Vlatko Silobrčić
Foto: Marko Lukunić / Pixsell

Sabor Republike Hrvatske već više od godinu dana ne nalazi shodnim imenovati novi Odbor za etiku u znanosti i visokome obrazovanju, što je vjerojatno posljedica predodžbe da je u etičnosti akademske zajednice u Republici Hrvatskoj sve u najboljem redu. I druge predodžbe da je Ustavni sud svojom odlukom potpuno razvlastio Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

Obje su predodžbe jednako pogrešne.

Uputio sam i izravno pismo ministrici znanosti i obrazovanja u kojem sam ju podsjetio da je odavno bio objavljen natječaj za prijavu kandidata za novi sastav Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, ali ni to nije pomoglo; do dana dok ovo pišem Odbor za etiku nije imenovan.

U međuvremenu se dogodio slučaj prof. dr. sc. Ante Čovića. Ukratko, nakon dosta vremena Filozofski je fakultet Sveučilišta u Zagrebu odgovorio na požurnicu Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju kojemu je bila upućena pritužba na napredovanje Ante Čovića u znanstveno-nastavnim zvanjima.

Matičnim je povjerenstvom predsjedao prof. dr. sc. Lino Veljak, koji je iz dva pokušaja donio takvu odluku. Kako je isti Lino Veljak potpisao sva napredovanja Ante Čovića, od docenta do redovita profesora, mislio sam da postoji osnovana sumnja u sukob interesa Line Veljaka

Osnovana je skupina od troje uglednih profesora Fakulteta koja je recenzirala/ocijenila utemeljenost pritužbe i našla da je ona opravdana. Predmet je došao na relevantno Matično povjerenstvo koje je trebalo donijeti konačnu odluku o tome.

Matično je povjerenstvo odbacilo mišljenje tročlane ekspertne skupine i tako zaključilo da nema razloga za moguće oduzimanje zvanja.

Matičnim je povjerenstvom predsjedao prof. dr. sc. Lino Veljak, koji je iz dva pokušaja donio takvu odluku. Kako je isti Lino Veljak potpisao sva napredovanja Ante Čovića, od docenta do redovita profesora, mislio sam da postoji osnovana sumnja u sukob interesa Line Veljaka.

Poslao sam pritužbu Etičkom povjerenstvu Filozofskoga fakulteta i Etičkom savjetu Sveučilišta u Zagrebu. O tome imam poštanske dokaze. Slijedi navedeno pismo:

Prof. dr. sc. Valerije Vrček,
Predsjednik,
Etički savjet Sveučilišta u Zagrebu,
10 000 Z a g r e b
Trg Republike Hrvatske 14

P r e d m e t: Prijava prof. dr. sc. Line Veljaka zbog
sukoba interesa pri odlučivanju o oduzimanju zvanja
prof. dr. sc. Anti Čoviću, prorektoru Sveučilišta

Zagreb, 8. kolovoza 2019.

Poštovani kolega,

na internetskom portalu ”srednja.hr” (30. srpnja 2019.), novinarka Dora Kršul opisala je odluku Matičnog odbora u predmetu mogućeg oduzimanja zvanja profesora sadašnjem prorektoru Sveučilišta u Zagrebu Anti Čoviću.

Neću komentirati Odluku, premda sam pročitao mišljenje tročlanoga Povjerenstva Filozofskoga fakulteta, iz kojeg se vidi da u napredovanju gospodina A. Čovića ima mjesta propitivanju priložene dokumentacije u popisu djela.

Obraćam se Vama da prijavim za sukob interesa potpisnika spomenute odluke, prof. dr. sc. Linu Veljaka. Naime, gospodin je Veljak, po mojim informacijama, već u trima navratima sudjelovao pri izboru u zvanja gospodina Ante Čovića (izvanredni profesor, redoviti profesor, redoviti profesor u trajnome zvanju).

Mislim da bi, po svim nepisanim, ali dobrim običajima u akademskim zajednicama razvijenih zemalja, gospodin Veljak trebao sam odustati u daljem sudjelovanju u promoviranja gospodina Čovića. Pri tome se pozivam na Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu, čl. 22 (točke 1, 2 i 3), kao i na Etički kodeks Odbora za etiku u znanosti i visokome obrazovanju Hrvatskoga sabora, čl. 9, u kojima se opisuje sukob interesa.

Osnovana je skupina od troje uglednih profesora Fakulteta koja je recenzirala/ocijenila utemeljenost pritužbe i našla da je ona opravdana. Predmet je došao na relevantno Matično povjerenstvo koje je trebalo donijeti konačnu odluku o tome

Bit ću Vam zahvalan za to da ovu moju prijavu stavite na dnevni red tijela kojem ste predsjednik i da me obavijestite o Vašoj odluci. Hvala.

S poštovanjem,

Vlatko Silobrčić

***

Pismo upućeno Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta bilo je praktično identično. Navest ću relevantne dijelove odgovora tih dvaju tijela.

Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta obavijestilo me u svome odgovoru da: ”Etičko je povjerenstvo zaprimilo u studenom 2018. Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se ukida Mišljenje Etičkog povjerenstva našega fakulteta. Ključno je u odluci Ustavnog suda, što pri donošenju mišljenja nismo djelovali u skladu s propisanim Zakonom o znanstvenoj djelatnosti, premda smo djelovali u skladu s važećim Etičkim kodeksom Sveučilišta. Ujedno, 13. studenog na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu izglasan je novi Etički kodeks Sveučilišta koji ozbiljno ugrožava Ustavom zajamčenu autonomiju Sveučilišta.

Etičko se povjerenstvo našega fakulteta tako našlo u paradoksalnoj situaciji da djeluje ili protivno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti ili protivno Etičkom kodeksu Sveučilišta, odnosno protivno Ustavu Republike Hrvatske (…). Budući da se od tada do danas nije uskladio Etički kodeks Sveučilišta s Ustavom i Zakonom (što je naš najjači zahtjev prema Sveučilištu), a prema tome ni Etički kodeks Filozofskog fakulteta s odredbama Etičkog kodeksa Sveučilišta, mi smo u nemogućnosti primati nove prijave”.

Od Etičkog savjeta Sveučilišta (ESS) nisam dobio nikakav odgovor. Zato sam odlučio nazvati službu za javnost Sveučilišta i pitati je li održana ikoja sjednica ESS-a krajem ljeta i u rujnu. Ljubazna voditeljica uputila me na gospodina Barabu koji mi je mogao dati odgovor na to pitanje.

Dobio sam telefonom gospodina koji me na moje jednostavno pitanje je li održana ikoja sjednica u spomenutom razdoblju stao poučavati kako etička pitanja mogu imati legalne reperkusije i da mi on ne može dati telefonom taj odgovor.

Ni danas ne mogu zamisliti zašto je samo pitanje održavanja sjednice ”tajna”. Ipak, obratio sam se ponovo službi za odnose s javnošću. Gospođa je navela da će stvar ispitati i javiti mi se telefonom. Otprilike nakon sat vremena stvarno me nazvala i rekla da moram pismeno tražiti odgovor na moje pitanje.

Veoma transparentno i jednostavno!!

Kako nisam bio spreman pisati dopis Sveučilištu za tako jednostavno pitanje, odlučio sam nazvati predsjednika Etičkog savjeta Sveučilišta, kolegu Valerija Vrčeka na njegovom radnom mjestu.

Doznao sam da se Etički savjet Sveučilišta sastajao, ali da nije na dnevnom redu imao moju pritužbu. Zato sam odlučio poslati e-poruku kolegi i zamoliti ga da mi, u ime civiliziranog komuniciranja, odgovori na moj pisani podnesak.

Obraćam se Vama da prijavim za sukob interesa potpisnika spomenute odluke, prof. dr. sc. Linu Veljaka. Naime, gospodin je Veljak, po mojim informacijama, već u trima navratima sudjelovao pri izboru u zvanja gospodina Ante Čovića (izvanredni profesor, redoviti profesor, redoviti profesor u trajnome zvanju)

Dobio sam 25. 10. 2019.. ovaj odgovor: ”Poštovani profesore, Etički savjet nije dužan razmatrati predmete koji nisu redovitom procedurom upućeni na njegovu adresu. Inicijativu Etičkom savjetu za pokretanje imenovanja ad hoc povjerenstva Sveučilišta mogu dati jedino rektor ili dekan (čl. 38, st. 1 Kodeksa).”

Dakle, stvar je veoma jasna. Etički savjet Sveučilišta (da podsjetim: koordinator Etičkog savjeta Sveučilišta je Ante Čović) ne može ni razmatrati moju pritužbu jer prima samo predstavke sastavnica Sveučilišta.

Još jednom, dakle, Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta ne može reagirati (vidi iznad), a Etički savjet Sveučilišta ne smatra me dovoljno ozbiljnom članom akademske zajednice da bi moju pritužbu uopće uzeo u razmatranje.

I tako nikome ništa: kolega Lino Veljak je potpuno čist, kao i Ante Čović, koordinator Etičkog savjeta Sveučilišta.

(Opaska uredništva: Za ocjene i podatke iznesene u ovom osvrtu odgovara isključivo autor.)

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

”Statistika je kao djevojka u bikiniju. Vidi se sve i ništa”. Ne mogu drukčije opisati svoj stav prema anketi Krunoslava Nikodema (Filozofski fakultet) i Siniše Zrinščaka (Pravni fakultet) koju je predstavio Jutarnji list od 26. listopada ove godine. Iz njihove komparativne analize slijedi, prema osvrtu na taj tekst Jurice Pavičića (objavljenom u istom broju Jutarnjeg lista), da se u ”odnosu prema vjeri i Crkvi” u dvadeset godina (1999.-2008.-2019.) vjerničko tijelo znatno ”stanjilo”: Crkva je u tom razdoblju izgubila dosta praktičnih vjernika (oni koji idu na misu barem jednom mjesečno: od 1999. 52%, 2008. 41%, – 2019. 35%).

Kriterij istraživača za ”praktičnog vjernika” je da ”ide na misu”, što je vrlo skromno.

”Ići na misu” ne svjedoči baš vjeru. I političari idu na misu, čak vrlo često, gotovo redovito za neke svetkovine i službene prigode.

Čast izuzecima: dubrovački biskup Užinić, koji se ovoga ljeta odvažio na hrabar iskorak iz okoštalog sustava nazvanog ”javno djelovanje Katoličke crkve u Hrvata” pozvavši na svoju Ljetnu školu teologije horribile dictu feministkinju (!), Engleskinju (nije Hrvatica), bez besprijekornog katoličkog pedigrea jer je preobraćenica

41% od 80% deklariranih katolika (ne vjernika) ne ide na misu nikada ili rijetko. Kako sada tome više nije ” kriv komunizam” kao još 1990. godine, Crkva ima razloga za samokritičko pitanje nije li možda ona ”nešto kriva”, no nalaz opet nije toliko alarmantan jer ne odstupa bitno od broja praktičnih vjernika u drugim takozvanim ”katoličkim zemljama” (samo što su ondje kriteriji za ”praktičnog vjernika” zahtjevniji i pretpostavljaju njegov crkveni i socijalni angažman).

Nadalje, povjerenje u Crkvu je veliko tvrdi 38% ispitanih; 60% ih nema povjerenja u Crkvu, a od njih 20% ”ne gaji nikakvo povjerenje u Crkvu”. Godine 1999. takvih je bilo tek 5%, a godine 2008. 12%.

Danas 58% ispitanika smatra da Crkva ne daje odgovore na moralne probleme, 55% misli da ne daje odgovore na obiteljske, a 54% da ne daje odgovore na socijalne probleme. Jedino se na socijalnom polju status Crkve popravio od 1999. godine – tada je još 64% Crkvu smatralo ”socijalno neosjetljivom”.

Autor osvrta na istraživanje u Jutarnjem listu pod naslovom ”Kako su pastiri rastjerali stado” zaključuje da se to dogodilo zbog simpatija za desničarske političke opcije, očijukanja s ustaštvom i nerelevantnosti za individualni život.

Još je jedan podatak iznenadio autora osvrta: nepraktični vjernici nisu postali nevjernicima, agnosticima, ateistima, nego zadovoljavaju svoje potrebe za duhovnošću izvan Katoličke crkve. Zacijelo je to točno, ali ne generalno – nisu svi Crkvi okrenuli leđa.

Ima onih koji ostaju u Crkvi, prakticiraju vjeru – ali ne bespogovorno. Kritiziraju Crkvu, ali joj ostaju lojalni.

Dok istraživači registriraju da su praktični vjernici postali ideološki ”sve homogeniji” na ”desnoj orijentaciji”, neki manji krug praktičnih vjernika baš to nije – zazire od desničarenja, ne želi biti ”konzervativan” jer smatra da uvijek postoji potreba za obnovom i reformom (”Ecclesia semper reformanda!”).

Protestiram protiv crno-bijelog promatranja vjerničkog tijela – ne vidim naznaku da su istraživači uzimali u obzir katolike i katolikinje, ali i druge kršćane i kršćanke koji gaje kritički, samosvojni – lojalni, ali ne po svaku cijenu amenujući odnos prema Katoličkoj crkvi. Autor osvrta nije primijetio taj propust.

Dobro, takvi ljudi nisu istrčali pred anketare, pa ih nisu mogli ”uloviti” u hodu, no da su sami anketari čitali i bacili pogled na neke portale (zbog ”sukoba interesa” neću ih imenovati), temeljitije pročitali neke kolumne, morali su svoju rubriku podijeti barem u one koji su u potpunom suglasju sa Crkvom i one koji joj imaju štošta zamjeriti, koji upiru prstom u ono što im se ne sviđa, nude dijalog – bez odjeka, nažalost – trpe omalovažavanje, ignoriranje, podmetanje smiješnih motiva, npr. ”Tko to plaća?”.

Dok istraživači registriraju da su praktični vjernici postali ideološki ”sve homogeniji” na ”desnoj orijentaciji”, neki manji krug praktičnih vjernika baš to nije – zazire od desničarenja, ne želi biti ”konzervativan” jer smatra da uvijek postoji potreba za obnovom i reformom (”Ecclesia semper reformanda!”)

Takvi smatraju da se živa vjera ne mora nužno poklapati s bespogovornom odanošću instituciji, jer od te institucije nema ni odjeka, a kamoli podrške.

Čast izuzecima: dubrovački biskup Užinić, koji se ovoga ljeta odvažio na hrabar iskorak iz okoštalog sustava nazvanog ”javno djelovanje Katoličke crkve u Hrvata” pozvavši na svoju Ljetnu školu teologije horribile dictu feministkinju (!), Engleskinju (nije Hrvatica), bez besprijekornog katoličkog pedigrea jer je preobraćenica.

Nisam zaboravila pucnjeve u pravcu dubrovačkog biskupa iz topova lojalnih – žustre magistrice teologije iz Osijeka i isto tako rigidnog splitskog kolege. Njih dvoje se savršeno uklapaju u uzorak ”homogeni, desničarske orijentacije”.

Boje se da bi se od neke preobraćenice, feministkinje i ne-Hrvatice mladi studenti teologije koji još nisu slušali kolegij dogmatike mogli tako uzdrmati da bi, ne daj, Bože, zalutali u teološke zablude i, Bože, sačuvaj, odustati od svećenstva.

Spomenuto dvoje vrlo angažiranih lojalnih vjernika prizivaju crkveni autoritet, jer bez njega nema im prave vjere – ta, ne možete ljudima pustiti da vjeruju što hoće, slušaju, čitaju, uče od osoba, koje nisu crkveno provjerene.

