Dvorana Krematorija bila je turobna, prepuna i tiha. Stajali smo u tišini čekajući početak oproštaja od sjajnog novinara, dokumentarista, čovjeka i kolege Matije Vukšića. Imao je samo 37 godina.

Nije to bio jedan od onih obreda kakvi su izmišljeni da ponude kakav-takav smisao i utjehu, od onih u kojima tako važne stvari koje nas se najdublje tiču prepuštamo hladnim profesionalcima raznih religija. 

Kako nad lijesom prekrivenim bijelim pokrovom i cvijećem reče njegov prijatelj, jedan od govornika, “Matija nije bio fan tog kluba”. Ali zato je civilni obred sastavljen od iskrenih, osobnih i smislenih riječi ljudi koji su ga dobro poznavali, pratili i do kraja voljeli bio itekako uzvišen.

Glavni cilj svih politika je da nas zaglupe i tako žive pokopaju (…) Svako umjetničko djelo je tih i moćan bunt protiv besmisla, ništavnosti, ispraznosti i prolaznosti. Pri tom je prolaznost svega živog činjenica, dok su ništavnost i ispraznost ljudske mane i nedostaci, nesposobnost ili lijenost čovjeka da tu činjenicu pojmi i da joj se vlastitim snagama, pameću i srcem suprotstavi i okrene u našu korist 

A neki od govornika su, nipošto neprikladno pogrebnoj prigodi i mjestu, ošinuli one koji su Matijin neizmjeran talent i ljudskost ograničavali i kočili umjesto da ga podržavaju i potiču. 

A povrh svega bila je glazba, pjesme i glas Arsena Dedića. “Balada o prolaznosti” sa starinskim zvukom klavira i refrenom “Mi rekli smo si zbogom govoreć doviđenja”, pa Ujevićev “Odlazak” i na kraju Arsenov “Amigo”. 

Ovo nije tekst o Matiji Vukšiću, bit će za to još dobrih razloga i prigoda. Ovo je tekst o toj glazbi, uvjerljivim pravim riječima, umjetnosti i ljudskosti koje nas kao malo što drugo mogu tješiti, hrabriti i snažiti čak i pred smrću.

Svako umjetničko djelo je tih i moćan bunt protiv besmisla, ništavnosti, ispraznosti i prolaznosti. Pri tom je prolaznost svega živog činjenica, dok su ništavnost i ispraznost ljudske mane i nedostaci, nesposobnost ili lijenost čovjeka da tu činjenicu pojmi i da joj se vlastitim snagama, pameću i srcem suprotstavi i okrene u našu korist.

Učenje jezika umjetnosti, a još više razvijanje intelektualnog i emocionalnog aparata kojim je možemo prepoznati, osjetiti i biti njome dirnuti svakom bi ljudskom društvu morale biti najvažnije stvari. Ali mi živimo, trajemo i često prerano umiremo u jednom od onih društava i jednoj od onih država koje za to sve manje mare. 

Što je tužnija prigoda i što je bolnija smrt, kao kad preko reda svijet napuštaju mladi ljudi, to očitijom postaje isprazna površnost s kojom se države i sve što je okuženo politikom prema njima odnose. 

Kako na sprovodima, tako i o tužnim godišnjicama zala i nesreća u organiziranom protokolarnom sjećanju i pijetetu. 

Prevladavajući glavni cilj svih politika danas je da nas zaglupe i zatupe. Jer to im je u interesu. Neprestano smanjivanje prostora za vrijedne stvari i pružanje prilike ljudima za susret s nečim što ih može dirnuti, uzdići i oplemeniti njihov je interes. 

Zaglupljeni, umrtvljeni, obeshrabreni, obesmišljeni i obezvoljeni ljudi njima su korisniji, poslušniji i podložniji. 

Zato je svaka umjetnost i svaki vrijedan umjetnički čin tih i moćan bunt umjetnika i svih onih koji njihovu umjetnost imaju sreću prepoznati, osjetiti i doživjeti. 

Kako nad lijesom prekrivenim bijelim pokrovom i cvijećem reče njegov prijatelj, jedan od govornika, “Matija nije bio fan tog kluba”. Ali zato je civilni obred sastavljen od iskrenih, osobnih i smislenih riječi ljudi koji su ga dobro poznavali, pratili i do kraja voljeli bio itekako uzvišen

Stoga se jedna naša mlada i mala hrvatska glazbena agencija vrlo prikladno zove BuntArt. Okuplja i organizira nastupe nekih od najboljih i najizvrsnijih hrvatskih glazbenika kao što su Monika Leskovar, Martina Filjak ili kosovski virtuoz kojemu je i Hrvatska domovina Petrit Çeku. 

Bunt protiv obesmišljenosti, prostote, površnosti i plitkoće kojima nas žive pokapaju političke i medijske organizacije, institucije i korporacije. 

Tek na rubovima koji se još trzaju i odupiru možete nešto načuti o ljudski i umjetničko neizmjerno važnim i dubokim stvarima i čudima koja se ipak događaju i koja bi od nas mogla činiti bolje ljude, društva, države, narode i svijet. Na primjer o fantastičnom koncertu Petrita Çekua i njegova gitarističkog Trija Elogio i njihovom novom CD-u. U izdanju upravo BuntArta. 

A da ne govorimo kako umjetnost, za razliku od većine političara koji čim zinu ljude i narodu dijele i udaljuju, djeluje upravo suprotno. 

Samo pratite što će sve ovih dana biti izrečeno nad grobovima i stratištima i hoće li vas ijedna od tih riječi utješiti, ohrabriti, otvoriti vam perspektivu i viziju bolje budućnosti. 

Kada su nedavno združeni zborovi Hrvatske radiotelevizije i Radiotelevizije Srbije u Lisinskom uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija pjevali poput Dunava velik, širok i dubok “Njemački requiem” Johannesa Brahmsa, to nije bio nikakav politički, nego isključivo umjetnički događaj. 

Začudo, organizirale su ga i producirale velike institucije čiji informativno-politički pogoni spadaju među najveće zagađivače javnog prostora i grobare pameti dviju zemalja. Utoliko je ovakvo združivanje njihovih umjetničkih ansambala bilo važnije i potrebnije. 

Isto tako, daleko od interesa i bilo kakve podrške politike bilo je i nedavno gostovanje ljubljanskog Mini teatra kod zagrebačkog Planet Arta na pozornici Male scene u okviru suradnje i razmjene ovih dvaju sjajnih malih i nezavisnih kazališnih družina. 

Gledali smo kako fantastični slovenski glumci Marko Mandić i Pia Zemljič u režiji Ivice Buljana izvode globalno poznati komad “Zatvaranje ljubavi” Pascala Ramberta. 

U prvom dijelu On verbalno rastura ne samo njihovu vezu i dugogodišnji brak, nego i samu ideju i mogućnost ljubavi, nazivajući je “mauzolejem fikcija”.

Ovo nije tekst o Matiji Vukšiću, bit će za to još dobrih razloga i prigoda. Ovo je tekst o toj glazbi, uvjerljivim pravim riječima, umjetnosti i ljudskosti koje nas kao malo što drugo mogu tješiti, hrabriti i snažiti čak i pred smrću 

O, kako slično politikama koje sve više ovladavaju svijetom propovjedajući nevjerovanje u bilo kakvu mogućnost univerzalne ljudske uzajamnosti, solidarnosti, suosjećanja i suživota među različitim ljudima i narodima. 

Za njih je to konstrukt i izmišljotina, jer njihova stvarnost su rovovi i bojišta na kojima se nude kao samopromaknuti generali. I zato mi još uvijek u duši poput melema i trube na čelu kontranapada odzvanjaju riječi kojima mu Ona odgovara (u prilagođenom hrvatskom prijevodu Ivice Buljana): 

“kakva vulgarnost govoriti o mauzoleju, govoriti o ljubavi koja nas je ujedinila u izrazu mauzolej, fikcija, kakva vulgarnost, kakav poraz pred svijetom, kakvo odustajane pred svijetom, nisi ti general, ti nisi general s četiri zvjezdice, ti si dezerter, jadni mali dezerter…”. 

Ne dajte se, ne dajmo se živi pokopati.   

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje kolumna naslovljena: Tih i moćan bunt umjetnika čije nas riječi i note tješe i ohrabruju čak i pred smrću).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Jasmin Klarić

Dario Hrebak pred sobom nema težak posao. Dario Hrebak, novi predsjednik HSLS-a, pred sobom ima praktički nemoguću misiju. Da bi se, naime, zabilježila trenutna potpora stranci koju vodi potrebni su iznimno osjetljivi mjerni instrumenti.

Pri posljednjem izlasku na birališta, onom 26. svibnja kad su se birali hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, HSLS je osvojio 0,54 posto glasova. Situacija se otad nije nimalo popravila – u posljednjim anketama socijal-liberali su na 0,4 (Crobarometar, listopad) i 0,8 posto (CRO Demoskop, studeni). Izborni prag se nalazi na potporama koje su deset puta više od onog na što trenutno može računati Hrebakova stranka.

Je li, dakle, uopće imalo izgledno da HSLS u mandatu novog, ovog vikenda izabranog predsjednika i na krilima njegove popularne politike radikalne transparentnosti, na svakog sadašnjeg glasača socijal-liberalima dovede njih još desetak? 

Ili, možda, da se oformi savez srodnih stranaka koji bi od HSLS-a napravili značajniju stranku od sadašnje, s tužnim jednim zastupničkim mjestom, dobivenim pritom milošću HDZ-a i pripuštanjem Darinka Kosora na listu te stranke prije tri godine?

Tri su, naime, temeljna razloga za praktički nestanak HSLS-a u zadnjih petnaestak godina: HDZ, HDZ i HDZ. Suradnja sa strankom koja je sve samo ne liberalna u ekonomskom i društvenom smislu socijal-liberale je dovela do toga da je lako vrtjeti glavom i onda kad se spajaju na aparate za oživljavanje. A Hrebak, čini se, nije taj koji će tu toksičnu sponu prekinuti mačem

Kako god završilo, start Hrebaka u borbu za reanimaciju odavno neživotnog tijela nekad druge najjače stranke u Hrvatskoj, imao je svojih vrlo ozbiljnih i vrlo obeshrabrujućih posrtaja. 

Tri su, naime, temeljna razloga za praktički nestanak HSLS-a u zadnjih petnaestak godina: HDZ, HDZ i HDZ. 

Suradnja sa strankom koja je sve samo ne liberalna u ekonomskom i društvenom smislu socijal-liberale je dovela do toga da je lako vrtjeti glavom i onda kad se spajaju na aparate za oživljavanje. A Hrebak, čini se, nije taj koji će tu toksičnu sponu prekinuti mačem.

U svom istupu u emisiji HRT-a “Nedjeljom u dva” novi predsjednik HSLS-a je, baš kad su u pitanju HDZ i predsjednica Republike koja je HDZ-ova kandidatkinja za drugi mandat, iskazao popriličnu razinu razumijevanja, vrlo teško spojivu s idealima za koje se inače zalaže.

Hrebak, dakle, čovjek koji je kao gradonačelnik bjelovarski gradski proračun učinio transparentnim do pojedinačnog računa, smatra da je Kolinda Grabar-Kitarović svoj mandat odradila – korektno. 

Igrom slučaja, baš na dan kad su novine donijele vijest o njegovom gostovanju na državnoj televiziji, objavljena je i priča o tome da Ured predsjednice ne poštuje pravomoćnu odluku Visokog upravnog suda koja nalaže da se moraju objaviti imena ljudi kojima je ona svojom odlukom omogućila povlaštenu mirovinu. 

Transparentno? Korektno?

Naravno, Hrebak za ovaj slučaj u nedjelju vjerojatno nije mogao znati. Ali, mogao je i morao znati nešto o čuvenom putu predsjednice u SAD. Onom na kojem je, korektno, davala izjavu za HRT ispred ograde Bijele kuće. I o kojem nije dostavila tražene podatke Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. 

Isto tijelo nije moglo od MUP-a dobiti ni podatke o čuvenoj rođendanskoj zabavi koju joj je organizirao još čuveniji bjegunac Zdravko Mamić. Tajna, rekoše.

Povjerenstvo za sukob interesa je, doduše, uspjelo transparentno izvesti stvari na čistac u vezi s novcem koji je Grabar-Kitarović dobila od države na ime troškova izborne kampanje. Kako bi izbjegla plaćanje poreza od 40 posto, predsjednica je taj novac dala HDZ-u, a onda od njega tijekom idućih pola godine sama odlučivala u koje će ga humanitarne svrhe podijeliti. Korektno? Povjerenstvo je pokazalo palac dolje.

Hrebak je, u principu, zadovoljan i premijerom Andrejem Plenkovićem. Volio bi, veli, da je malo čvršći i kaže kako “ima povijesnu šansu napraviti čistku unutar HDZ-a i pretvoriti je u demokršćansku stranku”.

