Protivnici Istambulske konvencije ignorantski ponosno govore da priznaju samo konvenciju koja je diktirana od Boga. Tvrde da je to kraj podjele ljudi po spolu. Tvrde da se želi ubiti Isusa. Mora da su propustili neku lekciju vjeronauka. Isusa su razapeli prije dva milenija i sada ne trpi muke niti ga se može dvaput ubiti.

Govore da će se ljudi izjašnjavati kao roditelj 1 i roditelj 2. Odakle im ta ideja? Kažu iz Kanade, a kanadski Hrvati traže da Sabor ne ratificira Istambulsku konvenciju. Što ne traže od svog parlamenta? Jednostavno, Kanada nije stranka (konvencija Vijeća Europe).

Kažu da ćemo imati desetke rodova kao da se radi o statističkoj jedinici. A što da i imamo? I ja mislim da bi to bilo nepraktično, ali kakve to veze ima s Konvencijom? U muški zahod Pravnog fakulteta, prvi kat desno, ulaze i djevojke. Njihov je zahod na drugom katu, tamo je gužva jer je broj studentica daleko veći od broja studenata. Malo se osjećam neugodno, nisam navikao piškiti u tim uvjetima, ali kakve to veze ima s Konvencijom? Zar je pitanje gužva u zahodu, a ne broj mladića na studiju (tri četvrtine su djevojke!).

U muški zahod Pravnog fakulteta, prvi kat desno, ulaze i djevojke. Njihov je zahod na drugom katu, tamo je gužva jer je broj studentica daleko veći od broja studenata. Malo se osjećam neugodno, nisam navikao piškiti u tim uvjetima, ali kakve to veze ima s Konvencijom? Zar je pitanje gužva u zahodu, a ne broj mladića na studiju (tri četvrtine su djevojke!). Svatko ima pravo reći glupost, ali nema pravo tvrditi da je to znanost

Svatko ima pravo reći glupost, ali nema pravo tvrditi da je to znanost.

Danas Hrvatska biskupska konferencija kaže ”da se u društvo unosi štetna i neznanstvena ideologija”. Kako malo znaju. Ne želim se podrugivati, ali to je tako pogrešno i dokaz je običnog neznanja.

Misle da je Biblija znanost i prihvaćaju ginekologiju i slike spolnih obilježja kao znanost i prirodu, ali ne znaju, ili ne žele znati, da se kod normi i vrijednosti ne radi o anatomiji i funkciji tijela, već o društvenom odnosu.

Nedavno su 42 psihologa, krajnje ozbiljno i bez podrugljivosti, javno izjavila: ”Istambulska konvencija rod definira u skladu sa znanošću psihologije”. Teško će u respektabilnoj akademskoj zajednici naći drukčiji stav (osim jednog odbora HAZU).

U zadnje vrijeme, ali duže od dva desetljeća, u znanosti su se uobičajila dva izraza koji označavaju razlike muškaraca i žena. Pod utjecajem anglosaksonske literature razlikuju se spol (sex) i rod (gender).

Izraz spol označava biološke, somatske razlike između muškaraca i žena. Izraz rod označava proces u kojem se biološkim razlikama muškaraca i žena pripisuju društvena i kulturna obilježja te ih se svrstava u određene skupine.

U većini društava i slučajeva spol i rod se podudaraju, ali u nekim kulturama rodne razlike se naglašavaju do krajnosti. Na primjer, u Afganistanu ženama nije bila dopuštena nikakva javna aktivnost. Dakle, spol (sex) je izraz koji označava biološko, a rod (gender) društveno određenje razlike spolova.

Izraz rod upućuje i na subjektivnu identifikaciju sa spolom, jer u pojedinim slučajevima (transvestiti, transeksualnost) biološko određenje i subjektivni doživljaj nisu isti.

Isto tako taj izraz naglašava spolne stereotipe i predrasude vezane za očekivanja prema rodnoj klasifikaciji.

Od žena se očekuje određeno ponašanje u govoru (“žene ne psuju”), ponašanju, oblačenju i pažnji prema izgledu. Od muškaraca se očekuje prodornost, odlučnost, snaga.

U stvarnosti su takve osobine izmiješane i kod svakog pojedinca prisutne u različitom omjeru, ali društvena očekivanja i uloge nameću pravila koja onda postaju i razlogom osjećaja nelagode, frustracija, pa i napetosti. Žena koja jedri ili igra nogomet, muškarac koji kuha ili voli profinjene mirise bez obzira na njihove prirodne porive morat će se nositi s društvenim očekivanjima

U stvarnosti su takve osobine izmiješane i kod svakog pojedinca prisutne u različitom omjeru, ali društvena očekivanja i uloge nameću pravila koja onda postaju i razlogom osjećaja nelagode, frustracija, pa i napetosti. Žena koja jedri ili igra nogomet, muškarac koji kuha ili voli profinjene mirise bez obzira na njihove prirodne porive morat će se nositi s društvenim očekivanjima.

Što je za biskupe znanost? Prema izvorima na koje se pozivaju nema evolucije, preljubnike se kamenuje, a bogme su neki živjeli i stotine godina. Ne petljam se u njihove dogme. ali nemaju pravo ocjenjivati što je znanost, a što nije. Je li psihologija znanost? Je li sociologija znanost? A i prirodne znanosti? Na primjer medicina priznaje pojam roda, itekako priznaje taj pojam! Pogledajte, a ne pitajte vaše kućne stručnjake za biološki spol.

Kažete da je to svakom zdravom razumu vidljivo i da je to, na svoju sliku, stvorio Bog. Vi time poričete znanost, evoluciju i astronomiju, geologiju i biologiju.

Zašto se klizišta nisu zaustavila molitvom. Jesu li poplave i kiše prestale Božjom voljom i zagovorom?

Sunce izlazi na istoku, putuje nebom i to svatko vidi, Zemlja je ravna ploča i ne vidi se zakrivljenost. To je evidentno i jasno svakom čovjeku, ali nije točno niti je znanost.

Oni poriču znanost kad im se nešto ne sviđa jer potiče na provjeru, osporavanje i mišljenje. Njihov je nauk dogma, a ne znanost i time se hvale. Njihova ignorancija ne daje im pravo da sude o tome što je znanost.

Religija i vjera su dva područja duha. Kako su istraživali i provjerili svoje dogme? Koju znanstvenu metodu koriste? Ne valjda to da im vjeruje 86% stanovništva? Ljudi vjeruju u njihov razum, mudrost i poštenje, a oni ulažu silnu snagu da to unište glumeći znanstvenost.

Gospodo biskupi: Vi ismijavate sve one koji se, kažete, ne drže tradicije, zagovarate univerzalnost pojma spol. Ni to nije točno. U knjizi Margaret Mead ”Spol i temperament u tri primitivna društva” (Naprijed, Zagreb, 1968.) opisuje se pleme Čembuli. To je pleme koje živi na obali jezera, pretežno se bavi ribolovom. U ribolov idu žene. Muškarci se bave kućanskim poslovima i vole se kinđuriti, odgajaju djecu i brinu se o vatri. Odnosi muškaraca i žena su skladni, bez težnje za nadmoći. Spolni život se cijeni, djece ima dosta, a majke brigu i hranjenje dijele sa svojim partnerima. Kada se žene vraćaju iz ribolova, cijelo selo ih čeka na obali.

Ništa čudno, ali sasvim drukčije od tradicije rimske patrijarhalne obitelji. U 19. stoljeću otkrića društava sa sasvim drukčijim stavovima  (Bachoffen, McLenan, Morgan) skandalizirala su viktorijanske puritance, jer su stvarnost i povijest proturječili dogmama Svetog pisma. Osporavala se jednostavna istina da se društva razlikuju, da se pojedinci ne žele uklopiti u svoje uloge. Jeste li čitali ozbiljnu literaturu o promjenama u obitelji?

U većini društava i slučajeva spol i rod se podudaraju, ali u nekim kulturama rodne razlike se naglašavaju do krajnosti. Na primjer, u Afganistanu ženama nije bila dopuštena nikakva javna aktivnost. Dakle, spol (sex) je izraz koji označava biološko, a rod (gender) društveno određenje razlike spolova

Nisu to navade dalekih i zaostalih plemena. U dinarskim društvima postojala je tradicija virdžina, žena koje su preuzimale uloge i stavove muškaraca, najčešće kada bi porodica ostala bez muškog potomka. One su ostajale djevice, čak i ratnice.

Posljednja takva, Stana Cerović, umrla je 2016.

U tradicionalnim i zatvorenim zajednicama presvlačenje se smatralo šalom. Kao mali mesopustar morao sam jednog dana, kao i svi drugi mladići, doći u ženskoj narodnoj nošnji, narumenjenog lica. To je stoljetna tradicija Novog Vinodolskog (vidi knjigu ”Polak običaja i navade stare”). Ništa strašno, mada je nošnja kićena i nespretna.

Uostalom, današnje emisije za mase, u udarnom terminu, temelje se na presvlačenju muškaraca u pjevačice i žena u pjevače. No zahtjeve tradicionalista bi zadovoljilo tek to da se Škotima zabrane suknje, ženama hlače. Puritanci se plaše tijela, seksualnosti, slobode i, naročito, ravnopravnosti. Mnogi se plaše gubitka zamišljenih povlastica i ugode.

Da budem izravan i jasan: vaša teorija danas miješa znanost s teologijom. Osporava se da su sociologija, antropologija i psihologija znanost.

Prirodni korak dalje je zaključiti kako tvrde vaši izvori da je prokreacija samo radi demografije i za domovinu, da nema razvoda i da je homoseksualac bolestan i grešan. Da raspuštenice nisu dobre majke i žene. Da su pjesme s ritmičkim kretnjama opscene, da je golotinja pornografija.

Onaj tko kontrolira mladenačke nagone seksualnosti stvara neodoljiv osjećaj krivnje kod njih i ima monopol otpuštanja grijeha, taj je gospodar. Pitanje koje se i nenamjerno otvorilo je: gdje je tu granica i što ostaje od osobne slobode.

Nema u tome ništa što je prirodno ili neprirodno, to je volja za moć i kontrolu. Ne nad dušama. Već nad društvom. Sada se vidi da cilj nije ideološki boj, nego politička vlast.

Odričete se HDZ-a, vičete da su izdali kršćanstvo, no napustite ih i izađite na izbore, raspišite referendum. Nije to politički diletantizam, već nevjera u demokraciju.

U knjizi Margaret Mead ”Spol i temperament u tri primitivna društva” (Naprijed, Zagreb, 1968.) opisuje se pleme Čembuli. To je pleme koje živi na obali jezera, pretežno se bavi ribolovom. U ribolov idu žene. Muškarci se bave kućanskim poslovima i vole se kinđuriti, odgajaju djecu i brinu se o vatri. Odnosi muškaraca i žena su skladni, bez težnje za nadmoći. Spolni život se cijeni, djece ima dosta, a majke brigu i hranjenje dijele sa svojim partnerima. Kada se žene vraćaju iz ribolova, cijelo selo ih čeka na obali

Naslušao sam se u prošlosti fraze ”Neće nam ulica krojiti politiku i nametati vođe”. Što kad se to primijeni na vas? Nemojte se hrabriti brojem. Ne tvrdite da ste vi doveli Plenkovića na vlast. To je kao i zločesti otac koji tuče dijete i viče ”Ja sam te stvorio, ja ću te i ubiti”. Neistina (a majka?), žalosni primitivizam i loše ponašanje.

Pitanje nasilja u obitelji nije pitanje spola i nije pitanje teorije. Tristo žena ubile su bliske osobe u Hrvatskoj zadnjih deset godina. Prethodne godine – 20, u Hrvatskoj, ne u Indiji ili Afganistanu.

Nisu one ubijene, mlaćene zbog spola, jer su fizički slabije, jer mogu ostati trudne, jer mogu dojiti dijete. One su napadnute jer se nisu slagale sa svojom pozicijom; tražile su razvod, dobile djecu u skrbništvo, dobile alimentaciju, našle drugoga, rekle da im je on bolji ljubavnik, nisu znale kuhati tripice, kupovale su pečeno pile za ručak, prigovarale što muž troši na karte, pije i plaća druge žene.

Mogle su šutjeti. Nisu, već su izazivale. histerizirale ili, najteže, prigovarale da ih se kinji i zapušta.

U broj ne ulaze šamari, indijanska vatra na lijevoj ruci ili modrice.

Statistike ubijenih žena ne pokazuju razmjer problema, pa nije Hrvatska zemlja fundamentalističkog islama. U statistiku ulaze ubijene, ali ne i pretučene, ozlijeđene, istjerane i ponižene, emocionalno zapuštene i nesretne radi nasilnih muževa.

One nisu ubijene zbog toga što su majke, što su dojile djecu, nisu mučene zbog svoga spola, nego zato što nisu ispunjavale i nisu bile zadovoljne ulogom i očekivanjima koje im daje društvo i patrijarhalna kultura. Tragično je to da se nasilje smatra opravdanom kaznom za neposluh. One su kažnjene jer su bile žene prema rodu, ne prema spolu.

Problem i jest u tome što se nudi idealizirana slika braka kao doživotne zajednice u kojoj nema svađa i napetosti, a ako ih i ima, njih rješavaju žene tihim trpljenjem.

To je zajednica bez života i strasti, bez problema i dvostrukog radnog vremena majki, čija se svrha iscrpljuje u reprodukciji i društvenoj kontroli. Obitelj služi reprodukciji, seksualnost nije užitak, već dužnost i ne prakticira se prije braka (do 27. godine ili kasnije). Žene ne trebaju raditi, nego roditi i biti majke, odgajati, a ne skrbiti, držati se kuhinje, djece i crkve. Nema razvoda. Roditeljstvo je obaveza, ne pravo.

Promovira se logika da je održanje braka trpljenjem dobro, da će djeca imati manje štete zbog obiteljskog nasilja nego razvoda. To je rodna ideologija.

No u stvarnom svijetu djevojke su bolji đaci, ne barataju krampom već računalom, žele imati pravo na svoje osobno dostojanstvo, žele biti ravnopravne.

One nisu ubijene zbog toga što su majke, što su dojile djecu, nisu mučene zbog svoga spola, nego zato što nisu ispunjavale i nisu bile zadovoljne ulogom i očekivanjima koje im daje društvo i patrijarhalna kultura. Tragično je to da se nasilje smatra opravdanom kaznom za neposluh. One su kažnjene jer su bile žene prema rodu, ne prema spolu

Nije zabilježen nijedan oblik seksualnog nasilja nad svojom djecom od strane majke. U stvarnom životu rijetko piju i gube vrijeme na kartanje. Dobro govore, snalažljive su u prodaji, nadarene u projektiranju, savjesne su sutkinje i dobre odvjetnice. Nisu slabiji spol. Ne žele biti isti, već jednakopravni rod (vive la difference!).

Patrijarhalna kultura u kojoj su muškarci ratnici i gospodari, jedini koji rade za plaću, jedini koji se školuju, jedini koji vrijede je mrtva.

Tražiti povratak tih nazora u život kao dominantnu društvenu vrijednost zločin je prema onima koje će živjeti u stvarnom svijetu i modernom društvu. Neće propovjedi u crkvi stvarati poslušne žene ni skrušene muškarce, već će ih stvarnost kovati u žrtve i nasilnike. Je li to rodna ideologija ili nasljeđe nasilnih gena?

Zar su žene objekt ginekologije i akušerstva. Zar su samo rod koji određuje njihova menstruacija i hormoni?

A što određuje pojam muškarca; konstitucija i brada, dužina spolovila i hormoni?

Čini mi se da je puno prosvjednika protiv Istambulske konvencije u subotu imalo sumnje u svoj spol, ali ne i svoj rod: muškost. Je li Ivana Orleanska bila samo žena spolom ili ratnica rodom? Bila je heroina nacije. Zato su je spalili. Ne zabunom i bez isprike.

Boris Vlašić

Nikad nitko nije objasnio kako se to postaje vjernik. Postane li čovjek vjernik kad se rodi, nakon krštenja, svete pričesti ili kad si pribavi prvi grijeh.

Može li dijete koje ne zna govoriti biti vjernik? Zašto ne, ako razlikuje dobro od lošega?

Što je s onim mlađima? Što je s onima koji budu i stariji, a ne ide im s razmišljanjem? Oni nemaju pravo na zaštitu i sigurnost vjere? Je li to onda neki elitni klub?

Prvu sam pljugu zapalio sa šest godina. Bilo mi je zlo ostatak tjedna.

Krali smo hostije, a kada smo se prežderali, zaključio sam da i nisu bog zna kakve grickalice.

Krali smo i voće iz popovskih vrtova i baš nas je bilo briga za svećenika koji je trčao za nama i nešto se derao. Nitko mu nije vjerovao da bi trebalo stati, iako je baš to htio. Nekako nismo vjerovali da ima dobre namjere.

Igrao sam nogomet u katedrali. Što sad, frendov tata je tamo bio šef, ali ne i svećenik, naravno da ćemo igrati nogomet u katedrali. Nećemo valjda gledati u loptu, a i bili smo na mjestu gdje smo trebali biti dobrodošli

Igrao sam nogomet u katedrali. Što sad, frendov tata je tamo bio šef, ali ne i svećenik, naravno da ćemo igrati nogomet u katedrali. Nećemo valjda gledati u loptu, a i bili smo na mjestu gdje smo trebali biti dobrodošli.

Zadnji put kada sam bio u crkvi ona časna za orguljama je nešto siktala prema meni jer nisam kleknuo i križao se kao i ostali. Sjedio sam i mislio si svoje. Čak se nisam ni prepirao, župnik je zvučao dosta zdravorazumski.

Uopće mi nije jasno zašto mi nije uputila pogled pun blagosti kada su u crkvi bili i neki za koje svi znamo da nisu dobri ljudi, a za mene ne znamo ništa. Ona, časna, i ja.

Čak, bliži sam, kako bi rekao DŠ, onoj Berryevoj rečenici – nisam trinaest godina bio u crkvi, ali sam bliži raju nego oni koji nisu propustili ni dana.

“Grijeh vaš ako glasujete neka prijeđe na vašu djecu… Neka vaša djeca pamte vaš grijeh… Dokažite da ste vjernica. Proklinjem vas i vašu djecu ako glasujete za, povijest vam neće oprostiti ni zaboraviti i nosit ćete pečat prokletstva. Ako ste protiv obitelji, protiv ste hrvatske budućnosti”, napisala je neka osoba saborskoj zastupnici.

To je protest protiv Istanbulske konvencije.

I dokaz ludila.

Dosta gadna stvar, kletva.

A i što to znači tražiti od nekoga da dokaže da je vjernik. Kako se to dokazuje?

Mora li se vjerovati samo u ono što vjernici tvrde da bi trebalo vjerovati ili čovjek jednostavno vjeruje u ono što vjeruje, jer to ionako ne može izabrati.

Nije vjerovanje stvar odluke. Jer ako jest, onda k vragu, nije to neka osobita vjera kada možeš odlučiti da vjeruješ. Dosta bih bio razočaran ako mi netko kaže da je biti vjernik neka odluka. Trebalo bi to biti nešto iznad toga.