Missio canonica, lijek protiv svih zabluda, osposobljava i ovlašćuje ih da drugima odmjere kvalitetu vjere. To je čista desničarska orijentacija – usuđujem se reći i da se njihov desničarski mentalitet, apsolutna potreba za autoritetom nad njima samima (sami sebi ne vjeruju, boje se zablude, moraju imati službeni žig i potvrdu) odražava i na njihove političke stavove.

To nije baš simpatična slika desničara – ali to je, smatram – mainstream u hrvatskom katolicizmu.

No ima i drugih opcija; pitam zašto ni jednom od dvojice istraživača nije palo na pamet da u hrvatskom društvu djeluju osobe koje sebe smatraju vjernicima, stvarno i prakticiraju vjeru – a  nemaju mnogo zajedničkog s  opisanim profilom.

Zašto autori istraživanja vjeruju da su praktični vjernici desničarske orijentacije jedina alternativa onima koji svoju vjeru (više) ne prakticiraju. Da Crkvu doživljaju odbojnom, antipatičnom, bez uvjerljivih i suvislih odgovora na pitanja koja su bitna čovjeku (obitelj, brak, socijala)?

Nisam zaboravila pucnjeve u pravcu dubrovačkog biskupa iz topova lojalnih – žustre magistrice teologije iz Osijeka i isto tako rigidnog splitskog kolege. Njih dvoje se savršeno uklapaju u uzorak ”homogeni, desničarske orijentacije”

Kad tako fiksiraju Crkvu i vjernike te nevjernike, promaknu im bitne nijanse (zato usporedba s bikinijem!).

Od sociologa religije mora i može se očekivati bolje poznavanje i diferenciraniji pristup odnosu prema vjeri i Crkvi.

Bit ću neskromna: od sociologa religije (koji ne mora od Crkve očekivati pristanak na nalaz, blagoslov i Amen) očekivala bih da barem primi na znanje malu, ali ne baš beznačajnu skupinu ”konstruktivno kritičnih” vjernica i vjernika.

Crkva ih ne želi, a zacijelo se u postocima onih koji od Crkve ne očekuju relevantne pouke za svoj život nalazi se misleća osoba koja bi znala bolje odgovore, a ne smije ih dati jer nema missio canonica.

Gospodo sociolozi, usudite se preciznije ocjenjivati odnos ljudi prema Crkvi – već odavno on nije samo crno-bijeli, vjernik-nevjernik.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Kolinda Grabar-Kitarović
Foto: Ured predsjednice

Nastavi li ovom dinamikom naglašavati da je “jedna od nas”, a to joj je glavna poruka dosadašnjeg dijela kampanje – ili kako se već zove ovo kad je kampanja u jeku iako službeno nije započela – Kolinda Grabar-Kitarović uskoro bi rezignirano mogla objaviti kako se s obitelji seli u Irsku jer ovdje za njih nema posla.

Na stranu to što bi u jednom od ljepših epiloga predsjedničkih izbora aktualna predsjednica ostala bez ugodne sinekure na Pantovčaku, više je nego izvjesno da ni u tom slučaju neće, poput mnogih drugih, napustiti državu tjerana egzistencijalnom tjeskobom.

Pretpostavimo li da smo “mi” u ovoj priči obični građani koji žive bez zaštite profesionalnih gorila, a u biografiji nemamo upisanu ni pripadnost vladajućoj partiji, ni vrtoglav uspon u njezinoj hijerarhiji, ni lagodan život na trošak proračuna, predsjedničina nakana da se u kampanji predstavlja kao jedna od “nas” drsko je prkošenje očitome. Svejedno, ona je neumorna.

Najveći dio života Grabar–Kitarović provela je i provodi kao dio elite izvrsno plaćene javnim novcem, što je posvjedočio i tjednik Nacional kada je analizom njezinih brojnih fotografija utvrdio da je za pet godina mandata potrošila od 200 do 300 tisuća kuna za garderobu, “odnosno da je najmanje tolika vrijednost odjeće koju je nosila“

“Pokazala sam da sam jedna od vas i da radim za vas”, izgovorila je početkom listopada, najavljujući kandidaturu za drugi mandat.

“Bila je jedna od nas i ostala jedna od nas, jedina koja predstavlja sve nas”, stoji u dopisu koji je Ivan Anušić, šef predsjedničina nacionalnog izbornog stožera, poslao Andriji Mikuliću, šefu zagrebačkog stožera.

Konačno, u prekjučerašnjem gostovanju na N1 dodatno se potrudila predstaviti se kao glas iz partera, žena iz naroda, osoba neraskidivo vezana s takozvanim običnim svijetom: “Ja sam se polako uspinjala, ne samo u domaćoj već i u međunarodnoj hijerarhiji. Ja nisam nikakva odnarođena elita jer, kao što vidite, nije mi nikakav problem biti među ljudima, štoviše, to mi je jedan od dražih aspekata mojega posla, mojega mandata. Možete njih pitati, ljude s kojima se susrećem, misle li da sam odnarođena elita ili se prema njima ponašam kao prema sebi jednakima”, zapazila je aktualna predsjednica.

Već se iz citiranoga može razabrati da će predsjednica teško čak i sebe uvjeriti u ono što govori jer elitizam joj izdajnički pršti iz riječi u kojima, kao najveće postignuće, spominje druženje s ljudima – elite se, valjda, kreću među vukovima – te ističe da se prema njima ponaša “kao prema sebi jednakima”.

Kao?

No, predsjedničina proizvodnja običnosti ne posustaje.

“Odrasla sam u vrlo skromnoj obitelji, živim u istom stanu koji nije ograđen visokom žicom, u centru grada, i ne znam kako bi mi HDZ zapravo bio pomogao da postanem pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a ili, primjerice, da dobijem Fulbrightovu nagradu za životno djelo”, izgovorila je istom prigodom.

Nastavi li ovom dinamikom naglašavati da je “jedna od nas“, a to joj je glavna poruka dosadašnjeg dijela kampanje – ili kako se već zove ovo kad je kampanja u jeku iako službeno nije započela – Kolinda Grabar-Kitarović uskoro bi rezignirano mogla objaviti kako se s obitelji seli u Irsku jer ovdje za njih nema posla

Pribrojimo li ovome fotografiju s koncerta Prljavog kazališta na kojem se, zabilježili su fotoaparati, ponašala kao rasplesano svjedočanstvo glazbenog (ne)ukusa te njezino guranje među obične navijače na nedavnoj utakmici Hrvatske i Mađarske na Poljudu, dobivaju se jasni obrisi glavne zadaće Kolinde Grabar-Kitarović u kampanji – prikazati se što manjim snobom i elitistom kako bi i narednih pet godina mogla živjeti snobovsko-elitistički.

Fakti kažu da je Kolinda Grabar-Kitarović, za razliku od većine vršnjaka, polovicom osamdesetih dio srednjoškolskog obrazovanja stjecala u Americi, iz čega se može naslutiti da njezina obitelj i ona u to doba i u tadašnjoj državi, a zvala se Jugoslavija, ipak nisu bili ni egzistencijalno ni politički ugroženi.

Potom je, prema podacima navedenima u službenoj biografiji, 1994. godine u Beču završila Diplomatsku akademiju. Te 1994. godine većini njezinih državljana i državljanki ili, kako ona to voli reći, Hrvatica i Hrvata, život u Beču činio se kao rijetka privilegija. Bjesnili su i rat i režim Franje Tuđmana, a naša je junakinja za voljenom domovinom patila iz nevelike daljine koja je mnogim “običnim ljudima” u tom vremenu bila nedostižna.

Domaćoj političkoj eliti počinje pripadati 1992. godine kada se zapošljava u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, već iduće godine seli se u Ministarstvo vanjskih poslova, odakle 1997. godine odlazi u Kanadu gdje počinje raditi u hrvatskom veleposlanstvu. Šest godina kasnije eto je na čelu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija.

Ako ste zaboravili njezinu ministarsku rolu, zasigurno joj pamtite šefa – Grabar-Kitarović je, kao što je poznato, bila ministrica u vladi Ive Sanadera, kojemu se danas sudi zbog teškog kriminala.

Naravno, karijerni joj je uspon bio savršeno usklađen s političkom pripadnošću – od devedesetih je imala člansku iskaznicu HDZ-a.

Konačno, kao “jedna od nas” prije 11 godina postala je hrvatska veleposlanica u SAD-u, a od 2011. do 2014. godine bila je pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. Hrvatska je predsjednica od početka 2015. godine.

Ukratko, onih čija je Kolinda – njezinih istinskih “nas” – nema previše. Što ne znači da će biti malo onih koje će uvjeriti u suprotno

Drugim riječima, najveći dio života Grabar-Kitarović provela je i provodi kao dio elite izvrsno plaćene javnim novcem, što je posvjedočio i tjednik Nacional kada je analizom njezinih brojnih fotografija utvrdio da je za pet godina mandata potrošila od 200 do 300 tisuća kuna za garderobu, “odnosno da je najmanje tolika vrijednost odjeće koju je nosila”.

A kada se hvali kako živi u centru, u neograđenu stanu, prešućuje da nije ispunila jedno od efektnijih predizbornih obećanja, ono o seljenju njezina radnog mjesta u centar grada, baš zato što joj u centru ured ne može biti opskrbljen dovoljnom količinom profesionalne pažnje za koju su zaduženi čuvari biranih primjeraka političke elite.

Ukratko, onih čija je Kolinda – njezinih istinskih “nas” – nema previše. Što ne znači da će biti malo onih koje će uvjeriti u suprotno.

Jednostavnije rečeno, nema tako glupe i netočne izborne strategije koju nije moguće prodati mnogima.

(Prenosimo s portala Index).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Otkako je predsjednica ”ponudila” u pedagoške svrhe preodgoja neistomišljenika jednotjedni povratak Jugoslavije, a s njom i Golog otoka, dok tiho pjevušim ”Predsjednice, ljubičice bijela”, muči me jedno jedino pitanje: bi li čistačica, primjerice ona u bilo kojoj preostaloj tvornici, odabrala dobiti na doživotno korištenje stan od stotinjak tisuća eura, ljetovanje i zimovanje u odmaralištima poduzeća za svoju četveročlanu obitelj, udžbenike za osnovnoškolce i besplatne vanškolske aktivnosti tipa odbojke, rukometa ili nogometa za djecu – ili da po čitav dan, na sav glas pjeva ”Ustani, bane” i ”Vilu Velebita”? Muči me, ne mogu si pomoći.

Vrijedi li mogućnost da se predsjednici do mile volje nekažnjeno smiješ zbog izrečenih gluposti, jednojogurtnog sistema, ”železne koltrine”, otpadaka za sirotinju u čistoj najlonskoj vrećici okačenoj o kontejner, kartonskoga Disneylanda s njezinim likom na Pantovčaku (mnogi danas žale za tim nijemim kartonom plavuše) brat bratu osam tisuća eura godišnje?

Vrijedi li mogućnost da se predsjednici do mile volje nekažnjeno smiješ zbog izrečenih gluposti, jednojogurtnog sistema, ”železne koltrine”, otpadaka za sirotinju u čistoj najlonskoj vrećici okačenoj o kontejner, kartonskoga Disneylanda s njezinim likom na Pantovčaku (mnogi danas žale za tim nijemim kartonom plavuše) brat bratu osam tisuća eura godišnje?

Toliko bi, najmanje, jedna četveročlana obitelj danas potrošila godišnje na ratu za stan, sedmodnevna obiteljska ljetovanja i zimovanja, udžbenike i po jednu vanškolsku sportsku aktivnost po djetetu.

Ugrubo vam je to šezdesetak tisuća kuna godišnje. Sad vi to podijelite sa dvanaest mjeseci, pa će vam biti jasno da je to pet tisuća kuna mjesečno. Zbrojimo s tih pet tisuća kuna današnji neto minimalac koji takva jedna radnica prima, pa ćemo lako doći do iznosa od nešto više od osam tisuća kuna mjesečno.

Zaključak je jednostavan: čistačica u socijalizmu sa spomenutim privilegijama koje su ona i svi drugi radnici svojevremeno uživali zarađivala je ustvari današnjih 1150 eura, samo je dio te njezine zarade automatski odlazio za stanovanje, školovanje i zasluženi odmor.

Pokazalo se kako je ona, ta naša hrvatska čistačica, ustvari samo htjela po čitav dan pjevati:

Ustani, bane,
Hrvatska te zove, zove,
Ustani, bane Jelačiću…
Jer, pjesma nas je održala, njojzi hvala.

Svoj krvavo zarađeni novac davati za nečije tuđe stanove i viletine na hridi, za tuđa ljetovanja na Maldivima, zimovanja u St. Moritzu, za školovanja tuđe djece na Harvardu, Oxfordu, Sorbonne i za tuđe Audije i Mercedese parkirane po dvorištima, na tuđe prestižne, zlatne Rolexe… Može li itko pri zdravoj pameti stvarno povjerovati da je pijano prizivanje bana i Vile Velebita vrijedno gladne djece i njihove, korupcijom i krađom uništene budućnosti.

Ne branim i nikad, već zbog prirode svog posla, neću braniti postojanje i kažnjavanje verbalnog delikta ni u jednom sustavu. No, nije li nedavno zbog ACAB-a na društvenim mrežama na aerodromu uhićen i priveden, pa potom kažnjen novinar, dok se istovremeno sinu saborskoga zastupnika HDZ-a, koji se za Face slikao u majici istovjetnog natpisa, nije dogodilo zbog toga ama baš ništa?

Zaključak je jednostavan: čistačica u socijalizmu sa spomenutim privilegijama koje su ona i svi drugi radnici svojevremeno uživali zarađivala je ustvari današnjih 1150 eura, samo je dio te njezine zarade automatski odlazio za stanovanje, školovanje i zasluženi odmor… Pokazalo se kako je ona, ta naša hrvatska čistačica, ustvari samo htjela po čitav dan pjevati ”Ustani, bane”

Baš ništa.

Kao što im se ne dešava ništa i kad ne mogu objasniti kako su se od crkvenih miševa prije deceniju ili dvije preko noći pretvorili u natprosječno sposobne poduzetnike, čije se jahte, kuće za odmor, stanovi mjere u milijunima eura. Dobro nam je i neka nam je.

Čistačice i ine druge radnice danas mogu kupovinu stana samo sanjati i čekati da netko od djedova i baka ili roditelja ode u vječnost, a one usele u kakav u socijalizmu dobiven, pa onda ponovo otkupljen i plaćen stan predaka. Ljetovanja i zimovanja odavno su zaboravile, a djeca im s tom i takvom plaćom kakvu imaju trenirati mogu samo na kakvoj slobodnoj livadi.

S tri tisuće kuna, čak i kad se množe sa dva ako suprug radi, možeš samo platiti kakvo vlažno podstanarstvo u predgrađu, režije i biti više gladan nego sit.

Sinovima im je krajnji domet, ma kako pametni i vrijedni bili, da u kakvom propalome brodogradilištu ”vare, a u fušu i tokare”. Mnogi se od njih grubo šale na svoj račun tvrdeći kako danas izvesti dijete na pravi put znači odvesti ga s osamnaest na granični prijelaz! No svejedno glas daju pljačkašima.

Je li ovršenima, gladnima i željnima svega do pjesme? Do bana, do vile, pa makar i Velebita?

Jesmo li krivo učeni da politički stav i izbor temeljimo na dobrobiti većine, a ne na blagodati manjine, pljačkaške političke elite koja je u stanju žrtvovati i državu i narod zbog svog skorojevićevskog bogaćenja i pokazivanja? Izgleda da jesmo.