Indikativan je kontekst u kojem Hrebak govori o premijerovoj šansi. Naime, Plenković doista upravo provodi čistku u HDZ-u, pravdajući je navodnim govorom mržnje na zatvorenim WhatsApp grupama. Posebno je zanimljivo, kad govorimo u kontekstu Hrebaka i transparentnosti, što osam ljudi koji su ekspresno izbačeni iz zagrebačkog HDZ-a ne znaju ni zbog čega su točno inkriminirani. To isto ne zna ni javnost. Niti jedno stranačko tijelo nije saslušalo njihovu stranu priče. Odluka o izbacivanju donesena je telefonskim izjašnjavanjem.

Povjerenstvo za sukob interesa je, doduše, uspjelo transparentno izvesti stvari na čistac u vezi s novcem koji je Grabar-Kitarović dobila od države na ime troškova izborne kampanje. Kako bi izbjegla plaćanje poreza od 40 posto, predsjednica je taj novac dala HDZ-u, a onda od njega tijekom idućih pola godine sama odlučivala u koje će ga humanitarne svrhe podijeliti. Korektno? Povjerenstvo je pokazalo palac dolje

Doista, ovo izgleda, zvuči i glasa se baš kao – čistka. Ali, neka iz prošlih vremena. Koja se, pritom, provodi po proceduri za koju bi se očekivalo da će biti odiozna liberalnoj stranci i njenom predsjedniku čiji je forte i program – radikalna transparentnost.

Naposljetku, Milan Bandić. Prije tri i po godine, u vrijeme dok je u mukama umirala kratkoročna koalicija koju je isforsirala baš korektna predsjednica Republike, Tomislav Karamarko je pokušao ono što je nešto kasnije uspjelo njegovom nasljedniku na čelu HDZ-a – presložiti parlamentarnu većinu tako da iz nje ispadne Most.

Hrebak, tad saborski zastupnik, nije bio pretjerano optimističan oko uspjeha te akcije. A oko jedne stvari je bio posebno jasan. “Milan Bandić je na izborima osvojio svega dva zastupnika i ne bi bila dobra poruka prema javnosti da na takav način kroji političku sudbinu Hrvatske. To bi bila prevara građana”, izjavio je Hrebak krajem svibnja 2016. godine.

Na izvanrednim izborima u rujnu te godine, Bandić je prošao još lošije, osvojio je tek jedno mjesto u Saboru. Danas, međutim, kao član vladajuće koalicije itekako kroji političku sudbinu Hrvatske. I ne samo sudbinu, već i jezično naslijeđe – riječ “žetončići” više nikad neće imati isto značenje. 

Hrebakov HSLS je dio vladajuće koalicije u zemlji u kojoj je Bandićeva stranka cijenjen partner.

“Prevaru građana” danas, valjda, spominju samo gubitnici.

(Prenosimo s portala Telegram).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Pripremam predavanja o demokraciji. Demokracija cvate u bogatim društvima. Propada i pretvara se u kulisu u društvima izvan kruga zemalja u kojima je nastala.

Fukuyama uvjerljivo statistički pokazuje da viši stupanj razvoja i ekonomski napredak pomažu demokraciji. Ronald Inglehart smatra da je napredak takav da se sasvim mijenjaju društvene vrijednosti i nestaje društvo racionalnosti. Jan Torell  (”Determinants of Democratization”) u studiji provedenoj u čak 165 zemalja pronalazi vezu demokracije i ekonomskog napretka (Democracy is promoted by long-term structural forces such as economic prosperity) – demokracija pomaže napredak.

Napredak i bogatstvo su pretpostavka demokracije. Siromaštvo i demokracija ne idu zajedno. Tiranski i nedemokratski režimi su manje uspješni.

Ante Marković, usidren u povijesti kao uspješan premijer i tehnokrat, tvrdio je da rješenje političkih sukoba leži u ekonomskom napretku i stabilizaciji. Mudar i promišljen, uspješan kad je trebao riješiti razvojne zadatke, propao je kao političar na izborima

I kod nas je svojevremeno takva tvrdnja bila popularna. Primitivizam, šovinizam i ksenofobija liječe se ekonomskim napretkom. Ekonomskim napretkom i tehnologijom nestat će ljudska glupost i fanatizam.

Ante Marković, usidren u povijesti kao uspješan premijer i tehnokrat, tvrdio je da rješenje političkih sukoba leži u ekonomskom napretku i stabilizaciji. Mudar i promišljen, uspješan kad je trebao riješiti razvojne zadatke, propao je kao političar na izborima.

Njegov slučaj nije izoliran. Politika na ovim prostorima nije politika razumne proračunatosti, hladne dobroćudnosti i znanja. U politici, pa makar se ona zvala demokracijom, nije važno znanje, već volja za moć, manipuliranje osjećajima, intrige, klike i kontrola državnog aparata sile i medija.

Ideja da su demokracija i ekonomski razvoj povezani prije se vidi u tome da totalitarizam uvijek znači stvaranje slojeva ulizica kojima se ne smije oponirati, vlast koja se ne smije kritizirati. Ne pomaže demokracija razvoj koliko ga autoritarna vlast uništava.

U takvim sistemima cvatu i grade se mostovi koji ništa na spajaju, tvornice bez sirovina i zastarjele tehnologije, slojevi urbanog proletarijata ovisnog o vlasti, zaluđeni igrama i lažnim sjajem, vlade s privatnim računima u Švicarskoj.

Demokracija i pljačka ne idu zajedno. Opljačkana zemlja ne zaostaje samo ekonomski, ona je nesposobna za pravi kapitalizam i poduzetništvo.

Ako kapitalizam i jest pljačka, on je i sistem razvoja tehnologija, predanog rada, racionalnog trošenja. Mislili smo da demokracija vodi iz jadnog društva u obilje i ekonomiju trećeg tisućljeća.

Nije pitanje pomaže li demokracija napredak ekonomije ili obratno – traži li razvijena ekonomija demokraciju. Singapur nije demokracija, a konzervativna zemlja Kina je uspješna ekonomija, a nije demokracija.

Jednostavno reći da će razvoj razriješiti probleme nije istina. Napredak u kojem se krade, ali više i lakše, neće biti potpora institucijama zaštite prava.

Društvena nepravda i nejednakost smrt su svake institucije. Neki bogati postaju moćni, moćni zgrću imovinu i tek je pitanje kako će stvoriti privid zajedničkog interesa, nacionalnog jedinstva.

Statističke korelacije stvaraju krivi dojam. Kod nas veliki dio BDP-a spada u trgovinu i potrošnju, turizam. Stvara privid uspješne ekonomije.

Obilje se temelji na zaduživanju, a još više na tome da globalno ima novca i da je zaduženje povoljno. Stvaraju se kolektivni i organizirani slojevi i grupe klijenata, političke stranke žive na račun javnog troška i lojalnih glasača te klijentističku izbornu bazu. Kao što pljačka ne stvara kapital, već blago u jazbini, tako klijentilizam ne stvara građane ni javni interes.

Ne radi se o globalnom fenomenu, mada putujući stalno vidimo isto. Oko vođa i vizionara okupljaju se kamarile slijepih i lažljivih obožavatelja koji žele unovčiti svoju predanost vođi, hipokriziju lupanja u prsa i isticanja svojih zasluga i žrtvi pretvoriti u plaće i rente, slavu i priznanja.

Ta društva po prirodi stvari onda žive u mitovima koji prikrivaju stvarnu stagnaciju, žive u mržnji prema boljima i zavist prikrivaju svojim nebeskim pozivom.

Politika na ovim prostorima nije politika razumne proračunatosti, hladne dobroćudnosti i znanja. U politici, pa makar se ona zvala demokracijom, nije važno znanje, već volja za moć, manipuliranje osjećajima, intrige, klike i kontrola državnog aparata sile i medija

U takvim društvima sasvim mirno žive objašnjenja o tome da su prevareni i iskorišteni s osjećajem da su najbolji u ljubavi, sportu ili uživanju u životu. Za njih nebo nigdje nije tako plavo, vode tako bistre kao kod kuće, a stvarno žive u gradovima oljuštenih fasada, prostih i neduhovitih grafita, slabog odvoza smeća, divljeg prometa.

Herojstvo se dokazuje u vožnji u kojoj ginu nevini, poštenje je tek fraza onoga koga još nisu otkrili.

U desetak zemalja se vode postupci protiv predsjednika i premijera zbog grubih krađa, zloupotreba i mita, petljanja s velikim kompanijama, korištenja crnih fondova. To ne može biti igra povijesnih slučajnosti.

Pitanje nije treba li demokracija bogato društvo ili je obratno, već može li društvo pljačke javnog dobra, mogu li divlje bitke za tron biti podloga za vlast zakona, podjelu vlasti, za odgovornost i etiku obavljanja poslova, profesionalnost i nepristranost.

Jednakost i harmonija u društvu ne idu zajedno s logikom podređenosti prorocima i vođama, izostanak demokracije siguran je znak da je poremećen osjećaj da su svi jednaki u zajednici, da su društva podijeljena u skupine koje se ne mogu pomiriti.

Vladari koji žele biti iznad zakona to ne rade iz svoje opakosti i nekrofilskog karaktera, već radi toga što su produkt i izraz društva podjela.

Pitanje o tome jesu li bogatstvo i demokracija uzajamno uvjetovani je općenito i krivo. Nije stvar u mišljenjima i ideologijama, stavovima i programima, već u tome koliko u konkretnom društvu vlada gramzivost, koliko bez osude prolaze kršenja ustavnih i zakonskih, pa i moralnih principa.

Da li novine, emisije i portali slave uspjehe i šire poruke o uspjesima vlade ili pak otkrivaju korupcijske skandale, prevare i gluhoću, rastrošnost i bezobrazluk moćnih.

Nisu oni ni glupi ni pametni, razlike nisu u načitanosti i znanju jezika, već im je isto odlučuju li o zajedničkim interesima i imovini ili svojom odlukom nekome, a najprije sebi, bez odgovornosti daju tvornicu i hotel, koncesiju, položaj i zaposlenje. To su njihove stvarne društvene uloge, a ne one koje su opisane u zakonima i pravilnicima.

Čak ni pobornici tehnološkog optimizma ne mogu biti slijepi na to da nove komunikacije i mreže ne stvaraju nove slobode, već slatku ugodu otuđenja u virtualni svijet prividne zajednice, lažnih vijesti i pravih tračeva, varljive potrebe za novim dobrima i zabavu u životima drugih.

U virtualnom svijetu demokracija je virtualna činjenica.

Znam da su utopistička društva tek stilska figura koja pokazuje što ne valja u realnosti. Zato mi je lako otrpjeti primjedbu da demokraciju idealiziram.

Predajem na europskom sveučilištu (110 studenata iz 72 zemlje!) i strani studenti lako razumiju da ne govorim samo iz našeg neponovljivog iskustva i tužnih okolnosti, jer je i drugdje slično.

Stvaraju se kolektivni i organizirani slojevi i grupe klijenata, političke stranke žive na račun javnog troška i lojalnih glasača te klijentističku izbornu bazu. Kao što pljačka ne stvara kapital, već blago u jazbini, tako klijentilizam ne stvara građane ni javni interes

I njima govore o napretku, o tome da trebaju biti zahvalni što im je dobro. Naši pak o tome da se radi o teoriji, a ne o budućnosti.

Mladi misle da budućnost pripada njima (sjetite se filma ”Kabaret”) bez truda i razmišljanja. Naši će učiti fraze o krvi za domovinu, žrtvi za  neovisnost, nikome oprostiti, nikad zaboraviti. Stvarnost ne prihvaća fraze, a ni ljudi ne žive od mitova.

Već sam i ranije citirao W. B. Yeatsa:

Things fall apart; the centre cannot hold;
Mere anarchy is loosed upon the world,
The best lack all conviction, while the worst   
Are full of passionate intensity.

Doista, kod nas centar ne drži, periferija se raspada, anarhija iz dubina prijeti, dobri se povlače, a loši su puni strasti da preuzmu vlast.

Traže: Dajte nam vlast i riješiti ćemo sve, a ne znaju mnogo. Takvima dati demokraciju je propast.

Počinjem sumnjati da nam je ekonomski napredak jamac demokracije. Siguran sam da nam nedostatak odgovornosti i demokracije krči put u jadno društvo.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivica Ivanišević

Premda nas mjesec i nešto dana dijeli od prvog kruga predsjedničkih izbora, već sada s velikim pouzdanjem možemo reći da rezultat ove političke utakmice neće razveseliti ama baš nikoga. Birači s ljevice teško se mogu radovati eventualnom uspjehu svoga kandidata koji je cijelu kampanju potratio na dokazivanje kako nije ljevičar.

Milanovićev splitski ispad kojim se u dvije rečenice – ispovijedajući zazor prema oštrim puntama petokrake – ne samo odrekao antifašističkog naslijeđa, nego mu se i prostački narugao, definitivno je zapečatio njegov status kandidata koji je ljevičarima opcija iz krajnje nužde.