Ustvari, nešto unutar čovjeka.

I apsolutno nešto što oplemenjuje čovjeka, nagoni ga da mu bude prirodno biti dobar prema drugima, pomagati slabijima, štititi ga.

Pomoći, recimo, ženama koje žive u vezama s nasilnim muškarcima.

Pomoći ženama koje žive u društvu nerazumijevanja, tamo gdje je prirodno da se žena ponaša kao sluškinja koja usput i zarađuje izvan kuće.

“Grijeh vaš ako glasujete neka prijeđe na vašu djecu… Neka vaša djeca pamte vaš grijeh… Dokažite da ste vjernica. Proklinjem vas i vašu djecu ako glasujete za, povijest vam neće oprostiti ni zaboraviti i nosit ćete pečat prokletstva. Ako ste protiv obitelji, protiv ste hrvatske budućnosti”, napisala je neka osoba saborskoj zastupnici. To je protest protiv Istanbulske konvencije. I dokaz ludila

Pomoći joj u društvu koje je naganja da rađa djecu, a onda joj ne da radno mjesto. Ili joj ga oduzme jer je na porodiljnom. Pomogne joj u okruženju u kojem se za nasilje nad ženama ne kažnjava strogo iako joj je uništen cijeli život.

Tako nekako bi bilo normalno da se ponaša vjernik.

A ne da šalje kletve pozivajući se na obitelji i hrvatsku budućnost.

Prokleti nekoga je, onako, prilično ružno djelo i dosta veliko zlo. Prokleti nekome djecu je bolesno i opasno. Takvu bi osobu trebalo zatvoriti i liječiti.

Jednostavno, ne postoji ta vjera u čije ime se smije nekome drugome željeti zlo.

Nema te plemenitosti u društvu koje se bazira na zabrani i progonu.

Zašto ne zaštititi žene?

Zašto ne odobriti Istanbulsku konvenciju?

Zašto mrziti one koji bi da se ona ratificira?

Zato jer se želi neko dobro?

Koje?

Kakvo?

Kako izgleda dobro bazirano na uskrati zaštite ženama?

Aha, postoji ona priča o rodu. To ne piše u Istanbulskoj konferenciji.

Ali su to pročitali svi njeni protivnici. Kako ide ono s najvećom pobjedom vraga? Uvjerio je ljude da ga nikada nije bilo. Možda ih sada uvjerava da postoji nešto što oni ne vide, što ne piše u Konvenciji i nagovara ih da počnu s mržnjom.

Mržnja svakako nije odlika vjernika. I, kako bi taj vrag izgledao? Baš kao vrag, nešto ružno i odbojno ili kao netko tko im je blizak, tvrdi da im je prijatelj i šapuće – mrzi?

U stvari su svi ovi koji su se pojavili na Jelačićevu trgu i urlali protiv ratifikacije Istanbulske konvencije bili za mržnju. U ime mržnje žele zabraniti zaštitu žena

U stvari su svi ovi koji su se pojavili na Jelačićevu trgu i urlali protiv ratifikacije Istanbulske konvencije bili za mržnju. U ime mržnje žele zabraniti zaštitu žena.

Kakav je to dokaz vjere?

Kakva je to obitelj ako je protiv zaštite žena?

Kakva je to hrvatska budućnost ako se do nje dolazi kletvom?

To mora da su neka vražja posla koja pogone te hrvatske vjernike.

I mora da je netko gadno prokleo hrvatsku obitelj i žene.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Na Facebooku se pojavila zbirka posebno ”nadahnutih” komentara uz Istambulsku konvenciju. Žalim što nema više rubrika poput Feralove ”Greatest Shits”. Zapitala sam se nije li – uz tolikih izljeva ”inteligencije” – uzaludan apel na razum. Svejedno: poslovica koja kaže da pametniji popušta nije ništa drugo do osnaživanja glupljeg.

Pregršt ”neizrecivih” komentara fokusira se na nasilje u obitelji, iako naslov Konvencije ističe na prvome mjestu nasilje protiv žena, a tek zatim nasilje u obitelji (Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence).

U čl. 2.1 ističe se nerazmjerno veća učestalost nasilja koje muževi primjenjuju protiv žena nego nasilja žena na štetu muževa.

Premda ima nasilja žena nad supruzima, muško nasilje nad ženama je neusporedivo učestalije, toliko učestalo da se s pravom može konstatirati da je takvo nasilje u kući tipično rodna manifestacija moći s jedne, a nemoći zbog ekonomske, materijalne, psihološke ovisnosti s druge strane

Glavni je cilj tog dokumenta osigurati poštovanje maksimalnu zaštitu ravnopravnosti spolova, zbog čega obvezuje zemlje potpisnice da načelo ”usidre” u svoj ustav i pravni poredak: nasilje u kući je jedan, ali najbolniji oblik diskriminacije koji žene pretvara u žrtve.

Premda ima nasilja žena nad supruzima, muško nasilje nad ženama je neusporedivo učestalije, toliko učestalo da se s pravom može konstatirati da je takvo nasilje u kući tipično rodna manifestacija moći s jedne, a nemoći zbog ekonomske, materijalne, psihološke ovisnosti s druge strane.

Rodno utemeljenu diskriminaciju autori Konvencije napomenuli su u preambuli i u više članaka: čl. 3 (uključuje i fizičko i psihološko, ekonomsko kao i materijalno nasilje); članci 4, 19, 33 (psihičko nasilje), članci 35-40 odnose se na fizičke i psihičke nasrtaje na tjelesnu cjelovitost žene i na povrede uvjetovane tradicijama.

Uzgred budi rečeno, oni koji još uvijek zahtijevaju da im se pojasni što znači i što implicira pojam ”rod” neka pročitaju definiciju u čl. 3: (….violence against women is a manifestation of historically unequal power relations between women and men, which have led to domination over, and discrimination against, women by men …“.

Vidi intervju Ivane Radačić na ovome portalu.

”Termin ukazuje na to da pozicija žrtve nije inherentna ženskom spolu, niti pozicija nasilja muškom spolu, već je ukorijenjena u društvenom sustavu koji žene doživljava kao inferiorne u odnosu na muškarce”. Rada Borić je to već stoti put objašnjavala u emisiji ”Nedjeljom u 2”.

Moć i nemoć: tu dihotomiju pronalazimo u kući i izvan nje, u današnjim radnim odnosima, gdje se neravnopravni položaj spolova odražava i u nejednakim plaćama, u nejednakim mogućnostima zapošljavanja i napredovanja, u prekarnim odnosima između (pretežno muških) šefova i (pretežno ženske) radne snage.

Na Facebooku se pojavila zbirka posebno ”nadahnutih” komentara uz Istambulsku konvenciju. Žalim što nema više rubrika poput Feralove ”Greatest Shits”. Zapitala sam se nije li – uz tolikih izljeva ”inteligencije” – uzaludan apel na razum. Svejedno: poslovica koja kaže da pametniji popušta nije ništa drugo do osnaživanja glupljeg

Klasični zahtjevi pokreta žena od početka 20. stoljeća (čak i nekoliko desetljeća ranije) – ravnopravno odlučivanje, ravnopravnost u plaćama, ravnopravnost i u plaćenim i neplaćenim radnim odnosima – u 120 godina nisu se mnogo promijenili, poglavito ne na bolje.

Konkurencija, bolje rečeno rivalstvo, pritisak ne dopuštaju ni pomisliti na solidarnost u svijetu rada: svaki i svaka moraju biti sami sebi najvažniji.

U toj klimi se ženama koje žele raditi ”velikodušno” dopušta rad pod uvjetom da se prilagode neoliberalnim pravilima igre. Rekli bismo da su pravila patrijarhalna – no patrijarhalna odgovornost (u smislu očinskog odnosa) ne igra nikakvu ulogu.

Zapravo me ne čudi da protivnici, poglavito pak protivnice ratifikacije Istambulske konvencije toliko žešće ratuju protiv nje. Nisu uočili da se borba protiv nasilja ne vodi samo u kućama i unutar obitelji, nego svugdje gdje je pravednost vrijednost, a težnja za njom ljudska potreba.

Jedan od najsmješnijih argumenata protiv ratifikacije potječe od jedne liječnice koja je na Markovu trgu izjavila novinaru da Istambulska konvencija narušava obitelj i da je ona zato protivna ”hrvatskom nacionalnom identitetu”.

Obrnutim zaključkom iz te osebujne argumentacije može se reći da suzbijanje nasilja ugrožava obiteljske odnose čak i kad su (potencijalno ili realno) nasilni, odnosno da ”hrvatski nacionalni identitet” sačinjava i nasilje protiv žena ili, slažemo li se s ministricom za socijalna pitanja, da je ”tako to u braku” ili da hrvatski nacionalni identitet počiva na nasilju.

Na sreću ministričinu i liječnice-ratnice protiv Konvencije ni ministrica ni liječnica ne bi znale suvislo objasniti, koji je to nacionalni hrvatski identitet koji je spojiv s nasiljem.

Moć i nemoć: tu dihotomiju pronalazimo u kući i izvan nje, u današnjim radnim odnosima, gdje se neravnopravni položaj spolova odražava i u nejednakim plaćama, u nejednakim mogućnostima zapošljavanja i napredovanja, u prekarnim odnosima između (pretežno muških) šefova i (pretežno ženske) radne snage

Velik prostor Konvencija posvećuje patnjama žena i djece u ratnim sukobima – azilantima, izbjeglicama i emigrantima, s posebnim osvrtom na pravo na azil i dostojanstvene uvjete života u prihvatnim ustanovama (čl. 36, 40, 60, 61) te povredama njihovih ljudskih prava specifičnim za takve uvjete života.

Hrvati, bolje rečeno svi stanovnici prostora bivše Jugoslavije, upoznali su takve povrede ljudskih prava žena, masovno silovanje – Hrvati imaju iskustva s takvim traumama i s njihovim prevladavanjem. Već je to dovoljan razlog da svim srcem prihvate takvu konvenciju i surađuju sa slobodnim svijetom.

A takvo se nasilje nastavlja u mnogim dijelovima svijeta.

Stvorila se i nova kategorija ”izbjeglištva” – bijeg od prirodnih katastrofa i njihovih posljedica postat će političko pitanje i ugrožavati mir.

Autori Konvencije pošli su od vjere i nade da ”kulturni svijet” pravednost smatra vrijednošću, a zalaganje za nju temeljnom ljudskom potrebom.

No suočena s militantnim protivnicima pitam se jesu li autori bili previše optimistični? Konsenzus se nije urušavao, on nije zahvatio one kojima su odrastanje, kućni odgoj i socijalizacija ucijepili osjećaj i svijest za jednakost i ravnopravnost.

Nije zahvatio ni one koji nisu odrastali sa sviješću da je život u uređenoj zajednici život uzajamne odgovornosti: Užasavao se pred TV-kamerama mladić iz udruge ”Vigilare” – baš takav!!! – da ”će nas netko izvana kontrolirati i stalno imati na oku” (s tim da je vjerojatno mislio kako je taj netko strana neman, koja ne voli Hrvatsku), da će Hrvati morati polagati račune, itd. Horribile dictu, mogu biti pozvani na odgovornost (to da Hrvatsku već ”netko” motri i da ”netko” nije jedinac promaklo je ”vigilantu”).

”Povjerenje je dobro, kontrola je bolja”, kaže jedna cinična poslovica koja točno opisuje položaj – i Hrvatske – u suvremenom svijetu.

Na sreću ministričinu i liječnice-ratnice protiv Konvencije ni ministrica ni liječnica ne bi znale suvislo objasniti, koji je to nacionalni hrvatski identitet koji je spojiv s nasiljem

Unatoč tome što Veliki brat već davno motri, Hrvati žive u zemlji gdje se slobodno diše, kreće, razgovara – i čiji veći dio stanovništva zna priskočiti u pomoć gdjegod zatreba.

Nešto ima u tim ljudima koji su spremni – kao sada za pomoć žrtvama poplava i odrona – otkinuti sebi i darivati.

Hrabrost je umiješati se i kad se potreba ne vidi na prvi pogled. Osnaživanje i ohrabrivanje svrha je te kontroverzne Konvencije.

Hrvatska ima sve razloge da ju bez ustezanja ratificira umjesto da kalkulira i dopusti da tendenciozno iskrivljena tumačenja i dobronamjernu javnost dovedu u zabludu.

Rada Borić je sjajno analizirala sve besmislice što ih je ”rodna ideologija iznjedrila” – od ”muškarca u suknji”, djece koja se moraju odlučiti jesu li muško ili žensko do ”muškog koji osvane u ženskom toaletu” zapitavši što bi bilo toliko strašno vidjeti muškog u suknji. Ja bih dodala i ovo: svake nedjelje na misi vidite muške u čipkastim haljecima kao iz bakine škrinje.

Nada Beroš

Ovih dana napustio nas je Josip Vaništa. Na bjelini, u tišini, skromno, u uskom obiteljskom i prijateljskom krugu, baš onako kako je i živio: bez fanfara i bez kićenih govora.  

Premda je reduciranje bilo omiljena umjetnička, pa i životna metoda tog čovjeka, najmanje što mu možemo sada poželjeti bilo bi reduciranje interpretacije tog kompleksnog likovnog i književnog opusa na figuru umjetnika koji je isključivo tematizirao prazninu, apsurd, odustajanje, ništavilo.

Dakle, interpretirati ga ekskluzivno u ključu ”jednog od posljednjih europskih predstavnika neovangarde i rodonačelnika konceptualne umjetnosti” ne samo da je nepravedno, nego je i uskogrudno i povijesno netočno.

Premda je reduciranje bilo omiljena umjetnička, pa i životna metoda Josipa Vanište, najmanje što mu možemo sada poželjeti bilo bi reduciranje interpretacije tog kompleksnog likovnog i književnog opusa na figuru umjetnika koji je isključivo tematizirao prazninu, apsurd, odustajanje, ništavilo 

Josip Vaništa (1924.-2018.) nedvojbeno je jedan od najautentičnijih predstavnika europske neoavangardne umjetnosti šezdesetih godina. Smatran je ”duhovnim ocem” neformalne umjetničke grupe Gorgona (1959.-1966.), koju su još činili slikari Julije Knifer, Đuro Seder i Marijan Jevšovar, kipar Ivan Kožarić, arhitekt Miljenko Horvat te povjesničari umjetnosti i kritičari Dimitrije Bašičević Mangelos, Radoslav Putar i Matko Meštrović.

Ti su umjetnici i intelektualci stvarali, točnije, družili su se u duhovnoj atmosferi koja je po mnogo čemu bila slična onoj u kojoj su djelovali i neki drugi europski umjetnici ”u nastajanju”, poput Yvesa Kleina, Piera Manzonija, Lucia Fontane i grupa Azimuth i Die Zero.

Gorgonaši su težili redukciji materijalnog statusa umjetničkog djela kao predmeta žudnje i kao muzejskog artefakta posvećujući se nematerijalnim oblicima ”ponašanja”, poput šetnji, razgovora, razmjena pisama…

Pojedini hrvatski kritičari i umjetnici ne mogu Vaništi oprostiti povremene izlete i povratke – da se malo našalim – iz ništavila u bitak. Po svoj prilici naša sredina, poznata po svojoj rigidnosti i sklonosti jednoumlju, vjerojatno ni samom Marcelu Duchampu ne bi oprostila njegove ”stramputice”!

Nimalo neobično, zbog te ”privatnosti”, zatvorenosti spram institucija i nezainteresiranosti za recepciju široke publike Gorgona nije bila (pre)poznata u svom vremenu, pa je za neke umjetničke i ”interesne lobije” to bio jedan od važnih argumenata pomoću kojeg su negirali njezino osvješteno postojanje u šezdesetima.

Oni tvrde kako je Gorgona zapravo  ”naknadna interptretacija” samih protagonista, prije svega Vanište, dakle, proizvoljna i labava konstrukcija, nadogradnja u kojoj su djela pojedinih gorgonaša nastala kasnijih godina, antedatirana, ”unaprijeđena” u šezdesete.

S nestrpljenjem stoga mnogi čekaju izlazak nove monografije Gorgona iz pera jednog od najboljih poznavatelja te skupine, povjesničara umjetnosti i kritičara Ješe Denegrija, koja bi mogla podastrijeti nove dokaze u prilog autentičnosti gorgonskog postojanja.

Josip Vaništa
Lonac i zelje

S druge strane, odavno je priznata činjenica da se kasnih sedamdesetih, nakon velike retrospektive Gorgone u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, 1977. godine autorice Nene Dimitrijević, Gorgonin golemi utjecaj osjetio u djelovanju pripadnika tzv. Nove umjetničke prakse. Od tog vremena Gorgona poprima razmjere mita, a s njom raste i kultni status Josipa Vanište kao ”prvog među jednakima”.

Pojedini hrvatski kritičari i umjetnici, ipak, ne mogu Vaništi oprostiti povremene izlete i povratke – da se malo našalim – iz ništavila u bitak.  Po svoj prilici, naša sredina, poznata po svojoj rigidnosti i sklonosti jednoumlju, vjerojatno ni samom Marcelu Duchampu ne bi oprostila njegove ”stramputice”!

Nebitno je pritom koje atribute koriste da bi opisali Vaništin ciklički povratak štafelajnom slikarstvu – kao (malo)građansko slikarstvo ili kao veliko majstorstvo moderne tradicije – ali je bitno da ono ne bude preskočeno, sakriveno ili izbrisano u namjeri da se stvori ”oštrija slika” njegova mjesta i značenja u hrvatskoj i europskoj umjetnosti.

Josip Vaništa
Cesta

Bitno je također da se raskrinkaju i argumenti kolekcionara i art-dealera koji tvrde da se Vaništi ”ruši cijena” na svjetskom tržištu umjetnina predstavljanjem njegova štafelajnog slikarstva kao relevantne činjenice u muzejskim institucijama, jer time potvrđuju da im je važnija promjenjiva tržišna varijabla od ”istine slikarstva”.

Poznato je da su opusi mnogih umjetnika – s gledišta povijesti umjetnosti, umjetničke kritike i ukusa – oscilirali. Zapravo, nisu se uvijek uklapali u dominantni narativ povijesti umjetnosti prema kojem je jedino neprestani progres u radikaliziranju sredstava i stavova siguran put za stizanje na vrh umjetničkog Panteona.

A Vaništin put nikada nije bio pravocrtan, mada je stigao u Panteon – Muzej moderne umjetnosti u New Yorku. Na jednom kraju stvorio je Sliku/Opis, 1964., sliku materijaliziranu tek njenim opisom, dosegavši nultu točku slikarstva, ostvarivši najradikalniju poziciju hrvatskog slikarstva 20. stoljeća.

Kod Vanište nema bitne razlike između portreta, pejzaža, mrtve prirode, Golgote, lonca i zelja, suhog kruha, praznog dućanskog izloga… svi oni dobivaju snažnu auru melankolije

U razdoblju od 1965.-1967. prekinuo je svaku umjetničku aktivnost.

