Predsjednica je jučer na Velesajmu pred stotinama predstavila svoj program u sedam točaka: razvoj, identitet, stav, pravednost, demokracija, sigurnost, optimizam, i nakon svake točke u dvorani se dugo pljeskalo. Tako su ih sve potresle predsjedničine riječi.

Sudeći po reakcijama, prisutnima se najviše svidjela demokracija, političko uređenje koje je Kolinda Grabar-Kitarović izmislila prošle subote popodne dok je pravila štrudlu od višanja.

Premda su i druge točke njezina programa bile uspješne, na spomen demokracije nastupilo je totalno raspamećenje.

Hadezeovci su skočili na noge, u suzama se ljubili, davali jedan drugome high five i u nijemom ushitu širili ruke, prosto ne vjerujući odakle Grabar Kitarović izvlači takve originalne ideje. Tko je, zaboga, ikad mogao pomisliti da bi Hrvatska mogla biti demokratska? Ili razvijena i sigurna? Otkud je predsjednici samo došla politička istina da je bolje da smo razvijeni i sigurni, nego, šta ja znam, nerazvijeni i nesigurni?

Dobro, dio zasluga vjerojatno pripada i anonimnom savjetniku koji joj je pomogao napisati genijalni program. Pretpostavljamo da je to bio Grunf iz Grupe TNT.

Prisutni su ustajali, pljeskali i klicali, ali više nekako po navici. Oni bi pljeskali i klicali i da je Kolinda Grabar-Kitarović izišla na pozornicu i čitala upute za održavanje usisivača, kontraindikacije kreme protiv gljivica ili dnevnu ponudu gotovih jela u restoranu Kvatrić

Zaista, nakon što je nanizala takvu hrpu otrcanih općenitosti kao što su razvoj, identitet, stav, pravednost, demokracija i sigurnost, nedostajalo je samo da se Grabar-Kitarović slavodobitno raskopča i ispod jakne pokaže majicu s natpisom: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.”

Doduše, ima dijelova koji podsjećaju i na self help, life coach, pilates, feng shui i gluten free mudrolije.

Kad predsjednica kaže da Hrvati moraju imati stav i biti optimistični, to zvuči kao nekakva objava na Instagramu Ive Todorić, a što je Iva Todorić čula od Ane Bučević na tjednom krstarenju za šesnaest tisuća kuna.

Kako bilo, otužan je bio i taj predsjedničin program i taj velesajamski skup, posredovan uživo na svim televizijama i portalima, s uzbuđenjem kao da se letjelica s ljudskom posadom spušta na površinu Marsa. Ako je to najbolje što nam predsjednik države može poručiti, da budemo optimistični, imamo stav i težimo pravednosti, razvitku i sigurnosti, bojimo se da ni predsjednik, a ni država nemaju mnogo smisla.

Srećom, nitko se u to nije pretjerano uživljavao. Prisutni su ustajali, pljeskali i klicali, ali više nekako po navici. Oni bi pljeskali i klicali i da je Kolinda Grabar-Kitarović izišla na pozornicu i čitala upute za održavanje usisivača, kontraindikacije kreme protiv gljivica ili dnevnu ponudu gotovih jela u restoranu Kvatrić.

Hadezeovci su zurili u nju praznim pogledima i momentalno zaboravljali što ona govori. Da ih je nekakva televizijska ekipa kasnije zaustavila na parkiralištu ispred Velesajma i ponudila im milijun kuna u gotovini, da su na njihove oči rastvorili torbu i pokazali snopove uredno složenih novčanica koje će dobiti ako nabroje sedam točaka predsjedničinog programa, svi bi se, naravno, polakomili za nagradom.

Goran Jandroković bi polako i oprezno nabrojao vjeronauk, nogometnu reprezentaciju i branitelje, a Ljubo Ćesić Rojs bi mu otraga pomogao s Hrvatima u dijaspori. Milijan Brkić spremno bi nabrojao štedljivost, marljivost, točnost, odanost, trezvenost, čednost i pobožnost. Vladimir Šeks u šali bi dobacio rizling, pošip, malvaziju, bogdanušu, merlot, vranac i frankovku.

Goran Jandroković bi polako i oprezno nabrojao vjeronauk, nogometnu reprezentaciju i branitelje, a Ljubo Ćesić Rojs bi mu otraga pomogao s Hrvatima u dijaspori. Milijan Brkić spremno bi nabrojao štedljivost, marljivost, točnost, odanost, trezvenost, čednost i pobožnost. Vladimir Šeks u šali bi dobacio rizling, pošip, malvaziju, bogdanušu, merlot, vranac i frankovku

“Kako ste rekli?” upitala bi nekadašnja ministrica Gabrijela Žalac.

“Sedam točaka predsjedničina programa? Za milijun kuna?”

“Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost.”

“To je sedam smrtnih grijeha.”

“Tako je, ispričavam se”, ispravila bi se Žalac i pokušala ponovno: “Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika…”

“To je sedam djela milosrđa”, prekinuo bi je televizijski reporter.

“Da nije možda Učo, Ljutko, Stidljivko, Srećko, Kihavko, Pospanko i Lovac”, predložio bi u prolazu Damir Krstičević.

Pet minuta nakon skupa na Velesajmu nitko, potpuno smo uvjereni, ne bi znao ponoviti što je Grabar-Kitarović kazala. Kao što je i Grabar-Kitarović dosad vjerojatno zaboravila. Pobjedi li na izborima, ionako joj to neće trebati. Vodit će državu kao i dosad, napamet i bezveze.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivanka Toma

O tome kada i kako će se okončati štrajk prosvjetara ključnu ulogu imat će roditelji. Oni su već sada iscrpljeni, rastrzani i zabrinuti hoće li zbog nadoknade izgubljenih školskih sati djeca morati u školu subotama i hoće li se produljiti školska godina.

Roditelji su ljuti, a ključno je pitanja na koga – na učitelje i profesore koji traže da im Vlada podigne koeficijente, ili na Vladu koja je povećala osnovicu svima u javnom sektoru i tako s istim postotkom počastila i učitelje i uhljebe. Ako se ljutnja i bijes roditelja okrene prema Vladi, učitelji bi mogli profitirati, pri čemu je presudno što smo u izbornoj godini, a roditelji školske djece predstavljaju masu od oko 700.000 birača.

Premijeru je jako važno da prosvjetari izgube podršku roditelja i javnosti pa stalno ponavlja koliko su rasle plaće

Jedina matematika i pravilo kojim se Vlada (svaka, a ne samo ova Andreja Plenkovića) vodi u izbornoj godini jest broj zadovoljnih birača. Od kada su školski sindikati stavili na stol pitanje plaća, Vlada ga tretira isključivo kroz prizmu zaštite svoga interesa ostanka na vlasti. HNS je deklarativno stao na stranu učitelja, ali samo kako bi pokušali sačuvati miminum političke vjerodostojnosti jer su prebjeg iz oporbe u vlast opravdavali obećanjem da će provesti reformu školstva.

U stvarnosti se HNS-ov odnos prema štrajku prosvjetara sveo na nastojanja da vuk bude sit, a koza cijela. Govorili su o izlasku iz Vlade, a jedva dočekali da HDZ učiteljima obeća bilo što kako bi imali izgovor da zadrže pozicije s kojih sudjeluju u vlasti. Plenkoviću pak fokus nisu učitelji, njihov materijalni status i motiviranost da provode reformu školstva, nego je jedina dilema bila može li (u slučaju izlaska HNS-a) vladati s većinom od svega jednog saborskog zastupnika i treba li ulaziti u rizik prijevremenih izbora.

Plenković je otklonio rizik ranijeg izlaska na parlamentarne izbore, te procijenio kako je odlukom da se svima u državnom i javnom sektoru plaće podignu za 6,12 posto učitelje i profesore istjerao na čistinu. Plenkoviću je iznimno važno da prosvjetari izgube podršku roditelja i šire javnosti i zato je na jučerašnjoj sjednici Vlade po tko zna koji put naglasio da su plaće svima na državnim jaslama u njegovu mandatu povećane za 18,3 posto, a da će učiteljima na kraju 2020. godine plaća iznositi 7660 kuna, što će biti uvećanje za 1301 kunu od rujna 2016.

Plenković je otklonio rizik ranijeg izlaska na parlamentarne izbore, te procijenio kako je odlukom da se svima u državnom i javnom sektoru plaće podignu za 6,12 posto učitelje i profesore istjerao na čistinu

Ovime, međutim, Plenković samo potvrđuje da obrazovanje nije prioritet njegove Vlade, i da je po tome na istim pozicijama kao i njegov prethodnik Tomislav Karamarko. Nakon parlamentarnih izbora 2016. Karamarko je u Vladu Tihomira Oreškovića na mjesto ministra obrazovanja ustoličio riječkog HDZ-ovca Predraga Šustara. A prvo što je Šustar napravio bilo je zaustavljanje kurikularne reforme. Projekt u kojem je sudjelovalo stotine učitelja, profesora i nastavnika, u koji je bila uložena ogromna energija i trud nije se svidio ultrakonzervativcima i to je bilo dovoljno da ga se sruši.

Bivše vodstvo HDZ-a u tome je učinilo prvi korak, a Karamarkov nasljednik Plenković, unatoč obećanjima, stavio je kurikularnu reformu u drugi plan.

Resor obrazovanja prepustio je HNS-u i ministrici Blaženki Divjak koja se nije proslavila takozvanom Školom za život. Oko 50.000 ljudi koji su 2016. izašli na ulice i zahtijevali da se nastavi kurikularna reforma i djeci osigura kvalitetno obrazovanje ostali su izigrani. A ako Vlada procijeni da je 700.000 roditelja – birača ljuto na učitelje, tako će završiti i štrajk.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

U europskim medijima izvještavanje o Izvanrednoj biskupskoj konferenciji o Amazoni (koja je nakon 14 dana završila 27. listopada) fokusiralo se na očekivanja značajnijih promjena za Crkvu: sinoda je bila najavljena kao savjetovanje o ”novim putovima za Crkvu i za integralnu ekologiju”.

U novinama se smisao sužavao na aspekte ”novih putova” – novih metoda nagovještanja – ”među domorocima, u rasprostranjenom području, koje baš zato nameće potrebu razmišljanja o ukidanju nekih barijera zbog kojih taj golemi prostor oskudijeva svećenicima i uskraćuje domorodnim plemenima pravo da o njima skrbe svećenici iz njihovih sredina”.

Institucija biskupskih sinoda, koju je osmislio papa Pavao VI. 15. rujna 1965. godine svojim Motu proprio: Apostolica sollicitudo, proizašla je iz dogmatske konstitucije Drugog vatikanskog sabora Lumen gentium (21. studenog 1964.) koja govori i o biskupskoj službi.

U novinama se smisao sužavao na aspekte ”novih putova” – novih metoda nagovještanja – ”među domorocima, u rasprostranjenom području, koje baš zato nameće potrebu razmišljanja o ukidanju nekih barijera zbog kojih taj golemi prostor oskudijeva svećenicima i uskraćuje domorodnim plemenima pravo da o njima skrbe svećenici iz njihovih sredina”

Biskupi, prema viziji koncila, trebaju kolegijalno raditi na rješavanju pitanja važnih za univerzalnu Crkvu, ali i postati svjesni svoje odgovornosti za cjelovitu dobrobit pojedinaca i čovječanstva. Trebaju na sebe preuzeti ”radost i nadu, tjeskobe i tuge” (prema navedenoj ”Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu”). Posebne sinode sazivaju se zbog pitanja koje iziskuju žurno savjetovanje.

Potrebu za sinodom o Amazoniji je papa Franjo 15. listopada 2017. objasnio nužnošću pronalaska ”novih putove za Crkvu”, novih metoda evangelizacije za određenu mjesnu Crkvu, za makroregiju čiji vjernici pripadaju domorodnim plemenima na prostoru većim od 8 milijuna četvornih kilometara.

Njihov je životni prostor ugrožen zbog bezočnog izrabljivanja resursa koji su njima izvor života. Amazonske šume, ”zelena pluća našega planeta” (t. 12 radnog, pripremnog dokumenta za sinodu), funkcioniraju kao svojevrstan prirodni regulator klime; njihov učinak nadilazi lokalno područje i utječe, naposljetku, neizravno i na klimu u Europi.

Te su šume, otkada su u 16. stoljeću tamo prodrli Europljani, postali metom pohlepe osvajača, špekulanata tlom, plemenitim drvom, tropskim plodovima i prirodnim resursima: plemenitim kamenjem i rudom.

Na tisuće i tisuće četvornih kilometara spaljuje se jer veleposjednici proširuju  plantaže. Unatoč svim dosadašnjim blagoglagoljivim izjavama i obećanjima svjetske politike, domorocima se kontinuirano sužava životni prostor; zaboravljeni su i bez perspektive za kvalitetan život.

Kao da je na njih zaboravila i Crkva. Mjesni biskupi su upozoravali da se oni, svećenici, redovnice i redovnici bore za životne perspektive domorodaca jer bez njih ni evanđelje ne može stići na te prostore.

Oni odbijaju odvajati dušobrižništvo od ustrajne zaštite ljudskih prava – i nerijetko za to plaćaju životom. Stoga su biskupi došli na sinodu s konkretnim prijedlozima: traže ”inkulturiranu evangelizaciju”, solidarnu bliskost sa siromasima, kojima pripadaju domorodci tog prostora, kao i svi ugroženi diljem svijeta. A to je odgovor na globalizaciju, koja ugrožava lokalne društvene i kulturne identitete.

Inkulturacija iziskuje promišljanje primjerenih crkvenih struktura – a to je presudna novost koju ova sinoda treba polučiti. Europljani su iščitali samo strukturalnu reformu Crkve, poticaje za teme koje mi raspravljamo iz našeg rakursa – iako ima i nešto zajedničkog: Amazonija je još uvijek prostor za misijsko djelovanje (i Europa će to uskoro biti).

Amazonija je dramatično ugrožena uništavanjem prirode i slijedom toga izumiranjem domorodnog stanovništva (”Lacrimosa dies illa, qua resurget ex favilla iudicandus homo reus”).

Potrebu za sinodom o Amazoniji je papa Franjo 15. listopada 2017. objasnio nužnošću pronalaska ”novih putove za Crkvu”, novih metoda evangelizacije za određenu mjesnu Crkvu, za makroregiju čiji vjernici pripadaju domorodnim plemenima na prostoru većim od 8 milijuna četvornih kilometara

Još malo, pa ćemo služiti misu zadušnicu za Amazoniju smatra Erwin Kräutler, jedan od angažiranih biskupa, rodom iz austrijske pokrajine Vorarlberg, koji već desetljećima svoj život posvećuje ugroženim plemenima Amazonije i Oceanije.

Europljani su iz pripremnog dokumenta iščitali nadu da su regionalni biskupi shvatili i uspjeli uvjeriti svoje biskupske kolege u drugim dijelovima svijeta da Crkva ”razmišlja o strukturalnim reformama”, pa se tu i tamo potkrala pomisao da je Papa (sluteći tvrdokornu imunost u Crkvi na svaki prijedlog promjena preduvjeta zaređenju) možda ”kroz mala vrata” želio otvoriti svećenstvu pristup ”provjerenim” muževima (viri probati) i(li) ukinuti obavezu celibata i dopustiti ženidbu i svećenicima.

I(li) da razmišlja čak o angažiranju žena za određene službe u Crkvi sada rezervirane za zaređene osobe ili o institucionaliziranju vođenja crkvenih zajednica od strane laika, što je, silom prilika, već odavno običaj, provizorij, ali i provjerena praksa.

Možda se Papa zaista nada da će akutna potreba za svećenicima, poglavito za svećenicima iz redova indigenih naroda, omekšati otpor eurocentričnih mozgova u kardinalskom kolegiju; možda se smiluju vjerniku, kršteniku koji eventualno jednom u godini vidi svećenika i ima priliku primiti sakramente.

Možda uoče situaciju ako im se ona drastično predoči te shvate da kanonske formalnosti trebaju ustuknuti pred vjekovnim pravom na dušobrižništvo. Možda se tada otvore mogućnosti za osmišljavanje novih službi i za promišljanje postojećih u duhu vremena u kojem trebaju djelovati. Možda se biskupi tada ohrabre razmišljati o ”novim putovima”. Možda je to poticaj biskupima, kojima Papa nastoji prenijeti što više supsidijarne odgovornosti i ovlasti da u svojim biskupijama odlučuju prema aktualnim potrebama te da se okane navike da za svaku odluku škilje prema Rimu i strahuju od mogućih kritika.

Poticaj nije naodmet: još neposredno prije početka zasjedanja biskupa nekolicina notornih kočničara u kardinalskom kolegiju – kardinal Gerhard Müller, bivši predsjednik Kongregacije za vjeru (kojem je Papa 2017. godine uskratio produženje mandata) i kardinali Burke i Brandmüller (jedan od bivših ravnatelja Vatikanskih arhiva – taj bi zapravo već trebao odavno biti umirovljen!?) – smatrali su potrebnim upozoriti da tražene reforme nisu u skladu s doktrinom Crkve.

Papa će sažeti sve prijedloge i inicijative u posebnoj probudnici. Kako on nije dužan prihvatiti prijedloge sinode (sinoda je tek savjetodavna institucija), do ocjene rezultata treba sačekati njegovu poruku, dokument.

No već sada se usuđujem prognozirati da će ”karavane prolaziti”. Zbog Papinog očitog nastojanja da ”surađuje” s biskupima kao prvi među jednakima (primus inter pares) on neće solirati, nego strpljivo čekati i možda interno uvjeravati, ali neće nastupati autoritarno prema van.