Tko god s te strane političkog spektra bude zaokružio njegovo ime, to će činiti začepljena nosa. I kad bi se dogodilo čudo, pa Milanović osvojio najviše glasova, nisam siguran da bi mu itko od srca nazdravio na pobjedi.

Ne manje frustracije trpe i simpatizeri tvrde desnice. Tko god želi njihove glasove, trebao bi ispunjavati tri samorazumljiva i ne osobito teška uvjeta: imati za sobom kakav-takav ratni put, obitelj kontrolirana porijekla i gorljivu želju da se politici preda bez ostatka.

Žena koja se patetično kune u zajedništvo svakoga je dana, i to s velikim uspjehom, radila na produbljivanju netrpeljivosti među pristašama različitih političkih opcija. Njezin grčeviti napor da se dopadne svima doveo ju je na koncu do toga da danas nervira svakoga. Zašto je lijevi birači ne mogu podnijeti, nije potrebno detaljno elaborirati

Škoro se, međutim, o velikosrpskoj agresiji mogao obavijestiti samo gledajući CNN. Nadalje, ime njegove supruge zvuči korejsko-američki, a tata joj je porijeklom bio hrvatski Srbin. I konačno, politika je njemu tek peti ili šesti po redu karijerni izbor. Prije nego što je poželio postati predsjednik, bio je glazbenik, diskograf, vinar, poduzetnik, znanstvenik…

Sve u svemu, svojom biografijom (jer je pacifist, nema nacionalnih predrasuda, toliko vjeruje u permanentno obrazovanje da je pod stare dane i doktorirao) kudikamo je bliži idealtipu lijevog kandidata negoli desnoj uzdanici. I vrag zna čemu se možemo nadati kad (ako) dođe na vlast.

Slučaj aktualne predsjednice koja bi rado zaigrala produžetke pravo je vrelo, pače gejzir frustracija koje se razlijevaju na sve strane. Evo joj ističe i peta godina mandata, a nitko ne pamti ni jednu jedincatu njezinu rečenicu koja nije zakotrljala skandal ili barem razgorjela javnu polemiku.

Žena koja se patetično kune u zajedništvo svakoga je dana, i to s velikim uspjehom, radila na produbljivanju netrpeljivosti među pristašama različitih političkih opcija. Njezin grčeviti napor da se dopadne svima doveo ju je na koncu do toga da danas nervira svakoga. Zašto je lijevi birači ne mogu podnijeti, nije potrebno detaljno elaborirati.

No, iz dana u dan i među biračima desnih sentimenata jača otpor prema njoj, budući da je iz aviona vidljivo da njezino desničarenje nije autentično, jer je ona u ideološkom smislu ispražnjena od svakog sadržaja. Friga se nju za ove ili one vrijednosti, jedino što je zanima su glasovi. I učinit će sve da ih se dočepa, bivajući ako treba danas turboljevičarka, a sutra megadesničarka. I tko onda da se na koncu raduje njezinoj eventualnoj pobjedi?

Valja nam se naprosto pomiriti s neizbježnom činjenicom da će rezultati izbora jednako deprimirati sve birače. Kad je već tako, zašto ne bismo razmišljali o mogućnosti, zasad samo teorijskoj, autsorsanja hrvatskog državnog poglavara.

Ne manje frustracije trpe i simpatizeri tvrde desnice. Tko god želi njihove glasove, trebao bi ispunjavati tri samorazumljiva i ne osobito teška uvjeta: imati za sobom kakav–takav ratni put, obitelj kontrolirana porijekla i gorljivu želju da se politici preda bez ostatka. Škoro se, međutim, o velikosrpskoj agresiji mogao obavijestiti samo gledajući CNN

Njegove su ovlasti, kao što znamo, malešne, skoro pa simbolične. Da bi bio kadar baviti se tim poslom, čovjeku, dokazano, ne treba ni velika pamet ni veliki trud. Ustav veli da svatko može postati predsjednik, no to isto poručuje nam i naše iskustvo. Zašto onda ne bismo otišli korak dalje, pa u bijelome svijetu pronašli čovjeka koji će odrađivati taj posao na pola ili čak četvrtinu radnog vremena, i koji nas pritom neće nervirati i sramotiti?

Moja malenkost ima i sasvim konkretan prijedlog. Gospodin se zove Johannes Adam Ferdinand Alois Josef Maria Marco d’Avaino Pius ili kraće Hans-Adam Drugi, nosi titulu princa, a građanskim je zanimanjem suveren Lihtenštajna.

Zašto mi je baš on pao na pamet? Za početak, iskusan je u poglavarskim poslovima. Potom, njegova zemlja je toliko malešna da se sigurno ne ubija od teškoga rada, a s druge strane, vjerojatno ga frustrira činjenica što vlada tako patuljastom državom. Na koncu, siguran sam da se ne bi grebao za bogzna koliku plaću, jer je Hans-Adam Drugi službeno prvi na ljestvici najbogatijih monarha u Europi.

U konkurenciji Kolinde Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škore dotični princ mi zbilja izgleda kao princ na bijelome konju. On bi uvijek mogao računati na moj glas, a njegov pastuh na vrećicu zobi. Njemu bih (princu, a ne konju) oprostio čak i kada bi, prilikom ceremonijalnog obraćanja na tečnome hrvatskom jeziku, građane ove zemlje nazvao građevinama.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivanka Toma

Štrajk učitelja i profesora ušao je u fazu kad ono početno pitanje koeficijenta, zbog kojeg su prosvjetari krenuli u štrajk i od čega ne odustaju, više nije najvažnije. Motiv je obrana dostojanstva cijele profesije kojoj su povjereni odgoj i obrazovanje naše djece.

Stoga i roditelji koji podržavaju štrajk prosvjetara ne čine to zato da bi učitelji imali šesto, sedamsto ili tisuću kuna veću plaću, nego zato što im je stalo do djece i žele da ih odgajaju i poučavaju zadovoljni ljudi koji se po materijalnom statusu mogu naći u višoj srednjoj klasi i nisu lišeni društvenog ugleda.

A to je ono što im ova Vlada uskraćuje. Otkad je počeo štrajk, premijer Andrej Plenković s prosvjetarima komunicira preko medija. Na njihov zahtjev za povećanje koeficijenta odgovorio je sa saborske govornice objavom kako će svima u javnim službama povećati osnovicu za 6,12 posto.

Time im je poručio da mogu imati nešto veća primanja, ali ih je odmjerio istim aršinom kao i sve druge koji su na proračunu. Neovisno o tome je li shvaćao što čini ili ga nije bilo briga, premijer je uvrijedio i ponizio sve ljude koji rade u obrazovnom sustavu.

Posrijedi je paravan kojim HNS preko ministrice obrazovanja Blaženke Divjak i dalje nastoji opravdati prevaru birača i pretrčavanje iz oporbenih redova u vladajuću strukturu, u kojoj su zaposjeli nekoliko ministarstava i rasporedili se po drugim funkcijama

Najgore je, međutim, što ovakvim stavom prema prosvjetarima, u kojem je potpuno gluha prema zahtjevu sindikata za podizanje osnovice, Vlada pokazuje da joj je svejedno kakve će to posljedice ubuduće imati na ionako već narušenu kadrovsku strukturu zaposlenih u školama.

Učiteljska i profesorska zanimanja su već godinama obezvrijeđena i u njih se regrutiraju ljudi koji istinski vole tu profesiju, a primanja su im na drugom mjestu, dok ostatak katedri zauzimaju ljudi lišeni ambicije ili pak oni koji nisu uspjeli nigdje drugdje.

Zbog podcijenjenosti i potplaćenosti ovih zanimanja, škole su se već suočile s nedostatkom nastavnika kemije, fizike, matematike, geografije…

Roditelji već godinama djecu šalju u škole u kojima učitelji moraju raditi po programima koji djecu tjeraju na bubanje beskorisnih i suvišnih sadržaja, dok se cijelo obrazovanje pretvorilo u trku za što boljim ocjenama. Djeca, njihovi roditelji, pa onda i nastavnici postali su žrtve sustava u kojemu je važna jedino ocjena.

Gradivo koje djeca moraju apsolvirati i način na koji im se daje na usvajanje očigledno su neadekvatni, što roditelje tjera da pokraj “besplatnog” obrazovanja djeci u sve većoj mjeri plaćaju instrukcije. Učitelji istodobno imaju sve manje vremena za učenike i pripremu nastave jer su sve opterećeniji potpuno bespotrebnom birokracijom.

Time smo stvorili inflaciju odlikaša koji konkuriraju za fakultete, dok se na državnim maturama iz godine u godinu pokazuju sve lošiji rezultati.

Takozvana reforma školstva koja je iznjedrila takozvanu Školu za život nije donijela nikakav bitan pomak u obrazovnom sustavu.

Posrijedi je paravan kojim HNS preko ministrice obrazovanja Blaženke Divjak i dalje nastoji opravdati prevaru birača i pretrčavanje iz oporbenih redova u vladajuću strukturu, u kojoj su zaposjeli nekoliko ministarstava i rasporedili se po drugim funkcijama.

Na projektu Škole za život pokazalo se da ministrica Divjak nije uspjela pripremiti nikakvu ozbiljniju reformu školstva, nego je u škole ugurala eksperiment koji će biti onoliko uspješan koliko ga svojim entuzijazmom uspiju spasiti učitelji i profesori koji će ga morati pretočiti u praksu. Na štrajku prosvjetara se pak pokazalo da je utjecaj ministrice Divjak u Vladi i više nego skroman.

Otkad je počeo štrajk, premijer Andrej Plenković s prosvjetarima komunicira preko medija. Na njihov zahtjev za povećanje koeficijenta odgovorio je sa saborske govornice objavom kako će svima u javnim službama povećati osnovicu za 6,12 posto

Ministrica koja se na početku štrajka prikrpala na rep sindikalne akcije brzo je iskoračila u stranu istoga časa kad je štrajk postao točka ozbiljnog prijepora između HDZ-a i HNS-a, da bi sada, kad je stvar došla do vrhunca i štrajk iz cirkularnog prerastao u frontalni, pokušala zauzeti neutralan teren.

Na jučerašnjoj izvanrednoj konferenciji za novinare Blaženka Divjak nije ponudila nikakvo rješenje, a još gore, nije zauzela ni stav. Smatrajući da može biti neutralna kao Švicarska u Drugom svjetskom ratu, gđa Divjak je doslovno kazala da u “igri moći sindikata i premijera ne želi sudjelovati”.

Pitanje je, međutim, zašto želi i kako može ministrica znanosti, obrazovanja i sporta biti osoba koja odbija sudjelovati u najvažnijem događaju koji se odvija u njenom resoru?!

Na kraju se sve svodi na to da Vladu nije briga za obrazovanje, dok resorna ministrica kojoj je ono povjereno nema kapaciteta, volje, ni političke težine da bi učinila ikakav bitniji iskorak.

Kad se podvuče crta, učiteljima i profesorima ne preostaje drugo nego štrajkati do ispunjenja zahtjeva.

(Prenosimo s portala Jutarneg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Hrvatskoj se događa ono što se događalo i Jugoslaviji: jaz između zemlje i njenih predstavnika u svijetu. O tome svjedoči, frapantno, i kontrapunkt između dva događaja koji su obilježili protekle dane – štrajka prosvjetnih radnika i Kongresa Europske pučke stranke u Zagrebu.

No taj jaz ili, bolje reći, ponor bit će još vidljiviji tijekom predsjedavanja Europskom unijom koje očekuje Hrvatsku u prvom semestru 2020. godine. U toj godini dogodit će se i Rijeka kao europska prijestolnica kulture 2020. sa svojim specifičnim kontrapunktom između sadašnjosti i prošlosti.

Hrvatskoj se događa ono što se događalo i Jugoslaviji: jaz između zemlje i njenih predstavnika u svijetu. O tome svjedoči, frapantno, i kontrapunkt između dva događaja koji su obilježili protekle dane – štrajka prosvjetnih radnika i Kongresa Europske pučke stranke u Zagrebu. No taj jaz ili, bolje reći, ponor bit će još vidljiviji tijekom predsjedavanja Europskom unijom koje očekuje Hrvatsku u prvom semestru 2020. Godine

Prvo o štrajku: bez obzira na to što se režimska štampa (ne rabim ovdje hrvatsku rječničku inačicu ”tisak”, jer pojam ”režimska štampa” bolje odražava bijedu ulizičkog mentaliteta jednog dijela medija prema režimu koji vlada u Hrvatskoj, iako pojam ”tisak” lakše asocira na – pritisak) obrušava na prosvjetne radnike i njihove sindikate te brani Vladu, a s njom i premijera Plenkovića, oni su u pravu kada traže zaštitu svojeg dostojanstva i primjerenu nagradu za svoj rad.

Koji je ionako frustrirajući, jer ne samo da vlasti očekuju od prosvjetara da stvore dobre hrvatske nacionaliste, ksenofobe i vjerske fundamentaliste, već ih za to i sramotno nisko plaćaju.

