Milan Rakovac

Na stotine tisuća ljudi dolazi k nama, u zemlje spasa. A mi? Najbolji posao na Mediteranu danas su izbjeglice: konzlager mafija od svoje države i EU dobija 35 eura dnevno po glavi, potrošiš 10 eura, ostaje ti 25, dnevno, oko 700.000 esula lani i ove godine donosi solidan profit od 17 milijuna i 500 hiljada eura. Dnevno. I 500 milijuna mjesečno. I šest milijardi godišnje.

Ali uvijek je tu i čovjek, skrbni, dragi Europljanin: u Berlinu ne znaju kud će sa silnom hranom, vodom, robom, šatorima, lijekovima koje Nijemci donose za izbjeglice. Jedno slavonsko selo samo je pripremilo napuštenu tvorničku halu za esule: kreveti, kuhinja, rezerve žita, šećer, voda…

Međutim, mudri kršćani-patrioti zvone na uzbunu: događa se ”islamizacija Europe”? Und so wass? A krisitijanizacija cijeloga svijeta koju sprovodimo već pet stoljeća?

Hitlerov adut iz rukava, uz Tajno Oružje (atomska bomba), bio je: ”Tvrđava Europa”, protiv najezde barbarskih slavenskih i azijskih komunističkih hordi. Sedam decenija kasnije mnogi vođe hoće EU pretvoriti u Tvrđavu Europu

Hitlerov adut iz rukava, uz Tajno Oružje (atomska bomba), bio je: ”Tvrđava Europa”, protiv najezde barbarskih slavenskih i azijskih komunističkih hordi. Sedam decenija kasnije mnogi vođe hoće EU pretvoriti u Tvrđavu Europu.

Kanzlagerska bodljikava žica već zatvara granice. Ujedno, pravi logori za izbjeglice imaju biti za cijelu EU podizani na obalama Mediterana, tako da se ne ”kontaminira” sveto europsko tlo. To je novi fašizam, ma kakvi populizam, ma kakvi bakrači.

Prije nekoliko decenija u poemi SIK KOSIRA, evo strofe:

Bomba a mano u ditinjsku zikvu,/ biž priko kunfina ki more i ki mora,/ benzina na tuoju hižu,/ ljučki pop u tuoju crikvu./ Doli gnjus, na brus kosire,/ Doli bianca stella e fascio,/ Gori crlena Danica na barete,/ Stare pisme stare roženice svire/ Z Učke hitaju sviete šajete,/ Matike u konobe, kosire na guzicu,/ Drž’ brageše gospodin, fašišta, ‘šašin…

Dobar dio EU, i starih i novih članica, i istočnih i zapadnih, naprosto sabotira ovaj imigrantski tsunami koji ne može zaustaviti ni bugarska, ili mađarska, ni slovenska, ni austrijska žica, ni sramotni Protokol Dublin – imigrant ima azil samo u zemlju u koju stigne – ni odbijanje kvota, na čelu s Velikom Britanijom, neslavnom rekorderkom koja je godišnje primi samo 10.000 useljenika (ili, 0,015%  svoje populacije od 64,6 milijuna ljudi).

Neće njih zaustaviti ni ”sovjetske” barijere diljem istočnih zemalja (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, …) koje na bezbroj načina blokiraju napore EU da se temeljito riješi ova migrantska kriza.

Niti će ih zaustaviti registarski brojevi koje im neke policije neizbrisivom tintom upisuju na ruke! Jer ne možeš zaustaviti zrak, i vodu i vatru.

Bomba a mano u ditinjsku zikvu,/ biž priko kunfina ki more i ki mora,/ benzina na tuoju hižu,/ ljučki pop u tuoju crikvu./ Doli gnjus, na brus kosire,/ Doli bianca stella e fascio,/ Gori crlena Danica na barete,/ Stare pisme stare roženice svire/ Z Učke hitaju sviete šajete,/ Matike u konobe, kosire na guzicu,/ Drž’ brageše gospodin, fašišta, ‘šašin

Volio bih da se ostvari prijetnja Angele Merkel: Ako se ne postigne jedinstvo i raspored imigranata, ukinut će se šengenski režim! Što to znači? Da ćemo opet čekati na Bregani, na Šentilju, na Breneru? E, pa baš bih volio čučati na Bregani nekoliko sati, a stalno putujem na liniji Zagreb-Ljubljana-Trst-Kopar-Pula.

Jer ovo je kao 1938., kad je američki predsjednik Roosevelt u švicarskom Évian-les-Bains okupio europske lidere radi Židova koji bježe iz Njemačke i Austrije (već anektirane). Na stotine tisuća njih, neki izvori govore o čak tri milijuna.

Sudionici konferencije složili su se da ne mogu primiti židovske izbjeglice, osim u simboličnim kvotama. Nacistički režim je trijumfirao: “Nitko neće Židove”.

To me domišlja na našu tovaricu: Naša tovarica Petoljetka, zato ča je imala piet lit kad su je naši kupili, ga ni hodila naprid ako je nisi da šaku erbšpanje, siena, almeno šparužine. I uni ča reču da je za tovara sieno i palica manje se razume u tovara nego tovar u mašu.

Tovara moreš tući koliko ćeš, ako mu se ne gre, ga ne gre! Ma najprija da jieno bude ćaro, tovaricu smo zvali Petoljetka da, ma da niedan ne čuje: zato je propa komunizam! Zato, zašto?

Zato ča mi drugi nismo znali škercati na suoj račun. I sad? A ča da provamo almeno jedna bot biti pametni.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

U povodu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael, Veleposlanstvo Države Izrael u suradnji s Apostolskom nuncijaturom u Republici Hrvatskoj, Zagrebačkom nadbiskupijom i Hrvatskim katoličkim sveučilištem organizira obilježavanje te obljetnice kulturno-umjetničkim programima.

Konferencija u povodu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael održat će se u ponedjeljak 11. studenoga u 9.30 sati u Velikoj dvorani na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, Ilica 242 u Zagrebu.

Konferencija u povodu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael održat će se u ponedjeljak 11. studenoga u 9.30 sati u Velikoj dvorani na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, Ilica 242 u Zagrebu

Konferenciju zajedno organiziraju Veleposlanstvo Države Izrael, Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj, Zagrebačka nadbiskupija i Hrvatsko katoličko sveučilište. Konferencija se održava pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.

Konferenciju će otvoriti zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, izaslanik Predsjednice Republike Sebastian Rogač, apostolski nuncij nadbiskup Giorgio Lingua, veleposlanik Države Izraela u Republici Hrvatskoj Ilan Mor i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić.

Dva glavna predavanja održat će rabin prof. dr. Daniel Sperber sa Sveučilišta Ban-Ilan u Ramat Ganu iz Izraela, koji će govoriti o viziji Nostra aetate sa židovske strane, i salezijanac dr. Norbert Hofmann, tajnik Povjerenstva Svete Stolice za vjerske odnose sa židovstvom i jedan od vodećih stručnjaka za odnose sa židovstvom pri Svetoj Stolici, koji će govoriti o trenutačnoj situaciji dijaloga između katolika i Židova.

U večernjim satima u ponedjeljak 11. studenoga u 19.30 sati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održat će se i svečani koncert u povodu obilježavanja 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa Svete Stolice i Države Izraela

U drugom dijelu sudjeluju doc. dr. Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu koji će govoriti o duhovnom i političkom zbližavanju kršćana i Židova od devedesetih godina 20. stoljeća do danas, glavni rabin izv. prof. dr. Kotel Da-Don s temom odnosa između judaizma i Rimokatoličke Crkve i 25. obljetnice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izraela s teološke perspektive te austrijski teolog prof. dr. Jan-Heiner Tück sa Sveučilišta u Beču koji će govoriti o “vraćanju Isusa“ u židovstvo kao poticaju za kršćansku teologiju.

U večernjim satima u ponedjeljak 11. studenoga u 19.30 sati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održat će se i svečani koncert u povodu obilježavanja 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa Svete Stolice i Države Izraela.

Na koncertu će nastupiti Zagrebačka filharmonija, violinist Itamar Zorman, sopranistica Tanja Ruždjak, sopranistica Maja Vukoja i Djevojački zbor Zvjezdice pod ravnanjem izraelskog dirigenta svjetskog glasa Ariela Zuckermanna.

(IKA).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Miljenko Jergović

Montaža trepavica zacijelo jest ozbiljan posao. Za diletanta i neznalicu, nevježu u poslovima i vještinama frizerskim koliko i kirurškim, montaža trepavica zna biti fascinantnija od mikrokirurgije. Dok gledam tako dame koje njima trepću, manje je u me, priznajem to, divljenja za Josipa Paladina, koji spaja prekinute živce i sinapse, i radi sitan vez na čovjekovu biću, nego za, primjerice, frizerku Renatu, koja je u stanju da otrepaviči pogled na budućnost Hrvatske u naših najuzornijih dama, ali i gospode, ohrabre li se i oni na takav čin.

Ali nije ni to sve: dok kirurg još i ima pravo na grešku, i na to da ponovi nedovoljno precizan rez, frizerka samo jednom reže. Njezinu rezu popravaka nema i ne može biti.

I još nešto: dok Paladino samo reže, i eventualno šije, gospođa Renata i fenira. U njezinom je poslu uzaludan rez, ako fen nije pravi. To može biti i jest razlog što su u Hrvatskoj i u Zagrebu danas frizerke neusporedivo popularnije i važnije od neurokirurga.

I još nešto: dok Paladino samo reže, i eventualno šije, gospođa Renata i fenira. U njezinom je poslu uzaludan rez, ako fen nije pravi. To može biti i jest razlog što su u Hrvatskoj i u Zagrebu danas frizerke neusporedivo popularnije i važnije od neurokirurga

Osim toga, ako je o gospodi riječ, a naročito o damama i svekolikom damovlju sa špice i sa svečanih prijema, njima kad zatreba kirurg, oni odlaze u inozemstvo, dok trepavice i frizura ne mogu čekati. Kirurzi nam u Hrvatskoj, možda, i ne trebaju – zar i Paladino danas ne recka po Mostaru? – a bez frizera se ipak ne može.

Ovakve misli čitatelja obuzmu nad viralnom fejsbuk objavom frizerke Renate. Gospođa je na čas, naime, digla ruke od kosa i od trepavica, te se na fejsbuku pozabavila eritrocitima. Može i tako, što da ne! Kako je riječ o vrlo uglednoj frizerki, možda i prvoj u Hrvata, nesumnjivo da je gospođa Renata mogla napraviti jednaku karijeru i u, recimo, Njemačkoj.

Evo kako bi glasila rečenica iz njezine objave u Njemačkoj: “ako prva dama Njemačke slučajno budete Vi gđo Kim sa židovskim crvenim krvnim zrncima… vjenčani u sinagogi… to će biti presedan u svijetu… a moja Njemačka i mi Njemčeki poznati kao nikad složni… imat ćemo židovku za prvu damu.”

Mogla je gospođa Renata frizirati i u Americi. Evo kako bi glasila rečenica iz njezine objave u New Yorku: “ako prva dama Amerike slučajno budete Vi gđo Kim sa crnačkim crvenim krvnim zrncima… vjenčani u crnačkoj crkvi… to će biti presedan u svijetu… a moja Amerika i mi Amerikančeki poznati kao nikad složni… imat ćemo crnkinju za prvu damu.”

Međutim, frizerku Renatu njezin je patriotizam i ljubav njezina prema mušterijama ili, da ne koristimo taj nečisti turcizam, klijentima i klijentkinjama, a s obzirom na mikrofrizersku delikatnost presađivanja trepavica, i pacijentkinjama, zadržali su u Zagrebu i u vječnoj Hrvatskoj, pa njezina objava glasi ovako: “ako prva dama Hrvatske slučajno budete Vi gđo Kim sa srpskim crvenim krvnim zrncima… vjenčani u pravoslavnoj crkvi… to će biti presedan u svijetu… a moja Hrvatska i mi Hrvateki poznati kao nikad složni… imat ćemo srpkinju za prvu damu”.

Srećom po gospođu Renatu, nije otišla frizirati i montirati trepavice u Njemačku, jer bi tamo s ovakvom fejsbučkom objavom završila u zatvoru.

Srećom, nije otišla ni u New York, jer bi joj na mah propao biznis i jer bi se morala pred sudom braniti od tužbi antirasističkih udruga.

U Zagrebu će, pak, znati cijeniti njezinu odanost najdražoj klijentkinji, a skloni će je portali pravdati da je svojim statusom tek “uzburkala strasti u Hrvatskoj”, i pružit će joj priliku da se opravda sljedećim sveobjašnjavajućim riječima: “Ja sam u totalnoj komi, nastao je strašan dernek od nečega što je u potpuno krivom kontekstu preneseno s mog privatnog Facebook profila.”

A na pitanje novinara koji bi da joj pomognu, nudeći joj da umjesto krivog ponudi pravi kontekst, gospođa Renata veli: “Bojim se da ne mogu dobro objasniti.”

Ovakve misli čitatelja obuzmu nad viralnom fejsbuk objavom frizerke Renate. Gospođa je na čas, naime, digla ruke od kosa i od trepavica, te se na fejsbuku pozabavila eritrocitima. Može i tako, što da ne! Kako je riječ o vrlo uglednoj frizerki, možda i prvoj u Hrvata, nesumnjivo da je gospođa Renata mogla napraviti jednaku karijeru i u, recimo, Njemačkoj

Pokušajmo onda mi, naravno krajnje dobronamjerno, objasniti što je gospođa Renata rekla.

Supruga predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji ima tu nevolju da se ne frizira kod frizerke Renate, Amerikanka je Kim Ann. Vjenčavši se prije dvadeset i kusur – ili dvadeset i ostatak, da ne koristimo prljave srpske i turske riječi – za gospodina Škoru, i živjevši već desetljećima u Hrvatskoj, gospođa Kim Ann pomalo je postala Hrvatica. I to Hrvatica desnih i domoljubnih svjetonazora, što smo mogli, kao i gospođa Renata, doznati iz njezinih intervjua. I u čemu je onda problem.

Da objasnimo na način na koji smo i započeli: da se gospođa Kim Ann zatekla 1938. u Njemačkoj, udana za uglednog tenora iz Berlinske državne opere, i da ju je prva frizerka u Reichu na mah opanjkala da je ustvari Židovka, a ne Njemica ili Amerikanka, i da se za svog muža Nijemca vjenčala u sinagogi, ona i njen muž našli bi se pred ozbiljnim problemima.

Morali bi predočiti vjerodostojno pismeno uvjerenje o njenom arijevskom podrijetlu, kao i dokaz da su se vjenčali u nekoj od njemačkih, katoličkih ili evangelističkih crkava.

Ukoliko to ne bi bili u stanju, ukoliko bi se, ne daj Bože, pokazalo da je Kim Ann doista židovskog podrijetla, recimo da joj je otac Židov, tada bi njezin gospodin muž najvjerojatnije izgubio posao u Državnoj operi, a onda bi morala na sebi ponijeti židovski znak, ne bi se više zvala Kim Ann nego Sarah, i našla bi se u krajnje nezavidnoj egzistencijalnoj situaciji.

Ovisila bi samo o vjernosti svoga dragana i od toga bi li on riskirao totalnu profesionalnu i građansku pogibelj, ili bi se naprosto od nje razveo.

U tom bi, pak, slučaju gospođa Sara, bivša Kim Ann, završila u koncentracijskom logoru, u plinskoj komori i u dimu krematorija.

Ako bi se, pak, još i potvrdilo da su se vjenčali u sinagogi, tada razvod ne bi bio moguć, i tada bi oboje završili u logoru, s dobrom perspektivom da zajedno odu u dim.

Evo kako bi glasila rečenica iz njezine objave u Njemačkoj: “ako prva dama Njemačke slučajno budete Vi gđo Kim sa židovskim crvenim krvnim zrncima… vjenčani u sinagogi… to će biti presedan u svijetu… a moja Njemačka i mi Njemčeki poznati kao nikad složni… imat ćemo židovku za prvu damu”

Naravno, i u Njemačkoj je, bez obzira na svu pedanteriju nacističkoga režima, postojala mogućnost da građanka Kim Ann prikrije svoje židovsko podrijetlo – pogotovu što je rođena Amerikanka – pa čak i vjenčanje u sinagogi. Zato su bili važni nacionalno svjesni građani i građanke, poput pretpostavljene prve frizerke Reicha, koji bi dojavili da se naokolo kreće arijevska nečist, da ne velimo pogan.

Vratimo se sad iz fikcije u stvarnost.

Može li ikako biti da je frizerka Renata imala na umu nešto drugo, a ne, kako ona kaže, “krivi kontekst”, nešto što bi u puno ljepšem svjetlu prikazalo njezino bavljenje eritorocitima gospođe Kim Ann Škoro?

Možda i može, ali takvo se što ne bih usudio pretpostaviti, jer bi moglo biti utuživo. Osim toga, već smo ustvrdili da su u Hrvatskoj dar i prirodna inteligencija istaknute frizerke jednako nedvojbeni kao dar i prirodna inteligencija vodećega neurokirurga.

I zar sam ne bih ispao težak glupan kada bih se odvažio reći da Josip Paladino iz gluposti blebeće svašta? Ne, nikad za nikad ne bih takvo što rekao ili napisao, premda sam uvjeren da me profesor Paladino ne bi tužio.

Naš problem, međutim, jest upravo u pravosuđu, u pojedinim sucima i u tome kako se doživljavaju i tumače granice građanske slobode.

Slobodni ste, tako, da se grozite nad mogućnošću da “srpkinja” bude prva dama u Hrvatskoj, slobodni ste da čeprkate po tuđem podrijetlu i vršite etnička čišćenja po krvotocima hrvatskih građana, ali ako o tome pišete, morate hodati kao po jajima polarnog medvjeda, te najokrutnije živine na svijetu, jer će vas probrani hrvatski suci ekspresno osuditi nazovete li rasizam rasizmom, fašizam fašizmom, a glupost glupošću.

Ima u izjavi frizerke Renate, kojom ju izvlače iz “krivog konteksta”, već prizvuka prijetnje u onom kada kaže da je nešto preneseno s njenog “privatnog Facebook profila”. Kao da je iz privatnog budoara ili privatnog zahoda, špajza, forcimera, i kao da postoje fejsbuci koji nisu privatni nego su javni.

Ustvari da, postoje, ali to su oni fejsbuci sa zatvorenim objavama, za koje znate vi i vaša tri prijatelja. Ili tisuću i tri prijatelja. Ali čak ni oni nisu sasvim zatvoreni, ako vam prijatelji nisu diskretni.

Supruga predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji ima tu nevolju da se ne frizira kod frizerke Renate, Amerikanka je Kim Ann. Vjenčavši se prije dvadeset i kusur – ili dvadeset i ostatak, da ne koristimo prljave srpske i turske riječi – za gospodina Škoru, i živjevši već desetljećima u Hrvatskoj, gospođa Kim Ann pomalo je postala Hrvatica. I to Hrvatica desnih i domoljubnih svjetonazora, što smo mogli, kao i gospođa Renata, doznati iz njezinih intervjua. I u čemu je onda problem

Frizerka Renata osjetila je potrebu i da kaže kako njezina prva klijentkinja ne snosi odgovornost za njenu objavu. Čak se našalila, pa je kazala: “Sad ispada da ako idete pedikeru, vi i pedikerka morate imati isto mišljenje”.

Frizeri su, jasno, u nas iznad pedikera. Dijelom je pedikerka Renata – da se i mi našalimo – u pravu. Zbilja, gospođa Kolinda nema ništa s objavom gospođe Renate. Ali zamislimo što bi se dogodilo da frizerka kancelarke Merkel kaže… Kancelarka Merkel bi se furiozno pojavila pred javnošću i… Netko bi, naime, mogao pomisliti da je kancelarka Merkel iskreirala aferu, da bi na kvaran način izvijestila javnost da je… Škorina žena Srpkinja.

Na kraju, doista, u zemlji u kojoj se frizerka bavi hematologijom i krvnim zrncima, ne bi bilo neobično ni da se počne baviti mikrokirurgijom.

I tu je, zapravo, razlika u kulturnim i civilizacijskim razinama.

Biti frizer nije manje časno, kreativno, veliko i važno nego biti neurokirurg. Ali doktoru Paladinu – kojem se ispričavam za ničim izazvano uvođenje u ovaj tekst i u niz metafora – ne bi na um palo nekoj dami montirati trepavice. Doktor dobro zna da bi gospođi mogao iskopati oko.

E, to je znanje važnije od svih drugih znanja. Po tom se znanju civilizacija razlikuje od divljaštva.

(Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kako smo došli do toga da se Frizerka bavi istragom srpskih krvnih zrnaca).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

U svom uredu na Sveučilištu u Bostonu na istaknutom mjestu držim autentičan komad Berlinskog zida. Poklonili su mi ga njemački kolege iz bivšeg DDR-a u prisutnosti velečasnog pastora Horsta Kasnera i njegove kćerke Angele Merkel, tada najmlađe ministrice u vladi kancelara Helmuta Kohla.

Taj susret i komad Berlinskog zida u mom džepu je omogućio  poziv upućen mojoj malenkosti i Borisu Trajkovskom, mom povremenom studentu i suputniku, metodističkom propovjedniku i bivšem (ubijenom?) predsjedniku (sada Sjeverne) Makedonije, da budemo plenarni govornici na prvom Gebetsfrühstücku u Bundestagu u Berlinu.

Evangelički duhovnik Kasner s pastoralnim iskustvom u Istočnoj zoni, pod sovjetskom okupacijom, se zanimao za naša pastoralno-propovjednička iskustva u zemlji ateističkog socijalizma, ali je na samom početku naših razgovora rekao otprilike: unatoč svih sličnosti, vi ste ipak imali mnogo više slobode od nas u DDR-u, za nas ste vi bili Zapad zahvaljujući vašem odvažnom predsjedniku Titu, koji se već 1948. godine usudio onom sovjetskom monstrumu reći “Njet” i izvući vas iz čerčilovski ispravno definirane “željezne zavjese”.

Ne izmišljam nego citiram jednog iskrenog i izuzetno inteligentnog duhovnika, oca aktualne kancelarke SR Njemačke, najmoćnije žene svijeta.

Predsjednice, pitajte svog rusko-sovjetskog prijatelja Vladimira Putina koji je preko zloglasne komunističke državne sigurnosne službe (STASI) nadgledao cijeli aparat istočno-njemačkih udbaša (tajne policije) plus 175.000 plaćenih doušnika

Prof. dr. sc. Jan Pelikan je dobro nam poznati profesor glasovitog sveučilišta u Pragu. Više puta je napisao a nedavno ponovio kako se deset godina bavio povijescu Jugoslavije prije nego što je dobio dopuštenje da posjeti zemlju čiju je povijest specijalizirao. Dajem mu riječ:

“Dolazak u Jugoslaviju … za mene je bio dvostruki dobitak: vidjeti zemlju o kojoj ‘sve znam’ i prvi se put osjetiti slobodnim, bez pritiska, jer mi smo tada itekako zavidjeli vama na otvorenosti, putovanjima i punim dućanima. Mene su tada na granicama u vlaku detaljno pregledavali, a suputnike iz Jugoslavije puštali su bez pitanja.”