Na tisuće i tisuće četvornih kilometara spaljuje se jer veleposjednici proširuju  plantaže. Unatoč svim dosadašnjim blagoglagoljivim izjavama i obećanjima svjetske politike, domorocima se kontinuirano sužava životni prostor; zaboravljeni su i bez perspektive za kvalitetan život

Iako za rješenja predložena na sinodi – ređenje za ”provjerene muževe” (viri probati), za laičko vođenje liturgije i evangelizacije, čak i za institucionaliziranje statusa quo u zajednicama, za vođenje župnog života od strane žena – već postoje ekspertize, preporuke, studije i nije potrebno ponovo otkriti toplu vodu.

Upravo u tome i jest problem: mogla bi se izmisliti još jedna konferencija, još jedna ekspertna skupina…

Sve mi se čini da će se dogoditi upravo to, što znači da se neće dogoditi ništa.

Duh Sveti neće smjeti puhati gdje hoće i veliko je pitanje hoće li smjeti u Amazoniji? Morat će vjerojatno strpljivo čekati najsporijeg biskupa, najžilavijeg protivnika svake reforme – ili ”biološko rješenje” za takve kunktatore u biskupskom zboru. Sinode ne donose rezultate – sjeća li se još itko Izvanredne biskupske sinode iz 2014. godine. o braku i obitelji?

No to što ni ova Izvanredna sinoda nije i neće uroditi opipljivim  plodovima kojima se svijet nadao ne znači da na drugi način nije polučila značajan učinak: ona predstavlja Crkvu koja evangelizaciju povezuje s ljudskim pravima, i to precizno s ljudskim pravom na zdravu životnu okolinu, ali i s odgovornošću Crkve da istupi u obranu ekološki ugroženog svijeta.

Papa Franjo je prvi papa 21. stoljeća (da ne govorim o onima 20. stoljeća, kad ekološka svijest nije bila na istoj razini kao danas), koji je zaštiti stvorenog svijeta i poštovanju prema prirodi i njezinim resursima dao težinu čovjekove odgovornosti pred Stvarateljem.

Ni jedan papa do sada nije toliko glasno upozoravao na ugroženost domorodaca u ekološkim ”rezervatima”, na grijeh gospodarskog izrabljivanja regije od strane špekulanata tlom i šumama.

Za papu Franju ”grijeh struktura” ima opipljiv sadržaj; nije tek zgodna i prigodna metafora, nego odraz Papine zabrinutosti za prirodni svijet.

On je stubokom svjestan ugroženosti svijeta, razumije učinke klimatskih hirova i strepi zajedno sa svim odgovornim osobama od dalekosežnih posljedica ekstremnih klimatskih pojava.

Možda se Papa zaista nada da će akutna potreba za svećenicima, poglavito za svećenicima iz redova indigenih naroda, omekšati otpor eurocentričnih mozgova u kardinalskom kolegiju; možda se smiluju vjerniku, kršteniku koji eventualno jednom u godini vidi svećenika i ima priliku primiti sakramente

Taj spoj duhovnosti i ekološke svijesti – Papa ga je prvi put elaborirao u svojoj enciklici Laudato si (18. lipnja 2015. godine) prema hvalospjevu sv. Franje Asiškoga o stvorenjima – treba povezivati vjernike i nevjernike, angažirane za siromašne iz ma koje pobude i aktivne u Crkvi, da si pruže ruke. Zbog globalnog grijeha izrabljivanja planeta Zemlja je jedna jedinstvena kuća svima i iziskuje ljubav i odgovornost svih upozorava Papa u tom dokumentu.

Izgleda da je tijekom savjetovanja iza zatvorenih vrata pao dogovor da će se Crkva odvažiti na otvorenu konfrontaciju s političkim i gospodarskim moćnicima. Poglavito zbog ”egotripa” američkog predsjednika koji je istupio iz UN-ove povelje o klimatskim promjenama i odgovornosti država za smanjenje emisije stakleničkih plinova Papa je preuzeo lobiranje za međunarodnu odgovornost – i svjetski moćnici slušaju; Trump nije polučio domino-efekt, nema lančane reakcije istupanja iz Povelje.

Sinoda je, dakle, govorila o Amazoniji, no ne isključivo o tome.

Svijest o potrebi da se Crkva inkulturira znači svijest o potrebi da se iz poštovanja prema stranim kulturama i narodima štiti njihovo pravo na život dostojan čovjeka.

A to je pouka koju treba pozorno slušati i osmisliti i naša Europa, koja se sada suočava s inkulturacijom migranata s Bliskog i Srednjeg istoka i Afrike.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Slavenka Drakulić

“Predsjednica. Jer Hrvatska zna.” Pod ovim je sloganom prošli ponedjeljak kandidatkinja za predsjednicu države Kolinda Grabar-Kitarović objavila svoj dugoočekivani program na kojem je vrijedno radila cijela ekipa, ali koji je napisala sama. Sažela ga je u sedam točaka i tri slogana, 7+3, lako je zapamtiti (mada nije nužno): hrvatski razvoj, hrvatski identitet, hrvatska odlučnost, hrvatska pravednost, hrvatska demokracija, hrvatska sigurnost i hrvatski optimizam.

Sedam puta hrvatski, da ne bude zabune.

Publika odnosno članovi stranke HDZ djelovali su veselo, dapače bezbrižno. Zašto bi se i brinuli? Svi su oni dio uhodanog mehanizma strategije ostanka na vlasti. Njihova je kandidatkinja favorit i što se njih tiče, mogla je i preskočiti izlaganje programa. Jer, i oni sami tih par floskula o identitetu i optimizmu znaju napamet.

Tog se navodnog programa ionako nitko nema namjeru pridržavati. A i da ima, što uopće znači da “hrvatska obitelj mora biti u centru društva”? Ili pravednost, pa još hrvatska? Ili osnaživanje demokracije – dakako, hrvatske?

Uostalom, isto što i život dostojan čovjeka, ili demografska obnova, obećanja iz prošlog mandata. Ako se obećanja ne ostvare, kao što nisu, nikome ništa. Oni, naime, znaju da se ne glasa za odgovornost, nego za lijepa obećanja. Pa tko obećava više i ljepše, tome djevojka!

“Vjerujemo u Kolindu”, izjavile su dvije HDZ-ovke koje nisu uspjele navesti 7 programskih točaka svoje kandidatkinje

Politički analitičari već su dali svoju ocjenu da su obećanja kandidatkinje preopćenita i neobvezujuća, a jedan je ovako sažeo svoju ocjenu: “Nakon pet godina ničega predsjednica nudi novo ništa”.

Ali nije toliko riječ o sadržaju, već o činjenici da se od birača traži da biraju vjerujući obećanjima i velikim riječima, premda ih racionalna osoba ne može shvatiti ozbiljno.

No, stvar je u tome da obećanja o unapređenju svega i svačega zvuče pozitivno i bude nadu! Tko ne bi poželio više sigurnosti, demokracije, pravde, optimizma, pa i identiteta, ma što da to značilo? Tko ne bi želio da mu se djeca ne moraju iseliti, da se više pazi na trudnice i starce?

Međutim, ako vjerujete u razumno prosuđivanje, zaboravite to, pogotovo kad se radi o politici. Jer, ovo je vrijeme politike osjećaja, i to ne samo kod nas. Kandidatkinja koja pušta svoja obećanja da veselo odlete u nebo kao da su baloni nije jedina, dapače, njeno ponašanje odlično se uklapa u sve popularniji trend.

Pozivanje na osjećaje su u posljednjih sedam-osam godina u drugim europskim državama i SAD-u već isprobali i političari i stranke, od Viktora Orbána i Jaroslawa Kaczyńskog do Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, pa zatim od AfD-a i Švedskih demokrata do Voxa, da nabrojimo samo neke.

Doduše, bez pitoresknog grljenja nogometaša, pjevanja zabranjenih novokomponiranih pjesama, lamentiranja nad željeznom zavjesom i voćnim jogurtom – tu je naša kandidatkinja posve originalna. Važno je, međutim, da su u tim zemljama ojačali ili došli na vlast oni koji su se pouzdali upravo u osjećaje, prije svega strah – a ne na razum.

Posljednji slučaj u nizu su španjolski parlamentarni izbori na kojima jesu pobijedili socijalisti, ali je radikalna desna stranka Vox više nego udvostručila glasove, a prije samo godinu dana jedva da je postojala. Kako?

Svoj je program i slogane zasnovala na strahu, prije svega od odcjepljenja Katalonije, ali i od navale imigranata. Njihov vođa, revizionist i populist Santiago Abascal, zaziva rekonkvistu Španjolske, protiv je katalonske neovisnosti i, poput Trumpa, prijeti izbacivanjem na desetke tisuća “ilegalnih imigranata i traži pravo posjedovanja oružja za samoobranu.

Obećava i zabranu odcjepljenja, kao i ljevičarske stranke Podemos. Posve predvidivo, Abascal je i protiv “supremacijskog feminizma i rodnog totalitarizma” – baš kao da je naš političar, iako bi njegovu izjavu nesumnjivo potpisali Orbán i Kaczyński.

Publika odnosno članovi stranke HDZ djelovali su veselo, dapače bezbrižno. Zašto bi se i brinuli? Svi su oni dio uhodanog mehanizma strategije ostanka na vlasti. Njihova je kandidatkinja favorit i što se njih tiče, mogla je i preskočiti izlaganje programa. Jer, i oni sami tih par floskula o identitetu i optimizmu znaju napamet

Neki u Voxu prepoznaju obnovu frankizma. Čini se da stari dogovor o zaboravu fašističke prošlosti u toj zemlji stvara sve veće probleme.

Voxovci, kao i HDZ-ovci, također znaju da ionako nema veze što on obećava jer niti su obećanja realistična, niti su, zasad, moguća. Dovoljno je da građanima u strahu od budućnosti ona zvuče ako ne uvjerljivo, onda barem kao popis želja. Kao kada djeca pišu Djedu Božićnjaku. I to je dovoljno za stjecanje popularnosti.

Estradizacija politike i apeliranje na osjećaj nesigurnosti i ugroženosti dovode u prvi plan osobu poput Abascala, koji se odlučno zalaže za nacionalno jedinstvo i centralizam i obećava čvrstu ruku koja će uvesti red u Španjolsku.

Isto to nama dovodi Kolindu Grabar-Kitarović koja je, za razliku od Abascala, vesela zabavna plavuša koja voli pjevati, osoba čiji smušeni stavovi neće smetati istinskim kreatorima politike da provedu svoje namjere.

“Vjerujemo u Kolindu”, izjavile su dvije mlade HDZ-ovke koje ni zajedno nisu uspjele navesti svih sedam programskih točaka svoje kandidatkinje.

Pa kad već ne znamo racionalno razmišljati, moramo se prepustiti vjeri. I zato Kolinda ima velike šanse za pobjedu. Jer Hrvatska ne zna bolje.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Jacqueline Bat

Tri dana kasne, lijepe jeseni koja miriše na, kako bi rekao Cesarić, svježu naranču na grani, provela sam u Austriji. Pod granama divljeg kestena, čije lišće mijenjajući boju lelujavo pada pod noge šetačima, na promenadi uz Salzah, koja me neodoljivo podsjetila, po kestenima, klupama, ogradi i uličnim umjetnicima, na naš Štros.

Promatrala sam ponosan i elegantan Mozartov grad: njegove ponosne vizure, ulične svirače uz rijeku, kestenjare i prolaznike kojih je šetalište bilo puno. Pomislih tada kako Zagreb cijelim svojim urbanim habitusom i dušom pripada tom srednjoeuropskom krugu gradova koji dijele zajedničku austrougarsku povijest.

Sjetih se i kako se u vrijeme velikosrpske agresije gospodin Ponngruber snažno zauzimao za ukidanje embarga i za izbjeglice iz Hrvatske i BiH u zemaljskoj vladi pokrajine Salzburg. Sa sjeverne strane Salzaha promatram građanske vile i palače; jedna me neodoljivo podsjeti na palaču Magdalenić.

Danas Zagreb ne može biti dalje od svoje austrougarske baštine; njegovo urbano nasljeđe zalogaj po zalogaj otkidaju povampireni očnjaci građevinske mafije, kojoj pogoduje zagrebački kumordinar Žorž i njegova kumska i prijateljska svita pretvarajući ga u palanku, ni selo ni grad, u kojoj se može baciti smeće kraj prepunog kontejnera, urinirati u haustoru i pljuvati po cesti, derati se u tramvaju na mobitel da te čuju pet metara u krug

Prizovem u sjećanje kako je Baltazar Magdalenić od Bijele Stijene bio veleposjednik u Stenjevcu, pa za sebe i sina Ignaca primio barunstvo od Marije Terezije 1762. godine. Danas Zagreb ne može biti dalje od svoje austrougarske baštine; njegovo urbano nasljeđe zalogaj po zalogaj otkidaju povampireni očnjaci građevinske mafije, kojoj pogoduje zagrebački kumordinar Žorž i njegova kumska i prijateljska svita pretvarajući ga u palanku, ni selo ni grad, u kojoj se može baciti smeće kraj prepunog kontejnera, urinirati u haustoru i pljuvati po cesti, derati se u tramvaju na mobitel da te čuju pet metara u krug.

Uopće, prostaci svih vrsta mogu se danas u Zagrebu osjećati kao doma.

Otputovala sam u Austriju iscrpljena borbom za građansko i urbano, koja se danas u Zagrebu vodi gotovo u svakoj zgradi, u svakom haustoru. Prva linija bojišnice je na vlastitom pragu.

U torbi mi je Handkeov ”Strah golmana od jedanaesterca”; odlučila sam, naime, iščitati cijeli njegov dostupan opus, kao i onaj Olge Tokarczuk, koja mi je po senzibilitetu, i spisateljskom i aktivističkom, bliža, ne bih li došla do spoznaje gdje je danas mjesto literaturi u kulturi spektakla, senzacionalizma, politikanstva i povijesnog revizionizma.

Gdje je u svemu tome odgovornost literata, ona odgovornost o kojoj je 1957. govorio, zahvaljujući se na Nobelovoj nagradi za književnost, Albert Camus kazavši kako je odgovornost pisca danas ogromna, jer on ne smije biti, po definiciji, u službi onih koji stvaraju historiju, već  onih koji to trpe. U suprotnom bit će i sam lišen svoje umjetnosti.

Upravo se to, čini se, dogodilo Handkeu, jer njegov se književni opus ne može promatrati izdvojeno od njegovih putopisnih knjiga, u kojima je tragično zaglavio u ulogu apologeta zločinačke Miloševićeve politike, ustrajući u ulozi ekscentrika i provokatora, gotovo uživajući u tome što je izoliran i osamljen.

U torbi mi je Handkeov ”Strah golmana od jedanaesterca”; odlučila sam, naime, iščitati cijeli njegov dostupan opus, kao i onaj Olge Tokarczuk, koja mi je po senzibilitetu, i spisateljskom i aktivističkom, bliža, ne bih li došla do spoznaje gdje je danas mjesto literaturi u kulturi spektakla, senzacionalizma, politikanstva i povijesnog revizionizma

Čitajući ga, uopće ne dvojim da mu je, po spisateljskoj vještini, lucidnosti i akribiji, mjesto među književnim klasicima. No isto tako ne dvojim u ispravnost onoga što je rekao Camus, te ga zapravo žalim jer je, u svojoj zabludi, stavljajući pero u službu apologetike antičovječne politike i njenih aktera, pristao biti lišen svoje umjetnosti.

Pa ipak, možemo li otvoriti još jedan prozorčić, poput Rosenfielda u Die Weltu i upitati se ne govore li zapravo sve Handkeove knjige o zabludama, i ne govore li, kroz zablude, više o stvarnosti i istini od knjiga koje to ne čine?

Nedvojbeno je da svakog od nas djetinjstvo snažno određuje. Odredilo je i Handkea, usmjerilo njegov književni nerv, oblikovalo mu poetiku. I ne samo to. Ostao je zauvijek prilijepljen za strahove i čežnje nepriznatog djeteta njemačkog vojnika, malog dječaka s čudnim berlinskim naglaskom kojeg djeca baš nisu prihvaćala i kojem je osamljenost postala stabilitas loci, vrata u sanjanu zemlju negdje izvan državnih granica, ishodište književnog erosa.

Većina je velikih književnika kroz povijest bježala od političkog uprezanja svog pera kao vrag od tamjana, no ne i Handke. Već je u svom imaginarnom putopisu po zemlji svog porijekla, Sloveniji, dok rata nije bilo osim u slutnji, iskazao otvoren prezir prema njenom sve čvršćem usmjerenju ka nacionalnom samoodređenju.

Kasnije je otvoreno prezirao male državice-nacije nastale raspadom Jugoslavije i tvrdoglavo odbijao činjenicu da se iza krinke očuvanja Jugoslavije genocidno zlo utjelovilo u liku i djelu Slobodana Miloševića te da njegove velikosrpske težnje nisu ujedno i težnje srpskoga naroda kao ”čuvara izvornosti” pred barbarizmom Zapada.

Ljudi su bića zabluda. I ja sam, nakon osamostaljenja, imala vlastita hodoljublja po zgarištima, uskrisivala sam u mislima sva značenja koja je moj zavičaj utisnuo u mene tijekom odrastanja i na suprotnoj strani od Handkeove zablude vjerovala da ću, za kojih četvrt stoljeća, gledati svoju voljenu zemlju iscijeljenih rana, naprednu, prosperitetnu, socijalnu i pravednu.

Možemo li otvoriti još jedan prozorčić, poput Rosenfielda u Die Weltu i upitati se ne govore li zapravo sve Handkeove knjige o zabludama, i ne govore li, kroz zablude, više o stvarnosti i istini od knjiga koje to ne čine?