U žrvnju između nametnutih nastavnih planova i programa koji odišu naftalinom 19. stoljeća, uz miris tamjana i otužnog etnocentrizma zbog kojega nove generacije, čim uzmognu, bježe u inozemstvo i svojeg osobnog integriteta, prosvjetni ”djelatnici” su uz to izloženi preziru javnosti i političara.

I ne samo tome, već i prijetnjama i zastrašivanjem pojedini predstavnici režima na lokalnoj razini žele mobilizirati roditelje da izvrše pritisak na štrajkaše da prekinu štrajk, kao što je to slučaj ličko-senjskog župana Darka Milinovića.

Srećom postoji i primjer drugačije reakcije, kao što je to slučaj primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine koji smatra da za štrajk nisu odgovorni učitelji, nego Vlada i koji ističe da ona mora prihvatiti dio zahtjeva prosvjetara.

Iz tog kontrapunkta, kao i opće mobilizacije prosvjetara i njihovih sindikata, vidljivo je da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno između režima s jedne strane i onih koji svoju plaću zarađuju u teškim uvjetima brojnih pritisaka koje režim vrši na njih.

Ironiziranje nekih branitelja režima koji upućuju prosvjetne radnike da se ugledaju na radnike hrvatskih škverova koji ”također nisu zaslužili svoje plaće” djeluje stoga otužno u općoj larmi kojom se želi natjerati učitelje da prekinu štrajk.

Radnici škverova nisu ni mogli zaslužiti svoje plaće koje su im odnijeli brojni menadžeri postavljeni od te iste države i u čije su se kase slijevali profiti dok su se stvari dobro razvijale, a kada je krenulo na gore, ti su se menadžeri mirno pokupili i iskoristili svoje menadžerske ugovore na pristojne otpremnine.

Prijetnjama i zastrašivanjem pojedini predstavnici režima na lokalnoj razini žele mobilizirati roditelje da izvrše pritisak na štrajkaše da prekinu štrajk, kao što je to slučaj ličko-senjskog župana Darka Milinovića

U ovakvoj situaciji državno se vodstvo ne snalazi, jer bi logičan potez bio da se što prije prihvate zahtjevi štrajkaša i vrati hrvatskoj prosvjeti oduzeti dignitet kroz manipulaciju školskim programima i mizernim uvjetima rada.

Koji se, uzgred budi rečeno, odnose i na sveučilišta, gdje su nastavnici potplaćeni i stoga se nije čuditi što odljev mozgova poprima sve alarmantnije razmjere.

Na drugoj strani, pak, servira se niz uspjeha na međunarodnom planu: premijera Plenkovića hvali se kao uspješnog pregovarača u okviru Europske pučke stranke, koja je i sama odgovorna za porast populizma i suverenizma u Europi i koja se nije u stanju obračunati s autoritarnim liderima iz svojih redova koji otvoreno zagovaraju uspostavu autoritarnih režima i šuruju s neofašistima.

Činjenica je da se Kongres Europske pučke stranke prikazuje kao uspjeh hrvatske stranačke politike, naravno HDZ-ovske, i kao dio uspješne proeuropske politike jednog dijela njezinog vodstva, koje je pak u dubokoj diskrepanciji s populističkim bićem te stranke.

Europski semestar koji počinje 1. siječnja bit će još jedan paradoks hrvatske politike: prema van europski, prema unutra – turbobalkanski, baš onako kako naša predsjednica doživljava ”region” ironizirajući regiju kojoj Hrvatska neizbježno pripada geopolitički i što bi trebalo biti poticajem da u toj regiji djeluje konstruktivno i ne izaziva visoke tenzije u odnosima sa svojim susjedima.

Stoga se hrvatska primjedba, diplomatski uljudno, upućena kolegama pučanima-populistima (među kojima nisu samo Orban i prvaci Višegradske skupine) svela samo na prigovaranje što nisu otvoreni pregovori o pristupanju s Albanijom i Sjevernom Makedonijom.

I sam Kongres Europske pučke stranke protekao je u znaku diskrepancije između sudionika koji su ili otvoreni populisti, suverenisti, ksenofobi i rasisti ili su pak otvorili vrata koalicijama s neofašističkim partijama koje su u porastu, kao u slučaju austrijskog premijera Kurza.

Europski pučani su i na svom kongresu pokazali svoju dvoličnu suštinu: s jedne strane se novi predsjednik Europske pučke stranke Donald Tusk obrušio na autokrate i populiste te na one koji postavljaju ”ograde i panoe s antimigrantskom propagandom”, dok su mu baš ti pljeskali iz publike. A među njima i ostarjeli Berlusconi, koji je u izjavama za talijanske novinare istaknuo kao glavnu opasnost  za Europu – komunizam!

Europski semestar koji počinje 1. siječnja bit će još jedan paradoks hrvatske politike: prema van europski, prema unutra – turbobalkanski, baš onako kako naša predsjednica doživljava ”region” ironizirajući regiju kojoj Hrvatska neizbježno pripada geopolitički i što bi trebalo biti poticajem da u toj regiji djeluje konstruktivno i ne izaziva visoku tenziju u odnosima sa svojim susjedima. I sam Kongres Europske pučke stranke protekao je u znaku diskrepancije između sudionika koji su ili otvoreni populisti, suverenisti, ksenofobi i rasisti ili su pak otvorili vrata koalicijama s neofašističkim partijama koje su u porastu, kao u slučaju austrijskog premijera Kurza

U takvom košmaru, a zapravo globalnom kaosu, i Rijeka se sprema brojnim manifestacijama proslaviti svoju titulu europske prijestolnice kulture. Zaboravljajući pritom da je ta titula zarađena sloganom ”Luka različitosti”, pri čemu se ta različitost baš i ne vidi osim u kontroverznim ispadima malobrojnih iredentističkih nostalgičara koji su htjeli izvesti performans o D’Anunzijevom pohodu na Rijeku i koji su opravdano marginalizirani akcijom policije i carinskih službi.

Ali je ostala zanemarena multikulturna tradicija Rijeke i njezina jaka komponenta – talijanska kulturna tradicija – odbacivanjem programa Talijanske zajednice u aktivnosti europske prijestolnice kulture. Ponuđeni programi Talijanske zajednice u Rijeci, pristigli na javni natječaj, odbijeni su, a pozivanje na ”luku različitosti” svelo se na jednu jedinu manifestaciju pozivanja na talijansku gastronomsku tradiciju Rijeke.

Ti kontrapunkti samo svjedoče o dubokim jazovima i podjelama, o zidovima u glavama ljudi – a krivnja za to je, logično, na političarima i njihovoj praksi hipokrizije, demagogije, manipulacije i, prije svega, na praksi loše vlasti.

Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno – stara krilatica dubrovačke diplomacije – može možda upaliti u svijetu koji se nalazi u globalnom kaosu poremećenih odnosa i vrijednosti, samo kad se to primijeni unutar zemlje – nije više nimalo lijepo.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Boris Vlašić

Ne idi u Hrvatsku! Hrvatska puca na ljude – to je jedino što si migranti mogu reći nakon što je neki dan hrvatski policajac pucao na migranta. Došli su iz šume, cijela grupa, a policajac je imao pušku.

Ranjeni migrant je u bolnici, nekoliko puta operiran, nekoliko organa mu je ozlijeđeno, na rubu je smrti. Hrvatski policajac ga je pogodio. Navodno se spotaknuo krenuvši prema grupi koja je bacala kamenje na policajce, a prije toga je dvaput pucao u zrak. Ako puca u zrak i tvrdi da se tako javljao kolegama, onda je to opravdano.

Ako kaže da je pucao u zrak zbog grupe migranata, onda to nije ispravno postupanje.

Nitko ne zna je li policajac stvarno bio napadnut kamenjem, nitko ne zna je li se stvarno poskliznuo i je li tada puška opalila, a metak se odbio od neke tvrde površine i pogodio migranta.

Nasilje odvraća ljude, izbjegavaju mjesta gdje ih napadaju. Kada migranti budu svjesni da će ih u Hrvatskoj dočekati maltretiranje, mnogi će odustati, smišljati nešto drugo

To je sažetak dosadašnjih policijski tvrdnji. Ministar brani policajca, želi da vjerujemo kako je sve slučajnost, nažalost nesretna. Nije, policija puca na ljude u Hrvatskoj.

Nitko i ne zna kako se migrant zove. Ako umre, vjerojatno će se saznati, pojavit će se neki dokument koji će definirati njegov identitet. Ali, od sada, Hrvatska će biti ona zemlja koja puca na migrante.

Mađarska je digla bodljikavu žicu i uvela visoke zatvorske kazne, a Hrvatska je digla oružje na migrante.

Naravno da će MUP reći da je bilo slučajno, naravno da će se verzije događaja mijenjati dok se ne pojavi ona koja će tvrditi da policijska puška nikada ne puca na nevine.

Legalno migranti više ne mogu stići do država na zapadu Europe, moraju se skrivati. Hrvatska policija očito ima neformalni zadatak da ih gura, odbija, tjera od Hrvatske, a to mogu jedino silom.

To je realnost, nije nam trebala predsjednica onom trapavom izjavom potvrditi da bismo vidjeli kako policija postupa prema migrantima.

Formalno, nikada hrvatski policajci neće koristiti silu, postupat će u skladu s europskim normama i nikada neće odbijati migrante nego ih popisivati, odobravati im ili odbijati azil.

U stvarnosti, otimaju mobitele, udaraju i premlaćuju ih, otimaju im stvari, čine sve što mogu da ih odvrate od ideje da ponovno pokušaju prijeći granicu i kroz Hrvatsku stići dublje u Europu.

Ne žele ih tretirati kako nalaže protokol. To je posao i gnjavaža, može se dogoditi da takvi ostanu u Hrvatskoj, da moraju biti negdje smješteni, a to Hrvatska ne želi. Ilegalne snimke i svjedočenja migranata potvrđuju da policija premlaćuje ljude i vraća ih nedaleko od granice s BiH, odakle migranti dolaze.

Policiji nije stalo da to bude tiho. Žele da migranti znaju da će ih pretući i opljačkati ako ih uhvate.

Nasilje odvraća ljude, izbjegavaju mjesta gdje ih napadaju. Kada migranti budu svjesni da će ih u Hrvatskoj dočekati maltretiranje, mnogi će odustati, smišljati nešto drugo.

Ne idi u Hrvatsku! Hrvatska puca na ljude – to je jedino što si migranti mogu reći nakon što je neki dan hrvatski policajac pucao na migranta. Došli su iz šume, cijela grupa, a policajac je imao pušku

Zato ima smisla da pretučeni migranti budu vraćeni u centre iz kojih su pobjegli u Hrvatsku. Ispadne da su krenuli u šumu i onda se vratili pretučeni.

I nitko ne zna što im se dogodilo. Policija ih nema u svojoj evidenciji, a oni ne mogu dokazati da ih je premlatila policija. I sve je u redu.

Europa mora da je zahvalna Hrvatskoj, radi prljavi posao umjesto nje, rješava je problema. To je politika, nema tu humanosti.

No, svi će, od migranata do političkih i državnih lidera, znati da je neki dan na jednoj strani bila Hrvatska, na drugoj migrant, čovjek bez izbora.

Za smrt utopljenog trogodišnjaka 2015. godine kojega su prozvali Ajlan Kurdi okrivljeni su more i šverceri ljudima, u ovog je čovjeka pucala Hrvatska.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Svjetlana Hribar

Iako je ovih dana u New York Timesu objavljena reportaža koja glorificira Rijeku kao lučki grad i buduću Europsku prijestolnicu kulture, kao stanovnica Rijeke ne uživam toliko u detaljima koje američki novinar nabraja.

Bolje od ikoga tko svrati u grad na dva-tri dana poznajem Rijeku i bila bih zaista nepravedna da ne priznam koliko lijepih fasada ima ovaj grad, koliko divnih ulica kojima, u pojedinim dijelovima dana, sunce i sjene stvaraju prizore začudne ljepote; kako ne zapaziti atmosferu nekih kvartova, a kako ne pomisliti da je ovaj grad nekad bio prijestolnica industrije. I to daleko, daleko prije nas!

Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture (EPK).

Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture

Žao mi je što je to tako, upravo zato jer znam što su neki drugi gradovi napravili povodom te titule, posebno kako su iskoristili svoje industrijske komplekse.

Moje najranije sjećanje na tu temu seže u devedesete, kada je Solun bio EPK, a otvorenje manifestacije režirao slovenski redatelj Tomaž Pandur.

Na vijesti koje su pristizale iz Soluna gledali smo kao na rijetku privilegiju, a kad sam te godine, s predstavom ”Fedra” Ivice Buljana i LET-a3, u produkciji Teatra &td, posjetila Solun, imala sam priliku vidjeti što je taj grad napravio, posebno od jednog kvarta koji je nevjerojatno podsjećao na Vodovodnu ulicu u Rijeci.

