djeluje i Katolička Crkva među Hrvatima, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini.

U Mostaru je 21. i 21. ožujka održano redovito zasjedanje Biskupske konferencije BiH na kojem su biskupi, kako prenose mediji, “izrazili žaljenje što je Istanbulska konvencija usvojena u BiH bez šire rasprave u kojoj bi bile uključene crkve i vjerske zajednice”.

Karamarko u objavi definira “linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati”. Za njega su to “činjenica o identitetu i opstojnosti hrvatskog naroda na kršćanskim korijenima” i “naš, obrambeni, Domovinski rat koji je iznjedrio slobodnu, demokratsku, parlamentarnu Hrvatsku”

Također su poručili kako “daju potporu braći u biskupstvu u Republici Hrvatskoj i svim ljudima koji se zalažu za istinsko vrednovanje života, obitelji i bračnog zajedništva muškarca i žene na temelju naravnog zakona i Božje objave”.

Istodobno se u Bosni i Hercegovini organiziraju autobusi za katolike i Hrvate koji će doći u Zagreb izraziti zabrinutost i bijes zbog ratifikacije Istanbulske konvencije.

Za njihovu je vjerodostojnost malo nezgodna ova činjenica: Bosna i Hercegovina Istanbulsku konvenciju je ratificirala još u studenom 2013. godine. Kada su to shvatili da je Istanbulska konvencija za budućnost Hrvata i čitave kršćanske civilizacije opasnija nego osmanlijska sablja prije nekoliko stoljeća?

Što se paranoje o rodnoj ideologiji tiče, svakom kršćaninu predlažem jednostavno pitanje: je li vašem Isusu važnije ono što je u ljudskom srcu, ili ono što mu je u gaćama?

Ako ste već sada zabrinuti za svoj spolno-rodni identitet, slobodno opipajte što vam je među nogama, ali znajte da kršćanski duh obitava i negdje drugdje, ali sigurno ne u politikantskim ideološkim manipulacijama.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Slavica Lukić
Foto: HND

“Odlazi iz HDZ-a!”,”Izdaja, izdaja!” tek su neki od uzvika sa subotnjeg ultrakonzervativnog prosvjeda protiv Istanbulske konvencije adresirani izravno na aktualnog predsjednika HDZ-a i Vlade premijera Andreja Plenkovića. Od početka katolički kler u Hrvatskoj, stvarni inspirator subotnjeg prosvjeda, Plenkovića smatra uljezom u HDZ-u.

Rušili bi njega desni biskupi još onomad kad je onako hladnokrvno iz vladajuće koalicije najurio Most, ali su se suzdržali jer bi time izravno razotkrili ono što uporno žele ostaviti u ormaru – da je Most upravo njihov politički projekt.

Međutim, Istanbulska konvencija sačinjena od 12 poglavlja, koje je malo tko pročitao, prilika je koju kler nije htio propustiti. Dokument čije usvajanje u Austriji ili Njemačkoj nije izazvalo spomena vrijedne rasprave, u Hrvatskoj je pretvoren u bauk.

Plenkovićev paradoks.

Rušili bi njega desni biskupi još onomad kad je onako hladnokrvno iz vladajuće koalicije najurio Most, ali su se suzdržali jer bi time izravno razotkrili ono što uporno žele ostaviti u ormaru – da je Most upravo njihov politički projekt

Od dolaska na čelo HDZ-a Plenković je činio niz ustupaka kako bi se spasio od bijesa ultrakonzervativnog i nacionalističkog klera. Hrastovca Hrvoja Zekanovića postavio je na dobitno mjestu na HDZ-ovoj izbornoj listi u IX. izbornoj jedinici.

Tim je potezom Plenković minornom Hrastu, čiji je Zekanović osvojio samo manje od 2 posto preferencijalnih glasova, osigurao parlamentarni status i poziciju igrača na nacionalnoj političkoj sceni.

Obiteljaša Ladislava Ilčića koji je prošlog proljeća u utrci za varaždinskoga gradonačelnika u svom rodnom gradu osvojio samo 571 glas (2,90 posto) velikodušno je počastio funkcijom savjetnika ministrice kulture.

Propustio je naložiti skidanje HOS-ovih ploča s ustaškim pozdravom iz javnog prostora. Dopustio je da Kaptol nastavi kadrovski i programski gospodariti HRT-om. Čestitao je imendan kardinalu Bozaniću

Vrlo je skrupulozno aktualni premijer zaštitio i ranije osvojene pozicije ultrakonzervativaca u Ministarstvu znanosti i obrazovanja.

