Ivica Grčar

(Opaska uredništva: Možda će se čitateljima činiti da autor ponavlja kolumnu od prije dva tjedna, međutim neki pasusi se ponavljaju sa činjenicama o ”gluhom telefonu” u komunikaciji Ministarstva financija i FINE. Ovdje se, pak, po prvi puta dokazuje: 1) da Ministarstvo financija i FINA, kao ovrhovoditelji, ne znaju do kada i koliko ukupno duga će morati otplaćivati  ovršenici ako se dug otplačuje duže od 50 ili više mjesečnih rata, kao i 2) da Ministarstvo financija i FINA ”dilaju” izdavanjem paralelnih ovršnih rješenja za isti dug. Nažalost, autor je prisiljen rabiti administrativni govor jer je to govor birokracije FINE i Ministarstva financija).

Marijan Hmelina vodi kao pročelnik organiziranu skupinu ovršnih kriminalaca u Ministarstvu financija i Fini. I nije Hmelina jedini. Sličnih pročelnika koji vode organizirane skupine ovršnih kriminalaca u Ministarstvu financija i Fini ima više.

Skupine organiziranih ovršnih kriminalaca u Ministarstvu financija i Fini izdaju više paralelnih rješenja o ovrhama za isti dug koji se bespomoćnim građanima s računa tzv. ”zaštićenih primanja” u bankama već uredno naplaćuje zapljenama novca na osnovu prethodno izdanih ovršnih rješenja.

Službe Ministarstva financija su već (uzalud) upozorene na nedopustivu praksu ”štancanja”” više paralelnih ovršnih rješenja za isti dug pravomoćnom odlukom Upravne inspekcije kao tijela državne vlasti zakonski nadležnog za nadzor rada službi Ministarstva financija

Službe Ministarstva financija su već upozorene na nedopustivu praksu ”štancanja” više paralelnih ovršnih rješenja za isti dug pravomoćnom odlukom Upravne inspekcije kao tijela državne vlasti zakonski nadležnog za nadzor rada službi Ministarstva financija (Klasa: 050-01/11-01/289 Ur. broj: 515-07-01/3-14-26 od 3. travnja 2014. godine).

Jebe se Hmelini i njegovim kolegama ovršnim kriminalcima iz Ministarstva financija i Fine za zakonski nadležni nadzor Upravne inspekcije, DORH i USKOK, policiju sudstvo i ostale nadležne organe i organizacije.

E, pa s obzirom na to da ovršni kriminal u Ministarstvu financija i Fini ne mogu zaustaviti inspekcijske službe, Državno odvjetništvo, USKOK i ostale zakonski nadležne ”institucije sistema”, mogu ja kao slobodni novinar objavljivati imena i prezimena pripadnika ovršnih bandi Ministarstva financija i Fine, kao i istraživati i objavljivati na koje načine djeluju te ovršne bande Ministarstva financija i Fine.

U samo nekoliko godina je zbog bankrota odjavljeno (brisano iz Registra) 40-ak tisuća obrta. I koliko mi je poznato nitko nije pitao ima li zbog toliko obrtničkih bankrota odgovornih i u službama Ministarstvu financija?

Prema pismima čitatelja, većini bankrotiranih obrtnika šest do 12 mjeseci nakon prestanka obrta stizala su rješenja od Ministarstva financija za prisilne naplate navodnog, naknadno utvrđenog dugovanja za poreze, carine, doprinose ili za bilo što drugo.

I kolegicama i kolegama slobodnim novinarima koji su bili registrirani za obavljanje novinarskih djelatnosti nakon bankrota i odjave (brisanja iz Registra poreznih obveznika) stizali su na naplatu računi, najčešće za doprinose koje su organizirane kriminalne skupine u Ministarstvu financija obračunavale i po godinu i dulje nakon odjave djelatnosti praveći se da nisu znale da je djelatnost odjavljena.

Postavlja se pitanje koliko tisuća bankrotiranih i bespomoćnih građana otplaćuju navodne dugove Ministarstvu financija i Fini na osnovu nezakonitih ovršnih rješenja Ministarstva financija i Fine koja se provode bez sudskog nadzora?

U odgovoru na upit ovršenika do kada i koliko ukupno će iz svoje mizerne mirovine sustezanjem mjesečnih rata s računa tzv. ”zaštićenih primanja”” u PBZ-u morati otplaćivati na ime ovrhe dvojbeno ”utvrđenog” duga, kriminalac – pročelnik Hmelina je bezobzirno kazao (potpisavši neistinitu tzv. vjerodostojnu ispravu).

Jebe se Hmelini i njegovim kolegama ovršnim kriminalcima iz Ministarstva financija i Fine za zakonski nadležni nadzor Upravne inspekcije, DORH i USKOK, policiju sudstvo i ostale nadležne organe i organizacije

Da podsjetim, obratio mi se ”penzić” (podaci poznati redakciji) i na osnovi laži kriminalca – pročelnika Hmeline istražujući zajedno s ”penzićem” otkrili smo način rada i nesporne dokaze o tome da bande iz Ministarstva financija i Fine zajednički potkradaju bespomoćne penzionere koji godinama otplaćuju lihvarske ovrhe i nakon što su već u cijelosti otplatili dvojbeno dugovanje utvrđeno prvim rješenjem o ovrsi.

Najprije smo postavili pitanje koliko konkretno ukupno duguje ”penzić” koji mi se obratio, kao i dokad će mu točno na ime otplate tog duga Ministarstvo financija i Fina sustezati novac sa računa zaštićenih primanja u PBZ-u?

Na zamolbu ”penzića” da mu iz Ministarstva financija dostave otplatni plan ovrhe odgovorio je pročelnik – kriminalac Hmelina da ”nije u mogućnosti izdati otplatni plan zajedno sa planom kamata do ispunjenja otplate iz razloga jer Financijska agencija (Fina) je izvršitelj navedenog rješenja” (odgovor KLASA: UP/I-415-02/14-15/255 URBROJ: 513-02-3010/11-16-6 od 15. lipnja 2016.).

Nakon toga sam pomogao ”penziću” da prema naputku kriminalca – Hmeline upitom zamoli Finu da mu odgovore na isto pitanje.

I Anamarija Režek je dopisom Fine Varaždin KLASA 110-07/16-02/106 Ur. broj: 08-2501-16-2697 od 18. rujna 2016. godine ”penziću” odgovorila da ”Fina ne izrađuje otplatni plan za ovršenike”!?

Tko laže, pročelnik Hmelina iz Ministarstva financija ili Anamarija Režek iz varaždinske Fine?

No, tada smo osnovano počeli sumnjati u to da ovršenici Ministarstva financija ne smiju doznati koliko ukupno će i dokad morati otplaćivati ovrhu s računa tzv. zaštićenih primanja u bankama, jer su većini ovršenika bande iz Ministarstva financija i Fine nastavile naplaćivanje i nakon otplate duga u cijelosti.

Da bi mogli provjeriti sumnju, zamolili smo revizora da na osnovu podataka s kojima smo tada raspolagali sačini ”novinarski” otplatni plan ovrhe ovog ”penzića”.

Kada je otplatni plan bio gotov, revizor se zaprepastio i zamolio da pričekamo jer je, vidjevši rezultate, zamolio kolegu revizora da provjeri sačinjeni ”novinarski otplatni plan”.

Postavlja se pitanje koliko tisuća bankrotiranih i bespomoćnih građana otplaćuje navodne dugove Ministarstvu financija i Fini na osnovu nezakonitih ovršnih rješenja Ministarstva financija i Fine koja se provode bez sudskog nadzora?

I pokazala se zanemariva razlika u izračunima. Pokazalo se da ”penzić” za osnovni dug od 11.508,77 kuna, prema rješenju Ministarstva financija o ovrsi, mora od 11. listopada 2014. godine s računa zaštićenih primanja kod PBZ-a u mjesečnim obrocima (od 2202,90 kuna mirovine) do 1. travnja 2021. godine (ako dotad poživi) uplatiti Ministarstvu financija  68.246,82 kune!

Ubrzo nakon objavljivanja novinarskog otplatnog plana ”penziću” je uručeno nezakonito ovršno rješenje (paralelno onome koje se uredno provodi) i koje je potpisao isti pročelnik – kriminalac Marijan Hmelina iz Ministarstva financija (Klasa: UP/I-415-06/17-01/147 Ur. broj: 513-02-3010/35-18-15 od 19. veljače 2018. godine).

U rješenju pročelnik – kriminalac Hmelina tvrdi da je stanje duga ”penzića”, prema evidenciji, neistinito u odnosu na iznose dotad stvarno uplaćenih rata s računa zaštićenih primanja.

Brzo sam postavili novinarska pitanja PBZ-u, Fini i Državnoj riznici tko krade novac prisilno naplaćen s računa ”zaštićenih primanja”, s obzirom na to da Hmelina tvrdi da nije primio ni evidentirao taj novac.

I dobili smo odgovore od Danke Mihaljević iz Državne riznice Ministarstva financija (danka.mihaljevic@mfin.hr), Irene Dretar (Irena.Dretar@mfin.hr), Snježane Matušin (Snjezana.Matusin@mfin.hr) iz Ministarstva financija, kao i odgovor Mirele Jurač, voditeljice Odjela Financijske agencije Sektora poslovne mreže RC Zagreb, Odjela za korisnike (Mirela.Jurac@fina.hr) da je sve ”sređeno”.

Vraga je ”sređeno”!

Pročelnik – kriminalac Hmelina je, unatoč urednoj otplati duga prema prvom ovršnom rješenju,na osnovu paralelnog rješenja o ovrsi ”penziću” zaplijenio 17 redovnih dionica ubilježenih kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva na računu broj 8374007, oznake HT-R-A koje je ”penzić” imao na svoje ime u HT-I-HT d.d. tržišne vrijednosti 2.851,75 HRK.

Niš’ nemre zaustaviti ovršni pohod bez sudskog nadzora!

I nakon toga smo postavili pitanja na osnovu čega u Ministarstvu financija i Fini znaju kada treba zaustaviti prisilnu naplatu s računa zaštićenih primanja kada se dug otplaćuje u više od 50 mjesečnih rata?

Na postavljeno pitanje kako znaju kada treba prestati s prisilnom naplatom duga čija otplata traje pet ili više godina iz Ministarstva financija su odgovorili da od Fine dobivaju ”podatke o stanju duga”.

Iz opisanih postupanja prema ”penziću” i proturječnih odgovora na postavljena novinarska pitanja vidi se da su Ministarstvo financija i Fina demantirali sami sebe

A iz Fine su odgovorili da su samo ”provedbeno tijelo” i da postupaju po rješenjima: ”do naplate osnove u cijelosti (ako je osnovom točno određen rok ili iznos) ili do zaprimanja zahtjeva za obustavu/povlačenje osnove za plaćanje”.

Iz opisanih postupanja prema ”penziću” i proturječnih odgovora na postavljena novinarska pitanja vidi se da su Ministarstvo financija i Fina demantirali sami sebe.

Zajedničko je i Ministarstvu financija i Fini da smatraju da je bolje da ovršenici ne znaju koliko točno duguju i dokad će to morati otplaćivati.

Ne vjerujem Ministarstvu financija ni Fini, mislim da im i ne treba vjerovati, a kao slobodni i neovisni novinar to i objavljujem.

A ako netko misli da nije u redu to što organizirane bande iz Ministarstva financija i Fine rade bespomoćnim građanima, vara se, jer za to da to mogu raditi i tako se ponašati hrvatski građani svaki puta na izborima uredno glasuju.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.

Tomislav Jakić

Hrvatska je, kažu, odlučila. Hrvatska se, kažu, opredijelila za Evropsku uniju i SAD, a protiv Putinove Rusije.

Neki to oprezno kritiziraju, mnogi entuzijastički podržavaju. A pri tome nitko, ama baš nitko, da postavi ključna pitanja: je li se Hrvatska odlučila u svojem, hrvatskom, interesu i koristi li takvo opredjeljivanje Hrvatskoj.

Ima jedna stara izreka prema kojoj se u svakoj zamršenoj situaciji, kada se traže odgovori na pitanja: što i kako, najprije razrješava ono osnovno: a u čijem je to interesu.

Riječ je, naravno, o odluci Markovog trga da iz Hrvatske protjera jednog ruskog diplomatu, a kao “znak solidarnosti” s Velikom Britanijom čiji je suverenitet, tako je zaključila Evropska unija, Rusija napala trovanjem nekadašnjeg (da li samo nekadašnjeg?) dvostrukog špijuna i njegove kćerke na tlu Velike Britanije. Da, tako je zaključila Evropska unija i, da, tako se opredijelila Hrvatska.

Hrvatska je, prihvaćajući da bez ikakvih konkretnih dokaza osudi zemlju koja joj bi trebala biti interesantna iz niza razloga (od ekonomskih do političkih) propustila vjerojatno posljednju priliku da se pokaže kao država koja zna što je njezin interes, koja zna samostalno i zrelo procjenjivati i donositi odluke

Pogledajmo, međutim, činjenice. Prije više od tri tjedna na klupi parka gradića Salisburya na jugu Engleske pronađeni su u besvjesnom stanju nekadašnji pukovnik ruske obavještajne službe i njegova kćerka. Pukovnik Skripal radio je, dakle, za rusku obavještajnu službu, a onda je “okrenuo kaput” i počeo raditi za Britance.

Rusi su ga razotkrili, izveli pred sud, osudili na kaznu zatvora, nakon nekoliko godina pomilovali i dozvolili mu odlazak u Britaniju. Da su ga htjeli ubiti, izvan očiju javnosti, u Rusiji su to itekako mogli.

Nisu ga ubili, pomilovan je i otputovao je u Britaniju, gdje je nekoliko godina proživio u miru (tako se barem čini), a da mu se ništa nije dogodilo.

Dakle, ni neposredno nakon odlaska iz Rusije i u nekoliko godina nakon toga, Skripala nije stigla “osvetnička ruka” Vladimira Putina o kojoj se sada toliko govori. Otrovan je, kažu, bojnim otrovom kakvoga je proizvodio Sovjetski Savez, neposredno prije predsjedničkih izbora u Rusiji i nekoliko mjeseci uoči svjetskog nogometnog prvenstva što bi se trebalo (svjesno koristimo kondicional) održati u toj zemlji.

Zašto sada i u čijem je to interesu?

Osim prvih informacija o bojnom otrovu Britanci ništa konkretno nisu iznijeli, ali je zato lavina optužbi na račun Moskve iz dana u dan postajala sve veća i opasnija. Premda policijska istraga traje i, kako je najavljeno, trajat će vjerojatno nekoliko mjeseci, britanskoj je premijerki koja očajnički pokušava ući u ulogu nove “željezne lady” (Margaret Thacher), trebalo samo nekoliko dana da u parlamentu izjavi kako je “vrlo vjerojatno” da iza napada stoji Rusija.

Sekundirao joj je ministar vanjskih poslova, Boris Johnson, izjavom kako “najvjerojatnije” iza napada na Skripala stoji osobno predsjednik Putin, da bi nekoliko dana kasnije udario prve akorde uvertiri pokušaja bojkotiranja svjetskog nogometnog prvenstva izjavom kako će ga Putin propagandno koristiti upravo onako kako je Hitler iskoristio Olimpijadu u Berlinu godine 1936.

Optužbe, jedna teža od druge, a prihvatili su ih zdušno glavni tajnik Atlantskoga pakta i, mada manje zdušno, Evropska komisija, odnosno Unija.

Ukoliko se ne prezentiraju čvrsti, konkretni i nefalsificirani dokazi o umiješanosti Rusije u “slučaj Skripal”, Hrvatska je zorno demonstrirala kako se ponaša zemlja koja nije svjesna činjenice da je samostalna i suverena. I to odlukom onih koji se zaklinju upravo u tu samostalnost i suverenost

Britanci uporno ponavljaju kako oni imaju dokaze, britanski eksperti za obavještajna pitanja (napr. u emisji njemačke javne televizije) tvrde da – kada ministar kaže nešto poput onoga što je rekao “mi naprosto moramo pretpostaviti da on ima za to dokaze”.

No, činjenica je da nijednu snimku iz bolnice u kojoj su Skripal i njegova kćerka nismo vidjeli. Izjavu ni jednoga od brojnih Britanaca koji su, tako se tvrdi, osjetili posljedice bojnog otrova, niti članova njihovih obitelji, nismo ni vidjeli, ni čuli. A dokaza predočenih javnosti, međutim, još uvijek nema. Samo riječi.

Čemu služi takva kampanja, jer o kampanji je riječ, što se njome želi postići?

Pođimo od nekih neprijepornih činjenica, mada Britanci u javnim nastupima čak i njih negiraju. Bojni otrov Novičok razvijen je, naravno, u tajnosti, u Sovjetskom Savezu, potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća. To je činjenica.

Već u devedesetim godinama njegova je formula “procurila” u javnost, a koliko je danas poznat najbolje govori i to, što ga se spominje u nekoliko ne tako davno snimljenih filmova, odnosno televizijskih serija. I to je činjenica.

Rusija kaže da ona Novičok nije dalje razvijala i predočuje potvrdu Međunarodne agencije za zabranu kemijskog oružja, da je svo takvo oružje uništila (potvrda je iz godine 2017.). A i to je dokaziva činjenica.

I Rusija i Velika Britanija potpisnice su Međunarodne konvencije o zabrani kemijskog oružja. Ta konvencija predviđa da se u slučaju kakav je trovanje Skripala i njegove kćerke u istragu odmah (!) uključi Međunarodna agencija za zabranu kemijskog oružja. Je li to učinjeno? Nije, nego tek sa zadrškom.

Konvencija dalje predviđa da se u slučaju sumnje da iza, nazovima ga tako, incidenta stoji neka druga država, toj državi odmah mora poslati uzorak uzročnika trovanja i dati joj deset dana da se o tome očituje. Je li Britanija tako postupila? Nije. Dala je Moskvi ultimatum da se očituje u roku 24 sata na temelju – riječi.

Od prvoga dana Rusija uporno i sve tvrđe poriče bilo kakvu umiješanost u trovanje dvostrukog špijuna i njegove kćerke, traži da joj se pošalje uzorak materije (ili krvni nalaz što upućuje na uzročnika trovanja) i nudi suradnju u istrazi. Je li Rusija ikada dobila uzorak što ga je tražila, je li ikada dobila pozitivan odgovor na ponudu da sudjeluje u israzi? Nije.

Je li istina da je većina stručnjaka koji su u sovjetsko vrijeme razvijali Novičok, nakon raspada SSSR-a svoje znanje ponudila zemljama Zapada i u njima našla sklonište? Jest.

Riječ je, naravno, o odluci Markovog trga da iz Hrvatske protjera jednog ruskog diplomatu, a kao “znak solidarnosti” s Velikom Britanijom čiji je suverenitet, tako je zaključila Evropska unija, Rusija napala trovanjem nekadašnjeg (da li samo nekadašnjeg?) dvostrukog špijuna i njegove kćerke na tlu Velike Britanije. Da, tako je zaključila Evropska unija i, da, tako se opredijelila Hrvatska

Je li istina da “otac” bojnog otrova Novičok radi danas u Sjedinjenim Državama? Jest.

To su sve provjerljive činjenice nasuprot kojih stoje samo riječi (za sada, barem).

I te riječi iza kojih nije teško prepoznati iracionalni strah od Rusije koja ne traži ništa drugo, nego da je se tretira kao veliku silu (što ona, nakon što je u vrijeme pijanoga Jeljcina klekla na koljena i tonula u bijedu, danas nedvojbeno i jest), pokazuju do koje su se niske razine srozali međunarodni odnosi. Dno dna, mada – treba se bojati – to dno još nije dosegnuto.

Uoči poznate kubanske krize što je tadanji svijet zaista dovela na sam rub nuklearnog rata, američki je ambasador u Vijeću sigurnosti pokazivao fotografije sovjetskih raketa na Kubi. Stvarne, ne falsificirane, fotografije ne manje stvarnih raketa.