A kada se vraća slici, prisutno je isto ono restriktivno doziranje, izostavljanje nebitnog, kakvo je primjerice bilo u Srebrnoj liniji (1964.), tom kirurški preciznom autoportretu, čežnji za beskonačnim i savršenim.

Kod Vanište nema bitne razlike između portreta, pejzaža, mrtve prirode, Golgote, lonca i zelja, suhog kruha, praznog dućanskog izloga… svi oni dobivaju snažnu auru melankolije.

Gotovo u svim razdobljima djelovanja, u kojima se pretežno koristio tradicionalnim slikarskim vrstama, postupcima i temama – na neki način ispunjavajući prazninu – učinio je za mnoge nedopustiv korak unatrag.

Citiravši dugogodišnjeg prijatelja Stanka Lasića, Vaništa je kazao da je ”sagorio u nemogućnosti”. Žalio je pred kraj života što nije bio još radikalniji u umjetnosti, što sebi nije dopustio ”umjetničko ludilo”.

Usudila bih se kazati da je Vaništin život bio razapet između dviju krajnosti: između potrebe da dosegne, pa time i ”ispuni” prazninu značenjem, i s druge strane, da sve isprazni. Njegova je zadnja želja bila da izloži prazan prostor, praznu galeriju ili barem prostor bez slika

Usudila bih se kazati da je Vaništin život bio razapet između dviju krajnosti: između potrebe da dosegne, pa time i ”ispuni” prazninu značenjem, i s druge strane, da sve isprazni. Njegova jeposljednja želja bila da izloži prazan prostor, praznu galeriju ili barem prostor bez slika. Samo s tekstualnim radovima.

Vaništa je bio ikonoklast i skeptik koji je duboko sumnjao u smisao života (”Živimo da bismo umrli” – često je znao citirati filozofa Émilea Ciorana). Praznina i besmisao u brojnim se njegovima crtežima, slikama, tekstovima i projektima mogu opipati gotovo kao tvarne činjenice: Večernje očajanje, 1954.; Studija za Golgotu, 1950.; Bolnica St.Remy, Van Goghov krevet, 1957.; Beskonačni štap – U čast Manetu, 1961.; Antičasopis Gorgona br 1, 1961.; Odra, Rozsin grob, 1994.; Prazan tanjur, 2013.

Kao i neki drugi umjetnici sredinom 20. stoljeća koji su se napajali na egzistencijalističkoj filozofiji, Vaništa je otkrio prazninu kao antiprostor. Ispunivši je melankolijom, tvrde jedni, rehabilitirao je taj davno prognani sentiment iz umjetnosti našega doba. Drugi, naprotiv, kažu da je zanijekao i samu tvrdnju u svijet bez Boga.

Danas je posljednji radni dan prof. dr. Josipa Paladina na KBC-u Zagreb. Rebro ga više ne želi jer, zamislite, ima strašnih 67 godina. Hoće ga zato u svome timu nekadašnji HDZ-ov ministar Dragan Primorac. Naime, Paladino, koji je od listopada 2017. bio vanjski suradnik specijalne bolnice “Sveta Katarina” (na način da bi jednom tjedno čitao nalaze i ordinirao), sada se uključuje još više. Ali operirati, kako je to radio na Rebru, još neko vrijeme na novom poslu neće moći dok se bolnica ne opremi. Najavljeno je da hoće.

Poanta je u tome što je Paladino baš želio raditi u sektoru javnog zdravstva i to je bilo od silne važnosti, osobito kada bi njemu došli pacijenti koje se drugi, manje daroviti kirurzi, ne bi usudili operirati. Jer, poznato je, duboke aneurizme vrhunski operira Paladino. On ima ono nešto, taj neki poseban dar povrh znanja i tehnike.

Elem, Rebro ga neće, premda je u toj bolnici otkako je otišao u mirovinu, za plaću bolničara od četiri tisuće i pet stotina kuna, predano i posvećeno radio i po deset sati dnevno. Saznali smo da je lani operirao 400 pacijenata (uprihodivši bolnici više od 7 milijuna kuna).

Da njegovoj supruzi, arhitektici dr. Zrinki Paladino portal Telegram nije ponudio kolumnu nakon sukoba s Milanom Bandićem, o ovom odlasku, odlasku jednog od najcjenjenijih i najomiljenijih hrvatskih liječnika ne bismo izvan hladne statistike znali ništa.

Poanta je u tome što je Paladino baš želio raditi u sektoru javnog zdravstva i to je bilo od silne važnosti, osobito kada bi njemu došli pacijenti koje se drugi, manje daroviti kirurzi, ne bi usudili operirati. Jer, poznato je, duboke aneurizme vrhunski operira Paladino. On ima ono nešto, taj neki poseban dar povrh znanja i tehnike

Utopio bi se profesor Paladino u brojci od četiri tisuće specijalista koji će u narednih desetak godina napustiti bolnice i ambulante, kao što su se utopili i mnogi drugi vrhunski liječnici. Pišući o Paladinu, koji je postao simbol za mnoge vrhunske specijaliste koje sustav odbacuje, odajemo priznanje i svima njima.

Gospođa Paladino je na društvene mreže mimo volje supruga digla informaciju o tome kako je uvaženi profesor dobio odbijenicu na zahtjev za produženjem ugovora.

Prvo portal Telegram, a potom i drugi mediji prenijeli su informaciju i stvar se zarolala u javnosti, ogorčenoj zbog nevjerojatne lakoće pisanja odbijenica stručnjacima Paladinovog kalibra.

Avioni mogu biti stari i upotrebljivi (kao ove 30 godina stare izraelske kante koje Vlada nabavlja) ako su dobro servisirani. Neurokirurzi ne! Čak i kad prođu generalku. Operiraju, primjerice, kukove kao što je to lani učinio i profesor Paladino kada je bilo neophodno, ne bi li bez boli mogao i dalje operirati i ordinirati. Potrajao je svojim pacijentima iz zemlje i inozemstva. Onima koji s puno povjerenja u njegove ruke prepuštaju svoj mozak. Mogao je dati još puno toga, još puno života spasiti.

Profesora Paladina ne poznajem osobno. Bogu hvala, nije mi trebao. Znam neke kojima jest. Neke kojima je pomogao. Produžio im život kad su ih svi drugi zaobilazili u velikom luku, digli ruke od njih. Mnoge koji će mu do kraja života ostati zahvalni jer ih je primio (a kao cijenjeni profesor nije to morao), pregledao, umirio ispravnom dijagnozom i – spasio zahvatom.

Ljudi različita porijekla i obrazovanja redom ga opisuju kao rijetko dragog, jednostavnog, predanog, sposobnog liječnika koji se trudi pomoći svakome tko mu se obrati. Od onih s društvenih margina do uglednika.

Da njegovoj supruzi, arhitektici dr. Zrinki Paladino, portal Telegram nije ponudio kolumnu nakon sukoba s Milanom Bandićem, o ovom odlasku, odlasku jednog od najcjenjenijih i najomiljenijih hrvatskih liječnika ne bismo izvan hladne statistike znali ništa

Human i stručan. Rekli bismo – doktor iz nekih drugih vremena. Liječnik starog kova. Kirurg u čijim su se rukama i najbolesniji osjetili sigurno i zaštičeno, pa su zato nerijetko inzistirali da ih on i nitko drugi operira. Htjeli bi i danas i sutra, ali zalud im.

Jeftini neurokirurg, za razliku od skupoga aviona, ima, kad je Klinički bolnički centar Rebro u pitanju, rok trajanja.

Josipu Paladinu rok je istekao danas, 30. ožujka 2018. godine. Mozgovi koji su naizgled bez dijagnoze, oni ravnateljski, ministarski, ali mozgovi inih drugih zlobnika zaljubljenih isključivo u vlastiti lik i djelo ne vide ama baš ništa sporno u tome da Rebro više neće imati Paladina – ni dr. Paladino Rebro.

Pacijenti vide i očajni su. No, oni prof. Paladinu vječno na talentu i omiljenosti zavidni, ljubomorni na njegov uspjeh – zamolbu za ostankom nazivaju nezajažljivošću njega i supruge.

Pogotovo su tužni i očajni oni oboljeli koji su kod njega bili naručeni, ali ni uz najbolju volju i sve pogodnosti s ratama, kreditima, karticama neće si moći priuštiti pregled u privatnoj ustanovi. Ako HZZO nekim čudom ne odobri pregled i drugo mišljenje, Paladino je nakon petka 30. ožujka za njih prošlost.

Upravo je zbog takvih prof. Josip Paladino, tvrde oni koji ga bolje poznaju, i nakon obavljenih petnaest tisuća operacija želio još jedno vrijeme, dok ga zdravlje služi, ostati na Rebru, pa makar i za plaću bolničara raditi, pregledati i operirati.

Ne može! Ne, barem ne u glavnom gradu zemljice čiji ministar zdravstva javno izjavljuje kako jedan svećenik vrijedi k’o deset liječnika! Ne mogu se imati i vrhunski doktori i avioni, tko je to vidio!

Avioni mogu biti stari i upotrebljivi (kao ove 30 godina stare izraelske kante koje Vlada nabavlja) ako su dobro servisirani. Neurokirurzi ne!

Vidjet ćemo znači li to da bi uskoro na bolničkim vizitama mogli očekivati i dečke u crnim haljinama? Hoće li nam oni u zamjenu za operacije šakom i kapom, uz mrmljanje molitvenih zajednica pod prozorom, dijeliti sakrament posljednje pomasti?

Izgleda da hoće. Jedan svećenik umjesto deset u inozemstvo ili u mirovinu otišlih doktora, pa nek’ onda netko kaže kako ministar ništa ne radi na racionalizaciji skupog sustava zaostalog iz mračnih vremena bez molitvenih zajednica u bolničkome krugu i svećenstva i sakramenata kao supstitucija za lijekove i doktore.

Što reći do blago onima koji si mogu priuštiti liječenje u specijalnoj bolnici čiji je tim, za razliku od onoga s Rebra, na vrijeme shvatio da je dr. Paladino za mnoge liječnike na ministarskim i ravnateljskim pozicijama i u šezdeset i sedmoj godini avion!

Branko Mijić

I ja bih novi ”Mercedes”, ali onda neću imati za hranu, pokušala je u Karlovcu mudrosloviti o borbenim zrakoplovima predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i potom sjela u – ”Mercedes”!

Crni kombi, uz obaveznu pratnju, za sada je dom na kotačima predsjednice koja, kao na ”Road Showu”, obilazi Hrvatsku. Seoba u Karlovac 14. je ”izmještanje” njezinog Ureda, pa bi, kad smo već škrbni i štedljivi, bilo zanimljivo vidjeti koliki su troškovi takvog načina vođenja države, kada cijela ergela limuzina kreće na put.

Ne zaboravimo da je za potrebe najštićenijih osoba krajem prošle godine MUP najavio nabavku dvije blindirane limuzine s balističkom zaštitom, nosačima strojnica, mogućnosti da voze i s probušenim gumama i ostalim čudesima vrijedne 13 milijuna kuna, što bi prema karakteristikama odgovaralo ”Mercedesu S 600 Guard”.

Doduše, i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković odbili su takav vid zaštite, ali iz MUP-a ne odustaju od natječaja smatrajući da takva vozila podižu stupanj sigurnosti i da ih imaju sve ozbiljnije službe za osiguravanje VIP osoba.

Ako je već u potrazi za istinom, Kolinda Grabar-Kitarović mogla je barem jednom poslušati i razumjeti samu sebe. Naime, samo dan ranije u Karlovcu predsjednica je osmoškolcima čitala bajku Ivane Brlić Mažuranić ”Kako je Potjeh tražio istinu”, ali očigledno nije shvatila pouku ”Priča iz davnine”

Tako će, eto, možda predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović umjesto starog dobiti novi ”Mercedes”, ali, zahvaljujući poreznim obveznicima i velikodušnim građanima ove zemlje, zbog toga neće ostati bez hrane!

Uostalom, njezin je Ured krajem 2016. godine putem javne nabave raspisao natječaj za četiri tone lososa tvrdeći da su to dvogodišnje potrebe Pantovčaka. Nisu valjda pojeli baš svih četiri tisuće kilograma te uvozne i skupocjene ribe koju, vjerojatno u nedostatku domaće, poslužuju stranim delegacijama.

Lijepo je čuti da barem netko u Hrvatskoj dnevno pojede prosječno 5,5 kilograma ribe, dakle da zdravo živi, a usput se može svakodnevno voziti i ”Mercedesom”, jer se to ne osjeti na kućnom budžetu!

Zaboravila je Kolinda Grabar-Kitarović prije nego li je usporedila ”Mercedese” i ”Phantome” kako je uoči svog mandata obećala kako će se iz rezidencije na Pantovčaku preseliti u neko skromnije zdanje, u Visoku ulicu, kako bi bila bliže narodu, ali da svoju riječ, kao i u nekim drugim slučajevima, ispunila nije.

Ako je već u potrazi za istinom, Kolinda Grabar-Kitarović mogla je barem jednom poslušati i razumjeti samu sebe.

I ja bih novi ”Mercedes”, ali onda neću imati za hranu, pokušala je u Karlovcu mudrosloviti o borbenim zrakoplovima predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i potom sjela u – ”Mercedes”!

Naime, samo dan ranije u Karlovcu predsjednica je osmoškolcima čitala bajku Ivane Brlić Mažuranić ”Kako je Potjeh tražio istinu”, ali očigledno nije shvatila pouku ”Priča iz davnine”.

Pričajući o Potjehu Ivana Brlić Mažuranić priča djeci o tome što se dogodi kada je čovjek zaslijepljen materijalnim stvarima i strastima, kada ga obuzmu bjesovi i izgubi ljubav, suosjećajnost, osjećaj dužnosti i čovječnost.

Mnoga djeca shvatila su čitajući Potjeha autoričinu pouku o sukobu dobra i zla, tko je Svarožić, a tko Bjesomar i što oni sami žele biti u životu. Hoće li trčati za bogatstvom i biti opsjednuti željom da gospodare drugima ili će im nit vodilja biti istina. Hoće li sebe vidjeti u bijesnom ”Mercedesu” i lososu ili u Potjehu.

A Kolinda Grabar-Kitarović morala bi tu bajku ”iz vrlo davnog doba” još jednom na miru, sama sa sobom, pročitati.

Naravoučenije je blizu, krije se tu negdje na Pantovčaku, između ”Mercedesa” i lososa. Ili je istina ipak negdje drugdje?

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Zaštitne carine američkog predsjednika Donalda Trumpa, najavljene u njegovom inauguralnom predsjedničkom govoru, punom žestinom zapljusnule su svjetsku scenu, ionako već zahvaćenu globalnim kaosom ratova, terorizma i migracija.

Stupanjem na snagu zaštitnih carina na čelik i aluminij 22. ožujka i objavom kaznenih carina na 1300 kineskih proizvoda dan kasnije dovedene su u pitanje osnovne zasade ”novog svjetskog poretka” najavljenog kao pobjeda ekonomskog i političkog liberalizma.

Uvođenje uvoznih dažbina na čelik i aluminij pokreće lančanu reakciju kojoj je teško vidjeti kraj. Ideologija ekstremnog ekonomskog liberalizma koja je harala svijetom ovih posljednjih tridesetak godina i nametnula se kroz proces globalizacije sada ustupa pred najavljenim trgovačkim ratovima koji nisu ”loši, ako su u interesu vlastite zemlje”.

Pohod američkog predsjednika Trumpa na svjetsku trgovinu, najavljen u njegovom inauguralnom predsjedničkom govoru, ovoga puta je punom žestinom zapljusnuo svjetsku scenu, ionako već zahvaćenu globalnim kaosom koji se počeo širiti nakon slavne Fukuyamine najave o ”kraju povijesti” nakon propasti istočnog bloka i komunizma u svijetu

Time on sam demantira pozitivne učinke globalizacije dajući za pravo onima koji su u njoj vidjeli zapravo amerikanizaciju svjetskog tržišta, vladavinu velikih oligopola i ukidanje barijera za slobodni protok kapitala i roba, ali u jednom smjeru – od bogatih prema siromašnima.

Ali kada su se u vlak globalizacije uspješno ubacili i drugi akteri poput Kine, tada je Trump postupio baš onako kako se ponašaju svi tajkuni, vlasnici oligopola i transnacionalnih poslovnih konglomerata: odbacujući sustav vrijednosti za koji se nominalno zalažu i primjenjujući protekcionističke mjere najbanalnijeg tipa.

”Oduvijek smo znali da je Trump potpuni ignorant glede ekonomije, ali ono što se sada događa premašuje naša (loša) očekivanja”, izjavio je nobelovac Paul Krugman, jedan od ponajboljih znalaca svjetske ekonomije.

Za Josepha Stiglitza, drugog nobelovca, dvojbe nikad nije ni bilo: svojim pristupom biznisu i ekonomiji Trump je promovirao, kako kaže Stiglitz, autoritarno-fašistički model upravljanja, pa su se takve implikacije mogle i očekivati – pokretanje ”rata svih protiv sviju”, otjelovljenog u sloganu ”America first” – Amerika prije svih.

Krugman se sada upinje pokazati da je trgovački rat što ga je izazvao uvođenjem uvoznih dažbina na čelik i aluminij štetan po samu Ameriku: ciklus represalija u ovako zamišljen trgovački rat negativno će utjecati na svjetsku trgovinu i pridonijeti općem osiromašenju svijeta, pa i same Amerike.

Tako je bilo i uoči velike krize 1928., kojoj je jedan od glavnih uzroka baš bio trgovinski rat SAD-a s Europom.

Međutim, danas je situacija bitno drukčija. Živimo, htjeli to mi ili ne, u svijetu globalne lančane opskrbe i sve ono što se proizvodi u Americi i u bilo kojem drugom kraju svijeta proizvodi se zahvaljujući doprinosima kooperanata iz mnogih zemalja. Krugman zato misli da je Trumpova ideja o trgovačkom ratu kao o ratu u kojem je ”lako pobijediti” – začuđujuće stupidna.

Trumpove su mjere stupile u četvrtak, 22. ožujka na snagu i otvaraju Pandorinu kutiju svih mogućih zala. Prva žrtva takve politike trebala bi biti Kina, ali ona već ima plan retalijacije, a kinesko tržište nije nimalo beznačajno. Kanada i Meksiko će se izvući, jer su one ocijenjene kao ”prijateljske države”, a kako nijedan trgovački rat dosad nije donio pobjedu, osim ako nije bio uvod u pravi rat, ta će se lista nužno morati proširiti

Trumpove mjere otvaraju Pandorinu kutiju svih mogućih zala. Prva žrtva takve politike trebala bi biti Kina, ali ona već planira retalijaciju kojom će oporezivati američke proizvode. Kanada i Meksiko će se izvući, jer su one ocijenjene kao ”prijateljske države”, a kako nijedan trgovački rat dosad nije donio pobjedu, osim ako nije bio uvod u pravi rat, ta će se lista nužno morati proširiti.

Jean-Claude Juncker je već izrazio zabrinutost u ime Europe, ali će se prave žrtve ovakve bezumne politike tek vidjeti u neposrednoj budućnosti.