Uzgajat ćemo kvalitetnu i zdravu hranu, cijeniti rad, trud i stručnost, održivo se razvijati, čuvati more i šume i privući strani kapital, imati malu, funkcionalnu i pravednu državu. Samo ako se malo potrudimo.

Kroz četvrt stoljeća i sve oblike mog aktivizma bivalo mi je sve jasnije da se moja hodoljubna zemlja, voljena Hrvatska, ne može stisnuti u raljama goleme, skupe i korumpirane države premrežene interesnim klikama.

Pitanje je hoće li uopće za mog života moja sanjana zemlja postati istoznačna s državom.

Otrežnjenje sanjara kod mene je nastupilo, kod Handkea nije. Sretna sam što me ipak moja zabluda nije navela na gorčinu. Odlučila sam samo iskoristiti alate druge, funkcionirajuće države da ovaj svijet činim boljim svojim zalaganjem i stručnošću.

I dalje stanujem u svojoj sanjanoj zemlji, slikam, ponekad pišem, pribivam u kuli bjelokosnoj, lišena zabluda.

Posljednjeg austrijskog dana prisjetim se Handkea i njegovog govora godinu dana prije mog rođenja, 1967., naslovljenog upravo ”Ja stanujem u kuli bjelokosnoj”. Kad sam ga prvi put čitala, krajem osamdesetih, okušavajući se u pisanju, silno mi je imponirao. Smatrala sam ga snažnim, hrabrim i ekspresivnim i njegove su mi riječi kako se književnost nikada ne smije upregnuti u pravdanje bilo koje ideologije, jer ideologija čini da mislimo kako ona nudi konačnu sliku svijeta, a uloga je književnosti razbiti te lažne slike, puno značile.

Ljudi su bića zabluda. I ja sam, nakon osamostaljenja, imala vlastita hodoljublja po zgarištima, uskrisivala sam u mislima sva značenja koja je moj zavičaj utisnuo u mene tijekom odrastanja i na suprotnoj strani od Handkeove zablude vjerovala da ću, za kojih četvrt stoljeća, gledati svoju voljenu zemlju iscijeljenih rana, naprednu, prosperitetnu, socijalnu i pravednu

Poslije tog govora nisam čitala njegova djela, osim ”Neba iznad Berlina”. Zato sam to odlučila nadoknaditi.

Zbog lišavanja svih zabluda, pa i one da veliki književnik nikad ne bi bio licemjeran i pogazio svoje riječi o poslanju književnosti.

Tog poslijepodneva, stojeći na mostu iznad rijeke Inn, dok je mi je britki vjetar s Alpa punio nosnice mirisom snijega, osjećala sam kako se, na suprotnim obalama vlastitih zabluda, Handke i ja susrećemo licem u lice. Ja u svojoj lišenosti vlastitih, on u svojoj tvrdoglavoj ustrajnosti, koja nužno donosi, kako je rekao Camus, i lišenost vlastite umjetnosti.

Ipak, Handke moje mladosti bio je u pravu. Uloga je književnosti razbiti lažnu sliku o svijetu. Upregne li se u ideologiju, njezino poslanje ostaje isto, no tada razbija lažnu sliku o književniku.

Književnost je u konačnici mač istine.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Igor Galo

Mislim se nešto o vojskama na nekadašnjem zajedničkom prostoru Jugoslavije, a sada prostoru “država zapadnog Balkana”. Ne znam što je smješnije – države ili vojske. Što znači pojam ”imati vojsku” ili  imati vojske i vrhovne zapovjednike tih vojski na Balkanu, južne i tužne Europe.

U posljednjih stotinjak godina mogli bismo se zapitati – kakve su to bile vojske nekadašnjih Jugoslavija, one prve, pa i one druge Jugoslavije. Čemu su one, takve ”vojske”, zapravo služile? Da ne spominjem one marionetske, zločinačke vojske u službi nacističke Njemačke na istom prostoru – Nedićeve, Ljotićeve, četničke, ustaške, baliste, handžar divizije… ”Prave narodne” vojske! Nijedna nije bila nenarodna, naravno! Tu je narod bio ”topovsko meso” u službi Velikog Reicha.

Narod crnči, rmbači, radi kao stoka da bi othranio, odgojio sinove, a sada već i kćeri, da bi ih netko ambiciozan regrutirao, poslao u vojsku, a zatim i u ratove, tamo gdje treba ”širiti mir i dobro”

Napnem se i misao dođe sama od sebe. Evo, na primjer, “jaka” vojska Kraljevine Jugoslavije, odnosno Kraljevine Srba-Hrvata-Slovenaca šaptom pade čim joj onaj Hićo opali čvrgu 6. aprila 1941. Džaba narodnih para investiranih u metke, topove, šajkače, šinjele, oficirski kadar i sinove koje majke uzdigoše za neke druge ciljeve – da rade, ljube i vole…

Uzdanica, vojska naša, prdne u ”čabar” i razbježi se pod skute žena i majki svojih. Zaboravili kome su se zakleli i u čiju obranu će živote položiti – ako zatreba, naravno. Međutim, nije trebalo, kako smo vidjeli.

Skinuše ti ”časnici” i oficiri svoje odore, obukoše krpe civilne, a mnogi i nove odore i položiše nove zakletve.

Tadašnju zemlju u narodnooslobodilačkoj borbi obraniše radnici i seljaci uz nešto ”poštene inteligencije” i stvoriše novu državu i novu vojsku. Bila je ta vojska ”treća vojna sila” u Europi. Hranili je združenim snagama svi narodi SFRJ, radnici i seljaci, neki s više radosti, a neki s dosta zloće, ali ipak hranili, pazili. Zašto? Pa valjda da čuvaju i obrane narod, državni ustroj i IMOVINU te države od vanjskog neprijatelja – takva joj je bila strategija, jel’ te?

Neprijatelj, po svim doktrinama vojnih akademija, dolazi izvana, kao okupator, osvajač. O tome uče sve vojske svijeta, jel’ te!? Jedino kod nas na Balkanu  – ne!

U nas neprijatelj dolazi iznutra, uz pomoć prijatelja izvana. Poznata formula od starih Grka i Trojanskog konja.

A što je učinila ta ”treća vojna sila u Europi”? Prdnula u čabar kao i ona prije nje. Vojska je provodila strategiju obrane od vanjskog neprijatelja – a ovaj put je pala od unutrašnjih neprijatelja i domaćih izdajnika. Kriva joj bila strategija?!

Poučak: Hrani, školuj, pravi metke, tenkove, avione i podmornice i, naravno, odgajaj oficire koji će se presvući u časnike, zatim te ponovo zajebati?!

Olakša me dobra misao!

Narod crnči, rmbači, radi kao stoka da bi othranio, odgojio sinove, a sada već i kćeri, da bi ih netko ambiciozan regrutirao, poslao u vojsku, a zatim i u ratove, tamo gdje treba ”širiti mir i dobro”.

Mislim se nešto o vojskama na nekadašnjem zajedničkom prostoru Jugoslavije, a sada prostoru “država zapadnog Balkana”. Ne znam što je smješnije – države ili vojske. Što znači pojam ”imati vojsku” ili  imati vojske i vrhovne zapovjednike tih vojski na Balkanu, južne i tužne Europe

Država, odnosno mi njezini građani  svojom djecom i svojim parama, kako u onoj kraljevini, tako i onoj socijalističkoj Jugoslaviji, davali smo svoje najdraže za najviše ciljeve za koje smo mislili da djecu valja davati!

Država probere od toga najbolje, školuje ih na akademijama, dade im činove i privilegije, izgradi kuće i stanove, zaposli im žene u brojnim poduzećima i državnim firmama da za visoke plaće rade svoj ”posao” – a taj posao je da kada dođe trenutak, čuvaju narod i državu od NEPRIJATELJA NARODA.

Svaka od tih vojski klela se u obranu i zaštitu ”svog naroda” – i svaka od tih vojski je tu zakletvu pogazila čim je malo zagustilo – razgaćili se i razbježali, pa se prepakovali u novu ”pobjedničku” vojsku, onako ”ispod žita”, i postali pobjednici SA SVIM PRIVILEGIJAMA POBJEDNIKA.

Iza one ”treće vojne sile u Europi” ostalo je barem obrazovanih šofera, kuhara, konobara, automehaničara, radiotelegrafista, medicinara, vrhunskih pomoraca, podmorničara i pilota. Po tome mi se čini da je ona bila najveća odgojno-obrazovna institucija u SFRJ, što joj nije trebala biti svrha. Što će ostati od ovih novih vojski vidjet ćemo!

Pitao bi se neki upitnik patnik – kakve to veze ima s nama, Hrvatima?! Ima sve.

Prije tridesetak godina riješili smo se ”tamnice naroda” i krenuli u svijetlu i demokratsku budućnost…

Dosta je vojski, stiže mir i prosperitet. Kasarne/vojarne zjape prazne…

Riješili se ”nenarodnog režima”, ušli pod toplo krilo NATO snaga koje će nas čuvati i paziti od vanjskog neprijatelja. Mi trebamo samo malo, solidarno pripomoći u ljudstvu i novcu, jel’ te? Ostalo će sve oni riješiti.

Godine prolaze, NATO traži da Hrvatska ulaže sve više novca u odbranu i sve više participira u ”mirovnim misijama” NATO snaga diljem svijeta. Malo ulažete, vele, treba barem 2% BDP-a.

I eto. Vojska nam se vraća na Jadran, na zapadnu granicu, spremna odgovoriti na sve ugroze sa svoja tri drona. Najebali su talijanski, ali i domaći ribari. Nekad su tu patrolirali MIG-ovi, sad će dronovi. Nadam se da dronovi neće ”probijati zvučni zid” u punoj turističkoj sezoni. Uglavnom, rezultat će biti, barem po nas, isti.

Tko prijeti Hrvatskoj i za kakvu odbranu se mi spremamo – da nije od Nijemaca, Talijana, Huna i Tatara…?

Ovdje na zapadnom Balkanu spremamo se, kao i posljednjih osamdeset godina, brat na brata i sestra na sestru. Za takve bitke jedino imamo motivaciju. Prema drugima, naročito prema onima koji nas temeljito pelješe i eksploatiraju – prema njima smo krotki i pitomi

Ma jok, ovdje na zapadnom Balkanu spremamo se, kao i posljednjih osamdeset godina, brat na brata i sestra na sestru. Za takve bitke jedino imamo motivaciju. Prema drugima, naročito prema onima koji nas temeljito pelješe i eksploatiraju – prema njima smo krotki i pitomi.

Nikada zvanična vojska država na ovom prostoru nije obranila ni državu ni svoj narod, u čije su se ime brojni oficiri, naročito časnici, zaklinjali. Spektakularno su propadali poraženi da bi nakon njih neki novi ”sinovi i kćeri” izdigli zemlju iz propasti i nažalost je predali u ruke ”pametnim političarima” da ih usreće.

Učitelji, profesori, obrazovanje i kultura nikada neće doći na red – dok nam zemlju vode ratni profiteri, trgovci oružjem i ljudima.

Svojevrsna ironija je da će na nekadašnji Dan Armije, 22. prosinca/decembra biti održani predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj. Tada ćemo dobiti i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga RH.

Još sam na tuti, nikad ovome kraja.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Entoni Šeperić

Tko sam ja i koja je moja priča? Rođen sam, kako neki smatraju, u državi lošeg jogurta i neslobode, koje više nema i čijeg se imena više ne smiješ spominjati bez nelagode. Upravo ovih dana napunio sam 42. godinu života i – prema uvriježenim mjerilima uspješnosti – ja sam zapravo beznadežan slučaj. Niškoristi.

Moji vršnjaci upravo su na vrhuncima svojih života i poslovnih karijera. Stvaraju i umnažaju vrijednost i podižu bruto nacionalni proizvod. Promatrano s toga gledišta, ja sam nešto kao društveni suvišak, šum i distorzija. Maligni tumor.

Nisam predsjednik države ni premijer, nisam biskup ni general, privatni poduzetnik, državni službenik, rudar… Ja sam zapravo jedan bezlični i svakodnevni nitko i ništa, sredovječni čovjek iz kvarta, nezaposleni i neostvareni katolički teolog, domaćica i roditelj dvoje malodobne djece s punim radnim vremenom.

Bicikl je, zapravo, jedna od općenito najboljih i najuspjelijih metafora života: da biste održali ravnotežu, kako kaže Einstein, morate neprestano ići naprijed!

Iz mojih prihoda ne naplaćuju se ni porezi ni prirezi, liječnika već godinama ne posjećujem, a s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje odjavio sam se zbog neprobitačnosti i tržišne neupotrebljivosti stečenih znanja i vještina.

Mogao sam se prekvalificirati, ali nisam. Potrebe moje djece bile su ispred vlastite želje za društvenim uspjehom ili probitkom. Ne primam i ne potražujem socijalnu pomoć, niti na bilo koji drugi način želim biti teret na rashodovnoj strani proračuna mlade i poletne hrvatske demokracije. Nisam uhljeb, niti sam to ikada kanio biti.

Pa ipak, ne mogu i ne želim za sebe reći da sam promašaj! Ta kakav bih primjer bio vlastitoj djeci?

Možda sam i mogao postati sve što sam nekoć želio biti – fratar, sveučilišni profesor, pisac, uspješni političar… Izgledalo je kao da imam bezbrojne prilike i mogućnosti, a samo jedan i jedini život. A i taj život neumitno prolazi, a zajedno s njim i mogućnost da budemo i pružamo uvijek ono najbolje od sebe i da uistinu postanemo – kako je to danas popularno reći – upravo najboljom verzijom sebe.

Moju svakodnevicu čine neuspjeli pokušaji da razaberem smisao između različitih ciklusa perilice za rublje, štednjaka, kućanskih poslova i uobičajene skrbi za dobrobit vlastite obitelji.

Dajem simbolični i donekle stvarni obol projektu hrvatske demografske obnove s ne odviše značajnim rezultatom. Možda će nas napustiti i otići za Irsku, a možda i neće.

Promatrano s toga gledišta, moj život je svakako žrtva, ali ni po čemu posebna ni različita od bezimenih žrtava mnogih hrvatskih domaćica i kućanica. I ja zbog toga ne nastojim dizati buku.

Stihovi pjesme Duška Trifunovića ”Pristao sam, bit ću sve što hoće…” – daleko poznatiji u antologijskom prepjevu Bijelog dugmeta – možda ponajbolje opisuju stvarnost moga položaja. Do te mjere da bi mogli postati i mojom osobnom himnom. (Jer po meni se doista ništa neće zvati!)

Najbolja verzija mene – toliko sam do sada uspio spoznati! – je ona u kojoj okrećem pedale. Bicikl je moj pokretni samostan i oruđe spoznaje kojim, pomalo mijenjajući sebe, nastojim mijenjati i svijet oko sebe – nabolje.

Bicikl je, zapravo, jedna od općenito najboljih i najuspjelijih metafora života: da biste održali ravnotežu, kako kaže Einstein, morate neprestano ići naprijed!

I kao što ne postoje stručnjaci za život, bez obzira na reklame i galamu onih koji žele da u to povjerujete, tako je i s biciklom: tkogod želi ići naprijed, jednostavno mora okretati pedale! Sve drugo je šuplja priča.

Zbog svega toga, ali i mnoštva nespomenutih stvari, odlučio sam se prijaviti za sudjelovanje na Atlas Mountain Race kao ambasador projekta Moje mjesto pod suncem.

Sudjelovanjem na utrci najprije želim izazvati samoga sebe, vratiti osjećaj vrijednosti i postignuća, ali izazivajući sebe i pomičući granice vlastitih mogućnosti, želim biti na korist i drugima

S tim ciljem sam u listopadu pokrenuo crowdfunding kampanju posredstvom stranice FundMyTravel, gdje nastojim prikupiti sredstva za sudjelovanje na utrci i potporu navedenom programu.

Naime, riječ je o višednevnoj planinskoj utrci izdržljivosti koja će se održati u siječnju 2020. u Maroku, od Marakeša do Agadira, preko gorja Visoki Atlas, u ukupnoj duljini od 1145 km i nekih 20.000 metara uspona!

Sudjelovanjem na utrci najprije želim izazvati samoga sebe, vratiti osjećaj vrijednosti i postignuća, ali izazivajući sebe i pomičući granice vlastitih mogućnosti, želim biti na korist i drugima.

Ja iskreno vjerujem da mogu i hoću prijeći tu planinu, pa makar bio i posljednji od natjecatelja, ali još iskrenije vjerujem i znam da zajedno možemo učiniti mnogo više od toga.

Isprva nisam pomišljao da činim nešto osobito značajno; mnogi iz moje bliže okoline, uključujući i vlastitu obitelj, pitaju me zašto mi je sve to potrebno u četrdesetima, ali time – osim što su zabrinuti za moju dobrobit – potvrđuju u kolikoj mjeri smo kao ljudi sviknuti na vlastitu zonu udobnosti i kako je nerado napuštamo.

Za ovu djecu ne mogu izdvojiti vlastiti novac, barem ne onoliko koliko bih htio, ali mogu okretati pedale… još uvijek mogu!

Ja sam nakratko odlučio napustiti zonu vlastite udobnosti te učiniti svoj život makar na trenutak neizvjesnim, pa ga čak i ugroziti.

Sudjelovanjem u toj utrci želim skrenuti pozornost na činjenicu da u našoj neposrednoj blizini, zapravo među nama, žive djeca kojoj je zbog društveno uvjetovanih razlika ili imovinskog stanja uskraćena mogućnost koja im je potrebna da u potpunosti ostvare vlastiti potencijal.

Oni još uvijek imaju vremena postati sve ono što žele biti, ali nerijetko za to nemaju prigodu ni mogućnosti – jednostavno, nemaju jednaku početnu šansu!