Propustio je naložiti skidanje HOS-ovih ploča s ustaškim pozdravom iz javnog prostora. Dopustio je da Kaptol nastavi kadrovski i programski gospodariti HRT-om. Čestitao je imendan kardinalu Bozaniću…

I sve to uzalud.

Sve se čini da ultrakonzervativna crkvena desnica voli čvrste vođe na čelu HDZ-a, a popustljivost vidi kao slabost.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Ana i Otto Raffai

Johann Baptist Metz, katolički teolog, učenik Rahnera i jedan od tri njemačka teologa čije ime se veže uz pojam nove političke teologije, pisao je o vjeri kao o opasnom sjećanju na Isusa iz Nazareta.

Da je za Isusa bilo opasno, znamo i svake godine u Velikom tjednu u liturgijskom ritualu sjećanja obnavljamo ključne momente njegovog puta do raspinjanja: od posljednje večere na Veliki četvrtak do hapšenja, puta križa, suđenja koje će završiti na kraju razapinjanjem na križ uz dosta cinične poruge kakvom se obično iživljava nad onima koji su izgubili toliko društvene moći da postaju lak plijen ljudskog kukavičluka.

No da bismo razumjeli što je to razljutilo stvarne naručitelje kazne za Isusa, a to su bili farizeji i pismoznanci, odnosno religijski poglavari njegove vjerske zajednice, treba nam se malo vratiti u ono što je Isus javno radio.

Družio se sa ženama, dapače u njegovoj sljedbi su žene igrale ključnu ulogu svjedokinja, što smo tek u prošlom stoljeću sustavno razotkrili zahvaljujući feminističkog teologiji, dakle donedavno je bilo nevidljivo ili neprihvatljivo

Liječio je slijepe, što je pohvalno. Ali u subotu, što je vjerskim zakonom zabranjeno. Družio se s gubavcima, što nama danas djeluje kao samo po sebi razumljivo, budući da imamo iskustvo katoličkih karitativnih uspjeha. Ali gubavci nisu bili samo karitativna tema, nego grupa koju je društvena struktura zbog vlastitog opstanka isključila, te je Isusovim suvremenicima bilo normalno da su isključeni, a poglavarima vjerske zajednice neprihvatljivo da promijene svoje zakone.

Propovijedao je dobrovoljno siromaštvo, jasno rekao da će onaj koji pođe za njim ostaviti materijalna dobra, što je jednog od njegovih slušatelja poprilično deprimiralo.

Ovaj moment, odnos prema vlasništvu, ni nama danas još nije prihvatljiv.

Družio se sa ženama, dapače u njegovoj sljedbi su žene igrale ključnu ulogu svjedokinja, što smo tek u prošlom stoljeću sustavno razotkrili zahvaljujući feminističkog teologiji, dakle donedavno je bilo nevidljivo ili neprihvatljivo.

Razgovarao je sa ženom Samarijankom ili predstavio kao uzor milosrđa jednog Samarijanca, što nama ne diže tlak jer ne čujemo da je ime tog plemena u pravovjernim Judejcima izazivalo sličnu averziju koju danas u prosječnog Hrvata izaziva spominjanje Srba.

Kada ovako nabrajamo, mogli bismo doći do zaključka da su židovski poglavari imali razloga presuditi mu vjerujući da je bolje da strada jedan nego cijeli narod (danas bismo rekli: nacija je na prvom mjestu).

Međutim, mi vjerujemo da je upravo to što je radio bilo baš točno i ispravno, vjerujemo da se u njegovom životu i djelovanju pokazalo što je Bogu milo, tko je Bog sam.

To nam znači da prepoznajemo u Isusovom primjeru upute Božje, poruku kako se treba ponašati, tj. ono što suvremenica Metza Dorothee Sölle piše: nasljedovanje Isusa potiče nas da radikalno poštujemo dostojanstvo svakog čovjeka. A poštovanje dostojanstva, nastavlja ona, nikako nije samo po sebi razumljivo, ne uzima se kao normalno.

U svakom slučaju, za dostojanstvo svakog čovjeka se treba založiti, boriti, pa i do vrlo kršćanskog nenasilnog otpora – prigovora savjesti.