Mnogo godina kasnije, uoči napada na Irak, američki je ministar vanjskih poslova u tom istom Vijeću sigurnosti pokazivao crteže navodnog iračkog oružja masovnog uništavanja (za koje će se kasnije morati priznati da nije postojalo) i citirao iz dokumenata za koje će se, također kasnije, saznati da su bili falsificirani (u čemu su Britanci igrali ne malu ulogu!).

A danas je dovoljno optužiti, reći: mi imamo dokaze i tražiti da se tome vjeruje. Bez da se dokaze vidi!? Naravno, treba imati u vidu činjenicu da anti-ruska histerija na Zapadu, a osobito u zemljama, nekadašnjim sovjetskim satelitima, traje već godinama, što je dobar dio javnosti “prepariralo” i pripremilo za ovo što se sada događa.

Ključni argument koji se poteže da bi se dokazala ruska agresivna politika jest pripajanje Krima Rusiji. I jedva da se netko u demokratskim i slobodnim zemljama Zapada usudi primijetiti kako do toga pripojenja vjerojatno i ne bi došlo, da nije bilo rušenja legitimne vlade u Ukrajini koja – vrijedi ponoviti po stoti puta – nije otkazala, nego je odgodila potpisivanje sporazuma s Evropskom unijom, tražeći način da očuva dobre odnose s Rusijom i da uspostavi isto takve odnose s EU.

To je pretpostavka, ali još uvijek daleko utemeljenija od sadašnjih optužbi što se iznose na račun Rusije, a od kojih je jedna očita uvreda zdravom razumu i političkoj logici; ona, naime, da je Putin doista naredio atentat na Skripala, znajući da će se Zapad nakon doga dići na noge, a on će se profilirati kao snažni predsjednik i zaštitnik Rusije i tako osigurati pobjedu na izborima.

Pa se, dakle, vraćamo na pitanje: u čijem interesu?

Pri traženju odgovora moramo nužno zaći u područje promišljanja, povezivanja uzroka, povoda i posljedica, moramo posegnuti za logikom.

Dakle, ni neposredno nakon odlaska iz Rusije i u nekoliko godina nakon toga, Skripala nije stigla “osvetnička ruka” Vladimira Putina o kojoj se sada toliko govori. Otrovan je, kažu, bojnim otrovom kakvoga je proizvodio Sovjetski Savez, neposredno prije predsjedničkih izbora u Rusiji i nekoliko mjeseci uoči svjetskog nogometnog prvenstva što bi se trebalo (svjesno koristimo kondicional) održati u toj zemlji. Zašto sada i u čijem je to interesu?

A logika kaže kako Putinu (Rusiji) atentat na Skripala nije trebao, pogotovo u ovome trenutku. Putinova pobjeda na izborima bila je osigurana – ne zato što to ne bi bili slobodni izbori, nego zato što će na njih izaći manje od polovice upisanih birača (što je gotovo redovno slučaj u SAD, a što se u Rusiji nije dogodilo), nego naprosto zato što je Putin popularan, što je Rusima vratio osjećan nacionalnoga dostojanstva, što im je pokazao da se zna oduprijeti pritiscima u vidu ekonomskih sankcija (koje nisu u Rusiji prošle bez posljedica, ali su imale i neke neočekivane pozitivne učinke na vlastitu proizvodnju).

Napadi i optuživanje Putina osobno mogli su poslužiti samo onim krugovima na Zapadu koji žele, suprotno danas prešućivanom obećanju što ga je u zamjenu za pristanak na ujedinjenje Njemačke, dobio tadašnji sovjetski predsjednik Gorbačov, nastaviti s politikom “obuzdavanja” Rusije i pibližavanja Alantskoga pakta njezinim granicama.

Lavina optužbi kojoj se, eto, servilno pridružila i Hrvatska, može biti usmjerena samo na kompromitiranje Putina, izoliranje Rusije i guranje i Putina i Rusije pred zid, gdje će, stiješnjeni i ne videći nikakav drugi izlaz, povući neki zaista provokativan potez protiv onih koji optužuju i prijete, što bi opravdalo otvorenu intervenciju Zapada.

U tome kontekstu krajnje je licemjerna izjava glavnog tajnika NATO-a: “Mi ne želimo novi hladni rat, mi ne želimo novu utrku u naoružanju”.

Novi je hladni rat nametnuo Zapad. To je provjerljiva činjenica (zapadni političari motiviraju demonstrante u Kijevu na rušenje vlade, “uvezeni” snajperi po nalogu pucaju i na demonstrante i na policiju u Kijevu – o tome postoji talijanski dokumentarni film!). Zapadu je jednom uspjelo nametnuti Moskvi utrku u naoružanju i iscrpsti je do točke raspada SSSR-a. Sada je, čini se, Putin preduhitrio Zapad i razvio oružja kakva ni SAD, ni druge zapadne zemlje nemaju.

U ovom trenutku reklo bi se da je Zapad ranjiviji na mogući napad iz Rusije, nego što je to Rusija na mogući napad sa Zapada, mada je – uzimajući u obzir sve elemente što ulaze u takvu računicu – Zapad i dalje daleko nadmoćniji.

I u tome se, čini nam se, krije odgovor na pitanja: zašto, zašto sada i u čiju korist.

Zato što stratezi Zapada (pogrešno) procjenjuju da bi nekom vrstom preventivnog udara (sučeljavanje u Siriji očito im nije dovoljno) mogli Rusiju opet svesti na status međunarodnog prosjaka kojemu se mogu diktirati uvjeti. Sada, zato što se (i opet pogrešno) mislilo da će se umanjiti Putinovi izgledi za uvjerljivu pobjedu.

A sve to u korist tzv. podzemne države (deep state) koja ne postoji samo u SAD, ali koja nastoji primarno održati Ameriku u položaju “bogomdane” sile što ima i pravo i mogućnost upravljanja svijetom.

I u tome se, čini nam se, krije odgovor na pitanja: zašto, zašto sada i u čiju korist. Zato što stratezi Zapada (pogrešno) procjenjuju da bi nekom vrstom preventivnog udara (sučeljavanje u Siriji očito im nije dovoljno) mogli Rusiju opet svesti na status međunarodnog prosjaka kojemu se mogu diktirati uvjeti. Sada, zato što se (i opet pogrešno) mislilo da će se umanjiti Putinovi izgledi za uvjerljivu pobjedu

Napokon, “odakle vjetar puše” govori i činjenica da SAD protjeruju 60 (!) ruskih diplomata koji su za tu priliku svi prikladno proglašeni obavještajcima.

A Hrvatska, mala Hrvatska u raspolućenoj Evropi (jer u trenutku pisanja ovoga teksta tek je polovica država članica EU pristala marširati u zajedničkom anti-ruskom stroju; na ostale će rasti pritisak u narednim danima)? Hrvatska je, prihvaćajući da bez ikakvih konkretnih dokaza osudi zemlju koja joj bi trebala biti interesantna iz niza razloga (od ekonomskih do političkih) propustila vjerojatno posljednju priliku da se pokaže kao država koja zna što je njezin interes, koja zna samostalno i zrelo procjenjivati i donositi odluke.

Ukoliko se ne prezentiraju čvrsti, konkretni i nefalsificirani dokazi o umiješanosti Rusije u “slučaj Skripal” (a niti tu mogućnost, ma kako mala bila, ne treba još ispustiti iz vida), Hrvatska je zorno demonstrirala kako se ponaša zemlja koja nije svjesna činjenice da je samostalna i suverena.

I to odlukom onih koji se zaklinju upravo u tu samostalnost i suverenost.

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Drago Pilsel

Saša Pavlić je čitao novine i u istom broju vidio da Vlada ima silne milijune dolara za izraelske vojne zrakoplove, ali nema ili neće dati  sredstava za lijekove za djecu. Od subote pješači starom cestom Rijeka-Zagreb noseći drveni križ na leđima. Križ koji je sam napravio. Težak je 20 kilograma, a ruksak na leđima teži još toliko.

”Nisam mogao prijeći preko toga i praviti se da to nisam vidio. Krenuo sam u subotu popodne poslije posla i evo hodam, pa kanim stići do Banskih dvora da apeliram na savjest premijera Plenkovića i ministara”, rekao je Saša novinarki lista 24sata.

Pitate li se možda, s vremena na vrijeme, koje su to zaista hrvatske vrednote koje valja obraniti i zbog kojih se živi? Potražite Sašu na internetu, na Facebooku, u onim medijima koji ga prate. To vam je to, ljudi, to je to

Mislio je da će izdržati do Delnica, da se ”ne osramoti”, ali kad je vidio da je ova akcija naišla na odaziv i kad su ga zvali i roditelji bolesne djece, jednostavno je odlučio da to mora napraviti za njih i doći do kraja.

”Cilj je prenijeti poruku, ovo je apel na savjest. Ne hodam protiv nikoga, nisam ni protiv kupovine aviona, ali moj apel ide na to da svatko postupi po vlastitoj savjesti. Neka političari malo stanu i razmisle kamo idemo.”

Jer, ako hrvatska Vlada nema za djecu i nemoćne, onda ne možemo, ispravimo se, ne smijemo kupovati avione. Imali su vlade 27 godina od samostalnosti da stvore Švicarsku koju su obećavali i da su to učinili, onda bi se danas imalo i za djecu, i za avione i za sve. ”A što su oni radili? To ostavljam njima na savjest”, kaže Saša.

Navodi kako njegov križni put nema veze ni s politikom ni s religijom.

”Iza mene ne stoji nitko. Ovo je trenutak jedne inspiracije koja me motivirala da ovo napravim i nastojat ću dati sve od sebe da se nešto promijeni. Ja sam svoje napravio i neka i ostali postupe po svojoj savjesti”, kaže.

Prva dva dana su bila jako teška, ali od ponedjeljka kaže da ga ne boli ništa i da ”piči”.

Ljudi na koje nailazi su divni, izlaze iz kuća, pitaju, vraćaju se, nose mu i više nego što mu treba. Jedni su ga čekali dva sata da naiđe. Predivno, kaže, baš lijepo.

”Dali su mi 100 kuna, nisam htio primiti, ali toliko su bili uporni da nisam to mogao odbiti, proslijedit ću ih dalje na prvu škrabicu na koju naletim. To je bio njihov iskaz podrške”, govori Saša.

Poručuje da ljudi iskoriste akciju kako bi razmislili i neka postupe po savjesti, neka učine što smatraju ispravnim.

Saša dnevno prođe 60-ak kilometara. Očekuje da će u Zagrebu biti najkasnije danas. Ide do Markova trga.

Možda se Andrej Plenković umilostivi i primi ga. Čak i da se to ne dogodi, znajmo da Saša nosi križ ne samo naše sveukupne nego i sramote svih vlada, a ne samo ove koja se ponaša kao da su avioni važniji od bolesne djece.

Ako hrvatska Vlada nema za djecu i nemoćne, onda ne možemo, ispravimo se, ne smijemo kupovati avione. Imali su vlade 27 godina od samostalnosti da stvore Švicarsku koju su obećavali i da su to učinili, onda bi se danas imalo i za djecu, i za avione i za sve. ”A što su oni radili? To ostavljam njima na savjest”, kaže Saša

Očekivali ste da će Sašu podržati bukači Vigilarea, ili U ime obitelji, ili Hrasta, ili biskup Košić ili svi koji dižu galamu protiv Istambulske konvencije? Naravno da njih u ovoj priči nema. Daleko su oni od jednog tzv. malog čovjeka koji je na simboličan način na pleća uzeo križ na kojeg zabijamo one najmanje i bespomoćne.

Pitate li se možda, s vremena na vrijeme, koje su to zaista hrvatske vrednote koje valja obraniti i zbog kojih se živi? Potražite Sašu na internetu, na Facebooku, u onim medijima koji ga prate. To vam je to, ljudi, to je to.

Stoljećima su Hrvati živjeli pod tuđinskim jarmom. Svakojako su nas pokušavali odnaroditi, latinizirati, germanizirati, mađarizirati, posrbiti, kolonizarati. Ugrađivalo nas se kao cigle od mesa u kršćanska predziđa. Dio hrvatskog nacionalnog bića je otrpio i stoljeća osmanlijskog zuluma.

Onda je došla prva Jugoslavija u kojoj je svemu hrvatskom o glavi radila velikosrpska monarhija. Na Uskrs 1941. učinilo nam se da ćemo napokon malo odahnuti u stoljećima sanjanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ali, samo što su utihnula slavljenička zvona, Te Deumi i proslave uskrsnuća hrvatske države, već su nam Srbi i komunisti pokvarili veselje pobunom na koju je trebalo odlučno odgovoriti.

Izabravši krive saveznike, tu smo državu izgubili i slijedilo je pola stoljeća druge Jugoslavije koja se pod komunistima žešće nego svi prijašnji režimi bacila na zatiranje svega hrvatskog – kulture, identiteta, jezika, vjere, društva i obitelji. I to smo preživjeli i nadživjeli, pa onda napokon slobodnu, samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku i u ratu odbranili.

Očuvali smo sve ono što su toliki dušmani zatirali. S blagostanjem, kupovnom moći i životnim standarom stvari baš i ne stoje najbolje, ali mi znamo da su kulturne i duhovne vrijednosti ispred materijalnih.

Kako u svom uvodniku u Glasu Koncila, tumači velečasni Miklenić, ratifikacija i provođenje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji “želi otvoriti vrata novomu totalitarizmu koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod”

Ovakav pogled na povijest hrvatskog naroda i države postoji. Upravo ovakvo tumačenje prošlosti, osobito one nedavne koja se tiče razdoblja socijalističke Jugoslavije, mnogi koriste kao političku platformu za osvajanje i zadržavanje utjecaja, moći i vlasti u sadašnjosti i budućnosti.

Sve to navodim zato da biste shvatili koliku opanost predstavlja Istanbulska konvencija. Taj međunarodni dokument nalik je tolikim drugima koje je Republika Hrvatska potpisala i ratificirala pridružujući se europskoj zajednici slobodnih i suverenih država.

Tako barem mislimo mi naivni.

Oni drugi, u hrvatsku državu od nas zaljubljeniji, i u odnosu prema hrvatskim vrijednostima uvijek budniji i zabrinutiji, uvidjeli su da je Istanbulska konvencija razorno oružje koje je jače od svih tuđinskih i neprijateljskih jarmova, zuluma, tlačenja i zatiranja zajedno.

Ili su, barem, oni koji iza nje stoje, ambiciozniji od svih naših dosadašnjih neprijatelja zajedno. Naime, kako u svom uvodniku u Glasu Koncila, tumači velečasni Miklenić, ratifikacija i provođenje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji “želi otvoriti vrata novomu totalitarizmu koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod”.

Broj onih koji u to vjeruju i koji zbog straha od nečeg tako razornog prosvjeduju na ulicama nije, dakako nevažan. Ali, što se mene tiče, i jedna tisuća tako i toliko prestrašenih građana je previše.

Kažu da je Istanbulska konvencija nedorečena. A zapravo su nedorečeni oni koji to tvrde, osobito Katolička Crkva. U istom broju Glasa Koncila objavljeno je službeno stajalište o Istanbulskoj konvenciji koje je Sveta Stolica uputila Vijeću Europe preko svoje stalne misije u Strasbourgu.

U njemu se, uz ostalo, priznaje ova činjenica: “Poznato je da zbog fizioloških ili psiholoških razloga u ponekih osoba dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju.” A u sljedećoj rečenici stoji preporuka kako se ponašati prema takvim osobama: “U takvim slučajevima Sveta Stolica podsjeća da svakomu pripada poštovanje koje proizlazi iz neotuđivoga dostojanstva ljudske osobe, a ono uključuje i njezino tijelo.”

Pri tom, baš kao ni Šola, Košić ne razumije da takvo ruganje upućeno jednoj tako maloj i nezaštićenoj skupini ima veze sa satirom još manje nego vicevi i karikature na račun Židova u nacističkoj Njemačkoj

Općenita formulacija ne propisuje konkretne postupke. Zato će se mnogi ugledati u ponašanje kršćana, a osobito istaknutih crkvenih ljudi, kao što su biskupi te prema tome zaključivati kako izgleda iskazivanje poštovanja i uvažavanje tog neotuđivog dostojanstva ljudske osobe.

Biskup Vlado Košić ovih je dana na Facebooku prenio kolumnu Ivice Šole. Ispisujući satiru o satiri, taj za kršćanske vrijednosti hrvatskog naroda zabrinuti katolički vjernik, teolog i komunikolog, piše: “Inače, Nikita Hruščov utemeljitelj je rodne ideologije u kojoj biološki muškarac rodno može biti žena i obrnuto. Naime, on je kao komunist biološki bio muškarac, ali, kako mu samo ime kaže, on nije imao kitu, Ni-kita, ali Ni-vagina. Bio je transrodna osoba.”

Biskup je dodao i svoj komentar: “ha ha ha”.

Biti transrodna osoba u Hrvatskoj nije nimalo smješno. Takvi ljudi, kod kojih, kako piše predstavnik Svete Stolice, “dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju” statistički su gotovo zanemariva manjina. Utoliko više trebaju sve naše razumijevanje, pažnju i ljubav.

Srećom po njih pojam roda odvojen od spola, to je mogućnost promjene spola, ali i život u drugom rodnom identitetu, različitom od rođenjem zadanog spola, zakonodavstvo Republike Hrvatske već odavno uvažava.

Štoviše, zakonima je uređeno i propisano kako takve osobe mogu promijeniti i spol i/ili rodni identitet. Taj put nije nimalo lak, čitav proces je tegoban, ozbiljan i zahtjevan, takav da će se na njega doista odlučiti samo čovjek za kojeg je to temeljno identitetsko i životno pitanje.

Umjesto razumijevanja, ljubavi i pažnje, biskup promiče prostačko izrugivanje drugačijih (…) Biskup Košić je dodao i svoj komentar: “ha ha ha”

Istanbulska konvencija, između ostalog, potiče, pa kad treba i prisiljava države i društva da pokažu razumijevanje i omoguće potpunu ravnopravnost i takvim ljudima. Kršćanski riječnikom to znači prigrliti ih u ljubavi, s poštovanjem prema njihovom neotuđivom ljudskom dostojanstvu.

Umjesto takvog razumijevanja, ljubavi i pažnje, biskup Košić promiče i potiče prostačko izrugivanje takvih osoba. Pri tom, baš kao ni Šola, ne razumije da takvo ruganje upućeno jednoj tako maloj i nezaštićenoj skupini ima veze sa satirom još manje nego vicevi i karikature na račun Židova u nacističkoj Njemačkoj.

Zato se ovog Uskrsa, u duhu kršćanske ljubavi, molim za najveći mogući dar biskupu Košiću, dar koji bi mu otvorio prečicu do postizanja empatije, razumijevanja, suosjećanja i prihvaćanja i onih najmanjih, najslabijih i najprezrenijih ljudi.

Moja molitva glasi: dragi Bože, molim te da se biskup Vlado Košić sutra probudi kao transrodna osoba u lijepoj katoličkoj Hrvatskoj ne bi li spoznao Tvoju svemoguću veličinu, širinu i ljubav u svoj njenoj veličanstvenoj punini.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Aidan O’Malley

Nimalo ne čudi što je, s gledišta vojne struke, Uskrsni ustanak 1916. godine doživio kategorički neuspjeh. Dan prije negoli je trebao započeti, britanske vlasti presrele su brod koji je prevozio oružje i municiju iz Njemačke.

Okolnosti je dodatno otežavala činjenica da su se pobunjenici organizirali u namjerno nejasan i u konačnici poprilično smušen zapovjedni lanac iz kojeg su u sljedeća dva dana dolazile različite kontradiktorne zapovjedi. Shodno tome, za one koji su namjeravali u njemu sudjelovati Ustanak je započeo u atmosferi obilježenoj zbrkom.