Da se razumijemo: ja, Peter Kuzmič, rođen u Prekomurju, Sloveniji (Stanko Vraz?), nisam jugonostalgičar, volim svoju domovinu Hrvatsku i učinio sam za prekid agresije i međunarodno priznanje Republike Hrvatske mnogo više od nekih bivših komunista koji su oportunistički iz Kockice preselili u Katedralu prije nego što su naučili Očenaš ili prekrižiti se.

O tome mogu posvjedočiti mnogi (ne)prijatelji od Bore Jovića, kojeg sam spriječio da sudjeluje na Molitvenom doručku u Washingtonu, do senatora Roberta Dola, kongresmena Franka Wolfa, protestanta Milana Kučana, prvog predsjednika Republike Slovenije te, da spomenem dva imena iz mog prekrasnog Osijeka, umirovljenog profesora Wilima Hermana, bivšeg saborskog zastupnika te Zlatka Kramarića, globalno prepoznatljivog (po)ratnog gradonačelnika, nagrađivanog spisatelja, a sada veleposlanika u Tirani.

Uopće me ne čudi Pelikanova izjava. Čovjek je živio iza “željezne zavjese“, a mi, građani tadašnje Jugoslavije, nismo. Slično sam pročitao i(li) čuo od mnogih kolega iz Poljske, Bugarske, Mađarske, a Albaniju nećemo ni spominjati.

Živo se sjećam kako sam nakon selidbe u Osijek nekoliko puta išao u posjet u jedan logor nedaleko od Beograda u kojem su bili smješteni građani Rumunije koji su riskirali svoje živote plivajući preko najveće europske rijeke Dunav da se domognu slobode. Plakao sam kada su mi neki od njih pričali o svojim najbližima koji nisu uspjeli, jer ih je Ceausescuova zloglasna Securitate ubila ili teško izranjavala bezobzirnom pucnjavom.

Bježati iz samoproglašenog socijalistićkog raja iza Churchillove “željezne zavjese“ je bio težak grijeh. Zato je kasnije bio podignut i Berlinski zid, čije rušenje prije točno 30 godina ovaj vikend slavimo. Bogu hvala!

Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, koju sam prvi puta susreo u Washingtonu kao veleposlanicu, treba na sve to podsjetiti, iako ona to dobro zna, jer je kao srednjoškolka sa crvenim jugoslavenskim pasošem, pardon, putovnicom, slobodno putovala u Ameriku, što nitko od mladih iz zemalja iza “željezne zavjese“ nije niti smio niti mogao.

Čudim se i ne razumijem poštovanu predsjednicu zašto, mislio sam donedavno da se radi o solidno obrazovanoj ženi, može tako lagati kako bi dobila glasove, nadajmo se malobrojnih, ustašofilnih velikih (pseudo) Hrvata. Ali kao velika kršćanka, pardon, rimokatolkinja, predsjednica bi morala ne samo bolje znati i iskreno pamtiti kontekstualne činjenice nego i moralnom prosudbom znati da je lagati i izvrtati istinu grijeh.

No, o tom više potom.

Danas je aktualno pitanje tko je 9. studenoga 1989. godine srušio taj prokleti Berlinski zid, izuzetno moćan i brutalan fizički izraz podjele ne samo Njemačke nego čitave Europe, koji je ranih 1960-ih zamijenio željeznu zavjesu.

A jedan čovjek, rođen u malom selu Kumrovcu, kojeg osobno više neću imenovati da me netko ne optuži da sam njegov apologet, je promijenio tijek europske i svjetske povijesti. Iskreno ovdje priznajem da sam nosio štafetnu palicu kao osmoškolac, ali i svečano s rukom na srcu (ne novčaniku!) izjavljujem da nikada, niti jednom, nisam pjevao “Druže Tito, mi ti se kunemo…“.

Ako vas zanima zašto, otvorite Evanđelje po Mateju i u čuvenoj “Propovijedi na gori“ pročitajte Isusove riječi u 5. poglavlju, reci 33 do 37. Tako nas je od malih nogu učio nas sveti otac Leopold Kuzmič.

U svom uredu na Sveučilištu u Bostonu na istaknutom mjestu držim autentičan komad Berlinskog zida. Poklonili su mi ga njemački kolege iz bivšeg DDR-a u prisutnosti velečasnog pastora Horsta Kasnera i njegove kćerke Angele Merkel, tada najmlađe ministrice u vladi kancelara Helmuta Kohla

Zašto sve to naglašavam u ovome tjednu nakon Dana reformacije i obljetnice rušenja Berlinskog zida? Zato što je upravo u ovome  tjednu jedna (pseudo)novinarska budala (Bože, oprosti mi, Ti znaš da to nije moj rječnik), ekumenska neznalica, notorni plagijator, a k tome i teški bolesnik, napisao, a ugledni urednik objavio u jedinim novinama u mom dragom Osijeku kako se na Evanđeoskom teološkom fakultetu, interdenominacionalnom visokom teološkom učilistu međunarodne reputacije, događa (re)boljševizacija.

No, i o tom potom, najvjerojatnije pred krivosuđem.

Veliki – doista veliki – državnik Winston Churchill je 5. ožujka 1946. godine u malenom gradu Fultonu (7000 stanovnika), savezna država Missouri, izgovorio riječi koje su globalno odjeknule: “An Iron Curtain has descended across the continent!“

Churchill je u Fulton stigao vlakom u pratnji američkog predsjednika Harryja Trumana kako bi pred mnoštvom od 40.000 ljudi održao svoj famozni govor unutar kojega je spomenuo i razvikanu “željeznu zavjesu“.

Mjesto događaja je Westminster College, koji je 1851. osnovao velečasni, Amerikanci kažu Rev(erend), dakle prezbiterijanski pastor. Sve do 1979. godine to je bilo isključivo muško visoko učilište.

Osobno sam kao predsjednik Teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse (prezbiterijanci su dio tog međunarodnog tijela) imao čast da u studenom 1989. godine govorim na istom mjestu pred mnogo, mnogo manjim auditorijem studentima i studenticama, kao i na takozvanom Faculty Forumu, to jest profesorskom zboru.

Dosta o tome da me moja draga životna suputnica ne optuži da se pravim važan i da ne dižem tlak velikim, to jest malim croatokatolicima koji pršte od zavisti i zlobe kada saznaju tako nešto. To se, nažalost, događa i mom bivšem studentu i kolegi Miroslavu Volfu, rođenom Osječaninu i aktualnom članu Vijeća VETU-a u istom gradu.

Na malom (samo oko 700 studenata), ali izuzetno kvalitetnom Westminster Collegeu, sam susreo lijep broj inozemnih studenata te se još danas sjećam razgovora s nekima od njih.

O tome nešto vise kada konačno sredimo moje bilješke, korespondenciju i fotografsku građu koja je razbacana po raznim kutijama na našem tavanu i drugdje. Daj, Bože, zdravlja i strpljivosti.

Vratimo se velikom lideru Churchillu, koji je, uz svu svoju genijalnost i brutalnost (sjetite se bombardiranja Dresdena, u kojem je teško stradalo mnogo nevinih obitelji i djece) imao i sjajan smisao za humor. Jednom je u svom neponovljivom stilu izjavio da je on toliko prepoznatljiv i popularan da se u svakoj javnoj ustanovi i civiliziranoj kući nalazi nekoliko vrata na kojima stoje njegovi inicijali.

Dok pišem ove retke u biblioteci “Vladimir Nazor“, knjižnici mojih unuka Enoha Danijela i Iana Rahima Bohalla, listam leksikone i enciklopedije tragajući za Berlinskim zidom.

Začuđen moram ustanoviti da je glavni urednik sjajnog Hrvatskog leksikona, u izdanju Naklade Leksikon i Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” (1996.) izostavio natuknicu Berlinski zid iako u istom nalazim značajnu natuknicu Berlinski kongres.

Usput dodajem, to jest prepisujem, tehničke generalije da je predsjednik izdavačkog vijeća akademik Dalibor Brozović / izdavač Ante Žužul itd.

Da se razumijemo: ja, Peter Kuzmič, rođen u Prekomurju, Sloveniji (Stanko Vraz?), nisam jugonostalgičar, volim svoju domovinu Hrvatsku i učinio sam za prekid agresije i međunarodno priznanje Republike Hrvatske mnogo više od nekih bivših komunista koji su oportunistički iz Kockice preselili u Katedralu prije nego što su naučili Očenaš ili prekrižiti se

Pretpostavljam da su urednici zaključili da taj zloglasni zid za nas nije toliko značajan, jer mi već nekoliko desetljeća nismo bili pozicionirani iza željezne zavjese, nego u poluslobodnom svijetu samoupravnog socijalizma.

Nadalje sam zavirio u glomazan jednotomski, ali sveobuhvatno opširan Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, kojemu je direktor bio najveći i najsvestraniji hrvatski pisac Miroslav Krleža, a jedan od vodećih urednika struke Žarko Domljan, kojeg se vjerojatno sjećate kao prvog predsjednika najvišeg državnog zakonodavnog tijela iliti Hrvatskog državnog sabora drage nam domovine Republike Hrvatske.

Tu su onda i moj neprežaljeni prijatelj, legendarni Tomislav Ladan (pisao sam o njemu u Glasu Slavonije u rujnu 2008.), koji je znao više i preciznije jezike svijeta nego zakašnjeli rektor Damir Boras, koji misli da su švedski, norveški, danski i finski (!) svi srodni skandinavski jezici, a on ih sve znade. Ja sam naučio švedski i vrlo srodni norveški (sličnost hrvatskog i srpskog osim pisma – ista latinica), slabo razumijem danski, ali ga čitam, a finski ne znam ni riječi, jer taj jezik, kao i mađarski, ne spada čak ni u širu obitelj indoeuropskih jezika. Rektor zagrebačke univerze bi to trebao znati kada se već hvali jezicima koje (ne) zna, a to bi trebala znati inače pametn(ij)a Tončica Čeljuska, voditeljica izvrsnog talk showa “U svom filmu“.

Stvari stoje nešto bolje u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (treće izdanje 1977., veliki Krleža je još živ), kojemu je glavni urednik Josip Šentija, a u uredništvu gore navedeni Domljan, Ladan, Vereš, Vujić i mnogi drugi pametni Hrvati, odnosno hrvatski i ini građani, prvoklasni intelektualci poput genijalnog Mije Mirkovića alias Mate Balote, ekonomista i jednog od najvećih istarskih književnika, istovremeno jednog od najboljih poznavatelja povijesti hrvatskog protestantizma.

Mirković je autor nekoliko studija o najvećem i najpoznatijem hrvatskom reformatoru Matiji Vlačiću Iliriku, po kojemu smo mi osnivači protestantskog Teološkog fakulteta u Zagrebu (Deutsch, Horak, Birvis, Kuzmič) imenovali istoimeno učilište.

Usput kao značajan intelektualni kuriozitet: nedavno preminulom sjajnom novinaru, uredniku i publicistu Denisu Kuljišu je bio punac; Kuljiš je oženio Nadu Mirković, veliku kćerku još većeg oca. Dragi prijatelji, s Denisom sam popio hektolitre kave u hotelu Esplanade. I o tom potom.

Vratimo se Berlinskom zidu. U gore spomenutoj višetomnoj Enciklopediji nalazimo solidno napisan članak BERLIN s podnatuknicama “Istočni Berlin” i “Zapadni Berlin” te s fotografijom Brandenburških vrata i istaknutim središnjim zastrašujućim upozorenjem (doslovno) Achtung! / Sie verlassen / jetzt / West Berlin.

Bravo, Krleža, Šentija et company! Hvala vam i zato što ste se već u ono vrijeme usudili među suradnike pozvati i svećenika, mog nedavno preminulog dragog prjatelja, po struci kolegu i suradnika akademika dr. Ivana Goluba. To se iza željezne zavjese nije moglo dogoditi.

Kao ni Biblija 1968. godine! Ne znam da li je naša predsjednica ikada čula za franjevca Bonaventuru Dudu i velikog komunističkog pjesnika Juru Kaštelana, njihove stranačke i nestranačke stručne timove i sjajnu suradnju ponajboljih hrvatskih bibličara, lingvista i književnika koji su danonoćnim radom spasili izdavačku kuću Stvarnost od bankrota hrvatskim prijevodom i izdanjem bestsellera svih vremena.

To se nigdje s druge strane željezne zavjese nije moglo dogoditi. Predsjednice, molim Vas, čitajte više i pitajte ono što ne znate.

Da ste 31. listopada prije dvije godine došli, kao što ste nam obećali, u Hrvatsko narodno kazaliste na 500. obljetnicu obilježavanja početka protestantske reformacije, takvi gafovi vam se ne bi događali.

Žao mi je jer smo ja osobno, moja supruga Vlasta i naša djeca Tatjana, Kristina i Petra te naših osam unuka silno ponosni građani Lijepe Naše, a ovih dana se stidimo što naša predsjednica ne zna osnovne elemente naše političke, kulturne i duhovne povijesti.

Što se 165 km dugačkog Berlinskog zida tiče, usprkos 15.000 do zuba naoružanih čuvara, 289 stražarskih kula, zapravo mitraljeskih gnijezda, više od 600 oštrozubih opasnih pasa čuvara, 123 km  bodljikave žice spojene na elektricnu struju, mnogobrojnim alarmima, itd., itd., žudnja za slobodom onih s druge srane željezne zavjese je bila jača.

Bravo, Krleža, Šentija et company! Hvala vam i zato što ste se već u ono vrijeme usudili među suradnike pozvati i svećenika, mog nedavno preminulog dragog prjatelja, po struci kolegu i suradnika akademika dr. Ivana Goluba. To se iza željezne zavjese nije moglo dogoditi

U žudnji za slobodom, riskirajuci svoje živote, na Zapad je uspjelo prebjeći vise od 5040 osoba. Službeno je dokumentirano da je pri pokušaju bijega ubijeno138 ljudi. Moji pouzdani berlinski kolege sa Sveučilista Humbolt mi tvrde da je pravi, to jest neslužbeni broj mnogo veći.

Predsjednice, pitajte svog rusko-sovjetskog prijatelja Vladimira Putina koji je preko zloglasne komunističke državne sigurnosne službe (STASI) nadgledao cijeli aparat istočno-njemačkih udbaša (tajne policije) plus 175.000 plaćenih doušnika. Vladimir sve zna o tome te kako je STASI od doušnika prikupio “povjerljive” podatke za više od četiri milijuna fascikla njemačkih građana.

Pitajte, molim vas, draga predsjednice, svog prijatelja Vladimira o tome, jer on sve to i mnogo više zna. Pitajte ga prije nego što se sljedeći put budete s njim grlili i ljubili. Pitajte ga i za Berlinski zid, a on neka sjedne i porazgovara sa starim Mihaelom Gorbačovim zašto je sve to dopustio svojom perestrojkom i opasnom doktrinom glasnosti.

Kao pokušaj teološkog odgovora na pitanje tko je srušio Berlinski zid, nudim razmišljanje proroka Ezekijela (13:8-15):  “Zato ovako veli svemogući Gospodin: Budući da je to što govorite varka, i to što gledate laž, zato me evo na vas, govori svemogući Gospodin. Zato će moja ruka doći na proroke koji gledaju praznu opsjenu i prorokuju laž. Neće pripadati zajednici mojega naroda i u imenik Izraelove kuće neće biti zapisani. U Izraelovu zemlju neće doći; tada će spoznati da sam ja svemogući Gospodin, zato jer vode moj narod u zabludu kad navješćuju spasenje, a spasenja nema, i kad narod gradi zid, oni ga obijele krečem. Reci tim bjeliocima: Zid će pasti. Doći će pljusak, velika će zrna tuće pasti, bura će navaliti. Kad onda padne zid, neće li vam se reći: gdje je kreć kojim ste ga mazali? Zato ovako veli svemogući Gospodin: Pustit ću u svom gnjevu da navali bura, pljusak će pasti u mojoj srdžbi, i zrna će tuće padati u mojoj jarosti, da satru. Razvalit ću zid što ga namazaste krečem. Oborit ću ga na zemlju da će mu otkriti temelj. On će pasti, i vi ćete s njim propasti. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin. Jest, ja ću izvršiti svoj gnjev na zidu i na njegovim bjeliocima i reći ću vam: Nema zida, nema njegovih bjelilaca…”.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ognjen Kraus
Foto: Slobodna Dalmacija

Dragi prijatelji, danas, nakon završetka Šabata, 9. studenog 2019. godine, želim vas podsjetiti na jedan od najvećih pogroma i kulturocida u povijesti Europe, koji se dogodio prije 81 godine – na takozvanu KRISTALNU NOĆ. U noći od 9. na 10. studenog 1938. u čitavoj Njemačkoj i Austriji gorjele su sinagoge, razbijali su se izlozi, uništavala se imovina Židova.

U tom nacističkom divljanju živote je izgubilo više od 1300 osoba, razoreno je ili teško uništeno 1400 sinagoga i više od polovice zgrada židovskih općina u Njemačkoj i Austriji; opustošeno je 7500 trgovina. Idućeg dana, 10. studenog, odvedeno je u koncentracijske logore više od 30.000 muškaraca.

Kristalna noć nazvana je po gomili stakla razbijenih izloga židovskih dućana, bila je rezultat državnog antisemitizma, koji se počeo širiti kad su Hitler i nacionalsocijalisti preuzeli vlast. Obilježava se kao prijelaz od diskriminacije njemačkih Židova, započete 1933., do sistematskih progona koji će za nepune tri godine završiti genocidom nad europskim Židovima na područjima nacističke vojne moći.

U tom nacističkom divljanju živote je izgubilo više od 1300 osoba, razoreno je ili teško uništeno 1400 sinagoga i više od polovice zgrada židovskih općina u Njemačkoj i Austriji; opustošeno je 7500 trgovina. Idućeg dana, 10. studenog, odvedeno je u koncentracijske logore više od 30.000 muškaraca

Da, bio je to početak najmračnijeg razdoblja ljudske povijesti. Mi ga Židovi obilježavamo kao najavu HOLOKAUSTA, SHOE i strahota Drugog svjetskog rata.

Današnji dan obilježava se u mnogim europskim zemljama na različite načine. Oficijelna vlast u Njemačkoj spaja ga sa sjećanjem na pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine. Kako je rekao nekadašnji predsjednik Joachim Gauck, ta dva povijesna događaja ne smiju se nikada zaboraviti – prvi kao čin nacističkog barbarstva, a pad Zida kao novi početak.

Antisemitizam je u Europi u porastu. Prije mjesec dana – prvi puta nakon holokausta – u Njemačkoj, u gradu Halle, došlo je do oružanog napada jednoga neonacista na sinagogu u vrijeme Jom Kipura, velikog židovskog praznika. Slične događaje bilježimo posljednjih godina i u drugim gradovima i zemljama Europe.

Upozorio sam prije četiri godine na pojave netrpeljivosti i nasilja – i usporedio to s tridesetim godinama prošlog stoljeća.

Sigmund Ginsberg uspoređuje stanje duhova u Europi danas i 1933. godine i nije jedini koji to čini. U svojoj knjizi ”Sindrom 1933.” upozorio je na kulminiranje pojava koje svjedoče da u Europi nešto vrije i da to nije nimalo bezazleno ni bezopasno. Radi se o pojavama netrpeljivosti i mržnje na rasnoj osnovi.

Žrtve su oni koji su drugačiji – bili to emigranti, doseljenici, nacionalne manjine, Romi, pripadnici navodno manje vrijednih naroda, istočnjaci, muslimani, Židovi, pripadnici drugih vjera i drugačijih seksualnih orijentacija.

Sigmund Ginsberg uspoređuje stanje duhova u Europi danas i 1933. godine i nije jedini koji to čini. U svojoj knjizi ”Sindrom 1933.” upozorio je na kulminiranje pojava koje svjedoče da u Europi nešto vrije i da to nije nimalo bezazleno ni bezopasno. Radi se o pojavama netrpeljivosti i mržnje na rasnoj osnovi

Te pojave s pravom zabrinjavaju.

Kakva je situacija u našoj sredini?

U Njemačkoj i Austriji, kao ni u bilo kojoj zemlji zapadne Europe, nije moguće relativizirati ili negirati postojanje koncentracijskih logora smrti, izjednačavati žrtve nacizma i antifašizma, sila Osovine i savezničkih snaga. Ne može se ublažavati to što je bila nacistička Njemačka, što su bile žrtve nacizma, što se događalo u Auschwitzu, Birkenauu, Buchenwaldu i ostalim logorima smrti. Ove godine sud u Strasbourgu potvrdio je kaznu izrečenu u Njemačkoj jednome Nijemcu koji je negirao žrtve holokausta.

Ali takvo negiranje moguće je u Hrvatskoj. Danas se i dalje izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret, žrtve i koljači. I dalje pseudopovjesničari stvaraju novu povijest Hrvatske, rehabilitiraju NDH, koja je jedina u Europi donijela svoje rasne zakone i imala svoje koncentracijske logore; koja je fašistima predala svoj teritorij, koji je bio vraćen zahvaljujući antifašističkoj borbi.

S druge strane izmišljaju zločine koji to nisu bili ili ih podmeću pobjednicima. Gospođa predsjednica traži da se ponovo prebroje žrtve koncentracijskog logora smrti Jasenovca. Upitajmo se – zašto?

To je naša stvarnost, to je naša sramota.

Na hrvatskoj javnoj televiziji gotovo svakodnevno u emisiji ”TV Kalendar” možemo pratiti eklatantnu reviziju povijesti gledajući iskrivljenu sliku događaja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Danas u toj emisiji nije uopće spomenuta Kristalna noć.

U sramotnom mijenjanju povijesti ustaškog dječjeg logora u Sisku i Jastrebarskom sudjeluje i Crkva, ali i vlast. Tumačeći kako su to bila prihvatilišta gdje se brinulo o toj djeci i da to nisu bili logori vrijeđaju i preživjele koji znaju što se događalo

To je naša svakodnevica.

Navodim nekoliko primjera:

U sramotnom mijenjanju povijesti ustaškog dječjeg logora u Sisku i Jastrebarskom sudjeluje i Crkva, ali i vlast. Tumačeći kako su to bila prihvatilišta gdje se brinulo o toj djeci i da to nisu bili logori vrijeđaju i preživjele koji znaju što se događalo.

U komemoraciji za žrtve totalitarnih sistema, 23. kolovoza, na šestinskom groblju, gdje su stradali pripadnici ustaške i njemačke vojske, sudjelovali su najviši državni dužnosnici – od predsjednice Republike, izaslanika predsjednika Vlade i ministara do gradonačelnika. U kojoj zemlji zapadnoeuropske civilizacije je to moguće? Njemačkoj? Austriji? Italiji?

Istoga dana vladina delegacija zapalila je na Mirogoju svijeću pred spomenikom ustaškoj vojsci i pred grobnicom narodnih heroja-komunista. Nije li to pokušaj izjednačavanja ustaša i antifašista?