U Hrvatskoj javnim medijima indoktrinirane mase uporno, gotovo mazohistički glasaju kontra vlastitoga interesa za one koji su omogućili bezakonje i otimačinu svega što su im djedovi, majke i očevi stvorili.

Svoj krvavo zarađeni novac davati za nečije tuđe stanove i viletine na hridi, za tuđa ljetovanja na Maldivima, zimovanja u St. Moritzu, za školovanja tuđe djece na Harvardu, Oxfordu, Sorbonne i za tuđe Audije i Mercedese parkirane po dvorištima, na tuđe prestižne, zlatne Rolexe… Može li itko pri zdravoj pameti stvarno povjerovati da je pijano prizivanje bana i Vile Velebita vrijedno gladne djece i njihove, korupcijom i krađom uništene budućnosti

Za one koji su oteli novac umirovljenika uplaćivan u fondove i doveli danas jadne stare ljude na rub egzistencije, na afričku razinu uvjeravajući ih pritom da su trošak, da parazitiraju na proračunu, da su ogromno opterećenje, pa eto moraju biti sretni kad im režije poskupe za petsto kuna, a mirovine narastu za pedeset.

Starci kopaju po kontejnerima. Skupljaju odbačeno i natrulo voće i povrće po tržnicama. Gladni su. Oni, ali i djeca.

Lani objavljeno istraživanje Ekonomskog instituta u Zagrebu govori kako u Hrvatskoj između dvjesta i trista tisuća djece živi u siromaštvu.

Kakva je to zemlja u kojoj su starci i djeca gladni? Zemlja u kojoj je mnogima jedina stvarnost Centar za socijalni rad i pučka kuhinja, ali zato kad se plati struja i RTV pretplata, možeš se predsjednici nekažnjeno rugati do mile volje i uz otvoren prozor pjevati ”Ustani, bane, ustani bane Jelačiću…”

Ja bih, istina, nekog drugog prizvala da ustane, ali pričekat ću taj predsjedničinin obećani jednojogurtni tjedan i sedmodnevno zimovanje na Golom, pa iz duše preodgojena zapjevati :

Predsjednice ljubičice bijela,
Tebe laže domovina cijela…

Skupo, preskupo smo platili tog bana.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Marko Vučetić

Misao se određuje kao ono što misleći mislimo. Svi koji misle cijene misao i znaju da je moguće razlikovati misao o domovini, prošlosti, vjeri, ljubavi, istini od naredbe što domovina, prošlost, vjera, ljubav i istina trebaju snagom naredbe biti.

Misao o navedenim stvarnostima ne stvara ratnike, ne stvara ni očajnike, nego jednostavne ljude koji u mišljenoj, konkretnoj domovini misao protežu (jer misleći misle) prema domovini uopće.

Takvi ne razvijaju neprijateljstvo prema domovini drugoga, takvi drugima ne uskraćuju domovinu i nikoga tko dođe u njihovu domovinu ne promatraju kao stranca, jer istinska, mišljena, življena i živuća domovina nikoga ne promatra kao strance.

Takva domovina ne nastaje u ratu, nego nastaje ratu usprkos, takva domovina razvija drugačije sjećanje, a to je sjećanje na slobodu.

Slobodi se ne može obući uniforma, slobodi se ne može o rame objesiti puška. Sloboda se ostvaruje tek kada uniformi i oružja nema. U domovini se ostvaruje sloboda i slobodom se stvara domovina. To znaju oni koji misle domovinu

Slobodi se ne može obući uniforma, slobodi se ne može o rame objesiti puška. Sloboda se ostvaruje tek kada uniformi i oružja nema.

U domovini se ostvaruje sloboda i slobodom se stvara domovina. To znaju oni koji misle domovinu. Oni koji ne misle domovinu tu ne-misleću domovinu, koja je zbog toga i ne-domovina, žele naoružati, obraniti od neprijatelja, žele ne-domovinu učiniti sigurnom za sebe i svoje i nesigurnom za sve ostale.

Takvima je sloboda nastala u ratu, takvima sloboda opstaje u sjećanju na rat, takvima sloboda govori jezikom sukoba, neprijateljstva, histerije i mahnitanja.

Takva sloboda, budući da nastaje u ne-domovini, nije ništa drugo nego nesloboda.

Domovina je slobodna i skrbi o slobodi svakog građanina i svake građanke, ne-domovina skrbi o tome da se provede aktivna negacija onih koji po njihovom rahitičnom mišljenju ne zaslužuju biti članovi njihove ne-domovine.

Ne-domovina nije samo ne-sloboda, ona je i nelogična i nehumana.

Nelogičnost zagovornika takve ne-domovine došla je do izražaja u prošlotjednoj saborskoj raspravi o pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. I tada je, sasvim očekivano, manifestirana ne-misao o Istanbulskoj konvenciji.

Ta konvencija je, od strane tzv. suverenističkih opcija, uzdignuta na razinu glavne destruktivne snage hrvatskog društva, politike i svjetonazora. Istanbulska konvencija, kada je zahvati ne-misao, postaje transmundalnim entitetom koji ciljano silazi u mundalnost samo da bi uništila hrvatstvo.

Kada se takvo poimanje jednog dokumenta koji je, u svojoj osnovi, samo očitovanje da se uočava pogubnost nasilja nad ženama i djevojčicama te potreba da se stvori međunarodna fronta aktivnog suprotstavljanju tom nasilju poveže s onim što se naziva ontologijom spola, upada se u aporijsko područje.

Suverenističke opcije su opcije koje zagovaraju ontologiju spola, a budući da u Istanbulskoj konvenciji ne pronalaze ontologiju spola, nego heretičnost roda, i to u značenju društvenog konstrukta, započinje nova kartografija – kartografija suverenističkog mahnitanja.

Misao se određuje kao ono što misleći mislimo. Svi koji misle cijene misao i znaju da je moguće razlikovati misao o domovini, prošlosti, vjeri, ljubavi, istini od naredbe što domovina, prošlost, vjera, ljubav i istina trebaju snagom naredbe biti

Sve to se zbivalo, a i nastavit će se zbivati, u Hrvatskom saboru, hrvatskom društvu i specifično hrvatskoj redukciji kršćanstva.

Ontologija spola je, bar onima koji su upućeni u metafizičku misao Tome Akvinskog, a to bi po definiciji trebali biti svi hrvatski suverenisti, u kontekstu Istanbulske konvencije zapravo besmislica.

Tomina metafizika, oslanjajući se na Aristotela u tolikoj mjeri da se Tomu poima samo ”pokrštenim Aristotelom”, razlikuje supstanciju i akcidente.

Supstancija je ono biće koje postoji u sebi i za svoje postojanje ne treba neko drugo biće, dok su akcidenti samo neko određenje supstancije, odnosno akcidenti postoje po biću koje postoji u sebi – supstanciji.

Ako to konkretiziramo, da bi hrvatski suverenisti razumjeli, čovjek je supstancija, a biti žena ili žensko, odnosno biti muškarac ili muško je akcident ili određenje supstancije.

Prema tome, ontologija spola ili govori o tome da je biti čovjek najbitnije i da nitko zato što je akcidentalno određen muškošću ili ženskošću ne smije biti ponižen ni izložen nasilju ili naprotiv, a čini mi se da se to upravo događa u ne-mišljenju hrvatskih suverenista koji u svodničkom poimanju kršćanstva samo kršćanstvo svode na instrument ostvarivanja političkih ciljeva, redefinira značenje supstancije tako da supstancija postaje određenje, a akcident postaje biće u sebi.

Budući da je od ratifikacije Istanbulske konvencije prošlo dovoljno vremena da se vidi kako je zastrašivanje s rodnom ideologijom bilo samo u funkciji mahnitanja ne-misli koja želi sačuvati ne-domovinu, bilo je razložno očekivati da će glasnogovornici političkog kršćanstva ili svodnici kršćanstva polako napustiti pozicije koje ih prokazuju kao proroke nepostojeće zbilje i neutemeljenih strahova.

No, tome nije tako; oni i dalje ustraju na metafizičnosti Istanbulske konvencije koja destruira moralni nauk, političku čistoću hrvatstva i svetost spola.

Ontologija spola je, dakle, u kontekstu hrvatskih suverenističkih opcija poprimila razmjere supstancijalnosti spola. Spol je toliko postao bitan da je na spolu utemeljena čitava realnost ovog tipa domoljublja koje se opire rodnoj ideologiji.

Budući da je spol supstancijaliziran i da je čovjek postao određenje spola, možemo govoriti da je u Hrvatskoj, iz regrutiranih snaga protivnika Istanbulske konvencije, nastao evolucijski skok od čovjeka do spola. Čovjek je, naime, evoluirao u spol, tako da možemo govoriti o novoj vrsti, nastaloj na tlu Hrvatske, a tu novu vrstu možemo nazvati genitalnim humanoidima.

Ta konvencija je, od strane tzv. suverenističkih opcija, uzdignuta na razinu glavne destruktivne snage hrvatskog društva, politike i svjetonazora. Istanbulska konvencija, kada je zahvati ne-misao, postaje transmundalnim entitetom koji ciljano silazi u mundalnost samo da bi uništila hrvatstvo

Genitalni humanoidi su opunomoćenici spola. Njihov ljudski lik je zapravo samo jedno određenje spola. Oni se suprotstavljaju rodnoj ideologiji, u Hrvatskom saboru grme protiv narušavanja svetog spolnog poretka, a pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova doživljavaju kao utvaru.

Budući da je poznato da se utvara pojavljuje tamo gdje ne bi smjela biti samo kako bi oduzela realnost onome što jest i treba biti, zanimljivo je bilo obraćanje jednog zastupnika predstavnici predlagatelja, koji je mislio da se obraća pravobraniteljici za ravnopravnost spolova.

Zastupniku je trebalo nekoliko minuta da shvati kako navedena nije pravobraniteljica, a ja sam napokon dobio empirijski dokaz da su protivnici Istanbulske konvencije stručnjaci za nevidljiva bića, jer vide rodnu ideologiju tamo gdje je nema i gdje je nitko drugi ne vidi, ali i da su amateri za vidljiva bića, jer u onima koji su vidljivi ne vide ono što je vidljivo, nego vide ono što nije, pa tako u vidljivoj predstavnici predlagatelja vide nevidljivu pravobraniteljicu.

Empirijski dokaz je tu. Genitalni humanoidi su također tu, a gdje su oni, tu je zasigurno i ne-domovina, ne-sloboda i ne-misao.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

U okviru kampanje ”Da se bolje razumijemo” Srpskog narodnog vijeća i Zajedničkog veća opština u ponedjeljak su najavljene dvije utakmica Lige prvaka čime je nastavljena druga faza ove kampanje.

”U srijedu gledamo zajedno u 21 sat nogomet i fudbаl”, napisano je dvojezično na ćirilici i na latinici na novom plakatu kojim se poziva na gledanje utakmica Dinama i Šahtara te Crvene Zvezde i Tottenhama. ”Poštovani sugrađani, podržite nas na vašim materinjim ili bilo kojim drugim jezicima i pismima”, poručuju iz Srpskog narodnog vijeća.

Kampanja, kojom se želi postići veća vidljivost ćiriličnog pisma i srpskog jezika, trajat će do kraja godine, a cilj je, kaže SNV, opismenjavanje sugrađana, osobito onih koji šalju nepotpisane prijetnje, kao i ohrabrivanje onih kojima je dosta straha.

SNV nastavio kampanju ”Da se bolje razumijemo’’ dvojezičnim pozivom na ćirilici i latinici za zajedničko gledanje dviju utakmica Dinama i Crvene zvezde u srijedu u okviru Lige prvaka

Kampanja je započeta u Vukovaru kada su vijećnici iz redova srpske nacionalne manjine na sjednici Gradskog vijeća gradonačelniku Ivanu Penavi dali tekst vukovarskog Statuta na ćirilici, na što ga je on bacio na pod, proglasivši taj čin ”agresijom”. Vijeće je na toj sjednici donijelo odluku da nisu stvoreni potrebni preduvjeti za ravnopravnu upotrebu jezika i pisma srpske manjine u Vukovaru.

U pismenom obraćanju SNV-a rečeno je da Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, odluke Ustavnog suda, ratificiranje Okvirne konvencije za zaštitu prava nacionalnih manjina, Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima te niz drugih akata nisu bili dovoljni da bi Srbi, između ostalog, ostvarili svoje pravo na upotrebu materinjeg jezika i ćiriličnog pisma.

”Srpsko narodno vijeće ovom kampanjom poziva na dijalog, na razumijevanje, na usuglašavanje i na mir. Ćirilica je pismo koje šaljemo hrvatskoj kulturi odnosno koje, nakon njezina nepotrebna čišćenja, vraćamo hrvatskoj kulturi. Pismo ne može biti manjinsko i ne može biti simbol destrukcije. Nastajalo je i srastalo s pismenošću i kulturom mnogih naroda pa tako i srpskog. Stoljećima je trajao taj proces kao što Srbi stoljećima žive na prostorima današnje Republike Hrvatske.

U našoj kampanji posegnut ćemo za najboljim primjerima razumijevanja i suradnje obaju naroda. Podsjetit ćemo na dobra povijesna iskustva, ali i komentirati društveno-politička dešavanja u našoj zemlji”, stoji u saopćenju SNV-a.

(Prenosimo s portala Novosti).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Najtalentiraniji hrvatski igrači, poput Grobničana Zorana Šestana, sjedili su tada na klupi, dok su neki drugi, manje talentirani, ali politički podobniji dobivali priliku.

Tako je, prema riječima predsjednice Grabar-Kitarović, bilo u nogometnom klubu Rijeka sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to još jedan njezin “argument” o progonu svega hrvatskog u SFRJ. Djevojka rođena s krive strane Željezne zavjese tako je uplela i nogomet u svoje tumačenje prošlosti u kojoj je “naša Rijeka bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu Zvezdu”.

Slučajno baš u Rijeci imam prijatelja koji je istinski zaljubljenik i poznavatelj sporta, pa sam ga pitao o “nepodobnom Šestanu” iz Predsjedničine priče. Smjesta mi je odgovorio da jako dobro pamti te godine, da je Zoran Šestan bio vezni igrač koji je uglavnom sjedio na klupi i to samo zato što su na tom mjestu igrali Sergio Makin, Srećko Juričić i Minta Ružić, “sva trojica lokalni dečki i sva trojica bolji od Šestana, a nijedan od njih nije bio ni komunist, ni Srbin”.

Predsjednica mi je objasnila zašto sam bio proganjan u vlastitoj obitelji (…) Djevojka s krive strane Željezne zavjese lijepo mi je objasnila da ta moja obitelj očito nije voljela Hrvatsku, nogomet joj nije bio puno, puno više od nogometa i fućkalo im se za narodno zajedništvo

Mogli bismo tako od stručnjaka do stručnjaka za svako od područja kojih se kao bumbarica u letu s površnom lakoćom u svojim ekspozeima dotiče Predsjednica, ali ne bi to imalo smisla.

Turska novinarka i književnica Ece Temelkuran u svojoj je nedavno objavljenoj knjizi “Kako izgubiti domovinu” vrlo precizno, na osnovu iskustva iz vlastite domovine, opisala proces i metode kojima populisti osvajaju i učvršćuju vlast. Jedan od prvih koraka je pozivanje na narod, i to “pravi narod”.