Djelatnici i volonteri Mojeg mjesta pod suncem svakodnevno i nesebično rade na otkrivanju i podržavanju talenata te djece. Njima doista nije potrebno neko posebno nadahnuće, jer oni vlastitim životima nadahnjuju i osnažuju druge, ali im je potrebna pomoć kako bi se ukazalo na zapreke i ograničenja koja smo im kao društvo postavili i s kojima se svakodnevno suočavaju te kako bismo ih otklonili.

Njihova svakodnevica stoga je daleko ozbiljnija i teža od prijelaza planine biciklom bez obzira na to koliko se to moglo doimati teškim, pa čak i ludim.

Njima nije potreban takav trenutak ludosti kako bi spoznali vrijednost običnih, svakodnevnih stvari; ludost je potrebna nama koji spavamo otvorenih očiju i naočigled problema s kojima se ta djeca susreću.

Djelatnici i volonteri Mojeg mjesta pod suncem svakodnevno i nesebično rade na otkrivanju i podržavanju talenata te djece. Njima doista nije potrebno neko posebno nadahnuće, jer oni vlastitim životima nadahnjuju i osnažuju druge, ali im je potrebna pomoć kako bi se ukazalo na zapreke i ograničenja koja smo im kao društvo postavili i s kojima se svakodnevno suočavaju te kako bi se one otklonile

Iako iskreno vjerujem u svijet jednakih mogućnosti, znam da se one ne stvaraju same od sebe, već da vlastitom odlučnošću i spremnošću nerijetko moramo izazvati sudbinu.

U tome mi se možete pridružiti te svojim simboličnim novčanim prilogom podržati ovu nakanu i djelovanje programa Moje mjesto pod suncem.

Troškove sudjelovanja na utrci, koje uistinu nisam u mogućnosti samostalno podnijeti, sveo sam na najnužnije – tek toliko koliko je dostatno da se pojavim na startnoj crti.

Utrka nije nagradnog karaktera niti se pak zanosim mišlju o pobjedi… Moja jedina želja je utrku dovršiti i vratiti se sretno svom ”neostvarenom” životu i svojoj obitelji.

Ja još umijem i mogu okretati pedale, a što možete vi?

PODRŽITE AKCIJU.

Hvala!

***

O programu

”Moje mjesto pod suncem” je program osmišljen u suradnji dviju udruga, udruge ”Centar za kulturu dijaloga” i udruge ”Šarolija”. Cilj programa je omogućiti socijalnu inkluziju roditelja i djece u dobi od 7 do 14 godina, slabijeg socioekonomskog statusa, putem pružanja odgovarajuće podrške kako bi se proširile njihove mogućnosti i socijalni krug. U sklopu programa za djecu organiziraju se besplatne instrukcije te aktivnosti slobodnog vremena (kreativna, kulinarska, glazbena, informatička i plesna radionica, šivanje te Put oko svijeta), izleti, odlasci u kino i na predstave.

Aktivnosti održavaju i provode volonteri, trenutno njih 40-ak. Program se uspješno provodi već četvrtu godinu, a pohađa ga 40-ak djece.

Primarni ciljevi programa su osnaživanje djece, unaprjeđivanje znanja i vještina djece, prevencija nasilničkih ponašanja, jačanje roditeljskih kompetencija, razvijanje znanja djece o očuvanju zdravlja.

Sekundarni ciljevi su osvješćivanje javnosti o temi siromaštva djece, razvijanje i poticanje volonterstva među mladima te poticanje partnerskog odnosa djece i roditelja sa stručnjacima u cilju dugoročnog osnaživanja roditelja upravo u kriznim situacijama odgoja uzrokovanih neimaštinom.

Djeca korisnici programa će sudjelovanjem unaprijediti socijalne vještine te će osvijestiti i unaprijediti sposobnosti stvaranja novih kontakata, uvažavanje različitosti i suosjećajnosti, načine izražavanja vlastitih mišljenja te odgovornosti prema zajednici. Steći će znanje, vještine i kompetencije koje će im povećati znanje i uspjeh u školi, a time i njihovo samopouzdanje.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

”Ja sam broj A3317.” Tako je Branko Lustig započeo svoj govor nakon što je primio (svog prvog) Oscara za film ”Schindlerova lista”. Branka više nema. Otišao je, ja kažem, k našem izvoru. Ali ostala je naša obaveza da ne zaboravimo žrtve.

Branko Lustig je radio što je radio i kako je radio, a sve što je radio radio je za umjetnost, za mir i za toleranciju, jer je pamtio glas onih koji su u logoru Bergen-Belsen (kamo su ga prebacili iz Auschwitza), prije nego što će biti obješeni (zbog pokušaja bijega), viknuli prema njemu i drugima koji su morali promatrati izvršenje smrtne kazne da ih ne zaborave. Branko Lustig, možda i zbog tog razloga, tog vapaja umorenih, nije želio s ruke odstraniti broj koji su mu istetovirali nacisti u Auschwitzu; čak ga je dao uvrstiti kao dio svog telefonskog broja u Los Angelesu.

Ovu kolumnu pišem zbog njega, zbog svih onih koje je Branko Lustig vidio umrijeti, zbog svih onih koji su pali kao žrtve ratnog ludila: da, i zbog svih onih kojih se danas sjećamo jer su bili dio vukovarske tragedije. Sjećam se, dakle, i kolege Siniše Glavaševića i drugih umorenih na Ovčari. Sjećam se i žrtava Škabrnje i Nadina. Sjećam se

Ovu kolumnu pišem zbog njega, zbog svih onih koje je Branko Lustig vidio umrijeti, zbog svih onih koji su pali kao žrtve ratnog ludila: da, i zbog svih onih kojih se danas sjećamo jer su bili dio vukovarske tragedije. Sjećam se, dakle, i kolege Siniše Glavaševića i drugih umorenih na Ovčari. Sjećam se i žrtava Škabrnje i Nadina. Sjećam se.

Ali, dragi moji čitatelji, kako se to imamo sjećati, osobito mi na Balkanu? Što smo naučili iz života Branka Lustiga?

U postjugoslavenskim društvima ratni se zločini koje je počinila druga strana ističu, često i preuveličavaju, dok se vlastiti relativiziraju, umanjuju i opravdaju zločinima drugih. Osim toga, postoji jaka identifikacija i solidarnost s optuženima za ratne zločine iz vlastite zajednice, te se olako optužuju drugi.

Žrtve su zaboravljene u javnosti, bitne su samo prilikom ceremonija. Sudbina 17.000 nestalih i dalje je nerazjašnjena, a brojne grobnice neotkrivene. Imam brata nestaloga; znam o čemu vam sada pišem.

Ne postoji dovoljan politički interes da se utvrde činjenice o tome što se dogodilo u nedavnoj prošlosti, a izostaje i nužan pritisak kritičke javnosti.

Radi upozorenja vlasti i javnosti na obavezu i potrebu suočavanja s prošlošću tri nevladine organizacije za ljudska prava – Fond za humanitarno pravo (FHP), Documenta i Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) – pokrenule su u svibnju 2006. godine debatu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Tada, na Prvom regionalnom forumu za tranzicijsku pravdu, održanom u Sarajevu, sudionici iz postjugoslavenskih zemalja, aktivisti za ljudska prava, mladi, predstavnici udruženja žrtava, žrtve, veterani, novinari, umjetnici, pisci, suci, tužitelji i stručnjaci za tranzicijsku pravdu ocijenili su da je za djelotvorno suočavanje s nasljeđem prošlosti nužno uvažavanje regionalnog pristupa i konteksta u kojem su zločini počinjeni.

U međuvremenu je inicijativa o regionalnom pristupu i kontekstu prerasla u inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, i to od siječnja 1991. do kraja 2001. godine, na teritoriju bivše Jugoslavije (REKOM). Proces stagnira, političke elite nam nisu sklone, ali ja ne odustajem, mi iz Koalicije za REKOM ne odustajemo, kao što ni pokojni Branko Lustig nije odustajao u širenju tolerancije i u sjećanju na žrtve.

Cilj nam je stvaranje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim u razdoblju od početka 1991. do kraja 2001. godine, priznavanje žrtava i njihove patnje, kao i sprečavanje ponavljanja zločina.

Zašto je to od tolike važnosti?

Branko Lustig, možda i zbog tog razloga, tog vapaja umorenih, nije želio s ruke odstraniti broj koji su mu istetovirali nacisti u Auschwitzu; čak ga je dao uvrstiti kao dio svog telefonskog broja u Los Angelesu

Zato što REKOM može spriječiti iznošenje određenih laži u javnosti ili, ako su već iznesene, pokazati da više nisu vjerodostojne.

Može izgraditi javnu platformu za glas žrtava i uz pomoć njihova saslušanja stvarati suosjećanje javnosti, poštovanje i solidarnost ne samo sa žrtvama s kojima se već suosjeća nego i sa žrtvama koje se u prošlosti nisu mogle vidjeti kao žrtve.

Može izraditi registar žrtava i ljudskih gubitaka i time zauvijek spriječiti manipulacije brojkama stradalih i ubijenih.

Može pomoći tužiteljstvima za ratne zločine osiguranjem dokaza, ohrabrivanjem svjedoka i žrtava da sudjeluju u suđenjima za ratne zločine, kao i organiziranjem dosjea o određenim slučajevima.

Može pomoći postojećim službenim komisijama za nestale u otkrivanju tajnih masovnih grobnica i rješavanju sudbine nestalih.

Može stvoriti razumijevanje i toleranciju te vratiti dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima.

Bilo bi to službeno tijelo koje bi osnovale države nasljednice bivše Jugoslavije. Strogo neovisno o svojim osnivačima. Regionalno tijelo koje bi se fokusiralo na iskustva žrtava. Privremeno tijelo koje bi bilo osnovano na određeno razdoblje i smješteno na teritoriju na kojem su zločini počinjeni. Izvansudsko tijelo koje bi organiziralo javno slušanje žrtava. Izvansudsko tijelo koje bi donosilo zaključke u vezi s činjenicama, s onim što se dogodilo, na temelju svoje istrage i utvrđenih sudskih činjenica, ali koje ne bi izvodilo pravne zaključke.

Istražno tijelo koje bi imalo ovlasti intervjuirati svakoga tko može pružiti relevantne informacije, provoditi multidisciplinarne istrage i pozivati pojedince, kao i predstavnike institucija, političkih grupa i vjerskih zajednica da daju podatke i iznesu svoje mišljenje o tome kako premostiti teško nasljeđe.

Indirektna posljedica bi za nas novinare bio zadatak da analiziramo dokaze o tome kako su određene institucije, pojedinačno ili grupno, propustile braniti i štititi ljudska prava u prošlosti.

Bilo bi to pouzdano tijelo koje će uzimati u obzir samo navode o ratnim zločinima koji su potvrđeni od najmanje dva neovisna izvora. Tijelo koje nikome ne sudi, ali može imenovati počinitelje i odgovorne za nedjela, kao i preporučiti mehanizme za njihovo udaljavanje iz institucija.

Meni se kao novinaru i teologu postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija? Ja u to vjerujem

Istražno tijelo koje bi u suradnji sa službenim komisijama za nestale osobe provodilo istrage o sudbini nestalih. Tijelo koje bi sastavljao preporuke u vezi s programom reparacija za žrtve u obliku materijalne kompenzacije, oprosta, gradnje spomenika, memorijalnih centara, karti sjećanja i drugog.

Vjerodostojno tijelo koje bi bilo sastavljeno od istaknutih pojedinaca u svojim zajednicama i regiji, predstavnika različitih etničkih grupa i religijskih zajednica koji bi bili imenovani i izabrani na temelju precizno postavljenih kriterija.

Kako već niz godina pratim Koaliciju za REKOM, a i njen sam član, svjedočim o stanovitom napretku. Ali bol žrtava ostaje.

Meni se kao novinaru i teologu postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija?

Ja u to vjerujem, kao što vjerujem i u to da nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, da nema mira u svijetu bez mira među religijama i da nema mira među religijama bez dijaloga religija (kako tumači prof. Hans Küng). Naša bi politička teologija trebala, stoga, biti najprije dijaloška, ekumenska.

Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Tek bi tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati naše svete knjige na najdrastičniji način. Ako promašimo, dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

Naime, sve naše povijesti nose višak nezacijeljenog pamćenja, iz njih ne izlazimo i ne približavamo se drugima. Moramo izaći iz uskih okvira konfesionalnog i nacionalnog da bismo se na svim razinama približili drugome i njegovoj patnji. Treba nam spoznati da svaka patnja ima sličnu matricu. I svako zlo je ima.

Izlaz je u traženju nove zrelosti.

Kako je jednom napisao na našem portalu naš drug Filip David, ”Vreme radi za zlikovce i ubice. Pravda postaje sve nedostižnija. Sećanja su sve nesigurnija, svedoka je sve manje, obećanja lažna i neispunjena, prošlost u velikoj meri podložna manipulacijama. Ono što se nekada naočigled odigralo danas za tužitelje, ali i očevice, kao da se nije dogodilo. Zaborav omogućava pranje savesti mnogih, stvaranje neke drugačije istorije od one koja se dogodila.”

Ali, koliko god je to u našoj moći, pa makar se pravda i kakva-takva satisfakcija dogodila za samo jedno ljudsko biće, mi moramo u centar naše pažnje staviti žrtve.

Pamtim susret Koalicije za REKOM na kojem smo gromoglasno prihvatili prijedlog statuta koji je usuglašen nakon godine dana rada, vrijednog napora zagovarača i pažljive i strpljive suradnje nekih predstavnika šefova država.

Tko god je (i ovaj tjedan ćemo opet obilježiti tu egzekuciju) stojeći pred spomenikom na Ovčari pustio suzu ili se javio Bogu s molbom da usliša vapaje pravednika na ovome svijetu zna da nema svetijeg posla od hrabrenja i grljenja žrtve

Vjerujem da oni nisu podržali Koaliciju za REKOM da bi skupljali političke bodove, jer se oni u nacionalistički zagrijanim društvima zapravo tako i gube, već zato što su čuli glas žrtava.

Tko god je stajao u Potočarima kod Srebrenice okružen tisućama humaka, tko god je u rukama držao kosti ubijenih Srba, ili Albanaca ili bilo koga drugog (ja jesam, u zaleđu Šibenika, u selu Prokljan, u kolovozu 1995. odmah nakon Oluje), tko god je (i ovaj tjedan ćemo opet obilježiti tu egzekuciju) stojeći pred spomenikom na Ovčari pustio suzu ili se javio Bogu s molbom da usliša vapaje pravednika na ovome svijetu zna da nema svetijeg posla od hrabrenja i grljenja žrtve.

A tko još to nije shvatio, neka se primi posla. Jer nihilizam, beznađe, destrukcija, ludost ili fanatizam ne mogu imati posljednju riječ.

Ako budemo pisali članke koje će isticati veličinu djela Branka Lustiga, znajmo da je nemoguće istodobno hvaliti Lustiga i zaboravljati žrtve ”naših ratova”.

Na nama je, na svakom od vas, da postane bezimeni glasnik: onaj koji sluša vapaj osuđenog na smrt vješanjem koji kaže: ”Ne zaboravite na nas!”

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Milorad Pupovac
Foto: Jovica Drobnjak

Delegacija srpske zajednice u Hrvatskoj na čelu s predsjednikom SDSS-a i saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem u nedjelju je u Vukovaru položila vijence za postradale u ratu od 1991. do 1995. godine. Vijence su položili u Dunav kod Veslačkog kluba i na spomen-obilježje na Ovčari.

Pupovac je, kao i prošle godine, u Vukovar došao uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. S njim su bili predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević, predsjednica Udruženja “Protiv zaborava” Marica Šeatović i predstavnici srpskih manjinskih vijeća.

”Danas smo u ime SNV-a, Udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba “Protiv zaborava” te srpskih manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije najprije položili vijenac u Dunav za Srbe koji stradali i koji su ubijeni pred početak izbijanja sukoba, potom smo položili vijenac za ranjene, bolesne i zaposlenike vukovarske bolnice koji su najprije zarobljeni, a potom ubijeni na lokalitetu Ovčara, a ovdje u crkvi Svetog oca Nikolaja zapalili smo svijeće za sve stradalnike, za sve žrtve, ljude koji su stradali u ratnom razdoblju u gradu Vukovaru i njegovoj okolici”, rekao je Pupovac.

Pupovac je, kao i prošle godine, u Vukovar došao uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. S njim su bili predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević, predsjednica Udruženja “Protiv zaborava” Marica Šeatović i predstavnici srpskih manjinskih vijeća

Na novinarsko pitanje je li spreman na dijalog s gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom, koji proziva hrvatske institucije da nedovoljno procesuiraju ratne zločine i da se ne zna dovoljno o nestalima, Pupovac je rekao da je to posao državnih institucija.

”Nije moje niti gradonačelnika Penave niti bilo kojeg drugog gradonačelnika da vodi dijalog o stvarima koje su posao drugih institucija u Hrvatskoj, čiju nezavisnost moramo štititi. Svatko od nas može reći ono što eventualno zna da pomogne tim institucijama da urade taj posao, svatko od nas može imati očekivanja od tih institucija da bolje i brže urade taj posao, ali ne može raditi umjesto tih institucija.

Ni mi Srbi ne možemo zamijeniti hrvatsku policiju niti hrvatsko pravosuđe kad su posrijedi stradali Srbi u gradu Vukovaru za što dosad nitko nije odgovarao”, istakao je Pupovac dodajući da s Penavom i drugim ljudima u politici može voditi dijalog o tome “kako stvoriti pretpostavke da državne institucije što je moguće bolje rade”.