Hodajući ulicama hrvatskih gradova ili vozeći se kroz mjesta Lijepe naše, nažalost ćete na mnogim mjestima vidjeti neprimjerena, zakonom zabranjena obilježja NDH i nacističke Njemačke, ali i napise mržnje prema drugima i drugačijima. Takvi se i fizički napadaju, a onda se ti napadači opravdavaju i ne kažnjavaju. Na sajmovima se prodaju obilježja kao što su: U s križem, Za dom spremni, kukasti križevi.

Usred Zagreba, nadomak Jelačićeva trga, kraj makete grada u Bakačevoj ulici građani i turisti nedavno su mogli gledati poruku UBIJ SRBINA gotovo punih tjedan dana. Toliko je trebalo da se ukloni. Isto to mjesto, kao i čitav centar, pokriveni su kamerama. No počinioci nisu nađeni, ali je istoga dana pronađena i kažnjena osoba koja je na spomenik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nacrtala srp i čekić. Čovjek koji je u Zadru nekoliko natpisa UBIJ SRBINA pretvorio U LJUBI SRBINA ispitivan je u nekoliko navrata.

To je naša stvarnost. Gospodo, gdje smo?

Neki saborski zastupnici iz vladajuće stranke predložili su ukidanje dana obilježavanja antifašističke borbe kao državnog praznika. Mislim da nismo daleko od toga da isti ti predlože da se državnim praznikom proglasi dan osnutka NDH, 10. travnja 1941.

Neki saborski zastupnici iz vladajuće stranke predložili su ukidanje dana obilježavanja antifašističke borbe kao državnog praznika. Mislim da nismo daleko od toga da isti ti predlože da se državnim praznikom proglasi dan osnutka NDH, 10. travnja 1941

Vi dozvoljavate da se tolerira rehabilitacija ustaškog pokreta i NDH, zločinačke tvorevine sazdane na rasnim zakonima. Dozvoljavate izjednačavanje ustaštva i antifašizma. Financirate novu povijest Hrvatske i dajete potporu da se infiltrira u sve pore ovog društva, od školskog odgoja nadalje.

Tko je u Hrvatskoj odgovarao za negiranje zločina NDH i postojanje koncentracijskih logora smrti?

Do kada ćete prodavati čast ove zemlje, koja je antifašističkim pokretom oprala obraz od jedne od najnečasnijih tvorevina u Europi, od ustaškog pokreta?

Tu smo da se sjetimo KRISTALNE NOĆI, da se poklonimo svim žrtvama rasnih zakona ma gdje završile i da ne dozvolimo izjednačavanje ustaštva i antifašizma.

I da upozorimo na opasnost od ksenofobije i nacionalizma. Na opasnost koja je pred vratima.

(Govor predsjednika Židovske općine Zagreb, dr. Ognjena Krausa, prigodom obilježavanja KRISTALNE NOĆI 9. studenog 1938. godine. Trg žrtava fašizma u Zagrebu, 9. studenog 2019.).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Željko Porobija

Jedan kviz, jedno pitanje i jedna anketa publike rekli su o vjeri u Hrvata možda i više nego brojna stručna istraživanja.

Kad smo kod istraživanja, ono nedavno koje su načinili zagrebački sveučilišni profesori pokazuje da Hrvatska polako, ali sve primjetnije ide putem drugih zapadnih zemalja, u kojima je institucionalno kršćanstvo u nezaustavljivom padu, što povlači i potpuno gubljenje njegove političke moći.

Već sam u više navrata rekao da će Hrvatska postati kao Irska – koliko god sada Crkva imala sve jaču kontrolu nad društvom, ostvarenu prije svega kroz političke mehanizme i zakulisne igre.

Crkva se – kako je i istraživanje pokazalo, a mi sami toliko puta to vidjeli – slizala s desnicom koja u našem narodu ima većinsku potporu i sve poluge vlasti.

Da stvar bude gora, nije pomoglo ni to što don Damir Stojić studentima pokušava objasniti mit o Potopu kao priču o Božjoj ljubavi. Tek nepuna četvrtina slučajno odabranog uzorka našega puka znala je broj preživjelih – a nadamo se da ih nisu pomiješali s Tarantinovom ”Mrskom osmorkom”

Ali je publika u ”Milijunašu” ukazala je na jedan još zanimljiviji fenomen.

Kao što ste već mogli u medijima pročitati, na pitanje koliko je osoba, prema jednom od najpoznatijih biblijskih mitova, preživjelo Potop, tek 24% publike znalo je točan odgovor. Gotovo isto toliko njih mislilo je da je Potop preživjelo samo dvoje ljudi (Adam i Eva?), a najviše je glasova dobio odgovor ”šestero”.

Nije pomoglo što se o Potopu uči na vjeronauku još u drugom osnovne, kad dječji umovi najbolje upijaju podatke za cijeli život. Nije vrijedilo ni što je prije samo 5 godina film ”Noah” sa zvjezdanom postavom glumaca imao planetarnu popularnost.

Da stvar bude gora, nije pomoglo ni to što don Damir Stojić studentima pokušava objasniti mit o Potopu kao priču o Božjoj ljubavi. Tek nepuna četvrtina slučajno odabranog uzorka našega puka znala je broj preživjelih – a nadamo se da ih nisu pomiješali s Tarantinovom ”Mrskom osmorkom”.

I dok ono prvo istraživanje sigurno može Crkvu pomalo i zabrinuti, ova druga blic anketa može ih umiriti – Hrvati nemaju pojma u što stvarno vjeruju, nemaju pojma o Bibliji, biskupi mogu mirno spavati.

Uostalom, zamislite situaciju u kojoj Hrvati dobro poznaju Bibliju.

Zaustavimo se samo na priči o Noi i arci, priči za koju sam do prije samo koji dan vjerovao da je svima nama dobro poznata.

S literarne strane vrlo zanimljivo štivo kompleksne strukture od 37 dijelova koji su složeni tako da zrcale jedan drugi.

I to je sve što bih mogao o tom mitu pohvalno reći.

Da je kojim slučajem pitanje glasilo kako su se zvali glavni junak priče i njegovi sinovi, bojim se da bi postotak točnih odgovora bio još manji od 24%.

Kad smo kod istraživanja, ono nedavno koje su načinili zagrebački sveučilišni profesori pokazuje da Hrvatska polako, ali sve primjetnije ide putem drugih zapadnih zemalja, u kojima je institucionalno kršćanstvo u nezaustavljivom padu, što povlači i potpuno gubljenje njegove političke moći

Ali da ja vama postavim jedno drugo nagradno pitanje iz te priče (ne mogu vam, kao ”Milijunaš”, ponuditi 64 tisuće kuna): kako su se zvale supruge od Noe i njegovih sinova Šema, Hama i Jafeta?

Ne znate?

Ne znam ni ja. Jer u tekstu nisu ni zapisana njihova imena.

Ako malo bolje poznajete Bibliju, onda znate i brojne priče u kojima se pojavljuju bezimeni ženski likovi. Primjerice, u onoj strašnoj priči o Jiftahu koji žrtvuje svoju kćer Jahvi – ostajete uskraćeni za najosnovniji podatak kako se ta nesretna djevojka zvala. Ili kako se zvala Samarjanka s kojom Isus razgovara kod zdenca?

To je jasan znak da u Bibliji prečesto žene uopće nisu bitne, pa tako ni one četiri koje su prema priči o Potopu majke cjelokupnog čovječanstva.

Ali to nije ono najgore u navedenom biblijskom tekstu. Kreacionisti će se ubiti dokazujući kako se uopće ne radi o mitu, nego o povijesnom događaju navodeći hrpu pseudo dokaza i spektakularno otkrivajući ostatke arke na Araratu.

I dok se oni tako bave odavno pobijenim geološkim ”dokazima”, iz vidokruga im bježi činjenica da je puno veći problem od povijesne (ne)utemeljenosti etička poruka priče.

Jer u njoj gnjevni Jahve ubija gotovo cjelokupno čovječanstvo i 99,99%  kopnenih životinja. Shvatimo li priču doslovno, pobijena su sva djeca i sve trudnice na svijetu, pa bi oni nesretni ”hodači za život” morali zaključiti da je pobačaj ubojstvo, ali ubijanje trudnica je sasvim u redu.

Uzalud nas čak i biblijski autor uvjerava u to da su ljudske misli bile svagda zle. Mi smo se s činjenicama općeraširenog zla itekako susretali u ne tako davnoj prošlosti.

Kreacionisti će se ubiti dokazujući kako se uopće ne radi o mitu, nego o povijesnom događaju navodeći hrpu pseudo dokaza i spektakularno otkrivajući ostatke arke na Araratu

Samo se upitajte je li trebalo nakon Drugog svjetskog rata jednostavno pobiti sve Nijemce.

Koliko god da su Saveznici podnijeli žrtava i iz prve ruke se uvjerili u zlo počinjeno od strane Nijemaca, nikome od njih – pa ni prilično krvožednom Staljinu, čiji je narod, objektivno gledano, najviše stradao u njemačkim zločinima – nije palo na pamet da se odstrani cijeli narod zbog zločina režima koji je imao masovnu potporu.

I tako je dana prigoda jednoj inače u svakom pogledu velikoj naciji da nas u narednih 70 godina obogati kulturnim, sportskim, političkim i ekonomskim postignućima.

Ali Jahve, koji je po definiciji svevideći i sveznajući, nije se mučio nekakvim utvrđivanjem individualne odgovornosti i naprosto je, da to tako kažemo, povukao vodu podavivši i zlikovce čije su ruke bile u krvi do lakata, i sitne prevarante, i obične ljude s manama i vrlinama, i djecu i životinje.

To je ta lijepa priča o kojoj naši osnovci uče još u drugom osnovne, a s kojom logoreični don Damir pokušava oduševiti studente.

Pitajte don Damira što misli o savezničkom bombardiranju Dresdena ili, još bolje, o Bleiburgu i on će vas potopiti bujicom riječi osude svakog masovnog i neselektivnog ubijanja ljudi. Ali pitajte ga što on misli o Potopu – i onda ćete čuti da je to bio izraz Božje ljubavi. Čini li vam se onda da su Saveznici stanovnicima Dresdena zapravo samo htjeli reći ”Mi vas volimo”?

Znam da će neki ”umniji teolozi” odgovoriti kako je to Stari zavjet, pa da se kršćani nemaju što i kome pravdati zbog tog teksta.

Ali proučite novozavjetne reference na Potop i vidjet ćete da ni na jednom mjestu nema zgražanja nad božanskim genocidom. Isus u dva Evanđelja, te pisci dviju Petrovih poslanica kao i ”Poslanice Hebrejima” o Potopu govore kao božanskom sudu nad nevjernim svijetom i izbavljenju pravih vjernika.

I slažu se, štoviše, raduju se tome što će Bog to još jednom napraviti na kraju vremena.

Zaboravite na ona plitka teološka tumačenja Starog zavjeta kao okrutnog i Novog kao milosrdnog – čime se prije svega trebao opravdati antisemitizam (jer Stari zavjet je židovski tekst) – prava je istina da oba dijela Biblije opravdavaju božanske masovne egzekucije nad ljudima, ženama i djecom.

Shvatimo li priču doslovno, pobijena su sva djeca i sve trudnice na svijetu, pa bi oni nesretni ”hodači za život” morali zaključiti da je pobačaj ubojstvo, ali ubijanje trudnica je sasvim u redu

No, kako rekoh, Hrvati u ogromnoj većini priču o Potopu niti poznaju, niti haju za nju. Da ostale dijelove Biblije i ne spominjemo.

Zato hrvatski svećenici, zajedno s kreacionističkim ”znanstvenicima” i don Damirom, mogu biti sretni.

Nitko im neće postavljati nezgodna pitanja o tome kakvom to zapravo oni moralu podučavaju vjernike u crkvama i djecu u školi. Onima kojima su nacija i tradicija najveće vrijednosti ionako moral nije previše bitan, a u Crkvi traže prije svega saveznika u osvajanju i obnašanju vlasti.

A onih 76% koji ne znaju ni to koliko je ljudi preživjelo Potop, a kamoli da se zamaraju nekim moralnim tricama o pobijenim ljudima i životinjama nastavit će vas uvjeravati da se na vjeronauku nema što loše naučiti.

I donekle su u pravu – tamo se nema zapravo ništa za naučiti.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Dragan Markovina

Svugdje u svijetu logično je i uobičajeno da ljudi koji su na poziciji moći imaju donekle autističnu viziju svijeta i društva koje ih okružuje, što je činjenica koja se progresivno povećava s porastom moći. To naprosto proizlazi iz logike pozicije na kojoj se nalaze, budući da nemaju nikakve društvene kontakte izvan svog kruga ljudi.

Prva posljedica toga je da ih počnu nervirati mediji koji pišu o realnim problemima, koje oni ne doživljavaju, a u drugoj fazi jednostavno im počinju smetati svi koji ne dijele njihovo uvjerenje o ružičastom svijetu.

Sve navedeno posebno vrijedi za ljude u vrhu politike i država.

Međutim, ovi samorazumljivi procesi uvijek imaju neku granicu, nakon koje postane nemoguće uvjeravati, prvo druge, a onda i samog sebe o tome kako stvari nisu onakve kakve doista jesu.

Jednostavno je više nemoguće uvjeravati i širu javnost i sebe kako je atmosfera u zemlji i društvu normalna i da je revizionizam stvar pojedinačnih ekscesa, a ne dio sistema, kao što to i dalje radi premijer Plenković. Takav raskorak sa stvarnošću mu ipak, koliko god on možda bio uvjeren u suprotno, neće podići akcije u vlastitoj stranci i kod ekstremne desnice, dok će s druge strane izgubiti i posljednje ostatke uvažavanja od strane pristojnijeg dijela javnosti

Na toj granici se pokaže jesu li se vladajući nepovratno odlijepili od stvarnosti, što na koncu uvijek pogubno završi i za njih i za društvo, ili još uvijek uspijevaju razumjeti zemlju kojom vladaju, a samim tim i reagirati na ispravan način.

Sve ovo pišem ponajprije zbog premijera Andreja Plenkovića, koji obnaša funkciju s najvećom političkom moći i ujedno je najodgovorniji za društvenu atmosferu u zemlji.

Postoje u ovom društvu ljudi, udruge i mediji, koji već godinama upozoravaju na fašizaciju društva i pojavu stvari koje su u međuvremenu s margine ušle u mainstream.

S druge strane imamo i činjenicu kako ljudi iz vladajućeg HDZ-a, iz vrhova Katoličke crkve, drugi dio medija i utjecajnih pojedinaca jednostavno sve uvide ovih prvih negiraju, protumače to ideološkim sukobom i prave se kao da se ništa ne događa.

Ovo sve je, bez obzira na to što i sam godinama upozoravam na pojave historijskog revizionizma i fašizaciju društva, sasvim razumljivo.

Međutim, kada predstavnici nacionalnih manjina koje su doživjele grozan progon i pogrom za vrijeme ustaškog režima počnu govoriti iste stvari kao i ovi ranije spomenuti pojedinci, udruge i mediji, stvari postaju kompleksnije i ne mogu se tek tako opisati kao puko ideološko nadmudrivanje. Odnosno, očito mogu, ali to izgleda sve manje uvjerljivo.

Kad se, dodatno, dogodi to da upravo zbog uočavanja svih tih procesa, predstavnici srpske, židovske i romske zajednice te antifašističkih udruga odluče bojkotirati službenu komemoraciju u Jasenovcu, i rade to tri godine u nizu, navodeći kao ključni razlog društvenu situaciju i to da ih nitko istinski ne čuje ili ne želi čuti, sve skupa prerasta u ozbiljan skandal, koji je u pristojnim zemljama nezamisliv.

U nacionalističim krugovima, a time i u HDZ–u, postoji snažan antisrpski i neoustaški sentiment

Činjenica da toga skandala u Hrvatskoj nema, posljedica je snažnog ukorijenjenog antisrpskog i neoustaškog sentimenta u nacionalističkim krugovima, a samim tim i u HDZ-u.

Iz tog stanja svijesti je uostalom i izašao onaj užasavajući odgovor predsjednice republike Miloradu Pupovcu.

No, stvari postaju posve nerazumljive uzmemo li u obzir činjenicu da i istupe Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine Zagreb svi uporno ignoriraju i ne čuju, jer se kod njega ne mogu koristiti, inače suludi antisrpski argumenti, koji očito imaju prođu u znatnom dijelu populacije.

Ognjen Kraus je tako, po tko zna koji put u posljednje vrijeme, govoreći na obilježavaju godišnjice Kristalne noći, na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, rekao kako u Njemačkoj i Austriji, kao ni u bilo kojoj zemlji zapadne Europe, nije moguće relativizirati ili negirati postojanje koncentracijskih logora smrti te izjednačavati žrtve nacizma i antifašizma, sila osovine i savezničkih snaga, ali da je takvo negiranje moguće u Hrvatskoj.

Isto tako rekao je kako se i dalje izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret, žrtve i koljači te da i dalje pseudopovjesničari stvaraju novu povijest Hrvatske i rehabilitiraju NDH.

Osvrnuo se i na predsjednicu, navodeći kako s druge strane izmišljaju zločine, a predsjednica traži da se ponovno prebroje žrtve koncentracijskog logora smrti Jasenovca.

U konačnici hrvatsku stvarnost nazvao je sramotnom te istaknuo konkretne slučajeve u Hrvatskoj poput mijenjanja povijesti ustaškog dječjeg logora u Sisku i Jasenovcu, tumačenjem kako su to bila prihvatilišta gdje su brinuli za djecu, te sudjelovanja najviših državnih dužnosnika na komemoraciji za žrtve totalitarnih sistema na groblju gdje su stradali pripadnici ustaške i njemačke vojske.

Osvrnuo se i na predsjednicu, navodeći kako s druge strane izmišljaju zločine, a predsjednica traži da se ponovno prebroje žrtve koncentracijskog logora smrti Jasenovca

Govor je završio taksativnim nabrajanjem svih revizionističkih inicijativa, poput nedavnog prijedloga Odbora za veterane u ukidanju Dana antifašističke borbe kao službenog praznika, te izrazio žaljenje što niti jedan medij nije obilježio godišnjicu Kristalne noći.

Da se sad vratim na početak teksta. Posvemašnja ignorancija onoga što Ognjen Kraus govori, odnosno ignorancija zajednice koju predstavlja svjedoči o tome da je ona imaginarna granica prijeđena.

Jednostavno je više nemoguće uvjeravati i širu javnost i sebe kako je atmosfera u zemlji i društvu normalna i da je revizionizam stvar pojedinačnih ekscesa, a ne dio sistema, kao što to i dalje radi premijer Plenković.

Takav raskorak sa stvarnošću mu ipak, koliko god on možda bio uvjeren u suprotno, neće podići akcije u vlastitoj stranci i kod ekstremne desnice, dok će s druge strane izgubiti i posljednje ostatke uvažavanja od strane pristojnijeg dijela javnosti.

(Prenosimo s portala Telegram).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

“Nisam rekla da će Hrvatska biti najprosperitetnija država za pet godina tijekom mandata, već da čvrsto vjerujem da može biti i da moramo raditi prema tome. I kao što sam rekla, ekonomski pokazatelji jesu bolji, međutim to se još nije prelilo na život ljudi. I želim da ljudi žive bolje, da osjete to na svojim plaćama. To je sasvim realno i sasvim moguće i to ću predložiti i u svojem sljedećem programu”, kazala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović gostujući u programu N1 novinarki Nataši Božić. 

Na pitanje kada će objaviti program kandidature predsjednica je rekla: “11. studenoga”.

Da vidimo, dakle, budući da je danas taj 11. studenog, kako stojimo s tim glavnim Kolidinim obećanjem. A i inače s njenim diskursom pravednosti i istine.

”Moj program je – povratak nade. Hrvatska se mora promijeniti od zemlje apatije i odlazaka mladih u zemlju optimizma i entuzijazma, a to se može jedino uz ozbiljan gospodarski program i rast, te uz socijalnu osjetljivost. To mora biti u srži politike. Želim biti lider takve Hrvatske, zemlje u kojoj ljudi imaju vjeru, a ja imam dovoljno volje, znanja i hrabrosti da to budem. Sanjam Hrvatsku koja vjeruje u sebe, u koju će investitori dolaziti i ulagati, a ljudi živjeti i raditi dostojanstveno”

Ponovimo, ona je izjavila da nije rekla ”da će Hrvatska biti najprosperitetnija država za pet godina tijekom mandata”. Pregledom videa njena govora u noći izborne pobjede vidi se jasno da je KGK izrekla ovo: ”Kada sam krenula u ovu bitku, kada sam prihvatila tu čast HDZ-a i Tomislava Karamarka, mnogi su mi govorili: ‘Što ti to treba? Ulaziš u bitku koju ćeš izgubiti’, ali ja se ne predajem. Tako ćemo raditi i za Hrvatsku.” I onda ono ključno: ”I ne dam da mi nitko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata, jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećajem ovdje večeras!”

Dakle, Kolinda Grabar-Kitarović je na N1 pred Natašom Božić i gledateljima lagala. Novinarka je tu laž prešutjela ili ju, nepripremljena, nije uočila. Pojasnimo, nitko nije napisao da je ona kazala da će Hrvatska u pet godina mandata postići te velebne rezultate, već da je rekla citiranu rečenicu. KGK se duže vrijeme pokušava izmotavati imajući na pameti sve negativne pokazatelje hrvatskog gospodarstva i poražavajuće brojke koje govore o valu iseljavanja kvaliviciranih i ogorčenih građana.

Zato je dobro podsjetiti na ono što je rekla da će biti njen program, pa da vidimo što će lupetati danas.

”Moj program je – povratak nade. Hrvatska se mora promijeniti od zemlje apatije i odlazaka mladih u zemlju optimizma i entuzijazma, a to se može jedino uz ozbiljan gospodarski program i rast, te uz socijalnu osjetljivost. To mora biti u srži politike. Želim biti lider takve Hrvatske, zemlje u kojoj ljudi imaju vjeru, a ja imam dovoljno volje, znanja i hrabrosti da to budem. Sanjam Hrvatsku koja vjeruje u sebe, u koju će investitori dolaziti i ulagati, a ljudi živjeti i raditi dostojanstveno.”

Tako je zborila Kolinda Grabar-Kitarović u intervju koji je dala Novom listu, odnosno kolegici Tihani Tomičić, a objavljen je u subotu 25. listopada 2014. Dakle, prije ravno pet godina.

A onda se pokazalo da nije nimalo socijalno osjetljiva jer je zapela i zapetljala se u lažima.

Nakon što je otkriveno da nije govorila istinu o tome da je otišla iz NATO-a, HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović dodatno se ”ukopala” tražeći od javnosti razumijevanje za njezinu (tada) trenutnu situaciju u kojoj, eto, ne prima plaću, pa je za svakodnevne troškove morala posegnuti za ušteđevinom.

Ocijenila je valjda da će građani taj čin vrednovati kao njezino veliko odricanje. U najmanju ruku kao da je izvukla zadnju kunu iz čarape kako bi kupila malo kruha, a ne da je još za prethodni mjesec kao zamjenica glavnog tajnika NATO-a primila za hrvatske prilike nevjerojatnih dvadesetak tisuća eura ili više od 150 tisuća kuna!