U riječniku gospođe Grabar-Kitarović to bi bili oni koji su voljeli i koji zaista vole Hrvatsku, među koje, naravno, ubraja i samu sebe, za razliku od svih onih drugih.

A među te druge obično spada svatko tko njene riječi ne prima kao sveto pismo nego ih uspoređuje bilo s osobnim iskustvom i pamćenjem, bilo s činjenicama koje bi trebale biti neupitne i općeprihvaćene. Ali, takvih činjenica u postčinjeničnom svijetu, u kakvom živi i vlada i kakav stvara gospođa Grabar-Kitarović, jednostavno nema.

Evo jednog tipičnog primjera koji je Predsjednica izrekla u istoj željezno-zavjesno-nogometnoj prigodi:

“Dinamo i Hajduk bili su toliko blizu mojemu srcu. Nogomet je za nas koji smo voljeli Hrvatsku bio puno, puno više od nogometa. Značio je narodno zajedništvo. Bio je ono što je povezivalo sve od juga do sjevera.”

Ankete o izgledima Grabar-Kitarović da osvoji novi predsjednički mandat jasno pokazuju da postoji prilično velik broj ljudi koji spremno gutaju udicu čim je na nju nabodena neka takva domoljubna glista. Oni su taj Predsjedničin “pravi narod”, oni koji su voljeli Hrvatsku tako što im je nogomet u vrijeme Jugoslavije “bio puno, puno više od nogometa” jer im je “značio narodno zajedništvo”.

A ja napokon znam zašto sam već kao dijete morao svladati toliki otpor među nekim članovima svoje najuže obitelji kada sam odlučio biti hajdukovac.

 Ni Marko Veselica, ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša – da spomenemo neke od najistaknutijih hrvatskih utamničenika i žrtava jugo-komunističke torture, ne da se nisu uklopili u model narodnog zajedništva koji je kreirao Franjo Tuđman, nego su mu od početka bili žestoka opozicija. A upravo takav model danas promiče Kolinda Grabar-Kitarović, ali na način koji je u usporedbi s Tuđmanovim dodatno izvitoperen i karikaturalno izobličen

Djevojka s krive strane Željezne zavjese lijepo mi je objasnila da ta moja obitelj očito nije voljela Hrvatsku, nogomet joj nije bio puno, puno više od nogometa i fućkalo im se za narodno zajedništvo.

Rivalstvo Dinama i Hajduka s Partizanom i Zvezdom doista je za mnoge imalo dodatni nacionalni naboj, ali to nipošto nije umanjivalo vječno međusobno rivalstvo između dva najjača hrvatska kluba, koje je, uostalom, baš u ovoj državi eskaliralo do krajnje netrpeljivosti.

Veliku zaslugu za uzdizanje nogometnog rivalstva gotovo na razinu nacionalnog razdora između hrvatskog sjevera i juga imao je, dakako, Predsjedničin politički idol i uzor Franjo Tuđman. A što se drugo moglo i očekivati od nekadašnjeg predsjednika Partizana.

“Neka me nitko ne uvjerava u život kakav nije bio. Svi smo to prošli u bivšoj Jugoslaviji, svi znamo kako je bilo…”, govori Djevojka s krive strane Željezne zavjese. Ne može se voditi nikakva razumna rasprava ni s kim tko barata argumentima tipa “svi znamo, svi smo to prošli”.

Predsjedničino “svi” su, dakako, oni isti koji su voljeli Hrvatsku i kojima je nogomet bio i još uvijek je “puno, puno više od nogometa”.

Predsjednica i ne poziva na raspravu. Ona se obraća “pravom narodu” obuhvaćenom njenom idejom “narodnog zajedništva”, onima koji vole Hrvatsku i koji su zbog toga sve do 1990. godine silno trpjeli i jedva preživjeli. Čak i provjere porijekla imovine, kako reče njena majka.

Autoviktimizacija “pravog naroda” također je jedna od tipičnih metoda populističkih vođa i vođica, s dodanom vrijednošću detektiranja “pravih neprijatelja”, u ovom slučaju svih onih koji se ne prepoznaju bez zadrške u onom “svi smo to prošli, svi znamo kako je bilo…”.

U ćoravom poslu demantiranja Predsjednice povjesničar Tvrtko Jakovina ovih se dana pitao zašto ona, umjesto o svojim patnjama, ne govori o ljudima koji su doista bili progonjeni u bivšoj državi i sistemu, recimo o Marku Veselici.

Jasno je to. Zato što ni Marko Veselica, ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša – da spomenemo neke od najistaknutijih hrvatskih utamničenika i žrtava jugo-komunističke torture, ne da se nisu uklopili u model narodnog zajedništva koji je kreirao Franjo Tuđman, nego su mu od početka bili žestoka opozicija. A upravo takav model danas promiče Kolinda Grabar-Kitarović, ali na način koji je u usporedbi s Tuđmanovim dodatno izvitoperen i karikaturalno izobličen.

Mogli bismo tako od stručnjaka do stručnjaka za svako od područja kojih se kao bumbarica u letu s površnom lakoćom u svojim ekspozeima dotiče Predsjednica, ali ne bi to imalo smisla

Svakim spominjanjem svojih patnji u prošlom režimu gospođa Grabar-Kitarović ne da ne potiče, nego blokira i onemogućava bilo kakvu ozbiljnu raspravu o našoj jugoslavenskoj prošlosti, kakvu trebamo.

Svi mi koji se njenim “patnjama” smijemo za nju smo jednostavno nostalgični za prošlom državom i Djevojka s krive strane Željezne zavjese rado bi nam organizirala Tjedan bivše Jugoslavije.

Ali, što je u svemu najzanimljivije, i u tom tjednu ona bi rado ostala predsjednica i po običajima i zakonima te bivše zemlje sve bi nas poslala na Goli otok.

Tako je to kad Tita izbaciš iz hodnika svoje palače, a on nastavi živjeti baš u tvojoj glavi, na pravoj tamnoj strani Željezne zavjese.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Djevojka iza Željezne zavjeseonemogućava suvislu raspravu kakva nam treba o Jugoslaviji).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Lana Bobić

Pojam salonske ljevice već je poprilično poznat široj javnosti, već i ptice na grani znaju da se salonskoj ljevici spočitava puko teoretiziranje nauštrb djelovanja u području stvarnih problema koje ljudi, napose radnici i radnice, svakodnevno žive. Kažu da se salonska ljevica bavi sama sobom.

S druge strane spektra, o salonskoj se desnici gotovo uopće ne priča. To i nije za čuđenje; salonska desnica niti djeluje u području stvarnih problema koje ljudi žive niti je kadra teoretizirati osim ako se ne radi o teorijama zavjere. Salonska se desnica uostalom bavi drugima, konkretno onima koji djeluju ili pokušavaju djelovati u području stvarnih problema.

Salonski su desničari u zadnje vrijeme pokazali posebnu osjetljivost na feministkinje i eko aktiviste. Nakon što argumente salonske desnice raskrinkate kao manipulacije i dezinformacije, oni će raspravu o nasilju protiv žena ili o klimatskim promjenama svesti na prozivanje feministkinja i eko aktivista fašistima i požaliti se kako ”nazifeministkinje” i ”ekofašisti” ne dopuštaju pluralizam mišljenja i kako bi neistomišljenike slali na Goli otok.

Whataboutism je logička zabluda u kojoj se protivnik diskreditira tako da se optužuje za licemjerje, a da se direktno ne opovrgne argument protivnika

Jer povijest nam je valjda pokazala da su ni više ni manje feministički i ekološki pokreti pokazivali totalitarne tendencije i ljude zatvarali, mučili i ubijali zato što su na ovaj ili onaj način bili nepodobni. Kako da ne.

Takve mentalne akrobacije i logičke kontradiktornosti upravo su glavna odrednica salonske desnice koja se manifestira kroz nekoliko mehanizama koji služe za micanje fokusa sa same teme.

Pa haj’mo redom, ako reda u ovom logičkom neredu uopće ima i ako je moguće napraviti reda među mehanizmima koji se međusobno isprepliću.

Whataboutism je logička zabluda u kojoj se protivnik diskreditira tako da se optužuje za licemjerje, a da se direktno ne opovrgne argument protivnika.

Primjerice, ako potaknuti recentnim slučajem silovanja koje je zgrozilo širu javnost progovorite o seksualnom nasilju nad ženama i pokušate se izboriti za sustavne promjene koje bi osigurale pomoć i podršku svim žrtvama seksualnog nasilja, salonska desnica će vas pokušati diskreditirati tako što će proizvoljno zaključiti da se licemjerno ne binete za žrtve ratnog silovanja u Domovinskom ratu.

Ako progovorite o nasilju u obitelji i naglasite prostu činjenicu kako takvo nasilje nesrazmjerno pogađa žene, salonska desnica će vas prozvati da ste licemjerni jer tvrdite kako muškarci ne mogu biti žrtve obiteljskog nasilja.

Ako progovarate o klimatskoj krizi, a ne živite maltene u pećini bez struje, salonska desnica će vas prozvati za licemjerje uživanja blagodati civilizacije.

Prozivanje za licemjerje koje karakterizira whataboutism isprepliće se s omiljenim mehanizmom prosječnog salonskog desničara, dobrim starim ad hominem napadom. Naime, u nedostatku činjenica i valjanih argumenata salonski desničari pokazat će vam kako su oni veliki neovisni mislioci napadima na neistomišljenika osobno.

Osim što ste po defaultu licemjerna osoba, ne dao vam Bog da se u Lijepoj našoj usudite ići kontra dominantnog mišljenja ako niste Hrvat katolik, jer to će vas automatski diskreditirati, pa makar ono što govorili bile nepobitne i egzaktno dokazane činjenice.

Pojam salonske ljevice već je poprilično poznat široj javnosti, već i ptice na grani znaju da se salonskoj ljevici spočitava puko teoretiziranje nauštrb djelovanja u području stvarnih problema koje ljudi, napose radnici i radnice, svakodnevno žive. Kažu da se salonska ljevica bavi sama sobom

Ako je salonska desnica išta kadra detaljno istražiti, onda su to krvna zrnca neistomišljenika. Ukoliko vam ne uspiju u obiteljskom stablu naći diskreditirajući materijal, onda će zazivati lustraciju i prozvati vas YUgoslavenom, pa makar vi bili rođeni ’91.

Ako ste javna osoba, primjerice glumica koja je odlučila progovoriti o nekom važnom društvenom problemu kao što je nasilje, vi ste za salonsog desničara osoba upitnog morala koja to radi za svoju samopromociju i neki nikad definirani politički interes.

Ako ste osoba kojoj znanstvenici otvoreno daju podršku i nazivaju nove vrste po vama zbog vašeg doprinosa osvještavanju šire javnosti o klimatsoj krizi, salonski desničari koncentrirat će se na vaše godine.

I dok će bilo koji negativni komentar na račun svojih starijih kolega nazvati ageismom, djevojčicu će bez pardona napasti samo zato što smatraju da je premlada da javno govori o znanstvenim činjenicama.

Ad hominem napadi teško mogu proći bez insinuacija na izvore vašeg financiranja. U tom je kontekstu salonska desnica kontradikciju digla do razine umjetnosti. Pazite sad, ako ste bilo tko tko salonskoj desnici ne odgovara, vi ste u isto vrijeme sisač državnog proračuna i strani plaćenik.

Ne možete vi biti pošteni koliko vam salonski desničari mogu pripisati nepoštene namjere i ciljeve. Jer salonski desničar ne može pojmiti da netko nešto radi volonterski, iz uvjerenja, a kamoli da onda
to ne radi za pare ili neki uhljebnički interes.

U isto vrijeme bit ćete optuženi da ste strani plaćenici. Ako se zalažete za neki od ciljeva koji žuljaju salonske desničare, niste napravili ništa dok niste prozvani kao Sorosevi plaćenici. Čak i ako ne znate tko je Soros.

Nije Soros jedini koji ima interese u RH; možda vas plaćaju Ameri, masoni, Srbi. Naravno, kao sisač državnog proračuna i strani plaćenik u isto vrijeme imate i neku skrivenu političku agendu za koju će vas bez zadrške prozvati, iako je nikada neće definirati.

Ako primjerice uspijete natjerati ljude da prosvjeduju i prozivajući institucije napravite dovoljno jak pritisak, te vas zbog toga primi i premijer kao osoba odgovorna za sustavne promjene koje tražite, budite spremni da će vas salonski desničari etiketirati kao igračicu tog istog premijera kojeg prozivate. Oni hrabriji, bez straha od tužbe za klevetu, najavit će vašu predsjedničku kandidaturu ponosni što su javnosti raskrinkali vaše, realno nepostojeće, političke aspiracije.

S druge strane spektra, o salonskoj se desnici gotovo uopće ne priča. To i nije za čuđenje; salonska desnica niti djeluje u području stvarnih problema koje ljudi žive niti je kadra teoretizirati osim ako se ne radi o teorijama zavjere. Salonska se desnica uostalom bavi drugima

E, ovdje dolazimo do sljedećeg mehanizma u kojem se snažno isprepliću i do kulminacije dolaze prethodno navedeni mehanizmi.

Kako salonski desničar ne može pojmiti zalaganje za neki cilj bez neke tajne agende, ne preostaje mu drugo nego manjak argumenata prikriti logičkim akrobacijama u obliku teorija zavjere.

Ako se ograničimo na hrvatske (ne)prilike, sve se svodi na to da igrate za ekipu u Beogradu i zapravo ste izdajica koja bi vlastitu zemlju, u cilju ostvarenja velikosrpske agende, prodala za Judine škude.

Ako nadiđemo granice Lijepe naše, salonska desnica suočit će nas s globalnošću vlastitog pokreta iako će se u našem javnom prostoru kleti u demonsko podrijetlo globalizma. Argumente, naime, prepisuju od ultrakonzervativnih struja u SAD-u.

Sjetimo se Istanbulske konvencije. Rod! Taj navodno strašan konstrukt feministkinja i gej lobija kojim se, kako tvrde, želi uništiti jasna distinkcija plavih dječaka i roza djevojčica i tako uništiti temelje ljudske prirode, braka, obitelji, tradicije, pa i domovine.

U zabrinjavajućoj nemogućnosti da razdijele spol od roda salonski desničari, po uzoru na svoje američke fundamentalističke i antifeminističke kolege, pokušali su uvjeriti širu javnost da postoji neka sotonska feminističko-gej agenda uništenja čovjeka. Razvidno je da feministkinje i pederi nisu ljudi, a jesu li možda gušteri, ostavit ćemo procjeni Davida Ickea.

Svjedočimo i raspravama o globalnom zatopljenju i klimatskoj krizi, pa iako postoji znanstveni konsezus o uzroku i prijetnjama klimatske krize, salonski desničari opušteno će odmahnuti rukom kao da imaju rezervni planet koji će naseliti nakon što ovaj uništimo.

Cijela ta priča za njih je glupost, a jedini stvarni problem u toj priči su navodno ”ekofašisti” koji su ništa drugo do plaćenici zelenog biznisa i rastuće zelene industrije.

Op, eto nas i na eklatantnom primjeru zamjene teza, neizostavnom mehanizmu koji za potpuni uspjeh valja kombinirati s teorijom zavjere.

Salonski desničari pravit će se da nijekanje klimatskih promjena koje plaća fosilna industrija nije već debelo raskrinkana priča i uvjeravati širu javnost u teoriju zavjere i opasnu agendu strašnog zelenog eko biznisa.