I tamo je bila riječ o manjim industrijskim objektima uz rijeku i o mlinovima koji su izgubili svrhu postojanja. U nekadašnjim pogonima nastale su manje koncertne dvorane, jazz klubovi, slikarski ateljei, restorani, pivnice, kafići… Kvart je bio živ i prepun mladih ljudi koji su se okupljali svake večeri.

Tada sam pomislila kako bi takva titula mogla u potpunosti promijeniti budućnost grada kao što je Rijeka i pretvoriti ga u destinaciju kulturnog turizma, grad u koji bi se – upravo zbog specifičnog položaja na stjecištu morskih i drugih puteva – slijevala Europa!

Razmišljala sam o prenamjeni Vodovodne ulice, koja je u središtu grada, a opet sklonjena od svega, kao idealnog mjesta za jednu tihu, ali atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, plesače i muzičare… Ali i za ponudu pića, ne skupu, posebnu ponudu autohtonih jela, za kutke koji će privlačiti ljude i oživjeti destinaciju.

Kada je živnula Hartera s druge strane Rječine, mislila sam: Sad je taj trenutak! Krenut će prenamjena, počet će se raditi projekti u koje će investirati EU! Ali – osim nekoliko izvrsno posjećenih koncerata, festivalskih predstava te izložbi – ništa se značajno nije dogodilo!

Posebno mi je bila atraktivna pomisao na Industrijsku ulicu, koja se nastavlja na kompleks lučkih skladišta i mogla bi dobiti sasvim drugačije sadržaje upravo zbog veličine prostora koji su tamo bili u fazi napuštanja…

Vodovodna ulica u središtu grada, a opet sklonjena od svega, idealno je mjesto za tihu i atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, slikare, plesače i muzičare

Mislila sam na to pogotovo kad se razvila polemika srušiti ili ne lučka skladišta, investirati ili ne u lansirnu rampu torpeda, obnoviti i staviti u neku funkciju remizu u Industrijskoj ulici, iskoristiti hale bivših tvornica koje su sve – kao i prekrasna lučka skladišta – prvi red do mora, dakle na ekskluzivnoj lokaciji, a opet dovoljno daleko od grada, na idealnoj poziciji za održavanje velikih i glasnih koncerata, za dovođenje bendova na svjetskim turnejama na čije bi se koncerte – s obzirom na dva aerodroma u blizini i turističku Liburniju – dolazilo sa svih strana svijeta…

Ponesena znatiželjom, jer sam te prostore – od Luke do brodogradilišta ”3. maj” – vidjela samo s morske strane kad sam putničkim brodom znala dolaziti u Rijeku, jednog sam dana potpuno samouvjereno zapičila kolima prema rampi na Žabici i lučkim skladištima. Videći moju čvrstu namjeru i znak PRESS, portir je podigao rampu i krenuo prema kolima, a ja sam pritisnula papučicu gasa i začas mu više nisam bila u vidokrugu!

Vrlo brzo našla sam se u potpuno novom svijetu, u ozračju visokih, napuštenih zgrada, samostalnih ili povezanih mostovima industrijske arhitekture, a ispred njih – more…

Pomislila sam: Ovo je poput dokova New Yorka! Tu bi se mogli i filmovi snimati!

Nisam smatrala da bi takvoj prenamjeni trebala biti zapreka to što različiti objekti nisu bili u vlasništvu grada! Marseilles, Torino, Berlin, London, Liverpool i mnogi drugi koji su investicijom upravo u industrijske ili lučke lokacije dali potpuno nove sadržaje svojim atraktivnim lokacijama sigurno nisu bili u posjedu svih tih kvartova, ali su se izborili za to da ih prenamijene i urede!A mi smo – nakon brojnih pokušaja i projekata – nakon gotovo trideset godina od propasti riječke industrije dočekali da se na lokaciji ”Benčić” – konačno počne kopati!

Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje!

Ali sve drugo – a toga je daleko više – prepušteno je propadanju!

Jedna od najljepših gradskih zgrada, a kažu i prva u Europi koja je građena armiranim betonom – zgrada Teatra Fenice – zjapi prazna, razbijenih stakala, u nju ulazi kiša i uskoro će se početi urušavati.

Ta zgrada, koja je u konačnici bila samo kino-dvorana, a ima i podrumski prostor koji je bio nekad najpopularniji noćni bar u gradu, idealna je za različite namjene – od kazališnih do koncertnih – ali je potpuno zapuštena i devastirana.

Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje! Ali sve drugo – a toga je daleko više – ostavljeno je da propadne

Je li opravdanje za ovaj grad što ona ima vlasnika. Koji, dakako, ne haje za svoje vlasništvo?

Europski gradovi svojim zakonima oduzimaju vlasništvo onima koji se za njega ne brinu! Oduzimaju prostore koji nagrđuju grad i u njima realiziraju projekte koji gradovima daju sadržaje!

Nema šanse da će s jedne stambene zgrade u središtu Trsta padati fasada ili da će se raspadati vrata i prozori. Vlasnici stanova dužni ste se brinuti i o vanjskim dijelovima zgrade, kao i o krovištu!

Ali to su uređena društva o kojima mi možemo samo sanjati!

Ona riječka gradska uprava koja stavi u funkciju industrijsku arhitekturu ući će u povijest grada poput Adamića i Ciotte!

Ali ono što je bitnije od priznanja je da će ta garnitura pokrenuti industriju zapošljavanja u Rijeci, što je posljednjih godina najdublja gradska rana.

Bez zapošljavanja Rijeka će tonuti i dalje. I neće ju spasiti nikakva titula Europske prijestolnice kulture, ma koliko se posljednjih godina trudili oko toga.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Živa se rasprava povela između dvojice predsjedničkih kandidata. Zoran Milanović s plakata je poručio da je rat gotov, a Miroslav Škoro mu odgovorio da nije, i pravo se naljutio zbog toga. Sav se od rodoljubnog gnjeva zajapurio jer on valjda i danas prolazi kroz taj užas.

Kao što Bill Murray u poznatom filmu nebrojeno puta proživljava isti dan, budi se u istoj hotelskoj sobi, gdje na tranzistoru na noćnom ormariću svira ista pjesma, “I Got You Baby” Sonnyja & Cher, i Miroslav Škoro, kad god zorom u postelji otvori oči, sluša istu prokletu vijest da je pao Vukovar.

Zarobljen u jednom povijesnom trenutku, on desetljećima jednako počinje dan, bosim nogama napipava papuče na podu pored kreveta, u suzama psujući Jugoslavensku narodnu armiju i četnike koji su slomili otpor branitelja, pa odlazi do prozora, razmiče zavjese i gleda kako se diže sunce nad Pittsburghom.

Svi moramo živjeti u istom “beskrajnom danu”, u nepromjenjivom, okamenjenom, trajnom sada, s kalendarom od studenog devedeset prve na zidu, i bez ostatka sudjelovati u jednoj grobljanskoj predstavi sa svijećama i križevima, gdje su žrtve postale nešto sporedne

I nije to neobična pojava kao što bi se možda nekome sa strane činilo. Mnogi ovdje žive s ratom. Ne daju da im ugine. Brižljivo ga njeguju, plijeve, gnoje i zalijevaju. Rat je daleko najbolje što im se dogodilo.

Propalo im je poduzeće, karijera, brak, propala su im pluća od pušenja, sin na fakultetu, krov na kući, regal u primaćoj sobi, lim na podu starog Forda Escorta, propala je, napokon, država, ali rat se još drži kao nov, ispod čekića. Okrenu ključ, a on upali iz prve, kao grom. Kao da su ga jučer kupili.

Nitko živ ne bi rekao da je taj rat skoro trideset godina prošao. Rat je kao mladić. Nijednu sijedu nema. Rat još stane u rebatinke koje je nosio u četvrtom srednje.

Sredovječni branitelji marširaju proćelavi i trbušasti, drhtavih mesnatih podvoljaka, slaveći vječno mladi rat i ne dopuštajući ni svojoj djeci da je nešto važnije i veće od njega, da djeca imaju neke svoje borbe i svoje, drugačije, današnje heroje.

Svi moramo živjeti u istom “beskrajnom danu”, u nepromjenjivom, okamenjenom, trajnom sada, s kalendarom od studenog devedeset prve na zidu, i bez ostatka sudjelovati u jednoj grobljanskoj predstavi sa svijećama i križevima, gdje su žrtve postale nešto sporedne.

Rat, zaista, ne traje još zbog žrtava, da bismo se sjećali mrtvih koji leže pod zemljom, već stoga što živi nemaju značajnijih postignuća novijeg datuma. Nakon ratne pobjede u kolovozu devedeset pete gotovo sve što se ovdje dogodilo bio je beskrajni niz bolnih poraza.

Što bi netko poput Ivana Penave, na primjer, istaknuo kao svoj uspjeh da nema rata? Čime bi se on mogao pohvaliti da je unaprijedio život Vukovaraca?

Da nije svakodnevnog, mučnog raspaljivanja neprijateljstva između Hrvata i Srba, pomislili biste da on spava u kancelariji. Pet godina na čelu grada prošlo mu je bezveze, zakurac, u prkosnom lupanju šakom u prsi.

O čemu bi i predsjednički kandidat Miroslav Škoro, pa i Kolinda Grabar-Kitarović govorili da nema rata? Šta bi gledali na Hrvatskoj televiziji da nema ratnih dokumentaraca? To je valjda ono što zovu guslarska tradicija: čitav je repertoar desnice na jednoj jedinoj struni od upredene konjske dlake.

Kao što Bill Murray u poznatom filmu nebrojeno puta proživljava isti dan, budi se u istoj hotelskoj sobi, gdje na tranzistoru na noćnom ormariću svira ista pjesma, “I Got You Baby” Sonnyja & Cher, i Miroslav Škoro, kad god zorom u postelji otvori oči, sluša istu prokletu vijest da je pao Vukovar

Rat, zatim, ne prestaje i da bismo živjeli u jednom povišenom raspoloženju, u jednoj živčanosti od neprijatelja. On služi ideološkom discipliniranju nacije, mobilizaciji svih naših ljudi, od dječice u vrtiću do penzionera u staračkim domovima.

Svi moraju doći u Vukovarsku ulicu s upaljenim kineskim lampionom od četiri kune i devedeset devet lipa. Ne dao vam bog da ne dođete. Ne dođete li, netko će to svakako vidjeti i zabilježiti.

Najbolje je možda da stavite novu profilnu sliku na Fejsu s lampionom u Vukovarskoj i tako otklonite svaku sumnju sa sebe, jer takvi događaji služe za prepoznavanje izdajnika i otpadnika, tu se trijebi zdravo hrvatsko žito od srbočetničkog, udbaškog i masonskog kukolja.

Rat isključuje druge i drugačije, njegova je tjeskobna atmosfera savršeni saveznik diktature. Ako ste čitali “1984.” Georgea Orwella, pamtite možda da tamo bjesni beskrajni rat između Oceanije i Eurazije, jednako kao što Miroslav Škoro tvrdi da trideset godina ne prestaje u nas.

I to možda nije najgore što nam se moglo dogoditi. Naučili smo se živjeti pod uzbunama i granatama, u stalno istom “beskrajnom danu”. Međutim, nakon nekog vremena neizbježno nam se nameće jedno pitanje.

I dosta je neugodno to pitanje jer dovodi u pitanje naše proslavljeno junaštvo i našu nenadmašnu vojničku pamet. Dakle, ako rat još nije završio, kako znamo da smo mi pobijedili?

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Rat ne traje još zbog žrtava, da bismo se sjećali mrtvih, već stoga što živi nemaju značajnijih postignuća novijeg datuma).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Miljenko Jergović

Ovo bi svakome moglo biti jasno: učitelji su tražili da im se plaće povećaju za šest posto, te da se primanja postepeno izjednače s primanjima visokoobrazovanih zaposlenika u javnim službama.

Kancelar Plenković ih je na prvu odbio, cinično se zapitavši da zašto ne išću povećanje od sto posto, da bi se tjednima zatim, nakon neočekivano jedinstvenog štrajka u kojemu, zapravo, i nije bilo štrajkbrehera, svim zaposlenicima u javnim službama, pa tako i učiteljima, bile povećane za šest posto.

Nakon ovog Vlada je donijela jedinstven zaključak da su učiteljski zahtjevi ispunjeni i da više nema razloga za štrajk. Stoga, ako se on nastavi, bit će smatran kao akt neradništva, društvenog parazitizma – kako se to nazivalo u Sovjetskom Savezu, te će učitelji iz svojih džepova nadoknađivati troškove svakoga dana svoga, od tog trenutka takozvanog štrajka.

Kancelar i njegova Vlada ovakvim su postupkom pokazali da ih se ne boje. Da su protiv sebe imali ratne veterane ili fudbalske navijače jednoga od dva politički najmoćnija kluba u državi, ili da su protiv sebe imali huligane bilo koje vrste, iskustvo nam govori da bi postupili drukčije.