Usporedbe radi, tu njezinu mjesečnu svotu u NATO-u prosječni hrvatski građanin s plaćom od 6000 kuna ne zaradi radeći pune dvije godine!

”Za razliku od platnih razreda većine dužnosnika NATO-a koji su javni i objavljeni na njihovoj web stranici ugovori nekoliko najviših dužnosnika, među kojima je i Kolinda Grabar-Kitarović, nisu dostupni javnosti. Podaci su proglašeni tajnima na zahtjev samih zemalja članica, međutim doznaje se neslužbeno da se platni razred zamjenice glavnog tajnika kreće oko 20.000 eura mjesečno”, čitao sam tada u Slobodnoj Dalmaciji.

To znači da je, otprilike od srpnja 2011. godine pa do listopada 2014. godine, kad je uzela neplaćeni odmor, Kolinda Grabar-Kitarović samo od osnovne plaće dobila ukupno 760.000 eura.

Zašto ”najmanje”? Valja imati na umu i to da prema sporazumu iz Otawe na plaće dužnosnici NATO-a ne plaćaju porez te da uz plaću imaju i niz drugih beneficija vezanih uz obitelj. Pa tako dodatno primaju mjesečno 274 eura po djetetu, plaćaju se troškovi putovanja obitelji, školovanja, preseljenja…

I prije dužnosti u NATO-u, dok je bila veleposlanica u SAD-u, Kolinda Grabar-Kitarović imala je primanja koja su bila među najvišima u hrvatskoj administraciji.

”Cijeloj Hrvatskoj je govorila kako se vraća, kako je došla, kako svojim dolaskom želi ostvariti ovo ili ono. A zapravo je, vidite, istina nešto sasvim drugo”, zaključio je Josipović. Osvrnuo se i na činjenicu da on ima zamrznut svoj status na Sveučilištu. ”Naravno, svi ćemo nešto raditi kad nam prođe mandat, nije to ključno pitanje. Ne smeta me načelno što ima odstupnicu. To je normalno. Ali bit ću izravan, smeta me što je lagala”, rekao je Josipović

Pohvalila se Grabar-Kitarović da osim sigurne stolice u Bruxellesu ima zamrznuti status i u Ministarstvu vanjskih poslova i da se uvijek i tamo može vratiti na posao.

Podsjetimo i na ovo kada već gđa. predsjednica govori o radu i poštenju. Objašnjenja kako nije otišla iz NATO-a jer je željela zadržavati socijalne beneficije za školovanje djece te da živi od ušteđevine jako je udaljava od onoga što bi birači od nje htjeli čuti. To su njeni birači, kao, zaboravili. Ja nisam. Kolinda Grabar-Kitarović našla se u poziciji da mora brzo dati razumno opravdanje zašto nije rekla istinu da je na neplaćenom godišnjem odmoru.

Zapela je i ukopala se jer smo odjednom dobili novu varijantu afere ”radno mjesto”. Naime, iako je izjavila da je napustila NATO i pred Aleksandrom Stankovićem u emisiji ”Nedjeljom u dva” čak izvela dramolet da je ”plakala” prilikom rastanka s kolegama i glavnim tajnikom, što je trebalo pojačati poruku da je ona zaista napustila radno mjesto u Bruxellesu radi dobra hrvatskih građana, da bi svoju budućnost konačno vezala uz Hrvatsku, to nije učinila!

Nakon toga smo od nje čuli, dok je obilazila tvrtku ”KRAŠ”, da se ta mogućnost zamrzavanja statusa ”pojavila u zadnjih nekoliko dana”!?

Nikakvom sačekušom već rutinskom provjerom informacija kolege iz Jutarnjeg lista su objavili informaciju koja je brzo zagolicala javnost: da možda Kolinda Grabar-Kitarović i nije govorila istinu o svom statusu u NATO-u. Naime, da je gospođa Grabar-Kitarović zaposlenica NATO-a i da ju je tijekom kampanje za predsjedničke izbore glavni tajnik NATO-a ovlastio da uzme neplaćeni dopust. Jutarnji nije otkrio svoj izvor.

List podsjeća da na dužnost koju je tada obnašala, a riječ je o funkciji pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju (tada je, nakon Kolindina ”odlaska” vršitelj dužnosti bio Ted Whiteside), može i dalje računati. Dakle, pisalo se, prema ”razumijevanju” izvora u NATO-u, Kolinda Grabar-Kitarović se, ako to bude željela, nakon završetka predsjedničke kampanje u Hrvatskoj može vratiti na istu funkciju. Tko zna, možda i nakon mandata PRH.

Vođen isključivo novinarskim instinktom te zakonima novinarskoga zanata obratio sam se gospođi Oani Lungescu u Uredu glasnogovornice NATO-a te sam postavio neka osnovna pitanja koja smatram da ne treba prevesti. Evo ih:

The first question is: Is she or is she not still an employee of NATO?

Second: If she still is an employee of NATO what is her current status? Third: If she is no longer an employee of NATO why and when did her contract end? Fourth: Mr. Ted Whiteside is listed as Acting Assistant Secretary General – Public Diplomacy on the official NATO website. Why is he the “Acting Assistant”? This implies he is only filling this position temporarily. Is this the case?

Pitanja sam poslao 28. listopada 2014. u 16:44 (pred kraj radnog vremena) i naznačio sam da molim odgovor, ako je moguće, za dan-dva. Odgovor sam primio vrlo brzo, isti dan, u 18:25.

Evo ga:

Classification: NATO UNCLASSIFIED

Dear Drago,

The following is attributable to a NATO official:

Ms. Grabar Kitarović is a NATO employee and she has been authorized by the NATO Secretary General to take unpaid leave.

Nakon što je otkriveno da nije govorila istinu o tome da je otišla iz NATO-a, HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović dodatno se ”ukopala” tražeći od javnosti razumijevanje za njezinu (tada) trenutnu situaciju u kojoj, eto, ne prima plaću, pa je za svakodnevne troškove morala posegnuti za ušteđevinom

Ms. Grabar Kitarović joined NATO in July 2011 and her current contract expires in July 2015.

Regards,

Constant

//Constant Brand
Press Officer
Press & Media Section
Public Diplomacy Division
NATO HQ

***

Dakle, prevest ću za svaki slučaj:

”Gospođa Grabar Kitarović je zaposlenica NATO-a i dobila je odobrenje glavnog tajnika da uzme neplaćeni dopust. Gđa. Grabar Kitarović je ušla u službu NATO-a u srpnju 2011. i njen tekući ugovor završava u srpnju 2015.”

Drugim riječima, kandidatkinja Grabar-Kitarović, uzdanica HDZ-a za predsjedničke izbore, kako sam već pokazao mnogo puta, voli lagati, ali sam je tada ulovio u lažima koje bi je, smatrao sam naivno, trebale koštati karijere na Pantovčaku. Građani Republike Hrvatske ne smiju birati osobu (smatrao sam) koja tako evidentno manipulira i koja se ruga sirotinji koja jedva spaja kraj s krajem.

Tadašnji predsjednik Ivo Josipović je, i ne sluteći da će se NATO tako brzo službeno očitovati, primijetio očite laži, pa je izjavio sljedeće: da ”je (Grabar-Kitarović) vjerojatno dobro procijenila svoje izglede u kampanji. Ali neprihvatljivo je što je govorila neistinu”. Josipović je u emisiji ”Na Pantovčaku” Media Servisa nakon te afere 2014. rekao kako njemu načelno ne smeta što Grabar-Kitarović sebi čuva odstupnicu, ali da mu smeta što je, kako je rekao, lagala.

”Cijeloj Hrvatskoj je govorila kako se vraća, kako je došla, kako svojim dolaskom želi ostvariti ovo ili ono. A zapravo je, vidite, istina nešto sasvim drugo”, zaključio je Josipović. Osvrnuo se i na činjenicu da on ima zamrznut svoj status na Sveučilištu. ”Naravno, svi ćemo nešto raditi kad nam prođe mandat, nije to ključno pitanje. Ne smeta me načelno što ima odstupnicu. To je normalno. Ali bit ću izravan, smeta me što je lagala”, rekao je Josipović.

Dakle, sporno u cijeloj priči jest to što je Grabar-Kitarović ostavljala dojam da je napustila posao u NATO-u. Tako je 20. rujna 2014. na pitanje je li završio njezin mandat u NATO savezu odgovorila da ima još nekoliko dana godišnjeg odmora, pa oko 1. listopada pakira stvari i dolazi natrag.

Potom je ponovo upitana je li razriješena, a odgovorila je da je zatražila odlazak iz NATO-a; prenio je to tada portal RTL televizije. Pitanja su postavljena nakon što ju je na otvaranju Vinkovačkih jeseni vinkovački gradonačelnik pozdravio kao pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a. Na pitanje kako objašnjava da ju je vinkovački gradonačelnik pozdravio u toj funkciji rekla je da je to zato što joj još traje godišnji odmor koji ima kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.

Istom je prilikom kazala da se vraća u Hrvatsku jer više ne može gledati kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone, kako ne može gledati odnos prema mladima i kako se s nekakvom potpunom nezainteresiranošću gleda kako odlaze iz zemlje jer nemaju posla.

Krenuo sam, zainteresiran da se objave istinite informacije i da lažima u hrvatskome političkome životu stanemo na kraj, i putem druge izjave, a ticala se rečenice da kandidatkinja HDZ-a troši zalihe, da živi od prethodne zarade.

Jer kada bi se kojim slučajem doznalo da su joj u NATO-u tekla ikakva prava iz ugovora (osim čuvanja pozicije), što je praksa u, recimo, Njemačkoj, gdje se sve do tri mjeseca neplaćenog dopusta tolerira i zadržava, ali se nakon trećeg mjeseca dotična osoba mora pobrinuti za plaćanje socijalnog osiguranja, staža i slično, onda bi Kolinda Grabar-Kitarović imala ne samo problema s hrvatskim građanima, kojima je lagala, već i s glavnim tajnikom NATO-a, čije je povjerenje izigrala pokazavši se vrlo nepouzdanom osobom i partnericom.

Kao i prije pet godina i sada moramo svjedočiti da potraga za intelektualcima od formata koji bi podržali kandidaturu gđe. Grabar-Kitarović teško ide

Na moja konkretna pitanja Uredu glasnogovornice NATO-a o tome kada je točno glavni tajnik odobrio neplaćeni dopust i do kada on traje nisam dobio odgovor. Zapravo, uputili su me da te odgovore tražim od Kolinde Grabar-Kitarović, ali ih ona hrvatskoj javnosti nije željela dati. To su za nju samo ”administrativna pitanja” i nije željela više ništa pojašnjavati.

Zanimljivo ponašanje, taj nevješt pokušaj da se zataška skandal.

Jasno je bilo da su u NATO-u ostali konsternirani nenadanom situacijom i da nisu znali što poduzeti, pa su prebacivali lopticu u tabor Kolinde Grabar-Kitarović. Bilo je i njima više nego jasno da je njihova zaposlenica ”za javnu diplomaciju” bestidno lagala.

Rezimirajmo: prvo je izjavila da je napustila NATO, pa smo onda iz Bruxellesa saznali da je to dogovoreno kada su vidjeli da koristi staž u NATO-u da bi se šminkala i pokazivala kao predsjednička kandidatkinja u Sinju, tijekom Alke, i u Kninu, prilikom godišnjice Oluje. Jer čak da je to radila u danima godišnjeg odmora, ona je tada bila aktivna zaposlenica NATO-a.

U NATO-u su odlučili šutjeti na pitanja kada je točno dogovoren i kada je počeo teći neplaćeni dopust jer bi je tada utopili do kraja.

Osim toga, ni tada, kao ni u ovoj kampanji 2019. Kolinda Grabar-Kitarović nema oko sebe sposobne osobe da je izvuku iz gliba. Mirjana Hrga, kažete? Dajte, molim vas! Jurica Pavičić je u subotu gđu. Hrgu (koju ne kritiziram kao novinarku već kao službenicu UPRH) rastavio na proste faktore. Svakom novom izjavom KGK tone sve više. A i kadrovska joj je politika katastrofalna: izborom Branislava Šutića, predsjednika HDZ-a Otočac i tajnik HDZ-a ličko-senjske županije za direktora njene kampanje, KGK je isporučila ličke glasove Miroslavu Škori. Svaka joj čast!

Kao i prije pet godina i sada moramo svjedočiti da potraga za intelektualcima od formata koji bi podržali kandidaturu gđe. Grabar-Kitarović teško ide.

I ovo želim kazati: u stožeru kandidatkinje HDZ-a nemaju pojma kako doskočiti očitim muljažama kandidatkinje/predsjednice. Nemaju pojma kako brzo posložiti strategiju kriznog komuniciranja.

2014.su skakali iz gafa u gaf. Počeli su očajnim nastupom u emisiji kokainskog dilera Velimira Bujanca u kojoj je Grabar-Kitarović izdeklamirala one svoje već famozne laži o slušanju himne na Televiziji Zagreb u pola noći na nogama i u olovna jugoslavenska vremena (himnu je Televizija Zagreb, odnosno HTV, počela emitirati tek u doba ravnatelja Hrvoja Hitreca, nakon povratka demokracije), odnosno slušanja glasovitoga Tuđmanova govora ”Imamo Hrvatsku” s prozora njena ureda na Zrinjevcu u palači Matice Hrvatske (dokazao sam i da je to bilo nemoguće te da je iskrivila datum kako bi ispala velika Hrvatica). Nastavili su s epizodom ”teško pitanje” u emisiji Aleksandra Stankovića i tako redom.

Izbore su dobili tjesno i to zbog krađe (tamo gdje SDP nije imao promatrače) i iregularnosti (Mostar, npr.) kao i zbog toga što je Zoran Milanović torpedirao Josipovićevu kampanju.

Ove 2019. godine, otkako je lansirala kampanju ne prestaje praviti budalu od sebe (afera Željezna zavjesa, afera NK Rijeka, afera upute za govor u podrumu Matice Hrvatske, afera Hrvatska do Kupresa, afera pravosuđe bi trebalo slušati narod, afera ćirilica je sporedna, afera tjedan Jugoslavije i otići ćete na Goli otok, mamina afera zna se već čija je Rijeka, afera naci-frizerka, afera veliko razumjevanje za Poglavnika, afera dragi moj Hrvatski list, afera pijanog urlanja na kninskoj tvrđavi…).

Ja se samo pitam kako će ona vratiti nadu ljudima kojima laže? Kako zamišlja tu socijalnu osjetljivost kada ima potrebu zamagliti činjenicu da je došla na izbore s figom u džepu i sa čak dvije sigurne stolice, jednom koja joj donosi najmanje 20.000 eura mjesečno, a drugom, manje lukrativnom, ali opet važnom u ministarstvu koje je vodila? O kakvom je tu dostojanstvu riječ kada je suzu pustila za kolegama u NATO-u od kojih se oprostila na svega nekoliko mjeseci, a nije se sjetila pustiti suzu za unesrećene u Gunji?

Eto, tu smo, pred velikim riječima Kolinde Grabar-Kitarović: ”NADA”, ”SOCIJALNA OSJETLJIVOST”, ”DOSTOJANSTVO”…

Ja se samo pitam kako će ona vratiti nadu ljudima kojima laže? Kako ona zamišlja tu socijalnu osjetljivost kada ima potrebu zamagliti činjenicu da je došla na izbore s figom u džepu i sa čak dvije sigurne stolice, jednom koja joj donosi najmanje 20.000 eura mjesečno, a drugom, manje lukrativnom, ali opet važnom u ministarstvu koje je vodila? O kakvom je tu dostojanstvu riječ kada je suzu pustila za kolegama u NATO-u od kojih se oprostila na svega nekoliko mjeseci, a nije se sjetila pustiti suzu za unesrećene u Gunji?

I ta priča kako živi od ušteđevine jako ju je udaljila od sirotinje i općenito od glasača. Uostalom, trebala je, ako je točno da nije imala zdravstveno osiguranje, tako je izjavila, pokazati račun za obavljenu operaciju ruke u privatnoj klinici ili izjaviti da joj je ta operacija poklonjena ako je to bio slučaj.

I tako, želio sam vas upozoriti na stanje stvari uoči, odnosno na dan najave novog paketa Kolindinih laži i opasnih deklamacija.

Upozoreni ste! Nećete moći reći da niste znali.

Sve mi se čini da ćemo, ne stave li glave na okup u Milanovićevom stožeru, i dalje čekati da građani skopčaju kako je Kolinda jedna velika laž i da shvate za što se ona zapravo zalaže (za od građana plaćene liposukcije do garderobe teške četvrt milijuna kuna).

Kao što još čekamo Sanaderove račune iz Verone.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Robert Bajruši

Naravno da samo maligna vlast može slaviti čovjeka koji je predvodio ubijanje nekog grada, kao što je general JNA Mladen Bratić, jedan od onih koji su ubijali Vukovar i Vukovarce, prije negoli je i sam doživio istu sudbinu.

I potpuno je razumljivo što su hrvatske državne institucije kritizirale ovu odluku vlasti u Srbiji.

Napokon, kakva je današnja Srbija, pokazala su čak tri prošlotjedna događaja. U Novom Sadu je postavljena spomen-ploča generalu Bratiću, zapovjedniku u napadu na Vukovar, a nekoliko dana poslije je Ministarstvo obrane Srbije promoviralo knjigu Ilije Brankovića naslovljenu “Tuzlanska kapija – režirana tragedija”, kojom se negiraju sudski utvrđene činjenice o ratnom zločinu postrojbi Ratka Mladića u kojem je poginula 71 mlada osoba u Tuzli 1995. godine. Kao šlag na tortu, u okolici Kragujevca lokalne su vlasti imenovale ulicu po četničkom vođi, zloglasnom Draži Mihailoviću.

Naravno da je bezobrazno i bezobzirno kada na sve ove skandalozne odluke svojih podređenih Aleksandar Vučić nonšalantno odgovara u smislu “pogledajte sebe, a Srbiju ostavite na miru”.

Kao što u Srbiji nije provedena denacifikacija, u Hrvatskoj se već četvrt stoljeća ne pokušava zaustaviti reustašizacija

Njegova Srbija podsjeća na Hrvatsku iz druge polovice devedesetih, kada je cjelokupna vlast bila koncentrirana u Predsjedničkim dvorima. I vlast u Srbiji je potpuno u Vučićevim rukama, a iz njegova se ureda upravlja medijima, sudstvom, poduzećima, pa čak i navijačkim skupinama.

Vlast je čvrsto povezana s vrhom Srpske pravoslavne crkve, opozicija je razmrvljena, a svaki političar koji se usudi kritizirati Vučića može biti siguran da će biti etiketiran kao izdajnik.

Napokon, Vučić se nikada nije ogradio od izjave u kojoj je usporedio Hrvatsku i nacističku Njemačku. “Njihov će križ zauvijek biti iskrivljen i kukast, naš nikad i zato je Srba u Hrvatskoj danas za 90 posto manje. To nije politika, to je istrebljenje jednog naroda, to je konačno rješenje i to je zločin”, rekao je Vučić o Oluji prije nekoliko godina, prešućujući prethodne zločine nad Hrvatima.

U Srbiji nikada nije provedena denacifikacija s ciljem raskidanja s idejom “svi Srbi u jednoj državi”. Upravo suprotno, tamošnja službena politika i sve institucije kontinuirano cementiraju mit u kojem su Srbi predstavljeni kao žrtve, što je odvratna manipulacija, posebno kada se odnosi na masakriranje Vukovara i tamošnjih ljudi ili negiranje zločina nad tuzlanskom omladinom.

Ali, uvijek postoji taj “ali”.

Upozorenja i optužbe koje ovih dana dolaze iz Hrvatske bile bi kudikamo čvršće da smo sami raščistili sa sramotnim dijelovima vlastite povijesti.

Ovako, moramo gutati knedle kada licemjerni srpski vožd odgovara da se ulice u hrvatskim gradovima nazivaju po ustaškom ministru Mili Budaku, a vlasti na službena primanja pozivaju Mirka Norca, koji je ležao u zatvoru zato što je strijeljao nevine srpske civile.

Naravno da samo maligna vlast može slaviti čovjeka koji je predvodio ubijanje nekog grada, kao što je general JNA Mladen Bratić, jedan od onih koji su ubijali Vukovar i Vukovarce, prije negoli je i sam doživio istu sudbinu

Može li itko osporiti Ognjena Krausa kada na obljetnicu Kristalne noći – koju ove godine nije obilježila niti jedna važna državna institucija – iznese optužbu kako se u Hrvatskoj izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret, žrtve i koljači, a pseudopovjesničari stvaraju novu povijest i rehabilitiraju NDH?

Kao što u Srbiji nije provedena denacifikacija, tako se u Hrvatskoj već četvrt stoljeća ne pokušava zaustaviti puzajuća reustašizacija.

Iza toleriranja ušatih “U” i “Za dom spremni” na javnim mjestima i negiranja jasenovačkog zla ne stoje nekakvi opskurni neoustaški marginalci, nego, kao i preko Drine i Dunava, kada je riječ o velikosrpstvu, vlasti, kako svjetovne tako i duhovne.

Da se počistilo ispred vlastitog praga, bilo bi puno lakše odgovoriti povijesnim falsifikatorima iz susjedstva.

Ali, nije se, niti se želi.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Razvoj, identitet, odlučnost, pravednost, demokracija, sigurnost i optimizam sedam je točaka na kojima će kandidatkinja, ali i aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović temeljiti kampanju i eventualno vođenje Hrvatske i u narednih pet godina. Lijepo. Blago nama.

Zasigurno su njezini pobornici uživali u prijenosu iz prepune dvorane ”Globus” na zagrebačkome Velesajmu. Prvi izvještaji vele tisuću njih, članova, simpatizera, poduzetnika, sportaša, mladih… Svi k’o jedan razdragano poput školaraca mahali su na kraju papirnatim zastavicama dok je Bog iz razglasa ”čuvao Hrvatsku”.

Prethodno su glavni glumci – premijer i predsjednica – maestralno odglumili zajedništvo i slogu ljubeći se (Jakove, izdrži) pred kamerama prije i poslije govora… Prijetnje plovidbom Savom i metkom u glavu bile su učinkovite. Ljubav, barem ona za javnost, veća je nego ikad. Smijalo se, odobravalo, tapkalo Jakova po ramenu, šaputalo na uho, zdušno pljeskalo jedno drugome. Ma idila.

Na pozornici se u tu svrhu, na samom početku, ukazao Oliver Mlakar. Možda bi primjereniji izraz bio uskrsnuo, jer je u srpnju imao rođendan, napunio je 84 godine. Elem, lagano frfljajući (teško je reći da li zbog dobi, proteze ili Martinja), najavio je Joška Ševu s pjesmom Augusta Šenoe ”Oj, budi svoj” iz vremena hrvatskoga nacionalnog preporoda. Nema vam tog optimizma koji bi iz HDZ-a 21. stoljeća istjerao 19. stoljeće

Članovima grupa po društvenim mrežama koji bi po kratkom postupku rješavali za njih neželjeno stanje u Hrvatskoj demokratskoj zajednici zapriječeno je kaznama i izbacivanjem iz stranke. Tako je i Davor Ivo Stier, koji je još do jučer takvima poručivao ”Ne bojte se!”, iza skupa krotko, poput pokvarene ploče, uporno u mikrofone ponavljao: ”Tu smo da podržimo kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović”.