Jedna od prvih žrtava takve politike je zajednička akcija 20 najrazvijenijih svjetskih ekonomija. Zasjedanje ministara financija skupine G-20, održano 20. ožujka u Buenos Airesu, u kojem bi se trebao ujesen održati i samit te skupine, izrazilo je duboku zabrinutost uvođenjem američkih zaštitnih carina bojeći se baš lančane reakcije i mogućeg utjecaja takvih ratova na oporavak svjetske ekonomije, tek izašle is krize započete 2008. godine.

Kao i na svim međunarodnim forumima na kojima diplomati hine dobru volju i trude se sijati optimizam, tako su i sada članovi skupine G-20 izbjegli otvorenu polemiku s SAD-om.

No sve do posljednjeg trenutka izaslanstva 19 zemalja konfrontirala su se sa Stevenom Mnuchinom, američkim ministrom financija, da bi se izborila za mlaku formulaciju u završnom dokumentu o potrebi ”očuvanja slobode trgovine”.

Europljani su, zajedno s Japancima, pokušali sve da uvjere SAD da bi uvođenje zaštitnih carina moglo izazvati planetarni trgovački rat s velikim štetama za svjetsko gospodarstvo, pa i za same američke potrošače koji će biti prisiljeni plaćati više cijene potrošačkih dobara, a odrazit će se i na poslovanje američkih kompanija, pa i na pad zaposlenosti u Americi na dužu stazu.

Na skupu se dijelila peticija, koju je potpisalo četrdesetak američkih udruženja koje se bave vanjskom trgovinom, a kojom se poziva Trump da odgodi svoju odluku i da se sve okolnosti pažljivo preispitaju.

Globalni kaos predsjednika Trumpa, započet ”trgovinskim ratovima” na međunarodnoj sceni, nastavlja se i uvođenjem lokalnog kaosa u američkoj administraciji. Tko će od toga najviše stradati? Zacijelo sami Amerikanci kad popusti medijska indoktrinacija i manipulacija i kad svi uvide da je car – gol

No otkada je ostavku dao Gary Cohn, glavni ekonomski savjetnik Bijele kuće, u očekivanju da ga zamijeni televizijski komentator Larry Kudlow nema više nikoga u Trumpovoj okolici koji bi se suprotstavio tom novom protekcionizmu.

Umjesto toga Trumpovi apologetici, predvođeni Peterom Navarrom, pomoćnikom predsjednika za trgovačka pitanja, odbijaju sve kritike. Jer zna se što bi se moglo dogoditi: već je dvadesetak najbližih Trumpovih suradnika najureno njegovom omiljenom frazom: You are fired! s perspektivom daljnjeg nastavka čistke. Ili su pak zbog očitog neslaganja dali ostavku.

Tolikom broju smjena u jednoj nacionalnoj administraciji – vladi jedne demokratske zemlje – nema premca u posljednjih sedamdeset godina, od kraja Drugog svjetskog rata.

Sve u svemu, globalni kaos predsjednika Trumpa, započet ”trgovinskim ratovima” na međunarodnoj sceni, nastavlja se i uvođenjem lokalnog kaosa u američkoj administraciji.

Tko će od toga najviše stradati? Zacijelo sami Amerikanci kad popusti medijska indoktrinacija i manipulacija i kad svi uvide da je car – gol.

Sanja Modrić

Slavni neurokirurg dobio je cipelu u zagrebačkoj bolnici Rebro. Otkako je otišao u mirovinu, bolničke vlasti dopustile su mu da ostane na četiri sata dnevno, za mjesečni honorar od 4.500 kuna. Aranžman je trajao godinu i pol. On je radio po 10 sati, kao i uvijek. Takav je bio i ostao. Nikad u životu nije tražio naknadu ni za jedan prekovremeni sat. Ali sada ga tamo više neće.

Šlus.

Svi u Hrvatskoj i susjedstvu znaju tko je doktor Joško Paladino. Kad vrag dođe po svoje, idi k Paladinu, tako je otkad se sjećam.

Pokrpao je toliko glava da im se ne zna broja, mentorirao skoro sve što vrijedi u neurokirurgiji, tisućama je spasio živote.

Taj nije gledao kako će se producirati po farmaceutskim kongresima na Havajima. Dan na dan, 40 i kusur godina, krvav izlazi iz sale, a onda prima obitelji svojih pacijenata.

Umjesto da takvome zagrebačka bolnica Rebro do smrti čuva sobu i da budu sretni ako dva puta tjedno navrati samo da popriča s mlađim kirurzima, uprava je zaključila da im on više ne treba. Bok, doktore. Sad pokupite svoje stvari i nestanite

Umjesto da takvome zagrebačka bolnica Rebro do smrti čuva sobu i da budu sretni ako dva puta tjedno navrati samo da popriča s mlađim kirurzima, uprava je zaključila da im on više ne treba.

Bok, doktore. Sad pokupite svoje stvari i nestanite.

A kao što svi znaju za doktora Josipa Paladina, tako jedva da je itko čuo za ime ginekologa Ante Ćorušića.

A ne bi se čulo ni toliko da on nije bio predsjednik HDZ-ovog odbora za zdravstvo i da ga HDZ, u doba Karamarka, nije spremao za ministra.

Utoliko je tada postao zanimljiv medijima pa smo se od njega naslušali intelektualnih zadrtosti i ”humanističkih” promišljanja poput onoga da je nižu razinu zdravstvene zaštite potrebno propisati ”za sirotinju”, a sve bolje od toga treba biti rezervirano za one ”koji mogu platiti”.

I njegovi su ga se na kraju prepali.

Ali rečeni HDZ-ov kadar Ante Ćorušić ipak je za utjehu postao ravnatelj Paladinove bolnice i on sada pečati Paladinovu karijeru na Rebru.

Pa stvarno, što će nam Paladino kad imamo Ćorušiće?

A oko toga je, naravno, potpuno spokojan i ministar zdravstva Milan Kujundžić, još jedan stranački genij, koji je povodom ovog skandala izjavio da je raskid ugovora s Paladinom, ah, čujte, ”stvar bolnice”.

Kad je bio mladi liječnik, puno puta bi ostao spavati u bolnici samo da ne gubi vrijeme na putovanje do kuće i natrag. Jednom kad mi je dijete bilo bolesno, išli smo k njemu. Stvar nije bila za njega, ali je s nama svejedno ostao dva sata tražeći pravi put za liječenje

Sramota.

Ti koji preko politike grabe visoke položaje, presuđuju kod nas najboljim profesionalcima iako im, malo je reći, ni po čemu nisu ni do koljena. Umjesto da Paladina svi mole i kume da ostane i da po njega svako jutro šalju svoj auto da dođe spašavati živote. Tako je u zdravstvu, tako je u svemu ostalome.

A evo što ja, kao obična građanka, znam o Jošku Paladinu.

Kad je bio mladi liječnik, puno puta bi ostao spavati u bolnici samo da ne gubi vrijeme na putovanje do kuće i natrag. Jednom kad mi je dijete bilo bolesno, išli smo k njemu. Stvar nije bila za njega, ali je s nama svejedno ostao dva sata tražeći pravi put za liječenje.

Nakon pada u stubištu, moj 82-godišnji otac bez svijesti je tri mjeseca ležao na njegovom odjelu. Hranili su ga na sondu, činili sve što postoji i još ga tri puta na dan njegovali kao malo dijete.

Eh, da, kakav šef, takav i odjel. Vezu nismo imali. Kod Paladina ti nije ni potrebna, svatko mu je jednak.

Fanatik svoga posla, entuzijast, čovjek. Pogledajte što mu na društvenim mrežama pišu zahvalni mali ljudi iz cijele Hrvatske. Ali što to vrijedi ovdje. Gdje Ćorušići vladaju.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Drago Pilsel
Foto: Goran Mehkek

Ugledni hrvatski novinar, teolog i urednik portala Autograf.hr, Drago Pilsel, u intervjuu za Radiosarajevo.ba otvoreno govori kako je i zašto došlo do političko-društvene bure u Hrvatskoj izazvane Istanbulskom konvencijom o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici iz 2011. godine.

Na njegovom popularnom portalu, na kojem svoje tekstove objavljuju brojni napredni hrvatski intelektualci, naprosto je demaskirana priča o Konvenciji.

Sad se nalazimo u Velikom tjednu kad se prisjećamo, kako su Farizeji dali raspeti Krista na Velikom petku. Licemjerno ponašanje biskupa prema Komarici nas podsjeća na ponašanje Farizeja prema Isusu u Velikome tjednu

Tako se tamo mogu naći tekstovi “Šest ključnih laži katoličkih ekstremista o Istanbulskoj konvenciji”, “Istine i laži o Istanbulskoj konvenciji”, “Marisanje žena je (na)rodna ideologija” i slično, u kojima se otkriva koliko su licemjerne tvrdnje Crkve i desnih krugova o mogućoj apokalipsi zbog dokumenta kojeg je BiH, kao 6. zemlja članica Vijeća Europe, ratificirala još 7. novembra 2013. godine!

Šta je razlog zbog kojeg je Istanbuslska konvencija izazvala toliku buru u Hrvatskoj?

Kad se sluša što su argumenti ovih koji su protiv Konvencije, vidi se da se manje-više to svodi na protivljenje tzv. rodnoj ideologiji koja se, prema njima, nalazi u tom dokumentu. Međutim, u toj Konvenciji nema ništa što bi bilo sporno. Štoviše, oni su, ti koji kritiziraju, s biskupima na čelu, ti koji su nametnuli temu tzv. rodne ideologije kao problem.

Ono što se, ipak, valja iza brda jeste pokušaj da se svrgne premijera Plenkovića s vrlo nejasnim motivima. Pošto kompletna slika Hrvatske je prilično konfuzna, a na jednoj liniji još uvijek čekamo rasplet najvećeg izazova s kojim se suočava Plenković, a to je kriza oko Agrokora. Upravo je prije tjedan usuglašen nekakav hodogram sa najvećim interesiranim faktorom, a to je ruska banka Sberbanka, koja ima velika potraživanja.

Drago Pilsel

Sa njima se stvar počela dogovarati, a onda slijedi dogovor s manjim dobavljačima. Nije mi jasno zašto bi bilo važno sada srušiti Plenkovića, jer i kod god dođe na vlast opet se mora suočiti s problemom Agrokora i početi ispočetka. To je prilično suluda stvar, a pogotovo što Plenkovića unutar HDZ ugrožavaju, ili pokušavaju rušiti, ljudi koji su mu do jučer bili saveznici poput bivšeg ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera, koji još figurira tamo kao politički tajnik, ali zbilja ne za dugo.

Na temelju nekakvih načela, ponavljam isforsiranih, tzv. rodne ideologije, koje nema u Istanbulskoj konvenciji i nitko nije pojasnio što bi to trebala biti rodna ideologija, dakle, slušamo gluposti. Od toga da će uvođenje Istanbulske konvencije, odnosno njezine provedbe, Hrvatsku koštati milijardu kuna, što je besmislica! To bi otprilike bilo kao da Hrvatska na godinu dana zaposli 3.000 osoba na velikoj plaći da provode Konvenciju. To je naprosto suludo.

Drugo, oni tvrde da će posljedica uvođenja Istanbulske konvencije biti negiranje spolova. Roditelji će, kažu protivnici, biti prisiljeni dijete nazvati dijete 1 ili dijete 2, a ne dečko ili cura. Pa, će se desiti poplava promjena spolova. Naprosto mogao bih sat vremena govoriti o budalaštinama koje smo slušali…

Kad se sluša što su argumenti ovih koji su protiv Konvencije, vidi se da se manje-više to svodi na protivljenje tzv. rodnoj ideologiji koja se, prema njima, nalazi u tom dokumentu. Međutim, u toj Konvenciji nema ništa što bi bilo sporno. Štoviše, oni su, ti koji kritiziraju, s biskupima na čelu, ti koji su nametnuli temu tzv. rodne ideologije kao problem

Ti ljudi koji su pokrenuli pobunu protiv Istanbulske konvencije, imaju neki problem time što bi provedena Konvencija bitno pomogla pridonijeti jednom procesu u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Srbiji, BiH i drugim zemljama bivše Jugoslavije, a to je urušavanje te jedne patrijarhalne kulture.

Jer kad žena dobije batina, ne dobije batina jer ima ženski spolni organ nego zbog toga što je to uhodana stvar! Ona je u podređenom položaju muškarcu i podrazumijeva se da dobije batine. Kad neka gospođa bude silovana ili kad netko napravi dijete jednoj ženskoj osobi i nestane, ona koja nosi žig je žena, a ne muškarac koji je tu stvar napravio.

Pitanje Istanbulske konvencije je civilizacijsko pitanje. Protiv toga su, nažalost i biskupi, a nažalost to su i biskupi BiH, pa se ja pitam kako to kada je Istanbulska konvencija ratificirana prije nekoliko godina, to za Biskupsku konferenciju BiH nije predstavljalo nikakav problem.

Skup protiv Istanbulske konvencije u Zagrebu proteklog vikenda, odjeknuo je diljem svijeta. Kako ste Vi doživjeli taj skup?

Drago Pilsel

“Skup u Zagrebu je ispao fijasko. Ako su oni sa svim tim autobusima koji su došli iz Mostara i zapadne Hercegovine uspjeli dogurati do 10.000 ljudi, a ja ne tvrdim da je policija točno govorila… Možda je 5.000 ljudi bilo u startu na Trgu žrtava fašizma. Ali, recimo, dok kolona nije stigla do Trga bana Jelačića i kad se napravila velika fotografija odozgo onda je tu bilo između 8 i 9 tisuća.

Doduše u tom trenutku na tom trgu je bio sajam, ljudi koji inače subotom idu na plac, koji šetaju. Nisu svi na Trgu bili zbog protesta protiv Konvencije. Čak da je bilo osam ili deset tisuća, to nije sto tisuća koliko su očekivali. Dakle, to je fijasko! A da nije bilo tih autobusa iz BiH, pitanje koliko bi tu ljudi uopće došlo. Pokazalo se još jednom da građani Republike Hrvatske ne vole da im biskupi diktiraju kako se imaju ponašati.

Predvodnik cijele ove priče o Istanbulskoj konvenciji je i biskup Vlado Košić. Vi ste napisali da se on ruga Bogu kad je ljubio ruku ratnom zločincu Dariju Krodiću, a sad proziva kao nevjernike ljude koji podržavaju Konvenciju!?

Košić nastavlja svoju priču protiv Plenkovićeve vlade, protiv koje se pobunio više puta, osobito kad je rasformirana koalicija sa MOST-om, pa je napravljena koalicija sa HNS-om. On govori o nenarodnom hrvatskom režimu i optužuje Plenkovića za komunizam! Onda ste u “Glasu koncila” imali uvodnik glavnog urednika koji tvrdi da vlada ratifikacijom Istanbulske konvencije želi ”uništiti hrvatski narod!”

Drugo, oni tvrde da će posljedica uvođenja Istanbulske konvencije biti negiranje spolova. Roditelji će, kažu protivnici, biti prisiljeni dijete nazvati dijete 1 ili dijete 2, a ne dečko ili cura. Pa, će se desiti poplava promjena spolova. Naprosto mogao bih sat vremena govoriti o budalaštinama koje smo slušali…

Na to se nadovezuje Košić koji je najekstremniji na desnici, militant hrvatskih biskupa. Njemu to nije naprosto ništa novo. On će na isti način zagovarati ustaški pozdrav “Za dom spremni”, postavljanje ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu. Komentirati i pohvaliti nogometaša Šimunića kad skandira “Za dom spremni” na stadionu. Dakle, on non-stop ima kestremne ispade unutar episkopata. Dok je bivši nuncij D’Errico, zadnjih godinu dana mandata u Zagrebu, Košić se bio primirio. Očito su ga pozvali malo na raport.

A sada je došao novi nuncij, Pinto, koji hvata konce, pa se Košić opet razmahao. On je bio jedini biskup prisutan na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije. To nije novost. Ono što jeste bila novost, što su u prvim redovima prosvjednika bili predstavnici tzv. Šatoraške revolucije.

To su ljudi koji su prosvjedovali ispred Ministarstva branitelja tražeći smjenu predsjednika Ive Josipovića i tadašnjeg premijera Zorana Milanovića sa sloganom “Oba su pala”, aludirajući na ona dva aviona srušena tijekom Domovinskog rata. Dakle, oba će pasti. “Šatoraši”, neki ljudi osumnjičeni za ratne zločine, koje je gospođa Kolinda Grabar-Kitarović prilikom posjete Vučića Zagrebu nazvala marginalnima, uključujući i katolike iz paracrkvenih udruga poput “Vigilare”, “U ime  obitelji” i sličnih, vode tu novu revoluciju koja podsjeća na Miloševiće jogurt revolucije, stajanke naroda.

To ima takav prizvuk. Želi se destabilizirati vlast, a da nikome apsolutno nije jasno zašto to rade, što bi se dešavalo ako padne hrvatska vlada. Nitko na to ne dogovara.

Drago Pilsel
Goran Mehkek

Ugledni svjetski mediji poput AP-a i Washington Posta prenosili su da Hrvatska kliže u ekstremnu desnicu, da se reafirmira ustaštvo… Koliko to pravi štete samoj Hrvatskoj?

Taj članak AP-a je bio sumaran. Pokušalo se opisati klimu proteklih godinu dana. Međutim, zadnjih dva mjeseca vidi se kako Andrej Plenković pravi otklon od desnog kursa, od onog kursa kojeg je bio utanačio Tomislav Karamarko. Želi da stranku vratiti ka centru. Dešava se jedan ideološki sukob unutar HDZ. Trenutno mi se čini da Plenković pobjeđuje.

I ovi koji pokušavaju destabilizirati Plenkovića su svjesni da i ako se dogodi da padne vlada, na novim izborima bi sasvim sigurno opet pobijedio HDZ. Svi pobunjenici desno orijentirani ne bi bili u parlamentu. Tako da oni pokušavaju naprosto maknuti Plenkovića, a da oni ostanu na čelu HDZ i da se ne ide na izbore. Taj plan se ne čini realan.

Sve se dešava nakon završetka rada jednogodišnje komisije koja se trebala baviti jednim dokumentom koji bi govorio tome kako se suočiti sa totalitarnim pojavama prošlosti. U tom dokumentu je, ipak, zahvaljujući osobito povjesničaru Ivi Goldsteinu i drugim predanim ljudima, antifašizam kao naprosto važan trenutak hrvatske povijesti i kao element, međaš, u hrvatskom ustavu, ostaje.

Košić nastavlja svoju priču protiv Plenkovićeve vlade, protiv koje se pobunio više puta, osobito kad je rasformirana koalicija sa MOST-om, pa je napravljena koalicija sa HNS-om. On govori o nenarodnom hrvatskom režimu i optužuje Plenkovića za komunizam! Onda ste u “Glasu koncila” imali uvodnik glavnog urednika koji tvrdi da vlada ratifikacijom Istanbulske konvencije želi ”uništiti hrvatski narod!”