Na sličan način su se britanske snage u Irskoj također našle zatečene situacijom. Međutim, brzo su se pregrupirale i bombardiranjem prisilile pobunjenike na predaju nakon tjedan dana. Ako su neki od vođa pobune i vjerovali da je Britance sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu dovelo u izuzetno ranjiv položaj (”Prilika Irske je u nevolji Engleske” glasila je jedna od poštapalica u to vrijeme) te da bi stoga neki oblik vojne pobjede bio moguć, stvarnost u obliku ograničenog ljudstva i zaliha značila je da je uspjeh ustanka od početka uvijek ovisio o mjeri u kojoj će akcije nadahnuti široku pobunu diljem zemlje.

Valja naglasiti da je Uskrsni ustanak prozvan ”revolucijom pjesnika” s vrlo dobrim razlogom. Trojica vođa – Pàdraic Pearse, Joseph Plunkett i Thomas MacDonagh – bili su pjesnici, a ustanak i njegove posljedice mogu se shvatiti kao kulminacija jedne pjesničke logike koja je funkcionirala ruku pod ruku s nizom irskih separatističkih pokreta tijekom protekla dva stoljeća

Na koncu se to i dogodilo; Uskrsni ustanak smatra se iskrom koja je pokrenula niz događaja koji su doveli do stvaranja neovisne države Irske i Sjeverne Irske 1921. godine.

No taj proces nisu sami po sebi pokrenuli vojni pothvati pobunjenika; tu je ulogu odigrala njihova smrt. Dok su oružani sukobi bjesnjeli ulicama Dublina, irska javnost prema ustanku imala je, čini se, vrlo neujednačen stav – ni u kom slučaju nije pobunjenicima davala punu i bezuvjetnu podršku.

Međutim, šesnaest naprečac izvršenih pogubljenja vođa pobune koja su uslijedila doživljena su kao pretjerana i okrutna, što je dovelo do potpune promjene javnog mnijenja. Pogubljeni muškarci (grofici Markievicz, jedinoj ženi osuđenoj na smrt, presuda je promijenjena u zatvorsku kaznu) uzdignuti su na razinu mučenika, a njihova spremnost da žrtvuju svoje živote postala je vrijednim uzorom.

”[P]oezija” riječima pjesnika W.H. Audena sama po sebi ”ne može ništa poduzeti”. Naravno, u pozadini događaja koji su doveli do neovisne irske države mnogo je običnih razloga: ukratko, sve utjecajnija katolička srednja klasa počela je razmišljati o tome da bi njezino stvaranje moglo promicati njihove ekonomske i društvene interese.

Uzevši tu činjenicu u obzir, valja naglasiti da je Uskrsni ustanak prozvan ”revolucijom pjesnika” s vrlo dobrim razlogom. Trojica vođa – Pàdraic Pearse, Joseph Plunkett i Thomas MacDonagh – bili su pjesnici, a ustanak i njegove posljedice mogu se shvatiti kao kulminacija jedne pjesničke logike koja je funkcionirala ruku pod ruku s nizom irskih separatističkih pokreta tijekom protekla dva stoljeća.

U srži njihove zajedničke logike nalazila se upotreba smrti.

Od 16. i 17. stoljeća u Irskoj nalazimo tradiciju kompenzacije neuspjeha u stvarnosti kroz poeziju: u poeziji su se ambicije i žudnje uništene u stvarnom svijetu mogle držati na životu pružajući način da se Irska ponovo posjeduje u mašti.

Pjesnici su igrali važnu ulogu u gelskom društvu koje se već nalazilo u raspadu kada je de facto zbrisano zloglasnim vojnim kampanjama Olivera Cromwella (1649.-1653.).

Našavši se bez statusa ili funkcije u novom okružju, ti pjesnici irskoga jezika stvarali su aisling – pjesme vizionarskih snova u kojima bi se pojavljivala ”nebeska žena” i najavljivala obnovu bivših država.

Kako su te nade blijedjele s vremenom i kako se broj neuspješnih pobuna protiv britanske vlasti u Irskoj množio, pojavila se grana sugestivne poezije koja je pjevala o ambivalentnim resursima otpora i o mogućnosti nekog budućeg uskrsnuća kroz smrt i žrtvu.

Thomas Moore (1780.-1852.), koji polaže pravo na status irskog nacionalnog pjesnika, bio je vjerojatno najpopularniji i sigurno najbolje plaćeni pjesnik svoga vremena u Londonu.

Njegova slava danas počiva na deset svezaka ”Irskih melodija” (Irish Melodies, 1808.-1834.) od kojih se mnoge i danas pjevaju diljem svijeta.

Spajajući romantičarsku opsjednutost lijepom smrću i sve veći paneuropski interes za pjesništvo i ukletu sudbu Kelta, te su pjesme ponovo ispisivale irske zahtjeve za nacionalnom samosvojnošću na ambivalentan i obazriv način.

Budući da su neimenovani pobunjenici-protagonisti tih melodija redom bili mrtvi, nisu predstavljali nikakvu prijetnju engleskoj publici, pa su njima tako govorili o tugaljivim emocionalnim krajolicima i ukletim mladim herojima.

Od 16. i 17. stoljeća u Irskoj nalazimo tradiciju kompenzacije neuspjeha u stvarnosti kroz poeziju: u poeziji su se ambicije i žudnje uništene u stvarnom svijetu mogle držati na životu pružajući način da se Irska ponovo posjeduje u mašti

Irski slušatelji, s druge strane, bili su vrlo dobro upoznati s činjenicom da je, na primjer, u pjesmi ”O, ne spominjite mu ime” pokojnikovo ime Robert Emmet, inače Mooreov poznanik i vođa neuspjele pobune u Dublinu 1803. godine, zbog čega je i bio pogubljen.

Posljednja dva stiha te melodije – ”I ako suza što krene, krišom niz lice nam kane / U dušama našim sjećanje zelenim izdržat će na njeg”(And the tear that we shed, though in secret it rolls / Shall long keep his memory green in our souls) – možda engleskoj publici sugeriraju tek da će ga se prijatelji rado prisjećati, no irski će slušatelj čuti kodiranu tvrdnju da, njegovana tugom, Emmetova smrt predstavlja sjeme iz kojeg će izniknuti nacionalno (”zeleno”) uskrsnuće.

Na početku 20. stoljeća nečujne pjesničke suze uzmakle su pred glasnijim i izravnijim uvjeravanjima. U svom novopečenom Irskom književnom teatru W.B. Yeats i Lady Gregory postavili su dramu ”Cathleen Ni Houlihan” 1902. godine. Siromašna starica pojavljuje se na pragu kuće u kojoj su u tijeku svadbene pripreme.

Lamentirajući nad činjenicom da su stranci zauzeli njezina četiri zelena polja i nabrajajući mrtve ljubavnike koji su se stranaca pokušavali riješiti, ona moli za pomoć. Očaran, sin koji se treba oženiti slijedi je izašavši iz kuće napola u transu, pri čem saznajemo da se starica preobrazila u lijepu mladu kraljicu.

Kratka je to i jednostavna alegorija: Cathleen Ni Houlihan jedna je od ženskih personifikacija Irske, stranci su Englezi, a mrtvi ljubavnici lista irskih nacionalističkih heroja.

Nikome tko je vidio ovu dramu ne može promaći da ista poziva na žrtvu u krvi. Na vampirski način (a Bram Stoker je, prisjetimo se, također bio Irac), njena ponuda, kojoj sin daje prednost pred sretnim brakom, nije ništa do besmrtnosti stečenoj žrtvovanjem vlastita života.

Govoreći o onima koji joj pomažu, Cathleen otvoreno kaže da ”Oni koji imahu rumeno lice radi mene ostat će blijedih obraza”, no neće nimalo biti nesretni što umiru budući da će, njezinim riječima, ”Postati zapamćeni zauvijek / Živjet će zauvijek / Govorit će zauvijek / Glas njihov odjekivat će vjekovima”. (They shall be remembered for ever / They shall be alive for ever / They shall be speaking for eve,/ The people shall hear them for ever.)

Yeats nije nipošto bio konzistentan nacionalist i njegove su političke ideje poprimale različite oblike tijekom života. ”Cathleen Ni Houlihan” napisao je pod utjecajem svoje nedostižne muze i mnogo predanije nacionalistkinje Maud Gonne, koja je i igrala ulogu Cathleen u praizvedbi.

U jednoj od svojih posljednjih pjesama ”Čovjek i jeka” (Man and the Echo), napisanoj netom prije smrti 1939. godine, Yeats otkriva da ga drama proganja: sada u svojoj starosti leži ”budan iz noći u noć” (awake night after night) pitajući se ”Je li ta moja drama poslala/ Kojeg čovjeka Englezima na nišan?” (Did that play of mine send out/Certain men the English shot?)

Je li, drugim riječima, njegova drama pomogla stvoriti romantičnu nacionalističku atmosferu iz koje je izniknuo ustanak 1916. godine?

Bilo kako bilo, dinamika ove drame gotovo je doslovce ponovljena u pjesmi ”Majka” Pàdraica Pearsea, jednog od spomenutih vođa pobune. Pjesmom progovara majka koja žaluje svoja dva sina koja su poginula boreći se za ”veličanstveni cilj” (for a glorious thing), a koja isto tako nalazi utjehu u činjenici da će obojica zaslužiti besmrtnost kao nagradu podsjećajući na obećanje Cathleen Ni Houlihan: ”Njihov narod govorit će o njima / Pokoljenja će ih pamtit / I zvati ih blagoslovljenima” (They shall be spoken of among their people / The generations shall remember them,/And call them blessed).

U spomenutom razdoblju nije samo Irska na ovaj način koristila smrt. Od D’Annunzija do unionista iz Ulstera i njihovog krvavog puta na stratište Somme Europa je tijekom 1916. bila zatravljena idejom krvne žrtve iz koje će, u nekim slučajevima, izniknuti fašističke ideologije.

U godinama koje su prethodile Uskrsnom ustanku Pearse je sve više padao pod utjecaj te ideje koja se širila Europom. Upravo zato jer je položio pravo na smrt i na mrtve, Pearse se izdignuo iz relativne anonimnosti i zauzeo mjesto na čelu irskog političkog diskursa.

Njegov posmrtni govor na sprovodu O’Donovana Rosse (1. kolovoza 1915. godine) na eksplicitan način je upregnuo moć mrtvih kako bi se usprotivio nadmoćnoj prevlasti Britanaca te pružio nadahnuće i primjer za nadolazeću pobunu. O’Donovan Rossa bio je stari irski militant koji je sudjelovao u bombaškim napadima širom Engleske i koji je proveo neko vrijeme u engleskim zatvorima te u egzilu.

Posljednja dva stiha te melodije – ”I ako suza što krene, krišom niz lice nam kane / U dušama našim sjećanje zelenim izdržat će na njeg”(And the tear that we shed, though in secret it rolls / Shall long keep his memory green in our souls) – možda engleskoj publici sugeriraju tek da će ga se prijatelji rado prisjećati, no irski će slušatelj čuti kodiranu tvrdnju da, njegovana tugom, Emmetova smrt predstavlja sjeme iz kojeg će izniknuti nacionalno (”zeleno”) uskrsnuće

Shodno tome, umro je u New Yorku, no odlučeno je da će se njegov sprovod u Dublinu iskoristiti za masivno okupljanje i demonstraciju snage.

Kao što nas uči ”Antigona”, pravila o sahrani nadilaze logiku države: ona stvaraju okružje preko čije će granice država vrlo nerado zakoračiti. Pearseov govor nije samo iskoristio slobodniji kontekst u kojem je održan, nego je dosegnuo vrhunac upravo pozivajući se na moć mrtvih: ”Lude – ostaviše nam naše mrtve Fenijce – pobunjenike, a dok god Irska bude čuvala ove grobove, neslobodna Irska nikad neće mirovati” (the fools—they’ve left us our Fenian dead, and while Ireland holds these graves, Ireland unfree shall never be at peace).

Britanska moć, sugerira Pearce, ima svoje granice – ne može kontrolirati utjecaj mrtvih irskih pobunjenika na irske umove.

Osam mjeseci kasnije te mrtve će prizvati da odobre ustanak. Oko jedan sat poslije podne na Uskrsni ponedjeljak 1916. Pearse je stao pred zgradu dublinske Glavne pošte, najvažnije od svih zgrada koje su pobunjenici zauzeli, i naglas pročitao Proklamaciju Irske republike, čime je započeo ustanak.

Upućena irskome narodu, Proklamacija započinje zazivanjem transcendentalne snage religije i mrtvih: ”U ime Boga i mrtvih naraštaja od kojih prima svoju staru tradiciju nacije, Irska kroz nas poziva svoju djecu k zastavi i zadaje udarac u ime slobode”.

Ustanak se nije slučajno dogodio na Uskrs, budući da se namjerno htjelo upregnuti kršćansku simboliku krvne žrtve Velikog petka i konačnog uskrsnuća.

Činjenica da se velik broj komemoracija stogodišnjice ustanka 2016. godine održao na Uskrs, a ne na stvarni datum na koji je ta pobuna započela (24. travnja) svjedoči o trajnosti ove mitske poveznice.

Nekoliko tjedana nakon što je proklamacija pročitana Pearse će se pridružiti svojoj kohorti mrtvih, a irski naraštaji stasali poslije njegove smrti morat će izlaziti na kraj s njegovom neuništivom utvarom.

Nakon što su tolike godine mrtvi pobunjenici bili korišteni kao povod za pobunu, što je postkolonijalnoj državi bilo činiti s njima jednom kad je država stvorena i kad revolucija više nije bila od koristi novopečenim političkim elitama?

Niz godina irska je država pokušavala ukrotiti duhove 1916. pridajući im gotovo religijski status. Pretvoreni su u ikone, iznad propitivanja i analiza, čime su izbrisane njihove međusobne razlike i ambivalentna politička značenja njihovih pothvata.

Ušutkani, postavljeni su za neproblematične preteče represivne katoličke Irske koja je njegovana tijekom prvih 50 godina postojanja države.

Međutim, ti duhovi nisu tako lako izblijedjeli i s početkom ”nevolja” u Sjevernoj Irskoj ponovo su ušli u nacionalni politički život. Tvrdnje pripadnika IRA-e kako predstavljaju stvarne nasljednike onih koji su se borili u Glavnoj pošti izazvao je akademski i politički protunapad.

Kako bi njihove tvrdnje lišila legitimiteta, grupa takozvanih revizionističkih povjesničara dala si je u zadatak demitologizirati sudionike i događaje 1916.

Za ove znanstvenike Uskrsni ustanak je u svom temelju bio nelegalan, antidemokratski čin nasilja koji je provela šačica fanatika.

U godinama koje su prethodile Uskrsnom ustanku Pearse je sve više padao pod utjecaj te ideje koja se širila Europom. Upravo zato jer je položio pravo na smrt i na mrtve, Pearse se izdignuo iz relativne anonimnosti i zauzeo mjesto na čelu irskog političkog diskursa

Njegov utjecaj na irski politički život smatrali su izrazito lošim budući da je odobravao nasilje i anglofobiju.

I dok ti revizionistički povjesničari sami sebe promoviraju kao hrabre rušitelje sigurnih mitova na kojima se temelji irska država, konzervativne tendencije njihovih analiza – posebno način na koji privilegiraju prava koja polaže (britanska) država – idu na ruku mnogim elementima Irske.

Štoviše, zadnjih nekoliko godina najglasniji kritičar Uskrsnog ustanka kao nelegitimnog pothvata bio je John Bruton, bivši taoiseach (premijer) iz osamdesetih.

Njegov glas, međutim, tek je jedan od mnogih u divno višeglasnom zboru perspektiva o 1916. koje su omogućene tijekom komemoracije 2016. U godinama koje su prethodile komemoraciji pitanje kako obilježiti stogodišnjicu tog ustanka – događaja koji nemali broj ljudi smatra, riječima Declana Kiberda, ”istočnim grijehom” kojim je začeta država – nadvilo se nad politički horizont.

S obzirom na to da je cilj ustanka na jednoj razini bio komemoracija – kroz besmrtnost mučeništva – izražavala se zabrinutost da bi bilo kakav čin komemoracije neminovno prizvao sablast nerekonstruiranog nacionalizma.

Ti konzervativni strahovi pokazali su se potpuno neutemeljenima: ono što se na kraju dogodilo može dati primjer kako izaći na kraj s prošlošću oko koje postoje podjele i razmirice.

Ukratko, umjesto da se promovira jedna verzija događaja svi oblici komemoracije, od onih koje je organizirala država nadalje, naglašavali su pluralnost.

Iako je tijekom uskrsnog vikenda 2016. održana vojna parada u centru Dublina, važno je naglasiti da se također održao i naizgled bezbrojan niz predavanja, rekonstrukcija događaja, obilazaka i šetnji pod stručnim vodstvom, koncerata i tome sličnih događaja koji su vrlo uspješno uključili ogroman dio irske publike u dijalog s vlastitom poviješću.

Nije došlo do jednostavne glorifikacije irske nacionalističke prošlosti: umjesto toga, organizirani događaji pokazivali su kaleidoskopsku panoramu irske povijesti u kojima se raspravljalo o različitim perspektivama i verzijama ustanka 1916. i njegova naslijeđa. Ton tih rasprava mahom se može sažeti službenim sloganom komemoracije: ”Sjetite se, promislite, ponovo zamislite”.

Knjižare u Irskoj vrvjele su monografijama koje su se bavile revolucionarnim razdobljem ne samo kako bi se prisjetile prošlosti i ispričale priču o pobunjenicima, nego i kako bi zabilježile glasove onih sudionika čije su se priče dosad izostavljale iz prikaza navedenog razdoblja: priče žena, irskih vojnika u britanskoj vojsci, djece i dublinske radničke klase.

Te bogatije, složenije perspektive stvorile su širok spektar osvrta na nevjerojatan broj pitanja, kao na primjer pitanje utjecaja umjetnosti na taj ustanak ili njegovih međunarodnih aspekata: doista, diljem svijeta održane su konferencije na kojima se raspravljalo o širokom broju tema vezanih za ustanak i njegovo naslijeđe.

Ključno je, međutim, što to složeno promišljanje nije bilo ograničeno samo na akademsku sferu, već su se iz njega proizašli zaključci prenosili svim razinama društva.

Održao se i veći niz rasprava u televizijskim emisijama i drugim medijskim formatima o važnosti koju 1916. ima (ili nema) za suvremenu multikulturalnu Irsku.

”Sve se promijenilo, promijenilo sasvim: Strašna ljepota je rođena.” Ovi ambivalentni redci Yeatsove pjesme ”Uskrs 1916.” dugo su funkcionirali kao neslužbeni moto pobune.

Ustanak je iznenadio Yeatsa, što je i zabilježeno u pjesmi koja spominje njegove veze s nekim od glavnih protagonista pobune, propituje njihove motive i pita se je li taj događaj bio neophodan

Ustanak je iznenadio Yeatsa, što je i zabilježeno u pjesmi koja spominje njegove veze s nekim od glavnih protagonista pobune, propituje njihove motive i pita se je li taj događaj bio neophodan.

U konačnici Yeats prepoznaje da su vođe pobune vlastitom smrću stekli neku vrstu besmrtnosti, no otvorenim ostavlja pitanje je li to neupitno pozitivno.

Na više načina ta složena pjesma također je postavila smjernice kojima su se kretale komemoracije koje nisu slijedile neki zacrtani put, već su težile temeljito propitivati događaje kroz što veći broj perspektiva.

Irska se pokazala kao država koja ima dovoljno samosvijesti rigorozno postaviti pitanja o vlastitim korijenima i priznati njihovu složenost.

Umjesto da se duhovi 1916. utišaju ili da ih se natjera da uglas govore samo jedno, komemoracije su uključile mrtve na dosad uvelike nedoživljen i oslobađajući način: prepoznavši da govore mnogim različitim glasovima.

(Prevela Antonija Primorac. Autor predaje na Sveučilištu u Rijeci).