”Posebno možemo voditi dijalog o tome kako da pomognemo da se između Hrvatske i Srbije uspostavi dijalog o sudbini nestalih i o sudbini ljudi koji su stradali ovdje i tome kako da se prije pet-šest godina zaustavljena suradnja u procesuiranju ratnih zločina između Hrvatske i Srbije obnovi. To je ono što smatramo svojom obavezom i što smo radili sa svim ljudima u hrvatskoj politici koji su za to iskazivali interes”, naglasio je Pupovac.

Također je istakao važnost rješavanja sudbine nestalih koja je “jednako važna i za Hrvate i za Srbe, za one koji su žrtve hrvatske i za oni koji su žrtve srpske nacionalnosti”.

”Za Hrvate i Srbe, za Hrvatsku i Srbiju je važno da to poglavlje, strašno i dramatično u međusobnim odnosima, pokušaju zatvoriti na bolji način nego što je to bilo do sada i mi smo naravno spremni i ulažemo napore u tom pogledu, ali politički odnosi kakvi postoje i unutar zemalja i među zemljama nerijetko predstavljaju ozbiljnu prepreku za to”, rekao je predsjednik SDSS-a.

Podnošenje računa svima i svakome u ovom društvu po logici Srbi ništa ne rade da se utvrde zločini nad Hrvatima sasvim sigurno nije dobra logika i mi je ne možemo slijediti

Na prozivke Ljiljane Alvir, predsjednice Saveza udruga obitelji zatočenih nestalih hrvatskih branitelja i civila koja tvrdi da SDSS nije pokazao inicijativu da pomogne u razrješavanju sudbine nestalih, Pupovac je odgovorio:

”Ne spadam u ljude koji napadaju druge zbog toga što rade ili zbog toga što ne rade. Neću prihvatiti da SDSS i ja budemo dežurni jarac za to što netko ne radi i nije voljan raditi. To što radimo državne institucije znaju, znaju ljudi koji su ovlašteni da to znaju, a podnošenje računa svima i svakome u ovom društvu po logici Srbi ništa ne rade da se utvrde zločini nad Hrvatima sasvim sigurno nije dobra logika i mi je ne možemo slijediti.

Ne slijedimo je ni u žrtvama srpske nacionalnosti pa je ne možemo slijediti ni u slučaju žrtava hrvatske nacionalnosti. Možemo je slijediti samo po logici zajedničkog djelovanja i zajedničkog napora.

Uostalom, danas nisam došao ovdje da slušam da me netko proziva, niti sam došao ovdje da bilo koga prozivam. Nego da pokažem zajedno s ljudima koji su se ovdje s nama okupili ono što je najvažnije, a to je poštovanje prema žrtvama, žrtvama bezumlja, žrtvama mržnje. Te žrtve ne smiju biti motiv za obnavljanje bezumlja i mržnje kao što se nerijetko događa”, poručio je Pupovac.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Vladimir Pavlinić

Krajnji sebeljubac zapalit će kuću da bi sebi ispekao jaje.
Francis Bacon, filozof i političar (†1621.)

”Narcisi su grozni ljudi, ali sretni”, tako je dopisnik BBC-ja za obitelj i odgoj naslovio najnovije otkriće znanstvenog ispitivanja na sjevernoirskom sveučilištu Queen’s.

Narcis, mladić ljepotan iz grčke priče koji se zaljubio u sebe ugledavši u vodi odraz svoga lika, od ”boli ljuvene” je umro. Iz njegova tijela izrastao je divan bijeli cvijet. Iz ljudi narcisoida s kakvima se susrećemo, i živih i mrtvih, obično iznikne samo bodlerovsko ”cvijeće zla”.

Narcisoidi sebe doživljavaju kao da su se sami iz blata izmijesili i napravili to do savršenstva. Ti zaljubljenici u same sebe mogu svojim grandomanskim samoobmanama druge nagnati na gnjev i očajanje, ali manje pate od stresa i depresija nego obični mali ljudi zaključak je spomenute skupine psihologa pod vodstvom dr. Kostasa Papageorgioua.

Narcisoidi sebe doživljavaju kao da su se sami iz blata izmijesili i napravili to do savršenstva. Ti zaljubljenici u same sebe mogu svojim grandomanskim samoobmanama druge nagnati na gnjev i očajanje, ali manje pate od stresa i depresija nego obični mali ljudi zaključak je spomenute skupine psihologa pod vodstvom dr. Kostasa Papageorgioua

Za svoje ispitivanje prikupio je 700 odraslih samodopadnjaka. Po njemu, njihova mana na same njih djeluje dobro i korisno.

No, zapravo su narcisi u svojoj srži nesretni ljudi. Duboko ih ranjava sve što ih prisili da zavire u vlastitu nutrinu, gdje se neminovno moraju suočiti s istinskom bijedom svoga Ja. Zato bježe od svake introspekcije i autorefleksije. Takva će osoba stoga učiniti sve da uništi onoga tko ju prinudi da zaviri sama u sebe.

Narcise mogu samo drugi usrećiti. No, i to životvorno djelovanje drugih ljudi redovito tek kratko potraje. Sebeljubac se brzo zasiti onoga što ima, jer njemu nikada nije dosta. Kao što je ovisnik stalno u potrazi za opojnim drogama, tako narcis traži svagda nove udivljenike da zadovolje njegovu/njezinu maniju veličine. Neprestance također pati u strepnji da se zaliha laskavaca i uslužnika ne iscrpi.

Pogotovu ne može jedna sama osoba zadugo zadovoljiti narcisove tjelesne ili mentalne potrebe. Ako je to bračni drug, brzo će ga se riješiti, jer već ima u vidu novi plijen.

Narcisi su došli na ovaj svijet da bi im se svi divili i klanjali. Svijet se oko njih vrti. I u tome doživljavanju sebe – kažu sad proučavatelji ljudske psihe ­– jest izvor njihove izvanredne sreće, nepoznate i nedohvatne običnim malim ljudima.

Sve dok se ta njihova potreba hrani, dok im okolina podržava osjećaj kako su nešto jedinstveno, izvanredno, oni blistaju u blaženstvu. Ali kad narcisoidnom samodopadniku presahne dotok udivljenja i pokloništva okoline, obuzme ga gnjev i razočaranje životom i njegovoj je sreći trenutno kraj.

No, zapravo su narcisi u svojoj srži nesretni ljudi. Duboko ih ranjava sve što ih prisili da zavire u vlastitu nutrinu, gdje se neminovno moraju suočiti s istinskom bijedom svoga Ja. Zato bježe od svake introspekcije i autorefleksije. Takva će osoba stoga učiniti sve da uništi onoga tko ju prinudi da zaviri sama u sebe

Takav je grom iz vedra neba – točno prije 30 godina – pogodio supernarcisa, rumunjskoga komunističkog diktatora Nicolaea Ceasescua. Trgove, državne urede, škole i izloge resila je njegova slika s vladalačkim žezlom u ruci. Povijesno središte Bukurešta sravnio je sa zemljom da bi izgradio arhitektonske kolose sebi u besmrtničku slavu. Supruzi Eleni, koja je bila istjerana iz srednje škole zbog varanja, osigurao je da joj akademska zajednica dodijeli doktorat iz kemije i potom niz nagrada za znanstvena dostignuća.

Dana 21. prosinca 1989. dovezoše autobusima 80 tisuća radnika da napune Trg Revolucije u Bukureštu, podijeliše im crvene zastave i slike voljenoga vođe i Elene. Na balkonu se pojavio otac domovine i počeo svoj govor, uobičajene fraze. Iz prvih nekoliko redova pozdravilo ga je klicanje policajaca, partijaca i činovnika, ali je tu bučnu radost odmah zaglušio neprijateljski urnebes mnoštva.

Nepobjedivi vođa pobjegao je s tribine. Pred zidom gdje će ga zajedno sa suprugom nakon tri dana odani podanici strijeljati nije na njegovu licu bilo traga donedavna gorde poze usrećitelja nacije.

Poza je to koju je ovjekovječio lik Ducea Mussolinija na balkonu dok je govorio mnoštvu na Piazza Venezia (dogodilo se da je tu viziju na kraju zamijenila slika obješenoga za noge na Piazza Loreto).

Podjednako je za povijest slikom zabilježen gordi stav Führera na tribini nürnberškoga stadiona.

Pompozna imperatorska poza dobila je za naše dane novo izdanje u samozaljubljenom liku predsjednika Amerike. (S time u vezi tu je i nešto naše: prizor predsjednice kako poput Berninijeve svete Tereze od Avile uzdiže ekstatičan pogled u Donalda Trumpa, koji stoji ispršen i napućenih usana za kamere pa nju i ne zamjećuje.)

Na drugoj strani obnovljene ”željezne zavjese”, za mnogomilijunsko mnoštvo poklonika slika se gol do pasa na konju Vladimir Putin: izraz lica odaje čovjeka savršeno sretna samim sobom.

(Zanimljivo, mračnom uzoru Putinove težnje za nasljedovanjem, Josifu Staljinu, nije bilo do toga da gomile očarava nekim pompoznim držanjem. A naš mali povijesni mračni lik Ante Pavelić čak se, za razliku od Mussolinija pod kojim je odnjegovao svoju poglavničku staturu, nerado ukazivao pred mnoštvom.)

A Josip Broz? Taj je za kamere uvijek imao spremno nasmiješeno, samozadovoljno, optimistično lice. Emblematična je fotografija gdje trijumfalno stoji jednom nogom na mrcini od medvjeda kojega je upravo ustrijelio.

”Nek narod uživa gledajući”, rekao je u Mariji Bistrici mladim svećenicima prije svečane mise zagrebački kanonik koji se dičio nasljednom titulom opata jedne davno izumrle opatije, te je imao pravo staviti na glavu mitru kao biskup. Tako, eto, netko može i u crkvi naći razloga za očitovanje samodopadnosti, običnim rječnikom taštine.

Akademski istraživači ljudskoga ponašanja posebno se pitaju zašto danas, u modernim društvima narcisizam doživljava nagao porast navlastito u politici, društvenim medijima i u kultu ”celebritija”. To je ”socijalno toksična” kultura. Dominacija egocentrika problematičnih moralnih kvaliteta, često i intelektualnih, stvara otrovno ozračje za život zajednice.

Tipična osobina narcisoida je da nemaju stida. Ta odlika pridonosi njihovu uspjehu i subjektivnoj sreći.

Dana 21. prosinca 1989. dovezoše autobusima 80 tisuća radnika da napune Trg Revolucije u Bukureštu, podijeliše im crvene zastave i slike voljenoga vođe i Elene. Na balkonu se pojavio otac domovine i počeo svoj govor, uobičajene fraze. Iz prvih nekoliko redova pozdravilo ga je klicanje policajaca, partijaca i činovnika, ali je tu bučnu radost odmah zaglušio neprijateljski urnebes mnoštva

Običan čovjek, kad mu se otkrije nešto nečasno, zbuni se, porumeni, osjeti se poniženim i nesretnim. Pogotovu bude li mu dokazano da laže. Narcisa nešto takvo nimalo ne opterećuje – rođeni je lažac, virtuoz obmane. Laže i ne trepnuvši gleda druge ravno u oči. Na jednu laž dometnut će ih još koliko treba i ništa ga ne može izbaciti iz ravnoteže pravednika.

Kao što su se novinari vodećega američkog dnevnika uposlili da precizno bilježe javno izrečene laži svoga šefa države i već se bliže brojci od 20 tisuća, tako je ovih dana komentator britanskoga Guardiana u jednom 10-minutnom govoru premijera Johnsona pobilježio 20 čistih golih laži, gotovo svakih 30 sekunda nova laž. I nikom ništa. Popularnost sretnom lašcu u glasačkoj masi raste.

Na toj masi gradi svoju sigurnost njegov američki uzor Trump. Pohvalio se da su njegovi sljedbenici ”tako pametni” i toliko mu odani te bi on ”mogao stati nasred Pete avenije, ustrijeliti nekoga i nijednoga glasača ne bi izgubio”.

Velikim koracima ulazimo u civilizacijsku fazu zvanu ”post-truth”, poslije-činjenično doba. Širom svijeta u porastu je većina koja voli čuti ugodne laži, uz prijezir neugodnih činjenica. Dosljedno, na izborima glasove osvajaju političari narcisoidni lašci. Ljubav mnoštva ide zaljubljenima u sebe. Odsutnost stida i vještina obmanjivanja bivaju vrhunskim vrlinama predvodnika naroda.

*

Na temu narcisizma pobudio me je nalaz znanstvenika kako su samodopadni ljudi zapravo sretni izabranici sudbine. Kako tu i tamo pogledam putem satelita hrvatsku televiziju, fasciniraju me svojim sretnim blistanjem politički likovi s naših strana. Gotovo do razine predsjednika Trumpa ili ovdje u Engleskoj premijera Johnsona, nacionalističkog barjaktara razlaza s Europom.

Od mladih dana, bit će iz neke prirođene idiosinkrazije, bio sam osjetljiv na samodopadne ljude. Bila je to alergija prvenstveno na nosioce neke vlasti, velike ili male, na licu kojih bih pročitao narcisoidno samozadovoljstvo. Zbog toga je nepokornost obilježila moj životni put kao niz lomova s autoritetima.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivo Komšić

U našoj povijesti novembar mjesec je bio mjesec velikih događaja i značajnih odluka. Tako je i sa 18. novembrom 1991. godine. Taj dan pao je Vukovar. To nije bio pad koji bi se stavljao pod navodnike. Grad je razoren kao u vrijeme provala barbarskih plemena. Nestao je jedan od bisera baroknog graditeljstva.

Pobijeni su stanovnici. Pobijeni su oni koji su ga branili. Iz bolnice su izvučeni ranjenici, koji nikome nisu predstavljali opasnost, i pobijeni. Mnogi su prethodno prošli kroz mučilište i stratište Ovčare i drugih toponima te tragedije. Mnogi su ”nestali” i do danas im se ne zna trag.

Vukovar je hrvatska Srebrenica.

Ne čudi jedinstvena solidarnost sa žrtvom Vukovara. I ne samo u Hrvatskoj, i ne samo hrvatskog naroda. Ove godine je organiziran treći po redu ”Marš mira” Srebrenica-Odžak-Vukovar u organizaciji onoj koji su preživjeli genocid u Srebrenici te nekih boračkih udruga. Svako takvo stratište je svjetsko stratište, takva stradanja imaju univerzalan značaj. S Vukovarom je pao ljudski rod.

Ne čudi jedinstvena solidarnost sa žrtvom Vukovara. I ne samo u Hrvatskoj, i ne samo hrvatskog naroda. Ove godine je organiziran treći po redu ”Marš mira” Srebrenica-Odžak-Vukovar u organizaciji onoj koji su preživjeli genocid u Srebrenici te nekih boračkih udruga. Svako takvo stratište je svjetsko stratište, takva stradanja imaju univerzalan značaj. S Vukovarom je pao ljudski rod

Malo tko međutim zna i malo se podsjeća na to da je tog istog dana, 18. 11. 1991. godine, formirana ”Herceg-Bosna” kao ”hrvatska zajednica” koja će prerasti u hrvatsku paradržavu u BiH. Tek sa ”hrvatskom republikom” ona će dobiti svoj konačni smisao, dobiti onu formu koja joj je bila od početka namijenjena.

Kao ”hrvatska republika” ona će prerasti od ”političke, gospodarske i područne cjeline Hrvata u BiH” u hrvatsku ”državnu” tvorevinu u BiH. U tom prelaznom periodu izgrađene su sve državne institucije i svi mehanizmi vlasti, uključujući vojsku, policiju, obavještajnu službu, pravosudni sistem, itd.

Iako joj je dano ime ”Herceg-Bosna”, ta ”zajednica” nije imala ni prohercegovačku ni probosansku namjenu, već posredničku, u ostvarenju ”povijesnih ciljeva hrvatske države”.

Istina, u tom trenutku be-ha Hrvati nisu do kraja razumjeli što to znači i koje posljedice za njih ima (s obzirom na to da taj dan pada Vukovar i da se Hrvatska bori protiv ”srpskih krajina” koje su na njenom tlu formirane), a oni koji su znali o čemu se radi prešutjeli su to i objeručke prihvatili jer je dolazilo od ”predsjednika svih Hrvata”.

Tek kada je”Hrvatska zajednica” počela funkcionirati kao ”Hrvatska republika Herceg-Bosna” moći će se shvatiti pravi smisao pojmova u njenom imenu.

Prvo, ”Herceg-Bosna” je izokrenuto ime za već postojeću Bosnu i Hercegovinu, najblaže rečeno, okrenutu naglavačke. Zna se da je Hercegovina južna pokrajina stare bosanske države i nikada nije mogla zauzeti mjesto koje je Bosna kao država imala. Poslije je ušla u ime države kao dodatak.

Međutim, u imenu ”Herceg-Bosna” Bosna je postala dodatak, i to privremeni, prijelazni, koji je vremenom trebao otpasti. Tako bi se Hercegovina, poput Dalmacije, Istre, Slavonije, Dubrovnika, utopila u državu Hrvatsku, možda dobila i svoj simbol u grbu; teško je pretpostaviti koji, jer je koza već zauzela svoje mjesto.

Drugo, pojam ”demokratska” je najveća prevara. Ništa u njoj nije bilo demokratsko. Civilne vlasti izabrane na demokratskim izborima 1990. godine, vojnim su pučem uklonjene sa svih svojih pozicija i vlast preuzima HVO – vojna vlast sa civilnim ovlastima. Državne institucije Republike BiH, u kojima je participirala HDZ BiH, brutalno su razorene, a njihovi dužnosnici se povlače u paradržavne herceg-bosanske.