Napravio se jedan mali ustupak desnici na način da se kaže, što je opet krivo, pošto je SDP svojedobno napravio grešku i legalizirao grb HOS-a u kojem piše “Za dom spremni”, dakle, ako se taj grb koristi, onda oni imaju pravo na kompletan grb, uključujući i na onaj dio “Za dom spremni”.

Hoće li se to ubuduće promijeniti, mi to ne znamo. Ali je činjenica da to što je Vijeće za suočavanje s prošlošću, ipak, sačuvalo antifašizam kao vrijednost, Plenković može koristiti kao adut da se brani od optužbi da on vodi Hrvatsku u nekakav neoustaški pravac.

Puno je opasnije što je Kolinda Grabar-Kitarović napravila u Argentini kada se nije distancirala od prononsiranih ustaša koji su tamo od nje zatražili da promijeni Ustav Republike Hrvatske i izbaci antifašizam! Ona se nije ogradila od toga. Dapače, rekla je da je ponosna na sve Hrvate koji su došli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata, što znači da je ponosna i na Antu Pavelića i druge ustaške glavešine koji su dole došli.

Dakle, bila je vrlo nesretna epizoda Kolinde Grabar-Kitarović u Argentini i pretpostavljam da je novinar AP razmišljao i o tome kada je opisivao stanje u Hrvatskoj.

Dotakao bih se biskupa u BiH. Kako komentirate to što hrvatsko vodstvo u BiH mirno posmatra brutalne napade na biskupa Franju Komaricu u Banjoj Luci, i to samo zbog toga što govori istinu?

HDZ BiH sa Draganom Čovićem je naprosto jedna licemjerna udruga ljudi. Oni su osumnjičeni za nekakve nečasne financijske radnje. To što oni okreću leđa biskupu Komarici ne smije nas iznenaditi. HDZ je za vrijeme Franje Tuđmana žrtvovao te Hrvate u Banjoj Luci. Biskup Komarica je na koljenima molio Franju Tuđmana da mu se pomogne, on nije htio pomoći. Postoji jedan kontinuitet HDZ-ovog poništavanja cijelog truda gospodina Komarice koji nije digao glas samo za Hrvate. Nego je digao glas za sve ugrožene ljude.

Drago Pilsel
Foto: Jovica Drobnjak

Meni je jako važno što je u ovom trenutku Komaricu obranila Islamska zajednica u BiH. Imamo jedno jako važno priopćenje koje je Rijaset dao. Ja sam ga na mom portalu Autograf.hr prenio. Imamo još tekstova gdje ističemo s čime se sve suočava Komarica i koliko je naprosto ružno to što Dodik govori o biskupu.

Ali, kažem, nije samo problem što si HDZ BiH dozvoljava, već i što Biskupska konferencija BiH ne želi prozvati HDZ. Tu postoji problem solidarnosti samih biskupa prema Komarici, a ne samo napad HDZ-a prema Komarici. To je naprosto farizejština.

Sad se nalazimo u Velikom tjednu kad se prisjećamo, kako su Farizeji dali raspeti Krista na Velikom petku. Licemjerno ponašanje biskupa prema Komarici nas podsjeća na ponašanje Farizeja prema Isusu u Velikome tjednu.

(Prenosimo s portala Radio Sarajevo, snimljeno 29.3.2018.).

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Prije nego bacim udicu, izmolim jednu Zdravomariju – kaže Fredo Corleone nećaku Anthonyju, sinu svoga brata Michaela, u drugome dijelu Coppolina “Kuma”. Nešto kasnije Freda vidimo zajedno s Alom Nerijem u čamcu na jezeru kako šapće: “Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike…”, ali ne znamo moli li on za ribolovnu sreću ili zato što sluti da će ga Neri, krvnik mafijaške obitelji, uskoro ubiti.

Zdravomarija će poslužiti u svim prilikama. Đaci je mole da ne dobiju jedinicu, djevojke da se dobro udaju, udane žene da im se kreten od muža dozove pameti i okani kladionica, a kreten od muža da Arsenal u sudačkoj nadoknadi zabije protiv Liverpoola.

Među katolicima je ona najčešća, univerzalna molitva, a razlog je njezine omiljenosti, nagađam, da se obraća ženi, štoviše, majci.

Zdravomarija se moli više od Očenaša jer se mrgodnog, strogog Boga grešnici boje. Ne žele se bez prijeke potrebe obraćati starom namćoru. Radije će pokušati preko Bogorodice, računajući na njezino meko majčinsko srce.

Prije nekoliko dana na Marjanu sam se mimoišao s grupom žena i muškaraca koji su uglas molili Zdravomarije dostojanstveno hodajući od Bena do Spinutskih vrata.

Zaustavio sam se načas začuđeno, ali časak kasnije pomirljivo sam slegnuo ramenima i nastavio trčati, kontajući kako sam u park-šumi, omiljenom izletištu Splićana, viđao da se čine i mnogo čudnije stvari od mrmljanja ružarija

Zaustavio sam se načas začuđeno, ali časak kasnije pomirljivo sam slegnuo ramenima i nastavio trčati, kontajući kako sam u park-šumi, omiljenom izletištu Splićana, viđao da se čine i mnogo čudnije stvari od mrmljanja ružarija.

Jednako snošljivo gledam i ako vjernice mole ispred bolnica da se zaustave abortusi. Ako one zbilja vjeruju da će njihove Zdravomarije pomoći i spasiti jedan ljudski zametak, triput hura za njih, nemam ništa protiv, na volju im.

Međutim, užasno je uznemirujuće ako se moliteljice zainate da nekakvu određenu ženu, čije su ime i prezime zagonetno saznale, odgovore od abortusa, kako je bilo nedavno u Slavoniji.

Javno prokazivati nečiju sramotu i muku nekršćanska je svinjarija. Zdravomarija se ovdje pretvara u alat represije. Blage molitve Djevici izvrću se u svoju suprotnost, nalik su lavežu hajkačkih pasa koji jure za izbezumljenom lisicom.

Kad je o abortusu riječ, valja biti mudriji, oprezniji i suosjećajniji. Ne radi se obijesnom nedjelu nekakvih bludnica, neodgovornih, sebičnih, bezdušnih kurvetina, kako ga izokola, ili čak dosta otvoreno, opisuju naši popovi i redovnice.

Abortus se često događa dobrim osobama i one se na njega nisu odlučile lako i bez muke. Nekakva je teška ljudska nesreća, očaj i siromaštvo potaknulo taj rijetko neugodni medicinski zahvat.

Ako je, na primjer, blagajnica u samoposluživanju ostala noseća, a zaposlena je na određeno vrijeme, u devet od deset slučajeva ona mora birati između djeteta i posla. Oboje ne može zadržati.

Jednako snošljivo gledam i ako vjernice mole ispred bolnica da se zaustave abortusi. Ako one zbilja vjeruju da će njihove Zdravomarije pomoći i spasiti jedan ljudski zametak, triput hura za njih, nemam ništa protiv, na volju im

Trebalo bi, ako mene pitate, prije osuđivati uprave trgovačkih lanaca, u kojima redom sjede pobožni katolici, što zovu župnike i biskupe da im blagoslove dućane, a na drugoj će strani bez pardona nogom u guzicu napucati trudnicu.

Poslovni običaji kakvi vladaju u današnjem kapitalizmu, ugnjetavanje radnica, njihov trajni strah od otkaza, ropska eksploatacija i potplaćenost koje im oduzimaju dostojanstvo, izazvali su, uvjeren sam, više abortusa od ijednog drugog uzroka.

Prije nego se neutješno rascmoljite za nerođenim mališanima, upitajte se što vi možete učiniti da promijenite ovaj grozni, nehumani svijet u kojemu se oni neće roditi?

Svećenici, koji nas zovu da nesmiljeno ustanemo protiv abortusa, trebali bi se upitati šta su oni učinili da se nesretne blagajnice prestane ucjenjivati ugovorima na određeno vrijeme?

Međutim, užasno je uznemirujuće ako se moliteljice zainate da nekakvu određenu ženu, čije su ime i prezime zagonetno saznale, odgovore od abortusa, kako je bilo nedavno u Slavoniji

Velika i sita Katolička crkva, najbogatija ustanova u našem društvu, morala bi se upitati kako svih ovih godina, četvrt stoljeća otkako je slobodna činiti štogod joj padne na pamet, kraj stotina betonskih crkava i čudovišno golemih samostana i pastoralnih centara, nije napravila ni pet kvadratnih metara nekakve bolnice, ubožnice, sirotišta, vrtića… nekakvog prostora gdje bi se zaista materijalno popravilo živote vjernika.

Zdravomarija je lijepa i skladna, poetična molitva, ali znate, na koncu konca, to su ipak samo riječi.

Svaka čast onim moliteljicama ispred bolnica, ali valja činiti mnogo više od onoga što one čine. Potreban je daleko veći i ozbiljniji trud da bi se stvorilo bogato, sigurno i berićetno okruženje u kojemu bi vrijedilo rađati i podizati djecu.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Borivoj Dovniković-BORDO

Pitanje govornog jezika u Hrvatskoj manje je važno ukoliko nije nacionalističko sredstvo za odvajanje od susjedskog (čitaj srpskog) zajedništva.

Više se pažnje i simpatija posvećuje regionalnim narječjima (dalmatinskom, zagorskom, istarskom itd.), nego službenom štokavskom, ijekavskom standardnom jeziku. Iz osnovnih škola izlaze đaci s boljim znanjem svoga zavičajnog, a zabrinjavajućim nepoznavanjem standardnog hrvatskog jezika.

Umjesto da koriste postojeće bogatstvo jezika, mnogi ga profesionalci u medijima neznalački osiromašuju i nagrđuju. Zaboga, na njihovoj nestručnosti jezično se odgajaju građani zemlje, posebno mlada generacija!

Sukobljavajući se dnevno s njihovim jezičnim nakaradnostima, redovito se pitam: kako se u ovoj zemlji u medijima zapošljavaju ljudi koji ne poznaju jezik?

Uobičajen je odgovor da su oni vrhunski stručnjaci u struci, a, kao, to je najvažnije. Ne, gospodo, prvi uvjet kandidatu za sportskog  reportera je da izvrsno poznaje standardni jezik, a potom, što se podrazumijeva, da je stručnjak u poznavanju sporta!

Jedna značajna političarka redovito ponavlja uzrečicu  n o  m e đ u t i m  u svojim televizijskim nastupima – i nitko je iz njene okoline ne upozorava na to. Misli li ta okolina (u kojoj bi trebalo biti i jezičnih stručnjaka) da je to u redu jer se tako izražava jedna visoka osoba?!

Nisam čuo da se kod nas stavljaju pod povećalo uvjeti pod kojima se u stalni, dobro plaćen posao u medijima primaju kandidati (kao u ostalim javnim zapošljavanjima). Ima sasvim sigurno sposobnih nezaposlenih mladih ljudi sa savršenim znanjem i jezika i struke koji bi daleko bolje odgovarali  informativnim medijima.

NO ALI MEĐUTIM   
I OSTALE NAKARADNOSTI

Listam svoj notes s bilješkama o nakaradnostima u našem jeziku, a toga je zadnjih godina bezbroj, pa biram one najčešće.

Ne sjećam se kada se “bijedni veznik  a l i” na čudan način izgubio iz našeg hrvatskog standardnog jezika. Kao da ga se ljudi stide, pa upotrebljavaju samo  n o  i  m e đ u t i m. Kao da  a l i  pripada zlosretnom socijalističkom dobu, te ga sada treba izbjegavati.

Glavni predstavnik današnjice u hrvatskom jeziku postala je riječ  m e đ u t i m,  a uz nju samo  n o. I u pisanju i u govoru.

Tako ćete čuti umjesto: Došao sam tamo,  a l i  njega nije bilo… verziju: Došao sam tamo,  m e đ u t i m  njega nije bilo. Ili po najnovijem  izdanju nakaradnosti: Došao sam tamo,  n o  m e đ u t i m  njega nije bilo.

Zli jezici tvrde da je bilo čak i ovakvih izjava (slušajte ovo):  ..n o  a l i  m e đ u- t i m (!) njega nije bilo…

To me ne bi toliko diralo da se radi o običnim ljudima, bez škola i bez relevantnog zavičajnog i obiteljskog odgoja, ali tako govore vrhunske ličnosti u hrvatskom društvu.

Jedna značajna političarka redovito ponavlja uzrečicu  n o  m e đ u t i m  u svojim televizijskim nastupima – i nitko je iz njene okoline ne upozorava na to. Misli li ta okolina (u kojoj bi trebalo biti i jezičnih stručnjaka) da je to u redu jer se tako izražava jedna visoka osoba?!

Više se pažnje i simpatija posvećuje regionalnim narječjima (dalmatinskom, zagorskom, istarskom itd.), nego službenom štokavskom, ijekavskom standardnom jeziku. Iz osnovnih škola izlaze đaci s boljim znanjem svoga zavičajnog, a zabrinjavajućim nepoznavanjem standardnog hrvatskog jezika

Ili smatraju da je važnije što govori nego kako govori. Glavno je da se razumijemo.

OVDJE – OVAMO

U govornom, pa i službenom jeziku gotovo su izumrli lijepi prijedlozi  o v a m o,  o d a v d e,  d o n d e,  d o v d j e,  d o k l e,  o d a k l e…

Sve češće se govori:

– Stigli su o v d j e... umjesto: Stigli su o v a m o.
– Pogled seže d o t a m o… umjesto: Pogled seže d o n d j e.
– D o k u d a su doprli oblaci… umjesto: D o k l e su doprli oblaci.
– O d k u d a su došli gosti… umjesto: O d a k l e su došli gosti.
– G d j e ćete večeras… umjesto: K a m o (ili k u d a) ćete večeras.

Kad se u našem jeziku tako izražavaju stranci, razumijemo što žele reći i ne zamjeramo im, ali takva izražavanja ne opraštam našim govornicima!

CIRKA NEGDJE OKO

Već dugo susrećemo se u diskusijama u medijima s nastojanjima običnih ljudi da koriste strane izraze kako bi bili uvjerljiviji i, naravno, kulturniji.

U temama o proizvodnji, gdje se govori o količinama, vrlo često govornici upotrebljavaju prilog  c i r k a, ali da bi bili uvjerljiviji dodaju i  o k o, pa kažu da proizvode  c i r k a  o k o  šesto litara mlijeka.

Nekima ni to nije dovoljno, pa vele: Proizvodim  n e g d j e  c i r k a  o k o  šesto litara mlijeka. To je pravo takmičenje sa  n o  a l i  m e đ u t i m.  Zasad nema izvještaja tko od njih vodi.

Ako sam vas umorio tim beskrajnim nabrajanjem jezičnih nakaradnosti, proglasit ću stanku do sljedećeg javljanja na Autografu.

Živi bili!

Cjelokupno kršćanstvo, zapadno (rimokatolici i protestanti) i istočno (pravoslavni), slavi jedan te isti Uskrs – iako nažalost po različitim kalendarima (na zapadu gregorijanskom, a na istoku julijanskom) – već treće tisućljeće od Kristova spasonosnog ulaska u našu ljudsku povijest.

Kao i židovska Pasha na koju se kalendarski i povijesno-spasenjski nadovezuje svojom žrtvom, tako se i kršćanski Uskrs s pravom slavi početkom proljeća. Prate ga buđenje novoga života u prirodi, pobjeda dana nad noći i svjetla nad tamom.

Isusova osobna povijest nije završila na križu, iako je upravo ta smrt otkupiteljski iznimno važna za naše spasenje. Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuće pobjeda života. Uskrs je pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela u Betlehemu ulaskom vječnosti na igralište naše povijesne prolaznosti.

Kao i židovska Pasha na koju se kalendarski i povijesno-spasenjski nadovezuje svojom žrtvom, tako se i kršćanski Uskrs s pravom slavi početkom proljeća. Prate ga buđenje novoga života u prirodi, pobjeda dana nad noći i svjetla nad tamom

Zato već dvadeset stoljeća kod nebrojenih milijuna danas i na svim jezicima svijeta odzvanja onaj radostni poj: ”Doista, Krist je uskrsnuo!”

Smrt je pobijeđena, povijest je promijenjena. Od Isusova uskrsnuća na ovamo vjerom znamo da smrt, koliko god ona izgledala konačna, ipak nema posljednju riječ.

Odonda život nije u propadanju i nestajanju, nego u preporodu i postajanju. Jednom zauvijek dogodilo se nešto što označava početak trajnoga, jer Bog je srušio granice vremena i vječnosti te predvodnički ušao u za nas do tada neosvojive prostore s onu stranu smrtnosti.

Isus je svojim uskrsnućem probio prolaz kroz zid ljudske prolaznosti i tako nas pozvao na susret sa živim Bogom.

Veliki evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer pred svoju mučeničku smrt pisao je iz nacističkog zatvora: ”Živjeti od uskrsnuća, to zapravo znači Uskrs”.

Uskrsnuće je događaj koji se ne tiče samo Isusa, nego svih nas, ovdje i sada. On se ne smije svesti samo na nešto što spada u prošlost niti reducirati na pobožne fraze koje mi kao Crkva bez razmišljanja ponavljamo svake godine u ovo vrijeme.

Što je, dakle, uskrsna poruka za ovu Lijepu našu koja se našla u tako ružnom stanju zbog rastuće nezaposlenosti, sve veće bijede, društvenih nepravdi, demografske krize, neučinkovite politike, sve većeg iseljavanja mladih i školovanih, socijalne neosjetljivosti, općedruštvene apatije i manjka ljudske solidarnosti?

Uskrs kazuje i pokazuje da velika preobrazba svijeta o kojoj su sanjali mnogi utopisti i neuspjelo je stvarali brojni revolucionari nije prvenstveno politički, nego duhovni program u kojem se uvijek radi o konkretnom čovjeku kao biću neizrecive vrijednosti u zajednici iskrene ljubavi i odgovorne slobode

Prvo, Uskrs je poziv na osobno obraćenje i autentičnu evangelizaciju. Nije dovoljno da smo kršćani samo imenom i tradicijom, a bezbožnici praksom i moralom.

Kod nas je slavljenje Uskrsa nažalost još uvijek više stvar običaja, folklora i rituala, a premalo izazov osobne vjere i autentične duhovnosti. Uskrs nam kaže da je moguć novi početak, preporod čovjeka i ljudske zajednice.

Drugo, Uskrs je poziv na solidarnost, na djelotvornu ljubav prema bližnjemu. Bog se životom, smrću i uskrsnućem Kristovim solidarizirao s ljudima. On jači s nama slabijima, On savršen s nama grešnicima.

U njegovom djelokrugu ljubavi koja se daruje posebno mjesto zauzimaju oni najslabiji, djeca i starci, siromašni i nemoćni. I mi smo pozvani na požrtvovnu ljubav i kršćansku solidarnost u nesebičnom služenju svojim bližnjima.

Treće, Uskrs je, moglo bi se reći onako evanđeoski radikalno, poziv na pobunu. Netko je lijepo rekao da je Isusa optužila mržnja, a osudila nepravda.