Ono što kancelar Plenković ne shvaća, a što niti ne može shvatiti njegova potkapacitirana ministrica, jest da hrvatski učitelji (nastavnici, profesori… ali nazovimo ih samo učiteljima) nisu tražili ni šest, ni šezdeset, ni stotinu posto povećanja plaća, e da bi mogli kupiti više novih cipela, haljina i televizora, nego su tražili da se u javnim službama, precizno govoreći, ne plaćaju guzice, nego da se plaćaju glave

Ovako, ne samo da nisu prihvatili temeljni učiteljski zahtjev, koji bi se mogao svesti na to da fakultetska diploma u prosvjeti ne vrijedi manje nego u policiji, zdravstvu ili, recimo, elektrodistribuciji, a o stupovima režima da i ne govorimo, te da ne spominjemo plaće u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, koje se dijele iz iste kese i blagajne kao i učiteljske plaće, nego se Vlada učiteljima narugala tako što je razliku u plaćama učinila još većom.

Kako? Pa tako što će od sljedećeg mjeseca učiteljica iz osnovne škole u Zapruđu imati za još koju stotinu kuna nižu plaću od onog policijskog šefa koji je tamo gdje je ograničenje 50 vozio 165 kilometara na sat, jer njezinih šest posto donosi dramatično manje nego njegovih šest posto.

Ono što kancelar Plenković ne shvaća, a što niti ne može shvatiti njegova potkapacitirana ministrica, jest da hrvatski učitelji (nastavnici, profesori… ali nazovimo ih samo učiteljima) nisu tražili ni šest, ni šezdeset, ni stotinu posto povećanja plaća, e da bi mogli kupiti više novih cipela, haljina i televizora, nego su tražili da se u javnim službama, precizno govoreći, ne plaćaju guzice, nego da se plaćaju glave.

I još su tražili da kancelarom i njegovom Vladom ne vladaju strah i kalkuliranje tim od koga im prijeti veća opasnost i od koga mogu imati kratkoročne koristi, nego da Vladom vlada svijest o dugoročnim narodnim interesima.

Dugoročno gledajući, učitelji su važniji od policajaca, čija se časna služba mjeri mjerilima dana, mjeseca i godine, ali i od liječnika, čija se časna služba mjeri mjerilima ljudskog života. Učiteljska se služba mjeri mjerilima zajednice, njezine žive povijesti, njezinih stoljeća. Samo će kriminalac i loš političar više držati do pendreka nego do papira i olovke.

Ali zašto hrvatska javnost uglavnom nije u stanju razumjeti ono što ne želi ili ne mora razumjeti kancelar Plenković, a što, posve prirodno, ne razumije njegova potkapacitirana ministrica?

Možda i zato što su u Hrvatskoj, uglavnom, uništeni mediji, uništeno je novinarstvo, javnost je ostala slijepa, gluha i bezosjećajna.

Kancelar Plenković ih je na prvu odbio, cinično se zapitavši da zašto ne išću povećanje od sto posto, da bi se tjednima zatim, nakon neočekivano jedinstvenog štrajka u kojemu, zapravo, i nije bilo štrajkbrehera, svim zaposlenicima u javnim službama, pa tako i učiteljima, bile povećane za šest posto

Protiv učitelja i njihovih štrajkačkih zahtjeva nadigla se kuka i motika iz nacionalnih toaletoida i tabloida, koji uglavnom glume i imitiraju javnost. Jedni zato što nisu u stanju razumjeti što učitelji zapravo traže, drugi zato što imaju svijest i savjest policijske hunte, pa iskreno ne razumiju zašto bi učitelji imali iste ili veće plaće od policajaca, treći zato što čine medijski gremij čija je jedina svrha u podršci Vladi i režimu.

Pritom, neprestano se miješaju dvije stvari: učitelji i učiteljski sindikati. Pa se onda učiteljica iz škole u Zapruđu diskvalificira zbog nepismenosti ili gluposti neke njezine sindikalistkinje.

I umjesto da se govori o učiteljskim plaćama i njihovom društvenom položaju, govori se o plaćama i društvenom položaju sindikalnih mamuta i dinosaurusa, koji još od prahistorijskih doba brinu o položaju zaposlenih u prosvjeti i obrazovanju.

Sličnom se strategijom bavi i Vlada. Krajnji je cilj jasan kao dan: trajno diskvalificirati, ubiti u pojam, poniziti i odvratiti od štrajka učiteljicu iz škole u Zapruđu, a vječne sindikaliste zadržati tu gdje jesu. Oni su jamac da se nikad ništa neće promijeniti.

Policija nije prosvjeta. Policija ne prosvjećuje zajednicu. Samo su učitelji prosvjeta. Kada vidite huligane, kriminalce, fašiste, rasiste, besprizorne tipove, obiteljske zlostavljače, masovne ubojice i silovatelje, pred očima su vam, zapravo, životni neuspjesi njihovih učiteljica i učitelja.

I onda vidite učiteljske sindikaliste koji izlaze na Markov trg u uniformama nogometnih navijača, gdje navijačkim pjesmama pokušavaju nadmašiti Vladu u patriotizmu i tako je navesti da popusti pred njihovim zahtjevima.

Prosvjetni se interesi tako pokušavaju izboriti ceremonijalima neprosvijećenosti. Nikada nećemo saznati rade li to učiteljski sindikalisti zato što drukčije ne znaju, zato što zapravo nisu bili sposobni biti učitelji, pa su postali sindikalisti, ili to rade zato što im je naprosto svejedno.

Nakon ovog Vlada je donijela jedinstven zaključak da su učiteljski zahtjevi ispunjeni i da više nema razloga za štrajk. Stoga, ako se on nastavi, bit će smatran kao akt neradništva, društvenog parazitizma – kako se to nazivalo u Sovjetskom Savezu, te će učitelji iz svojih džepova nadoknađivati troškove svakoga dana svoga, od tog trenutka takozvanog štrajka

Ali što god bilo, njihov pivski i stadionski patriotizam uvredljiv je po učitelje iz razloga koji su u dlaku isti Vladinoj uvredi s tobožnjim povećanjem plaće.

Ministrica Blaženka Divjak u svom je stilu, intelektualno raskošno, uputila javnost na to da su učenici, a ne učitelji, oni zbog kojih škole postoje, oni su, učenici, glavni u cijeloj priči.

Za divno čudo, tu je sasvim u pravu. Upravo zbog njih, zbog te djece, zbog svojih đaka, učitelji imaju dobrih razloga da ustraju. Jer su upravo sad, u ovom trenutku, svijetli primjer onoga što je silno važno u životu i u obrazovanju: naučiti razliku između onoga što je načelo i onoga što je sitan pojedinačni interes.

Koliko god se, možda, u uvjetima pseudoliberalnog pseudokapitalizma moglo učiniti da načela više ne postoje, i da je šest posto ipak šest posto, pitanje je opstanka zajednice imati svijest o načelu. Jer kao što se onolika Hrvatska nije odselila u Irsku zato što je bila gladna i žedna, nego se odselila iz načelnih razloga, tako ni učiteljice i učitelji ne žele biti stoka koja će biti napojena, najedena i zadovoljena sa šest posto više sijena i napoja.

Mediji olakšani od smisla, danas se pitaju a gdje će roditelji sa svojom djecom nastave li učitelji štrajkati? I zbilja, na to se pitanje, upravo na takav način, i nadovezuje bijes dijela javnosti. Kolike će biti posredne štete od prosvjetarskog štrajka, jer će mame i tate izostajati s posla, pošto im djeca neće biti u školi?

Baš kao da učitelji služe tome da pričuvaju djecu dok se mame i tate ne vrate s posla. I kao da se u Hrvatskoj više i ne prepoznaje razlika između učitelja i dadilja.

Ideja da učitelji služe tome da vam popričuvaju i pozabave djecu dok vi mukotrpno radite i pridonosite hrvatskoj stvari porezima koje plaćate, zapravo je jednaka ideji da vam u vrijeme prosvjetarskog štrajka djecu čuvaju i zabavljaju radnici u drugim javnim službama: policajci, liječnici i vatrogasci.

Kako bi, recimo, bilo da djecu vodite na čuvanje u HEP ili da i vlast preuzme dio svoje odgovornosti, pa da vam ih popričuvaju sudac Turudić i predsjednik Sabora Jandroković?

Moja prva učiteljica umrla je davno. Zvala se Nada Kostanić. Bila je starija žena, u crnini, i nikad se nije smijala. Bila je dobra i veoma, veoma pažljiva. Škola u koju sam krenuo bila je nova. I činilo mi se da je ogromna. Hodnici su odzvanjali od glasova bezbrojnog đačkog svijeta. Ti glasovi moja su prva svijest o zajednici i o narodu.

Kancelar i njegova Vlada ovakvim su postupkom pokazali da ih se ne boje. Da su protiv sebe imali ratne veterane ili fudbalske navijače jednoga od dva politički najmoćnija kluba u državi, ili da su protiv sebe imali huligane bilo koje vrste, iskustvo nam govori da bi postupili drukčije

Ta škola prvi je i najveći hram u kojem sam se do danas zatekao. Nikad-zanikad nisam prerastao ni taj hram, ni tu zajednicu. Premda sam, za razliku od ostalih koji su je činili, bio prepolovljenog identiteta, jer sam osim života na selu imao i paralelno iskustvo života u gradu, osjećao sam strahopoštovanje, dužnost i odanost prema toj nemjerljivoj veličini. Dužnost i odanost, možda su to prave riječi.

Bila je to područna, četverogodišnja škola, u jednome tada vrlo malom dalmatinskom mjestu. Ali učiteljica Nada Kostanić umjela ju je učiniti velikom. Ona je bila tvorac velike iluzije.

Tek mi u zadnje vrijeme na um pada da iluzije i nije moralo biti, i da me ta žena mogla uništiti. Učiteljstvo je, pored svega drugog, čarobnjaštvo predočavanja svijeta u koji ćemo do kraja života vjerovati.

Od toga nema važnijeg zanata.

(Prenosimo s autorova portala).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Vijest o smrti, iz vizure kulture gledano, najprepoznatljivijeg Hrvata svih vremena, legendarnog Branka Lustiga je strelovitom brzinom obišla svijet.

Zove me neki dan general Jaques Klein, koji se uglavnom zanima i brine za zdravlje svog prijatelja i (su)mirotvorca Ivice Vrkića, aktuelnog gradonačelnika Osijeka, kako bi me usput priupitao da li sam čuo da je dvostruki Oscarovac, rođeni Osječanin Branko Lustig preminuo dan ranije.

Tko nije, kazem Kleinu, a on me dalje pita da li sam vidio veliki članak Emily Langer u Washington Postu. Naslov nikada ne može reći sve ali ovaj sažimlje ono nabitnije: Branko Lustig, Holocaust survivor and Oscar-winning producer of “Schindler’s List”, dies at 87.

Svakako da jesam kao i suze Stevena Spielberga koji je bio i ostao Brankov pravi prijatelj od njihova prva susreta pa sve do neizbježne smrti. Bio sam duboko dirnut dok sam gledao i slušao Spielberga govoriti o tome koliko će mu Branko nedostajati.

No veći razlog povratka i ljubavi prema Hrvatskoj je bila zabrinutost za budućnost zemlje u kojoj su se počeli relativizirati zločini NDH-a i negirati najveća hrvatska sramota, logor smrti u Jasenovcu. Vodila ga je dvostruka edukacijska misija

“Ostao sam slomljena srca primivši vijest o Brankovoj smrti i moje misli su uz njegovu obitelj i prijatelje. Kad smo se prvi put sreli zbog razgovora o Schindlerovoj listi, inzistirao je na tome da su njegove nagrade za film nebitne i da je njegova kvalifikacija za rad na filmu jednostavna i jedinstvena. Zasukao je rukav i otkrio numeričku tetovažu iz Auschwitza – ostavio me bez riječi i naše divno prijateljstvo od gotovo tri desetljeća rođeno je u tom intimnom trenutku.”

Tako Spielberg pedagoški mudro, etički odgovorno i proročki smjerodavno nadodaje: “Nastalo iz horora holokausta, njegovo osobno putovanje trijumf je nade i odlučnosti kakvoj mogu težiti djeca iz danas nezamislivih uvjeta.”

Svjetsku slavu je Branko Lustig stekao zahvaljujući najvećim nagradama koje dodjeljuje filmski svijet. Najprije je kao producent ovjenčan Oscarom zajedno sa čuvenim režiserom Stevenom Spielbergom za epohalni film Schindlerova lista (1993) u kojem genijalnom kombinacijom fikcije i fakcije dokumentiraju strahote holokausta koji je Branko serijom Božjih čudesa preživio.

Drugog je Oscara dobio za kultni blockbuster film Gladijator (2000), koji je režirao još jedan veliki redatelj, Ridley Scott, s kojim je Branko radio i na drugim nagradjivanim filmovima.

Dva Oscara, dva Zlatna globusa, dva Emmija, nagradu BAFTA te da ne nabrajamo dalje brojna druga priznanja, nagrade i odlikovanja za ranija i kasnija izuzetno uspješna filmska ostvarenja.