Postojeća struktura stanovništva je također uništena. Po popisu iz 1991 .godine više od 40% stanovništva na područjima proglašene ”Herceg-Bosne” su muslimani. ”Demokratskom” akcijom ”etničkog čišćenja”, koje će ”predsjednik svih Hrvata” nazvati ”humanim preseljenjem”, oni su protjerani sa tih područja (također i dio Srba koji je tu živio), sa svojih ognjišta, iz svoje zemlje, s tim što je većina prošla kroz logore, nazvane ”sabirni centri”, u kojima su mučeni i ubijani.

Što se tiče pojma ”hrvatska” u imenu, on je najmanje pokrivao i obuhvatao stvarne, narodne i ljudske interese hrvatskog naroda u BiH.

Hrvati su živjeli širom BiH (treba vidjeti popis iz 1991. godine), izmiješani s druga dva naroda, što znači da su bili životno upućeni jedni na druge, dijelili mjesto življenja, razumjeli se i poštivali.

”Zajednica” koja im je ponuđena morala je biti etnički čista, bez njihovih susjeda, bez njihovih običaja, bez njihovih imanja, bez njihove države. To je zahtijevao projekat ”hrvatske zajednice”.

On je uključivao preseljenje svih be-ha naroda i razmjenu teritorija. Kako je to praktično provedeno i koji je oblik dobilo najbolje pokazuju današnja područja od Dervente do Broda, od Broda do Orašja i Brčkog, te od Kupresa do Drvara.

Istina, u tom trenutku be-ha Hrvati nisu do kraja razumjeli što to znači i koje posljedice za njih ima (s obzirom na to da taj dan pada Vukovar i da se Hrvatska bori protiv ”srpskih krajina” koje su na njenom tlu formirane), a oni koji su znali o čemu se radi prešutjeli su to i objeručke prihvatili jer je dolazilo od ”predsjednika svih Hrvata”

U tim područjima nisu samo zapaljene i izminirane kuće, spaljena imanja, nego i svaka štala, svaki kokošinjac, da bi se zatro svaki trag života naroda. Slično su prošla i područja u srednjoj Bosni gdje se taj projekat provodio.

Tim unesrećenima je pružena alternativa: ”Bobanovo” ili ”Šuškovo” selo ili pak Grahovo, Glamoč i Drvar kao ”stara, povijesna hrvatska mjesta”. Danas niti Hrvata ima u Posavini, niti Srba u jugozapadnoj Bosni. Ostala je samo pustoš. Ostala su zgarišta i poneki usamljeni povratnik.

Uz to, Bosna i Hercegovina kao stara hrvatska postojbina koju je narod znao čuvati vijekovima, bez obzira na porobljivače, njihovu snagu i projekte uništenja, iščupana je iz kolektivne svijesti naroda. Uništen je jedan način života u zajednici s drugima, vrijednost za kojom svijet danas traga. Uništen je moral na kome je narod počivao jer je pljačka, nasilje, silovanje, ubijanje postalo stil života.

I sve se izokrenulo – izokrenuta svijest je postala normalnom, a normalna nenormalnom, zločinstvo je postalo herojstvo, humanizam i milosrđe slabošću, itd.

Možda do 1993. godine i nije bilo sve jasno vidljivo, dok ”zajednica” nije narasla u ”republiku”. Rat je veliki jorgan koji sve može pokriti. Ali kako je moguće danas, nakon svega, kada je i nevidljivo postalo vidljivo, nakon haških presuda, pokušavati prekriti istinu, i to velikim briselskim plaštom i frazama o evropskom putu i ravnopravnosti naroda?

Kako je moguće danas, na dan pada Vukovara, slaviti ”Herceg-Bosnu”, a ne pitati se što uistinu povezuje Vukovar s njom? Kako to da se isti dan u Grudama slavilo, a padao je Vukovar? Gdje su bili oni koji danas pale svijeće za ”grad heroj” i zašto ga nisu branili?

Zašto tadašnji i današnji slavljenici nisu barem poslali naoružanje braniteljima Vukovara i odazvali se vapajima novinara Siniše Glavaševića? Je li u Grudama taj dan bila tolika slavljenička buka da se njegov glas nije čuo ni u Zagrebu? Ili je oružje, umjesto u Vukovaru, dejstvovalo punom snagom na zamišljenoj granici ”Herceg-Bosne”?

Slavljenici danas lamentiraju nad ”Herceg-Bosnom” i ne odustaju od laži kako je to bila ”reakcija na srpsku agresiju” i kako su samo ”slijedili Owen-Stoltenbergov plan”.

Prešućuju činjenicu da je sporazum Tuđmana i Miloševića o granicama hrvatske i srpske države u BiH postignut još u martu te godine, te da plan na koji se pozivaju nikada nije usvojen, kao ni onaj Cutilierov, Carrington-Cutilierov i Vance-Owenov. Ispada da su mirovni planovi bili upute za projekte podjele BiH i zapovijesti za oružane borbe za granice.

Sama činjenica da su u ”Herceg-Bosnu” uračunate 30 općina i 10 područja pojedinih općina (tko li je, Bože, živio u tim općinama ) govori o ”demokratskom” principu koji je poštovan pri određenju njene granice.

Je li to princip Ahmića i Stupnog Dola ili onaj iz Grabovice i Trusine, svejedno, posljedice su iste. U tih 30-40 općina živilo je preko 40% muslimana koji su se tako izjašnjavali na popisu 1991. godine. Kako su kreatori te paradržavne tvorevine zamislili ostvariti svoj projekat? Jedino zločinom koji se pokrivao eufemizmom ”humano preseljenje”.

I to ne samo zločinom nad drugima nego i nad vlastitim narodom. Kako inače ”kompaktirati ili, jasnije, nacionalizirati teritorij kada je narod rasut širom zemlje.

Projekat je konačno dobio svoju pravosudnu ocjenu i presudu, utvrđenu u proceduri međunarodnog suda koji su formirale UN samo za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije.

Ništa u njoj nije bilo demokratsko. Civilne vlasti izabrane na demokratskim izborima 1990. godine, vojnim su pučem uklonjene sa svih svojih pozicija i vlast preuzima HVO – vojna vlast sa civilnim ovlastima. Državne institucije Republike BiH, u kojima je participirala HDZ BiH, brutalno su razorene, a njihovi dužnosnici se povlače u paradržavne herceg-bosanske

Projekat je prepoznat, istražen, utvrđen i obrazložen kao ”udruženi zločinački poduhvat”.

U dugotrajnoj pravnoj proceduri koja se oslanjala na materijalne dokaze i svjedoke Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu u žalbenom postupku je potvrdio prvostepenu presudu Suda i pravosnažno osudio ”Herceg-Bosnu” kao ”udruženi zločinački poduhvat”. (Ovo bi čak trebalo pisati bez navodnika jer je postalo obrazac zločina, već formirani pojam).

Presuda glasi:

”Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.

Vijeće je zaključilo, i dalje većinom glasova, da su već u decembru 1991., članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom predsjednik Hrvatske republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske), ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maločas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne….

HVO je isto tako organizovao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu. To iseljavanje imalo je za cilj da zaštiti jedan dio hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne od borbi koje su se vodile u tom području, ali i da ojača prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni sa ciljem da odnos snaga prevagne u korist Hrvata. Uslijed ove činjenice, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je dio HVO iselio uz primjenu sile.” (Izvađeno iz arhiva Haškog tribunala).

Dakle, iz ove presude je jasno da je ”Herceg-Bosna” bila zločinački poduhvat u suprotnosti sa Owen-Stoltenbergovim planom iz Ženeve.

Neshvatljiva je drskost i oholost danas tvrditi kako je to bio projekat koji je slijedio mirovni sporazum, usput kazano, nikad prihvaćen.

Stvar stoji obrnuto, zločinački projekat ”Herceg-Bosna” je stvarao na terenu stanje koje se onda trebalo ugraditi u sporazum.

Postojeća struktura stanovništva je također uništena. Po popisu iz 1991 .godine više od 40% stanovništva na područjima proglašene ”Herceg-Bosne” su muslimani. ”Demokratskom” akcijom ”etničkog čišćenja”, koje će ”predsjednik svih Hrvata” nazvati ”humanim preseljenjem”, oni su protjerani sa tih područja (također i dio Srba koji je tu živio), sa svojih ognjišta, iz svoje zemlje, s tim što je većina prošla kroz logore, nazvane ”sabirni centri”, u kojima su mučeni i ubijani

U kontekstu ove presude treba gledati na reafirmaciju ”Herceg-Bosne” preko Čovićeve ”hrvatske izborne jedinice” i ”trećeg entiteta”, a što hrvatski državni vrh pokušava podmetnuti Evropskoj uniji kao zahtjev za uspostavljanje ”institucionalne ravnopravnosti” naroda.

Nažalost, Plenkovićevi prijatelji u EU su već nasjeli na to i takve zahtjeve plasiraju kao legitimne.

Nisu ni svjesni da time otvoreno negiraju presude Međunarodnog krivičnog suda i tako naknadno podržavaju ”udruženi zločinački poduhvat”.

I u EU trebaju znati da politika odbijanja sudskih presuda ruši svjetski poredak.

To što radi Dragan Čović i hrvatski državni vrh navlači hipoteku cijelom narodu i stavlja na njega povijesnu odgovornost za zločine koji su ipak individualizirani u Haškom sudu i tako presuđeni. Ili je, možda, problem samo u tome što je Franjo Tuđman, ”predsjednik svih Hrvata”, na čelu tog udruženog zločinačkog poduhvata.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Andrej Šimić

Nedavno sam sudjelovao u jednom neformalnom druženju gdje se govorilo o hrvatskom zdravstvenom sustavu. Raspravi su prethodila izlaganja. Neslužbeni zaključak bio je kako su dijelovi zdravstvenog sustava odijeljeni jedni od drugih kao da nisu dio iste cjeline. Postoji koordiniranost između manjih jedinica unutar sustava, ali je u svakom pogledu manjkava.

Interakcija između dijelova jednog životno takovažnog sustava svedena je praktično samo na slučajeve kada se to ne može izbjeći. Umreženost sustava više je slovo na papiru ili u kompjutoru. Dakle, međusobna komunikacija sastavnih dijelova sistema je apsolutno nedovoljna.

Nije zdravstveni sustav nikakava anomalija. Stanje je gotovo identično i u sustavu obrazovanja, mirovinskom sustavu, pravosudnom, represivnom, na koncu i u političkom sustavu; manje-više svi dijelovi koji čine zajednicu po imenu država disfunkcionalni su i pretvoreni u društvenu anomaliju po sebi.

Građanska ravnopravnost je uskraćena. Etička izvrsnost kao društveni imperativ, što bi imalo biti samorazumljivo, u našoj zajednici postavljena je na upravo suprotno mjesto od onoga koje joj pripada u bilo kojem i svakom zdravom društvu

Pitali smo se što generira i održava takvo stanje? Kada i kako to promijeniti? Tko je odgovoran, struka ili politika? Prst je ostao uperen u politiku i političare. S pravom.

Rekao bih da su posrijedi pitanja moći; svrsishodan odgovor može pružiti upravo uvid u odnose moći unutar hrvatskog društva: kako se gospodari s moći, u čijim su rukama poluge moći, u čemu to hrvatski političari vide najvrjedniji sadržaj moći?

Odgovor je, nažalost, ne u struci, ne u znanju, već u politici; još žalosnije, u korumpiranoj politici.

Kaže se: Struka je zakazala, ali struka kao takva ispred sebe ima moćnog neprijatelja – politiku, politiku u najcrnjem mogućem značenju te riječi.

Politiku u čijoj srži jest infamija kao njezina supstancijalna odrednica. Hrvatska politika silom, egzistencijalnom ucjenom, razoružava svaku struku, svako znanje za koje drži da bi moglo ugroziti njezin, a zapravo položaj konkretnog političara koji, kako bi obranio vlastitu društvenu povlaštenost, ne odstupa od kvarnih metoda. Pa makar i cijelu državu sahranio!

I nemojmo se lagati. Sahrana Republike Hrvatske počela je kad i ona sama i evo traje do dana današnjeg. Svi smo u pogrebnoj koloni, a patriotski slogani se naricaju, ne kao domoljubni hvalospjevi, već kako bi se misli odvratile od kolektivne agonije.

Pojedinci kao takvi nisu zakazali. Zakazala je većina kao građanski kolektiv. Hrvatska građanština kao dominantna i najutjecajnija politička svijest zapravo to i nije. Mislim, nije građanština, budući da je lišena svih ili gotovo svih atributa koji krase i čine ono građansko vrijednim.

U suštini, MI, kao hrvatska građanska politička svijest, loš smo čovjek. Ne motivira nas krepost, vrlina nam ništa ne znači, čini se kako nam je posve nerazumljiva, valjda nije ekonomična.

Građanska ravnopravnost je uskraćena. Etička izvrsnost kao društveni imperativ, što bi imalo biti samorazumljivo, u našoj zajednici postavljena je na upravo suprotno mjesto od onoga koje joj pripada u bilo kojem i svakom zdravom društvu.

Hrvatska država, hrvatsko društvo – uništena je zajednica. Slobodno možemo kazati da i mi, kao građani, upravo sada i ovdje, u ovome hrvatskom trenutku, u odnosu na zajednicu koje smo dio doživljavamo neuspjeh, proživljavamo građanski i ljudski poraz.

Sve skupa otužan je to i obeshrabrujući prizor.

Nije zdravstveni sustav nikakava anomalija. Stanje je gotovo identično i u sustavu obrazovanja, mirovinskom sustavu, pravosudnom, represivnom, na koncu i u političkom sustavu; manje-više svi dijelovi koji čine zajednicu po imenu država disfunkcionalni su i pretvoreni u društvenu anomaliju po sebi

Za alternativu, možebitnu distopijsku sliku društva koja podrazumijeva građanski ne-angažman, ne trebamo ni pitati jer to nije nikakva alternativa. To je upravo ono što se nama kao društvu događa od samih početaka države do dana današnjeg. Stvorili smo i živimo ne-društvo.

Kao individue, kao osobe, valja nam se udruživati, okrupnjavati i umnožavati što je moguće veći broja građanskih, ako hoćete nadnacionalnih, ljudskopravaških inicijativa, jer to je ono što se može i treba biti: društveno angažiran, u najboljem smislu i značenju te riječi, unatoč i upravo zbog evidentne premoći devijantnih i zločinačkih društvenih fenomena.

Ali što je s građanskim kolektivom?

Pitam, jer društvu je potrebna kolektivna svijest o vlastitom moralnom posrnuću i vlastitoj etičkoj neodgovornosti.

Paradoksalno i simptom bolesti u nas je to što je koletivna svijest građana, barem ona većinska, svjesna te vrijednosno normativne izopačenosti, ali je spram iste ravnodušna.

Ne dira nas, kao da se to sve događa negdje tamo, drugdje, daleko. Kao da nismo svjesni da smo mi ti, hrvatski građani, koji smo postali kolektivno-moralno izopačeni.

Najčvršće smo zavezali vlastitu kolektivnu svijest oko nacionalnih okidača, a reakcije te svijesti i prečesto nisu primjerene korespondirajućim sadržajima.

Mislim na sportske uspjehe i obilježavanja ratnih tragedija. One nam dođu kao utjehe za građanski nedostatak hrabrosti i nečistu savjest, kao budali šamar.

S druge strane, kako to da nema kolektivnog građanskog angažmana državnih razmjera za ćirilicu, za Srbe, za antifašizam, za uništene zdravstvene, mirovinske i obrazovne sustave, za korupciju i travestiju koju smo napravili od pravosudnog sustava…

Ništa! Kolektivno-građanski-državnih-razmjera – MUK!

Posljedica toga jesu logična pitanja koja se sama od sebe postavljaju: Gdje je uzrok? Zašto je tomu tako? Kako to promijeniti?

Pokidane su sve vrijednosne spone među dijelovima društva koje kolektiv drže u zajedništvu, a bez osjećaja zajedništva šareni i raznovrsni kolektiv državnih razmjera kakav je naša zajednica i ne može prosperirati.

U srži zajedništva spona je vrijednost po sebi, u suprotnom – to nije društvo, to nije zajedništvo.

Kolektivna svijest o naopakom društvenom uređenju je prisutna, ali je u blokadi drži kolektivni građanski kukavičluk.

Hrvatska država, hrvatsko društvo – uništena je zajednica. Slobodno možemo kazati da i mi, kao građani, upravo sada i ovdje, u ovome hrvatskom trenutku, u odnosu na zajednicu koje smo dio doživljavamo neuspjeh, proživljavamo građanski i ljudski poraz

Svima nama ispod nosa je taj smrad, svakodnevno ga mirišemo, udišemo.

I to duboko.

Svjesni smo mi toga. Itekako!

Neugodan miris toliko je sad već prisutan da se pretvara u ustajalost. Uostalom, to je kao i sa svim drugim, ako dovoljno traje, navikne se čovjek, prilagodi, pa mu onda više i ne smeta.

Ipak, smrdi hrvatsko društvo kao strvina u raspadanju. Međutim, radi se o tome da ako želimo zdravu zajednicu, nije dovoljno stajati po strani, treba plivati u tome truležu.

S osmijehom na licu i vedra duha valja skočiti u taj smrad. Samo tako iz distopijskog mulja niču utopijski cvjetovi.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Boris Dežulović

Ako ne umeju da rade, pa da izgrade čestitu cestu od Niša do Dimitrovgrada, umeju Srbi da se biju, pa će ih u četiri rata – i to, usput rečeno, sva četiri izgubljena! – poginuti manje nego u saobraćajnim nesrećama na dvadeset kilometara jedne provincijske magistrale.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Viktor Ivančić

Obična vojska koristi konvencionalno naoružanje, puške, metke, granate, a stranačka vojska sere gelere. Na primjer o tome da Dan antifašističke borbe kao državni praznik ima ikakvo realno značenje. I to čini složno, kao kompaktna masa, kao zbijena smjesa, kao fašizirano meso.