Primjerice, ako potaknuti recentnim slučajem silovanja koje je zgrozilo širu javnost progovorite o seksualnom nasilju nad ženama i pokušate se izboriti za sustavne promjene koje bi osigurale pomoć i podršku svim žrtvama seksualnog nasilja, salonska desnica će vas pokušati diskreditirati tako što će proizvoljno zaključiti da se licemjerno ne binete za žrtve ratnog silovanja u Domovinskom ratu

Naravno, kao i uvijek za salonske desničare, u pitanju je profit. Dakle, nije problem fosilna industrija koja već 20 godina zataškava znanstvenu činjenicu utjecaja paljenja fosilnih goriva na klimatske promjene, problem je zločesta zelena eko industrija koja želi zamijeniti fosilnu industriju. Jer u glavi salonskog desničara sasvim je logično da gore od biznisa koji uništava planet može biti samo biznis koji je ne uništava ili barem uništava manje.

Logičke zablude i mentalna gimnastika salonske desnice predstavljale bi dobar izvor zabave kada bi uvijek i bile prepoznate kao ono što jesu.

Ipak, valja biti na oprezu jer su se u Lijepoj našoj ovakve misaone vratolomije pokazale opasnima. Ne samo po pitanju borbe protiv nasilja, borbe za klimatsku pravdu koje sam navela kao plastične primjere; tu su i pitanja prava seksualnih manjina, nacionalnih manjina, izbjeglica i osoba migrantskog podrijetla.

Svih oni drugih i drugačijih.

A zašto salonska desnica radi to što radi?

Bili toga svjesni ili ne, prominentni predstavnici salonske desnice kao prijetnju postavljaju drugog i drugačijeg i tako pridonose dizanju moralne panike koja omogućava lakšu manipulaciju emocijama i održavanje statusa quo struktura i hijerarhija moći u društvu.

Jer dok su nam glavni državni neprijatelji feministkinje, LGBTIQ osobe, ”ekofašisti”, izbjeglice, Srbi, Romi i sva ostala svita s margine, manje ćemo se zamarati gospodom koja na pozicijama moći sustavno uništava ovu Jadnu našu već 30 godina.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Robert Bajruši

Čelnici parlamentarnih stranaka SDP-a, HSS-a, HSU-a i SNAGA-e potpisali su zajedničku Deklaraciju o borbi protiv korupcije, ali ne stječe se dojam da je javnost u Hrvatskoj pretjerano impresionirana, a kamoli da je poraslo uvjerenje da će se situacija promijeniti nabolje.

Nije otkriće tople vode zaključak da je ova zemlja prožeta korupcijom od vrha do dna. Uostalom, i prema ovogodišnjem izvješću Transparency Internationala, Hrvatska je nazadovala u borbi protiv korupcije.

Prema podacima Indeksa percepcije korupcije za 2018., Hrvatska se nalazi na 60. mjestu od ukupno 180 zemalja, čime je među korumpiranim državama EU-a. Od naše države su u Europskoj uniji lošije samo Rumunjska, Mađarska, Grčka i Bugarska. Sve sami odlikaši.

Povjerenstvo za sukob interesa upravo Bernardiću utvrdilo da je protuzakonito primio poklon od 263.000 kuna. A mi možemo dodati da je šef HSU-a, tjelesno i mentalno zdrav, postao umirovljenik prije pedesetog rođendana, pa ako to nije suspektno, ne znamo što jest. Međutim, kad se javlja HDZ, to je po sistemu “rugala se sova sjenici”

Utoliko je ispravna opaska Davora Bernardića da je “Hrvatska osiromašena i opljačkana, na toj su se nesreći neki obogatili, a na primjeru korumpirane Vlade vidimo da se neki i dalje bogate”. Kao što nas nije iznenadila ironična reakcija iz HDZ-a u kojoj se podsjeća da je nekidan Povjerenstvo za sukob interesa upravo Bernardiću utvrdilo da je protuzakonito primio poklon od 263.000 kuna. A mi možemo dodati da je šef HSU-a, tjelesno i mentalno zdrav, postao umirovljenik prije pedesetog rođendana, pa ako to nije suspektno, ne znamo što jest.

Međutim, kad se javlja HDZ, to je po sistemu “rugala se sova sjenici”.

Tijela gonjenja istražuju neke donedavne članove HDZ-ove Vlade, a GONG je nedavno upozorio GRECO, specijalizirano antikorupcijsko tijelo Vijeća Europe, da premijer Andrej Plenković sustavno potkopava rad Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i da napada GONG zbog inzistiranja na transparentnosti u slučaju imovine zastupnice u Europskom parlamentu Dubravke Šuice.

Korupcija u Hrvatskoj je legalizirana onoga dana kad je donesen zakon koji je Franji Tuđmanu omogućio otkup vile.

Kada glavešine mogu, i sljedbenici će zaključiti da se ne trebaju držati zakona k’o pijan plota, a sudovi će izvući logičan zaključak da je dopustivo kažnjavati slabe, a oslobađati moćne.

Uostalom, tko je u zatvoru zbog korupcije, osim Ive Sanadera?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ovaj tekst nastao je nakon čitanja brojnih kritika sudstva na društvenim mrežama. Znam, mnogi će reći da to pišu jadni i frustrirani ljudi koji zagovaraju čistke komunističkih sudaca, lustraciju i smjene. Što se čekalo do sada?

Komunistički suci sada su stari ljudi u mirovini, a radikalna i brutalna čistka starih kadrova izvršena je u više valova protjerivanja početkom devedesetih godina. Tada su istjerani mnogi, čak većina, zbog porijekla i uz kratki postupak.

To iskustvo da su došli lošiji, ambiciozni, pohlepni i mladi siguran je dokaz da bi efekt čistke bio ponovo zaustavljanje prirodne težnje prema depolitizaciji, profesionalizmu i nepristranosti.

Profesionalna samoobrana postaje samoobmana. Sudstvo, izloženo kritikama, reagira zatvaranjem i zbijanjem svojih redova, a onda se u obranu kaže da ono samo odražava stanje u društvu

Profesionalna samoobrana postaje samoobmana. Sudstvo, izloženo kritikama, reagira zatvaranjem i zbijanjem svojih redova, a onda se u obranu kaže da ono samo odražava stanje u društvu.

Istina je da su ljudi, društvo, slabog karaktera, potkupljivo i materijalno motivirano, ali takvo ne smije biti sudstvo.

Tvrdnja da pravosuđe ne može biti bolje od društva jednostavno je predrasuda i opći alibi za svaku primjedbu. Suci moraju biti bolji od društva.

Suci su objektivni, nepristrani pošteni i mudri. Oni nisu prikaz prosjeka, oni su u tim elementima daleko iznad prosjeka, još i obrazovani i materijalno sigurni. Oni su iznad prosjeka, probrani kao takvi, ljudi koji su znali da takvi trebaju biti kada su izabrali poziv. Ne formalnu školu, ne postavljenje i čast funkcije, već poziv u smislu onog elementarnog smisla radi kojeg živimo, predano radimo i žrtvujemo se.

Moraju vjerovati u to da se njihova odgovornost ne završava pred etičkim sudom, stegovnom i kaznenom odgovornosti. To se ne uči, već stječe radom i podrazumijevajućim shvaćanjem smisla svojeg poziva.

Razlika između diletanata i profesionalaca nije samo u obrazovanju, diplomama i ispitima već u osnovnom stavu odgovornosti prema društvenoj funkciji koju obavljaju.

Taj element ne unosi se izvana i pritiskom, neće se stvoriti bez dobrih uzora, bez borbe protiv otpora. U Hrvatskoj institucije se ne grade, vrijeme ih kvari, a klima razara, ne gradi.

Oni su iznad prosjeka, probrani kao takvi, ljudi koji su znali da takvi trebaju biti kada su izabrali poziv. Ne formalnu školu, ne postavljenje i čast funkcije, već poziv u smislu onog elementarnog smisla radi kojeg živimo, predano radimo i žrtvujemo se

U Hrvatskoj se institucije kuju u borbi, jer sve ono što je nametnuto ili slijepo imitirano brzo se iskrivljuje i ne održava.

Uzrok disfunkcija nisu nepošteni i nečasni motivi sudaca, već i neznanje, objektivna nemogućnost da sudstvo spašava državu. Optužbe i kritike se ne temelje na kritici stanja svijesti, već na objektivnoj potrebi da suđenje bude javno, da su dokumenti dostupni, da je javnost upoznata sa stavom suda.

Svojevremena korisna, inovacija uvođenja glasnogovornika sasvim se izobličila, informacije su reaktivne, mediji kritični prema toj praksi.

Ponavljam što je Geoffry Cox (glavni državni odvjetnik) u britanskom Parlamentu 25. rujna 2019. jasno rekao: ”Svaki pravnik, zapravo svaki građanin ima pravo kritizirati rad suda jer sud sudi u njihovo ime.”

Te ovo: ”Svaka odluka može se preispitivati, ali ne mogu se imputirati motivi koji dovode do nje. Sloboda izražavanja se primjenjuje ne samo na informacije ili ideje koje su povoljno primljene ili su smatrane neškodljivim i bez važnosti već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju državu ili ma koji dio pučanstva. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenosti mišljenja bez kojih nema demokratskog društva.” (Presuda Sunday Timesu na Europskom sudu za ljudska prava).

Odgovornost prema društvu ne znači da sudstvo odgovara ulici i linču. Sudska organizacija (institucije) i ljudi (udruga sudaca) odgovaraju za svoj rezultat društvu (”narodu”), dakle svima nama, i moraju misliti na narod i na javnost, koja ne može živjeti u splendid isolation.

Kritika se tumači kao dobronamjerna; bez takve nema odgovornosti. Ohrabrujem vas; kad dobro radite, niste sami, mi stojimo iza vas, ali vi morate biti prvi i glasni u kritici vlastitih nedostataka i na razini svog poziva.

Uzrok disfunkcija nisu nepošteni i nečasni motivi sudaca, već i neznanje, objektivna nemogućnost da sudstvo spašava državu. Optužbe i kritike se ne temelje na kritici stanja svijesti, već na objektivnoj potrebi da suđenje bude javno, da su dokumenti dostupni, da je javnost upoznata sa stavom suda

U ovom uvodu iznesene su tri tvrdnje: da suci nisu prosječni ljudi, već obrazovani profesionalci, da se lako zadovolje lažnom slikom sebe koju vide u ogledalu i da je javna kritika suda i odlučivanja u sudovima potrebna, štoviše nužna i korisna. Te konačno treće i najvažnije: da se lustracijama i smjenama, čistkama sudova, neće odvojiti bolji, a kazniti lošiji.

Najmanje je prihvatljiv nekoristan i ohol stav da je ovakvo pravosuđe sada dobro, kad evidentno postoji utemeljen stav da je ono prosječno i nezadovoljavajuće, da je mnogima neprihvatljivo, da su neki teško pogođeni, a da smo svi pozvani i odgovorni.

To nije kritika, već poziv da se umjesto revolucija ne odgađaju promjene.

Neprikladne fraze o tome da uvijek može biti bolje, da nigdje nije savršeno, da nam treba vrijeme jer su drugima trebala stoljeća tonovi su bez rezonance. Nisu svi loši i nije sve loše i mudrije je umjesto lustracijama i reorganizacijama ići strpljivim promjenama.

”Nepravde, siromaštvo, ropstvo, neznanje – sve to može se liječiti ili reformom ili revolucijom. Ali ljudi ne žive tako da se bore protiv zla. Oni žive za pozitivne ciljeve, individualne i kolektivne, a velika većina tih rijetko je predvidiva, ponekad neuskladiva.” (Isaiah Berlin)

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Boris Dežulović

U Dominisovoj ulici u splitskom Getu, u srcu antičke Palače, osvanuo je mural s posvetom slavnoj šampionskoj generaciji Jugoplastike s kraja osamdesetih, no već sutradan ujutro nestao je sa zida. Što je bio razlog toj nezapamćeno brzoj i efikasnoj akciji? Je li to gradskoj upravi konačno dopizdio teror murala?

 
 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Marinko Čulić

Ulaskom u šengenski režim evropskih granica Hrvatska je od Bruxellesa dobila status zaštitne karaule prema bližem i daljem susjedstvu. Time se obistinjuje Tuđmanova ideja o Hrvatskoj kao ”predziđu kršćanstva”, koja je u tom istom Bruxellesu devedesetih smatrana sramotnom i nazadnom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Franjo Habulin
Foto: Novosti

Saborski odbor za veterane predložio da Dan antifašizma postane spomendan i da kao takav ne bude više neradni dan, predsjednik SABA-e Franjo Habulin kaže da će inzistirati da 22. lipnja ostane praznik.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Liliana Segre
Foto: Screenshot

Liliani Segre, 89-godišnjoj gospođi iz Italije koja je preživjela konclogor Auschwitz, a prošle godine je postala “doživotna talijanska senatorica”, dana je policijska zaštita nakon što je posljednjih dana na društvenim mrežama primila stotine prijetnji.

Prijetnje su uslijedile nakon što je gospođa Segre od talijanskog parlamenta zatražila da osnuje odbor za borbu protiv mržnje. Prijedlog je usvojen usprkos nedostatku potpore talijanskih desničarskih stranaka.

Zastupnici nacionalističke stranke Liga koju vodi Matteo Salvini, stranke desnog centra Forza Italia i krajnje desne Braće Italije suzdržali su se od glasanja o njezinom prijedlogu. Gospođa Segre je zatražila da se u Italiji osnuje izvanredna komisija za suzbijanje svih oblika rasizma, antisemitizma, poticanja na mržnju i nasilja na etničkoj i vjerskoj osnovi.

Prijetnje su uslijedile nakon što je gospođa Segre od talijanskog parlamenta zatražila da osnuje odbor za borbu protiv mržnje. Prijedlog je usvojen usprkos nedostatku potpore talijanskih desničarskih stranaka

Apelirala sam na savjest svih i mislila sam da će komisija za borbu protiv mržnje biti prihvatljiva svima”, kazala je Segre nakon glasanja, piše BBC.

U međuvremenu je gospođa primala do 200 mrzilačkih, antisemitskih poruka dnevno. Neke su prijetnje bile toliko ozbiljne da je milanski prefekt Renato Saccone u srijedu održao sastanak s odborom za sigurnost i javni red na kojem je dogovoreno da se gospođi dodijeli policijska zaštita. Tako stariju gospođu pri izlasku u javnost čuvaju dva karabinjera.

U međuvremenu je milansko javno tužilaštvo priopćilo kako je otvorilo istragu o mrzilačkim porukama, te zatražilo pomoć talijanske antiterorističke policije. Gospođa Segre je rođena u Milanu 1930. godine.

S 13 godina je s ocem iz fašističke Italije pokušala pobjeći u Švicarsku. Nije uspjela, pa je u siječnju 1944. poslana u koncentracijski logor Auschwitz. Tamo su joj ubijeni otac, djed i baka.

Liliana Segre je preživjela najzloglasniji nacistički konclogor, te logor u Ravensbrücku u koji je prebačena nakon Auschwitza. Odande ju je na kraju oslobodila Crvena armija.

(Prenosimo s portala Telegram).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

U Dresdenu je prošlog tjedna Gradsko vijeće proglasilo ”nacistički alarm” posebnom rezolucijom kojom se osuđuju svi oblici pojave neonacizma u gradu koji je u kolektivnoj memoriji Nijemaca označen kao ”mučenička Firenca na Labi” zbog savezničkog bombardiranja koji je razorio grad u noći s 13. na 14. veljače 1945.