Sandra Bartolović
Foto: HRT Screenshot

Znaš, jednom je netko pametan rekao da ljudi koji nisu čuli glazbu misle da su oni koji plešu ludi. I malo se onda zamisliš nad time, uzmeš abakus i zbrajaš ozbiljno i zaprave, ne bacaš procjenu onako odokativno, pa konačni račun pokaže da previše duša ovdje obitava koje nikada nisu čule nikakvu glazbu.

Ima tu, doduše, kaže precizna računica abakusa, i onih ludih što plešu, ali taman da se rasplačeš koliko ih je malo.

Zbog svega u državi morao se pojaviti i Sale i mama iz Slavonskog Broda i noćni marševi i svakakva još zgoda koje se ovima što glazbu ne čuju čine čudesima i ludorijama. Zato se nemoj čuditi ako te krivo pogledaju plešeš li kada čuješ glazbu. Taj ti pogled u ovo nedoba u kojemu su na cijeni neljudi dođe kao orden na reveru. S ponosom da ga nosiš

Evo, taj neki munjeni Saša Pavlić. Uprtio križ od 20 kila i vuče ga od Rijeke do Zagreba, još mu i noga stradala od plesanja. A pleše do iznemoglosti sav iznemogao od misli da ovi što im je posao da brinu za nas bez problema iskeširaju tri milijarde kuna za prastare ratne avione, a umiruću, teško bolesnu djecu prepuštaju eksperimentalnim lijekovima pa neka im je sa srećom.

Legenda kaže da je taj Saša jednom negdje čuo nekakvu glazbu.

Ima i ona neka mlada majka iz Slavonskog Broda, isto nije zdrave glave, koja je s bebom u naručju u suzama stala pred premijera i pozvala ga da napoji i okupa svoju djecu u njenoj kući.

Nema dugo da joj se dijete tek iz jajeta ispililo, a nije nikada svježega zraka udahnulo i sada ga još zagađenom vodom mora prati. Priča se po Brodu da i njoj u glavi stalno neka glazba svira.

Skupilo se, neće tome biti ni mjesec dana, par tisuća budala što je obnoć marširalo po Zagrebu jer stalno čuju neku glazbu koja pjeva da su žene ravnopravne u društvu i da ih se ne smije mlatiti i ubijati i da se to ima u kamen uklesati.

Pa plesalo po ulicama, pa sve nešto šareno po transparentima napisalo pa pjevalo, evo, pravo da ti kažem, ludo skroz.

I našlo bi se tu još kakvih lunatika, znat ćeš ih ti, nema ih puno. Po plesu se prepoznaju. Glazbu čuju.

A pogledaš opet taj svoj abakus i sve te neki srsi prođu. Znaš li ti, prijatelju moj, koliko je ovih što glazbe nikada ne čujahu?

Imaš tu kao neku vlast. Koja nikako da odluči je li joj posao služiti građanima, umiljavati se Crkvi, dodvoravati se nacionalističkoj ekstremnoj desnici ili uhljebivati podobne, pokorne, familiju i svojtu.

Glazbe to čulo nije.

Skupilo se, neće tome biti ni mjesec dana, par tisuća budala što je obnoć marširalo po Zagrebu jer stalno čuju neku glazbu koja pjeva da su žene ravnopravne u društvu i da ih se ne smije mlatiti i ubijati i da se to ima u kamen uklesati

Pa su nam popovi u ekspertnim grupama za zakon o pobačaju, pa u obrazovni sustav nadiru ovi što im je Zemlja ravna ploča, pa blokirani ginu pred ozakonjenim streljačkim vodom ovršne mafije, pa ministarska čeljad sve redom u sukobu interesa i kojekakvim šporkarijama, pa se smiju “iznimno” isticati nacistički simboli, pa možeš postati branitelj više od 20 godina nakon rata, pa se smije po ulici mlatiti pedere i tamnopute, pa je poželjno vrijeđati i prijetiti onima koji drugačije misle, pa te smije javna televizija koju prisilno plaćaš lobotomizirati, pa valja zdušno uništiti civilno društvo.

I svega se tu nakotilo, druškane moj, da ti ne nabrajam dalje, znat ćeš ti to i bolje od mene.

A imaš kao i neku opoziciju.

Posebno ove, kako se ono zovu, socijaldemokrate. Neka digne ruku onaj tko se može sjetiti da su zadnjih nekoliko godina rekli ili, nedajbože, učinili nešto korisno i važno.

Osim što su čistili iz stranke misleće i nepodobne, a zbrinjavali po funkcijama i radnim mjestama svoje hemeroide. Nekako ti, brate, dođe grehota trošiti vrijeme i slova na njih.

Nema tu glazbe, dragoviću moj.

Pa se zbog svega toga morao pojaviti i Sale i mama iz Slavonskog Broda i noćni marševi i svakakva još zgoda koje se ovima što glazbe ne čuju čine čudesima i ludorijama. Zato se nemoj čuditi ako te krivo pogledaju plešeš li kada čuješ glazbu. Taj ti pogled u ovo nedoba u kojemu su na cijeni neljudi dođe kao orden na reveru. S ponosom da ga nosiš.

I zato samo pleši, pleši, pleši i dalje sve dok ti noge ne otkažu. I slušaj glazbu koja te vodi.

U ovoj zemlji samo je lud čovjek normalan.

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Ponekad vidim ljude koji se mažu ljekovitim blatom. Izgledaju poput urođenika Papue Nove Gvineje. Sasvim premazani blatom čekaju da se ono osuši i stvrdne. Leže na suncu, ponekad šeću naokolo i sa sličnima razmjenjuju priče o čudesnom ozdravljenju njihovih poznanika i neznanaca. Nadaju se da će i njima blato pomoći. Pate i vjeruju u korist i ljekovitost tog postupka.

Vidio sam ih u Ninu, na Pagu, kod Zablaća, na Susku, na obali Mrtvog mora. Blato smrdi, no ljudi se nadaju poboljšanju svojih kostobolja. Probao sam to i sam u nekoj uvali Punta Križa, na Cresu; nije bilo loše, a nakon pranja i kupanja osjećao sam se bolje. Valjda sam bio čist.

Nije to mazanje samo ljetni ritual u zabačenim muljevitim uvalama. U Varaždinskim i drugim toplicama, Ivanić Gradu i Naftalanu premazuju vas stručne ruke, strpaju vas i u nekakav kotao, a poslije pažljivo čiste. Tamo sve smrdi, čini mi se na sumpor. Iako okolo šeću ljudi u bijelim kutama, nisam baš uvjeren u ljekovitost tih tretmana. Mislim da se znanost time malo bavi, iako se govori o radioaktivnosti, mineralima i energetskim silama.

Ne bih htio da moja sumnjičavost pokvari rezultate medicinskog turizma ili potakne ljutnju ljudi kojima mazanje blatom pomaže. Subjektivno se nakon tretmana mnogi osjećaju bolje i lijep je osjećaj gledati kako pod mlazom vode nestaje blato, a koža dobije zrak i svjetlo. Dobro, možda se zdravlje i nije popravilo, ali stanje jest

Ne bih htio da moja sumnjičavost pokvari rezultate medicinskog turizma ili potakne ljutnju ljudi kojima mazanje blatom pomaže. Subjektivno se nakon tretmana mnogi osjećaju bolje i lijep je osjećaj gledati kako pod mlazom vode nestaje blato, a koža dobije zrak i svjetlo. Dobro, možda se zdravlje i nije popravilo, ali stanje jest.

Možda je ta faza nabacivanja blatom malo neugodna i miris nije najbolji, možda je istina da tome najviše pribjegavaju dokone žene nakon najboljih godina i muškarci kojima škripe zglobovi, ali svatko će razumjeti da za poboljšanje treba i trpjeti, piti gorke lijekove ili se mazati blatom. I sam sam se mazao iako mi nije trebalo.

Ljudi zato često kažu da, u prenesenom smislu, živimo u blatu. Ne misli se na mulj, već na društvo i vrijeme u kojem živimo. Blato i smrad fekalija samo su slika zagađene društvene okoline u trenutku kada se prikrivaju vrline ljudi, a jasno vide njihove mane i osjeća smrad svetog egoizma.

No slika Hrvatske kao čistilišta je lažna. Kuhamo se i ledimo, iskušava nas se i patimo, čekamo da će muke proći same od sebe i da će slovo P nestati s našeg čela (peccato – grijesi, Dante) nekim čudom ili odlukom Ustavnog suda.

Nisu potrebne takve složene slike patnje, iskušenja, spoznaje grijeha, odrješenja i kazne. Stvar je zapravo jednostavna, ali je jednostavno rješenje teško.

Treba oprati blato.

Ponekad vidim ljude koji se mažu ljekovitim blatom. Izgledaju poput urođenika Papue Nove Gvineje. Sasvim premazani blatom čekaju da se ono osuši i stvrdne. Leže na suncu, ponekad šeću naokolo i sa sličnima razmjenjuju priče o čudesnom ozdravljenju njihovih poznanika i neznanaca. Nadaju se da će i njima blato pomoći. Pate i vjeruju u korist i ljekovitost tog postupka

A to trebaš učiniti sam. Ne možeš ostaviti drugima i nasljednicima. Treba izaći na sunce, otići na pregled doktoru, a ne vjerovati u čuda, alternativnu medicinu, uklanjanje uroka, u tarot, dušmane i povijesne silnice, zavjere i zlobu zavidnih neprijatelja, perfidne Albione, imperijalističke zavjere.

Hrvatska je pred čistkama, ali to ne znači da je pred čišćenjem. Usmjereni na sebe stranački će lideri zamijeniti sebi nepoćudne mlađima, ukloniti neposlušne, proskribirati ekstremiste i nepouzdane. Ubrzano se traži oprost grijeha, demonstrira lojalnost. Tvrdit će da ispiru blato.

Izgleda kao da smo u toj fazi. Oko nas naizgled svuda blato, smrdi na tamjan i sumpor. Valjda to nabacivanje truleži i blata, svakodnevno ponižavanje pameti, podcjenjivanje poštenog i dobrog treba da bismo shvatili vrijednost čistoće. No čistke nisu i pročišćenje.

Čeka se uz opravdanje da će sve jednom proći, uz tvrdnju da smo u tranziciji ili u čistilištu.

Nisam siguran da je čistilište kategorija teologije ili pak književnosti koja s više mašte ide u detalje razina i krugova neba. Čistilište je utjeha i oslonac komotnih i ravnodušnih ljudi, neka vrsta ljestvi za dosizanje ideala koji opravdavaju njihovu moralnu bijedu i indolentnost.

Ne, nije to pitanje vjere i propovijedi, prije karaktera i raširene kulture mitova i čuda.

Dosta ovog ezoteričnog i nejasnog jezika. Metafora je dobra, oko nas pomalo zaudara i prljavi skandali povlače se u svakom dijelu društva.

Ljudi zato često kažu da, u prenesenom smislu, živimo u blatu. Ne misli se na mulj, već na društvo i vrijeme u kojem živimo. Blato i smrad fekalija samo su slika zagađene društvene okoline u trenutku kada se prikrivaju vrline ljudi, a jasno vide njihove mane i osjeća smrad svetog egoizma

Politika zaudara, političari su intelektualno prosječni i dosadni, a moralno problematični, Crkva se bavi nekretninskim biznisom, posluje s ljudima koji su povremeno u zatvoru, a rijetko u crkvi, sudovi su na lošem glasu, a pravda je bez glasa, Akademija šuti, a sveučilište pruža sliku uspješnih mediokriteta. Stupove društva izjeda crvotočina.

Naizgled se sve može prekriti novom bojom i pozlatom, ali ispod listića zlata caruju termiti i gnjilež.

Medije se prati iz navike i bez oduševljenja, najbolji filmovi su crne komedije. Knjige se ne kupuju, a najbolja je prođa onih o svjetskim zavjerama, čudesnim izlječenjima, kuhanju i samopomoći.

Čeka se stvrdnjavanje blata i olakšanje kad mlazovi vode uklone sve to. Ne čeka se ni revolucija ni propast, čeka se da vremenom blato ispuca, da se naviknemo na smrad i radujemo trenucima kad mislimo da nam je to pomoglo i da smo pročišćeni.

Stvar je jednostavna. Naši su nas namazali blatom, najviše preko očiju. Nitko nas ne tjera da prodajemo svoj plin, tvornice koje su izgradili radnici, polja i šume, rudna blaga države. Nitko nas nije tjerao da se zadužimo i zagušimo kreditima.

To su napravili naši rodoljubi.

Zbog provizije ili samo zato što je tako bilo lakše dobiti sljedeće izbore.

Dionice najboljih kompanija (INA, HT) dijelile su se narodu, narod ih je kupovao i prodavao. Dijelile su se mirovine i plaće, zapošljavale su se pristalice, rođaci i sve vrste uhljeba – do zla Boga gramzljivi, zli i nesposobni, bez škole i s lažnim diplomama.

Hrvatska je pred čistkama, ali to ne znači da je pred čišćenjem. Usmjereni na sebe stranački će lideri zamijeniti sebi nepoćudne mlađima, ukloniti neposlušne, proskribirati ekstremiste i nepouzdane. Ubrzano se traži oprost grijeha, demonstrira lojalnost. Tvrdit će da ispiru blato

I sad tražiti da se skine vlastito blato to je kao da sam sebi dereš kožu.

Kako će se stranke osloboditi svojih parazita, pokvarenjaka ili jednostavnih budala?

Najavljuju se čistke, ali će možda (treba li? i to možda?) osim idiota čišćenju podleći oni opasni i nelojalni? Uz prijetnju toga da oni odlučuju o listama i izborima stranački baroni i pretorijanci dovest će tek bezobraznije i mlađe.

Blago onima koji vjeruju da je njihovo pročišćenje lakše, da se u korizmi treba odreći alkohola, slatkiša ili kivija. To otrpe, pa im je savjest očišćena.

Još lakše je onima koji se iza zastora ili mrežice riječima odreknu grijeha i sotone, dobiju kaštigu u obliku recitacija molitvi.

Ništa se ne treba mijenjati, ali sve izgleda bolje, kao kad se najprije namažemo, pa isperemo blato.

Gledam i učim, pa mislim: nije li ipak bolje otići doktoru. Preporučam kirurga.

Neven Barković

Iako Saša Pavlić, čovjek koji je natovario veliki drveni križ na leđa i pješke ga donio od Rijeke do Zagreba, uporno govori kako je on posve nebitan i kako je samo prenositelj poruke, to nije baš posve istina. Saša Pavlić je dokaz da Hrvatska ipak nije potpuno moralno bankrotirala.

Pavlić je, prije svog epskog hoda koji je zaokupio pažnju hrvatske javnosti, mirno živio u Rijeci sa svojom obitelji. Njegova djeca, na svu sreću, nisu bolesna. Nema baš nikakvog privatnog interesa u njegovom činu i to je ono što ga čini ne “običnim malim čovjekom” kakvih je Hrvatska prepuna, nego istinskim velikanom.

Njegova poruka je tako jednostavna, a tako moćna: Država koja nema novca za teško bolesnu djecu, a ima tri milijarde kuna za polovne borbene avione, ne zaslužuje postojati. Potpuno je nepotrebna.

U zemlji korupcije, uhljeba i lažnih moralizatora koji “hodaju za život” sve dok se pod životom misli na oplođenu jajnu stanicu, a ne na teško bolesno dijete, Saša Pavlić pokazao je djelom, a ne riječima, da ovdje i dalje ima normalnih, poštenih i moralnih ljudi

Ako nam je kao društvu prioritet kupnja polovnih aviona (i to u vrlo sumnjivim okolnostima) ispred kupnje lijekova za djecu koja pate od najtežih bolesti, onda Hrvatska kao društvo i kao država nema nikakvog smisla. I to je sve. Ništa više nije potrebno reći.

Ne postoji normalna, razumna i moralna osoba koja će reći da je takva poruka besmislena ili pogrešna.

Saša Pavlić prošle je subote došao kući s posla. I umjesto da, kao ogromna većina hrvatskih građana, mirno provede uskršnji vikend u društvu svoje obitelji, Saša je otvorio novine i u njima pročitao dvije vijesti.

U prvoj vijesti pisalo je da država jednostavno nema novca za kupnju prijeko potrebnih lijekova za djecu koja pate od najtežih bolesti. U drugoj je pisalo da je vlada odlučila potrošiti tri milijarde naših kuna za kupnju izraelskih borbenih aviona starih 30-ak godina.

Saša je, i to je jedna od stvari koje ga čine različitim od velike većine stanovnika ove zemlje, odlučio zbrojiti 2 i 2 i, baš kao Winston Smith iz Orwellove “1984”, zaključiti da odgovor mora biti 4.

Mogao je, kao što to mnogi čine, s gnušanjem baciti novine u smeće, odmahnuti rukom i uživati u uskršnjem vikendu s obitelji. Ali nije. Savjest, ta eluzivna zvijer o kojoj svi pričaju, ali ju je malo tko ikad vidio na djelu, to mu nije dozvolila.

Uprtio je na leđa veliki drveni križ i sam, potpuno sam, odlučio pješačiti do Zagreba prenoseći jednostavnu, ali prijeko potrebnu poruku.

Ako nam je kao društvu prioritet kupnja polovnih aviona (i to u vrlo sumnjivim okolnostima) ispred kupnje lijekova za djecu koja pate od najtežih bolesti, onda Hrvatska kao društvo i kao država nema nikakvog smisla. I to je sve. Ništa više nije potrebno reći

Hrvatska je na rubu propasti, kako financijske tako i one moralne, ljudske. I to treba jasno i glasno reći, a naročito u Banskim dvorima. I dok nikom od nas ne pada napamet pokucati na vrata Banskih dvora i reći vladajućima u lice što mislimo o njihovim potezima, Sašu to nije omelo. Želio im je nešto poručiti i to je napravio, svim izgledima unatoč.

Jedan čovjek ne može napraviti ništa? Kakva glupost. Probajte to reći onima čiji životi su stubokom promijenjeni nabolje zbog onog što su radili ljudi poput Martina Luthera Kinga i Gandija.

Sjećate se priče o dječaku koji je povikao da je car gol? Taj dječak je Saša Pavlić. Nadljudskim naporima Pavlić, čovjek koji je nota bene potpuno izvan fizičke forme, dopješačio je do Zagreba kako bi jasno i glasno rekao da je car gol.

Svjetina koja je dotad oduševljeno pljeskala carevom novom ruhu (ili borbenim avionima, svejedno je) nije bila ni slijepa ni glupa. Svi su znali da je car gol, ali nitko se nije to usudio reći do trenutka dok tu običnu, notornu činjenicu nije naglas izrekao neiskvareni dječak.

U tom su trenutku svi postali svjesni da ih oči ipak ne varaju i da sad to znaju i svi ostali oko njih, koliko god da ih kraljeva svita uvjeravala u suprotno.

Posao intelektualca često se svodi na javno iznošenje teze koja glasi: “Gledajte, stvari su ipak malo kompliciranije nego što se čine.” I to je sasvim u redu, jer stvari su rijetko kad crno-bijele. No, nekada ipak jesu.

I u takvim trenucima svaka poštena osoba ima moralnu dužnost reći: “U ovom slučaju su stvari savršeno jasne. Ovo je crno, a ovo je bijelo. Ako ne priznamo tu osnovnu istinu, sve ostalo dolazi pod znak pitanja.”

I upravo to je ono što je napravio Saša Pavlić. Naglas je rekao ono što svi znamo, ali nitko od nas nije bio spreman tu istinu podržati vlastitim djelima.

Uprtio je na leđa veliki drveni križ i sam, potpuno sam, odlučio pješačiti do Zagreba prenoseći jednostavnu, ali prijeko potrebnu poruku

Saša Pavlić i njegov čin nesebičnog žrtvovanja za druge pokazuje da za Hrvatsku možda ipak ima nekakve nade.