Smrt je pobijeđena, povijest je promijenjena. Od Isusova uskrsnuća na ovamo vjerom znamo da smrt, koliko god ona izgledala konačna, ipak nema posljednju riječ

Njegovo je uskrsnuće pobuna i pobjeda ljubavi nad mržnjom, istine nad laži, milosrdne pravde nad nesmiljenom nepravdom, dobrote nad silama zla i svjetla nad tminom.

I mi kršćani smo kao nasljedovatelji Uskrsloga pozvani da dignemo kritičko-proročki glas protiv svake mržnje, nepravde, demagogije, licemjerstva i korupcije.

Uskrs kazuje i pokazuje da velika preobrazba svijeta o kojoj su sanjali mnogi utopisti i neuspjelo je stvarali brojni revolucionari nije prvenstveno politički, nego duhovni program u kojem se uvijek radi o konkretnom čovjeku kao biću neizrecive vrijednosti u zajednici iskrene ljubavi i odgovorne slobode.

Stoga nemojmo dopustiti da kušnje i tjeskobe života unište u našim srcima kršćansku nadu, evanđeosku radost i djelotvornu ljubav.

Neka nas uskrsli Krist osvijetli i povede u bolju budućnost!

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Prvi proljetni vikend provodio sam u Gdanjsku, na velikom pjesničkom festivalu – tamo gdje je Dorta Jagić prije nekoliko godina osvojila najvažniju pjesničku nagradu kojim je od tko zna kojeg vremena čašćen neki hrvatski pjesnik – sudjelovao sam na tribini o slobodi i izbjeglištvu, koja se održavala u veličanstvenom Centru europske solidarnosti, sagrađenom prije nekoliko godina u spomen na onu poljsku Solidarnošć iz Gdanjska 1980, i sve u svemu sjajno sam se provodio, sve dok me neki vrag nije natjerao da u hrvatski pretraživač na svom iPhoneu upišem pojam – Gdanjsk, i pročitam natuknicu na hrvatskoj Wikipediji.

Tamo je ovako pribilježeno i službeno ovjereno u svetosti hrvatskoga jezičnog i vikipedističkog suvereniteta:

“Njemačko stanovništvo grada je željelo ujedinjenje s Njemačkom i zbog toga je Nacistička stranka imala mnogo pristaša u gradu. Hitler je tražio pripojenje Gdanjska i Gdynie tako da se Istočna Pruska teritorijalno poveže s Njemačkom. Nakon poljskog odbijanja je Hitler napao Poljsku i time je počeo 2. svj. rat. Ali tomu je prethodilo etničko čišćenje Nijemaca od strane Poljske i njezinih saveznika, po nekim procjenama nestalo ih je i ubijeno oko 58000. Takav genocid i teror nad njemačkim stanovništvom se nastavio i u ostalim Poljskim gradovima, što je bio pravi razlog Hitlerovog napada na Poljsku.”

O hrvatskoj Wikipediji se, a da se ne griješi duša i da se ne pretjeruje, odavno moglo govoriti kao o ustaškoj Wikipediji. I jedno vrijeme se o tome i pisalo po novinama, ali čovjeku s vremenom i to dosadi. Na kraju, svaki narod i svaka kultura imaju Wikipediju po mjeri vlastite gluposti, prije nego pameti. I naravno, svaka kultura ima Wikipediju kakvu zaslužuje

Nakon prvog šoka izazvanog nacional-socijalističkim, hitlerovskim pogledom na povijest, najprije sam se potrudio pročitati cijelu natuknicu, a zatim je usporediti s drugim bliskojezičnim natuknicama, najprije srpskom i srpskohrvatskom.

I naravno, radi se o istom tekstu, koji je netko od nekoga prekopirao, a hrvatski se razlikuje samo po tih nekoliko sitnih intervencija.

Osim “genocida i terora nad njemačkim stanovništvom”, koji je bio “pravi razlog Hitlerovog napada na Poljsku”, još je nekoliko znakovitih detalja. Dok su u druge dvije verzije trupe Crvene armije 30. ožujka 1945. “oslobodile grad”, u hrvatskoj varijanti su ga “osvojile”. S tim da je tom osvajanju prethodnilo “žestoko bombardiranje”.

U srpskohrvatskoj Wikipediji piše: “Većina Židova je pobjegla iz grada prije njemačkog napada, ali su Nijemci hapsili i deportirali mnogo Poljaka”, dok u hrvatskoj Wikipediji ne samo da nema hapšenja i deportiranje Poljaka, ni židovskog izbjeglištva, nego se ovi drugi i ne spominju. Kao što se ni Poljaci oko Drugog svjetskog rata u Gdanjsku ne spominju drukčije nego kao počinitelji genocida i terora nad njemačkim stanovništvom.

O hrvatskoj Wikipediji se, a da se ne griješi duša i da se ne pretjeruje, odavno moglo govoriti kao o ustaškoj Wikipediji. I jedno vrijeme se o tome i pisalo po novinama, ali čovjeku s vremenom i to dosadi. Na kraju, svaki narod i svaka kultura imaju Wikipediju po mjeri vlastite gluposti, prije nego pameti. I naravno, svaka kultura ima Wikipediju kakvu zaslužuje.

Neki su pokušavali prijavljivati administratore hrvatske Wikipedije nadležnoj centrali, ali i to je, više ili manje, bilo uzalud. Ljudima u bijelome svijetu ponekad je teško i shvatiti što je i koliki je, zapravo, naš problem.

Ali ovo je, ipak, nešto novo. Jer ovdje više nije riječ o Anti Paveliću i NDH, te o Hrvatima i njihovoj nevolji sa samima sobom, nego je riječ o Hitleru i Trećem Reichu, o uzrocima Drugoga svjetskog rata, te konačno o tome jesu li dobri momci bili Churchill, De Gaule, a od 1941. Roosevelt i Staljin (da, da, i on!) i jesu li Poljaci bili žrtve njemačkog napada i osvajačkog pohoda prema istoku, koji je podrazumijevao njihovo pretvaranje u roblje i postupnu fizičku likvidaciju, ili je sve bilo suprotno, pa su Poljaci proveli genocid nad Nijemcima, u čemu ih je podržao, pa im se i pridružio najprije Churchill, a onda i ostali spomenuti, što je dovelo do Hitlerove mučeničke smrti i kraja Drugog svjetskog rata?

Neki su pokušavali prijavljivati administratore hrvatske Wikipedije nadležnoj centrali, ali i to je, više ili manje, bilo uzalud. Ljudima u bijelome svijetu ponekad je teško i shvatiti što je i koliki je, zapravo, naš problem

I gdje su u svemu tome bili Židovi? Jesu li oni bili žrtve Holokausta ili ih, kao što sugerira ova hrvatska natuknica, u Gdanjsku i drugdje u Poljskoj nije ni bilo?

Iza svake povijesne interpretacije stoji država s vojskom i policijom. Naravno, to ne znači da država, vojska i policija stoje iza svega što neka budala, koja je, možda, završila i studij povijesti, pa ju je netko, možda, i prozvao povjesničarem, osmisli i iskonstruira u svojoj glavi, zapiše na papir ili unese u kompjutor.

Povijesna interpretacija je ono što je negdje javno objavljeno. To može biti i glupo, i nesuvislo, i pogrešno, i naopako – nitko se u objavljivanje nesuvislih, pogrešnih i naopakih gluposti ne smije miješati, niti se općenarodna glupost smije državi i njezinim organima stavljati na dušu – uostalom, država, zajedno s vojskom i policijom, između ostaloga, služi tome da svojim građanima jamči pravo na glupost.

Čak bi se moglo reći da je važnije jamčiti ljudima pravo na glupost, jer za pamet obično i ne trebaju lokalni jamci.

Međutim, kada povijesna interpretacija udara u temelje civilizacije i kada zajednicu suprotstavlja ostatku njezinog prirodnog, povijesnog, zemljopisnog konteksta, tada država s vojskom i policijom ne samo da ne može jamčiti pravo na takvo što, nego biva suodgovorna na ono što je javno objavljeno.

To znači, ako hrvatska Wikipedija objavi da su Poljaci izvršili genocid nad Nijemcima, koji su zatim napali Poljsku da spriječe dalje istrebljenje svojih nezaštićenih sunarodnika, te da je tako izbio Drugi svjetski rat, tada to više ama baš nikako ne može biti stvar slobode javne riječi.

Ili će država s vojskom i policijom stati iza Hitlera, i natuknica o Gdanjsku će biti branjena snagom sile i prinude, ili neće stati iza Hitlera, i natuknica će biti kriminalizirana, a njeni autori gonjeni kao promotori nacionalsocijalizma.

Ako hrvatska Wikipedija objavi da su Poljaci izvršili genocid nad Nijemcima, koji su zatim napali Poljsku da spriječe dalje istrebljenje svojih nezaštićenih sunarodnika, te da je tako izbio Drugi svjetski rat, tada to više ama baš nikako ne može biti stvar slobode javne riječi

U posljednjih 10-15 godina, otkada traje propadanje ili svjesno uništavanje hrvatskih medija i otkad se javni diskurs gotovo sasvim tabloidizirao, većini onih koji se bave javnim poslovima, a najprije novinarima, postalo je normalno da se pozivaju na Wikipediju kao na pouzdan izvor informacija (i interpretacija).

Na osnovi podataka preuzetih s Wikipedije pišu se znanstveni radovi, na njih se pozivaju hrvatski suci u pismenim obrazloženjima svojih presuda.

Popularnosti Wikipedije doprinijeli su i likovi poput Antuna Vujića, aktualnog glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koji se u nizu svojih intervjua oduševljavao projektom Wikipedije, pa čak iznosio i ideje o svojevrsnom spajanju leksikografskih i vikipedijskih ostvarenja domaće pameti.

I naravno, kada netko konzultira Wikipediju, neće se pozivati ni na srpsku, ni na srpskohrvatsku, ni na bosansku, ni na englesku, nego na našu domaću, hrvatsku Wikipediju.

Dok Vujić, možda, još uvijek zna zašto je izbio Drugi svjetski rat, tko je što učinio u Poljskoj i tko je nad kime počinio genocid – jer, zaboga, nekadašnji komunistički ministar kulture nije samo glavni ravnatelj nečega što se još uvijek zove po Miroslavu Krleži, nego je i član onog režimskog vijeća za suočavanje s ovim i s onim što se događalo upravo oko spomenutog rata – dotle mnogi naši građani o tome zašto je izbio Drugi svjetski rat, i je li Hitler uopće bio loš momak, više pojma nemaju.

Pogotovu oni mlađi, koji su škole učili po nekim čudnim planovima i programima. Ali čak i ako se nekome čini da o izbijanju Drugoga svjetskog rata ima nekoga pojma, lako će se predomisliti čim u hrvatskoj Wikipediji pročita najnoviju povijesnu interpretaciju.

Jer tko bi još sumnjao u Wikipediju i njezine interpretacije? I u slavnu hrvatsku leksikografiju, na čelu s pasioniranim vikipedistom i blogerom A. Vujićem.

Poljski problemi su, kažu, slični hrvatskima. I onda je to razlog da se hrvatski vlastodršci, svjetovni i crkveni, sve češće pozivaju na Poljsku kao politički, kulturni i sveudiljni nacionalni uzor. To je ta, kako bi se reklo, uspravnica na kojoj će dekandentna, duhovno zapuštena i antikršćanska Europa polomiti svoju kralježnicu: od katoličkog Splita do katoličkog Gdanjska

Mislio sam o tome u lijepom gradu Gdanjsku, gdje se još uvijek ozbiljno razgovara o slobodi, u Poljskoj, gdje još uvijek postoje novine koje su protiv vlasti i u kojima izlaze vrlo ozbiljni višestranični prilozi o jednom pjesničkom festivalu. (U jednim sam novinama pročitao: “Poljska poezija, možda, jest velika, ali svjetska je poezija, sigurno, mnogo veća.”)

Ali i Poljaci imaju stanovitih problema s interpretima svoje povijesti, te s vlašću koja ih pasivnim ili aktivnim djelovanjem stimulira.

Poljski problemi su, kažu, slični hrvatskima. I onda je to razlog da se hrvatski vlastodršci, svjetovni i crkveni, sve češće pozivaju na Poljsku kao politički, kulturni i sveudiljni nacionalni uzor.

To je ta, kako bi se reklo, uspravnica na kojoj će dekandentna, duhovno zapuštena i antikršćanska Europa polomiti svoju kralježnicu: od katoličkog Splita do katoličkog Gdanjska.

Sve je to lijepo i krasno.

Ali zar ne bi bilo zanimljivo saznati što bi poljski patrioti, katolički fundamentalisti i ini borci za čistu bijelu stvar rekli kada bi pročitali što piše u hrvatskoj vikipedijskoj natuknici o Gdanjsku?

(Prenosimo s autorova portala).

Branko Mijić

Da je Hrvatska Mate Rimac, već bi sada mogla u ”cashu” platiti polovne izraelske avione! Tih tristotinjak milijuna eura već je na putu u Svetu Nedelju budući da je svih 150 superautomobila Concept_Two po cijeni od 1,7 milijuna eura, plus pola milijuna za opremu, rasprodano!

A zašto Hrvatska nije Rimac? Kupnju polovnih aviona, tu ”najveću investiciju u povijesti HV-a”, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević pokušao je proglasiti nacionalnim interesom, čak našom ”odgovornošću prema budućim generacijama”.

Ako je nabavka 12 komada F-16 Barak naš nacionalni interes, onda su o tome morali odlučivati svi segmenti društva barem dvotrećinskom političkom suglasnošću u Saboru.

Proglašavati posao koji su, potpuno netransparentno i bez minimuma civilne kontrole, zgotovili HDZ i militarni društveni slojevi, nakon milijardi kuna teškog militantnog udara na proračun braniteljskih struktura, proziran je pokušaj alibija za sve posljedice koje bi porezni obveznici mogli godinama plaćati

Proglašavati posao koji su, potpuno netransparentno i bez minimuma civilne kontrole, zgotovili HDZ i militarni društveni slojevi, nakon milijardi kuna teškog militantnog udara na proračun braniteljskih struktura, proziran je pokušaj alibija za sve posljedice koje bi porezni obveznici mogli godinama plaćati.

A kada su HDZ-ovi državni poslovi u pitanju, povijest nas uči da treba puhati i na hladno, jer oni ni tunele nisu mogli ofarbati a da pritom ne napune svoje privatne džepove.

Bit će zanimljivo vidjeti koje su to tvrtke u Hrvatskoj već sada dobile poslove s Izraelom i koje će ih dobiti nakon kupnje aviona i imaju li ikakve veze s onima koji su o tome u ime ”nacionalnog interesa” odlučivali.

No, najzanimljivije od svega je kako će tridesetogodišnji F-16 Barak sa svojim raketama i bombama pomoći našim budućim generacijama do 2050.

Hoće li zaustaviti iseljavanje mladih?

Hoće li poboljšati njihovo obrazovanje?

Hoće li im omogućiti znanstveno usavršavanje?

Hoće li u njihovim kokpitima postati nobelovci?

Jesu li ti isti avioni učinili Izrael državom s najvećim brojem nobelovaca, s najviše startupova i inženjera po glavi stanovnika u svijetu, državom s tri tisuće visokotehnoloških kompanija čiji je godišnji izvoz od stotinjak milijardi dolara 90 posto rezultat znanosti i tehnoloških otkrića?

Izraelska djeca nisu uspješna zbog aviona, pa neće biti ni hrvatska, već zato što je rješavanje problema postalo dio njihovog identiteta. Usađena im je osobina koju zovu ”hucpa”, što na hebrejskom znači da svi bez srama mogu reći ”ja razmišljam drugačije”

Ne, snaga malog Izraela s dvostruko većim brojem stanovnika od Hrvatske nije u avionima i oružju, već u gospodarstvu.

Izrael je postigao to što je postigao u svojih 70 godina postojanja izdvajajući najviše od svih država svijeta u znanost, čak 4,25% posto BDP-a, dok ga lani nije pretekla Južna Koreja s 50 milijuna stanovnika. Moć Izraela je u centrima izvrsnosti u kojima se svake godine nađe pet tisuća nadarene djece čije se školovanje prati.

Za razliku od Hrvatske koja je na europskom dnu izdvajanja za znanost, jadnih 0,79 posto jadnog BDP-a koji ima za avione i šatoraše, ali ne i za svoju djecu koju obrazuje srednjovjekovnim metodama uskraćujući im suvremene kurikulume.

Izraelska djeca nisu uspješna zbog aviona, pa neće biti ni hrvatska, već zato što je rješavanje problema postalo dio njihovog identiteta. Usađena im je osobina koju zovu ”hucpa”, što na hebrejskom znači da svi bez srama mogu reći ”ja razmišljam drugačije”.

Zato je Izrael država ne samo najboljih pilota, već i znanstvenika, stručnjaka, nobelovaca.

Zato Rimac nije Hrvatska, jer Hrvatska nije Izrael.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Zastupam stav kao i pokojni bivši ministar policije Josip Boljkovac da je Domovinskomu ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. tzv. Balvan revolucijom. Dana 31. ožujka obilježila se 27. godišnjica akcije “Plitvice” i pogibije tzv. prvog hrvatskog redarstvenika u Domovinskom ratu.

Bila je velika parada. Na komemorativnom skupu zajednički vijenac u ime Republike Hrvatske na spomenik Josipu Joviću položili su predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović, potpredsjednik Hrvatskog sabora i izaslanik predsjednika Sabora Milijan Brkić, ministar unutarnjih poslova i izaslanik predsjednika Vlade Davor Božinović, te ministar branitelja Tomo Medved, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Mirko Šundov i glavni ravnatelj policije Nikola Milina.

Kazalo se opet, kao i ranije, da se na tom mjestu i drugima koji su simbol Domovinskog rata može s ponosom reći da je Hrvatska napravila još jedan korak prema onoj Hrvatskoj koju je vidio Josip Jović i drugi hrvatski branitelji. O tom, po tom. Mene zanima Josip Jović. Bolje rečeno, mit o Josipu Joviću.

Ako je rat počeo napadom srpskih terorista na hrvatsku policiju, onda je Domovinski rat počeo u dva sata iza ponoći, 17. listopada 1990., kada su martićevci zapucali na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca. Točno su znali da su policajci u parkiranom patrolnom vozilu – Srbi. I zato je taj napad višestruko značajan

Josip Jović poginuo je 31. ožujka 1991. tijekom akcije “Plitvice” kada su pripadnici za posebne namjene hrvatskog MUP-a ponovo uspostavili policijsku postaju na Plitvičkim jezerima, koju su nekoliko dana ranije zauzeli pripadnici pobunjeničkih snaga. U sukobu s paravojnim srpskim snagama još devet pripadnika Specijalne policije bilo je ranjeno.

Primijetili ste da pišem ”tzv. prvi hrvatski redarstvenik”. Zašto? Kako sam pitao prije nekoliko godina tadašnjeg ministra Tomislava Karamarka, tako sam javno svojedobno pitao i predsjednika Ivu Josipovića, a sada pitam Kolindu Grabar-Kitarović i ministre u Vladi RH: Zašto smatraju nečasnim ili neprimjerenim da prvi pali hrvatski redarstvenik bude pripadnik MUP-a SRH Goran Alavanja?