U Istočnoj Njemačkoj Dresden je bio jedan od najrazvijenijih gradova, a sada je to grad koji u ujedinjenoj Njemačkoj stagnira, industrije su se preselile u zapadni dio zemlje ili su propale, a plaće su upola manje za istu vrstu rada nego u zapadnom dijelu zemlje.

I baš su se u tom gradu pojavili vidni znakovi neonacizma, od svastika na zidovima kuća i javnih ustanova do demonstracija brojnih neonacističkih organizacija, dok je ekstremno desna AfD – Alternativa za Njemačku – osvojila 25% glasova, sljedbenici neonacističke NPD-a (Nacionaldemokratske njemačke partije) redovito marširaju dresdenskim ulicama, a Pegida – Domoljubi protiv islamizacije Europe – organizira već redovite zborove sa islamofobnom mobilizacijom, a množe se i slučajevi vandalizma i nasilja.

U Dresdenu je prošlog tjedna Gradsko vijeće proglasilo ”nacistički alarm” posebnom rezolucijom kojom se osuđuju svi oblici pojave neonacizma u gradu koji je u kolektivnoj memoriji Nijemaca označen kao ”mučenička Firenca na Labi” zbog savezničkog bombardiranja koji je razorio grad u noći s 13. na 14. veljače 1945.

Nije samo u Dresdenu zazvonilo alarmno zvonce. Na dan Yom Kippura u Halleu je izvršen atentat na židovsku sinagogu, u Tiringiji su ekstremno desničarske snage koje flertuju s neonacistima udvostručile glasove na izborima, a policija bilježi sve veći broj neonacističkih ispada i nasilja.

U Italiji, zemlji koja je bila kolijevka fašizma, prije dva dana je zapaljena knjižara u Rimu poznata po prodaji literature koja je kritična prema fašizmu, množe se incidenti na nogometnim utakmicama s rasističkim porukama, Forza nuova i Kuća Pound obljepljuju plakatima rimsku periferiju i drže vrlo posjećene rasističke zborove, a donedavni ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini, čovjek koji je dao zatvoriti luke da se ne bi migranti mogli iskrcati i koji je zatražio ”izvanredne ovlasti” baš kao i Mussolini 1922. kada se dočepao vlasti uz pomoć kralja i industrijskih tajkuna, harangira na javnim skupovima i prijeti da će otjerati, kada dođe na vlast, svu tu korumpiranu političku kastu i sve migrante i doseljenike.

Kao i Marija Balottellija, popularnog crnoputog nogometaša Verone, kojemu su navijači skandirali oponašajući majmunsko glasanje, što je navelo nogometnog suca da prekine utakmicu. A navijači Verone imaju i svoju himnu, čiji stih glasi: ”Naša je igra prava fantastika, a naša je zaštitnica – svastika”.

Nažalost, ni trener Verone ništa ne opaža od rasizma koji se širi u njegovom klubu, a na našu sramotu to je baš Hrvat Ivan Jurić, o kojemu talijanske novine pišu da je ionako došao iz zemlje gdje je to uobičajeno, pa zato sada ne vidi rasizam u redovima svojeg tima.

Talijanski Senat je prošlog tjedna osnovao komisiju koja mora istražiti sve veću pojavu rasizma i antisemitizma, a na temelju harange protiv doživotne senatorice Liliane Segre, Židovke koja je preživjela Auschwitz i koja prima dnevno oko 200 prijetnji i poruka mržnje.

A na Salvinijevo licemjerno ljubljenje krunice i istovremeno zagovaranje nasilja protiv migranata, azilanata i uopće doseljenika druge boje kože jedan od prvaka Katoličke crkveu Italiji, kardinal Camilo Ruini, odgovara da ga ne treba osuđivati za jedan takav pobožni čin kao što je ljubljenje krunice na javnim skupovima i istovremenog poticanja na nasilje prema strancima i nepoželjnim Talijanima koji te strance brane i žele ”izvršiti etničku supstituciju Italije”.

Nije samo u Dresdenu zazvonilo alarmno zvonce. Na dan Yom Kippura u Halleu je izvršen atentat na židovsku sinagogu, u Tiringiji su ekstremno desničarske snage koje flertuju s neonacistima udvostručile glasove na izborima, a policija bilježi sve veći broj neonacističkih ispada i nasilja. U Italiji, zemlji koja je bila kolijevka fašizma, prije dva dana je zapaljena knjižara u Rimu poznata po prodaji literature koja je kritična prema fašizmu

Čak je i isusovačka revija Civiltà cattolica morala ponovo pokrenuti pitanje kako je to Crkva mogla u dvadesetim godinama prošlog stoljeća prihvatiti Mussolinija i fašizam s jasnom porukom da se to ne bi smjelo ponoviti, a poruka očito vrijedi i za Hrvatsku.

I baš u takvoj situaciji, kada uz meteorološke alarme zvoni i alarm na pojavu neonacizma i neofašizma, saborski Odbor za veterane predlaže da Dan antifašističke borbe 22. lipnja bude unazađen s ranga državnog praznika na običan radni dan koji će se obilježiti otprilike kao i Dan kravate 18. listopada.

Uostalom, to nije ništa novo ni različito od ”novih demokracija” istočne Europe (Poljska, Mađarska, Češka) koje sada odbacuju koncepciju demokracije i zagovaraju nekakvu ”neliberalnu demokraciju”, što će reći nacionalističku i suverenističku demokraciju u kojoj slobodno prosperira ekstremna i neofašistička desnica, a koje su svoje nekadašnje datume oslobađanja od fašizma također pretvorile u obične dane.

Pritom im opravdanje daje i revizionističko prekrajanje povijesti Europskog parlamenta, koji je u svojoj rezoluciji glavnim uzrokom Drugog svjetskog rata proglasio pakt Hitler-Staljin, a potpuno prešutio agresivnu strategiju Hitlerovog nacizma i talijanskog fašizma koju je Hitler proglasio još u ”Mein Kampfu” 1924., a Mussolini objavio napadom na Libiju, Abesiniju (Etiopiju) 1935., gdje su izvršeni prvi ratni zločini nakon Prvog svjetskog rata radi stvaranja novog talijanskog imperija u Africi.

U takvoj situaciji nije ni čudno da je jedan saborski odbor – i to onaj za veterane – krenuo s takvim prekrajanjem moderne povijesti kada su se toga poduhvatili i drugi u Europi.

Uostalom, i hrvatski veterani čine ono što su drugi ratni veterani činili dosada u povijesti: u Rimu su ubijali careve i dizali na prijestolje nove, koje bi nakon nekog vremena također ubili kada im nisu zadovoljili sve zahtjeve, a nakon Prvog svjetskog rata ratni veterani bili su osnovna snaga protofašističkog pohoda na Rijeku 1919., fašističkog marša na Rim 1922., kao i kontrarevolucionarnog nasilja u Weimarskoj republici, kada su pripadnici Freikorpsa, njemački veterani, ubijali prvake radničkog pokreta i htjeli vlast do koje su došli pod Hitlerovim vodstvom.

U općem revizionizmu koji buja u Hrvatskoj i koji je potaknut i odgojno-obrazovnom nacionalističkom i klerikalnom indoktrinacijom ukidanje Dana antifašizma bio bi samo još jedan – i sasvim logičan korak u općoj fašizaciji hrvatskog društva. Zato bijedno zvuči obrana Dana antifašizma iz redova vodstva HDZ-a koji brane taj datum samo zato što ga je Tuđman htio

Tako su i ratni veterani u Hrvatskoj doveli šatoraškim nasiljem na vlast HDZ, izborili za sebe privilegiranu poziciju u društvu, a sada nastoje izvršiti udar i na sam vrh HDZ-a, koji smatraju previše mekanim i previše europskim u odnosu na njihovu ksenofobičnu i rasističku politiku koju sistematski potiču ne samo protiv migranata već i protiv srpske manjine u Hrvatskoj.

U općem revizionizmu koji buja u Hrvatskoj i koji je potaknut i odgojno-obrazovnom nacionalističkom i klerikalnom indoktrinacijom ukidanje Dana antifašizma bio bi samo još jedan – i sasvim logičan korak u općoj fašizaciji hrvatskog društva.

Zato bijedno zvuči obrana Dana antifašizma iz redova vodstva HDZ-a koji brane taj datum samo zato što ga je Tuđman htio, i to iz taktičkih razloga, a potpuno zapostavljaju povijesnu argumentaciju o njegovu značaju.

Oni to ne mogu ni razumjeti, jer je antifašizam civilizacijsko opredjeljenje koje nije vezano samo za Drugi svjetski rat, već je suprotstavljanje fašizmu i svim njegovim inačicama vododijelnica koja dijeli Hrvatsku na prošlost i sadašnjost, a jačanje brojnih oblika neofašizma u Europi, a i u svijetu, pokazuje da je antifašizam danas također civilizacijsko opredjeljenje za svijet 21. stoljeća, a protiv ponavljanja povijesti – ovoga puta kao farse.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Srećko Puntarić

(Opaska uredništva: Prijedlog državnog proračuna za 2020. je ”slika i prilika pasivne ekonomske politike Vlade”. O signalima o novoj ekonomskoj krizi u Vladi ni ne razmišljaju. Karikatura Srećka Puntarića u Večernjem listu pak podsjeća na stvarnost koja mori našu zemlju. I nitko da dirne u ”državni aparat”).

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Zoran Milanović mogao bi možda nekad razmisliti prije nego što nešto kaže, ali to ne bi bilo zabavno. Kolinda Grabar-Kitarović dala mu je prošlog tjedna neviđenu priliku za zgoditak. Izjavom da su Hajduk i Dinamo bili pravi hrvatski klubovi, dok je njezina Rijeka bila kukavna pred Zvezdom i Partizanom, predsjednica je Milanoviću namjestila balun na penal.

Glasači ljevice već su počeli slaviti. Predsjednički su izbori bili takoreći odlučeni. U esdepeovskim ograncima tresli su boce šampanjca da im čep ljepše pukne dok su s vedrim nestrpljenjem čekali da Milanović zabije.

I ovaj se zbilja spremio, kleknuo je, razvezao kopačke i ponovno ih, čvršće, zavezao. Podigao je štucne, uvukao dres u kratke hlače, pogledao je nebesa, brzo se prekrižio i onda zaletio kao junac.

No, nakon nekoliko metara iznenada je promijenio smjer. Polukružno je zaobišao balun, prišao mu sa suprotne strane i punom ga forcom napucao stotinjak metara, u dugačkom luku preko cijelog igrališta u vlastita nebranjena vrata.

Kad je Zoran Milanović prezirno kazao da je Hajduk jednom bio omiljeni klub Josipa Broza Tita i u grbu imao baš ružnu crvenu petokraku, tako veliku da si se mogao nabosti na nju, mnogi su glasači ljevice bili skamenjeni od zaprepaštenja

Kad je Zoran Milanović prezirno kazao da je Hajduk jednom bio omiljeni klub Josipa Broza Tita i u grbu imao baš ružnu crvenu petokraku, tako veliku da si se mogao nabosti na nju, mnogi su glasači ljevice bili skamenjeni od zaprepaštenja.

Ostali su kao trica špadi, pitajući se zar će oni zbilja glasati za ovoga… ovoga… ovoga… ovoga… na trenutak nisu uopće znali kako bi ga nazvali.

Pa, kvragu, mogu se oni izborne nedjelje i ljepše provesti, poći na lignje, ili u masline, ili na Sljeme, u planinarskom domu kraj ognjišta piti kuhano vino, peći debrecinke i pjevati Animatore i Daleku obalu, umjesto da se uzrujavaju hoće li nekakav tupan dobiti plaću od dvadeset hiljada.

A nije, vidimo, drugačije ni glasačima desnice. Nevolja je s kandidatima i na jednoj i na drugoj strani da oni često djeluju kao da ne vladaju sobom. Nije to zgodno pitati, stvar je osjetljiva i privatna, ali u jednom se trenutku naprosto mora potegnuti. Na koncu, za njihovo dobro: je li oni možda piju?

Kad je Grabar-Kitarović na premijeri filma o Ivanu Gudelju izašla pred mikrofon da reče: “Kao Riječanka sam odlazila na utakmice Rijeke, ali naša Rijeka je tada bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu zvezdu”, to je zaista zvučalo kao da se ona jednom ili dvaput previše susrela s konobarom koji je s tacnom vinskih čaša kružio po foajeu splitskog teatra.

Pa i Milanović, kao da je izlazio s ručka. Nagađam da su on i društvo uz prvorazredno pečen biftek uzeli jedan krasan hvarski plavac, grand cru, pa još jedan, i još jedan, i još jedan… Shvatili su da su pretjerali tek kad su počeli promašivati čaše, teškim i nespretnim rukama prolijevati iz boca po izglačanim bijelim stolnjacima.

Zoran Milanović mogao bi možda nekad razmisliti prije nego što nešto kaže, ali to ne bi bilo zabavno. Kolinda Grabar-Kitarović dala mu je prošlog tjedna neviđenu priliku za zgoditak. Izjavom da su Hajduk i Dinamo bili pravi hrvatski klubovi, dok je njezina Rijeka bila kukavna pred Zvezdom i Partizanom, predsjednica je Milanoviću namjestila balun na penal

Kad su predsjedničkog kandidata ljevice nešto kasnije na ulici novinari zaskočili s nogometnim pitanjem, on je zacijelo mislio da je superiorno dosjetljiv i šarmantan, kako on i inače, često bez osnova misli, a zapravo ga je netko dobronamjeran trebao odvesti u hotelsku sobu da odspava koji sat, otušira se i popije dva aspirina.

Nakon posljednjih istupa Grabar-Kitarović i Milanovića, Državno izborno povjerenstvo trebalo bi donijeti propis da se predsjedničke kandidate redovito alkotestira i, po potrebi, isključuje iz predizborne kampanje.

“Zorane, jeste li pili?” upitao bi policijski službenik Milanovića prije konferencije za novinare, a ako bi bi ovaj sramežljivo priznao: “Pa, onako, jesam”, odveo bi ga u stanicu na triježnjenje. “Gospođo predsjednice, izvolite puhati”, rekao bi drugi, pružajući Grabar-Kitarović onu policijsku melodiku, i ako bi ona napuhala nula pet, organizatori bi morali otkazati predizborni skup u Petrinji.

Naravno, može i drugačije. Moglo bi se kandidate ostaviti da slobodno uživaju u piću, a da predizborna kampanja bude veliko natjecanje: Kozlović protiv Matoševića, Dalmacijavino protiv Vinoploda, Karlovačka protiv Ožujske, Badel kontra Zvečeva…

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Zoran Pusić
Foto: Drago Pilsel

Nedavno je saborski Odbor za ratne veterane predložio da Dan antifašističke borbe ne bude više praznik (nego spomendan). Taj je prijedlog nastavak nastojanja, prisutnog u Hrvatskoj od demokratskih promjena 1990., da se dio hrvatske povijesti vezan uz antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu prešuti, izbriše iz sjećanja ili falsificira.

Takva nastojanja nisu samo nedopustiv odnos prema povijesnim događajima; ona su aktualna i zabrinjavajuća kao oblik mitologizacije koji potiče nacionalističku netrpeljivost.

U Hrvatskoj se antifašizam predstavlja kao nešto što je vezano za autoritarni jednopartijski sistem, dakle kao nešto što nije kompatibilno s demokracijom.