Strah je vrag! Lako je bilo biti radikalan u Argentini. U Hrvatskoj se brzo nauči kome se smije nekažnjeno prijetiti vrbama, mecima, puštanjem trupla nizvodno.

Kad takvo što činiš članovima HDZ-a, pa još visokopozicioniranima, to je govor mržnje; kad su te prijetnje upućene pripadnicima najbrojnije manjine, Romima ili migrantima, onda je to domoljublje i sloboda govora. Lako vam je to ukapirati.

Kad išaraš ružni spomenik Franji Tuđmanu, bivaš nađen i kažnjen dok se još boja na grafitu nije osušila, ali kad recimo miniraš na tisuće spomenika hrvatskim antifašistima, policija i sud nikako te ne mogu naći. Nekažnjeno možeš napisati ”Ubi Srbina”, ali kad to prepraviš u ”Ljubi Srbina”. bit ćeš majci nađen i kažnjen dok kažeš keks.

Onaj tko ne shvaća da Hrvatska postoji da bi HDZ-ovcima bilo dobro i komotno, da bi se oni i samo oni i nitko drugi osjećali kao svoj na svome, zaštićeno ma što god činili (lagali, varali, krali ili pljačkali…), ništa pod Bogom u ovih tridesetak godina nije naučio.

No, vratimo se mi u dvoranu ”Globus” koja je za ovu svečanu prigodu bila ukrašena sloganima ”Predsjednica jer Hrvatska zna” i ”Optimizam za Hrvatsku” (ne vašu, za onu njihovu). Na pozornici se u tu svrhu, na samom početku, ukazao Oliver Mlakar. Možda bi primjereniji izraz bio uskrsnuo, jer je u srpnju imao rođendan, napunio je 84 godine.

Elem, lagano frfljajući (teško je reći da li zbog dobi, proteze ili Martinja), najavio je Joška Ševu s pjesmom Augusta Šenoe ”Oj, budi svoj” iz vremena hrvatskoga nacionalnog preporoda.

Optimizma i vjere u kandidatkinju na početku skupa nedostajalo je očito i premijeru Andreju Plenkoviću, pa joj je vlastitom govorancijom oduzeo dobar dio onoga što će kasnije i sama reći, uvjeren valjda kako ”mala neće znati” obračunati se s Milanovićem, koji u svojim istupima znatno češće kritizira njega nego nju

Nema vam tog optimizma koji bi iz HDZ-a 21. stoljeća istjerao 19. stoljeće!

Voditelj iz prošloga stoljeća i lirska pjesma napisana korijenskim pravopisom iz stoljeća prije toga, koja nam poručuje da se borimo za jezik i narod (???), zbilja su krasna najava za ono što nas i narednih pet godina čeka. Pa ti budi optimističan!

Optimizma i vjere u kandidatkinju na početku skupa nedostajalo je očito i premijeru Andreju Plenkoviću, pa joj je vlastitom govorancijom oduzeo dobar dio onoga što će kasnije i sama reći, uvjeren valjda kako ”mala neće znati” obračunati se s Milanovićem, koji u svojim istupima znatno češće kritizira njega, nego nju.

Izašao je prvi za govornicu da, eto, podeblja optimizam jer ovi izbori, zna to svaki vrabac na grani, odlučuju i njegovu sudbinu. Na kraju svog govora velikodušno joj je udijelio da je ”hrvatski brend”. Sad očekujemo da od EU zatraži zaštitu porijekla predsjednice kao izvorno hrvatskoga proizvoda.

Nakon gromkoga aplauza premijeru predsjednica je preuzela kormilo i pokazala kako zna uzvratiti protukandidatu kad ide na predsjednika Vlade. Čovjek bi slušajući rekao da su ovo parlamentarni izbori.

Podsjetila je na stanje prije pet godina. Neupućeni koji bi ju pomno slušao mogao bi pomisliti da govori o Hirošimi i Nagasakiju. Tvrdi, naime, kako je tada ”vladalo beznađe i uvjerenje kako se ništa ne da učiniti”. ”Bilo je to stanje zapuštenosti, država bez ozbiljnoga razvoja i uređenoga sustava, bahato i arogantno vođenje države u propast.” Je li to normalno, retorički se zapitao Hrvatski Brend i odmah i odgovorio: ”Možda onome koji Hrvatsku smatra slučajnom državom”. Treba li uopće napominjati da se dvoranom napunjenom onima koji se lukavo čuvaju Whatsappa i Vibera prolomio gromoglasan pljesak.

Meni potpuno nejasno pljeskalo se i za izlazak iz ”regiona”, mada, koliko ja znam, za to je zaslužan Tuđman i Domovinski rat, a ne Brend koji je u to vrijeme bila službenica dvaju ministarstava.

Cijeli ovaj skup na Martinje okončan je simboličnom pjesmom ”Ljubim te do boli” djevojke jednako simbolična imena – Nika; i bilo bi to lijepo zaokruženo da nije završeno nejakim vikanjem ostarjelog voditelja: ”Pobjeda, pobjeda!” Ne’š ti optimizma i bolje budućnosti s Mlakarom

No, da ne griješimo dušu, održani govor ima i dobrih poruka. Meni osobno zanimljivo je i pohvalno uvođenje pravobranitelja za starije (zaštitit će, nadam se, Mlakara od vođenja kampanje za parlamentarne izbore), ali i nacionalne stipendije za najbolje maturante koji žele studirati na prestižnim svjetskim sveučilištima i vratiti se (Harvard svima, a ne samo njima).

No oduševljenje mi splasne kad se sjetim da je i prvih pet godina bilo itekako dovoljno za implementaciju tih zgodnih ideja o kojima slušamo u izborne svrhe.

Cijeli ovaj skup na Martinje okončan je simboličnom pjesmom ”Ljubim te do boli” djevojke jednako simbolična imena – Nika; i bilo bi to lijepo zaokruženo da nije završeno nejakim vikanjem ostarjelog voditelja ”Pobjeda, pobjeda!” Ne’šti optimizma i bolje budućnosti s Mlakarom.

Ovako se iz završnice skupa moglo iščitati da s optimizmom trebamo gledati prošla stoljeća – HDZ-u omiljeno 19. i 20. stoljeće. Pitat ćete se zašto. Pa zato što i HDZ i predsjednica u prošlosti plivaju k’o ribe u vodi dok Hrvatska tone.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Sanja Sarnavka

Kad preletiš puno gora, rijeka i mora, pa usred Atlantskog oceana sletiš na Otok leda, opskrbljena tek šturim informacijama o mjestu na kojem ćeš provesti neko vrijeme, shrvana umorom samo jedva čekaš izmaknuti vjetru koji zavija i ledi ti dah.

Nije ti ni do paljenja cigarete iako tijelo čezne za nikotinom nakon višesatnog leta i povlačenja po aerodromima. Mrkla noć je. Liježeš u tami, budiš se u mrklinu dana.

Vjetar ne posustaje. Bože mili, kud sam zašla, što me snašlo u tuđini, lijepo me još davno upozorio dobri Perica Preradović.

A ja ne slušam. Obožavam putovati, usuprot svim nedaćama koje me mogu zadesiti. A i u domaji baš nema nečeg što bi me jako veselilo, mamilo da ostanem.

Lopovi su ugledna gospoda, pametni ljudi nepotrebni, balast, neke žene se mlati, a neke bez zasluga nagrađuje… uglavnom, čemera i jada koliko ti srce ne želi.

Šefica policije je žena. Započinje izlaganje rečenicom: ”Kad smo shvatili da u središte naše pozornosti i djelovanja moramo staviti žrtvu, sve se promijenilo”. Trljam oči. Vadim štapić i čistim uši. O čemu to žena priča?! Čujem li ju dobro?

Dva dana konferencije koja se bavi pitanjem rodne ravnopravnosti pokazuje u kakvom sam se to malom svemiru zatekla.

Šefica policije je žena. Započinje izlaganje rečenicom: ”Kad smo shvatili da u središte naše pozornosti i djelovanja moramo staviti žrtvu, sve se promijenilo”. Trljam oči. Vadim štapić i čistim uši. O čemu to žena priča?! Čujem li ju dobro?

Tri osobe rade s jednom žrtvom, ona ima pristup svim zapisnicima, njezina sigurnost najveća je briga policije. Smjenjuju se muškarci i žene, govore o važnosti žena u politici (u Parlamentu ih je trenutno 41%), nužnosti uključivanja žena u tržište rada (88% žena je zaposleno), obavezi dobivanja istih plaća posao iste vrijednosti (unijeli su u Zakon o ravnopravnosti obavezu tvrtki koje imaju više od 25 zaposlenih da osiguraju iste plaće; nakon provjere dobivaju Potvrdu o postignuću jednakosti u plaćama), nužnosti raspodjele poslova u domu (muškarci moraju uzeti tri mjeseca roditeljskog dopusta, jednako kao i žena, a tri zadnja mjeseca mogu se smjenjivati), poduzetnica govori o tome kako je htjela vlastiti posao jer ne želi sudjelovati u upravama velikih tvrtki jer time podupire i osnažuje korporacijsku kulturu koja tlači i ne mijenja odnose moći u društvu…

I još stalno ističu kako je dug put do stvarne ravnopravnosti.

Ludi ljudi.

A neposredno pred put, nekolicina jedino samima sebi uvaženih zastupnica i zastupnika jasno rekla da ne žele borkinje za rodnu ravnopravnost u Saboru.

Moje ime na popisu je nepoželjnih, ofkors.

Nakon konferencije, otvoren je put daljnjem istraživanju ovog čudnog mjesta in the middle of nowhere iliti Bogu iza leđa. Kad bi se sudilo prema iskustvu vlastite mi države, bilo bi logično očekivati da na tako izoliranom mjestu, s malo stanovništva, neplodnom zemljom, prijetećim i stvarnim vulkanskim erupcijama, jezikom koji se tek neznatno mijenjao od 10. stoljeća, pa Islanđani mogu čitati s razumijevanjem drevne sage na staronorveškom, cvjeta zaljubljenost u tradiciju i ”naravne” zakone (kako ih imenuje bogobojazni Davor Ivo Stier u vrijeme primjene nanotehnologija).

Dosta je malih crkava razasuto gradom. Pitala sam vodičku koju ulogu imaju crkve u javnom životu Islanda. Zblanuto me pogledala. Vjera je privatna stvar svake osobe, crkve su tu da ti u slobodno vrijeme, kad trebaš utjehu ili pomoć, pruže što od njih tražiš

Ali, nu đavla, ovdje vjetar propuhao sve glave, pa je jedna od ulica u centru Reykjavika čitavom dužinom premazana duginim bojama i slavi istospolnu ljubav, žene nisu štrace ako se upuštaju u spolne odnose prije ili mimo braka, štoviše, sve više su prvotne, nemaju vojsku jer što će im, ali zato kao nasušnu potrebu vide obrazovanje pa su otvorili sedamnaest (17) sveučilišta, imaju najnižu stopu nezaposlenosti na svijetu i svakim danom im stiže sve više stranaca radi nalaženja posla (u mom hotelu četvero iz Hrvatske, dvije Poljakinje, jedan Filipinac i tek jedan echte Islanđanin).

Četvrta su najskuplja zemlja na svijetu, nemaju ministarstvo turizma, ali im je ove godine otok pohodilo tri milijuna turista. Ubili su korupciju, smijenili kvarnog premijera nakon objave Panamskih papira, lopove potrpali u zatvor, istjerali strane banke i otvorili svoje, zamolili predsjednika koji je odbio opteretiti građane porezima da, mimo Ustava, odradi i peti mandat jer se pokazao pravednim i brižnim…

Veselo je prekoračiti lanac visok 10 centimetara i slobodno odšetati do predsjedničke rezidencije ne susrevši niti jedno uniformirano lice, fantastičan je osjećaj vidjeti gradonačelnika koji povremeno oblači haljine jer to voli odmalena (zamišljam zekanoviće, glasnoviće, košiće kako se križaju nogama i rukama, i baš mi je toplo oko srdašca).

Reykjavik, glavni grad Islanda, ne trudi se zavesti te velebnim građevinama, blještavilom reklama i izloga. Gradonačelnik ne planira izgraditi Manhattan u luci ili na brdu. Zadovoljan je zrakom koji opija, mirisom oceana koji se osjeća na svakom mjestu u gradu, toplinom koju podaruju gejziri. Vjetar mu ne smeta. Navikao se.

Nemoguće je naći komadić smeća na pločnicima. Uredne posude za razdvajanje otpada na svakom koraku, nema prometne gužve, gradi se, ali tako da se ne remeti vizura grada, u autobusima se vežu pojasevi, bicikli i romobili jure vjetru usuret. Jednom riječju, grad po mjeri čovjeka.

Dosta je malih crkava razasuto gradom. Pitala sam vodičku koju ulogu imaju crkve u javnom životu Islanda. Zblanuto me pogledala. Vjera je privatna stvar svake osobe, crkve su tu da ti u slobodno vrijeme, kad trebaš utjehu ili pomoć, pruže što od njih tražiš.

Nema ih u javnim raspravama. A više ih je jer ljudi slobodno biraju kojoj će se vjeroispovijesti prikloniti. Osim toga, reče, tko im daruje zemlju, oslobođen je plaćanja poreza, pa se zato grade posvuda. Ali su male i vrlo skromne.

Vodička je ljuta jer kaže kako je manjina jako bogata, a većina preživljava zahvaljujući minusima u banci. Štošta ju ljuti, ali je i ponosna na svog sadašnjeg i prethodnog predsjednika, dok obožava bivšu predsjednicu koja sljedeće godine puni devedeset godina.

Četvrta su najskuplja zemlja na svijetu, nemaju ministarstvo turizma, ali im je ove godine otok pohodilo tri milijuna turista. Ubili su korupciju, smijenili kvarnog premijera nakon objave Panamskih papira, lopove potrpali u zatvor, istjerali strane banke i otvorili svoje, zamolili predsjednika koji je odbio opteretiti građane porezima da, mimo Ustava, odradi i peti mandat jer se pokazao pravednim i brižnim

Lijepo je biti turist. Razgledaš, diviš se ili zgražaš nad nečim, ali te zapravo ništa posebno ne dira. Znaš da si tu u prolazu, da te ništa (osim odurnog ledenog vjetra) zapravo ne dotikavlje jer ćeš uskoro otići dalje ili natrag u svoje gnijezdo. Slušaš što ti govore, ali pamtiš što želiš.

Ipak, unatoč činjenici da sam samo pet dana putovala Islandom, divila se glečerima koji se sve brže otapaju zahvaljujući gluposti i nebrizi ljudske vrste, čudila crnoj neplodnoj zemlji i žuto-zelenim poljima lave, jedva hodala zbog sedamsto slojeva odjeće kojima sam pokušavala spriječiti vjetar da me pretvori u santu leda, otišla sam zadivljena.

I tužna.

Jer se jedan usamljeni otok pokazao otvorenijim i slobodnijim od zemlje koju zovem domovinom. Bura u njoj očito ne prosvjetljuje ljude, plavetnilo mora i neba ih ne čini dobronamjernijima i mudrijima.

Island u mom srcu i umu ostaje trajnom svijetlom točkom. Usred mraka u kojem živim svjetionik je koji mi pokazuje put.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ana i Otto Raffai

Kada mislimo o toleranciji prema drugima i drugačijima, prva je misao da se radi o nacionalnoj ili vjerskoj različitosti. Na priznavanje prava različitih tjera nas pravednost: da jači ne ”zgnječe” slabije,  da brojniji ne ”usišu” malobrojne.

Taj zov pravednosti koji nas čuva od divljaštva moćnijih prema trenutno nemoćnijima ima jaku moralnu dimenziju, no ako ostanemo samo na toj razini, postoji opasnost da izgubimo kontakt sa sobom u smislu pitanja zašto želim ne samo trpjeti različitost, nego ju i podržati. Koja je moja dobrobit, dugoročna korist, dublji smisao afirmacije različitosti?

Dublji razlozi, oni koji se javljaju iz propitivanja svoje nutrine ili svoje savjesti, pokazuju s jedne strane da različitost nikako nije vezana samo uz neke grupne identitete, kao što smo gore naveli, i da afirmacija različitosti, suprotno ustaljenom (ne)promišljanju, ne oduzima prostor (većini), nego umnaža prostor za svaku osobu, pa onda i grupu, bila ona većinska ili manjinska.

Različiti su i oni koji nemaju posla nakon što su završili školovanje i oni koji su se vjenčali s neočekivanim/neuobičajenim partnerom, bilo da je on zajednici kojoj pripadamo ”čudan” po svom porijeklu ili seksualnoj orijentaciji

Ne mislimo ovdje na sve različitosti, nego na one koje sa sobom nose ”nižu ocjenu” pri vrednovanju sredine, premda nitko od sredine nije tražio da donosi svoj sud.

To su različitosti koje od osobe mogu iziskivati napor da se afirmira: na primjer, kada je ljevak u sredini koja smatra da je pisanje lijevom rukom legitiman povod za ruganje, kad je netko rođen u ulici u kojoj stanuju bogatiji susjedi, te s porugom gledaju na osobu s više braće ili sestara ili ona različitost o kojoj danas rijetko govorimo, a to je razlika između siromašnijih, onih kojima se u vrtiću rugaju da su ”lidlići” jer nose jeftiniju odjeću iz Lidla, i onih bolje stojećih.

Različiti su i oni koji nemaju posla nakon što su završili školovanje i oni koji su se vjenčali s neočekivanim/neuobičajenim partnerom, bilo da je on zajednici kojoj pripadamo ”čudan” po svom porijeklu ili seksualnoj orijentaciji.

Različiti su oni koji su u braku, a nemaju djece i oni koji nisu u braku, ”a godine idu”.

U Crkvi smo različiti ako smo žene; naša braća po Kristu nikako da uhvate korak sa svijetom u kojem je ipak uobičajenije mišljenje da je žena zaista i u svemu čovjek, što se želi reći pojmom ravnopravnosti između muškarca i žene.

I tako bismo mogli i dalje nabrajati te vidjeti da svaki od nas u svom bogatstvu identiteta ima neku različitost koju mu nije lako izraziti, odnosno koju se boji pokazati.

Mislimo na različitost koja zaboli jer s naporom živimo u zajednici kojoj želimo pripadati.

I premda svi znamo da su naše različitosti o kojima ovdje govorimo više-manje zadane i da same po sebi nisu problem, ostajemo zarobljenici svojih tumačenja razlika, tumačenja koja od njih čine prepreku slobodnom življenju koje uključuje njihovo pokazivanje/iskazivanje u društvu drugih.

U Crkvi smo različiti ako smo žene; naša braća po Kristu nikako da uhvate korak sa svijetom u kojem je ipak uobičajenije mišljenje da je žena zaista i u svemu čovjek, što se želi reći pojmom ravnopravnosti između muškarca i žene

Prema afirmaciji različitosti možemo kretati putem pravednosti. A možemo ići putem suosjećanja. I to u prvom koraku suosjećanja prema sebi. Prema svojoj različitosti. A onda nas suosjećanje, koje je nedjeljivo, može voditi prema suosjećanju, istom osjećanju prema drugome.

Jer znamo kako nam je teško kada svoju različitost ne možemo živjeti punim plućima u svom okruženju. Tada možemo su-osjetiti da je i drugome teško, skučeno kada treba ”progutati knedlu” zbog pretpostavljene neugode, boli kada se pokaže različitim.

Suosjećanje nas povezuje u srodstvo različitih, onih koje povezuje iskustvo izloženosti i nezaštićenosti, jer su u svojoj različitosti uvijek jedinstveni – dakle apsolutna manjina. Potreba za pripadnošću nam je svima zajednička i ona nas povezuje u srodstvo različitih.

Samosvijest suosjećanja prema sebi, pri čemu svoju različitost prihvaćamo jer ona jest i ima pravo naći svoje mjesto u zajednici kojoj želimo pripadati, traži da se ona iskaže kao čin slobode.

Kada promatramo oko sebe izraze netolerancije, radi li se zapravo o simptomima neslobode onih koji se busaju u svoja većinska prava da dominiraju cijelom zajednicom?

Snaga koju generira analogno suosjećanje prema različitosti drugog i drugih je drugačija. Ona širi prostore slobode: jer iskustvo vlastite slobode ne boji se slobode drugoga i drugih koji su različiti.

U ovom duhu želimo se danas sjećati rata u Vukovaru i pada ovog grada 18. studenoga. Kako da se danas uzdigne, pa da sjećanje na ratno trpljenje vodi prema suosjećanju, prema vlastitoj i tuđoj različitosti radi probijanja prostora slobode za svakog građanina i građanku toga grada, a onda za sve nas koji još uvijek čučimo u prošlosti kao taoci plitkih političkih prepucavanja.

A kao Crkva? I kao Crkva imamo materijala za probijanje prostora slobode. Samo se trebamo opametiti i prihvatiti vlastiti katolički socijalni nauk. U kojemu kriterij djelovanja katolika u društvu nisu ni nacija ni teokracija, nego opće dobro, dakle dobrobit za sve članove društva.

U vremenu krize demokracije i naleta populistički lakih odgovora dobro je posegnuti za dokumentima koji korijene vuku od Lava XIII., a današnjim nam jezikom govore kroz konstitucije Drugog vatikanskog sabora kao što su ”Gaudium et Spes” ili ”Dignitatis humanae”.

Prema afirmaciji različitosti možemo kretati putem pravednosti. A možemo ići putem suosjećanja. I to u prvom koraku suosjećanja prema sebi. Prema svojoj različitosti. A onda nas suosjećanje, koje je nedjeljivo, može voditi prema suosjećanju, istom osjećanju prema drugome

Još novija artikulacija katoličkog socijalnog nauka zabilježena je u enciklikama pape Franje ”Evangelii gaudium” i ”Laudato si”.

Vođeni tim smjernicama možemo graditi svoju poziciju u društvu koje nije ni Crkva-tvrđava ni Crkva koja se sa suvremenim svijetom konfrontira u apologetskom nadmetanju tko posjeduje posljednju istinu, već je Crkva dijaloga u kritičkom prihvaćanju razvoja svijeta.

Onima koji su različiti od katolika takva Crkva neće predstavljati opasnost niti će je htjeti ukloniti iz javnog prostora. Zato što će biti jasno da svjedočenje osobne vjere nije u službi nametanja svojih stavova cijelom društvu, nego je u službi onih koji su slabi, isključeni, u službi gradnje mostova, a ne zidova.

To je Crkva koju pokazuje svojim djelovanjem, svojim hodom prema periferiji papa Franjo. Simpatije koje prema njemu u tome gaje i katolici i oni koji su od njih različiti potvrđuju da danas i te kako postoji čežnja za življenjem srodnosti u različitosti.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Premda je temelj kršćanske vjere i religije misterij Kristova uskrsnuća, ako bilo koga pitate koji je najradosniji kršćanski blagdan svi će vam gotovo sigurno, bili kršćani ili ne, odgovoriti da je to Božić.