Pretpostavljam da hrvatska javnost dobro zna za Lustigove zasluge za nagrađivani film Ne okreći se sine redatelja Branka Bauera te da se proslavio čak i kao glumac u Mimicinoj Seljačkoj buni, Bulajičevoj Kozari te u filmu Nikola Tesla, neprežaljenog prijatelja Krste Papića.

Sve to i mnogo sto drugo je Branka Lustiga pripremalo za Hollywod u kojem je nakon mnogobrojnih domaćih inozemnih priznanja zasluženo stekao svjetsku slavu.

Nešto ranije ove godine proglašen je počasnim građaninom Zagreba za izuzetan doprinos promociji vrijednosti demokratskog društva, filmske umjetnosti i kulture razumijevanja među različitima.

Branko je više nego jednom tvrdio da je demokratska Amerika neusporedivo velika i uspješna zemlja, ali da se u Americi ljudi ne znaju družiti i uživati u životu, da su uglavnom znanci te da je teško reći da su prijatelji. On se pak složio sa mnom da je kombinacija američkog ekstremnog individualizma i pohlepnog  materijalizma toksična jer razara obitelji i ljudsku zajednicu općenito.

Kaže da mu je jedini iskreni prijatelj bio i ostao Steven Spielberg ali dodaje da je tu negdje blizu i slavna glumica Meryl Streep koja je već od 1982. kada su zajedno u Zagrebu snimali Sofijin izbor, toliko zavoljela njega i Mirjanu da je provela neko vrijeme s njima u njihovoj čarobnoj vikendici na brdovitom Žumberku.

Na to prekrasno mjesto, nedaleko od Krašića, su dolazili i Peter Ustinov, Robert Mitchum, Jane Seymor i mnogi drugi, uživajući u prekrasnoj prirodi i poznatom gostoprimstvu bračnog para Lustig.

Svakako da jesam kao i suze Stevena Spielberga koji je bio i ostao Brankov pravi prijatelj od njihova prva susreta pa sve do neizbježne smrti. Bio sam duboko dirnut dok sam gledao i slušao Spielberga govoriti o tome koliko će mu Branko nedostajati

Od svih slavnih glumaca s kojima je radio ponajviše cijeni Russela Crowea (glavna uloga u Gladijatoru) koji je Branku rekao da ga voli kao vlastitog oca te ga stoga još uvijek oslovljava sa “papa”.

U našoj povratničkoj solidarnosti sam se složio s Brankom o mnogim znancima i rijetkim trajnim prijateljstvima u američkoj kulturi. Tvrdio je da je to jedan od razloga što se vratio u svoju domovinu gdje je imao puno pravih prijatelja.

No veći razlog povratka i ljubavi prema Hrvatskoj je bila zabrinutost za budućnost zemlje u kojoj su se počeli relativizirati zločini NDH-a i negirati najveća hrvatska sramota, logor smrti u Jasenovcu. Vodila ga je dvostruka edukacijska misija.

Prvo, da pokrene Festival židovskog filma, kasnije poznatiji kao Festival tolerancije. Time je nastojao realizirati svoj životni moto promicanja čovjekojublja i Bogom danih univerzalnih etičkih vrednota.

Kada sam mu jednom zamjerio zbog neprimjerene podrške Milanu Bandiću, zamolio me je da mu taj grijeh oprostim jer je na njega bio primoran pošto mu nitko drugi osim Bandića nije bio spreman financijski pomoći, a da bez te podrške nebi bilo Festivala židovskog filma. Taj podatak dotle nisam znao pa sam mu oprostio.

Drugi dio misije je bila edukacija mladih. Branka Lustiga ćemo pamtiti kao neumornog apostola istine o stradanjima Židova i Roma u Drugom svjetskom ratu. Prkosio je godinama i zločudnoj bolesti dok je neumorno obilazio škole kako bi djeci i mladima na prikladan i njima razumljiv način svjedočio o zvjerstvima holokausta.

Bio sam prisutan na jednom takvom skupu i divio se njegovom požrtvovnom zalaganju kako bi mladim generacijama iz prve ruke svjedočio o zločinima fašista i nacista, upozoravajući ih da je zapravo grijeh umanjivati ustaška zvjerstva te da ne prihvaćaju šutnju ili krivotvorena tumačenja onoga što se događalo u Jasenovcu i drugim logorima smrti.

Prije neku godinu mi je rekao da me je gledao kod Stankovića te da se potpuno slaže sa mnom o zabrinjavajućem porastu ustašofilije u Lijepoj našoj. Taj višestrukom slavom ovjenčani i financijski neovisan gigant filmske industrije je s druge strane bio i do kraja ostao duboko etičan, skroman i nadasve čovjek iskrena srca i praštanja te s time povezane nepatvorene dobrote.

Kada sam jednom zgodom pripovjedao da sam odrastao u muškom društvu jer moji roditelji osim nas pet sinova nisu imali druge djece ali da mi je Bog ravnoteže zato poklonio tri prekrasne, nadarene i svestrano uspješne kćeri, rekao mi je da je on čuo samo za Kristinu koja se proslavila kod Ophre Winfrey.

U tom razgovoru sam od njega osobno saznao da on i njegova cjeloživotna partnerica i voljena supruga Mirjana imaju samo jednu kćerku koja se rodila nakon deset godina braka te da su joj dali biblijsko ime Sara, ali da “nažalost Abrahama nismo mogli dočekati jer je biološki sat bio neumoljiv”.

Branko Lustig je pored svih životnih patnji i razočaranja bio nadaren izvrsnim smislom za humor. Jednom me je u avionu podsjetio na narodnu kako na mladima svijet ostaje pa me je onda (petnaestak godina stariji Lustig!) uz svoj šarmatni smješak provokativno-proročki usmjerio – “Mi stari uskoro odlazimo pa na vama mladima ostaje da upozoravate i podsjećate na zla ustaštva, fašizma i nacizma.”

Slijedila je ozbiljna i obvezujuća poruka: “Vjera i ljubav nas uče da oprostiti moramo ali nas zajednička Biblija uči da se zaboraviti ne smije jer će se inače zlo ponovno vratiti.”

Zahvalio sam mu na kronološki gledano promašenom komplimentu ali istovremeno i svečano obećao da ću kao duhovnik i bibličar, dok mi dragi Bog bude dao daha, nastaviti misiju kojoj je on posvetio svoj čudesan život.

Branko je bio poliglot pa kada je čuo da sam njemački student inzistirao je da progovorimo na jeziku istrebljivača njegova naroda. Bez trunke mržnje ili mentalnih rezervi. Ispričao mi je da je kao dijete njemački učio u predratnoj školi u Evangeličkoj crkvi u Jaegerovoj ulici

Bio je zapanjen kada je čuo da je moj punac Dragutin Volf, nakonšsto je serijom Božjih čudesa preživio Križni put, psovao Božje ime u jednom drugom logoru smrti te kako ga je onda jedan drugi Lustig, blagi Vjenceslav, poučio da Boga ne treba psovati nego mu se moliti i zahvaljivati za život.

O tom više potom, dok čekam(o) na šogora Miroslava Volfa i najavljenu knjigu o čudesnom obraćenju i životnom putu njegova oca, uglednog i međunarodno poznatog pentekostnog propovjednika i kršćanskog nakladnika Dragutina Volfa, jednog od suosnivača Evanđeoskog teološkog fakulteta.

Mnogo sam naučio od Branka na našim zajedničkim putovanjima. Jednom smo zbog propuštenog leta u najpoznatijoj njemačkoj zračnoj luci sjedili i pričali satima o židovskoj i kršćanskoj vjeri, o dvije osiječke sinagoge, njegovu prekrasnu djetinjstvu u prelijepom gradu na Dravi.

Zahvaljivao mi je što smo spasili i obnovili donjogradsku sinagogu kada se nitko u gradu nije usudio spasiti onu veću i jos lijepšu gornjogradsku u Županijskoj ulici. Pripovijedao mi je kako su ga duboko pobožni deda i baka kao klinca vodili za židovske blagdane, ali i svakotjedno na molitve u obje sinagoge.

Pitao sam ga da li mu ne smeta što se u njoj sada održavaju kršćanska bogoštovlja. Rezolutno je odgovorio s “nikako” jer smo sačuvali sva židovska obilježja uključivši Davidovu zvijezdu i Deset zapovijedi ugraviranih na hebrejskom jeziku u kamene ploče koje su Židovi donijeli sa Sinaja na početku proteklog stoljeća.

Iznad svega, naglasio je, stoji kao u vrijeme mog djetinstva, veliki natpis SLAVA BOGU NA VISINI. Križ iznad Zakona mu ne smeta jer na njemu nema Kristova korpusa, a osim toga je ovdje govor o dva Zavjeta a Židovi i kršćani vjerujemo u istog Boga Abrahama, Izaka i Jakova.

Slušajući ga obećao sam mu počasni doktorat iz Judaizma i tolerancije, ali taj dan nažalost nismo dočekali.

Upoznali smo se kada je u osiječkoj tvrđi (nacističkom Theresienstadtu) sniman značajan dio izuzetno popularnog filma i serije Vjetrovi rata, koje je Branko lokacijski i kadrovski uređivao. Doveo je i druge poznate židovske filmadžije i glumce da im pokaže jednu od rijetkih sinagoga u tom dijelu Europe koju (pro)nacističko ludilo nije uspjelo divljački razoriti, kao onu gornjogradsku (obišli su i to tužno mjesto kao i veliki parking u Praškoj ulici u centru Zagreba, gdje je stajala od ustaše demolirana sinagoga).

Svi su mi srdačno zahvaljivali a Branko se posebno potrudio  pokazati nam na kojem mjestu u sinagogi u Cvjetkovoj (nadam se jednog dana Ulici Branka Lustiga) je on stojeći uz dedu slušao Toru i molio se dragom Bogu. Te su Vam molitve uslišene, posvjedočio sam mu, jer ste jedan od rijetkih koji je preživio nacističke logore smrti skupa sa svojom dragom mamom.

O tom više potom nakon mog povratka u Osijek i pristupa mojim preciznijim bilješkama.

Branko je bio presretan što sam mu došao čestitati kada ga je Osijek proglasio počasnim građaninom i ponosan što je njegov rodni grad meni kao svom zetu odao visoko priznanje za životno djelo.

Branko je bio poliglot pa kada je čuo da sam njemački student inzistirao je da progovorimo na jeziku istrebljivača njegova naroda. Bez trunke mržnje ili mentalnih rezervi. Ispričao mi je da je kao dijete njemački učio u predratnoj školi u Evangeličkoj crkvi u Jaegerovoj ulici.

Usput je komentirao kako mu se dopada hrvatska riječ “zračna luka” kao doslovni prijevod za njemački Flug-hafen i engleski Air-port. Lijep je naš jezik, ustvrdio je s ponosom autentičnog domoljuba, te da stoga ne treba baš nekritički uvoziti holyvudske jezične koještarije. To od čovjeka kojeg je Hollywood proslavio, a čijoj obitelji su zloglasni Nijemci uz svesrdnu pomoć nekih Hrvata nanijeli neopisiva zla.

Pitao sam ga da li mu ne smeta što se u njoj sada održavaju kršćanska bogoštovlja. Rezolutno je odgovorio s “nikako” jer smo sačuvali sva židovska obilježja uključivši Davidovu zvijezdu i Deset zapovijedi ugraviranih na hebrejskom jeziku u kamene ploče koje su Židovi donijeli sa Sinaja na početku proteklog stoljeća

Svima je znano da je Branko Lustig cijeli svoj život posvetio borbi protiv mržnje i netolerancije. Inzistirao je da različiti trebaju živjeti skupa ako ne u ljubavi onda barem u snošljivosti i uzajamnom respektu. “Da se nikada ne ponovi” ne smije biti samo često citirana, a još brže zaboravljena fraza sujetnih političara i površnih propagatora takozvane demokracije i navodnog pluralizma. Zato je plakao dok je obilazio polja smrti u Srebrenici i zato je htio da snimi film o razorenom Vukovaru.

Pišem iz prekooceanske udaljenosti jer su me sveučilisne i ine obveze opet dovele u SAD ali ovaj puta prikovale (doslovno, zbog nesnošljivih boli u kralježnici) za Boston. Liječnici su me primorali da otkažem let za San Diego gdje sam trebao sudjelovati na zajedničkom kongresu American Academy of Religion i Society of Biblical Literature. No pobrinuo sam se da se o Branku Lustigu i tamo progovori na dostojanstven način te da se minutom šutnje i molitve oda počast velikom židovskom bratu, humanistu te nadasve velikom čovjeku i vjerniku koji je iz vizure vlastitog čudesnog preživljavanja koji nam je uz pomoć Stevena Spielberga podario nezaboravnu Schindlerovu listu.

Hvala Ti, Branko, dragi moj su-Osječanine i povremeni suputniče! Hvala za sve od srca uz iskreni Šalom za vječnost!