Uvjeren sam da je upravo obrnuto. Postupno poricanje i prešutno odricanje od vrijednosti u čiju obranu je antifašizam nastao najveća je prijetnja demokraciji (ako je ne shvaćamo samo kao vlast većine) u današnjoj Hrvatskoj, a i u dobrom dijelu demokratskih država u svijetu.

O temama vezanim za fašizam i antifašizam pišemo i raspravljamo zadnjih 30 godina.

Jednu od prvih izjava koja je zvučala kao upozorenje da u Hrvatskoj ima političara koji širenje etničke netrpeljivosti, što jest bila karakteristika i nacizma i ustaštva, vide kao prihvatljivu političku opciju izgovorio je u proljeće 1990. predsjednik tada novoformirane stranke HDZ na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi: ”Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja”

Pisalo se, naravno, i raspravljalo o fašizmu i prije, ali uglavnom na stručnim skupovima povjesničara, sociologa i politologa te kao o društveno-političkom fenomenu koji se pojavio po završetku Prvog svjetskog rata i koji je vodio u Drugi.

Za većinu ljudi u Hrvatskoj i Jugoslaviji fašizam i reakcija na njega – antifašizam bili su vezani uz povijesno razdoblje koje je završilo krajem Drugog svjetskog rata. Poslije poraza fašizma sama riječ se počela upotrebljavati kao uvreda i kao politička diskvalifikacija u toj mjeri da je često korištena bez ikakve veze sa svojim osnovnim karakteristikama.

Tako su Tito i politički vrh Jugoslavije poslije 1948. u sovjetskim medijima proglašavani fašistima, čuvari na Golom otoku fašistima su zvali stare partizane i članove KP koji su tamo završili, etiketa fašizma olako se lijepila na javno izrečene političke stavove drugačije od onih službenih, a i danas pukovnik Marko Skejo, bivši zapovjednik bojne ”Rafael Boban” i samodeklarirani ustaša koji tvrdi da je Jasenovac bio bolnica za tifusare, naziva kritičare svojih stavova ”crvenim fašistima”.

Jednu od prvih izjava koja je zvučala kao upozorenje da u Hrvatskoj ima političara koji širenje etničke netrpeljivosti, što jest bila karakteristika i nacizma i ustaštva, vide kao prihvatljivu političku opciju izgovorio je u proljeće 1990. predsjednik tada novoformirane stranke HDZ na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi: ”Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja”.

Kad je takva izjava došla s vrha stranke koja je uskoro, na prvim uistinu demokratskim izborima, preuzela vlast u Hrvatskoj, nije čudo da su slijedile slične i još gore izjave praćene odgovarajućim postupcima: skidanje naziva Trg žrtava fašizma u Zagrebu, otpuštanja s posla po etničkom ključu, masovno razbijanje dućana u vlasništvu hrvatskih građana srpske nacionalnosti jedne noći u Zadru, dizanje u zrak kuća i lokala čiji vlasnici su bili Srbi, izbacivanje ljudi iz njihovih stanova, spaljivanje nepoćudnih knjiga, pa sve do ubojstva visoko rangiranog vladinog službenika, načelnika osječke policije (Josip Reihl Kir), koji se poticanju etničkih sukoba pokušao suprotstaviti.

U drugoj polovici 1991. Hrvatska je bila žrtva agresije u kojoj je režim Slobodana Miloševića uspio instrumentalizirati dio vrha JNA i dio srpske manjine u Hrvatskoj kako bi kontrolirao i praktički Srbiji, pod parolom ”Svi Srbi u jednoj državi”, pripojio dijelove Hrvatske. To iskustvo nije spriječilo tadašnji hrvatski politički vrh da sličan recept primijeni 1992. i 1993. na susjednu BiH.

Mnogi od spomenutih događaja koji su pratili hrvatsku tranziciju u demokraciju podsjećali su na slične događaje i izjave koji su pratili uspon nacizma u Njemačkoj 1930-ih.

Uz sve to na djelu je bila i besramna falsifikacija povijesti, u hrvatskom slučaju iznošenje krajnje pristranih neistina o događajima vezanim za Drugi svjetski rat na ovim prostorima, kao na primjer o Jasenovcu, praćena rušenjem tisuća spomenika partizanima i žrtvama fašizma.

Neke od vulgarnih izjava[i] kao da su iskočile iz nacističkog, antisemitskog tjednika Der Sturmer, a neke[ii] bi se skladno uklopile u opus Alfreda Rosenberga, ideologa nacističke stranke.

Nije čudo da su ljudi koji su željeli Hrvatsku kao slobodno, tolerantno, demokratsko društvo počeli glasno razmišljati o činjenici da je fašizam nastao u okrilju demokracije i da antifašizam nema samo povijesno značenje vezano za Drugi svjetski rat već da je to obrana onih vrijednosti, kao što su individualna sloboda, ravnopravnost, jednakost pred zakonom bez obzira na rasu, naciju, spol ili političko uvjerenje, koje su mnoge ideologije, od kojih je nacizam najradikalnija, negirale i pokušale zatrti.

Demokracija je više od dva milenija starija od pojmova fašizam i antifašizam, ali tendencije karakteristične za fašizam prate ljudsko društvo barem toliko dugo koliko i težnje vezane za demokraciju. Nisu ni nastale ni nestale s nastankom i nestankom fašističke Italije i Trećeg Reicha.

Ideja da bi svi slobodni ljudi trebali imati jednako pravo da odlučuju o politici i zakonima koji će vrijediti u njihovoj zajednici, gradu, državi, da demos vlada, jedna je od velikih ideja čovječanstva.

Od Periklove Atene i Rimske Republike ostvarivala se i propadala više puta i veći je dio povijesti smatrana nerealnom utopijom. Mnogi slavni filozofi i mislioci, od Platona do Hegela[iii], bili su zagriženi protivnici demokracije, a čak i oni čija su djela bitno unaprijedila i produbila samu ideju, poput Montesquea, bili su skeptični[iv] oko mogućnosti trajne demokratske vladavine.

U Hrvatskoj se antifašizam predstavlja kao nešto što je vezano za autoritarni jednopartijski sistem, dakle kao nešto što nije kompatibilno s demokracijom. Uvjeren sam da je upravo obrnuto. Postupno poricanje i prešutno odricanje od vrijednosti u čiju obranu je antifašizam nastao najveća je prijetnja demokraciji

Tamo gdje je demokracija uhvatila korijene evoluirala je polako; u slobodne građane koji su u direktnoj ili predstavničkoj demokraciji donosili odluke do polovine 19. stoljeća nisu spadali bezemljaši i robovi, a žene su dobile pravo glasa tek u 20. stoljeću[v].

Poslije Prvog svjetskog rata, koji je po mjestu događanja bio ograničen uglavnom na Europu, demokratsko političko uređenje uvedeno je u mnogim novonastalim europskim državama: Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Poljskoj…, kao i u državama nasljednicama Austro-Ugarske Monarhije i Njemačkog Carstva: Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj.

Petnaest do dvadeset godina kasnije u gotovo svim tim državama demokracije su bile zamijenjene totalitarnim režimima koji su bili deklarirano fašistički, onima koji su na fašističke režime gledali kao na uzor ili su, u najboljem slučaju, demokracije degenerirale u autoritarne demokrature.

Zašto je taj ”val demokracije”, naglo nastao na tektonskim političkim promjenama pokrenutim Prvim svjetskim ratom, tako brzo usahnuo?

U svjetlu onoga što se danas događa u europskim tranzicijskim državama, a sve su one, potaknute događajima koje simbolizira pad Berlinskog zida, praktički ”preko noći” uvele politički pluralizam i parlamentarnu demokraciju, to pitanje nije od interesa samo za povjesničare.

U većini europskih država nastalih 1918./19. su, osim snažne tendencije ka demokraciji, djelovala i dva revolucionarna politička pokreta – komunizam i fašizam.

Komunizam je zagovarao slobodu, ravnopravnost i socijalnu pravdu kao ideale, ali je (postojeću) demokraciju držao farsom koja formalnim slobodama prikriva suštinsku neslobodu većine, izrabljivanih radnika.

Pri tome je zanemarena činjenica da je demokracija, koliko god nesavršena bila, jedini poznati mehanizam kojim oni kojima se vlada mogu kontrolirati one koji vladaju. Taj propust je u SSSR-u, državi u kojoj je komunistička partija bila na vlasti između dva svjetska rata, vodio od privremene diktature proletarijata u trajnu totalitarnu diktaturu jednog čovjeka.

Neke od bitnih odrednica fašizma radikalni su nacionalizam, apsolutno podređivanje individualnih sloboda i prava pojedinca interesima nacije koje određuje država personificirana u partijskoj eliti i vođi, zagovaranje nasilja nad političkim protivnicima, glorifikacija rata kao manifestacije volje nacije i krajnje omalovažavanje demokracije kao oblika dekadencije društva[vi].

Njemački nacizam imao je u svojim počelima i izraženi antisemitizam, rasizam i prezir prema svim nearijevskim narodima, posebno Slavenima. Sustavno je građena predodžba Židova kao manje vrijednih ljudskih bića i, u isto vrijeme, ljudi koji samim svojim porijeklom predstavljaju prijetnju njemačkoj državi i narodu.

Okrutnost kojom je ta indoktrinacija izmišljenim neprijateljima rezultirala i masovni zločini holokausta i genocida izvršeni njemačkom pedantnošću učinili su nacizam najvirulentnijim oblikom fašizma[vii].

U demokraciji je ravnopravnost slobodnih građana temeljni princip, njena suština, a općeprihvaćeni postupak mirne smjene vlasti jedini poznati mehanizam koji koliko-toliko garantira da loša vlast neće učiniti previše štete.

Opredjeljenje za slobodu i ravnopravnost nužan je uvjet za demokraciju, ali postojanje demokracije nije dovoljno da bi pravednost u društvu, sloboda i ravnopravnost građana bili sačuvani.

Brojni su primjeri napuštanja ili srozavanja već dostignutih demokratskih standarda; od atenske demokracije koja je Sokrata osudila na smrt zbog kvarenja mladih i ateizma do demokracija u nekim europskim tranzicijskim državama danas, koje vode demokratski izabrani političari izrazito autokratskih i neliberalnih stavova.

Obrazac po kojem takvi političari dobivaju podršku dijela birača uvijek je isti[viii] i prečesto se pokazao uspješnim.

Odgovoran pristup obično složenim problemima, vodeći računa o etičkim načelima kao što su ravnopravnost i sloboda za sve , prikazuje se kao neodgovorno zanemarivanje vlastite sigurnosti i sigurnosti svog naroda.

Uvijek se nađu grupe – Židovi, Romi, manjine, izbjeglice… – čiji pripadnici se propagandnim poluistinama i izmišljotinama stigmatiziraju, a cijela grupa predstavlja kao opasnost za većinski narod.

Rast nacionalizma, šovinizma, ksenofobije logična je posljedica takvih politika i jednom kad su strahovi stvoreni, izvor su podrške tim politikama. Kako odricanje od slobode i ravnopravnosti[ix] podsjeća u europskim zemljama na kvislinške fašističke režime iz prošlosti, pokušava se prošlost promijeniti, zločini tih režima umanjiti i relativizirati.

Glavna mana demokracije nije, kako neki njeni kritičari ističu, njena neefikasnost; zadnjih stotinu godina demokracije su se pokazale efikasnije od totalitarnih režima i u ratu i u miru. Glavna mana je da demokracije nisu razvile ”nepropusnost” za političare demagoško-populističkog usmjerenja koji više-manje otvoreno odbacuju slobodu i ravnopravnost, a na njihovom mjestu biračima nude paket predrasuda i netolerancije na kojem je u pravilu etiketa ”domoljublje, red, rad i disciplina”.

Školski primjer za to je Weimarska republika, demokracija čiji ustav je garantirao visoke standarde slobode i ravnopravnosti, a u kojoj je stranka otvoreno neprijateljskih stavova prema demokraciji i njenim vrijednostima demokratskim putem došla na vlast i ukinula demokraciju.

Moderni antifašizam obrana je demokracije kao političkog sistema i njenih temeljnih odrednica – slobode i ravnopranosti – od totalitarističkih tendencija koje oduvijek fasciniraju dio ljudi i za neke predstavljaju motiv bavljenja politikom.

Nedavno je saborski Odbor za ratne veterane predložio da Dan antifašističke borbe ne bude više praznik (nego spomendan). Taj je prijedlog nastavak nastojanja, prisutnog u Hrvatskoj od demokratskih promjena 1990., da se dio hrvatske povijesti vezan uz antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu prešuti, izbriše iz sjećanja ili falsificira

U tom smislu mogao bi se zvati i antitotalitarizam. Samo što u današnjoj Hrvatskoj i današnjoj Europi prijetnje dostignutim standardima slobode, ravnopravnosti i ljudskih prava dolaze od ekstremnih desnih pokreta i političkih stranaka.

Stavovi koje ti pokreti i stranke zastupaju – radikalni nacionalizam, dehumanizacija i stigmatizacija pripadnika pojedinih grupa, militarizacija društva i protjerivanje slobode javne riječi ”unutar četiri zida” – današnjim generacijama trebali bi biti poznati iz knjiga o usponu fašizma u Europi 1920-ih i 1930-ih godina.

Suprotstavljanje tim stavovima kao i veličanju fašističkih režima iz vlastite prošlosti koji su slične stavove provodili u djelo prirodno je zvati antifašizam.

Individualne slobode i ljudska prava vezane za otvoreno demokratsko društvo predstavljaju veću odgovornost i mogu doći u sukob s našim duboko usađenim porivom prema sigurnosti koju daje pripadnost zatvorenoj plemenskoj zajednici. Izbor između slobode i sigurnosti ozbiljan je i složen problem za svako društvo.

On je često prikazivan kao alternativa ili – ili, jedno možete dobiti samo na uštrb drugoga. Iskustvo je pokazalo, suprotno stavovima mnogih filozofa, povjesničara i političara[x], da su do sada jedino razvoj demokracije unutar država i mirotvorna politika među njima vodili, na duži rok, povećanju i slobode i sigurnosti.

Javna potpora tom razvoju i takvoj politici, ma kako je zvali danas, nastavak je vjekovne borbe za bolje i pravednije društvo.

___________________

[i] Poput one Marinka Liovića, predsjednika HVIDR-e, dane 1999. godine: ”U moj je podrum zabranjen ulaz psima, ženama, Srbima i Židovima”.

[ii] Poput one Tuđmanovog savjetnika i profesora političke sociologije dr. Zvonka Lerotića, napisane u Državnosti 1995.: ”Ni mir nije bolji od rata, ni rat od mira, ni pravda od nepravde, ni nepravda od pravde, ni kreposnik nije bolji od zločinca ni zločinac od kreposnika ako ne vode ostvarenju države i nacionalnih snova”.

[iii] Alternativna društvena uređenja koja su upravo Platon i, po njegovom uzoru, Hegel predlagali slaveći ih kao idealna, pravedna društva, po današnjim mjerilima djeluju kao noćne more i po mnogim karakteristikama izgledaju kao predlošci za najgore fašističke režime.

[iv] Stav Montesquea o demokraciji može se sažeti u sljedećoj rečenici: ”Ako je zemlja u kojoj vlada demokracija (republika) mala, uništit će je vanjski neprijatelji, ako je velika, uništit će je pokvarenost vlastitih političara”.

[v] U Švicarskoj, po mnogo čemu uzornoj pravnoj i civiliziranoj državi, tek 1970-tih godina.