Na stranu globalni konzumerizam, na stranu interes trgovaca da izvuku što veću zaradu iz manije darivanja i imperativa bogate trpeze. Bez obzira vjeruju li ljudi u Sina Božjeg i Čovječjeg rođenog u betlehemskoj štalici, na slamici, uz pažnju pastira i pjesmu anđela, Božić se slavi u ozračju raznježenosti, darežljivosti, milosrdnosti, opraštanja i svega onog sažetog u stihu “slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje”.

I dok se slavljenje “Boga na visini” ostavlja vjernicima, mir na zemlji svim ljudima dobre volje postao je univerzalni pozdrav, želja i čestitka. Štoviše, i vjernici znaju, ili barem slute, da je upravo širenje mira i dobre volje među ljudima ujedno najbolji i najkorisniji način slavljenja Boga u kojeg vjeruju, a taj i takav aspekt njihove vjere vrlo je razumljiv i prihvatljiv i nevjernicima.

Ni revno sudjelovanje u crkvenim obredima, ni vjernost bilo kakvoj i bilo kojoj crkvi, pa čak ni mučeništvo i bilo koje zlo pretrpljeno zbog vjere ili nacije, nego što je tko učinio ili nije učinio najmanjem, najnezaštićenijem, najslabijem i najnemoćnijem bliženjem u sasvim stvarnom životnom škripcu – gladnom, žednom, strancu, golom, bolesnom, utamničenom

Uostalom, Evanđelje po Mateju samom Bogočovjeku stavlja u usta riječi: “Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati” i “blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe”.

Isti evanđelist otišao je još dalje kada je u tekstu, koji bi kršćani trebali štovati i slijediti kao Riječ Božju, opisao viziju Sudnjeg dana, Božjeg suda u kojem će se pred Sinom Čovječjim sabrati svi narodi, “a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca” te razvrstati sebi zdesna one koji će kao nagradu “primiti u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za njih od postanka svijeta”, dok će onima slijeva uputiti strašne riječi: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”

Kriterij vrhovnog, posljednjeg i vječnog suda jasan je da ne može biti jasniji. Za blažene pravednike: “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni… Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”

Za prokletnike: “Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me… Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.”

Dakle, ni revno sudjelovanje u crkvenim obredima, ni vjernost bilo kakvoj i bilo kojoj crkvi, pa čak ni mučeništvo i bilo koje zlo pretrpljeno zbog vjere ili nacije, nego što je tko učinio ili nije učinio najmanjem, najnezaštićenijem, najslabijem i najnemoćnijem bliženjem u sasvim stvarnom životnom škripcu – gladnom, žednom, strancu, golom, bolesnom, utamničenom.

Ukratko, kao što to na najsežitiji mogući način često ponavlja jedan moj prijatelj duhovnik, Bog nam neće suditi prema tome što su drugi činili nama, nego prema tome što smo mi činili, ili smo propustili činiti drugima.

Božjoj se logici živo fućka za ljudsku i svjetovnu logiku, za realnu politiku, za razlikovanje legalnih i ilegalnih migranata, za to je li stranac izbjeglica ili ekonomski migrant i koje je boje kože, vjere i podrijetla, a kamoli za državne granice i bilo kakve ugrožene identitete, načine života i civilizacijske tekovine.

Na stranu globalni konzumerizam, na stranu interes trgovaca da izvuku što veću zaradu iz manije darivanja i imperativa bogate trpeze. Bez obzira vjeruju li ljudi u Sina Božjeg i Čovječjeg rođenog u betlehemskoj štalici, na slamici, uz pažnju pastira i pjesmu anđela, Božić se slavi u ozračju raznježenosti, darežljivosti, milosrdnosti, opraštanja i svega onog sažetog u stihu “slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje”

Sve je to balast, sve je to ono bogatstvo kojeg se čovjek mora odreći da bi spasio dušu, zato je kršćanstvo gotovo nepodnošljivo težak izazov, zato su vrata raja tako tijesna, a put koji vodi prema njima tako strm i uzak.

Idiličnoj slici božićnih jaslica prethodi muka i tjeskoba žene pred porodom i njenog muža kojima su sva vrata zatvorena, koje nitko ne želi primiti pod svoj krov, koji traže bilo kakav zaklon u tuđini.

Prilično sam uvjeren da sam već kao dijete upravo u priči o Mariji, Josipu i Isusovom rođenju prvi put postao svjestan da postoje sebični ljudi tvrdog srca.

Ispunjavala me je ljutnjom prema svim betlehemskim gostioničarima čija su vrata ostala zatvorena ljudima u nevolji. A svi su oni imali ispriku: nema više mjesta, žao nam je, puni smo, tražite dalje.

Vjerujem da nisam jedini koji je upravo kroz taj dio odrastanja u kršćanskom ozračju i kršćanskog odgoja bio u najranijoj dobi izložen senzibiliziranju za socijalnu pravdu, solidarnost, humanitarnost i milosrđe kao temeljne vrijednosti te naše, kako ju volimo nazivati, kršćanske civilizacije.

Upravo zato je Božić bio prva asocijacija koju sam imao pročitavši priču o ženi koja se u utorak 5. studenog porodila u nekoj šumi pokraj Gline gdje su je, s njenim mužem, promrzlu i pokislu zatekli trojica hrvatskih policajaca na zadatku čuvanja granice od ilegalnih migranata koje tako brižno izbjegavamo nazvati izbjeglicama iz zemlje u kojoj vladaju kaos, siromaštvo i nasilje od kojeg dnevno ginu deseci i stotine ljudi.

U toj priči naši policajci, poslani na težak i nehuman zadatak koji čitava Europska unija eufemistički zove “politikom odvraćanja”, nisu bili ni anđeli, ni pastiri, nego, još ljepše i plemenitije, jednostavno ljudi.

Željezna zavjesa postoji i danas, vrlo je kruta i ime joj je Schengen (…) Božjoj se logici živo fućka za ljudsku i svjetovnu logiku, za realnu politiku, za razlikovanje legalnih i ilegalnih migranata, za to je li stranac izbjeglica ili ekonomski migrant i koje je boje kože, vjere i podrijetla, a kamoli za državne granice i bilo kakve ugrožene identitete, načine života i civilizacijske tekovine   

Zato njima prvima čestitam i želim sretan Božić koji je ove godine u Hrvatsku stigao ranije, preduhitrivši trgovce i adventske štandove i sajmove.

Jer, ako smo doista baštinici kršćanske civilizacije u čije je temelje ugrađena misao da su svi ljudi jednako vrijedna i dragocjena djeca božja, kao što kaže lijepa hrvatska božićna pjesma, djetešce nam se rodilo, kći božja iz Iraka.

Daljnja sudbina ove obitelji zorno će pokazati kojoj strani naginje naša država i koja bi presuda nas kao ljude dopala na onom konačnom sudištu.

Naposljetku, pokazat će nam i s koje strane željezne zavjese mi danas živimo.

Jer ona postoji. Vrlo je kruta, zaključana čvršće od vrata svih betlehemskih svratišta, a ime joj je Schengen.

To što na nju kucaju milijuni ništa ne mijenja. Davno zapisan kriterij po kojem je jedino moguće zadobiti vječno blaženstvo ostaje isti. Zaista, kažem vam, Bogu se živo fućka za naše granice.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Božić je ove godine uranio, djetešce nam se rodilo u šumi kraj Gline, kći Božja iz Iraka).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Dragan Markovina

Odnos prema antifašističkoj baštini hrvatskog društva sve više podsjeća na famozni sindrom kuhane žabe. Znate tu priču, koja vuče korijen iz eksperimenta provedenog 1882. godine. Kad žabu bacite u kipuću vodu, ona će refleksno iskočiti van jer se u njoj osjeća nepodnošljivo i zna da u tim uvjetima ne može preživjeti.

Stavite li je pak u vodu s nekom razumnom temperaturom te počnete tu vodu prokuhavati, žaba će se postepeno navikavati na sve veću temperaturu, dok jednostavno ne ugine u času kada više ne bude u stanju reagirati na sve veću temperaturu vode. Ista stvar se događa s desnim ekstremizmom u društvu, odnosno s nastojanjem da se antifašistička baština izbriše iz memorije hrvatskog društva i iz državnog kalendara, pa na koncu i iz Ustava.

Krenulo je još devedesetih, miniranjem ili oštećivanjem preko tri tisuće spomenika posvećenih antifašističkoj borbi te masovnim preimenovanjem ulica, što je bilo praćeno ciničnom situacijom po kojoj Republika Hrvatska ima ustavno izvorište u odlukama ZAVNOH-a te slavi Dan antifašističke borbe.

Da se ne lažemo, sve što se danas dogodilo predstavlja tek prvi korak u micanju tog datuma u potpunosti iz javnog obilježavanja

Kad se politička i društvena situacija donekle promijenila početkom dvijetisućitih, antifašizam je ponovno dobio pravo javnosti, a s vremenom je sve veći broj ljudi, osjećajući do koje mjeri je revizionizam postao društveni fenomen i dio mainstreama, počeo sve više komemorirati određene datume, odluke, bitke i ljude koji su bili vezani uz antifašističku borbu.

Kad se pojavio drugi val agresivnog negacionističkog odnosa prema antifašizmu, on je uzrokovao aktualni otpor tim tendencijama, u sklopu kojeg je došlo do lokalnih inicijativa, zahvaljujući kojima su pojedini uništeni spomenici obnovljeni, poput onoga u Pisku, ili su sačuvani od uklanjanja, poput nedavnog slučaja u Kaštelima.

Također, povjesničari umjetnosti i umjetnici, poput Sanje Horvatinčić, Davorke Perić, Ljiljane Kolešnik, Siniše Labrovića, Zlatka Kopljara i ostalih počeli su aktivno raditi na očuvanju memorije na to razdoblje i isticati umjetničku vrijednost brojnih spomenika te potrebu za njihovom obnovom.

Zahvaljujući svemu navedenom, izgleda da su one društvene grupacije i pojedinci koji bi željeli u potpunosti izbrisati antifašističku baštinu iz društvene memorije i javnih kalendara naučili lekciju. Ona je vrlo jednostavna.

Ukoliko se ide previše otvoreno i agresivno, poput bivšeg ministra kulture koji je zaključio kako je antifašizam floskula koju treba izbaciti iz Ustava, to izazove reakciju i jednostavno ne može proći. Međutim, ukoliko se ide mekšim pristupom i zaobilaznim putem, uspjeh je puno izgledniji.

Shvatili su to i u saborskom Odboru za veterane, koji je upravo predložio da se Dan antifašističke borbe naprosto izbaci iz kalendara državnih praznika i postane spomen-dan, što zapravo, da se ne lažemo, predstavlja tek prvi korak u micanju tog datuma u potpunosti iz javnog obilježavanja.

Društvene grupacije i pojedinci koji bi željeli u potpunosti izbrisati antifašističku baštinu iz društvene memorije i javnih kalendara naučili lekciju. Ukoliko se ide previše otvoreno i agresivno, poput bivšeg ministra kulture koji je zaključio kako je antifašizam floskula koju treba izbaciti iz Ustava, to izazove reakciju i jednostavno ne može proći. Međutim, ukoliko se ide mekšim pristupom i zaobilaznim putem, uspjeh je puno izgledniji

Konačni cilj takvih nastojanja je također jasan, a to je promjena ustavne odredbe o ZAVNOH-u kao jednom od izvorišnih temelja Republike Hrvatske.

Uostalom, Miro Kovač, koji svakako nije nebitna ličnost u hijerarhiji HDZ-a, ovo je odavno počeo i javno zagovarati.

Nezgoda svih ovih inicijativa, čak i kada maknemo po strani njihovu duboko antihumanističku poruku je u tome što Hrvatska naprosto jeste sljednica Socijalističke Republike Hrvatske koja je u antifašističkoj borbi stvorena u današnjim granicama te Ustavom SFRJ legitimirana, na temelju čega je stekla međunarodno priznanje i nikakva formalna politička odluka tu činjenicu ne može promijeniti.

Druga nezgodna stvar za grupacije koje se zalažu za brisanje antifašizma, jest činjenica da partizanska borba doista čini autentično nasljeđe i dio obiteljske memorije brojnih građana Hrvatske i samim tim ju je nemoguće na bilo koji način ukloniti iz javnosti.

Ono što je međutim moment u kojem ovakve sulude inicijative imaju uspjeha, jeste polagana promjena društvene svijesti, zahvaljujući kojoj revizionizam s jedne strane ulazi u mainstream, dok mu s druge strane značajan dio građanske Hrvatske ne pruža otpor, navodeći kako su te teme nebitne.

(Prenosimo s portala Telegram).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Peter Handke
Foto: Wikipedia

Alfred Nobel se suočio s velikim moralnim problemom nakon izuma dinamita, eksploziva u suhom, bezopasno-prenosivom stanju. Njegov izum je omogućio široku upotrebu eksploziva u mirnodopske svrhe, ali istovremeno i kao eksplozivnog sredstva za ubijanje ljudi. Ubojitost njegovog izuma je preovladala.

Svoj moralni problem je prevladao utemeljenjem fondacije kojoj je dao zadatak poticati iznimne uspjehe u nauci i doprinose u razvoju društva. Želio je upotrebljivost svoga izuma preokrenuti u dobrobit čovječanstva.

Nobelova nagrada za najviše doprinose u humanističko-društvenim, prirodnim i medicinskim znanostima trebala je poticati znanstvena istraživanja i podizati moralnu odgovornost čovjeka za svijet u cjelini. Radi toga se nagrada treba promatrati u cjelini nauma njenog osnivača, kao jedinstveno priznanje razdijeljeno na različite oblasti, ali s jednim ciljem i jednom moralnom porukom.

Samo u cjelini ova nagrada ostvaruje osnovni cilj njenog osnivača – dobrobit čovječanstva.

Nobelova nagrada za najviše doprinose u humanističko-društvenim, prirodnim i medicinskim znanostima trebala je poticati znanstvena istraživanja i podizati moralnu odgovornost čovjeka za svijet u cjelini. Radi toga se nagrada treba promatrati u cjelini nauma njenog osnivača, kao jedinstveno priznanje razdijeljeno na različite oblasti, ali s jednim ciljem i jednom moralnom porukom

Nagrade za književnost, fiziku, kemiju, medicinu, za mir i ekonomiju su jedinstvena nagrada jer imaju istu poruku i isti cilj. Osim materijalnog stimulansa za razvoj ovih temeljnih čovjekovih oblasti, one su i najviše priznanje dobitnicima, ljudsko i moralno, za ono što rade.

To je potvrda kako znanstvenog tako i ljudskog digniteta dobitnicima i nije dopušteno da sami dobitnici i njihovi rezultati budu u koliziji jedni s drugima. U ovoj nagradi je spojeno znanstveno-napredno i ljudsko, općečovječansko.

Osnovni naum njenog osnivača ne može se dijeliti na znanstveno-pragmatički dio i na ljudski, moralni dio. Upotreba znanosti mora biti u funkciji čovjeka, a ne protiv čovjeka. Moral je temelj primjene znanosti. Nije se moglo desiti da Nobela za mir dobije predsjednik države koji je okončao Drugi svjetski rat upotrebom nuklearne bombe.

Tu nagradu nije mogao dobiti ni netko poput Josefa Mengelea, nacističkog istraživača u području genetike, bez obzira na rezultate do kojih je došao.

Nobelove nagrade su dobijali ljudi koji su se borili za ljudska prava, protiv nasilja i zlostavljanja ljudi i naroda. Nobelove nagrade su dobijali pisci i pjesnici koji su pisali protiv totalitarnih režima, i to podjednako za literarne domete kao i za moralni stav. Neki od njih nisu napravili djela izuzetne i univerzalne umjetničke vrijednosti, ali su bili moralni uzori – literaturom su se borili protiv nasilja, ropstva, poniženja ljudi.

Nedavno dodijeljena Nobelova nagrada za književnost austrijskom književniku Peteru Handkeu izazvala je žestoke reakcije sa raznih strana, onih književno-kritičkih, s kojih se procjenjuje vrijednost literature, ali i onih političkih, koje daju moralno-političke ocjene samih stvaralaca. Nagrada je s ove druge strane dobila žestoke negativne ocjene koje su dovele u pitanje njen i dignitet njenog utemeljitelja. Naime, Peter Handke je u našem nedavnom ratu podržavao uporno i snažno nacionalistički režim Slobodana Miloševića, kojega je svjetski sud optužio i sudio mu za ratne zločine počinjene s nacionalističkom i zločinačkom idejom uništavanja drugih naroda.

Peter Handke je, pravdajući nacionalizam Slobodana Miloševića i njegovih podanika, faktički pravdao počinjene zločine. Ti zločini nisu mali, ocijenio ih je i osudio međunarodni sud kao zločine protiv čovječnosti; preko stotinu vojnih zapovjednika koji su provodili tu politiku osuđeni su kao ratni zločinci.

To je prva važna tačka do koje nas dovode Nobelove nagrade i Peter Handke kao njen dobitnik.

Ne ulazeći u književno-kritičke analize njegovog opusa (treba vjerovati stručnjacima za to), opravdano je njegov književni opus promatrati kao cjelinu, dakle i sa  putopisnom literaturom koja se  može svesti pod naslov “Pravda za Srbiju“. To i nije tako malo da bi se zanemarilo, radi se o pet knjiga koje imaju karakter literarnog testamenta.

U samim propozicijama nagrade stoji da se ona daje ”za najbolje djelo idealističkih tendencija“, s tim što se pod ”djelom“ podrazumijeva cijeli opus jednog autora.

Ta putopisna literatura Handkea je otvorena podrška neonacizmu koji je doveo do strašnih zločina i genocida nad jednim narodom. Književnik koji je na strani zločinaca koji su osuđeni za zločin protiv čovječnosti dobio je nagradu koja je namijenjena onima koji se bore za čovječnost čovječanstva, za njegovu dobrobit.

To je direktan sukob s temeljnim naumom osnivača nagrade, to je suprotstavljanje Nobela Nobelu.

Osnovni naum njenog osnivača ne može se dijeliti na znanstveno-pragmatički dio i na ljudski, moralni dio. Upotreba znanosti mora biti u funkciji čovjeka, a ne protiv čovjeka. Moral je temelj primjene znanosti. Nije se moglo desiti da Nobela za mir dobije predsjednik države koji je okončao Drugi svjetski rat upotrebom nuklearne bombe

Švedska akademija, dodjeljujući ovu nagradu, Handkea je svrstala u red s Majkom Terezijom, Saharovom, W. Brandtom, M. L. Kingom i mnogim drugim dobitnicima; svi oni čine jednu porodicu.

Treba se pitati što bi na to rekao sam Alfred Nobel. Kako bi on reagirao prema onima koji u njegovo ime dodjeljuju nagradu. Kako bi, uostalom, on reagirao prema književniku čija književnost, putopisna ili ona druga, svejedno, podržava i pravda politiku protiv čovječnosti.

Je li dodjeljivač Nobelove nagrade srušio svoga osnivača? Uz to, nije uvjerljiv argument da je Handkeova podrška Miloševićevoj Srbiji metafora njegovog djetinjstva, drugim riječima, umjetnička obrada jedne izolirane zemlje i njenog lidera, njegovo djetinjstvo podignuto na višu potenciju.

Miloševićeva Srbija je zaslužila osudu, izolaciju i prezir svijeta jer je bila izvor zla, čak i za mnoge Srbe, koje Handke ne uzima u obzir, koje ignorira.

Logično i u skladu s njegovim djetinjstvom, on se trebao poistovjetiti s djecom kojoj su pobijeni roditelji pod Miloševićevom idejom, koja su se potucala odbačena i ponižena po izbjegličkim kampovima i domovima. Ili s onim hiljadama djece koja su pobijena. Zašto mu njihova sudbina nije metafora, a ne sudbina jedne zemlje koju je sama sebi odredila. Sama ta idolatrija nešto govori i o književnim dometima njegovim.

Druga važna tačka za nas, ovaj put možemo reći samo za nas na zapadnom Balkanu, jeste poruka koja se šalje ovom dodjelom. Ta poruka se ne odnosi na svijet, odnosi se samo na nas.

Ova nagrada je velika i po tome što odražava stanje svijesti u Evropi jer je ona ipak evropska nagrada bez obzira na njen univerzalni značaj. Ova nagrada odražava stanje u evropskoj kulturi, pokazuje stepen moralne odgovornosti za svijet.

Na ovoj odgovornosti, na kojoj su insistirali najveći evropski filozofi i humanisti, izrasla je evropska kultura. Ta odgovornost se pokazuje u odnosu Evrope prema jednom važnom i velikom dijelu Evrope kome pripadamo, prema događajima koji su se ovdje nedavno zbivali, prema zločinima i genocidu koji su izvršeni.

Nobelova nagrada je dio evropskog javnog mišljenja, dio evropske odgovornosti za stanje u Evropi. Odluka Švedske akademije je dio tog evropskog kolektivnog sjećanja. To je memorija Evrope u koju spadamo, to je njeno suočavanje s prošlošću.

Nobelova nagrada Peteru Handkeu nije samo problem institucije koja je dodjeljuje, ona postaje naš problem. Nisu više važna umjetnička dostignuća njegove literature, vjerovati je da je genijalna i uvjerljiva, i to sva, uključujući i onu putopisnu. (Mnogi istinski geniji literature nisu dobili tu nagradu, uvijek je nađen neki argument da se odbiju. Među njima su Joyce, Tolstoj, Ibsen, Čehov, Proust, Zola, Twain, Malroux, Krleža…)

Problem je odnos Evrope prema zločinima koji su ovdje počinjeni i prema onima koji su ih naredili i izvršili. Problem je naš evropski put, naša evropska perspektiva.

U našem javnom mnijenju još preovladava proevropsko stajalište i misli se da je naša budućnost u Evropi. Većina naših građana, svih nacija i vjera, zajedno s političkim i državnim funkcionerima različitih političkih opcija, misli da bi se glavni naši problemi riješili ulaskom u EU.

EU i njene vrijednosti i standardi smatraju se čarobnim štapićem koji rješava sve naše probleme. Ne postoji nikakva kritička svijest prema tim standardima i vrijednostima. Potpuno smo zaslijepljeni i članstvo u EU je postalo ideološkom floskulom. Biti danas protiv toga ili samo imati rezervu, smatra se neprijateljskim aktom. Nitko ne postavlja pitanje, niti se usudi pitati, što nas to tamo čeka, čemu se možemo nadati?

Nobelove nagrade su dobijali ljudi koji su se borili za ljudska prava, protiv nasilja i zlostavljanja ljudi i naroda. Nobelove nagrade su dobijali pisci i pjesnici koji su pisali protiv totalitarnih režima, i to podjednako za literarne domete kao i za moralni stav. Neki od njih nisu napravili djela izuzetne i univerzalne umjetničke vrijednosti, ali su bili moralni uzori – literaturom su se borili protiv nasilja, ropstva, poniženja ljudi

Sudeći po evropskom sjećanju na tragediju koja nam se desila, a koje sjećanje demonstrira Švedska akademija svojom nagradom, evropski zločin i genocid je nevažan, pred njim se zatvaraju oči, učinjeno se želi učiniti neučinjenim.