U zemlji korupcije, uhljeba i lažnih moralizatora koji “hodaju za život” sve dok se pod životom misli na oplođenu jajnu stanicu, a ne na teško bolesno dijete, Saša Pavlić pokazao je djelom, a ne riječima, da ovdje i dalje ima normalnih, poštenih i moralnih ljudi.

Za tužnu, korumpiranu i pokradenu zemlju kao što je Hrvatska, zemlju iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, čin Saše Pavlića je izuzetno značajan.

Ako dozvolimo da njegovo djelo bude zaboravljeno kroz dan ili dva, nismo zaslužili ništa bolje od ovakve Hrvatske.

(Prenosimo s portala Index.hr).

 Vlada je u četvrtak odbacila interpelaciju u vezi s Istambulskom konvencijom. Odbacivanje nije moglo proći bez zajedljivosti premijera. Oporbeni potpisnici interpelacije zahtijevali su, naime, da se po usvajanju Konvencije Vladu obveže da u roku od trideset dana u saborsku proceduru uputi prijedlog zakona o njezinu potvrđivanju.

Premijer to smatra bespredmetnim. Podsjeća kako je dio potpisnika bio u SDP-ovoj Vladi, ali usprkos komfornoj većini u to vrijeme pune tri godine nisu činili ništa za ratifikaciju. Čudi ga stoga da su se uopće drznuli takvo nešto poslati kao interpelaciju. Vlada je, tvrdi Andrej Plenković, zajedno s interpretativnom izjavom u Sabor uputila i prijedlog zakona o potvrđivanju Istambulske konvencije.

U tom dijelu izjave ne možemo se ne složiti s premijerom. Zoran Milanović parafirao je Konvenciju i dalje od njegova potpisa koalicijska Vlada SDP-a nije se pomaknula ni za milimetar.

U tom dijelu izjave ne možemo se ne složiti s premijerom. Zoran Milanović parafirao je Konvenciju i dalje od njegova potpisa koalicijska Vlada SDP-a nije se pomaknula ni za milimetar. Ono što para uši, barem ove moje povelike, ateističke (uši i nos s godinama rastu) je to da se premijer jedne sekularne države, a Hrvatska to barem u teoriji jest, hvali činjenicom da je nakon sročene interpretativne izjave dobio i podršku Crkve!

Ono što para uši, barem ove moje povelike, ateističke (uši i nos s godinama rastu) je to da se premijer jedne sekularne države, a Hrvatska to barem u teoriji jest, hvali činjenicom da je nakon sročene interpretativne izjave dobio i podršku Crkve!

Na teletekstu HRT-a u vijesti o odbijanju interpelacije dvadeset i jednoga zastupnika stoji i to da je premijer naglasio “da je Vlada otklonila sve strahove koji su vezano za ratifikaciju postojali kod dijela birača te istaknuo da je dobio potporu Crkve!”

Znam da bih trebala biti impresionirana činjenicom da je Plenković u kratkom roku uspio obrlatiti dečke s lila kapicama, jer s njima nije lako kad su u pitanju prava drugotnih, ali što mogu – nisam! Ne zato što ih stvarno nije obrlatio. Rekla bih prije da me plaši ta potreba predsjednika Vlade da zagrebačko društvo, smješteno na adresi Ksaverska 12 A, konzultira o odlukama koje utječu na sudbine svih nas.

Što u sekularnoj državi treba značiti njihova potpora ili pak izostanak potpore – svejedno?

Što nam je tom izjavom o potpori želio poručiti premijer? Moguće to da je HBK novovjeki CK SKH? Da u Ksaversku 12 treba ići po mišljenje prije podizanja ruku za Zakon o abortusu, Istambulsku konvenciju, za reformu obrazovanja bitnu za našu djecu i unuke, za budućnost…

Što u sekularnoj državi treba značiti njihova potpora ili pak izostanak potpore – svejedno? Što nam je tom izjavom o potpori želio poručiti premijer? Moguće to da je HBK novovjeki CK SKH? Da u Ksaversku 12 treba ići po mišljenje prije podizanja ruku za Zakon o abortusu, Istambulsku konvenciju, za reformu obrazovanja bitnu za našu djecu i unuke, za budućnost

Dakle, za  sve ono o čemu dečki koji čitav život nose haljine, ponekad čak vezene i čipkane (zamislite to, gospođo Markić, a nisu išli u kanadske i švedske vrtiće), ne bi trebali znati mnogo. Iskustveno gotovo ništa ako se striktno drže celibata.

Premijer je ipak u četvrtak ujutro urbi et orbi obznanio da je Centralni komitet eto uskrsnuo u Ksaverskoj 12 A.

No to je očito trebala biti mala tajna između premijera i biskupa. Nije ju trebalo udarati na velika zvona. Brbljati o potpori na sjednici Vlade. Barem ne prije no što Crkva kreira celofan u koji će umotati zaokret, to neočekivano skakanje sebi u usta koje iritira dio hrvatskih “civilnih” udruga, onih papskijih od pape.

Požurivši s hvaljenjem nakon razgovora predsjednika Hrvatske biskupske konferencije zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića u srijedu na Katoličkome radiju, u kojem je između ostaloga progovorio i o prikladnosti interpretativne izjave uz Konvenciju, premijer je sam sebi učinio medvjeđu uslugu. Ni ekspresno primanje riječkog križonoše neće mu pomoći.

Mediji su Puljićevu izjavu okarakterizirali kao neočekivan zaokret biskupa, pa je očito Vjerski centralni komitet morao pod hitno “pritisnuti” nadbiskupa. Pod hitno se obratio javnosti priopćenjem. Pojasnio je da ne misli ono što je rekao. Netko mu je valjda prišapnuo kako se, jednom kad država ratificira Konvenciju, ona ne može parcijalno primjenjivati niti se mogu ograničavati obaveze koje iz nje proizlaze.

Nema šale s novovjekom “kockicom”, ali ima lijeka – leži u reviziji ugovora Republike Hrvatske sa Svetom stolicom u dijelu financiranja Crkve novcem svih nas – iz proračuna. Možda će se jednog dana neki novi križonoša dosjetiti jadu, pa produžiti s križem s Markova trga do Ksaverske 12 (što bi bilo i prikladnije), gdje se očito krije ogromna moć, i politička i financijska

Vjerski CK stoga je vratio stvari na početak. Učinio je to kroz Puljićevo pojašnjenje onoga što je Puljić rekao! Ponovo se tvrdi kako bi ratifikacija Konvencije “u ovome trenutku mogla izazvati veliku štetu narodu i državi” (valjda veću od na stotine drugotnih ubijenih u proteklome desetljeću), pa se poziva na hladne glave, dijalog, znanstveni skup, riječju – na odgodu!

Nema šale s novovjekom “kockicom”, ali ima lijeka – leži u reviziji ugovora Republike Hrvatske sa Svetom stolicom u dijelu financiranja Crkve novcem svih nas – iz proračuna.

Možda će se jednog dana neki novi križonoša dosjetiti jadu, pa produžiti s križem s Markova trga do Ksaverske 12 (što bi bilo i prikladnije), gdje se očito krije ogromna moć, i politička i financijska.

Bespredmetno je polagati nade u Hrvatsku kao sekularnu državu – nismo ni prije! HBK je zamijenio CK.

Nema u cijeloj povijesti ljudskog roda knjige koja je nadahnula više luđaka nego što ih je nadahnula Biblija. Na primjer, u američkim planinskim zabitima neki pentekostalni župnici na misama plešu i pjevaju sa zmijama u rukama i to je, tvrde, izraz njihove vjere u Isusa Krista.

Njihova je vjera u Krista tako snažna da im čegrtuše i vodene mokasine ne mogu ništa, a ako ih koja od ovih opasnih otrovnica ipak ugrize i ambulantna kola dođu po njih, oni odbiju pomoć. Ne žele ići u bolnicu.

Natečeni i modri, u bunilu citiraju Evanđelje po Marku: “U ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi.”

Kratko nakon toga, treba li uopće reći, umru od otrova.

Masovna histerija oko slaboumne izmišljotine da će transrodne osobe ulaziti u krive zahode otkrila mi je da sam precjenjivao pamet naših katolika

Do prije mjesec ili dva ovako sam nešto doživljavao egzotičnim. Mislio sam kako takvog fanatizma u našem svijetu, srećom, nema. Vjerovao sam kako su naši katolici razumniji od brđana s Apalači gorja koji od moonshinea, domaćeg kukuruznog viskija s visokim postotkom alkohola, imaju zastrašujuće vizije.

No, fertutma oko Istanbulske konvencije, jednoga, realno, beznačajnog dokumenta o kojem u normalnoj prilici ne biste razgovarali dulje od pet minuta, papira koji nam baš ništa, ni dobro ni loše, neće donijeti, neugodno me je zatekla.

Masovna histerija oko slaboumne izmišljotine da će transrodne osobe ulaziti u krive zahode otkrila mi je da sam precjenjivao pamet naših katolika.

Hrvatsku je uhvatilo vjersko mahnitanje, sveti bijes koji smo kao pojavu poznavali samo iz pripovijesti o Cortésovu pokolju Indijanaca i križarskom osvajanju Jeruzalema.

Ljudi padaju u vatru kiteći tako živopisnim detaljima razvrat koji će uskoro nastupiti, uzbuđujući se sve neobuzdanijim, gotovo pornografskim fantazijama o muškarcima u haljinama, da ja kojiput posumnjam da se možda ne drogiraju, puše travu, šmrču kokain, žvaču gljive, po crkvama se pucaju halucinogenim hostijama.

Za cijenjenog liječnika i sveučilišnog nastavnika Matka Marušića do prije koju godinu nitko vjerojatno ne bi rekao da će tvrdo braniti tradicionalne obiteljske vrijednosti, već i stoga što sam nije bio najuzorniji katolički muž. Jednom se razveo i ponovno oženio, a danas bi malne bičevao grešnike.

Ja na to ne da nisam uplašen, nego bih nestrpljivo povikao: “Pa šta se više čeka!? Daj amo te pedere, nabijem ih!”

Jednom ozbiljan znanstvenik, danas je kao nekakav bradati propovjednik u prašnjavim sandalama i poderanom habitu, što na sajmovima napola plaši, a napola nasmijava seljake stravičnim vizijama smaka svijeta.

Katolici opisuju homoseksualni odnos s nekom zbunjujućom, čudnom gorljivošću i nasladom, a od te prljave opačine, kako se čini, najviše je stradao bogati Zapad.

Neobično je to, premda se svi do jednoga predstavljaju kao antikomunisti, katolički aktivisti zgađeni su dekadencijom zapada kako su valjda samo Josif Visarionovič Staljin, Pol Pot i Mao Ce Tung bili zgađeni.

Željki Markić kapitalizam je možda i truliji i pokvareniji nego što je bio pokojnom Edvardu Kardelju.

Ružu Tomašić ni činjenica da je živjela u Kanadi ne priječi da je prikaže očajnim mjestom za odgoj djece i mirni obiteljski život. Čitala je negdje o nekom muškarcu koji je nakon više desetljeća braka i sedmero djece otkrio šestogodišnju djevojčicu u sebi, kao da je to na ulicama Toronta i Vancouvera gotovo svakodnevan prizor.

Željki Markić kapitalizam je možda i truliji i pokvareniji nego što je bio pokojnom Edvardu Kardelju

Na sve strane šetaju šezdesetogodišnji muškarci s kikicama, lizalicom u ustima, u kratkim Hello Kitty haljinicama i bijelim cipelicama.

Željka Markić se opet javlja primjerom iz Švedske, gdje se navodno u vrtićima jednako odgajaju djevojčice i dječaci.

Čak i da u ovim bezobzirnim, neodgovornim lupetanjima ima zrno istine, teško je dokučiti što bi prosječnog Hrvata ustvari trebalo onespokojiti. Pa sve su te zemlje i sretnije i berićetnije od naše.

Zar nije idiotski kad Ruža Tomašić upozorava da bi nas mogla zadesiti sudbina Kanade, a Željka Markić izbezumljeno prijeti da ćemo postati Švedska?

Ja na to ne da nisam uplašen, nego bih nestrpljivo povikao: “Pa šta se više čeka!? Daj amo te pedere, nabijem ih!”

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Prvi hladni rat završen je padom Berlinskog zida 1989. i definitivno je zapečaćen propašću Sovjetskog Saveza 1991. godine. U tome se stručnjaci za međunarodne odnose slažu, ali se ne slažu o datumu početka Drugog hladnog rata, zahlađenja odnosa koje uskrsava pretkonfliktne napetosti kakve su postojale na vrhuncu prošlog Hladnog rata.

Mihail Gorbačov upozorio je 2014. godine, tijekom konfrontacije Rusije i zapadnog svijeta nakon priključenja Ukrajine Rusiji, da se svijet nalazi na rubu novog hladnog rata, misleći pritom i na rusku aneksiju Ukrajine i na spiralu gospodarskih i političkih sankcija koje je Zapad prvo nametnuo Rusiji, a zatim Rusija odgovorila retalijacijom.

Još je 2008. Edward Lucas napisao knjigu ”Novi hladni rat: kako Kremlj prijeti i Rusiji i Zapadu” bacajući krivnju na Rusiju. No jedan od ponajboljih poznavatelja Rusije i sovjetskog komunizma, američki diplomat George Kennan, označio je odluku američkog Senata 1998. o proširenju NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Češku kao ”početak novog hladnog rata” predviđajući da će ”Rusi postupno reagirati s negodovanjem, što će bitno utjecati dugoročno na njihovu politiku”.

I izgleda da je bio u pravu.

Drugi hladni rat razbuktava se u eskalaciji mjera i protumjera premašujući po intenzitetu i ono što se događalo tijekom Prvog hladnog rata. No hladnoratovski incident s najvećim diplomatskim implikacijama je ipak protjerivanje 160 ruskih diplomata iz 28 zemalja zbog trovanja bivšeg američkog špijuna, Rusa Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije

Danas se taj Drugi hladni rat, bez obzira slagali se mi ili ne oko datuma njegovog započinjanja, razbuktava u eskalaciji mjera i protumjera jedne i druge strane, premašujući po intenzitetu i ono što se događalo tijekom Prvog hladnog rata.

Tome su pridonijele i nove tehnologije koje se koriste u komunikacijama i u međunarodnim odnosima, a koje dovode do kibernetičkih ratova, uzajamnog hakiranja, optužbi za miješanje u izbore i političko odlučivanje, razotkrivene ili zataškane u raznim aferama kao što su Wikileaks, Panama Papers, Russiagate, Facebook i slično.

No hladnoratovski incident s najvećim diplomatskim implikacijama je ipak protjerivanje 160 ruskih diplomata iz 28 zemalja zbog trovanja bivšeg američkog špijuna, Rusa Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije. Uslijedile su mjere odmazde koje su dovele do protjerivanja jednakog broja američkih i europskih diplomata iz Rusije, a spirala eskalacije još nije, po svemu sudeći, završena.

Ta afera, čini se, slijedi jedan neslavni povijesni presedan, a to je osuda i invazija Iraka 2003. zbog tvrdnje da, s jedne strane, podržava Al Qaedu, a s druge da raspolaže oružjem za masovno uništenje kojima ugrožava mir na Bliskom istoku, prijeti Izraelu i SAD-u i njegovim saveznicima.

Tada je pokrenuta velika propagandna kampanja, kojoj su se nastojale oduprijeti diplomacije baš najvećih američkih saveznika (Francuska i Njemačka, primjerice), a koja je završila invazijom na tu zemlju i pretvaranjem cijelog Srednjeg istoka u trajno krizno područje.

Britanska premijerka Theresa May je, protivno proceduri Međunarodne konvencije o kemijskom oružju, dala jednostrani nalog za istragu, da bi već nakon dvanaest dana optužila Rusiju kao odgovornu za incident, iako su Rusi još prije ponudili svoje sudjelovanje u istrazi budući da su odmah iskrsnule sumnje da je riječ o nervnom plinu proizvedenom u Rusiji

Da bi se na kraju ustvrdilo da je Irak progonio pristaše al Qaede na svom teritoriju i da nikakve zalihe oružja za masovno uništenje na području Iraka nema.

Ali izgleda da je masovna psihoza, koju su vješto orkestrirale ”koalicije voljnih i globaliziranih medija, paralizirala kritičare invazije koji su tražili da se ipak izvrši inspekcija na licu mjesta, S tim se složio i Irak, ali je sve bilo uzalud.

Jedna od žrtava tadašnjeg ”jednoumlja” bio je i prvi direktor Organizacije za zabranu kemijskog naoružanja (OPCW) Brazilac Josė Bustani, koji je morao dati ostavku zbog ”nedostatka povjerenja” zemalja članica jer se zalagao za slanje međunarodnih promatrača u Irak, što je moglo spriječiti invaziju.

Sjedinjen Američke Države su tada navele tri razloga za uklanjanje Bustanija: ”polariziranje i konfrontacijsko ponašanje”, ”loše upravljanje” i ”zagovaranje neprimjerenih uloga za OPCW”, iako im to nije smetalo tijekom prve četiri godina njegova mandata.

Da bi izbjegao sličnu situaciju, aktualni je direktor, Turčin Ahmet Üzümcü, pokušao odmah reagirati kada su do njega došle vijesti o trovanju Sergeja i Julije Skripal. No trovanje se dogodilo 4. ožujka, a britanska premijerka Theresa May je, protivno proceduri Međunarodne konvencije o kemijskom naoružanju, dala jednostrani nalog za istragu da bi već nakon dvanaest dana optužila Rusiju kao odgovornu za incident, iako su Rusi još prije ponudili svoje sudjelovanje u istrazi budući da su odmah iskrsnule sumnje da je riječ o nervnom plinu proizvedenom u Rusiji.

Inače, Rusija je u rujnu 2017. dobila posebne pohvale iz redova Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) jer je međunarodno istražno povjerenstvo utvrdilo da je 100% udovoljila obvezama Konvencije i uništila svoje kemijsko oružje, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država koje su uništile 90% svojih zaliha i što su, unatoč tome što su do 2012. morale uništiti sve zalihe, najavile da će tek 2023. ispuniti svoje obveze prema Konvenciji.

Theresa May uputila je Rusiji pravi ultimatum tražeći objašnjenje u roku od 48 sati i tako pretvarajući jednu međunarodnu diplomatsku obvezu u bilateralni spor između dvije zemlje.

Lančana reakcija s represalijama protiv Rusa krajnje je ishitrena i proizvoljna mjera. Direktor OPCW-a stidljivo je sugerirao da se još jednom preispita cijela stvar u jednom nepristranom laboratoriju, a rasprava o tome došlo je i do dvije sjednice Izvršnog odbora OPCW-a. No opet je, kao u slučaju invazije na Irak 2003. godine, došlo do eksplozije jednoumlja i EU je, nekritički i neodgovorno, stala iza Velike Britanije i sama krenula sa sankcijama protiv Rusije protjerivanjem ruskih diplomata

Direktor OPCW ponudio je svoju pomoć, a tek je 20. ožujka Velika Britanija pristala poslati uzorke krvi u OPWC, iako je prethodno provela istraživanje u svojem laboratoriju i izašla s definitivnom ocjenom da iza toga stoje Rusi, a koju je britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson naivno ”retvitao”, da bi je odmah uklonio kada ga je i sam britanski tisak upozorio na ”naivnost” i ”neodgovornost”.

Lančana reakcija s represalijama protiv Rusa krajnje je ishitrena i proizvoljna mjera.

Direktor OPCW-a opet je stidljivo sugerirao da se još jednom preispita cijela stvar u jednom neidentificiranom, nepristranom laboratoriju, a rasprava o tome došla je i do dvije sjednice Izvršnog odbora OPCW-a. No opet je, kao u slučaju Iračke invazije, došlo do eksplozije jednoumlja i Europska unija je, nekritički i neodgovorno, stala iza Velike Britanije i sama krenula sa sankcijama protiv Rusije protjerivanjem diplomata iz svojih zemalja.