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Marinko Čulić

Predsjednica voli masno lagati, ali u ovoj zemlji i malo tko drugi drži do svetog pravila da su činjenice obavezne, a komentari slobodni. Zato bi na ulazna vrata države trebalo staviti oznaku ”inventura” dok se činjenice ne dovedu na svoje mjesto.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Aleksandar Popov

Mnogi građani Novog Sada su sa ogorčenjem primili vest da je Vojska Srbije u njihovom gradu otkrila spomen-ploču generalu Mladenu Bratiću, nekadašnjem komandantu Novosadskog korpusa, koji je poginuo prilikom opsade Vukovara.

Ovo je još jedan pokušaj da se stavi sramna mrlja na ovaj grad, kao i da se unese nemir među građane i Novog Sada i Vojvodine, koja još važi za jednu od malobrojnih oaza multikulturalizma i tolerancije u regionu.

Ovo je loša poruka mladima jer im se servira revidirana predstava o događajima iz devedesetih, susedima jer se pokazuje da nemamo saosećajnosti za tuđe žrtve koje smo sami izazvali, kao i EU da ovde ne postoji spremnost za suočavanje sa prošlošću.

Kada znamo da su sada na vlasti u Srbiji isti oni ljudi koji su bili deo vladajuće nomenklature devedesetih, onda me ne čudi ovaj potez.

Ovo je loša poruka mladima jer im se servira revidirana predstava o događajima iz devedesetih, susedima jer se pokazuje da nemamo saosećajnosti za tuđe žrtve koje smo sami izazvali, kao i EU da ovde ne postoji spremnost za suočavanje sa prošlošću

Rehabilitujući ne samo ovog generala nego i osuđenike za ratne zločine počinjene tokom devedestih, oni zapravo pokušavaju da rehabilituju sebe.

Zato ne čudi ni svečani doček generala Lazarevića nakon odslužene kazne, koji je odmah nakon povratka održao predavanje na Vojnoj akademiji.

Ne iznenađuje ni to što se Vojska Srbije pojavljuje u ulozi izdavača i promotora knjiga haških osuđenika.

Međutim, posebno je sramno što je u njenoj režiji i prostorijama promovisana knjiga o Tuzlanskoj kapiji, gde se negiraju sudski uvrđene činjenice o ovoj tragediji u kojoj je 71 mlada osoba izgubila život 25. maja 1995. godine.

Sve ovo ostavlja gorak okus svakom čoveku koji ima imalo časti u sebi.

Šta drugo reći nego – sramota.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Dok pišem titraju svijeće u ulici ispod moje. U Vukovarskoj. Na ekranu gledam kako se Dunavom slijevaju svjetlosna sjećanja, na stotine lampiona.

Vrijeme je hladnjikavo, sivo, tmurno, jesenje kakvo je bilo i u studenome 1991. godine kada smo u redakciji sa zebnjom očekivali vijesti s ratišta. Posebno one iz Vukovara, nakon što smo dobili anonimni faks, navodno iz tog grada, u kojem se tvrdilo da ih se svjesno žrtvuje, da im se uskraćuje pomoć u ljudstvu i oružju ne bi li se vukovarskom tragedijom ubrzalo priznanje Hrvatske.

Službena je vlast, naravno, sve demantirala.

Bestijalnost onih koji su u grad ušli, strašni zločini nad braniteljima, ranjenicima i civilima, ubojstva, silovanja, koncentracijski logori po Srbiji koji su punjeni Vukovarcima nakon što je grad razoren i okupiran bacili su u drugi plan sve rasprave o tome da li se Vukovaru i Vukovarcima tada moglo pomoći ili ne.

Bestijalnost onih koji su u grad ušli, strašni zločini nad braniteljima, ranjenicima i civilima, ubojstva, silovanja, koncentracijski logori po Srbiji koji su punjeni Vukovarcima nakon što je grad razoren i okupiran bacili su u drugi plan sve rasprave o tome da li se Vukovaru i Vukovarcima tada moglo pomoći ili ne

Mnoga pitanja ostat će najvjerojatnije zauvijek neodgovorena, kao što dio zločina počinjenih u Vukovaru ostaje nekažnjen, a nestali i 28 godina nakon pada grada nepronađeni i nepokopani.

Sve to itekako ide na ruku onima koji već tri desetljeća uporno politički zloupotrebljavaju rat i žrtvu Vukovara pothranjujući svjesnim nečinjenjem to nekakvo stanje privremenosti, podjela i suspenzije dijela zakonom osiguranih prava za srpsku manjinu u tom gradu, ali i prepucavanja na razini država.

A moglo je drugačije!

Činilo se i da hoće kada je bivši predsjednik Srbije Boris Tadić u studenome 2010. godine došao u Vukovar, na Ovčaru. U ime svoje države poklonio se žrtvama, uputio riječi isprike i iskazao žaljenje. Na vijencu što ga je tada položio pisalo je: ”Nevinim žrtvama, predsjednik Republike Srbije Boris Tadić”.

Dio tadašnje srpske Tadiću nesklone oporbe njegovu neosporno veliku gestu okarakterizirao je kao nepotrebno poniženje srpskog naroda. U iskrenost isprike sumnjali su neki i u Hrvatskoj – pogotovo oni kojima rat treba za opstanak na političkoj sceni.

Odlaskom Tadića sa političke scene Srbije, ali i promjenom klime u Hrvatskoj dolaskom Karamarkovog HDZ-a na vlast, znatno su umanjene šanse za postizanje trajnoga pomirenja dvaju naroda, a time onda i normalizacije međusobnih odnosa u gradu na Vuki.

Proglašenje blagdana na dan pada Vukovara, čega se upravo zbog riječi blagdan užasavaju brojni Vukovarci, svijeće, cvijeće, vijenci i plutajući lampioni na Dunavu, predsjednica u žutim zengama ne mogu onima kojima je ukradena budućnost obrisati gorak okus da se njihova patnja već tridesetak godina politički zloupotrebljava

Štoviše, sve govori u prilog tome da aktualnoj vlasti i dalje odgovara ”neprijatelj” u susjedstvu koji svojim idiotskim potezima tipa otkrivanja spomen-ploče zapovjedniku napada na Vukovar general majoru Mladenu Bratiću, odgovornome za sramotno razaranje grada, hrani posredno nacionalizam na kojem dobrano počiva podrška Plenkovićevu HDZ-u.

U tome valja tražiti uzroke sporog ili nikakvog procesuiranja ratnih zločina na koje se ne odnosi Zakon o oprostu, mlako ili nikakvo inzistiranje na dobivanju podataka iz srpskih arhiva koji bi mogli pomoći u pronalasku nestalih, koji se nažalost i nadalje broje u stotinama (još uvijek se traže 384 Vukovarca).

Kada bi se sve to koliko-toliko riješilo (što vrijeme više odmiče šanse su sve manje), i Vukovar bi 28 godina od okončanja borbi i proživljenih strahota mogao iskoračiti u budućnost i smanjiti broj ljudi koji ga sve više napuštaju umorni od mržnji, netrpeljivosti, podjela i neostvarenih obećanja – rata nakon rata.

Proglašenje blagdana na dan pada Vukovara, čega se upravo zbog riječi blagdan užasavaju brojni Vukovarci, svijeće, cvijeće, vijenci i plutajući lampioni na Dunavu, predsjednica u žutim zengama ne mogu onima kojima je ukradena budućnost obrisati gorak okus da se njihova patnja već tridesetak godina politički zloupotrebljava.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Erwin Miller naviknuo se da “navlači hlače na golo tijelo, jer nije imao donjeg rublja”. Na to se – kaže on – “navikava ne čovjek, nego logoraš”.

Čitav njegov nevjerojatno dojmljiv memoarski spis govori o tome kako postavši logoraš, prestaneš biti čovjek.

I druge jasenovačke memoariste, prije svih Riffera, Milišu i Jakovljevića, treba iščitavati na sličan način.

Jakovljević piše da mu se “u ustaškom logoru otvorio bezdan. Čitav se jedan svijet srušio u taj ponor”.

Svi su logoraši slijedom brutalnih, ali i vrlo suptilnih metoda koje su iskoristili njihovi tamničari, bili dehumanizirani, “onečovječeni”. Jednostavno rečeno – “logoraš, gledajući sve te užase, postane neosjetljiv”.

Bio je to “ne samo povijesno-društveni nego i sociološki fenomen s obilježjima totalne dehumanizacije i gušenja osnovnih ljudskih i pravnih normi”.

Miša Danon, preživjevši jasenovačko iskustvo, tvrdi kako je tamošnji “zatočenik morao odmah da shvati da je samo broj bez vrednosti, nešto bez značaja – logoraš nije za ustaše predstavljao čoveka”

Miša Danon, preživjevši jasenovačko iskustvo, tvrdi kako je tamošnji “zatočenik morao odmah da shvati da je samo broj bez vrednosti, nešto bez značaja – logoraš nije za ustaše predstavljao čoveka”.

Dr. Nikola Nikolić to kaže na malo drugačiji način: “Logoraš je prestao biti sličan ostalim ljudima, nije ni živ ni mrtav, neko užasno strano biće”, a Egon Berger još direktnije: “Mi stari zatočenici bili smo već sličniji zvijerima nego ljudima.”

Talijanski kemičar i književnik Primo Levi (1919.–1987.) u knjizi Zar je to čovjek, napisanoj i objavljenoj neposredno nakon rata, izvrsno analizira taj problem: Levi svjedoči o svom jednogodišnjem boravku u Auschwitzu, o teško zamislivim strahotama.

Po uobičajenom obrascu Auschwitza i drugih logora (pa tako i Jasenovca), Levi i njegovi logoraški drugovi bili su izgladnjivani, tučeni i iscrpljivani radom do krajnjih granica, dok su deseci tisuća Židova i drugih bili u neposrednoj blizini odvođeni u plinske komore.

Nagon za samoodržanjem, kao i isključivo gledanje svojih interesa, a ne sažalijevanje svog supatnika, pokazuje se često, tvrdi Levi, korisnije ako se želi preživjeti logor.

On se poslije rata suočio s problemom da se ponovo nauči osjećati kao ljudsko biće, nakon što je živio i preživio u sustavu kojem je svrha bila da njega i ostale logoraše svede na očajne životinje.

O onečovječenju je pisao u memoarima i jasenovački logoraš Čedomir Huber, koji žali da do trenutka izlaska njegove knjige 1977. “to uništenje čovjeka u zatočeniku nije dovoljno osvijetljeno, a pogotovu nije osvijetljeno to da se u svim zatočenicima nikada nije mogao ubiti čovjek”.

Primo Levi u svojoj je posljednjoj knjizi objašnjavao kako je smisao bezrazložnog zla da lomi posljednje moralne i ljudske obzire u njegovu počinitelju.

O svemu tome na maestralan način govori film Saulov sin Lászla Nemesa, dobitnik Oskara za najbolji strani film 2015. U njemu se prati svakodnevica logoraša Saula Ausländera, mađarskog Židova, člana Sonderkommando (radne grupe u nacističkim logorima smrti, sastavljene uglavnom od Židova), zaposlenog u plinskoj komori.

Saul mehanički uzima vrijedne stvari od ugušenih, skida ih, odvlači njihova tijela te čisti prostorije. Radi to stoički, mehanički, posve rezigniran u odnosu na strahote kojima svjedoči (Leo Eitinger objašnjava da je takvo “automatizirano” ponašanje reakcija većine logoraša).

Slično je osjećao Goldsteinov vršnjak, trinaestogodišnji Ilija Ivanović, koji je “prerano ostario” u trenutku kad je stigao u Jasenovac, kad je bio u stroju s još stotinjak dječaka od dvanaest do petnaest godina i kad ih je ustaški oficir razdvojio u dvije grupe. “Znali smo da jedna grupa ide u smrt, a druga ostaje, ali nismo znali koja”

Sve se mijenja u trenutku kada, uklanjajući tijela, shvati da jedan dvanaestogodišnji dječak još daje znakove života. Dječak ubrzo umire, ali ga Saul želi pokopati po židovskom običaju. To postaje njegova opsesija, potvrda da u njemu još uvijek postoji čovjek. Na kraju filma Saul umire zadovoljan, jer je uspio pokopati dječaka kako je želio.

Fabula filma umjetnički je konstrukt temeljen na stvarnim događajima, na Svicima iz Auschwitza.

Leo Eitinger (1912.–1996.), psihijatar, preživjeli iz Holokausta, rodom iz Češke, bježi pred nacističkim progonom u Norvešku 1939. U Norveškoj je uhapšen u ožujku 1942. te deportiran u Auschwitz u veljači 1943., gdje je radio u logorskoj bolnici. Kasnije je prebačen u logor Buchenwald.

Od 762 norveška Židova koja su iz Norveške deportirana u nacističke logore samo su 23 preživjela; Eitinger je bio jedan od njih. Po oslobođenju se posvetio istraživanju posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) među preživjelima iz Holokausta.

Njegovo je pitanje bilo – što je nagnalo preživjele iz Holokausta, među njima i Prima Levija, kao i poznatog pjesnika Paula Celana (1920.–1970., rođenog kao Paul Antschel), da počine samoubojstvo?

Eitinger je opisao traumu logora iz dvostruke perspektive – kao preživjeli iz Holokausta i kao istraživač. Objašnjava da je već sam dolazak u logor (govori konkretno i ponajviše o Auschwitzu, ali i o drugim logorima), kada se moralo izaći iz vagona i svrstati u redove, sve pod batinama, stvarao atmosferu panike.

Nadalje, analizira kako je, iz psihološke perspektive, dolazak u Auschwitz značio za osobu zapadanje u “krizu”, s jasnom perspektivom da se ta osoba u narednom razdoblju “dezintegrira” ili posve slomi.

Potom razlaže to stanje na faze – “fazu šoka” u kojoj su žrtve “smetene i labilne”, ali mogu na van izgledati “stabilne, staložene, iako u nutrini njihove su psihe bile načete smetenošću, bespomoćnošću i kaosom”. Nacisti su znali kako iskoristiti takvo stanje novopridošlih zatočenika (a to su, iz svog primitivnog rakursa, napravili i ustaše u Jasenovcu), kako bi u potpunosti kontrolirali situaciju.

Nakon što je prošla “faza šoka”, logoraš dolazi u “fazu reakcije”, u kojoj se mora priviknuti na logorsku svakodnevicu i pronaći psihološke mehanizme kako bi joj se prilagodio.

Valjalo se dakle suočiti s nizom katastrofalnih činjenica – odvajanje od obitelji (za koju se često vrlo brzo saznalo da je nestala u plinskim komorama), osjećaj nesigurnosti, teški prinudni rad, glad i nedostatak osnovnih potrepština.

Dolazak u logor bio je težak šok s kojim se malotko mogao nositi, ali nije se radilo samo o logorskom iskustvu, nego općenito i o drugim, sličnim ratnim šokovima.

Talijanski kemičar i književnik Primo Levi (1919.–1987.) u knjizi Zar je to čovjek, napisanoj i objavljenoj neposredno nakon rata, izvrsno analizira taj problem: Levi svjedoči o svom jednogodišnjem boravku u Auschwitzu, o teško zamislivim strahotama

Slavko Goldstein (1928.–2017.) doživio je težak šok u trenutku kad su mu 13. travnja 1941. ustaše odveli oca u zatvor, iz kojeg se nikad nije vratio. Više od 60 godina kasnije konstatirao je kako “mislim da mogu točno odrediti dan i sat u kojem je prekinuto moje djetinjstvo: nedjelja, 13. travnja 1941. godine”.

Slično je osjećao Goldsteinov vršnjak, trinaestogodišnji Ilija Ivanović, koji je “prerano ostario” u trenutku kad je stigao u Jasenovac, kad je bio u stroju s još stotinjak dječaka od dvanaest do petnaest godina i kad ih je ustaški oficir razdvojio u dvije grupe. “Znali smo da jedna grupa ide u smrt, a druga ostaje, ali nismo znali koja.”

Erwin Miller, koji je u logor ušao sa sedamnaest godina, pripovijeda kako se “odjednom osjećao mnogo, mnogo stariji nego što je uistinu bio. Razmišljao sam kao odrastao čovjek. Kao da sam već prošao sve što je u životu trebalo proći, i sad samo još čekam kraj. Nisam se bojao smrti, nju sam, stojeći pred čoporom ustaša koji bez milosti pucaju u ljude, već vidio stotinu puta.”

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Milan Gavrović

Nije istina da su se prije trideset godina ujedinile dvije njemačke države, kako se ovih dana tvrdi u brojnim tekstovima i govorima povodom proslave pada Berlinskog zida. Tada se zapravo dogodilo nešto drugo.

Zapadna Njemačka, u tom trenutku na vrhuncu političke i ekonomske moći, anektirala je svoju istočnu sestru koja je, kao i cijeli blok sovjetskih satelita, grcala u dubokoj krizi.

Zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl dobio je nadimak Ujedinitelj, iako ga je zaslužio koliko i davnašnji kralj Aleksandar Karađorđević, kad je godine 1918. stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca.

U oba slučaja riječ je bila o aneksiji, a ne o ujedinjenju, pa su zajedničke države konstituirane na unitarnom principu. Država SHS proizvoljno je podijeljena na banovine, a Istočna Njemačka na pet novih pokrajina (Länder), koje su uvrštene među one od kojih se sastojala Zapadna Njemačka.

Zapadna Njemačka, prije 30 godina na vrhuncu političke i ekonomske moći, anektirala je svoju istočnu sestru. Isti kolonijalni odnos koji su pobjednici u hladnom ratu uspostavljali u tranzicijskim zemljama najokrutnije je uspostavljen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj – dobili su slobodu, ali su postali građani drugog reda

Naravno, može se reći da usporedba nije korektna jer svi Nijemci su se, za razliku od Južnih Slavena, smatrali jednim narodom. Ali trideset godina poslije vidljivo je da to nije bilo dovoljno.