Pa nije ovom zemljom prošao uragan i napravio pustoš, nego vojska, s tačnom komandnom adresom i komandantima s imenom i prezimenom, koje je podržavao njihov laureat. To je njihovo sjećanje i njihov stav prema tome.

Kakve mi iluzije gajimo, čime se zavaravamo? Sada je jasno zašto su našu tragediju promatrali kao humanitarni problem, skrštenih ruku, kao da je elementarna nepogoda.

Sada je jasno zašto njihovi vojnici nisu zaštitili ljude u zaštićenim zonama, a to im je bio zadatak, zašto su dozvolili genocid i zločine širom BiH.

Vojna zaštita je bila zavaravanje, iluzija koja pasivizira, koja vojnike obrane pretvara u žrtve. To je Evropa kojoj težimo, za koju mislimo da će riješiti sve naše probleme, čije vrijednosti glorificiramo.

Ta ista Evropa je pasivno promatrala, čak poticala rušenje vrijednosti na kojima su naša društva opstajala vijekovima. Svi njeni ”mirovni planovi“ za BiH bili su zasnovani na podjeli naše države i razaranju naših društvenih vrijednosti.

Ta Evropa nikada nije znala za zajednički život u društvu raznolikih narodnih zajednica. Ona nikada nije živjela našim društvenim vrijednostima, ona zna samo za razlike, ne zna za raznolikost ljudskog, čovječnog – na što je, uostalom, mislio Nobel.

Da bi bili dio evropskog društva, drugi su se morali asimilirati. Oni koji to nisu mogli, koji su čuvali svoj identitet, bili su izolirani i živjeli u odvojenim zajednicama. Danas te odvojene zajednice ponekad traže ravnopravnost i priznavanje svojih kolektivnih prava, ali se to zbiva kroz ”incidente“.

Ti ”incidenti“ se najčešće završavaju daljnom segregacijom, i to upotrebom sile. U Evropi ne postoji niti jedno multietničko društvo harmonizirano, sa zajedničkim vrijednostima i objedinjenim raznolikostima. Njihova društva su interesne zajednice. To je Evropa kojoj težimo.

To je Evropa Nobelove nagrade.

To je Evropa koja nije u stanju suočiti se sa svojom prošlošću ni ovdje, kod nas, niti kod sebe. Ta ista Evropa je donijela Rezoluciju ”o važnosti evropskog sjećanja na budućnost Evrope“, nedavno, 19. prošlog mjeseca, u kojoj je fašiste i antifašiste izjednačila u krivnji za Drugi svjetski rat, odnosno za nacistički ekspanzionizam.

Svojom Rezolucijom, Evropa u isti rang stavlja komunistički Sovjetski Savez i nacističku Njemačku, pozivajući se na sporazum o nenapadanju Molotova i Ribbentropa iz 1939. godine, koji je ”otvorio put za izbijanje Drugog svjetskog rata“, kako piše u Rezoluciji.

Prešućuje se Minhenski sporazum od 29. rujna 1938. godine, dakle godinu dana ranije, koji su potpisali tadašnji britanski i francuski premijeri Chamberlain i Daladier sa Hitlerom i Mussolinijem, kojim su omogućili Hitleru vojnu okupaciju Sudeta u Čehoslovačkoj, te cijele Čehoslovačke, formiranje ”satelitske države“ Slovačke, a Mussoliniju okupaciju Albanije. Taj isti sporazum koriste Poljska i Mađarska za okupaciju dijelova Čehoslovačke.

Mnogo ranije, 1936. godine, liberalno-demokratska Evropa skrštenih ruku promatra Hitlerovu okupaciju demilitarizirane zone lijeve obale Rajne (dogovorene Versajskim sporazumom), zatim ”prisajedinjenje“ Austrije 1938. godine. Za današnju Evropu to nije bio početak Drugog svjetskog rata.

Peter Handke je, pravdajući nacionalizam Slobodana Miloševića i njegovih podanika, faktički pravdao počinjene zločine. Ti zločini nisu mali, ocijenio ih je i osudio međunarodni sud kao zločine protiv čovječnosti; preko stotinu vojnih zapovjednika koji su provodili tu politiku osuđeni su kao ratni zločinci

U svojoj Rezoluciji Evropa tvrdi da su se zapadne zemlje nakon poraza nacizma obnovile i demokratizirale, dok one pod sovjetskim režimom to nisu uspjele. Borba ruskog naroda i drugih naroda SSSR-a protiv fašizma je potpuno prekrivena Staljinovim totalitarističkim režimom koji je postojao i prije Drugog svjetskog rata.

Taj režim nije smetao u formiranju antihitlerovske koalicije ni Rooseveltu ni Churchillu. Koliko nas još služi sjećanje, njih trojica su cijeli rat držali sastanke i planirali vojne saveze u borbi protiv Hitlera i podjelu svijeta na interesne zone.

Poslijeratna Evropa je rezultat tih dogovora.

U Rezoluciji Evropskog parlamenta nema ni pomena o tome da su Sovjeti imali najviše žrtava u borbi protiv nacizma, da je Hitlerova vojna premoć nad svijetom zaustavljena na ruskom tlu, obranom Staljingrada, Moskve i Lenjingrada, godinu dana prije iskrcavanja na Normandiju.

Sovjetski totalitarni režim ne može umanjiti ulogu Sovjeta u slomu Hitlerove Njemačke. Sovjeti nisu ginuli braneći Staljinov režim, nego u borbi protiv fašizma. Povijesni je revizionizam njihovu borbu i njihove žrtve minimizirati i zanijekati, prekriti totalitarizmom režima u kome su tada živjeli. Broj njihovih žrtava je velik gotovo kao cijelog antifašističkog svijeta zajedno.

U memoriji Evrope tih činjenica nema. Opravdano je pitati na kojem “sjećanju na budućnost“ Evropa danas gradi svoje društvo.

Ona uporno od nas traži suočavanje s našom nedavnom prošlošću, a ona nije u stanju pošteno i istinito se suočiti sa svojom. Sramnu ulogu svoje liberalne demokracije u podršci nacizmu pred Drugi svjetski rat skriva revizijom povijesti koja je mnogima još u sjećanju.

Važna karika u toj reviziji je Hrvatska, zemlja Evropske unije. Društveno-političko stanje u toj državi je bilo mnogo bolje prije njenog ulaska u EU. Hrvatska se raskida upravo na odnosu prema fašizmu, i to onom njenom, iz vremena NDH.

Ona je mnogo prije evropske Rezolucije krenula u reviziju svoje povijesti izjednačavajući antifašizam sa fašizmom. Taj proces je dobio na intenzitetu i širini naročito dolaskom na premijersku funkciju Andreja Plenkovića, ljubimca i glavnog hrvatskog favorita kod većine evropskih funkcionera.

Reafirmiraju se bivši fašisti i zločinci, podižu im se obilježja, slave kao narodni heroji, traže beatifikacije. Hrvatska se uz podršku svojih partnera u EU neprestano miješa u unutarnje odnose Bosne i Hercegovine, potiče podjele, pokušava nametnuti etnonacionalističke modele preuređenja države, ne priznaje odluke Međunarodnog suda u Hagu, i sl.

To je Evropa kojoj težimo, to je Evropa aktuelne Nobelove nagrade za književnost.

Sami smo se olako odrekli naših društvenih vrijednosti koje su omogućavale zajednički život kroz dugu povijest, bez obzira na režime kroz koje smo prolazili. Društvene veze i vrijednosti na kojima su građene bile su čvršće od svih nevolja kroz koje se prolazilo.

I u najnepovoljnijim okolnostima za državu, ove veze su opstale. Razorili su nam ih razarajući naš totalitarni sistem, bez obzira što je on bio neuporediv s ostalim takvim sistemima.

Da smo kojim slučajem vrijeme potrošeno na dodvoravanje Evropi, pokušavajući presaditi njihove standarde u naš društveni život, utrošli na obnovu naših vrijednosti, da smo gradili i učvršćivali odnose među zajednicama u kojima smo živjeli, danas nam ne bi bila uzor licemjerna i revizionistička Evropa.

Želeći se iskupiti za zloupotrebe svog izuma, Alfred Nobel je ustanovio nagradu čiji je cilj podstaći kreativne doprinose čovječanstvu, miru i ljudskim pravima. Nijedan od tih plemenitih ciljeva ne krasi Petera Handkea

Zar treba danas da nas ona uči tko je započeo Drugi svjetski rat i tko je igrao koju ulogu u njemu? Pa još su živi i sinovi i unuci onih koji su svoje živote dali u borbi protiv fašizma.

Ako u kolektivnom sjećanju Evrope nešto nije dobro posloženo u glavi, kod nas jeste. Zar ćemo dozvoliti da nam šaka revizionista danas ispira mozak?

Ako je to ulaznica u EU, onda je treba kolektivno vratiti, svi mi s Balkana. Trebamo sami formirati prostor u kome se nećemo osjećati stranci. Trebamo se sami suočiti sa svojom prošlošću i ostaviti je iza leđa. Treba hrabro krenuti u obnovu naših društvenih vrijednosti i ne dozvoliti da nam se pomuti pamet.

Naša nedavna prošlost jest teška, ali lakše se suočiti s njom nego s onom evropskom isfriziranom. Bez obzira što su nam društva podijeljena različitim državama, treba raditi na obnovi zajedničkih vrijednosti, trošiti vrijeme na suradnju država, na vraćanje povjerenja, na ekonomsku i kulturnu suradnju, na povezivanje infrastrukture, na ujednačavanje zakona i uklanjanje čvrstih granica i sl.

Inače, vrijeme ćemo potrošiti na gradnju iluzije o evropskom društvu koje ne postoji i u kojem bismo se osjećali samo kao stranci.

Ne smijemo dozvoliti da nam se desi to što se desilo Makedoncima, koji su svoje vrijeme uzalud potrošili.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Frenki Laušić

Europska komisija je u okviru Europskog semestra u svibnju ove godine u “četvrtoj preporuci” Hrvatskoj poručila da “poboljša korporativno upravljanje u poduzećima u vlasništvu države te intenzivira prodaju državnih poduzeća i neproduktivne imovine”.

Kada je u pitanju neproduktivna državna imovina, Hrvatska je, valja zabilježiti, ove godine krenula u jaču prodaju stanova u državnom vlasništvu, dok je pod točkom “intenziviranje prodaje državnih poduzeća” najavljeno raspisivanje natječaja za prodaju dionica u 90 državnih tvrtki u kojima država ima manje od 25 posto vlasništva.

Dakle, pod te dvije točke se nešto, malo, mrvicu, počelo raditi, a jednako tako se može reći i za novu Uputu za izradu i dostavu planova i izvještaja o poslovanju trgovačkih društava i pravnih osoba koji čine državnu imovinu, koja je stupila na snagu 1. studenog ove godine.

Korak naprijed, dva natrag, reklo bi se, kad je transparentnost upravljanja državnom imovinom u pitanju. Ili, što bi rekao šjor Keko iz “Velog mista”, kada upitate ministre što ima novog s državnim poduzećima, odgovorit će vam: “Jema, jema puno lipi’ stvari, ma i’ ne smin kazat’!”

Ta uputa obvezuje državne tvrtke na izradu kvartalnih, a ne samo godišnjih izvješća, kao i na izradu niza drugih poslovnih dokumenata.

Dakle, radi se o potezu kojim se svakako poboljšava kvaliteta korporativnog upravljanja jer će vlasnik tih tvrtki, RH, na kvartalnoj razini moći vidjeti što se događa s njima i na vrijeme reagirati na moguće nevolje.

Međutim, tu dolazimo do hrvatske kvake 22: te kvartalne izvještaje i poslovne planove moći će vidjeti samo državni dužnosnici, a ne i građani, odnosno porezni obveznici.

Dakle, kao da kvartalna izvješća tvrtki koje su izlistane na Zagrebačkoj burzi mogu vidjeti samo menadžeri te tvrtke, a ne i dioničari te kompanije, kao ni ostali zainteresirani investitori i drugi akteri.

Naime, Ministarstvo državne imovine i Vlada i dalje ne žele promijeniti članak 12 stavak 4 Zakona o državnoj imovini kojim se određuje da ta izvješća neće biti javno dostupna.

Dapače, novom uputom ti su dokumenti proglašeni “strogo povjerljivom” tajnom.

Korak naprijed, dva natrag, reklo bi se, kad je transparentnost upravljanja državnom imovinom u pitanju. Ili, što bi rekao šjor Keko iz “Velog mista”, kada upitate ministre što ima novog s državnim poduzećima, odgovorit će vam: “Jema, jema puno lipi’ stvari, ma i’ ne smin kazat’!”

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ponekad zloupotrebljavam kolumnu i javnosti izlažem i ona pitanja koja inače spadaju u dileme koje se ne iznose javno. Nije pristojno raspravljati o vjeri. Pitati za razloge ili dvojbe. O tome je bolje šutjeti.

Nisam vjernik, no u posljednjih nekoliko godina često se družim i raspravljam s onima koji to jesu. Moja skepsa i cinizam nestali su, predrasude i generalizacije, općenito negativan stav, razbio se o dobrodušan i tolerantan stav.

Upoznao sam vjernike koji nisu zeloti i isključivi ljudi, kakav se stekne dojam kad se gledaju nametljive slike njihovih oficijelnih crkvi koje šire sliku pripadanja konzervativnoj tradiciji koju poistovjećuju s vjerom, daju prednost ceremonijama, vanjskom sjaju i materijalnim dobrima. Takve crkve ne djeluju baš vjerodostojno.

Kako ste vi protestanti opstali kroz tih 500 godina? Dobro, lako je tamo gdje ste većina, u Sjevernoj Njemačkoj, Holandiji, Skandinaviji. Kako ste opstali kao vjera, održali se kao zajednica? Kako ste ostali vi koji baš ne vjerujete u čuda, i ukazanja, i zagovor, ne bičujete se i slabo držite do svetaca u kalendaru. Vaše crkve nemaju raskoš koja zadivljuje, nema tu zlata ni ukrasa, nema prenemaganja i izvještačenosti. Skromnost i vjera

30.listopada sam sudjelovao na proslavi Dana reformacije na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Govorio sam o knjizi. Govor sam počeo retoričkim upitom. Ovako sam, na Dan reformacije, u dvorani nekadašnje sinagoge, pitao protestantske dostojanstvenike i vjernike, ljude koji su se okupili na proslavi. Kazao sam: ”Oprostite ako vas uznemire ili uvrijede moja pitanja. Jedno ne mogu razumjeti i shvatiti. Kako ste vi protestanti opstali kroz tih 500 godina? Dobro, lako je tamo gdje ste većina, u Sjevernoj Njemačkoj, Holandiji, Skandinaviji. Kako ste opstali kao vjera, održali se kao zajednica? Kako ste ostali vi koji baš ne vjerujete u čuda, i ukazanja, i zagovor, ne bičujete se i slabo držite do svetaca u kalendaru. Vaše crkve nemaju raskoš koja zadivljuje, nema tu zlata ni ukrasa, nema prenemaganja i izvještačenosti. Skromnost i vjera.”

Zaboga, kako ste opstali na ovom tlu gdje se rijetko iskreno vjeruje, ali često moli onako kako se usrdno traži milost da se dijete smjesti u dječji vrtić. Na kojem autoritet vjere ne izvire iz riječi, već se stavljaju visoke šiljate kape i zlatno ruho. U kojima se afektira i vjera glumi u ritualima bez osobitog sadržaja.

Doista, kako ste se održali? Zar samo zbog čvrste vjere, praktičnog uma i radišnosti? Kako ste se uvijek dizali kad ste padali i krvarili? Postoje li neki tajanstveni rituali koje mi izvana ne znamo ili doista učite samo ono što piše u Svetoj knjizi?

Održali ste se jer smatrate da život nije slučaj i igra te da ima smisao, cilj koji treba slijediti. Da vrijedi biti i raditi. Biti i raditi za sebe i s drugima. Velika je prednost imati osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti, a biti veseo i razigran, samostalan i u skladu sa svijetom. Imati osjećaj osobnog poziva i brige za druge.

Ne izlažem neku novu i improviziranu teoriju evolucije tvrdeći da zajednice povezane smislom i čvrstom vjerom opstaju, a druge nestaju i propadaju; živimo u vremenima u kojima je sve moguće i ništa nije izvjesno, u podneblju u kojem se ne misli dugoročno, više se svađa o prošlosti i ne misli na budućnost, a stavovi se mijenjaju kao vjetrulje, pa ipak opstajemo.”

Tako sam govorio na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku povodom predstavljanja knjige koju su uredili Ankica Marinović i Ivan Markešić (”500 godina protestantizma: baština i otisci u hrvatskom društvu”).

Nisam vjernik, no u posljednjih nekoliko godina često se družim i raspravljam s onima koji to jesu. Moja skepsa i cinizam nestali su, predrasude i generalizacije, općenito negativan stav, razbio se o dobrodušan i tolerantan stav

Moje uvodno pitanje nije patetično ili retoričko. Kako su, zaboga, opstali? Nisam protestant, čak nisam ni vjernik, no iskreno sam impresioniran snagom njihovog uvjerenja. Zaslužuju poštovanje kao religija i kao zajednica. Za hrvatsku kulturu i društvo dali su više no što im se priznaje.

Evo, cijela je knjiga popis dokaza za tu tvrdnju, jer knjiga nije samo prigodna već je vanvremenski dokaz da razmislimo ponovo kako vrijednosti i zajednica opstaju uz muke, žrtve, kompromise, poraze i pobjede.

Ovo je velika, opsežna i izvrsna knjiga. Ima 19 autora priloga, gotovo 400 stranica teksta i probranu literaturu uz priloge. Lako se čita i mada neki autori teže apstraktnom stilu, pregledna je, razumljiva i koncentrirana na povod označen naslovom.

Ne mogu ni nabrojiti sve teme i autore. Meni osobno najbolji dio je sintetski uvod Ankice Marinović i Ivana Markešića koji objašnjavaju osnovne društvene posljedice protestantizma po europsku civilizaciju i moderno društvo, emancipiranje eura, učinke slobode vjerovanja, stvaranje političke elite, daju osnovne statistike protestantizma u Hrvatskoj i zaključuju: ”Protestanti su se, unatoč religijskoj distanci i konzervativnoj većinskoj crkvi s malo koncilskog proboja, samozatajno etablirali u društvu, pridonose mu i zalažu se za svoja prava kada je to potrebno.”

Protestantizam nije samo religija. On je puno više od toga. Samo u početku razlaza s rimskom crkvom u tumačenju dogmi, detalja ceremonija ili pokornosti autoritetu protestantizam je bio drukčiji u tumačenju vjere i Svetog pisma.

S vremenom je postao način razumijevanja smisla života, rada i obiteljskih odnosa.

Protestantizam naglašava odgovornost i strogost, predanost radu i nije bez razloga Weber smatrao da je bitno utjecao na nastanak kapitalizma.

Kada i koliko je protestantizam utjecao na Hrvatsku? Više nego što to obično mislimo; u hrvatskoj povijesti su o tome ostala brojna obilježja nastala ne samo djelovanjem istaknutih pojedinaca, protestantskih teologa, već i utjecajem na književnost, umjetnost i poduzetništvo. Ivan Markešić je, na primjer, napravio sjajan prilog o Krleži i protestantskim reformatorima.

Doista, kako ste se održali? Zar samo zbog čvrste vjere, praktičnog uma i radišnosti? Kako ste se uvijek dizali kad ste padali i krvarili? Postoje li neki tajanstveni rituali koje mi izvana ne znamo ili doista učite samo ono što piše u Svetoj knjizi?

Ne sjećam se kada sam čitao knjigu s olovkom u ruci i podcrtavao rečenice. To je zato što su njeni autori vješti pisanju i govoru. Iako tu ima korisnih podataka i statistika, to je knjiga u kojoj su riječi oruđe, pa su rečenice i citati povod da se čitatelj zamisli; meni povod da mi misli krenu uz teme koje čitam.

Doista, zar je protestantizam i jesu li reformističke crkve različite od naših tradicionalnih dominantnih religija? Jesu, moj je dojam u nastojanju da slijedim poruke tekstova.

Religija prema dominantnim obrascima zatvorila se svijetu, pobjegla u ceremonije i fraze ezoteričnog jezika koji ne korespondira sa stvarnošću. Usprkos svih namjera duhovnih vođa i uzora obrasci dogme i birokracije, organizacije prevladaju nad plemenitim ciljevima Objave.

Protestantizam kao da je otporniji na tu rutinizaciju vjere i dominaciju hijerarhije. Vjernici su usmjereni na pismo i zajednicu, na krutu vjeru koja apelira na svijest i poslušnost Bogu. U povijesnom kontekstu, jer protestanti su u našoj historiji bili smatrani neprijateljima ili barem drukčijim i aberentnim zajednicama, nije im bilo lako zadržati identitet i zajednicu.

U mnogim detaljima primjećuje se ta diskriminacija manjine. Rimsko katoličanstvo se kod nas smatra društvenim kriterijem vjere usprkos glasova o toleranciji i stvarnoj sličnosti vjerovanja ideja da se samobitnost postiže naglašavanjem razlika i izmišljanjem neprijatelja.

Treba se dičiti sposobnošću da se vjera uklopi u moderni svijet bez histeričnog osjećaja da je drukčije ili novo krivo ili prokleto. Ovo je knjiga koju je zanimljivo čitati, a koja ostavlja slobodu da se pročitano iskoristi kao katalizator vlastitog stava.

Održali ste se jer smatrate da život nije slučaj i igra te da ima smisao, cilj koji treba slijediti. Da vrijedi biti i raditi. Biti i raditi za sebe i s drugima. Velika je prednost imati osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti, a biti veseo i razigran, samostalan i u skladu sa svijetom. Imati osjećaj osobnog poziva i brige za druge

Govorim o knjizi koja je povod za razmišljanje i pouku. Kako su oni opstali? Kako ćemo mi opstati? Mi, skloni cinizmu i kritici, a ne slijepoj vjeri, mi koji vjerujemo u pozitivno znanje i volimo osporavati dogme?

Vjerojatno samo tako da cinici i skeptici poštuju one koji slijepo vjeruju i ne smatraju ih zatucanima i farizejima, ali i obratno, da vrijednosti i etika nisu potekle samo iz vjere, već iz iskustva da nije neprijatelj onaj tko ne vidi svijet tvojim očima.

Pouka je jasna. Snaga uvjerenja se uči na dobrim primjerima. Članak 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prva: ”1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima. ”

Vrijedi i za nevjernike. Umiruje dileme. Slavi suživot.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Sofija Kordić

Pijete li jutarnju kavu u šalici s likom Hitlera? Režete li grmove ruže u svom vrtu u majici kratkih rukava sa slikom firera? Idete li na karnevale, kostimirane zabave i dječje rođendane s gumenom maskom zlotvora koji je rekao da su Židovi nesumnjivo rasa, ali da nisu ljudi?