Zašto se i ove godine, i to žestoko preko HRT-a, šire netočnosti o Domovinskome ratu kada znamo da Josip Jović nije prvi hrvatski policajac koji je poginuo u agresiju na Hrvatsku?

Ili ovako: može li Srbin biti hrvatski mučenik?

Nipošto ne želeći umanjiti žrtvu redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama u tzv. akciji ”Krvavi Uskrs” 1991., upućujem vas na svjedočanstvo prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske Josipa Boljkovca u knjizi ”Istina mora izaći van…” (Golden marketing, Zagreb, 2009., str. 233), koji tvrdi da je prvi ubijeni hrvatski redarstvenik, još u jesen 1990., bio policajac Goran Alavanja (iz Karina), Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci (inače, tzv. martićevci) kod Obrovca.

O tome postoje živi svjedoci iz patrole na koju je zapucano i u kojoj je preminuo policajac Alavanja. O tomu sam pisao u nekoliko navrata, baš kao što danas pišem u okviru kolumne ”Democroacia”. I tako će biti sve dok postoji ovaj portal i sve dok ne bude priznat Goran Alavanja!

Znam da je vama stalo od istine, pa vas molim da ju poštujete te da, shodno tome, budete ponosni na policajca Alavanju, baš kao što častimo spomen na policajca Jovića, i da ga nikako ne nastavljate zanemarivati jer, eto, nekima bolje odgovara da prva žrtva MUP-a bude hrvatske, a ne srpske nacionalnosti.

Meni će se možda na ovo replicirati da se u jesen 1990., kada je ubijen policajac Alavanja, još nismo nalazili u Domovinskom ratu. Ako slučajno tako mislite, odgovaram: to je netočno!

Domovinski rat je rezultat jedne puzajuće agresije koja se počela odmotavati i realizirati još od famoznog govora Slobodana Miloševića na Kosovu 1989.

Za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povjesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat ”počinje s tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990.”

Domovinski rat je rezultat jedne puzajuće agresije koja se počela odmotavati i realizirati još od famoznog govora Slobodana Miloševića na Kosovu 1989. Za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povijesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat ”počinje s tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990.”

Prvi oružani napad je registriran u listopadu 1990. blizu Obrovca, kada su martićevci otvorili vatru na kamion splitskih registracija. Nije bilo žrtava. Od tada se postavljaju noćne patrole pod ingerencijom ministra Boljkovca. Martićevci su tražili ubojstvo Srbina, po mogućnosti pripadnika MUP-a, da forsiraju izlazak Srba iz redova MUP-a kako bi se ojačala pobuna.

Ponavljam: svaka čast poginulom Josipu Joviću. Ali taj čovjek, osim što je, tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac (Feral tribune, 26. srpnja 2007.), dobio metak u leđa iz hrvatske puške, nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani.

Moramo biti precizni jer je to osjetljivo pitanje. Josip Jović je poginuo od singapurskog metka iz američke pumparice, dakle, iz puške kakvu su imali hrvatski policajci.

Boljkovac kaže: ”Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom. Plan je bio provesti akciju kojom bismo spriječili da nas pobunjenici presijeku popola. Nažalost, autobus u kojemu je bio Ljubo Ćesić Rojs se pokvario.”

Rojs je kasnije, iako je mimo zapovijedi ušao u opasnu zonu riskirajući život policajaca zbog čega ga je Boljkovac želio kazniti, promoviran preko noći u čin generala, iako je uvijek bio i ostao, što se posebno vidjelo dok je nastupao kao cirkusant u Hrvatskom saboru, politička mona opće prakse (u BiH je osumnjičen i za ratne zločine).

No, nastavlja Boljkovac, ”dio snaga stigao je prekasno i u magli su se jednostavno pomiješali s pobunjenicima, nije se vidjelo tko na koga puca”.

Tog ”Krvavog Uskrsa” 1991. je na Plitvicama zaista bila jako gusta magla.

Dakle, kako svjedoči bivši ministar, prvi čovjek u odori hrvatskog policajca kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ubijen je 17. listopada 1990. godine kod Obrovca. Ali se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat.

Svaka čast poginulom Josipu Joviću. Ali taj policajac, osim što je, tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac (Feral tribune, 26. srpnja 2007.), dobio metak u leđa iz hrvatske puške nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani

Šokantne su, dakle, činjenice o Domovinskome ratu. Taj rat valja osloboditi od onih koji ga iskrivljavaju. Bilo bi važno, barem za početak, kazati kada je počeo Domovinski rat i u kojim okolnostima, jer nije točno da je započeo tzv. ”Krvavim Uskrsom”, 31. ožujka 1991., u Nacionalnom parku Plitvička jezera (što ćemo pak i sa samim Hrvatima, HDZ-ovcima i drugima, koji se ne mogu dogovoriti jer jedni tvrde da je rat počeo na Plitvicama 31. ožujka, a drugi napadom na policijsku postaju u Pakracu 1. ožujka 1991. kada ni jedno ni drugo nije točno?).

Dakle, nije točno da je policajac MUP iste te SRH Josip Jović, kako ponavljaju svi, prva žrtva Domovinskoga rata. Pogotovo nisu u pravu oni koji falsificiraju ulogu Franje Tuđmana u tome ratu. Jer, ako ćemo o činjenicama, one govore da akciju kod Plitvičkih jezera nije naredio Franjo Tuđman.

Njemu to nije odgovaralo, jer su se tada, u ožujku 1991., u Karađorđevu s Miloševićem, a na račun teritorija Bosne i Hercegovine, dogovorile okvirne granice ”Velike Srbije” i ”Velike Hrvatske”.

Akciju, treba to znati, naredio je tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Boljkovac je po svojoj odlučnosti od početka tzv. Balvan revolucije, zajedno s pokojnim ministrom i generalom Martinom Špegeljom, prvi veliki strateg Domovinskoga rata.

Josip Boljkovac i tadašnji zapovjednik Pete vojne oblasti JNA slovenski general pukovnik Konrad Kolšak (vidjeti Kolšekov intervju u Globusu od 3. svibnja. 2002.), najzaslužniji su da martićevci nisu presjekli Hrvatsku, što je spriječeno upravo akcijom kod Plitvičkih jezera (ne zaboravimo da je upravo oslobođeni Vojislav Šešelj tada već bio u Korenici). Zaslužni su, dakako, i drugi generali JNA, od zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA generala pukovnika Antuna Tusa, na dalje. O tome se može više pročitati u Boljkovčevim memoarima.

Ako je rat počeo napadom srpskih terorista na hrvatsku policiju, onda je Domovinski rat počeo u dva sata iza ponoći, 17. listopada 1990., kada su martićevci zapucali na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca. Točno su znali da su policajci u parkiranom patrolnom vozilu – Srbi. I zato je taj napad višestruko značajan.

Poginuo je, još jednom, hrvatski policajac Goran Alavanja, 22-godišnji mladić iz mjesta Donji Karin, koji je dobio šest metaka u prsa (bio je za volanom patrolnog auta). Teško je ranjen policajac Stevan Bukarica iz mjesta Ceranje. Neozlijeđen je prošao policajac Jovo Graovac iz Brguda.

Prvi čovjek u odori hrvatskog policajca kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ubijen je 17. listopada 1990. godine kod Obrovca. Ali to se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat

Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Ponovimo: obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne američke automatske puške uvezene iz Singapura, kakve je imala hrvatska policija.

Nacionalna pripadnost prvog palog redarstvenika trebala bi biti nebitna, iako to nije nevažno za povjesničare, jer je on bio pripadnik MUP-a SRH i kao takav pao za slobodu Hrvatske.

Zašto ovo pišem?

Mene ne zanimaju mitomani. To je poznata stvar. Neka nastave svoje male šovinističke projekte.

Jesam li šokantan?

Ne, šokantne su činjenice kojima hrvatska politika neće pogledati u oči. Ja se, da završim, ponosim svakim Srbinom koji je branio Hrvatsku, a naročito onima koji su pali za našu domovinu.

Policajac Goran Alavanja je bio prvi među njima. I prvi uopće pali policajac u Domovinskome ratu!

Papa Franjo

Poruka Urbi et orbi pape Franje, Uskrs 2018.

Draga braćo i sestre, sretan Uskrs!
Isus je uskrsnuo od mrtvih.

Ovaj proglas odzvanja u Crkvi diljem svijeta, zajedno s pjesmom Aleluja: Isus je Gospodin, Otac ga je uskrsnuo i trajno je Živ među nama.

Sâm je Isus najavio svoju smrt i uskrsnuće sa slikom zrna pšenice. Rekao je: ”ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12, 24).

Plodove mudrosti molimo se za sve one u cijelom svijetu u čijim je rukama politička odgovornost, da uvijek poštuju ljudsko dostojanstvo, da predano rade u službi općeg dobra i osiguraju razvoj i sigurnost svojim građanima

Evo, upravo to se dogodilo: Isus, pšenično zrno koje je Bog posijao u brazdi zemlje, umro je ubijen od grijeha svijeta, ostao je dva dana u grobu; ali u toj je njegovoj smrti sadržana sva snaga Božje ljubavi, koja se objavila i očitovala trećeg dana, onoga koji slavimo danas: Uskrs Krista Gospodina.

Mi kršćani vjerujemo i znamo da je Kristovo uskrsnuće prava nada svijeta, ona koja ne razočarava.

To je snaga pšeničnog zrna, one ljubavi koja se spušta i daje se do kraja, i koja stvarno obnavlja svijet. Ova sila i danas donosi ploda u brazdama naše povijesti obilježene tolikim nepravdama i nasiljima.

Ona donosi plodove nade i dostojanstva gdje su siromaštvo i isključenost, gdje je glad i nezaposlenost, među prognanike i izbjeglice – s kojima današnja kultura odbacivanja nerijetko postupa kao s otpadom –, među žrtve trgovine drogama, trgovine ljudima i ropstava našeg vremena.

I danas molimo plodove mira za cijeli svijet, počevši od ljubljene i izmučene Sirije, čije je stanovništvo iscrpljeno ratom kojem se ne vidi kraj.

Neka na ovaj Uskrs svjetlo uskrsloga Krista rasvijetli savjest svih političkih i vojnih vođa, da se istrebljenje koje je u tijeku odmah prekine, da se poštuje humanitarno pravo i olakša pristup pomoći koju ta naša braća i sestre hitno trebaju, osiguravajući istodobno odgovarajuće uvjete za povratak prognanika.

Plodove pomirenja zazivamo za Svetu zemlju, koja je čak i ovih dana ranjavana otvorenim sukobima u kojem se ne štedi bespomoćne, za Jemen i cijeli Bliski istok, da nad podjelama i nasiljem prevladaju dijalog i uzajamno poštovanje.

I danas molimo plodove mira za cijeli svijet, počevši od ljubljene i izmučene Sirije, čije je stanovništvo iscrpljeno ratom kojem se ne vidi kraj

Neka naša braća u Kristu, koji često trpe zlostavljanja i progone, budu svijetli svjedoci Uskrsloga i pobjede dobra nad zlom.

Molimo plodove nade na ovaj dan za one koji žude za dostojanstvenim životom, osobito u onim dijelovima afričkog kontinenta koje muči glad, sukobi koji su postali nešto uobičajeno i terorizam.

Neka mir što ga donosi Uskrsli ozdravi rane u Južnom Sudanu: neka otvori srca dijalogu i uzajamnom razumijevanju. Nemojmo zaboraviti žrtve tog sukoba, posebno djecu! Neka ne izostane solidarnosti za mnoge osobe koje su prisiljene napustiti svoju zemlju i lišene su i onog najnužnijeg za život.

Plodove dijaloga molimo za Korejski poluotok, da razgovori koji se trenutno vode potaknu sklad i pomirenje u toj regiji. Neka oni koji u tome imaju izravne odgovornosti postupaju mudro i razborito kako bi se promicalo dobro korejskog naroda i izgrađivalo odnose povjerenja u krilu međunarodne zajednice.

Plodove mira molimo za Ukrajinu, da se osnaže koraci koji se čine u korist sklada i olakšaju humanitarne inicijative koje su potrebne stanovništvu.

Plodove utjehe molimo za venecuelski narod, koji – kako su napisali njihovi pastiri – živi u nekoj vrsti ”tuđine” u svojoj vlastitoj zemlji.

Neka on, snagom uskrsnuća Gospodina Isusa, nađe pravi, miran i human put da izađe što je moguće prije iz političke i humanitarne krize koja ga muči, i neka ne izostane gostoprimstva i pomoći onima od njegove djece koja su prisiljena napustiti svoju domovinu.

Mi kršćani vjerujemo i znamo da je Kristovo uskrsnuće prava nada svijeta, ona koja ne razočarava

Neka plodove novog života uskrsli Krist donese djeci koja, zbog ratova i gladi, odrastaju bez nade, bez obrazovanja i zdravstvene zaštite; kao i starijim osobama koje su odbačene od egoistične kulture, koja ostavlja po strani one koji nisu ”produktivni”.

Plodove mudrosti molimo se za sve one u cijelom svijetu u čijim je rukama politička odgovornost, da uvijek poštuju ljudsko dostojanstvo, da predano rade u službi općeg dobra i osiguraju razvoj i sigurnost svojim građanima.

Draga braćo i sestre,
i nama, kao i ženama koje su pohrlile na grob, upućene su ove riječi: ”Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24, 5-6). Smrt, samoća i strah više nemaju više posljednju riječ. Postoji riječ koja seže dalje i koju samo Bog može izgovoriti: to je riječ uskrsnuća (usp. IVAN PAVAO II., Obraćanje na kraju Križnog puta, 18. travnja 2003.).

Snagom Božje ljubavi ona ”ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje” (Pohvala uskrsnoj svijeći).

Sretan Uskrs svima!

(IKA)

Željko Porobija

Kad su po dolasku u Njemačku moji prvi put vodili dijete na cijepljenje, dočekao ih je pomalo zbunjeni pedijatar: ”Vi ste Hrvati, a ipak hoćete cijepiti dijete?”

Njegova je zbunjenost prešla i na moje, ali im je onda doktor ljubazno objasnio da Hrvati u ovom kraju jednostavno ne vode svoje djecu na cijepljenje. Naravno, premda je ovo samo osobna statistika jednog od tko zna koliko tisuća pedijatara u inače mnogoljudnoj zemlji ona je ipak znakovita.

Nešto malo Hrvata u ovom kraju i poznajemo, za neke i znamo da ne cijepe svoju djecu. A pouzdano znam i da jedna FB skupina hrvatskih mama u Njemačkoj izbacuje članice koje se usude reći da treba cijepiti djecu (da, dobro ste pročitali).

Nešto malo Hrvata u ovom kraju i poznajemo, za neke i znamo da ne cijepe svoju djecu. A pouzdano znam i da jedna FB skupina hrvatskih mama u Njemačkoj izbacuje članice koje se usude reći da treba cijepiti djecu (da, dobro ste pročitali)

Njemačka je po pitanju propisa o cijepljenju donekle liberalnija od Hrvatske – ovdje vas, načelno, neće nitko novčano kazniti ako niste cijepili dijete. Doduše, može vam se lako dogoditi da vam dijete ne prime u vrtić ukoliko nije primilo točno određena cjepiva, što vas u stvarnosti može koštati jako puno (inače, vrtići su u ovom kraju besplatni), ali ni to nije nužno.

Razlog za takav liberalni pristup Nijemaca je vrlo jednostavan – tu ljudi bez velikog prenemaganja redovno cijepe svoju djecu. Jači i kvalitetniji obrazovni sustav u svijest prosječnog Nijemca dovoljno je usadio znanje o potrebi cijepljenja, pa se kao zemlja još nisu susreli s problemom poput one opasne epidemije ospica koja hara u susjednoj nam Srbiji.

Prema nekim spoznajama cijepljenje u Njemačkoj prije svega izbjegavaju stranci, a po statistici ovog lokalnog pedijatra mi smo negdje u vrhu.

Ova činjenica jasno pobija tvrdnje naših antivakcinalista kako bi liberalniji pristup cijepljenju ujedno povećao procijepljenost našeg stanovništva.

Ono što funkcionira kod Nijemaca očito ne funkcionira kod Hrvata i Srba.

Nama, kad se dopusti izbor, biramo ono gluplje – nadam se da ne moram nabrajati sve primjere koji to jasno potvrđuju.

Naravno, bilo bi zanimljivo pobliže istražiti što ove Hrvate u Njemačkoj navodi na odbijanje osnovne zaštite zdravlja vlastite djece.

Ipak, mislim da je dovoljno razborito pretpostaviti kako je glavni uzrok uvjerenost brojnih naših sunarodnjaka da je cjepivo štetno. Mi imamo i ljude u Saboru koji takav stav otvoreno zastupaju – doduše, s najglupljim mogućim ”argumentima” – što je pojava koja očito kod Nijemaca još nije zaživjela.

Imamo i poznate i priznate liječnike na strani antivakcinalista, imamo sve popularniju stranku koja se za to otvoreno zalaže, a i hrpu kojekakvih javnih i polujavnih osoba koje su uložile dosta energije da ovaj narod uvjere u štetnost inače dokazano uspješnog načina zaštite protiv brojnih bolesti.

Kad su po dolasku u Njemačku moji prvi put vodili dijete na cijepljenje, dočekao ih je pomalo zbunjeni pedijatar: ”Vi ste Hrvati, a ipak hoćete cijepiti dijete?”

Da ne spominjemo Internet i Facebook forume i diskusije.

Naš problem je u suštini vrlo jednostavan – mi smo naprosto skloni vjerovanju da smo pametniji od svih drugih. Za nas su i Nijemci jadna, naivna bića, koja nikada nisu kritički promislili o bilo čemu i lako progutaju mamac farmaceutske industrije, koja, rekli bi neki, i nema drugi cilj osim da nas sve potruje.

Nedavno sam o tome slušao cijele elaborate od osoba koje su završile samo srednju školu i koje su frcale osjećajem osobne superiornosti nad tamo nekim prodanim liječničko-farmaceutskim dušama koje naivno vjeruju u sve što govori znanost.

Nastavimo li ovakvim tempom, mi ćemo uskoro biti najpametniji necijepljeni narod na svijetu. Doduše, u vrlo slaboj konkurenciji – jer ćemo, po svemu sudeći, biti i jedini narod koji se odrekao blagodati suvremene medicine.

U zemlji u kojoj redateljica (Irena Škorić) plati ”stručnjakinji” za tarot i programiranje kamena, kažu, pola milijuna kuna (i onda tu svoju sramotu iznese pred sud) ne čudi da se ljudi protive cijepljenju. I mene osobno ne čudi da će antivakcinalisti – zajedno s programerima kamenja i ravnozemljašima – na sve one koji se cijepe, ne vjeruju u tarot i znaju da je Zemlja okrugla gledati kao na neka niža, jadna bića.