[vi] Svi ti stavovi, uvjerenja i postupci koji su iz njih slijedili mogu se naći ne samo kroz gotovo cijelu povijest u praksi većine država nego i kao načela koje promoviraju brojni ”vodeći intelektualci” svog vremena.

[vii] Neki povjesničari, poput Johna Lukasa, smatraju da su između nacizma i talijanskog fašizma veće razlike nego sličnosti. Kad današnji apologeti ustaštva tvrde da ustaštvo nije fašizam, dobro se podsjetiti da su Židovi i Srbi bježali iz NDH u fašističku Italiju kako bi se spasili.

[viii] ”Narodu jedino trebate reći da je ugrožen i optužiti pacifiste za manjak patriotizma i izlaganje domovine opasnosti. To funkcionira na isti način u svakoj zemlji.“”(H. Goering na suđenju u Nuernbergu)

[ix] Uz rub francuskih kovanica standardno je pisalo Liberte, Egalite, Fraternite (to piše i danas na kovanicama eura izdanim u Francuskoj). U doba Vichyja sloboda, jednakost i bratstvo nisu bili podobni i na kovanicama tog kvislinškog režima pisalo je Travail, Famille, Patrie.

[x] Tu dilemu je pred njemačke građane retorički postavio H. Goering: ”Da li biste radije putar ili topove? Topovi će vas učiniti moćnim, putar samo debelim.” Na malo duži rok pokazalo se da bi izbor da ”proizvode putar, a ne topove” pružio Nijemcima ne samo veću slobodu nego i neusporedivo veću sigurnost.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Svjetlana Hribar

Pišući o Art kinu Croatia, koje je u Rijeci postalo institucija i ozbiljnošću programa zaista kultno filmsko okupljalište, nisam mogla ne spomenuti iznenađenje odsustvom mladih na nekim važnim  projekcijama, pogotovo ako su popraćene razgovorima s autorima.

U jesen prošle godine Art kino ponudilo je program pod naslovom ”Mi iz Praga, 1968.-2018.” Automatska asocijacija na prašku redateljsku školu, na generaciju filmskih redatelja koji su krajem šezdesetih studirali na kultnoj filmskoj akademiji u Pragu FAMU – nije ostavljala mogućnost da se te večeri ne nađem u Art kinu, pogotovo kad sam na plakatu vidjela da će i redatelji biti prisutni.

Ciklus je dobio naslov po televizijskom dokumentarcu Rajka Grlića, ”Mi iz Praga”,  produciranom u Jugoslaviji 1971. godine, snimljenom nekoliko mjeseci prije ruske intervencije u Čehoslovačkoj 1968. U trideset minuta Rajko Grlić upoznaje gledatelje s kolonijom jugoslavenskih studenata na FAMU, a oni pak pričaju o svojim životima, željama, planovima…

Mladim filmofilima koji su se zaljubili u sedmu umjetnost odlazeći na motovunske festivale i tamo upoznali ili barem vidjeli Rajka Grlića – preporučila bih njegovu knjigu ”Neispričane priče”. Knjiga je koncipirana kao svojevrsni rječnik filma – Grlić abecednim redom, kao naslove poglavlja, donosi filmske termine – da bi pod tim stručnim abecedarijem ispričao svoj život

Svatko tko i malo poznaje povijest filma zna da su tadašnji studenti danas kultni redatelji svoje generacije, a zanimljivost riječkog ciklusa Art kina garantirali su filmovi Gorana Markovića, Srđana Karanovića, Rajka Grlića, Lordana Zafranovića i Gorana Paskaljevića – svi su se oni te prve večeri (osim Gorana Markovića, koji je bio negdje na snimanju) našli u Rijeci.

A dvorana – gotovo prazna. Mladih – tek tu i tamo! A nas koji smo  po godinama bliže toj garnituri – tridesetak.

Večer je bila zanimljiva i ne mogu objasniti tako slab posjet!
Ali, što je – tu je!

Prepustila sam se užitku prisustvovanja njihovom susretu, prilici da ih čujem i vidim danas, ali i – prije pedeset godina, u Grlićevom filmu!

Kako desetljećima pratim rad spomenutih redatelja, zanimljivo mi je bilo vidjeti razvoj njihovih osobnosti u neposrednom, međusobnom kontaktu danas. Jer u razgovorima na takvim tribinama – onaj tko ima malo iskustva u slušanju – može jako puno doznati!

Što sam sve mislila slušajući ih – neka ne bude napisano, ali izlazeći iz kina slučajno sam čula komentar dvoje gledatelja koji su konstatirali: ”Ma lako je njima bilo studirati u Pragu! Grliću je tata bio profesor na faksu, a i Karanović dolazi iz takve familije!”

Kao da netom nisu odgledali film.

Nije se tada na FAMU upisivalo s blagoslovom roditelja (već uglavnom uz njihovo negodovanje), a niti je išta značilo porijeklo studenata iz Jugoslavije!

Rajko Grlić i Lordan Zafranović dobili su nagradu Hrvatskog filmskog saveza za svoje filmove prijavljene na natječaj, a nagrada im je bila stipendija za FAMU.

Način na koji Rajko Grlić priča te ”neispričane priče”, jezik koji koristi i duh kojim će omađijati čitatelja, lakoća prelaska s teme na temu a da nikad kao čitatelj ne izgubite nit – sve to čini ovu knjigu nečim što nećete posuđivati prijateljima, već ćete im reći: Nabavi sebi svoj primjerak!

S tim filmovima pristupili su audiciji, odmah su upisani na drugu godinu u klasu famoznog profesora Elmara Klosa, a u Pragu su zatekli Gorana Markovića i Srđana Karanovića, koji su već bili na drugoj godini i činili su im se nedostižno iskusni!

Budući da sam poznavala filmove Rajka Grlića, a želeći saznati ono  ”iza slike”, kupila sam njegovu knjigu ”Neispričane priče” (izdanje Laguna, 2018.). Ponukana recenzijom Zdravka Zime paralelno i knjigu ”Sjećanja” Eve Grlić (Duriex, 2001.).

Mladim filmofilima koji su se zaljubili u sedmu umjetnost odlazeći na motovunske festivale i tamo upoznali Rajka Grlića – preporučila bih njegove ”Neispričane priče”. Knjiga je koncipirana kao svojevrsni rječnik filma – Grlić abecednim redom kao naslove poglavlja donosi i objašnjava filmske termine – da bi pod tim stručnim abecedarijem ispričao svoj život.

Asocijacije su moćno sredstvo kazivanja, a ovako posložene svakoga mladca koji se želi baviti filmom ne samo da neće odbiti već će i magično privući.

Način na koji Rajko Grlić priča te ”neispričane priče”, jezik koji koristi i duh kojim će omađijati čitatelja, lakoća prelaska s teme na temu a da nikad kao čitatelj ne izgubite nit – sve to čini tu knjigu nečim što nećete posuđivati prijateljima, već ćete im reći: Nabavi sebi svoj primjerak!

Ovom se želim vraćati!

Čim sam zatvorila poslednje stranice ”Neispričanih priča” započela sam čitati ”Sjećanja” Eve Grlić. Iako Rajko Grlić nije u svojim pričama ostavio ništa neobjašnjeno – progutala sam knjigu njegove majke koja je sve produbila i to kroz povijesni kontekst, danas tako aktualan.

Obiteljska priča, s obje strane, u ovoj je knjizi dobila ne samo fundament, već teče poput najnapetijeg filma, iako Eva Grlić – unatoč bavljenja novinarstvom – samu sebe nije vidjela piscem. Redigirala je i pomagala svom suprugu Danku Grliću koji je pisao stručne knjige i tu se, uz njen novinarski i urednički posao, iscrpljivala njena autorska imaginacija.

Zanimljivo je da se oboje – i majka i sin –  u svojim knjigama, doduše ne često, prisjećaju istih događaja. I vide ih na isti način. To su očito bili važni, ako ne najvažniji trenuci njihovih života. Jedan je dolazak televizije u dom Grlićevih, čemu je Rajko dao veći prostor nego njegova majka, ali opis situacije u kojoj se pred televizorom okupljalo cijelo susjedstvo – identičan je.

Kad je devedesetih započeo još jedan rat na ovim prostorima,  Eva Grlić se još jako dobro sjećala prethodnog, a iz obiteljskih priča i onog rata prije njega. Svoja ”Sjećanja” namijenila je unucima, djeci svoje kćeri Vesne Domany Hardy i sina Rajka Grlića, ostavljajući im riznicu iz koje će crpiti i njihova djeca

Drugi je smrt Danka Grlića koja je došla neočekivano. Strašno je da su tu vijest doznali ujutro na bolničkom hodniku, kad su mu došli u posjet…

Kad je devedesetih započeo još jedan rat na ovim prostorima, Eva Grlić se još jako dobro sjećala prethodnog, a iz obiteljskih priča i onog rata prije njega. Svoja ”Sjećanja” namijenila je unucima, djeci svoje kćeri Vesne Domany Hardy i sina Rajka Grlića, ostavljajući im riznicu iz koje će crpiti i njihova djeca.

S tugom sam se rastala od obje knjige padajući u napast da odmah krenem ”utvrđivati gradivo”! Toliko je ljudskosti u tim sjećanjima, s takvom snagom se Eva Grlić nosila s nedaćama koje se nisu (srećom) baš događale svakome u Jugoslaviji, a iz svega je izišla bez mržnje, s mnogo razumijevanja i humanim odmakom.

Rajko Grlić je prošao svoju kalvariju (iako se po rezultatu njegova rada to ne bi reklo), odustajući i vraćajući se profesiji, uvijek na prvom mjestu vodeći brigu o djetinjstvu, odrastanju i budućnosti svoje kćeri. Na tom putu bilo je svega, ali mržnje ni malo.

Zato ove dvije knjige treba čitati kao dva dijela istog života ili dva života i još nekih oko njih.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivan Zidarević

U zemlji Evropske unije Poljskoj odskora se preko četrdeset jedinica lokalne samouprave samoinicijativno proglasilo ”zonama bez LGBT osoba”. Jedan od desničarskih časopisa izradio je nalepnicu sa natpisom ”zona bez LGBT osoba” kako bi njihovi, očigledno sumanuti, čitatelji tu ištampanu mržnju mogli da zalepe po kolima, vratima i javnim prostorima.

Naša lepa domovina 2014. godine donela je organski Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, koji u svom čuvenom čl. 2. propisuje: ”Životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola sklopljena pred nadležnim tijelom u skladu s odredbama ovog Zakona”.

Prevedeno na svakodnevni hrvatski jezik, porodicu ne čine samo bračni i izvanbračni drugovi (ovo drugovi je neki relikt socijalizma), nego i formalni i neformalni životni partneri.

Ako se vratimo u rikverc, sećamo se kako su neki blagoglagoljivi građani, većinom sa verskim atributima, umalo tuđe živote dali u odbranu tradicionalnih vrednosti hrvatskog načina života. Da se ne bi slučajno dogodilo da neki tamo građani imaju jednaka prava kao i oni, Bože me sačuvaj i sakloni, održali su referendum kojim nekvalifikovana većina odlučuje o privatnom životu manjine.

Referendum je došao i prošao. Puštali su se plavi baloni, sunce je sijalo, proređeni zubi su bili u svom svom sjaju osmeha jer je narod uspeo. Uspeo je da u najviši pravni akt unese svoju isključivost, netrpeljivost i nerazumevanje prema svojim građanima

Referendum je došao i prošao. Puštali su se plavi baloni, sunce je sijalo, proređeni zubi su bili u svom svom sjaju osmeha jer je narod uspeo. Uspeo je da u najviši pravni akt unese svoju isključivost, netrpeljivost i nerazumevanje prema svojim građanima.

Ali, kako netrpeljivost sama po sebi obično nije pravno prepoznata kao ljudsko pravo, desio nam se Ustavni sud sa svojim tumačenjima ustavotvornog referenduma o definiciji braka. U Priopćenju od 14. 11. 2013. isti se pozvao i na jednu od presuda Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP).

”U presudi Schalk i Kopf protiv Austrije (2010.) ESLJP je učinio još jedan važan korak.

Priznao je prvi put da stabilne veze kohabitacije istospolnih parova potpadaju pod pojam ”obiteljskog života” u smislu članka 8. Konvencije. To je otvorilo mogućnost da se sudskim pravorijekom utvrdi kako su istospolni parovi diskriminirani po spolu u svom pravu na poštovanje osobnog i obiteljskog života (članak 14. u vezi s člankom 8. Konvencije).

Sud bilježi da se od 2001., kada je donesena odluka Mata Estevez, u mnogim državama članicama dogodila rapidna evolucija društvenih stajališta o istospolnim parovima. Od tada znatan broj država članica i pravno priznaje istospolne parove. Pojedine odredbe prava EU također odražavaju rastuću tendenciju da se u pojam ”obitelj” uključe i istospolni parovi.

S obzirom na tu evoluciju, Sud smatra neprirodnim zadržati stajalište da istospolni par, za razliku od para različitog spola, ne može uživati ”obiteljski život” u smislu članka 8. Stoga odnos podnositelja zahtjeva, kohabitirajućeg istospolnog para koji živi u stabilnom de facto partnerstvu, potpada pod pojam ”obiteljski život”, kao što bi pod njega potpadao i odnos između para različitog spola u istoj situaciji.”

Ustavni je sud u svojem Priopćenju završno zaključio:

”Ustavni sud na kraju smatra potrebnim istaknuti sljedeće: eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva.”

Opet, prevedeno na pučki jezik, Ustavni sud naše lepe domovine deli stajalište ESLJP-a i kohabitacije istopolnih parova, a koje predstavljaju zajednice životnih i neformalnih životnih partnera, čine porodicu, za razliku od braka, zajednice muškarca i žene, koji je posebno definisan Obiteljskim zakonom i Ustavom Republike Hrvatske.

U zemlji Evropske unije Poljskoj odskora se preko četrdeset jedinica lokalne samouprave samoinicijativno proglasilo ”zonama bez LGBT osoba”. Jedan od desničarskih časopisa izradio je nalepnicu sa natpisom ”zona bez LGBT osoba” kako bi njihovi, očigledno sumanuti, čitatelji tu ištampanu mržnju mogli da zalepe po kolima, vratima i javnim prostorima

Tokom obrazlaganja donošenja organskog Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola iz jula 2014. godine navedeno je da tadašnji zakonski okvir nije usklađen sa sistemom zaštite ljudskih prava Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP je doneo niz odluka iz kojih proizlazi da države članice ne mogu istopolnim zajednicama da uskrate prava koja pružaju heteroseksualnim zajednicama.

Isto tako, ESLJP ističe kako stabilne emocionalne istopolne zajednice predstavljaju porodičnu zajednicu i kao takve uživaju zaštitu članka 8. Konvencije, bez obzira na poredbenu situaciju heteroseksualnih zajednica. Opet prostim jezikom svagdašnjim, države članice imaju obavezu da istopolnim zajednicama obezbede ona prava koja su neophodna za uspešno funkcionisanje stabilne emocionalne zajednice života, tj. porodične jedinice.

Ali da mirno spavamo znajući kako će nam trenutni nivo dosegnutih prava biti očuvan, bdije savršen Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i reizabrana na tu funkciju Višnja Ljubičić. No, dosegnuta prava, odnedavno, čuva nam i novi ministar uprave, mladi i potentni Šibenčanin Ivan Malenica. Po onome što se da pročitati iz njegove akademske biografije, ali i dosadašnjih javnih nastupa, nema sumnje da imamo pravog gorostasa na strani ljudskih prava.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.