“Danas, nakon trideset godina, zapanjen sam kada vidim koliki jaz još uvijek postoji između dvije Njemačke. Šokiran sam što Istok još traje.” To je citat jednog britanskog novinara koji je svjedočio rušenju zida, otkada sustavno prati zbivanja u Njemačkoj, a kod nas ga prenosi “Jutarnji list”.

I sve druge brojne analize povodom tridesete godišnjice pada zida sadrže istu konstataciju i isto čuđenje.

Govori se i piše o živoj nostalgiji za boljom prošlošću, pa i za nekadašnjim DDR-om. Zašto se to događa?

Odgovor je jednoglasan. To su ostaci socijalističkog mentaliteta, odnosno nespremnosti ljudi koje je pokvario socijalizam da rade kako to kapitalizam traži. Da zasuču rukave i prihvate se posla, umjesto da tuguju za siromašnim, ali komotnim i sigurnim vremenima.

Dokle će trajati takvo stanje? Najčešće se odgovara da treba pričekati na nove generacije, a jedan pesimistični autor čak tvrdi da se to nikad neće promijeniti.

Zanimljivo je da se nitko ne pita zašto su se toliko ulijenili upravo Nijemci i to iz tradicionalno marljivih i štedljivih protestantskih krajeva, gdje je rođen duh kapitalizma (Max Weber). Zašto su taj socijalistički mentalitet i nostalgija (ako ih uopće ima) mnogo slabiji u Češkoj ili Poljskoj? Možda odgovor ipak treba potražiti u načinu ujedinjenja, točnije u aneksiji.

Kad je Gorbačov došao na čelo SSSR-a i pokrenuo perestrojku, ozbiljno prestrojavanje započelo je i u svim satelitskim zemljama. (U nekima, posebno u Poljskoj, trajalo je i prije.) Tada se počelo govoriti i o mogućem ujedinjenju Njemačke.

Za razliku od onoga što sada mnogi misle, Europa se toga bojala. Britanski povjesničar Ian Kershaw kaže da se tada naveliko citirala ova cinična izjava francuskog književnika Francoisa Mauriaca: “Toliko volim Njemačku da mi je drago što postoje čak dvije.”

Francuski predsjednik Francois Mitterrand rekao je da bi u slučaju ujedinjenja samo Europska unija sa zajedničkom valutom mogla obuzdati snagu velike Njemačke, a britanska premijerka Margaret Thatcher da su za nju jednako nepodnošljive i ujedinjena Njemačka i zajednička europska valuta.

Protiv njemačkog ujedinjenja otvoreno su govorili i neki drugi europski državnici, na primjer premijeri Italije i Nizozemske. Očito je još bilo svježe sjećanje na njemačku ulogu u dva prethodna rata, koja su u prvoj polovici stoljeća razorila Europu.

Ni sami Nijemci nisu bili potpuno jedinstveni. Na zapadu je 30 posto građana bilo protiv ujedinjenja, a na istoku čak 40 posto. Kao da su predosjećali što ih čeka.

Nije istina da su se prije trideset godina ujedinile dvije njemačke države, kako se ovih dana tvrdi u brojnim tekstovima i govorima povodom proslave pada Berlinskog zida. Tada se zapravo dogodilo nešto drugo

Pretpostavljalo se i da će proces ujedinjenja, kad do njega dođe, trajati nekoliko godina, tokom kojih će biti proveden neki oblik konvergencije kako bi se spriječili prejaki šokovi. Nešto kao sadašnji proces pristupanja u članstvo Europske unije.

Ali povijest rijetko teče po nekom unaprijed utvrđenom voznom redu pa su se, nakon rušenja Berlinskog zida (što je odgovaralo nekadašnjem rušenju Bastille), godine pretvorile u mjesece, mjeseci u dane, a ujedinjenje u aneksiju.

Život je tražio da se odluke donose odmah, a u danim okolnostima to je bilo moguće samo na zapadnoj strani bivšeg zida, odnosno u Bonnu, koji je bio glavni grad Zapadne Njemačke.

Jedna od prvih bila je zamjena istočne marke u zapadnu. Nešto drugo, na primjer uvođenje nekog novog zajedničkog novca, nije nikome bilo ni na kraj pameti.

Zapadnonjemačka marka bila je carica svih valuta, kojoj je nakon gubljenja zlatne podloge i dolar mogao samo nositi skute. Jedino je pitanje bilo po kojem tečaju provesti zamjenu. Odgovor je na prvi pogled bio velikodušan. Plaće, mirovine i uštede do 4.000 maraka, a za starije od 60 godina do 6.000, preračunate su po tečaju 1:1. Puna šaka brade. Za sve drugo vrijedio je tečaj 2:1.

A koliki je bio realan tečaj? Ekonomisti smatraju da se u uvjetima kad nema deviznog tržišta na kojem bi se uspostavljao tzv. ravnotežni tečaj, on određuje na crnom tržištu. A na njemu je tečaj bio 8:1. Osam istočnih za jednu zapadnu marku.

Bar bi nama trebalo biti jasno kakve su posljedice po privredu kad je domaća valuta nerealno jaka. Kod nas je to uništilo industriju i agrar, ali taj je proces ipak trajao desetak godina.

U Istočnoj Njemačkoj konkurentnost industrije tako je naglo srušena da je već u prvoj godini nestala polovica ukupne industrije. Ostatak je preko posebnog državnog fonda rasprodan u bescjenje. Kupci su bili samo sa zapada.

Ugasilo se preko tri milijuna radnih mjesta, a velik broj ljudi nije nikad više našao posao. S ulice u kakvu-takvu mirovinu.

Istovremeno, Zapadna je Njemačka uložila golem novac u istok, pa je za tu svrhu uveden i novi porez na sve plaće. Državnim novcem financirana je obnova zapuštene infrastrukture (željeznica, ceste, komunalije), dok je industrija sa zapada ulagala u proizvodne pogone na istoku.

U prvom redu automobilska industrija, koja je u Njemačkoj najjači nosilac razvoja. Ali činila je to na poznat način. Razvoj, komercijala i ostali poslovi s visokom dodanom vrijednošću zadržani su u centrali. Na istok se selio slabo plaćeni fizički rad.

Zato su danas, nakon 30 godina, plaće na istoku znatno niže nego na zapadu. Velika većina njemačkih tvrtki ima centrale na zapadu, a niti jedan rektor nekog njemačkog sveučilišta nije s istoka.

Francuski predsjednik Francois Mitterrand rekao je da bi u slučaju ujedinjenja samo Europska unija sa zajedničkom valutom mogla obuzdati snagu velike Njemačke, a britanska premijerka Margaret Thatcher da su za nju jednako nepodnošljive i ujedinjena Njemačka i zajednička europska valuta

Sve smo to čuli ili pročitali ovih dana, kad je svečano obilježeno rušenje Berlinskog zida. Ukratko, čini se da je isti kolonijalni odnos koji su pobjednici u hladnom ratu uspostavljali u svim tranzicijskim zemljama najokrutnije uspostavljen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.

Istočni Nijemci su dobili slobodu, ali su postali građani drugog reda. Zvuči posebno cinično kad ih se optužuje da su za to krivi sami jer se nisu oslobodili socijalističkog mentaliteta.

Ipak, to je potpuno u skladu s ponašanjem političara, o kojem govori ona stara dosjetka o nekom premijeru kojem je njegov prethodnik ostavi tri zapečaćena pisma s uputom da ih redom otvara kad kola krenu nizbrdo.

Kad je otvorio prvo, našao je pouku: Nemoj priznati ništa, a za sve okrivi prethodnu vlast. U drugom pismu stajalo je: Okrivi objektivne, posebno međunarodne okolnosti. Konačno, došao je red i na treće pismo, a u njemu je pisalo: Vrijeme je da počneš pisati tri pisma.

(Prenosimo s portala Novosti).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivana Šojat

Tolike smo smrti udahnuli tih dana, tolike boli progutali kao noževe. Šutke, prisiljeni na tišinu u mrklome mraku zamračenja, u lovu na preživljavanje.

Imena poginulih prijatelja smo pamtili kao nešto čemu ćemo se vratiti kada dođe vrijeme za predah. Čak i ako nam se činilo kako predah nikad neće doći.

Dok smo se smrzavali. U blatu koje je začudno, usprkos zimi, ostajalo blato. Dok smo protiv svake pameti učili frekvenciju brujanja svakog kalibra iznad naših glava do prepoznavanja, pokušavali ne misliti koliko je duša frknulo u nebo kod svake detonacije koju bismo čuli u daljini.

Dok nismo znali hoće li nas, ako se vratimo živi, u gradu koji se urušavao dočekati kuća u kojoj smo odrastali, majka koja nas je uvijek ispraćala, svijet onkraj mitske granice Virovitica-Karlovac-Karlobag živio je paralelno, u životu koji za nas više nije postojao.

Činjenica da se nijedna hrvatska vlast do sad nije ozbiljno pozabavila traumama Vukovaraca, pravnim progonom zločinaca za sobom povlači zapravo jezivo pitanje: zašto? Ili, pak, ono još jezovitije: nije li, možda, Vukovar namjerno pretvoren u nesaniranu ranu, alatku manipulacije?

I priviknuli smo se, onako kako čovjeku i priliči, na tu kohabitaciju nasumične, gromoglasne smrti i života svedenog na esenciju preživljavanja.

Priviknuli smo se na mirise podruma, baruta, usijanog lijevanog željeza, na zalijeganja, puške, sakupljanje raskupušenih mrtvaca s ulica, na dvopeke, vonj drnča ispod noktiju, u koži, na vojničke čizme, opće i zračne opasnosti.

Priviknuli smo se i na prelamanje tuge i drzovitost i škrgutanje zubima. Ono na što smo se poslije, kad je paljba utihnula, dugo privikavali bila je ulična rasvjeta. I normalan život. Jer nama je normalno postalo ono što je posvuda nenormalno.

Uživjeli smo se u kaos.

Ono što nas je potpuno i trajno potreslo bilo je poskliznuće Vukovara u mrak. Sjećam se, te noći sam sa svojom jedinicom na Velikoj Branjevini provodila vrijeme između dva terena.

Sjećam se da sam izašla iz hambara i stala pokraj stabla za koje si velim da je hrast. Velim, jer nisam sigurna. Onako kako nisam sigurna i umišljam li si da je vrijeme bilo neobično toplo za studeni.

Nebo nam je iznad glava povješalo niske oblake koji su više slutili na kišu, nego na snijeg. No, i to si možda umišljam baš kao i rumenilo koje sam vidjela u daljini, rumen za koju sam si rekla kako je to odbljesak vatri Vukovara koji gori. Premda nisam znala da pada.

“Sad će svi oni na nas,” rekao je stari kad sam se vratila kući. U daljini je bubnjalo. Topništvo je oralo Jug II i Donji Grad. Nismo htjeli dolje, u podrum, nego smo gledali snimke bolničkoga dvorišta u gradu u kojemu se mrtvi već dugo nisu mogli pokapati.

Gledali smo preživjele kako odlaze u kolone ili autobuse, kako se predaju bez streljiva i plaču. Znali smo zašto plaču, da to nisu suze straha, nego nemoći, nemoći koja bi zapravo htjela urlati uslijed spoznaje da svijet poput publike u zamračenu kinu sve to gleda i ne čini ništa.

Odabrani svijet je šutio i dok je gledao satelitske snimke Ovčare, sve one smrti metkom u potiljak. Ta bi nemoć možda i zaurlala da je unaprijed znala što će se dogoditi i kakve će sve smicalice s njihovim Vukovarom smisliti oni koji tih dana, te noći na Ovčari, samo daleko, daleko od crte sukoba, nisu znali hoće li uz laki večernji objed popiti bijelo ili crno vino, neku slađu profinjenost za nepce ili nešto malo “oporije”.

Reći ćete: Pa zašto si ne bi ugađali, ako su mogli?

Da, ugađanje nije nikakav problem, ono je suštinski ljudska potreba za ugodom koja varira prema zatečenom stanju.

Promrzlom je ugoda ugrijati se, gladnom najesti se, blokiranom izaći iz blokade, bolesnom ozdraviti. Obijesnom je ugoda igrati se. Ali ne igračkama, nego ljudima. Ili u nas Vukovarom.

Tolike smo smrti udahnuli tih dana, tolike boli progutali kao noževe. Šutke, prisiljeni na tišinu u mrklome mraku zamračenja, u lovu na preživljavanje. Imena poginulih prijatelja smo pamtili kao nešto čemu ćemo se vratiti kada dođe vrijeme za predah. Čak i ako nam se činilo kako predah nikad neće doći

Jedan stih prelijepe sevdalinke sublimira opetovanu pojavnost vukovarske tragedije “Ništa me ne boli, samo mi se srcu rana pozljeđuje stara”.

Vukovar je rana, trauma kojoj se ne dopušta izlječenje. Rat sam po sebi potpuni je slom svega zdravorazumskog, civilizacijskog, humanog zato što dokida sve na čemu smo tijekom tisućljeća gradili uljuđenost kojom smo zatomili sve perverzije ljudske prirode, perverzije kojima civilna jurisdikcija staje na kraj penalnim zakonima.

U normalnim okolnostima onaj tko ubije drugo ljudsko biće odlazi u zatvor, u nekim društvima i u onostrano institucijom smrtne kazne. U ratu višestruki, nakazni ubojice grade karijeru junaka.

Rat je prirodno okruženje zločina. On svakom pojedincu bez zločinačkih odlika predstavlja suštinsku traumu već samim suočavanjem s nakaznim naličjem pojedinaca koji se u ratnim okolnostima raspojasaju i u stanju bezakonja neopterećeni sramom ili moralnim pitanjima čine zločine ubijanja, pljačkanja, rušenja i paljenja.

Činjenica da se nijedna hrvatska vlast do sad nije ozbiljno pozabavila traumama Vukovaraca, pravnim progonom zločinaca za sobom povlači zapravo jezivo pitanje: zašto?

Ili, pak, ono još jezovitije: nije li, možda, Vukovar namjerno pretvoren u nesaniranu ranu, alatku manipulacije?

Jer, poniženje ubija jače od noža ili metka, a oni iz priče o “vinskoj dvojbi” omogućili su, vladajuće i elitno, da se statusno izjednače vukovarski branitelj s logorskim “stažem” i samo načelno vojni ćato koji nikad nije ni primirisao prvoj crti bojišnice.

Sudstvom kojim politika upravlja čak i kad glasno tvrdi da ne upravlja omogućili su da slobodni hodaju i silovatelji i ubojice i mučitelji i palitelji.

Omogućili su i da vukovarski branitelj Rajko i supruga mu Ruža po drugi put ostaju bez svojega doma. Omogućili su da se Marijan Živković, otac bez dvojice sinova koji najmlađemu ni kosti ne može pronaći zaogrne bijesom protiv jednog pisma kako bi utekao teškoj, olovnoj tuzi roditelja kojemu su iz naručja svirepo iščupali djecu. Znaju oni da je živu ranu dovoljno dodirnuti. Nije nužno ni zagrepsti je.

Ona ljuto, grdo boli i boljet će sve dok je odsustva pravde i katarze. A Vukovar im treba kao pomoćno sredstvo u borbi protiv svakodnevice. Kad se pobuni neki od segmenata u gospodarstvu. Recimo.

Onda se posegne za “užasom” dvojezičnih vukovarskih ploča. Čak i ako su tu dvojezičnost baš oni izglasali.

Posegne se za veličanstvenim pojmom hrvatskih generala koje su baš oni izručili. I petparački se ubaci u vukovarsku kolonu sjećanja u kojoj ne bi trebalo biti nijednog političara, osobito ne onih koji su načelno htjeli posegnuti za puškom u vrijeme kad se moglo dogoditi da Hrvatske ne bude, no koji su smatrali kako su njihovi mozgovi vrjedniji i važniji od mozgova koje su po bojišnicama raznosili geleri i snajperi.

Vukovar je grad koji je pretrpio najveću tragediju koju jedan grad može pretrpjeti. I baš zato, zbog te monstruozne tragedije ne smije biti prostor koji se samo načelno vratio u mir zato što ga po potrebi asocijacijski vraćaju u kolektivnu smrt.

Gledali smo preživjele kako odlaze u kolone ili autobuse, kako se predaju bez streljiva i plaču. Znali smo zašto plaču, da to nisu suze straha, nego nemoći, nemoći koja bi zapravo htjela urlati uslijed spoznaje da svijet poput publike u zamračenu kinu sve to gleda i ne čini ništa

I to ne zbog komemoriranja, nego kako bi se neki njime služili kao aršinom za mjerenje svojih domoljublja.

Mrtvi ne smiju biti aduti u nečijem rukavu, za predizborna nadmetanja.

Mrtvi su ljudi što ih oplakuju i traže preživjeli. Oni nisu crnomagijski sastojci za produžavanje kaosa.

Tuga se ne razrješava loženjem na bijes. Bjesovi na nižim razinama rađaju birtijske tuče, na višim nove pokolje.

Mnogi vole Vukovar uspoređivati s Dresdenom što su ga zračne savezničke snage posve preorale i u njemu zatrle gotovo četvrt milijuna duša.

Zato se pitam: ne zaslužuje li Vukovar poslijeratnu sudbinu Dresdena koji je daleko brže od ritma naše politikantske stvarnosti iz pepela obnovljen kako bi postao industrijsko središte, epicentar novog života?

U miru koji je mir i u cikličkim plimama tuge koja nas obuzme kako bismo dostojanstveno oplakali sve naše mrtve koje u užasu nismo imali vremena oplakati.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.