Direktor OPCW-a opet je pokušao upozoriti da će do konačnih rezultata ispitivanja doći tek dva do tri tjedna nakon što se uzorci krvi stradalih predaju kompetentnom laboratoriju.

Rusi su pak na drugoj sjednici Izvršnog odbora OPCW-a tražili objašnjenje zašto nije pokrenuta procedura predviđena Konvencijom, ali su ostali u manjini, dok su EU i njezine članice uporno ponavljale svoju solidarnost s Velikom Britanijom i apriornu osudu Rusije.

Tako se ponovila situacija iz 2003. s Irakom, kada su na kritike organizatori invazije, SAD, Velika Britanija i Španjolska, ponavljali kako osudi Iraka ”nema alternative”.

Tako i sada oni koji daju podršku Velikoj Britaniji papagajski ponavljaju osudu Rusije, a samo su se Kina, Iran, Azerbajdžan, Sudan i Alžir založili da se prvo sačekaju rezultati međunarodne, nepristrane istrage, a zatim donesu odluke o mjerama i eventualnim sankcijama za krivce. Među te zemlje koje žele pričekati rezultate, a ne svoje ocjene iznositi unaprijed i bez temelja, spadaju i one sa solidnom diplomatskom reputacijom kao što su Švicarska i Japan.

Napad na Skripalove predstavlja gnusni zločin i krivci moraju biti kažnjeni. No britanska, američka i europska propaganda su doista zaglušujuće, a presedani kao i nedavno povijesno iskustvo upućuju na veći oprez kod donošenja ”konačnih” osuda. Stoga moramo biti skeptični prema osudama koje prethode svakoj nepristranoj istrazi, jer je Putin, prema općoj osudi međunarodnih medija, možda zao, ali svakako nije glup

Nažalost, Hrvatska nije među njima…

Pa ipak, razloga za oprez ima više. Sjetimo se, dakle, nepostojećeg oružja Sadama Huseina. Ovovremena optužbena histerija podsjeća i na one ”neporecive dokaze” iz 2013., po kojoj je sirijski predsjednik Asad dao pobiti otrovnim plinom 1300 civila, među kojima i mnogo djece, da bi se kasnije otkrilo da su plin uporabili pobunjenici da bi izazvali intervenciju NATO-a. Ili pak na 2017., kada su Amnesty International i State Department otkrili postojanje (uvijek u Siriji) krematorija u kojem su spaljivani pobunjenici – što je izazvao opravdanu indignaciju u svijetu, da bi poslije tu vijest demantirala sama američka vlada.

I da pojasnimo: napad na Skripalove predstavlja gnusni zločin i krivci moraju biti kažnjeni. No britanska, amerika i europska propaganda su doista zaglušujuće, a presedani kao i nedavno povijesno iskustvo upućuju na veći oprez kod donošenja ”konačnih” osuda. Stoga moramo biti skeptični prema osudama koje prethode svakoj nepristranoj istrazi, jer je Putin, prema općoj osudi međunarodnih medija, možda zao, ali svakako nije glup.

Zlatko Gall

Na potezu od Britanskog trga do Črnomerca u glavnoj zagrebačkoj ulici Ilici više je prodavaonica na kilograme uvezene polovne odjeće – iliti finije rečeno “second hand” dućana – negoli knjižara i “butiga od ploča” u cijelome gradu.

Slučajno?

Nipošto, jer Lijepa naša, neovisna, dosanjana i demokratska, stovarište je za polovnu robu, jeftini bofl, tehnološki škart i svjetonazor kojemu ni naftalin ni lavanda ne mogu promijeniti vonj pljesnivog civilizacijskog otpatka.

Famozna flota polovnih borbenih aviona koju smo upravo kupili od Izraela stoga je logična i očekivana. Sa stajališta državnog vrha i političara koji vode Hrvatsku ovih dvadeset-i-kusur godina, i opravdana.

Zašto?

U “second hand državi” sve je polovnjački staro. Pa i aktualna paranoja ultrakonzervativne desnice i pripadajućih joj crkvenih udruga s logističkom potporom pod skutima “majke Crkve”

Pa stoga što si ništa bolje ne možemo priuštiti, što smo – ama baš u svemu – navikli na “niske vrhunce” te na očeve, sinove i netjake nacije kao, da se okoristim Arsenovim stihovima, “loše glumce”. Na notorne statiste na daskama globalne, ali i regionalne politike.

Pojma nemam o avijaciji, no sasvim sigurno znadem da su novi avioni bolji od tridesetak godina starih izraubanih borbenih letjelica. Znaju to i u Banskim dvorima i na Pantovčaku.

Zna to i predsjednica, koja sasvim sigurno ne bi obnavljala garderobu u nekom od iličkih “second hand shopova” te Vlada kojoj na kraj pameti nije da vozni park “obnovi” kupnjom polovnih automobila.

Bez obzira jesu li iz prve ruke i koliko su pomno svih minulih godina bili servisirani. Hrvatska je, rekoh, danas “second hand država”.

Ili, još preciznije rečeno, vođena poput buvljaka ili prodavaonice/zalagaonice rabljene robe. S gazdama koji će si od “profita” osigurati sinekure – one materijalno isplative i “društveno” utjecajne – i potrošačima koji nemaju bogzna kakav izbor.

Pa će – ne žele li otprašiti u Irsku, Njemačku, Bugarsku… ili bilo gdje u svijet gdje im se obećava i smiješi bolji život – odlaziti u bolnice s pretpotopnom opremom, gutati generičke lijekove, kupovati hranu sumnjive kvalitete s lažnim deklaracijama, djecu slati u škole u kojima “kabinet” označava ostavu za kante i metle a školski programi vonjaju na tamjan, te “pušiti” svaku pseudo-ideološku ili kvazi-svjetonazornu podvalu koja im se servira kao domoljubna ili ultimativna istina.

Vatrogasci – okićeni ordenima za zasluge i punih džepova obećanja – i dalje će na ljetna požarišta odlaziti u “fićama” i vozilima koji kao da su pozajmljeni iz tehničkog muzeja, unesrećene će do bolnica voziti onih nekoliko polovnih vojnih helikoptera, od poplava ćemo se braniti “zečjim nasipima” i “dabrovskim branama” a – unatoč hvastanju o golemom vodenom bogatstvu nedirnutih izvora – vodu za piće kupovati u samoposlugama.

Na potezu od Britanskog trga do Črnomerca u glavnoj zagrebačkoj ulici Ilici više je prodavaonica na kilograme uvezene polovne odjeće – iliti finije rečeno “second hand” dućana – negoli knjižara i “butiga od ploča” u cijelome gradu. Slučajno?

U “second hand državi” sve je polovnjački staro. Pa i aktualna paranoja ultrakonzervativne desnice i pripadajućih joj crkvenih udruga s logističkom potporom pod skutima “majke Crkve”. Koja – budući da je bliža vremenima Križarskih ratova ili vremenu svemoćne inkvizicije negoli 21. stoljeću – nema nikakve veze ni s vjerom ni ugroženim pravima vjernika, još manje s “opstojnosti Hrvata” i “rastakanjem hrvatskog nacionalnog bića”, već samo s golom politikom.

A ona nije nimalo duhovna a još manje duhovita, jer predstavlja svrstavanje uz ekstremno nacionalističku i konzervativnu desnicu koju je, zajedno s političkim jednostaničnim organizmima, u hrvatski “mainstream” dovukao Tomislav Karamarko.

Polovnjački nacionalno-klerikalni atavizam ambalažiran kao neki novi, pola tisućljeća zakašnjeli “antimurale christianitatis”, gdje se nacionalno i katoličko brani od ugroženosti s bezbožnog EU Zapada i islamskog Istoka, nije jedino što je izvučeno sa smetišta povijesti.

Tu je i drsko manipuliranje činjenicama, staljinistička revizija povijesnih fakata i selektivno predstavljanje “istina” odabranoj sljedbi ili neukima i lijenima koji svaku besjedu s oltara doživljavaju kao Riječ Gospodnju.

Čak i kad u Glasu Koncila velečasni Ivan Miklenić vrišti kako je “Istanbulska konvencija” iliti ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji uvod u novi totalitarizam “koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod”.

Tu je i drsko manipuliranje činjenicama, staljinistička revizija povijesnih fakata i selektivno predstavljanje “istina” odabranoj sljedbi ili neukima i lijenima koji svaku besjedu s oltara doživljavaju kao Riječ Gospodnju

Nije, dakako, ni prvi ni zadnji jer već mjesecima slušamo slična lupetanja o “rodnoj ideologiji” koja su dovela do apsurdne situacije da bi, valjda, i stihove stare budnice “Vila Velebita” umjesto “našeg roda diko” trebalo prevesti na “našeg spola diko”. Tek toliko da ne bude zabune.

Da Crkvu koja se tako žestoko protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije doista zanima njezin sadržaj a ne borba za apsolutnu dominaciju i potvrdu političke (i svake druge) moći koju je stekla u Hrvatskoj, valjda bi se zapitali zašto je u službenom stavu o Konvenciji koji je Sveta Stolica uputila Vijeću Europe zapisano i sljedeće: “Poznato je da zbog fizioloških ili psiholoških razloga u ponekih osoba dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju (…) U takvim slučajevima Sveta Stolica podsjeća da svakomu pripada poštovanje koje proizlazi iz neotuđivoga dostojanstva ljudske osobe, a ono uključuje i njezino tijelo.”

Bez obzira hoće li velečasni Miklenić zbog toga moći boraviti i u ženskom WC-u, Ilčić u zgodnom “topiću” i brazilskim gaćicama s curama igrati odbojku na pijesku, a Željkica Markić s nabildanim bradonjama bacati kladivo.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Svi pozivaju na prozor: ”Vidi, vidi!”
Pogledam..
Klatno se njiše s lijeva na desno, pa zapne.
Ravnotežni položaj maglom je ovijen.

Pogledam kroz prozor.
Pozivaju da zajedno gledamo u vremena natrag.
No, neka su sjećanja zabranjena i oteta,
a iz ropotarnice vire glave nemani.

Pogledam kroz prozor:
veledostojnici zatvoreni u svoje visoke dveri.
Mašu narodu i dobacuju im oglodane kosti,
neke s ispisanim receptima, druge lažima oblijepljene.

Pogledam kroz prozor: umjesto slobodnih žena,
lebde kuharice, čistačice, strojevi za rađanje.
Vidim i rulju što viče: ”Raspni ga, raspni ju!”,
a nad njom hladno lice ravnodušna čovjeka.

Pogledam kroz prozor i vidim: svijet je naopako.
Radije ostajem u sobi i šutim.
Riječi se uzdignu, pa padnu poput uvela lišća,
zagledam se u rane i u ožiljke rasute po sobi.

U krilo mi pada ježić što ga Saša dobio od majke umrle djevojčice.
Nije ga htio ispustiti – imao je osjećaj da drži djevojčičinu ruku.
U krilo mi padaju krhotine nade i apatične kiše.
U krilo mi padaju bombe iz Sirije i krikovi iz Palestine.

Tješi me baka sa svojih posljednjih dvadeset kuna,
tiha dobrota iz osmijeha, pogleda, tišine.
Tješi me lepet krila zarobljene ptice.
Zagledam se unutra – tamo Isusovo lice.

S prozora se ne nazire svjetlo.
Gleda li itko u vremena naprijed?
Gleda li itko u onkraj vremena?

Izgovaram tiho riječi don Branka Sbutege kao da su moje:
”U trenutku kad nas svi pozivaju na prozor
da zajedno gledamo u vremena naprijed ili natrag,
radije ostajem u sobi svoga danas,
zagledan u svoje srce kojemu ni najbolniji ožiljak
nikada nije oduzeo spontanu želju za pulsiranjem koje život znači.

A prozoru ću prići kad osjetim da su krila dovoljno očvrsla za let
kojemu nikakvo vrijeme i nijedna povijest neće biti prepreka.”

Pogledam još jednoč kroz prozor, u daljinu:
ponad magle, jato ptica leti…

Miljenko Jergović
Foto: Robert Belosevic

Barcelona se nije odrekla Lionela Messija, Rebro se odreklo Josipa Paladina. I to je logično: Rebro je državno subvencionirana zdravstvena ustanova, a Barcelona je tržišna korporacija. Rebro je lokalna, hrvatska, a možda i regionalno relevantna institucija, dok je Barcelona planetarna, globalna pojava.

Messi je svjetsko čudo, Paladino je lokalna, hrvatska legenda. Prvi nije imao izbora, jer nogometaši ne biraju Svijet – on im je suđen i nametnut. Paladino je mogao birati. Da je kao neurokirurg pošao u Švicarsku, Njemačku, Ameriku, da je pošao u Katar ili u Ujedinjene Arapske Emirate, bio bi svjetski, kao što je Messi svjetski.

On je, međutim, ostao u Hrvatskoj. I sasvim sigurno ga nije zadržao patriotizam, ostao je zato što se ovdje osjeća ugodnije, ali i zato što je postojao sustav koji mu je pružao mogućnost da ostane.

Dok god je, makar i u tragovima, tog sustava, bit će u Hrvatskoj i liječnika u statusu pučkih, urbanih, nacionalnih legendi. Činjenica da se Rebro odreklo Paladina – koji je, praktično govoreći, kao umirovljenik volontirao po operacijskim salama – govori da je taj sustav pri kraju

Dok god je, makar i u tragovima, tog sustava, bit će u Hrvatskoj i liječnika u statusu pučkih, urbanih, nacionalnih legendi. Činjenica da se Rebro odreklo Paladina – koji je, praktično govoreći, kao umirovljenik volontirao po operacijskim salama – govori da je taj sustav pri kraju.

Kako liječnici postaju pučke, urbane, nacionalne legende?

Zanimljivo pitanje, kojim je obilježeno naše dvadeseto stoljeće, kao i ovaj prcvoljak vremena koji je zatim protekao. Događa se to mimo svih političkih i povijesnih prevrata, mimo medija, mafije i partije, mimo narodnih običaja, mimo predrasuda, mimo nacionalne, klasne ili regionalne mržnje i netrpeljivosti.

Legendariziranje liječnika egzaktnije je i pravednije čak i od legendariziranja nogometaša. Suočeni sa životnom nevoljom, s bolestima bližnjih i strahom od smrti, ljudi nepogrešivo sude. I onda nekako traže način da ih operiraju Isidor Papo, Blagoje Kovačević, Josip Paladino… Pa ih nekako baš i nije briga kakvi su to ljudi, jesu li omiljeni među kolegama, kakvog su političkog opredjeljenja, jesu li kulturni i obrazovani ili su fahidioti.

Ali naravno, kao što u nogometnom timu postoje stoperi, halfovi, bekovi, igrači zadatka, kostolomci, koji nikada neće postati slavni, tako postoje i specijalisti koji nikada neće postati legendarni.

Narod baš nešto i nije briga za velikog patologa, ravodušan je prema sjajnim rengenolozima, za dermatovenerologa, epidemiologa, proktologa možda, ne želi ni da zna…

Legendarni postaju, uglavnom, veliki internisti, kardiolozi, urolozi, ginekolozi, otorinolaringolozi… I, naravno, prije svih – kirurzi. A među kirurzima, barem u posljednjih tridesetak godina, neurokirurzi i kardiokirurzi.

Istina, po seoskim ambulantama i domovima zdravlja rade legendarni liječnici obiteljske medicine, specijalisti opće prakse, čudotvorci kojekakvih specijalizacija i subspecijalizacija, koji, međutim, svakoga svog pacijenta moraju gledati cijelog i koji počesto nisu samo liječnici, nego su i seoski vračevi, vidari, gurui i karizmatski vođe, koji nisu tu samo da liječe ljude, nego ih dodatno uvjeravaju i utjeruju u zdravlje.

Takvi se liječnici pamte desetljećima nakon što odu u mirovinu i već se presele na groblja.

Messi je svjetsko čudo, Paladino je lokalna, hrvatska legenda. Prvi nije imao izbora, jer nogometaši ne biraju Svijet – on im je suđen i nametnut. Paladino je mogao birati. Da je kao neurokirurg pošao u Švicarsku, Njemačku, Ameriku, da je pošao u Katar ili u Ujedinjene Arapske Emirate, bio bi svjetski, kao što je Messi svjetski

U njihovim selima ih pamte i nakon što ih najrođeniji prežale i zaborave, a s vremenom njihove medicinske vještine i iscjeliteljske moći narastu do mitskih razmjena, jer što je suvremena medicina, što je zagrebačko Rebro u usporedbi sa seoskim liječnikom negdje kod Drniša ili Kaknja, koji je narod liječio pedeset i neke.

I još nešto: dok gradski i bolnički liječnici ljude liječe individualno, pacijenta po pacijenta, veliki seoski liječnici liječe i individualno i kolektivno… Ali o njima bi se tek trebalo govoriti.

Osim pojedinačnih razlika u znanju i talentu, velike i legendarne liječnike još nešto razlikuje od njihovih kolega. Njima liječništvo nije profesija, njima je liječništvo misija. Dok pravi profesionalci marljivo i požrtvovno rade svoj posao, uredno odrađujući redovno radno vrijeme i noćna dežurstva, veliki, legendarni liječnici nemaju radnog vremena i dežurstava.

Ustvari, imaju, ali oni rade i kada nisu na poslu, kada nisu u bijelim mantilima ili u zelenim odjelcima operatera.

Njih se može nazvati u svako doba dana i noći, oni krenu na more, pa se vraćaju s pola puta nazad u Zagreb, jer su nekome potrebni, nekoga treba operirati, netko umire…

Njihova imena upisana su u biografije cijeloga jednog hrvatskog čovječanstva, onoga živog i onoga mrtvog, oni su učinili sve, pa je netko naš čudom preživio, ili su učinili sve, ali mu nije bilo pomoći.

E, kad mu Paladino nije mogao pomoći, to znači…

Na ulazu i na izlazu s ovoga svijeta stoji po jedan veliki, legendarni liječnik. Tako je to bilo kroz dvadeseti vijek. Kao što je, stotinama godina ranije, u zemlji u kojoj sam se rodio, među ljudima kojima sam se rodio, na ulazu i na izlazu s ovoga svijeta stajao po jedan veliki, legendarni fratar.

Ne ulazeći u nepotrebnu i već budalastu raspravu o tome koliko nam i u čemu mogu pomoći duhovnici, a koliko i u čemu liječnici, činjenica je da su i ta dva fratra, jedan na ulazu, drugi na izlazu, i ta dva liječnika, uvijek bili nezamjenjivi.

Josip Paladino je nezamjenjiv. I zato za njega nema penzije, nema zakonskog ograničenja njegova radnog vijeka. Paladino radi dok on to hoće i može. Njegova era, kao i era Lionela Messija, traje dok to dopušta njegovo tijelo, a ne dok mu to omogućavaju zakonski paragrafi ili nekakve smiješne i anonimne komisije, koje određuju hoće li i na koliko Paladinu biti produžen ugovor.

Osim pojedinačnih razlika u znanju i talentu, velike i legendarne liječnike još nešto razlikuje od njihovih kolega. Njima liječništvo nije profesija, njima je liječništvo misija. Dok pravi profesionalci marljivo i požrtvovno rade svoj posao, uredno odrađujući redovno radno vrijeme i noćna dežurstva, veliki, legendarni liječnici nemaju radnog vremena i dežurstava

I da, naravno, on je nezamjenjiv. Messi, kao i Paladino. A nezamjenjiv je iz najmanje dva razloga: prvi, zato što je provjereno najbolji, zato što je čudotvorac.

I drugi, skoro jednako važan razlog: zato što ljudi vjeruju da je najbolji, da je čudotvorac.

U medicini, kao i u nogometu, vjerovanje je važno. I nipošto ga se ne bi smjelo podcijeniti.

U seriji “Kapelski kresovi” Prsan – partizanski diverzant i miner – iz epizode u epizodu ponavljao je istu repliku, koja nas je zatim pratila kroz život, nekog više, nekog manje, kao neka vrsta šlagvorta, ali i fusnote: “Miner griješi samo jednom!”