Nemam odgovora na pitanje kako smo došli do toga, premda imam prilično gadan dojam da je i naš obrazovni sustav svemu tome jako pridonio.

Nismo naučeni misliti kritički – u pravom smislu te riječi, što podrazumijeva poznavanje činjenica – više volimo osjećati vlastitu posebnost nad tamo nekim znanstvenicima i, recimo, Nijemcima.

Ja, naravno, više nemam namjeru raspravljati sa suvremenim guruima koji, eto, znaju sve – moje su unučice cijepljene, tarot smatram enormnom glupošću, a o ”teoriji” ravne Zemlje i ne razmišljam.

Naravno, neki nacionalno osjetljiviji umovi zamjerit će mi moje stavljanje Hrvata na prvo mjesto svjetske liste antivakcinalista, jer bi taj časni vrh trebao pripasti našim susjedima Srbima. Istinu govoreći, oni su u ovom trenutku stvarno ”najbolji”, što su, nažalost, posljednjih par mjeseci i platili s desetak mrtvih i stotinama teže oboljelih od epidemije ospica.

Međutim, za razliku od nas, kod Srba se nešto pokrenulo i u suprotnom smjeru – skupina građana predvođena medicinskim stručnjacima pokrenula je i tužbu protiv medijski eksponiranih antivakcinalista, koje predvodi – kako to njima i priliči – jedna pjevaljka bez talenta i za posao kojim se bavi, a nekmoli za ono u čemu se nikada nije školovala.

Imamo i poznate i priznate liječnike na strani antivakcinalista, imamo sve popularniju stranku koja se za to otvoreno zalaže, a i hrpu kojekakvih javnih i polujavnih osoba koje su uložile dosta energije da ovaj narod uvjere u štetnost inače dokazano uspješnog načina zaštite protiv brojnih bolesti

Ima u toj hrpi ljudi koji su postali poznati prije svega po širenju gluposti – jednu sam osobu s tog spiska svojedobno i upoznao i mogu reći da je to više slučaj za psihijatriju nego za tužilaštvo.

Svejedno, Srbi su nakon tragičnog iskustva ove epidemije odlučili nešto pokrenuti, javnost naših susjeda postala je sada senzibilizirana i za glas razuma, pravosuđe se polako upliće u priču i ostaje nam vidjeti što će se dalje dogoditi.

Osobno, ne bih sudio ni Karleuši ni ostalima sa spiska, jer su za odluku o necijepljenju odgovorni isključivo roditelji.

Koga, napokon, kriviti ako roditelj između fejsbuk posta Karleuše i savjeta liječnika odabere ono prvo?

Jedino bih svem medicinskom osoblju iz tabora antivakcinalista oduzeo licencu, kao što bih to uradio s automehaničarima koji bi propagirali da su kočnice potpuno nepotreban dio mehaničkog sklopa vozila.

Ali ako bi Karleuša i slična bulumenta ljude uvjeravala da nam kočnice uopće ne trebaju, pa netko na to nasjeo – krivnju bih prebacio isključivo na one genijalce koji su odlučili o kočenju pitati zvijezde turbo-folka.

Kao što svatko zna, argumenti u raspravama s protivnicima cijepljenja padaju poput bisera pred svinje i ne vrijedi se na to trošiti.

Možda je stvarno došlo vrijeme da na scenu stupi i pravosuđe i da se pooštre zakoni o necijepljenju. Iako će antivakcinalisti tupiti kako se njih nešto proganja, sva kazna koju roditelji necijepljenog djeteta pretrpe je novčana u iznosu od 2000 kn. Puno manje nego kada vam u Njemačkoj dijete ne prime u vrtić.

Stoga je sada trenutak da prestanemo raspravljati s guruima koji na kampanji protiv cijepljenja sebi zarađuju što političke, što medijske što financijske bodove (prodajom svojih ”čudesnih” preparata) – neodgovornim roditeljima treba povećati kazne, a uvesti i drakonske kazne u slučaju da nečija neodgovornost dovede do zdravstvenih problema ili smrti nekog djeteta.

Svi oni koji hoće veću slobodu moraju prihvatiti i veću odgovornost – riječ koja je našim antivakcinalistima potpuno nepoznata.

U zemlji u kojoj redateljica (Irena Škorić) plati ”stručnjakinji” za tarot i programiranje kamena pola milijuna kuna (i onda tu svoju sramotu iznese pred sud) ne čudi da se ljudi protive cijepljenju. I mene osobno ne čudi da će antivakcinalisti – zajedno s programerima kamenja i ravnozemljašima – na sve one koji se cijepe, ne vjeruju u tarot i znaju da je Zemlja okrugla gledati kao na neka niža, jadna bića

U Srbiji je dijete koje roditelji nisu smjeli cijepiti dobilo ospice od djeteta koje roditelji nisu htjeli cijepiti – i sada se oboljela djevojčica nalazi u neopisivo teškom stanju, s vrlo mračnim prognozama.

Ako tko misli da ovi drugi roditelji uopće nizašto nisu odgovorni, onda stvarno pogrešno razumijeva temelje liberalnog društva.

Zakonski bi takve neodgovorne roditelje, zbog čije gluposti i egoizma stradava jedno dijete, trebalo po kratkom postupku strpati u zatvor.

Na koncu, treba prestati maštati da smo mi poput Nijemaca koje liberalizacija zakona ne navodi na izbjegavanje pružanja temeljne zdravstvene zaštite za svoju djecu.

Kad budemo pametni kao Nijemci, onda nam treba dati i njihove propise. Dotad našem čovjeku treba utuviti jednom zasvagda u glavu da nemamo ni jedan razlog za osjećaj superiornosti nad bilo kime.

Da nam ta jednostavna istina ne svane tek kada počnemo pokapati vlastitu djecu.

Miljenko Smoje, ”Judi i beštije – Ratna kronika Malog mista”, Hena com, Zagreb, 2018, 325 str.

U nekoj zemlji bogate kulture i razvijene imaginacije, u Italiji, Poljskoj, Austriji, a pogotovu Francuskoj, Miljenko Smoje bio bio doživljavan kao melankolični novinski pisac, žalobni humorist, veliki mjesni, lokalni pripovjedač, koji svoju romanesknu, epsku prozu preodijeva u kvazižurnalističke forme.

I uza sve to bi se reklo za Miljenka Smoju, da je kojim po sebe i po književnost sretnim slučajem Talijan, Poljak, a pogotovu Francuz, kako je riječ o piscu izrazite katoličke i franciskanske ispiracije.

Crkva je u središtu njegova svijeta, socijalni imaginarij mu je gotovo sasvim biblijski, vrijeđa ga licemjerje popova i njihove institucije, razgovara sa životinjama, psima i mačkama, prirodu doživljava kao djelo višeg nauma.

U političkom je smislu naivni anarhist, dijete je vijeka i puka. Za talijanskoga književnog povjesničara, za njegovog kolegu Poljaka, Miljenko Smoje je idealtipski katolik. Za Francuza i francusku romanesknu tradiciju katoličke inspiracije, onu u dvadesetom stoljeću, Smoje je u svemu tome pomalo i natražnjak.

U političkom je smislu naivni anarhist, dijete je vijeka i puka. Za talijanskoga književnog povjesničara, za njegovog kolegu Poljaka, Miljenko Smoje je idealtipski katolik. Za Francuza i francusku romanesknu tradiciju katoličke inspiracije, onu u dvadesetom stoljeću, Smoje je u svemu tome pomalo i natražnjak

Za Hrvate, pak, za hrvatske katolike, one među njima koji su za njega uopće i čuli, za Splićane u Boga vjerujuće, Miljenko Smoje antikrist je, bezbožnik, Sotona.

Za ovog čitatelja, pak, on je pisac koji nije imao sreće s temom, kao ni s jezikom i svijetom iz kojeg je potekao. Na kraju, nije imao sreće ni sa svijetom koji je stvorio.

Moglo bi se reći da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi ga bilo.

Ako nije imao sreće s temom i sa svijetom što ga je stvorio, ako nije imao sreće sa svojim inherentnim i neizbježnim katolištvom, Miljenko Smoje imao je sreće s onih nekoliko ljudi koji su mu došli na sprovod. Ili s nekolicinom njih. Barem jednim među njima. S fotografom i svojim sunasljednikom Feđom Klarićem, koji ga je za života slikavao (što je manje bitno) i koji se nakon njegove, pa nakon Lepine smrti brine o njegovoj zaostavštini.

Knjiga “Judi i beštije”, podnaslova “ratna kronika Maloga mista”, objavljena u Hena comu, dvadeset i treću godinu po piščevoj smrti, veliki je događaj za sve njezine buduće čitatelje, ponajprije one koji su doživjeli 1991, pa su u međuvremenu već pomalo i zaboravili tu nultu godinu svojih života, te tko su i što su bili, i što su te godine osjećali. Pisac svoje čitatelje vraća na početak, i taj početak objašnjava koješta od onoga što je uslijedilo.

Knjigu je pisao u vrijeme kada je otišao u mirovinu i prestao biti aktivni novinar, a prije vremena u kojem se aktivirao kao penzioner i nastavio pisati pod sasvim novim uvjetima i iz neke drukčije perspektive.

Te 1991. na njega se pomalo bilo i zaboravilo, jer će se novokatolici i novohrvati, zajedno s biranim svećenstvom, tek naknadno sjetiti da bace fetvu na Smoju.

Za Hrvate, pak, za hrvatske katolike, one među njima koji su za njega uopće i čuli, za Splićane u Boga vjerujuće, Miljenko Smoje antikrist je, bezbožnik, Sotona. Za ovog čitatelja, pak, on je pisac koji nije imao sreće s temom, kao ni s jezikom i svijetom iz kojeg je potekao. Na kraju, nije imao sreće ni sa svijetom koji je stvorio

Te je godine on bio običan čovjek, a pomalo i tipičan Hrvat u tranziciji iz jedne u drugu državu i iz jednoga u drugo životno raspoloženje. I to je za ovu knjigu, kao i za njene čitatelje, silno važno. Piščeva raspoloženja su umnogome raspoloženja zajednice u dramatična, prevratna vremena.

Ratna kronika malog mista nastaje bez velikih ambicija da bude objavljena, a možda i bez svijesti o tome što bi ona zapravo trebala da bude: knjiga, zbirka neobjavljenih novinskih tekstova ili nacrt za televizijsku seriju.

Osnovni razlog Smojine neodlučnosti i zbunjenosti je što ni on, kao ni većina ljudi, te 1991. ne zna kako bi ono što se naokolo zbiva moglo završiti. I nema jasnog racionalnog i emocionalnog određenja.

Stižu vijesti o srpskim zločinima po Slavoniji, JNA sa zemljom sravnjuje Vukovar, u hotele i radnička odmarališta stižu izbjeglice, najprije iz Slavonije, pa iz dalmatinskog zaleđa, JRM blokirala je luke, topovnjača Split puca po gradu po kojem je ponijela ime, ali, istovremeno, eto i slike Ante Pavelića u izlogu brijačnice, naočigled policije jedna po jedna srpske kuće i vikendice lete u zrak, stvara se fama o snajperistima i petoj koloni, uniformirana čeljad “oslobađa” po Splitu vojne i srpske stanove…

Pisac sve to bilježi i prema svemu se više emocionalno nego racionalno određuje. Čas se oduševljava hrvatskim osamostaljenjem, čas se uživljava u perspektivu one dvojice malomišćanskih Srba i osvještava činjenicu da je on taj kojemu njih dvojica mogu sjesti za stol.

On i više nitko.

Ta podvojenost osjećaja, afekata, nagona, koja pisca baca čas na jednu čas na drugu stranu, ono je što ovu knjigu u današnjem vremenu čini neobičnom i neočekivanom, a s druge strane i autentičnom.

Kada Smoje, čuvši samo za granatiranje Splita, govori da bi bacio atomsku bombu na Terazije, on izgovara jednu od najistinitijih i najautentičnijih rečenica ove knjige. Koju bi mu, hulje, naravno mogle ispostaviti na račun.

Moglo bi se reći da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi ga bilo

Ali hulje i jesu hulje zato što krivotvore račune.

Istovremeno, međutim, onaj koji izgovara tu rečenicu isti je onaj s kojim i tad za stol sjedaju jedina dvojica Srba u Malom mistu i koji odbija ne primijetiti kako srpske kuće lete u zrak, dok slavna hrvatska policija sliježe ramenima.

Miljenko Smoje nije bio ni politički analitičar, ni esejist. Bio je rasni pripovjedač, genijalni konstruktor jednoga književnog jezika, koji je najprije bio samo njegov, da bi zatim bio pretvoren u idiom. Tko god bi, naročito po novinama, poslije pokušavao da piše po dalmatinski, zapravo bi, manje ili više uspješno, imitirao Smojin jezik.

Pojedina poglavlja ove knjige mala su pripovjedna remek-djela, svedeni romani, skice velikih epskih cjelina što nikada neće biti napisane. Recimo, “Smrt ribara”, jedva kartica teksta, u kojoj opisuje sprovod što prolazi pokraj plaže, a svi kupači pred tom tužnom povorkom bježe u more: “Kako ćeš gol stat mirno i poklonit se pokojniku.” Zatim u nekoliko rečenica ispripovijeda cijeli pokojnikov život, tačno i istinito, kao da ga pripovijeda sam Ivo Andrić:

“A u povrci pogrebnoj judi i žene nisu ukipljeni, šutljivi, nego ležerni i ka da su u šetnji, ćakulaju, niki se i smiju. To pričaju anegdote iz života pokojnika. Umra je stari ribar, jedan od najstariji stanovnika Maloga mista. Bija je dobar, pošten čovik. I duhovit. Zanju tiradu je i ispalija nedavno dok je krpija mrižu prid kućon, a jedna lajona je na ponistri nabrajala šta je ona sve učinila za partizane. Troje in je dice dala, dva sina i ćer.

– Ne pizdi, Mande, dala si ji troje, a vratilo ti se četvero. Oli se više ne spominješ da ti se ćer vratila noseća?

Lipo je i šesno umra. Uredija je sve mriže i parangale, brod i alate, i kad je sve bilo stivano ka u apoteku, lega je u posteju i reka adio bilome svitu.”

Zatim priča o svome prijatelju, također ribaru, slavnome liku iz drugih njegovih proza, Šantu. Pa kaže kako je Šanto s dvojicom svojih sinova otišao u partizane, i vratio se sam. Sinovi su mu pali na nekim sutjeskama. Na mrtve je sinove primao neki mizerni mjesečni doplatak.

“Pošćer mu donija te pineze, on ji gleda i tužno vrti glavon:

– E, dico moja, da san vas jema dvadesetak i da ste svi izginuli – onda bi se dalo živit!”

Knjiga “Judi i beštije”, podnaslova “ratna kronika Maloga mista”, objavljena u Hena comu, dvadeset i treću godinu po piščevoj smrti, veliki je događaj za sve njezine buduće čitatelje, ponajprije one koji su doživjeli 1991, pa su u međuvremenu već pomalo i zaboravili tu nultu godinu svojih života, te tko su i što su bili, i što su te godine osjećali. Pisac svoje čitatelje vraća na početak, i taj početak objašnjava koješta od onoga što je uslijedilo

Zbog ovakvih je scena i rečenica pisana knjiga “Judi i beštije”.

Zbog njih je, uostalom, Miljenko Smoje i pisao. I zbog njih bio veliki pisac jednoga svijeta, čija je veličina dopirala i do onih koji iz tog svijeta nisu potekli.

On nije izmišljao, nego je osluškivao svijet i bilježio. Zapisivao je ono što su govorili ljudi i o čemu su razmišljali psi, stvarajući tako gorko-smiješnu odu životu u svijetu što ga je, u to nije bilo baš nikakve sumnje, dragi Bog stvorio s nekom jasnom namjerom.

I sada se ljudi zlopate s tom Njegovom namjerom, i na Boga se ljute više nego što se Bogu mole.

Takav je bio Smojin svijet, takva je i ova knjiga. A onda se, na svoju sramotu, svijet odrekao svoga stvoritelja.

Dalmatinski svijet odrekao se Miljenka Smoje.

(Prenosimo s autorova portala).

Željka Markić

U jednom se ipak možemo složiti s predsjednicom udruge “U ime obitelji” Željkom Markić – da trebamo kao društvo razgovarati o tome što ne želimo u Hrvatskoj.

Jedna od njezinih rijetkih izjava koja se ne opire logici i razumu.

Ali je, naravno, paradoksalno što je izgovara upravo ona koja bi, da može, Hrvatsku odvela ravno u kameno doba.

Kao što je drvena toljaga kao glavno oružje kamenog doba imala mana – malen domet i malu probojnost – tako ih ima i želja za razgovorom, pogotovo kad se kao glavni argument u razgovorima Željka Markić izvlače te iste drvene toljage.

Kao što je drvena toljaga kao glavno oružje kamenog doba imala mana – malen domet i malu probojnost – tako ih ima i želja za razgovorom, pogotovo kad se kao glavni argument u razgovorima Željka Markić izvlače te iste drvene toljage. Toljage kojima njezini pristaše posljednjih dana lupaju po zastupnicama vladajuće stranke i siju govor mržnje koji bi vjernike trebao baciti u očaj – proklinju im djecu

Toljage kojima njezini pristaše posljednjih dana lupaju po zastupnicama vladajuće stranke i siju govor mržnje koji bi vjernike trebao baciti u očaj – proklinju im djecu.

U 11 minuta presice Markić je opet uspjela izgovoriti gomilu toga što ne može preživjeti test realnosti.

Tvrdi da HDZ nikad nije bio za Istanbulsku, a premijera Andreja Plenkovića opisuje kao Judu koji mulja kada govori da je Istanbulska konvencija dio politike HDZ-a, podbadajući da “ako ne govori istinu o ovako važnom pitanju, ostaje otvoreno o čemu još ne govori istinu”.

Ono o čemu Markić ne govori istinu premašuje ograničenja teksta.

Spomenimo samo da je HDZ javno deklarirao da će ratificirati IK 2014., kao i u kampanji 2016. te da na 94. stranici programa najavljuje da će ispuniti obveze prema IK.

Što u Hrvatskoj želimo?

Ono o čemu Markić ne govori istinu premašuje ograničenja teksta. Spomenimo samo da je HDZ javno deklarirao da će ratificirati IK 2014., kao i u kampanji 2016. te da na 94. stranici programa najavljuje da će ispuniti obveze prema IK

Želimo dobronamjerne aktiviste koji će se boriti za humanije društvo, za slabije i deprivirane, želimo programe, zakone i konvencije zasnovane na znanstvenim činjenicama, a ne na manipulacijama i besmislicama.

Američki pisac i znanstvenik Isaac Asimov lijepo je sažeo:

 “Antiintelektualizam je konstanta koja se javlja u političkom životu, a hrani se idejom da demokracija znači da je nečije neznanje jednako vrijedno koliko i protivnikovo znanje”.

Želimo da Željka Markić pročita ono što piše u IK, a da u nju ne utiskuje svoju ekstremističku agendu i frustracije, ne zaboravljajući da je pogrom uvijek stvaran i kad su neprijatelji izmišljeni.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).