Da je za Isusa bilo opasno, znamo i svake godine u Velikom tjednu u liturgijskom ritualu sjećanja obnavljamo ključne momente njegovog puta do raspinjanja: od posljednje večere na Veliki četvrtak do hapšenja, puta križa, suđenja koje će završiti na kraju razapinjanjem na križ uz dosta cinične poruge kakvom se obično iživljava nad onima koji su izgubili toliko društvene moći da postaju lak plijen ljudskog kukavičluka

Liječiti u subotu za nas danas znači da je u hijerarhiji vrijednosti čovjek na prvom mjestu, važniji od religijskih propisa. Boriti se znači zalagati se upravo tamo za čovjeka gdje je čovjek po društvenoj selekciji odbačen kao bezvrijedan jer je bez statusa i bez kapitala, siromašan/a, jer je nekorisnog rodnog, etničkog, klasnog identiteta, jer je u konstelacijama moći i privilegija bezvrijedan/a, nevidljiv/a.

Crkva odozdo, kakvu bismo po Isusovom uzoru proročki gradili, upravo je Crkva koja sklapa saveze sa siromašnima. Isus je u siromašnima i odbačenima prepoznao kapital društvene promjene.

U dobroj starozavjetnoj tradiciji sjećamo se Isusove muke; čitajući svake godine cijeli scenarij njegove muke kao da ga u tom času uprisutnjujemo da bismo ga utjelovili u svojim životima, da bismo ga upisali u svoj um i svoje tijelo. Nasljedovanje je tako konkretno ponašanje koje onda u svojim životima izražavamo prakticirajući rezultate svog opasnog sjećanja.

Opasno može biti zato što ne ustuknemo kada se poput Isusa suprotstavljamo državnim i religijskim autoritetima, kada iz prigovora savjesti ne slijedimo zapovijed subote nego nužnost glasa savjesti.

Da ne bude zabune, prigovor savjesti nije izraz omalovažavanja zapovijedi, nego izraz svjesnosti o prioritetima: najprije čovjek, a onda i zapovijed autoriteta, najprije savjest, a onda poslušnost.

Zato jer u savjesti prebiva Bog, ono svjetlo Božje koje nikada ne gasne u dubini duše, kako su izvrsno izrazili kvekeri. A u religijskoj zapovjedi svaki put imamo sinergiju i Božjeg i ljudskog, pri čemu u sukobu s autoritetom nemali broj puta prepreku čini upravo ono suviše ljudsko.

Opasno može biti zato što se više ne možemo opustiti i delegirati svoju odgovornost višim instancama. Konačno, opasno je zato što sjećanje na Isusov put dovodi u pitanje strukture moći koje bi rado da im se klanjamo kao da su bogovi i kada prepoznajemo u njima ljudskost grijeha struktura.

Ovih dana samo se tako borili na temu Konvencije koja će, ako Bog da, biti ratificirana i postati instrument borbe protiv nasilja nad ženama.

Nasilje u obitelji i nad ženama je tako užasno veliko i tako neshvatljivo ružno da se nije lako suočiti s njime i osjetiti vlastitu nemoć.

Liječiti u subotu za nas danas znači da je u hijerarhiji vrijednosti čovjek na prvom mjestu, važniji od religijskih propisa. Boriti se znači zalagati se upravo tamo za čovjeka gdje je čovjek po društvenoj selekciji odbačen kao bezvrijedan jer je bez statusa i bez kapitala, siromašan/a, jer je nekorisnog rodnog, etničkog, klasnog identiteta, jer je u konstelacijama moći i privilegija bezvrijedan/a, nevidljiv/a

Slično kao što nije bilo lako ni Isusu prihvatiti čašu muke, niti njegovim učenicima i učenicama pratiti ga na putu golgote.

U raspravi povodom ratifikacije Konvencije više puta smo čuli kao razlog protiv prihvaćanja tog dokumenta da se i onako time neće ništa postići.

Zanimljivo kako se u društvu, koje ima tako veliku većinu katolika, dosta glasno čula malodušnost kada je riječ o tome ima li izgleda zakonska borba protiv nasilja.

Zašto mislimo da se baš ništa neće riješiti ovim ili nekim drugim korakom, danas je to zakon, sutra je to uspostava skloništa za žrtve nasilja, preksutra javno prokazivanje nasilja.

Možda će nas u procesu borbe i ocrniti da smo feminističke babe koje zgrću pare na tuđoj muci. Svaki put je dio borbe i muka, muka sa sobom i svojim strahovima, kao i muka s okolinom, društvom i njegovim nerazumijevanjem.

Ali zar smo zaboravili opasno sjećanje na muku koja po nama ne završava u ništavilu nego u svjetlu uskrsnuća.