Neurokirurg može bezbroj puta pogriješiti. Ustvari, on može pogriješiti onoliko puta koliko mu to sustav dopusti.

Ali svaka, ili skoro svaka, njegova greška je, kao i greška minera, fatalna po jedan život. Ljudi u Hrvatskoj vjeruju, i imaju jako, jako dobre razloge za svoje vjerovanje, da Josip Paladino ne griješi.

Zato njegovo uklanjanje s Rebra budi neku čudnu strepnju. Koja će se samo pojačati ako pročitate saopćenje nadležnih u toj bolnici, kojim obrazlažu zašto Paladinu nije produžen ugovor.

Saopćenje je kriptično, kao da su ga sastavljali političari, u njemu se sve s najljepšim riječima ispraća Josip Paladino, pa piše i ovo: “Profesor Paladino je odgojio i iza sebe u KBC-u Zagreb ostavio generaciju sjajnih neurokirurga, željnih pune stručne afirmacije koji primjenjuju ljudske i profesionalne standarde koje jednim dijelom baštine i od profesora Josipa Paladina.”

Proizlazi da će uklanjanje Josipa Paladina omogućiti čitavoj generaciji sjajnih neurokirurga punu stručnu afirmaciju, koje, naravno, ne bi bilo jer im je on, operirajući kao lud, takvu afirmaciju uskraćivao. Kao što i Messi uskraćuje punu stručnu afirmaciju čitavoj generaciji sjajnih veznih igrača koji nisu Messi.

E sad, problem je samo u tome što bi ljudi radije da ih operira Paladino, nego da se netko na njima afirmira, kao što bi barcelonisti radije da im igra Messi, nego da im se netko afirmira. I nekako ih plaši ideja nadležnih u Rebru o afirmaciji sjajne generacije neafirmiranih kao razlogu za uklanjanje Paladina.

Ili da budemo sasvim korektni: za neproduženje ugovora koji je, kao što smo već rekli, u biti bio volonterski.

Zašto je Paladino toliko želio raditi na Rebru?

Kao ni većina legendarnih, velikih liječnika, ni on nije previše vodio računa o vlastitoj materijalnoj dobrobiti. To ga je, i ništa drugo, dovelo u priliku da bude potjeran s Rebra

Zašto što je to još uvijek velika, pouzdana bolnica, s moćnom infrastrukturom, koja mu je omogućavala da operira sve one koje treba operirati.

Kao ni većina legendarnih, velikih liječnika, ni on nije previše vodio računa o vlastitoj materijalnoj dobrobiti. To ga je, i ništa drugo, dovelo u priliku da bude potjeran s Rebra.

Da je drukčije postupao, da je zarađivao velike novce, a onda i da se bavio politikom, da je, kao toliki drugi hrvatski, i općenito balkanski, liječnici svoj liječnički autoritet založio kao kredit vladajuće ili neke druge konjukturne stranke, drukčije bi prošao.

Ali što bi tada bilo s legendom o Paladinu? On ništa od toga nije učinio naprosto zato što je kirurg.

Zaređen u kirurgiju.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

U povodu svetkovine Uskrsa, koji pravoslavni vjernici slave po julijanskom kalendaru, u nedjelju 8. travnja svečanu arhijerejsku liturgiju u hramu Preobraženja Gospodnjega u Zagrebu uz svećenike Zagrebačko-ljubljanske metropolije i Zagrebačke crkvene općine predvodio je zagrebačko-ljubljanski metropolit Porfirije.

Tijekom liturgije o. Bogoljub Ostojić pročitao je uskrsnu poslanicu koju je srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.

Na kraju liturgije okupljenim vjernicima Uskrs je čestitao i mitropolit Porfirije, te je posvijestio kako uskrsli Krist donosi istinsku i pravu radost, jer u njemu je uskrsnula i ljudska priroda.

”Njegovo uskrsnuće daje nam odgovor na pitanje tko smo, od kuda dolazimo i kuda idemo, te koji je smisao našega života, jer nije naš osnovni zadatak i cilj pronaći put i način svoga života, nije osnovno pitanje kako živimo, već zašto živimo.

Želja pak da živimo vječno pokazuje naše iskustvo ljubavi, jer ljubav je ona koja nas upućuje na vječnost, a iz te vječnosti dolazi Gospodin da bi nas u nju uveo: dolazi uzimajući na sebe ljudsku prirodu, biva ponižen, raspet, ubijen, ali to nije posljednje što je rekao o sebi

Na to pitanje ponekad zaboravljamo, a ponekad ga i svjesno izbjegavamo, jer nismo u stanju sami na to pitanje odgovoriti, a sve nas oko nas uvjerava da je najvažnije zašto živimo.

No, najvažnije je da odgovorimo prvo sebi, a onda drugima što je život, koji je smisao našeg postojanja, koji je smisao života, te koji je smisao smrti”, rekao je mitropolit Porfirije.

Naglasio je kako je čovjek oduvijek težio otkriti koji je smisao njegova postojanja te si istovremeno produžiti život, ako već ne može vječno živjeti.

No, mitropolit je upozorio: ”Tamo gdje smo opterećeni sami sobom, egoizmom, sebeljubljem, raznim porivima i materijalnim vrijednostima, gdje se pokušava pobjeći od smrti tamo nikad nismo siti života (…) Ali to je i prirodno, jer smrt je neprirodna u našem biću i na našem biću.

Smrt nije nešto radi čega smo došli na ovaj svijet i sa čime smo došli na ovaj svijet. Smrt je nešto što je naknadno unijeto u naše iskustvo, u naše živote.

Želja pak da živimo vječno pokazuje naše iskustvo ljubavi, jer ljubav je ona koja nas upućuje na vječnost, a iz te vječnosti dolazi Gospodin da bi nas u nju uveo: dolazi uzimajući na sebe ljudsku prirodu, biva ponižen, raspet, ubijen, ali to nije posljednje što je rekao o sebi.

Da bismo postali sudionici te pobjede nad smrću koju je On za nas izvojevao, neophodno je da s Njim stupimo u osobni odnos, a to je nešto što se ne može smjestiti samo i isključivo u kategorije razuma i logike

Umirući na križu On obesnažuje smrt, uzima joj snagu i čini ju nemoćnu i u životu svakoga od nas da bismo i mi postali baštinici života koji nam Krist nudi.

Da bismo postali sudionici te pobjede nad smrću koju je On za nas izvojevao, neophodno je da s Njim stupimo u osobni odnos, a to je nešto što se ne može smjestiti samo i isključivo u kategorije razuma i logike.

To zahtjeva čitavo naše biće, čitavu našu osobu, to je nešto što zahtjeva da naš odgovor bude naš život u skladu s pozivom koji nam Gospodin upućuje, a taj poziv nije ništa drugo nego poziv ljubavi: poziv na ljubav prema Njemu, poziv na prihvaćanje Njega kao središte i temelja našeg života, ali i poziv na ljubav prema svim ljudima”, rekao je metropolit Porfirije.

Nagovor je zaključio riječima: ”Neka Gospodin da da danas kad Kristovo uskrsnuće, radost, ljepota, ljubav i svjetlost iz naših bića izagna tamu, mir dođe u naša srca kako bismo onda i mi zajedno sa svima svetima, sa cijelom Crkvom mogli radosno pjevati uskrsnu pjesmu ‘Krist uskrsnu od mrtvih, smrću smrt razruši i onima koji su u grobovima život darova'”.

(IKA)

Branko Mijić

Gotovo da ne prođe dan a da netko javno ne zavapi ”kad ćemo se više prestati baviti ustašama i partizanima i uhvatiti stvarnih problema”.

Vjerojatno nikada, jer jedini naš stvarni problem stvarno su i jedino ustaše i partizani! Kada su po srijedi značenja tih dviju riječi, Hrvatski leksikon precizan je u njihovom definiranju poput Kusićevog Povjerenstva za totalitarne režime.

Za značenje ustaša kaže: 1. Ustanik, pobunjenik. 2. Pripadnik hrv. desničarske radikalne organizacije koju je 7. 1. 1929. osnovao A. Pavelić (u egzilu, u Italiji) radi stvaranja hrv. države. Ustaše su se protivili vladavini jugosl. kralja Aleksandra I. Karađorđevića te su sudjelovali u njegovoj likvidaciji u Marseilleu 1934.

Sa stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske uspostavljen je totalitarni ustaški režim (podržavan od Italije i Njemačke); tijekom njegova postojanja 1941.– 45. provođeni su rasni zakoni i masovni zločini nad Srbima, Židovima, Romima, političkim protivnicima i dr.

”Ustaša”: ustanik, pobunjenik protiv Istanbulske konvencije; Prip. hrv. desničarskih organizacija koje spaja M. P. Thompson. ”Ustaše” su se protivili vladavini I. Josipovića i Z. Milanovića pa su sudjelovali u njihovoj likvidaciji ”Oba dva, oba dva su pala” plinskim bocama u Savskoj. Uspostavili su totalitarni režim tradicijskih vrijednosti ”u se, na se i poda se” podržavan od Crkve i HDZ-a. Za sve zločine prema imovini i domovini, na ”ustaše” se vječno primjenjuje zakon o oprostu. Sa Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima nesmiljeno se obračunavaju u emisijama V. Bujanca. Vjeruju u Boga i znaju da je Zemlja ravna ploča

Kada pak od Hrvatskog leksikona zatražite značenje partizan dobit ćete: partizan (franc.), u sr. vijeku najamnik, u 18. st. pripadnik frajkora i oružanih neregularnih odreda koji su djelovali u neprijateljskoj pozadini. Od napoleonskih ratova do suvremenoga doba dobrovoljni borac za slobodu, gerilac koji se na teritoriju vlastite zemlje bori protiv osvajača; proš suborac; pobornik.

Tako mi utemeljitelja Miroslava Krleže, ako iz ove dvije natuknice Leksikografskog zavoda nije jasno zašto su ustaše i partizani pitanje svih naših pitanja!

I zašto će zauvijek biti. Zato što i dan-danas postoje, samo ćemo ih, zbog razlikovnosti pojmova i leksikografske licentia poetica, pisati s navodnim znakovima, ne zato što ih smatramo navodnim, takozvanim, poput ”NDH”, već da bismo ih djelomično razlikovali od njihovih arhaiziranih, tradicionalnih oblika.

”Ustaša”: ustanik, pobunjenik protiv Istanbulske konvencije; Prip. hrv. desničarskih organizacija koje spaja M. P. Thompson. ”Ustaše” su se protivili vladavini I. Josipovića i Z. Milanovića pa su sudjelovali u njihovoj likvidaciji ”Oba dva, oba dva su pala” plinskim bocama u Savskoj.

Uspostavili su totalitarni režim tradicijskih vrijednosti ”u se, na se i poda se” podržavan od Crkve i HDZ-a. Za sve zločine prema imovini i domovini, na ”ustaše” se vječno primjenjuje zakon o oprostu. Sa Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima nesmiljeno se obračunavaju u emisijama V. Bujanca. Vjeruju u Boga i znaju da je Zemlja ravna ploča.

”Partizan”: najamnik, za nadnicu radi kod ”ustaše” koji ga zove ”jugokomunista”. Pripadnik rokera, neregularnih odreda koji djeluju u Thompsonovoj pozadini i zabranjuju mu koncerte. Dobrovoljni borac za kurikularnu reformu, gerilac koji se bori protiv nepravde, živi od vlastitog rada; pobornik svih uzaludnih i neisplativih inicijativa.

Slobodno nastavite niz i prepoznajte se, jeste li ”ustaša” ili ”partizan”.

I nemojte više nikada pomisliti kako od tog vašeg odgovora postoji neko važnije pitanje.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

U vrlo poticajnom razgovoru našeg kolege Branimira Pofuka s četiri katolkinje, javne djelatnice, objavljenom u subotu u prilogu Obzor Večernjeg lista, od svih konstatacija koje su te laikinje izrekle izdvojio bih poprilično tužne riječni teologinje Lane Bobić koja kaže: ”Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi”.

S tim osjećajem i ja živim od 1995.

I zato sam u svibnju te godine pokrenuo ovo kolumnu (u Novome listu), koja od tada izlazi bez tjedna pauze, sve ne bih li uspio u naumu da nas bude sve više koji će artikulirati kakvu-takvu unutarcrkvenu javnost.

Zajedničko je tim zauzetim katolkinjama (jednu naši čitatelji već jako dobro poznaju jer je riječ o Jadranki Brnčić) što ne žele pristati na poistovjećivanje crkve i nacije.

Naposljetku, Barmenska teološka deklaracija je sastavni dio ne samo protestantskoga već i ukupnoga ekumenskog povijesno-teološkog poklada, predstavljajući istodobno i jednu od ekumenskih polazišnih odrednica za naviještanje Krista u današnje vrijeme

Jacqueline Bat pak kaže da ne želi ”preispitivanje jesi li Hrvat ili nisi, jesi li katolik ili nisi i da se sve to interpretira u binarnom sustavu koji, nažalost, moja Crkva, kojoj pripadam, prakticira da bi potpirivala antagonizme. Moje mišljenje je da je to zbog njezine želje za svjetovnom moći, za utjecajem na krojenje zakona i građansku stvarnost.”

Pošto je kolega Pofuk u Večernjem listu imao ograničen prostor, a materijala za objavu znatno više nego što je ušlo u to izdanje lista, dogovorili smo se da se cijeli materijal uskoro objavi na Autografu.

Do tada nudim jedno moguće rješenje: da se pročita i temeljito razmotri Barmenska teološka deklaracija, poznata i kao Barmenska teološka izjava (Barmer theologische Erklärung). Nastala je 1934. godine na sinodi protestantskih kršćana u Barmenu, okupljenih unutar Ispovijedajuće crkve (Die Bekennende Kirche).

Ispovijedajuća crkva prvotno predstavlja pokret njemačkih protestantskih kršćana što ga je 1933. osnovao Martin Niemöller (1892. – 1984.), a nastao je kao neposredni odgovor na nacionalsocijalistička nastojanja za potpunom kontrolom države nad crkvom i posvemašnjom arijanizacijom crkvenog članstva, drugim riječima, za ”čišćenjem” njemačke Evangeličke crkve od kršćana koji su se obratili sa židovstva.

Pokret je istodobno reakcija i zajednički otpor njemačkih evangeličkih, reformiranih i ostalih protestantskih kršćana na pronacistički crkveni pokret poznat pod nazivom Njemački kršćani (Deutsche Christen) koji je veličao Adolfa Hitlera kao proroka njemačke nacije. Godine 1934. Ispovijedajuća crkva postavila je svoje administrativno-upravno ustrojstvo, no naposljetku je, nakon progona i uhićenja njenih pastora (jedan je od najpoznatijih bio Dietrich Bonhoeffer), bila primorana djelovati u ilegali.

Na sinodi u Barmenu, održanoj od 29. – 30. svibnja 1934., donesena je povijesna teološka deklaracija priređena kao programatski odgovor na teološke postavke nacionalsocijalističkog državno-crkvenog pokreta, formulirane prethodno na sinodi Njemačkih kršćana 1933. u Brauneu.

Premda deklaracija nije izravno sročena protiv nacističkog režima, već više dovodi u pitanje teološki sustav Njemačkih kršćana koji je nastojao crkvu dovesti u sklad s nacističkim državnim idealima, ona je ipak neizravno proročko upozorenje nacizmu kao državno-totalitarnom sustavu, kojega su Njemački kršćani bili sastavnim i kontroliranim dijelom.

Nacrt deklaracije sastavio je u najvećoj mjeri reformirani teolog Karl Barth uz suradnju evangeličkoga teologa Hansa Asmussena (1898. – 1968.) te još nekolicine crkvenih protestantskih vođa. Deklaracija je predočena u 6 teza, a svaka je od njih koncipirana tako da se, nakon iznošenja biblijskog teksta, navodi pravovjerni nauk i osuđuje onaj pogrešni.

Deklaracija se smatra temeljnim teološkim dokumentom Ispovijedajuće crkve, a sadržajno je uobličena izrazito kristocentrično: samo je Krist jedina Riječ Božja, izvor sve božanske objave. On je gospodar ljudskog života. Crkva, sa svim svojim službama, njegovo je vlasništvo, a njezina je zadaća naviještati ljudima milost Božju.

U vrlo poticajnom razgovoru našeg kolege Branimira Pofuka s četiri katolkinje, javne djelatnice, objavljenom u subotu u prilogu Obzor Večernjeg lista, od svih konstatacija koje su te laikinje izrekle izdvojio bih poprilično tužne riječni teologinje Lane Bobić koja kaže: ”Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi”

Budući da Barmenska teološka deklaracija nije dosad bila dostupna široj hrvatskoj javnosti, uredništvo knjige ”Uvod u evangeličku teologiju” Karla Bartha (prevela dr. Marina Miladinov, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2007., str. 123 i 124) je smatralo korisnim objaviti je kao prilog ovoj Barthovoj knjizi imajući također u vidu da je i sâm Barth bio glavni kreator toga dokumenta.

S druge strane, ove barmenske teze, premda nastale u konkretnim povijesnim uvjetima crkvenih previranja (Kirchenkampf) u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća, izuzetno su aktualne i danas kada je europska kultura u opasnosti zaboraviti kršćanske odrednice svoga identiteta.

Ona je, ponavljam, od izuzetne aktualnosti i izniman je primjer nečega što je potrebno da ovdašnji katolici poduzmu jer je dokaz da su, ako se zaista željelo, ovdašnji teolozi, koji su poznavali Deklaraciju mnogo prije vitlanja etnonacionalizama na našem području, mogli u njenom duhu sačuvati crkve i vjerske zajednice od toga da budu sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama.

Smatram da je Deklaracija još uvijek itekako važeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obavezuje da se, prije ili kasnije, crkve i teolozi slože oko potrebe da na našem prostoru nastane sličan dokument.

Ovdje radim pauzu u današjoj kolumni. Vrijedilo bi, ako ste do ovdje pročitali, da nastavite s tezama Deklaracije i vidite za što se u stvari ja zalažem. Hvala!

Barmenska teološka deklaracija – Teze:

 1.Odgovori Isus: Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6)

Zaista, zaista, kažem vam: Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se (Iv 10,1.9).

Isus Krist, kakav je za nas zasvjedočen u Svetome pismu, jest ona jedina Riječ Božja koju moramo čuti, u koju se moramo uzdati i slušati je u životu i u smrti.

Smatram da je Deklaracija još uvijek itekako važeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obavezuje da se, prije ili kasnije, crkve i teolozi slože oko potrebe da na našem prostoru nastane sličan dokument

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva kao izvor svoga naviještanja mogla i morala izvan i osim te Božje Riječi priznavati i druge događaje i sile, ličnosti i istine kao božansku objavu.

2.Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje. (1 Kor 1,30)

Kao što je Isus Krist Božje obećanje oproštenja svih naših grijeha, on isto tako i snažno polaže pravo na čitav naš život; on nam donosi radosno oslobođenje od bezbožnih spona ovoga svijeta za slobodnu i zahvalnu službu njegovim stvorenjima.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi mogla postojati područja našega života u kojima ne bismo pripadali Isusu Kristu, nego drugim gospodarima, područja u kojima nam ne bi bilo potrebno opravdanje ni posvećenje po njemu.

3.Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega je sve Tijelo usklađeno i povezano. (Ef 4,l5-16)

Kršćanska Crkva jest bratska zajednica u kojoj je Isus Krist kao Gospodin po Duhu Svetome prisutan i djeluje po riječi i sakramentu. Crkva pomilovanih grešnika mora svojom vjerom i poslušnošću, svojim naviještanjem i ustrojstvom, svjedočiti usred ovoga grješnog svijeta o tome da ona pripada isključivo njemu te da živi i želi živjeti isključivo od njegove utjehe i njegovih naputaka u iščekivanju njegova dolaska.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva smjela napustiti oblik svoga naviještanja i svoga ustrojstva po vlastitom nahođenju ili uslijed smjene vladajućih svjetonazorskih ili političkih uvjerenja.