Možda ima onih s izopačenim smislom za humor koji bi ove predmete nabavili iz zabave ili onih s izopačenim umovima koji bi to uradili iz uvjerenja, ali nemaju gdje nabaviti rekvizite. Vjerovali li ne, ima ih u centru Praga, na štandovima nekoliko stotina metara udaljenih od židovske četvrti. Tamo možete slobodno kupiti masku s likom zloglasnog nacističkog vođe.

”Česi su za vrijeme nacističkog režima toliko propatili. Zašto se sada u centru Praga prodaje takav otpad?” To je na Twitteru napisao njemački veleposlanik u Češkoj Christoph Israng reagirajući na maske s Hitlerovim likom koje se prodaju u blizini Karlovog mosta.

Prodaja šalica, majica i maski s Hitlerovim likom nije u Češkoj kažnjivo djelo, jer je motiv, prema zaključku policije, dobit u okviru ekonomske djelatnosti

U diplomaciji nije običaj da ambasador neke zemlje objavljuje na društvenim mrežama svoje prigovore zemlji u kojoj je akreditiran, ali kad domaćini ne vide problem u Hitleru, onda za časnog čovjeka nema diplomatske konvencije koja se ne može prekršiti i zato svaka čast ambasadoru.

Već nekoliko godina se u Češkoj prodaju šalice i majice sa slikom Hitlera. Reagirali su vrlo brzo ljudi kojima svetost slobodnog tržišta, a u korist relativizacije zla nije nimalo bezazlena stvar, ali je policija zaključila kako prodaja nije nezakonita, jer navodno nije dokazano da je motiv prodaje šalica i majica s otiskom moralno diskutabilnih likova ijedan drugi do “dobiti u okviru ekonomske djelatnosti”.

Dakle, profit i slobodno tržište jest svetinja, ništa moral, ništa etika, ništa holokaust, ništa odgovornost, ljudska i građanska svijest, ništa razlikovanje dobra i zla.

U Češkoj je, naravno, promocija nacističke ideologije kazneno djelo. Zabranjen je nacistički pozdrav, negiranje holokausta i govor mržnje općenito.

Ali profit od prodaje predmeta s likom Hitlera i ostalih nacista je dozvoljen ne dokaže li se da je trgovac imao za cilj propagiranje zločinačke ideologije.

U češkom zakonu nema plošne zabrane prikazivanja ili javne prezentacije bilo kakvih simbola ili osoba; time se, navodno, rukovodila policija.

“Nijemci su odradili denacifikaciju i masu stvari, pa i ne moraju imati zakonski regulirano da bi znali što se može, a što ne. To u Češkoj nedostaje”, izjavio je jedan član češke židovske zajednice nakon reagiranja njemačkog ambasadora.

Početkom 2017. online prodavaonica češke izdavačke kuće ”Naše vojsko”, u prijevodu ”Naše trupe”, počela je prodavati šalice i majice s Hitlerovim portretom.

Dva mjeseca kasnije katalog kuće stavio je u ponudu i artikle s likom Reinharda Heydricha, znanog pod nadimkom Krvnik Praga. Heydrich je bio visokopozicionirani nacist, esesovac, protektor Češke i Moravske, odani Hitlerov sljedbenik.

Pijete li jutarnju kavu u šalici s likom Hitlera? Režete li grmove ruže u svom vrtu u majici kratkih rukava sa slikom firera? Idete li na karnevale, kostimirane zabave i dječje rođendane s gumenom maskom zlotvora koji je rekao da su Židovi nesumnjivo rasa, ali da nisu ljudi?

Nakon što su čehoslovački padobranci iz egzila organizirali atentat na Heydricha u Pragu 1942. Hitler je naredio masovne deportacije i krvavu odmazdu širom Češke, kao i potpuno uništenje sela Lidice i njegovih stanovnika.

Da li je profit od šalica i majica toliko svet vlasniku trgovine da ne može ili ne želi shvatiti koliko je njegov čin sramotan i degutantan? Direktorica organizacije ”In Iustitia”, koja se bavi suzbijanjem zločina iz mržnje, Klára Kalibová je prošle godine nakon odluke policije podsjetila na slučaj iz 2005. kada je Vrhovni sud u osnovi donio presudu koja se iščitava ovako: ako netko to radi samo iz ekonomskih razloga, onda ne može biti okrivljen.

Kalibová, međutim, vjeruje kako je u posljednjem slučaju jasno da je vlasnik svjestan da njegovi proizvodi mogu koristiti nekim neonacističkim pokretima i da su u osnovi propagandni rekviziti.

”Vjerujem da moramo poništiti presudu Vrhovnog suda, jer je očito da ulazimo u razdoblje kada se holokaust i genocid koji su počinili nacisti negira ili zaboravlja. Moramo zaštititi povijesna sjećanja i dostojanstvo žrtava”, izričita je Kalibová.

Otvorila sam web stranicu izdavačke kuće ”Naše trupe”. Među knjigama o ljekovitom bilju, kuharicama, romanima o špijunima, o nedavno preminulom slavnom češkom pjevaču Karlu Gottu,  publicistici o baršunastoj revoluciji  stoje i ponude za majice i šalice s otiskom slavnih ličnosti.

Jedna od njih je i šalica s otiskom Adolfa Hitlera ispod koje piše: kolekcionarska edicija, volumen 300 ml, moguće koristiti u mikrovalnoj pećnici i prati u perilici za suđe, minimalno 100 ciklusa bez uništavanja kvalitete. Društvo mu prave papa Franjo, Franz Kafka, John Lennon, John Kennedy i ostali slavni ljudi iz svih sfera javnog života. Nacistički asortiman je odnedavno proširen i likovima Eichmanna, Himmlera i Goebbelsa.

Kuća ”Naše trupe” na svojoj web stranici navodi kako ne propagira nikakvu ideologiju i poštuje borce protiv nacizma i žrtve Drugog svjetskog rata.

Čovjeku se bukvalno okrene želudac od licemjerja. Jedan češki politički komentator se pita kako je moguće odvojiti propagiranje prodaje majice s Hitlerom ili  šalice s Göringom u uniformi maršala Trećeg Reicha od propagiranja Hitlera i Göringa i onoga što oni predstavljaju.

Prilikom diskusije na Facebooku jedan od mojih prijatelja se upitao da li bi Hitlerova gumena maska, da bude stavljena u prodaju zajedno s ostalim zlim maskama tipa đavoli, vampiri, vukodlaci, frankeštajni i sl., značila da je time potvrđena Hitlerova sotonizacija u ispravnom smislu.

”Česi su za vrijeme nacističkog režima toliko propatili. Zašto se sada u centru Praga prodaje takav otpad?” To je na Twitteru napisao njemački veleposlanik u Češkoj Christoph Israng reagirajući na maske s Hitlerovim likom koje se prodaju u blizini Karlovog mosta

Podsjećanje putem takvih maski, smatra on, zapravo ukazuje na to da se zlo ne smije zaboraviti.

Zašto ljudi na karnevalima i maskenbalima vrlo često koriste zlo kao motiv svojih prerušavanja? Da li time koketiraju sa zlom ili ga se oslobađaju?

Budući da je češći motiv pobjeda nad zlom, onda sve te maske i ikonografija djeluju kao svojevrsni egzorcizam, istjerivanje đavola, piše prijatelj i postavlja pitanje da li ambasador protestirajući zapravo brani zlo tako što ga se ne smije pokazivati ni u kom kontekstu, pa ni u kontekstu drugih simbola zla?

Zamislila sam se nad prijateljevim retoričkim pitanjem; smatram da ništa nije sveto ni nedodirljivo, sve je potrebno izvrgnuti kritici i preispitivanju, posebno  humoru i satiri kao što su to mnogi umjetnici i radili s Hitlerom i nacizmom, ali tome je mjesto u kazalištu, na filmu, u književnosti, karikaturama, stripovima, muzici.

Mislim da se u kontekstu karnevalske katarze maska s Hitlerovim likom ne bi smjela upotrebljavati; to je i dalje relativizacija zla, zabava takoreći, a pogotovo se ne bi trebala prodavati kao suvenir. Napose činjenica da su većina karnevalskih simbola zla mitska bića, a ne stvarne povijesne ličnosti koje su za sobom ostavile neizbrisivo i neoprostivo zlo.

Kad smo kod suvenira, nedugo nakon reakcije njemačkog diplomata općinske vlasti Praga raskinule su ugovor s vlasnikom suvenirnice koja je prodavala gumene maske s Hitlerovim likom ne zbog propagiranja nacizma ili barem zbog neumjesnosti i degutantnosti, već pod izlikom da vlasnik ne prodaje ono što je u ugovoru pisalo, a to je prodaja predmeta koji predstavljaju tradicionalnu prašku i češku kulturu.

Da, Hitlerova maska teško da se u to uklapa, ali se postavlja  pitanje da li bi grad reagirao da se nisu oglasili njemački veleposlanik i mediji.

Ostaje nejasno da li će se nakon tog poteza grada učiniti nešto i s online trgovinama koje prodaju šalice i majice s Hitlerovim likom ili će to i dalje ostati u domeni svetosti slobodnog tržišta i profita.

Htio ne htio, ovaj slučaj čovjeka podsjeća na puno gore stvari u Hrvatskoj gdje su povijesni revizionizam i relativizacija NDH-a ušli na velika politička vrata.

Premijer Plenković ne osuđuje članove svoje stranke koji žele ukinuti praznik – Dan antifašističke borbe – kao nedopustivi anticivilizacijski čin, već kao pokušaj detuđmanizacije. Na stranu vjerojatnost da on to ne govori iz uvjerenja, već zbog  političkog opstanka.

U diplomaciji nije običaj da ambasador neke zemlje objavljuje na društvenim mrežama svoje prigovore zemlji u kojoj je akreditiran, ali kad domaćini ne vide problem u Hitleru, onda za časnog čovjeka nema diplomatske konvencije koja se ne može prekršiti i zato svaka čast ambasadoru

Svejedno, šteta je ogromna i opasna, a čin blago rečeno gadljiv. Potencijalni kandidat za predsjednika, sudac Mislav Kolakušić kaže da mu smeta golotinja po portalima, ali da bi dopustio da se ulice nazivaju po ustaškom poglavniku Anti Paveliću.

Takve stvari su samo do prije nekoliko godina bile naprosto nezamislive.

Živimo u razdoblju u kojem se sve može, a i ne mora. Sve je umotano u celofan slobode i demokracije. Emocije i uvjerenja jače su od činjenica i znanosti, nigdje nema odgovornosti, a zaboravljamo da je sloboda, kako bi rekla češka disidentica Dana Němcová, odgovornost za moja htijenja.

Ako nema društvenog okvira s jasnim vrijednosnim komponentama, a tu spada i politika, i obrazovanje i mediji, ako nema temelja koji predstavljaju dobro, pravdu, solidarnost, suradnju, poštovanje drugog i drugačijeg, onda nema napretka ni nade.

Ostajemo u kaljuži apatije, inercije i ravnodušnosti u kojoj će nam uskoro biti svejedno da li se naša ulica zove po Anti Paveliću i da li susjed kosi travu u majici s Adolfom Hitlerom.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Mani Gotovac
Foto: Grad Dubrovnik

Nakon duge i teške bolesti, točno na svoj 80. rođendan, u utorak je u Zagrebu preminula Mani Gotovac. Ova teatrologinja, kazališna kritičarka, dramaturginja i književnica ostavila je neizbrisiv trag na pozornicama diljem Hrvatske. Bila je prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta, najprije u HNK Split od 1998. do 2002., a onda u HNK Rijeka od 2003. do 2007. godine, a od 1992. do 1998. kao ravnateljica vodila je zagrebačko kazalište &TD.

Mani Gotovac rodila se u Splitu 12. studenoga 1939. godine. Diplomirala je komparativnu književnost, talijanski jezik i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1968. godine. Karijeru je započela objavljujući kritike i eseje, da bi krajem osamdesetih radila kao dramaturginja u više predstava od Euripidovih “Elektre” i “Feničanki” do Brechtove “Opere za tri groša”.

Odlazak Mani golem je gubitak za naše kazalište i književnost, ali jednako će nedostajati njezina karizma našem javnom kulturnom životu, magnetičnost njezine pojave i njezinih riječi, a meni osobno nedostajat će osoba kojoj mogu sve povjeriti, koja će sve razumjeti. I kad treba, primiti me za ruku i šutjeti zajedno sa mnom

Objavila je više knjiga kazališnih kritika i zapisa o predstavama, a suautorica je monografije o Dubrovačkim ljetnim igrama. Široj javnosti poznata je i preko tri autobiografska romana “Fališ mi”, kao i knjige zapisa iz života i kazališta “Ma koji život, ma koji teatar” i romana “Snebivaš me” i “Ćutim te”. Do zadnjih dana predano je pisala pa je prije mjesec dana održana promocija knjige simboličnog naziva “Rastanci” kojoj zbog bolesti nije mogla prisustovati.

Na pitanje novinarke Hine u intervju koji je dala tim povodom na pitanje bi li voljela da je nešto “odigrala” drugačije, odgovorila je: ‘Da sam odigrala drugačije, možda bih voljela da sam ih odigrala ovako. Kada bih to znala, ne bih pisala. Bilo je i tragičnih stvari, ali ni za čim ne žalim. Točno je da je ova knjiga jako osobna, ali nijedna moja knjiga nije bila ovako udaljena od mene kao ova’.

Njen kolega i veliki prijatelj Velimir Visković, koji je redovno posjećivao u bolnici, na Facebooku je napisao: “Odlazak Mani golem je gubitak za naše kazalište i književnost, ali jednako će nedostajati njezina karizma našem javnom kulturnom životu, magnetičnost njezine pojave i njezinih riječi, a meni osobno nedostajat će osoba kojoj mogu sve povjeriti, koja će sve razumjeti. I kad treba, primiti me za ruku i šutjeti zajedno sa mnom.”

(Prenosimo s portala Novosti/H).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

U Italiji se, u posljednje vrijeme, zaoštrila javna rasprava o porastu netolerancije, rasizma, antisemitizma i fašizma. Počinje se s netolerancijom prema ”drugome”, tkogod to bio, da bi se u drugoj fazi prešlo na identifikaciju ”drugoga” u liku pripadnika drugih rasa (ali i nacija); treći stupanj je usredotočenje rasizma na Židove prešućivanjem, negiranjem ili minimiziranjem holokausta, a četvrta je faza prerastanje tih pojava u fašizam, bez obzira u kojem se obliku on javljao.

Netolerancija se ogleda – u susjednoj Italiji koju sociolog i diplomat Drago Kraljević naziva ”najvažnijim susjedom Hrvatske” – u odbijanju prihvata emigranata i azilanata, u kompilaciji i objavljivanju stranih imena koja su istaknuta na ulazima zgrada na rimskoj periferiji (počinitelji su članovi Salvinijeve Sjeverne lige, ksenofobične i rasističke stranke koja je, prema ispitivanjima javnog mnijenja, izbila na prvo mjesto popularnosti).

Rasizam se ogleda u porastu incidenata – premlaćivanja ljudi koji vidljivo ne pripadaju bijeloj rasi, njihovom tjeranju iz vozila javnog prometa, a antisemitizam je izbio u vidu antisemitskih pogrda upućenih viđenijim Židovima koji žive u Italiji.

U Italiji se, u posljednje vrijeme, zaoštrila javna rasprava o porastu netolerancije, rasizma, antisemitizma i fašizma. Počinje se s netolerancijom prema ”drugome”, tkogod to bio, da bi se u drugoj fazi prešlo na identifikaciju ”drugoga” u liku pripadnika drugih rasa (ali i nacija); treći stupanj je usredotočenje rasizma na Židove prešućivanjem, negiranjem ili minimiziranjem holokausta, a četvrta je faza prerastanje tih pojava u fašizam, bez obzira u kojem se obliku on javljao

Doživotna senatorica Liliana Segre, jedna od posljednjih preživjelih žrtava holokausta i logorašica iz Auschwitza, dobiva više od 200 poruka mržnje putem interneta, među kojima su i prijetnje smrću.

Kada je predložila u talijanskom Senatu osnivanje parlamentarne Komisije za praćenje i nadzor fenomena netolerancije, rasizma, antisemitizma i poticanja na mržnju i nasilje i kada je prije dva tjedna Senat velikom većinom usvojio taj prijedlog, prijetnje su se umnožile, tako da je prefekt Milana donio odluku da joj se dodijeli oružana pratnja!

To je prvi slučaj u poslijeratnoj Europi da narasle prijetnje jednoj pripadnici židovskog naroda rezultiraju potrebom za njenom fizičkom zaštitom.

Antisemitizam nije u porastu samo u Italiji već i u cijeloj Europi. Netrpeljivost i mržnja na rasnoj osnovi rastu, kao i otvorene pojave antisemitizma. One se očituju, kada nisu otvorene i eksplicitne, indirektno – kao apologija i propaganda fašizma čiji je cilj bio istrebljenje Židova i ”manje vrijednih rasa”.

U Italiji se sada vodi žestoka borba za uvođenje zakonodavstva koje bi, osim Ustava koji zabranjuje reorganizaciju fašističke partije u bilo kojem obliku i s bilo kojim nazivom, ali s jednakom suštinom, obuhvatilo i obranu fašizma, njegovu apologiju, propagandu i opravdavanje tog ”apsolutnog zla”, kako ga je nazvao veliki talijanski politički filozof Norberto Bobbio.

Prošle je godine prijedlog zakona o zabrani apologije fašizma usvojen u Donjem domu talijanskog Parlamenta, ali nije dospio do Senata, jer su u međuvremenu održani izbori, a nakon toga je ksenofobična desnica ušla u koalicijsku vladu i od toga nije bilo ništa.

Sada se ponovo javlja ta ideja, koju promiče zastupnik Demokratske stranke Emanuele Fiano, sin logoraša iz Auschwitza i poznatog antifašista. O takvim zakonima sada se sve više govori i u drugim zemljama Europe, gdje je proglašen alarm zbog jačanja fašističkih pokreta, propagande i partija koje se kite tim ”apsolutnim zlom”.

Zanimljivo je da je u tom zakonu, što ga je Fiano pokrenuo, bila predviđena i apologija fašizma u obliku negiranja holokausta, prešućivanja i neobilježavanja datuma te tragedije, upravo onoga što se događa sada u Hrvatskoj.

O takvim zakonima sada se sve više govori i u drugim zemljama Europe, gdje je proglašen alarm zbog jačanja fašističkih pokreta, propagande i partija koje se kite tim ”apsolutnim zlom”. Zanimljivo je da je u tom zakonu, što ga je Fiano pokrenuo, bila predviđena i apologija fašizma u obliku negiranja holokausta, prešućivanja i neobilježavanja datuma te tragedije, upravo onoga što se događa sada u Hrvatskoj

Niti je Hrvatska radiotelevizija obilježila početak holokausta, datum Kristalne noći, niti su režimski mediji našli za shodno obilježiti taj datum koji nije samo sjećanje na stradanje jednog naroda već sjećanje na tragediju koja je zahvatila cijeli svijet.

Da su europske sile tada odlučno reagirale, možda su se mogli spriječiti pogromi koji su se događali prije i tijekom Drugog svjetskog rata, a Židovima je mogla biti pružena pomoć koja im je negirana prihvaćanjem azilanata i bjegunaca, kojima je, kao i danas afro-azijskim emigrantima, bio odbijen ulazak u zemlje spasa te su bili vraćeni u zemlje iz kojih su pobjegli.

Zato je znakovito, i u svakom pogledu sramotno, što obilježavanju sjećanja na Kristalnu noć, 9. studenoga, nije prisustvovao nitko iz Vlade ili službenih institucija Republike Hrvatske.

Antisemitizam se događa i u Hrvatskoj, a jedan od njegovih oblika je izjednačavanje antifašističkog pokreta i ustaškog režima, žrtava i koljača. Rehabilitiranje ustaškog režima i NDH, kao i pozivi za ponovno prebrojavanje žrtava koncentracijskog logora smrti Jasenovac nije ništa drugo nego fašistička propaganda u najčišćem obliku i manifestacija najžešćeg antisemitizma.

O tome govori i sudjelovanje najviših državnih dužnosnika na komemoraciji za žrtve totalitarnih sistema na grobljima gdje su stradali pripadnici ustaške i njemačke vojske.

Antisemitizam buja u Hrvatskoj upravo kroz indirektnu apologiju ustaštva: Italija je zabranila reorganizaciju fašističke partije pod bilo kojim imenom. Hrvatska mora učiniti to isto i uz to kazneno progoniti svaku propagandu ustaštva baš zato da se u svijetu ne bi poistovjećivao taj fašizam s cijelom hrvatskom nacijom.

Jedini koji otvoreno o tome govori je naš simbol borbe protiv antisemitizma, predsjednik Židovske zajednice Ognjen Kraus, sin židovskih stradalnika koji su bili ponosni na svoje sudjelovanje u antifašističkoj borbi protiv tog ”apsolutnog zla” u hrvatskoj verziji.

Na njemu je, kao i na predsjedniku SDSS-a Miloradu Pupovcu, težak zadatak da pokrene hrvatsko javno mnijenje protiv ofenzive antisemitizma i rasizma, koje eskalira ne samo protiv Židova već i protiv hrvatskih Srba.

Da li bi bilo previše očekivati i od hrvatskih vlasti i od Crkve u Hrvata da preispitaju i jasno definiraju svoje stavove prema tim pojavama koje muče i papu Franju? Hoće li Kraus, koji bije tešku bitku protiv hrvatskog establišmenta, ostati sam, kao i Pupovac, u obrani osnovnih civilizacijskih vrijednosti ovoga svijeta?

Situacija je u Europi, nažalost, sve crnja, baš kao i u Hrvatskoj. O tome svjedoče i riječi pape Franje, koje je baš jučer, izvan programa, izgovorio tijekom generalne audijencije: ”Danas se počinje, tu i tamo, ponovo rađati progon Židova… Židovi su naša braća. Jeste li to razumjeli?”

”Papa rabin”, kako su ga sa simpatijama prozvali duhovni vođe židovske zajednica, ali s podsmijehom i ironijom njegovi protivnici, klerikalci i teološki dogmatici, nije samo slučajno ili letimično spomenuo tu pojavu antisemitizma. O toj njegovoj preokupaciji svjedoče i previranja u samoj Crkvi; zbog toga je najavio i otvaranje crkvenih arhiva iz spornog razdoblja fašizma i nacizma – da se vidi koliko je Crkva doista simpatizirala s fašizmom i nacizmom, da se slično ne dogodi i danas.

Da li bi bilo previše očekivati od hrvatskih vlasti i od crkve u Hrvata da preispitaju i jasno definiraju svoje stavove prema tim pojavama koje muče i papu Franju? Hoće li Kraus, koji bije tešku bitku protiv hrvatskog establišmenta, ostati sam, kao i Pupovac, u obrani osnovnih civilizacijskih vrijednosti ovoga svijeta?

Mržnji i nasilju valja se suprotstaviti mobilizacijom cijelog društva, a ne samo akcijom pučke pravobraniteljice Lore Vidović, koja je kao jedina predstavnica državnih institucija prisustvovala obilježavanju godišnjice Kristallnachta.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.