 4.Isus ih dozva i reče: Znate da vladari narodima svojim gospoduju i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. (Mt 20,25-26)

Postojanje posebnih službi u Crkvi nije razlogom za vladavinu jednih nad drugima, već mu je cilj omogućiti služenje koje je povjereno i naloženo vjerničkoj zajednici kao cjelini.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla, osim ovoga svog posebnog naloga, postati jedina i apsolutna odrednica ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državni organ

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva, osim takvoga služenja, mogla i smjela postavljati i prihvaćati posebne vođe, s posebnim vladalačkim ovlastima.

5.Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)

U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile, i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve.

Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.

6.Isus prozbori: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28,20); Riječ Božja nije okovana. (2 Tim 2,9)

Zadaća Crkve, u kojoj je utemeljena njezina sloboda, sastoji se u tome da ona u Kristovo ime, dakle u službi njegove riječi i djela, propovijedanjem i po sakramentu naviješta svim ljudima slobodnu milost Božju.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva u ljudskoj aroganciji mogla staviti riječ i djelo Gospodinovo u službu bilo kakvih proizvoljno odabranih želja, svrha i planova.

*****

Nastavljam. Ako ste i ovo pročitali, nadam se da nas ima više u pokretu protiv mržnje, protiv straha, protiv hinjene religioznosti i protiv odbacivanja Srba (katolici iz emisije ”Mir i dobro” HTV-a u nedjelju su odlučili pokazati prezir prema pravoslavnim Srbima ignorirajući u potpunosti da slave Uskrs) ili bilo koga drugog.

”Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog”, kaže gospođa Bat. ”Zato”, dodaje, ”molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom”. Idemo se konačno hraniti slobodom, baš onakvom kakvu su zagovarali kršćani koji su nam u nasljeđe ostavili Barmensku deklaraciju.

”Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog”, kaže gospođa Bat. ”Zato”, dodaje, ”molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom”. Idemo se konačno hraniti slobodom, baš onakvom kakvu su zagovarali kršćani koji su nam u nasljeđe ostavili Barmensku deklaraciju

U Hrvatskoj će to ići teško zbog zaostajanja u individualizaciji vjere, svijesti i odgovornosti, zbog izostanka kritičke javnosti i zbog nepodnošljivoga tereta i sveprisutnosti ”političkog katolicizma”.

O tom posljednjem, za pluralnu demokraciju i za vjeru jednako štetnom fenomenu, analitički je do sada najbolje progovorio preminuli poznati katolički religiolog Željko Mardešić u svojim kapitalnim knjigama ”Lica i maske svetoga” i ”Rascjep u svetome” (Kršćanska sadašnjost), koje bi morale postati obaveznim štivom svakog mislećeg građanina.

Mardešić je argumentirano pokazao da sekularizacija, kojoj se toliko neki opiru, zapravo nije neprijatelj nego osloboditeljski saveznik kršćanske vjere, jer se u sekulariziranim zemljama kršćane ”uvažava, cijeni i poštuje, jer govore iz skromnosti i dobrote, a ne ideološke nepogrešivosti”.

Svjestan sam da mnogi pluralizam stavljaju pod sumnju jer vodi u etički relativizam te time navodno potkopava katolički moralni nauk, ali njima treba odgovoriti da se tog nauka većina deklariranih katolika već odavno ne drži te da je takvo razmišljanje slično kritici demokracije kao poretka u kojem vlada nered.

Pluralizam kakav demonstriraju gospođe Jacqueline Bat, Lana Bobić Jadranka Brnčić i Marina Škrabalo, kao i demokracija, od svih nas traže više tolerancije, ali i individualne zrelosti i osobne odgovornosti.

Efraim Zuroff

(Opaska uredništva: Donosimo djelove razgovora s direktorom izraelskog ureda Centra Simona Wiesenthala Efraimom Zuroffom kojeg je vodio Tihomir Ponoš, a donosi današnje tiskano izdanje Novoga lista).

Knjiga ”Operacija posljednja prilika – potjera za nacističkim zločincima” Efraima Zuroffa objavljena je nedavno u hrvatskom prijevodu u nakladi zaprešićke Frakture. Zuroff, direktor izraelskog ureda Centra Simona Wiesenthala je doputovao u Zagreb na predstavljanje svoje knjige. Zuroff dvadesetak godina dolazi u Hrvatsku i prati što se u njoj zbiva, za jedne je borbeni lovac na počinitelje ratnih zločina, posebno holokausta, a za druge, upravo zbog inzistiranja na progonu ustaških zločinaca i osude neoustaških manifestacija, crvena krpa.

Počnimo s nečim što se dogodilo prije nekoliko dana. Predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj izjavili su da ni ove godine neće biti na komemoraciji u Jasenovcu, to je treća godina zaredom. Kako komentirate tu odluku?

Slažem se s njima. Oni su sto posto u pravu i trebaju i dalje tako raditi sve dok osjećaju da se Vlada ne bori zadovoljavajuće protiv ustašonostalgije i dok su njene reakcije neodređene.

Poznata vam je priča o ploči s ustaškim pozdravom ”za dom spremni” u Jasenovcu i izvješće koje je podnijelo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Kako komentirate izvještaj Vijeća?

Poruka mora biti jasna: nema tolerancije za ustaše, nema tolerancije za te masovne ubojice. Ante Pavelić je jedan od najvećih masovnih ubojica u Drugom svjetskom ratu, on nije junak i nije ponosno pobjegao u Argentinu kako bi ostao lojalan domovini. Svaka izjava kakva je ona od Vijeća može ostaviti dojam da su ustaše možda učinile neke loše stvari, ali oni nisu toliko loši, oni su junaci, patrioti i trebalo bi slijediti njihov primjer. To je potpuno apsurdno

Prije svega to je kao da jedan kolač želite pojesti dva puta, učiniti nešto i nešto je suprotno tome. Kada se suočavate s takvim pojavama, onda se suočavate s njima vrlo jasno, nedvosmisleno, ne ostavlja se nikakav prostor za dvojbu što o tome mislite.

Poruka mora biti jasna: nema tolerancije za ustaše, nema tolerancije za te masovne ubojice. Ante Pavelić je jedan od najvećih masovnih ubojica u Drugom svjetskom ratu, on nije junak i nije ponosno pobjegao u Argentinu kako bi ostao lojalan domovini.

To je sve kenjaža. Svaka izjava kakva je ona od Vijeća može ostaviti dojam da su ustaše možda učinile neke loše stvari, ali oni nisu toliko loši, oni su junaci, patrioti i trebalo bi slijediti njihov primjer. To je potpuno apsurdno.

Kako gledate na Vladu i njenu ponašanje u slučaju jasenovačke ploče koja je bila postavljena u Jasenovcu gotovo godinu dana. Vjerojatno se sjećate slučaja otpirje 14 godina kada je podignuta spomen-ploča Mili Budaku u njegovu rodnu mjestu, a Vlada ju je, tada je premijer bio Ivo Sanader, maknula u roku od 24 sata.

Ne znam sjećate li se, ali Centar Simona Wiesenthala je tražio da se preimenuje ulica nazvana po Mili Budaku u Splitu. I to je promijenjeno, bilo je to kasnih devedesetih. Dva su načina suočavanja s problemom. Jedan je s vrha, dolazi od čelništva, a drugi je obrazovanjem što je dugotrajnije, ali je dublje i efikasnije. No, treba koristiti oba načina i to zajedno.

Ako predsjednica Hrvatske pozira s ustaškom zastavom u Kanadi, što bi mi trebali o tome misliti. Što će prosječna osoba u Splitu, Zadru, Zagrebu misliti o toj ustaškoj zastavi ako predsjednica s njome pozira, ”pa, ako se ona slika s njom, mora da je to u redu, bit će da su oni junaci, patrioti”.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Ivica Grčar

Više čitatelja je reagiralo na prošlotjedni tekst. Stigla je i urednikova e-mail poruka: ”Ova kolumna je čitana najviše dosad. ‘Ključ’ je u naslovu”.

A naslov je, da podsjetim, glasio: ”Organizirane ovršne bande Ministarstva financija i Fine”.

Mislim da ”ključ” ipak nije isključivo u naslovu.

Na taj tekst (i naslov) reagiraju čitatelji izvrgnuti teroru ”organiziranih ovršnih bandi Ministarstva financija i Fine”. Reagiraju građani kojima krše ljudska prava zbog toga što im se uskraćuje pravo na sudsku zaštitu od bjesomučnih zapljena novca s računa u bankama.

Akcije ”organiziranih ovršnih bandi Ministarstva financija i Fine” ukazuju na činjenicu da u Hrvatskoj (još?) ne postoji financijsko ni bankarsko tržište. Centralizirana državna ustanova (tzv. Fina) i dalje ima monopol na obavljanje poslova platnog prometa u zemlji, a problemi su i u sudstvu koje ”šteka” kada treba presuditi u korist pojedinca protiv puno moćnije ”države” (Ministarstva financija i Fine).

Zbog monopola na obavljanje platnoga prometa Fina nikako ne bi smjela biti istodobno ”provedbeno tijelo” za ovrhe koje se bez sudskog nadzora provode u Hrvatskoj, osobito ne bi smjela biti pod kontrolom Ministarstva financija kao ”tijela izvršne (netržišne) vlasti”

Sve više je građana koji zbog monopola Fine zaprepašteni slušaju nespretna objašnjavanja bankarskih službenika koji građanima savjetuju da u Fini potraže odgovore na pitanja tko i zbog čega je bez znanja klijenta banke ispraznio i blokirao račune u banci.

Paradoksalno je da to govore u bankama koje naplaćuju usluge čuvanja novca i platnog prometa svojim klijentima (podsjećam na u Hrvatskoj već zaboravljenu ”nepovredivost računa u bankama” budući da se spomenute ovrhe provode bez znanja deponenta i bez pravomoćnih sudskih odluka).

Objašnjavaju to svojim klijentima u svim bankama u Hrvatskoj, pa ispada da bi klijentima novac bio sigurniji da ga drže doma na stolu u dnevnom boravku, nego na računima u ZABA-i, PBZ-u, HPB-u, Erste, Raiffeisen, Hypo, OTP-u, Splitskoj, Sber, Kent i svim ostalim bankama i bančicama.

Prave se u bankama nevješti jer su, protivno Ustavu, nametnuti (oktroirani) propisi da se sve isplate/primanja, pa i najmizernije tzv. minimalne plaće, mirovine, invalidnine, stipendije, socijalne pomoći i doplatci za djecu moraju isplaćivati isključivo preko računa u bankama.

A monopol, naravno, ukida tržište, u ovom slučaju hrvatsko bankarsko tržište.

Građani, nezadovoljni time što u banci ne znaju tko im je sa njihovog računa ”dignuo” svu lovu, ne mogu bankama otkazati usluge ”vođenja računa i čuvanja deponiranog novca” ni zahtijevati da im se primanja isplaćuju na ruke, a ne isključivo u bankama.

Pokušala je, primjerice, sutkinja Zorka Čačić Zagrajski, osoba vična pravnim zavrzlamama, da joj plaću isplaćuju na ruke na poslu, a ne u banci. I doživjela već na svojem poslu niz neugodnosti od Mirele Mijoč, (tadašnje) predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Mijoč je smatrala da joj je dužnost zastupati interese banke s kojom je taj u Hrvatskoj najveći sud sklopio aranžman o isplatama plaća i odbijati legitimne zahtjeve kolegice, također sutkinje.

Praksa organiziranih ovršnih bandi iz Ministarstva financija i Fine je da u prvom stupnju tzv. upravnog (poreznog ili carinskog i sl.) postupka najčešće nekompetentni i šlampavi službenik/ca Ministarstva financija utvrdi pravno dvojbeni dug, izda rješenje o ovrsi (čije izvršenje žalba ne odgađa) i uz pomoć Fine (kao ”provedbenog tijela”) bez znanja bespomoćnih vlasnika novca isprazne račune građana u bankama.

Nakon što iznenađeni vlasnik novca napokon dozna tko i zbog čega mu je ”maznuo” lovu s računa u banci (!?) zakonski se mora žaliti Samostalnoj službi za drugostupanjski upravni postupak u istom Ministarstvu financija.

Građani, nezadovoljni time što u banci ne znaju tko im je s njihovog računa ”dignuo” svu lovu, ne mogu bankama otkazati usluge ”vođenja računa i čuvanja deponiranog novca” niti zahtijevati da im se primanja isplaćuju na ruke, a ne isključivo u bankama

Reagirajući na prošlotjednu kolumnu, čitatelj mi je dostavio dokumentirani podatak da više od 17 tisuća žalbi tako ovršenih građana čeka u Službi za žalbe u Ministarstvu financija na rješavanje svojih žalbi (naglašavam, podnošenje žalbe nije odgodilo ovrhu Ministarstva financija koju kao ”provedbeno tijelo” provodi Fina).

Čak je uveden i nekakav ”redoslijed rješavanja” žalbi, pa ogorčenim vlasnicima novca koji su im organizirane ovršne bande Ministarstva financija i Fine maznule s računa u bankama dodjeljuju nekakve brojeve da znaju kada će doći na red rješavanje njihovih više od 17 tisuća žalbi.

Čitatelj kaže da misli da je čekanje najduže (dvije i više godina) za one žalbe nakon čijeg bi rješavanja formalno zakonski trebalo ishitrenu ovrhu poništiti i vratiti novac maznut s računa u banci.

Nije strano gangsterima iz tzv. Samostalne službe za žalbe Ministarstva financija napisati ni lažno rješenje kojim se žalba odbija uz obrazloženje copy paste nekog drugog rješenja koje se uopće ne odnosi na sadržaj predmetne žalbe (primjerice, lažno rješenje: KLASA: UP/II-415-02/10-01/1069 URBROJ: 513-04/11-2).

Ne daju organizirane ovršne bande iz Ministarstva financija i Fine novac koji bez pravne osnove drže na (lopovskom) računu države.

Protiv pripadnika bande iz Ministarstva financija koje su sudjelovale u ispostavljanju lažnog rješenja podnesena je kaznena prijava DORH-u i USKOK-u (broj: KR-US-180/15 i jedino što se može doznati iz USKOK-a je da je ”u tijeku provjera navoda iz prijave”.

Ti USKOK-ovci su isto zajebanti, jer je rečenoj prijavi priložena pravomoćna odluka Upravne inspekcije (KLASA: 050-0111-01/289 URBROJ: 513-07-01/3-14-26).

Bilo bi zanimljivo da iz USKOK-a netko odgovori zašto tako dugo traje ”provjera navoda” pravomoćne odluke zakonski nadležne inspekcije za nadzor rada korumpiranih službenika Ministarstva financija.

Smije li uopće USKOK poduzimati propisane radnje protiv nedodirljivih korumpiranih službenika Ministarstva financija?

Fina je inače posebna ustanova za obavljanje centraliziranog platnog prometa u zemlji. Kao posebna služba je osnovana 60-ih godina prošlog stoljeća izdvajanjem iz tadašnje Narodne banke Hrvatske.

S obzirom na to da je platni promet idealan za apsolutnu kontrolu tijeka novca u zemlji, u okviru tadašnje službe platnog prometa je odmah ustanovljena i posebna inspekcijska služba, pa je novoformirana ustanova nazvana Službom državnog knjigovodstva (poznatija po skraćenici SDK).

S obzirom na to da je Hrvatska članica EU preporučam svima koji imaju značajnije novce deponirane u bankama u Hrvatskoj da taj novac zbog smanjivanja rizika što prije prebace u neku banku u EU izvan Hrvatske (što su mudriji, kao primjerice Todorić, blagovremeno učinili)

Zatim je za vrijeme prve hrvatske Vlade premijera Stjepana Mesića za predsjednika Savjeta SDK 1990. godine imenovan dr. Hrvoje Šošić, koji je odmah kao prvu odluku Savjeta SDK pod svojim predsjedanjem objavio ukidanje Inspekcije SDK, a kao krajnji cilj djelovanja i ukidanje SDK u cjelini.

Inspekcija SDK je hitno ukinuta da bi mogla nesmetano započeti tzv. pretvorba (osobito društvenih poduzeća) kao i sve ostale malverzacije javne imovine.

Ukidanje SDK u cjelini se, međutim, pokazalo suviše rizično, jer bi to značilo kolaps platnog prometa u zemlji.

Zbog toga su Šošića uklonili iz SDK i započelo se s kontroliranom postupnom razgradnjom SDK, davanjem ustupaka bankarima i još čvršćom državno kontroliranom centralizacijom platnog prometa u zemlji.

Zatim je najprije ”kozmetičkim” reorganizacijama SDK preimenovan u ZAP (Zavod za platni promet).

Bankari su, međutim, i dalje pritiskali vlade i ostale hrvatske vlasti da platni pomet od ZAP-a formalno (ne i stvarno) dobiju bankari (svaki dan do zatvaranja u 16 sati dnevnog platnog prometa banke nisu mogle kontrolirati međubankarska plaćanja i stanja na svojim računima u središnjoj banci, te su nerijetko zbog nenajavljenih velikih plaćanja noću bile u minusu).

Kada je bankarima konačno udovoljeno i usvojen zakon prema kojem su banke svaka za sebe trebale obavljati unutarbankarski platni promet, a međubankarska velika plaćanja u ”klirinškom centru” u središnjoj banci (Hrvatskoj narodnoj banci), pokazalo se (nakon nekoliko odgoda primjene zakona) da ni jedna banka u zemlji, uključivo i Hrvatsku narodnu banku, nije osposobljena za obavljanje platnog prometa.

I napokon je postignut kompromisni dogovor – najbolji kadrovi ZAP-a (odnosno bivšeg SDK) su prebačeni u Hrvatsku narodnu banku i tako je osnovan klirinški centar za velika plaćanja, a ostali službenici su ostali u ZAP-u s kojim su sve banke u Hrvatskoj morale zaključiti ugovore prema kojima će ZAP obavljati formalno u ime banaka i za njihov račun i dalje (i unutrarbankarski platni promet) sve poslove bankarskog platnog prometa (imati monopol i da od proklamiranog tržišta opet nema ništa).

Vremenom je ZAP preimenovan u Finu.

Zbog etatiziranog monopola na obavljanje platnoga prometa Fina nikako ne bi smjela biti istodobno ”provedbeno tijelo” za ovrhe koje izvršne vlasti bez sudskog nadzora provode u Hrvatskoj, osobito ne bi smjela biti pod kontrolom Ministarstva financija kao ”tijela izvršne (netržišne) vlasti”.

U bankama u Hrvatskoj treba držati otvorene račune samo zbog isplata koje se zbog monopolističkog položaja bankara u Hrvatskoj ne mogu primati drugačije, s tim da se na tim računima nikako ne drže duže vrijeme veći iznosi

Uostalom, već postoji i presuda Suda EU u Luxembourgu da se zapljene novca s računa u bankama bez pravomoćnih sudskih odluka ne mogu provoditi izvan Hrvatske u ostalim zemljama članicama EU.

Svemu treba dodati i činjenicu da se građanima Hrvatske uskraćuju prava na nepristranu sudsku zaštitu, zbog čega je Hrvatska među prvima po broju kršenja osnovnih ljudskih prava svojih građana.

S obzirom na to da je Hrvatska formalno članica EU, preporučam svima koji imaju značajnije novce deponirane u bankama u Hrvatskoj da taj novac zbog smanjivanja rizika što prije prebace u neku banku u EU izvan Hrvatske (što su mudriji, kao primjerice Ivica Todorić, blagovremeno učinili).

U bankama u Hrvatskoj treba držati otvorene račune samo zbog isplata koje se zbog monopolističkog položaja bankara u Hrvatskoj ne mogu primati drugačije, s tim da se na tim računima nikako ne drže predugo veći iznosi.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na ivica.grcar@autograf.hr, odnosno na grcar48@gmail.com ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.