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Marko Vučetić

Ove godine se, raznim manifestacijama, obilježava trideset godina od pada Berlinskog zida. Prigoda je to da se susretnemo sa stvarnošću hrvatske nacije i sa stvarnošću hrvatskog nacionalnog subjekta.

Pad Berlinskog zida povijesni je događaj, on ima realnu dimenziju, jer se uistinu zbio, i simboličko-interpretativnu, jer se neprestano zbiva u formi tumačenja procesa koji su doveli do tog događaja, ali i procesa koji su nastali tim događajem.

Padom Berlinskog zida je, kada se svede na bitno, započeo proces demokratizacije u zemljama u kojima nije postojala demokracija, ali i integracijski procesi, jer demokracija ne osamljuje.

No, kao što se svaka ljudska stvarnost sastoji od onoga što jest (zato i jest stvarnost), ali i privida (onoga što se pokazuje stvarno, ali to nije jer krije neku drugu stvarnost), tako se i demokratizacija, budući da se tiče ljudskog svijeta, odvija unutar dijalektike stvarnosti i privida.

Kao što se svaka ljudska stvarnost sastoji od onoga što jest (zato i jest stvarnost), ali i privida (onoga što se pokazuje stvarno, ali to nije jer krije neku drugu stvarnost), tako se i demokratizacija, budući da se tiče ljudskog svijeta, odvija unutar dijalektike stvarnosti i privida

Nije, naime, u svim državama koje su padom Berlinskog zida nastale kao demokratske države, stvarnost demokracije na takvoj razini da bi ih se uistinu moglo smatrati demokratskim državama.

Moguće je da država u formalnom smislu bude demokratska, ali da u ontološkom i u antropološkom smislu bivstvuje kao privid demokracije. Tu mogućnost je, na našu žalost, Hrvatska iskoristila.

Hrvatska je demokratska zemlja, ali, budući da formiranjem suvremene hrvatske države nije formiran i hrvatski humani nacionalni subjekt, nego je uskrisio patološki nacionalni subjekt, demokracija se zbiva kao privid koji patološkom nacionalnom subjektu daje prostor opstanka.

Patološki nacionalni subjekt naciju hipostazira, pretvara je u živi organizam, promatra je kao vrhunaravni entitet koji osjeća, entitet koji uzvraća i prima ljubav, entitet koji je stoljećima spavao i u snu nadmašio Trnoružicu, entitet koji je probuđeno oživio zaljubljenim cjelovom jednog viteza (u našem slučaju taj vitez je Tuđman) itd.

Patološki nacionalni subjekt barata prividom i snovima, neistinama i konstrukcijama, ali zato izaziva realne i brutalne posljedice za istinski formiranog nacionalnog subjekta, a taj istinski nacionalni subjekt zna da je nacija, kako to piše Yuval Noah Harari u knjizi za koju gotovo svi kažu da su je pročitali – “21. lekcija za 21. stoljeće“, zapravo metafora i ta metafora ne pati, ne veseli se, ne podnosi nepravdu, ne nanosi nepravdu, ne započinje ratove…

Nacija je metafora, a ne organizam. To zna istinski nacionalni subjekt, on stoga i jest nacionalni subjekt jer ne negira stvarnost nacije.

U istinskom nacionalnom subjektu prebiva identitet nacije, a da nacija ne gubi na metaforičkoj snazi.

U patološkom nacionalnom subjektu nacija je organizam koji pati i raduje se, ostvaruje ratne pobjede, donosi materijalni probitak i prezire one koji u naciji vide metaforički izvor identiteta koji se otvara prema drugom metaforičkom identitetu, bez osvajačkih ili osvetničkih  aspiracija.

Padom Berlinskog zida u Republici Hrvatskoj je nastala pala demokracija, demokracija po mjeri patološkog nacionalnog subjekta. Razumljivo je da taj patološki nacionalni subjekt prezire povijesna zbivanja, on povijest želi prevrednovati i dati joj eshatološku dimenziju, jer patološki nacionalni subjekt sebe poima svetim, a svoju povijest tumači kao povijest spasenja za odabrane, za one koji naciju, u vlastitoj patologiji, hipostaziraju.

Zar nije pala demokracija kada se nastanak suvremene Republike Hrvatske ne veže za povijesne procese, konkretno za povijesne procese koji su doveli do pada Berlinskog zida, nego se stvara mitski početak države i državu se dovodi u bliski odnos, gotovo roditeljski u pravom biološkom smislu, s Franjom Tuđmanom?

Zar nije pala demokracija na djelu kada se privatizacijska pljačka ne sankcionira, nego se prepušta u sveti ritam mitskog poimanja vremena i isticanja nacionalnih heroja i presudnih bitaka za našu opstojnost?

Ove godine se, raznim manifestacijama, obilježava trideset godina od pada Berlinskog zida. Prigoda je to da se susretnemo sa stvarnošću hrvatske nacije i sa stvarnošću hrvatskog nacionalnog subjekta

Zar samim time nismo heroizirali i pljačku?

Zar nije pala demokracija na djelu kada se heroizira generala koji je činio zvjerstva, i zbog tih zvjerstava je osuđen, u Gospiću i Medačkom džepu?

Zar uistinu netko smatra, a da nije poslušnik uskrslog patološkog nacionalnog subjekta, da se za njegovu slobodu borio netko time što je počinio zločine?

Ne, ne i ne! Tisuću puta – ne!

Sloboda se ne stvara zločinima, sloboda se ne brani zločinima. Nacija, budući da je metaforička datost, ne umije patiti, ne može je se usmrtiti, ali se usmrtiti može i patnji se može izložiti konkretnog čovjeka, konkretnog pojedinca.

Svaki, patnji izložen pojedinac, istinski je patio. Ne postoji patnja nacije, ali postoji patološkim poimanjem nacije motiviran zločin.

Zločinci ne pripadaju naciji, svi zločinci pripadaju zločinu.

U povijesnom smislu je moguće izreći konačne povijesne sudove, moguće je govoriti o obrambenom ili osvajačkom ratu, ali je, isto tako, jasno da obrambeni rat nije vodio onaj tko je činio zločine, on je u ratu činio zločine.

U povijesnom smislu je moguće izreći konačne povijesne sudove o Franji Tuđmanu, ali ti konačni povijesni sudovi pretpostavljaju procese demitologizacije.

Dok se ne izvrši demitologizacija, ne pripadamo povijesti.

Često se čuje kako je Franjo Tuđman zaslužan za stvaranje Hrvatske i kako se trebamo vrati Tuđmanu. Nema strašnijeg poziva od poziva povratka u prošlost, pogotovo ako je ta prošlost, zamijenjena mitom.

Franjo Tuđman je povijesna figura koja je djelovala u tadašnjim povijesnim okolnostima, a njegovo djelovanje je izazvalo lanac uzročno-posljedičnih veza koji je rezultirao sadašnjim stanjem u pravosuđu, javnoj upravi, radnom zakonodavstvu, poštivanju ljudskih prava…

Hrvatska je demokratska zemlja, ali, budući da formiranjem suvremene hrvatske države nije formiran i hrvatski humani nacionalni subjekt, nego je uskrisio patološki nacionalni subjekt, demokracija se zbiva kao privid koji patološkom nacionalnom subjektu daje prostor opstanka

Pozivati se na Tuđmana, znači pozivati se na još jedan, samo brutalniji, slijed istog uzročno-posljedičnog lanca koji je doveo do ovog stanja.

Država koja je osuđena na ponavljanje, država koja nije u stanju izreći konačne povijesne sudove, nego se prepušta mitu i mitologiziranju, nije demokratska država, ona to tek treba postati.

A to može i to mogu učiniti samo oni koji demitologiziraju patološki nacionalni subjekt.

Trideset godina nakon pada Berlinskog zida Republika Hrvatska živi između mita i povijesti, a to je stanje poludržave.

Republici Hrvatskoj treba povijest (i povijesni Tuđman), Republici Hrvatskoj treba izlazak iz prokletstva uskrslog patološkog nacionalnog subjekta.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivan Zidarević

Ko je više puta gledao seriju Vruć vetar zna da u čuvenoj petoj epizodi “bračni vir“ Vesna Čipčić za doručkom govori kako je dala otkaz na poslu jer je to posao bez ikakve perspektive. Na to će njoj Čkalja: “Pa udala si se, šta će ti više perspektiva!?“.

Polako ulazimo u 2020. Godinu, a navedena serija je snimana u poslednjoj godini života našeg najvećeg sina naroda i narodnosti. Ne, to nije onaj od 1990. Od tada pa do danas ništa se značajnije nije dogodilo što bi se dalo za zaključiti kako smo u pogledu perspektiva, tuđih obaveza i prava, bitnije napredovali.

Prežvakano je, nikada svareno, pitanje “ženskih prava“ i šta zapravo žene žele.

Ono što se naziva “jednakost među polovima“ je u svojoj biti pitanje društvenog položaja žene koje je staro koliko i čitavo ljudsko društvo još od onda kada smo izmislili klase.

Kod oba pola imamo pristalice koji govore o muškoj civilizaciji i kao osnovni argument ističu biološku inferiornost žene. Nije sporno da su muškarci i žene biološki različiti, imajući u vidu specifičnosti anatomije, no to nikako nije dovoljno za stvaranje mita o muškoj superiornosti, iako to prija sujeti i nekoj pojedinačnoj sreći onoga koji se tome nada da je istina

Žena se tokom svog ljudskog razvoja tretirala na različite načine, što nam govori da smo u početku imali matrijarhat, što je posledica reproduktivne uloge žene, a ne možda društvenog razvoja svesti (kamo sreće).

U današnjem društvu težim(o) ravnopravnosti polova, barem dok se ne tiče naše kuće, ali vidimo i sami da se to neće samo dogoditi sve dok ne donesemo i počnemo da primenjujemo nekakve pravne okvire da se to i ostvari.

Mnogi apstrahiraju “ženska prava“, te naglašavaju specifičnosti, kao da ne spadaju pod ljudska prava kao takva. Kod nekih se onda javi osećaj kipuće svesti i plitke pameti te postavljaju pitanje zašto se nekome daju dodatne beneficije i šta to onda znači za ostale, u ovom slučaju muškarce.

Možda bismo to pokušali da opravdamo slikovitim pravom koje pripada samo ženi, a to je porodiljski dopust ili bolovanje, što opet nije dobar termin.

Bolovanje aludira na neku bolest što sa pravne ali i medicinske tačke gledišta zapravo i ne postoji kao neko isključivo “žensko“ pravo. Malo je poznato da se i u bivšoj državi, one druge tvorevine, kasnije je postojala i treća sa dve republike i ukinutim pokrajinama, muškarcima davao porodiljski dopust u ulozi očeva.

I onomad i danas, ali svakako i izgledno sutra, žena se kroz našu civilizaciju posmatra kroz vizuru žene u društvu, u porodici i žene kao, eto ti ga na, ličnosti.

Ko je više puta gledao seriju Vruć vetar zna da u čuvenoj petoj epizodi “bračni vir“ Vesna Čipčić za doručkom govori kako je dala otkaz na poslu jer je to posao bez ikakve perspektive. Na to će njoj Čkalja: “Pa udala si se, šta će ti više perspektiva!?“

U tom kontekstu, pratimo kako žene sve slobodnije traže da se ukine neprirodno nametanje da dokazuju svoja prava u ravnopravnosti sa muškarcima, te prevazilaženju (ne)prirodnih razlika među njima.

Kod oba pola imamo pristalice koji govore o muškoj civilizaciji i kao osnovni argument ističu biološku inferiornost žene. Nije sporno da su muškarci i žene biološki različiti, imajući u vidu specifičnosti anatomije, no to nikako nije dovoljno za stvaranje mita o muškoj superiornosti, iako to prija sujeti i nekoj pojedinačnoj sreći onoga koji se tome nada da je istina.

Kako ne bismo sve svalili na današnji ugao gledanja, setimo se kako smo čitali o Platonu, onom velikom misliocu, koji je govorio o tome da je žena nedovršeni muškarac. Posle se na tu tezu nakalemio, naravno, Frojd o tvrdnji da je žena kastrirani muškarac, te da je kao takva anatomski osiromašena. No, najpoznatija izjava, koju mnogi ne znaju od koga je potekla, dolazi od Šopenhauera, a baš je mnogi šovinisti vole, je “duga kosa, kratka pamet i muškarac misli, žena oseća“.

Možda će mnogi posle ovoga dvaput, ma budimo slobodni i recimo triput, treći put i Bog pomaže, razmisliti pre nego će stajati u redu na sajmu knjiga kako bi kupili neku od knjiga pomenutih. Ali, nije cilj ne čitati ih već je cilj čitati što više, posebno velike ljude čije izjave prečesto izvlačimo iz konteksta i to sve sa predumišljajem.

Danas svet, barem onaj slobodniji deličak, ulaže određene napore kako bi se postigla ravnopravnost među polovima i to se manifestuje u nizu kojekakvih aktivnosti, koje često ne razumemo ali podržavamo jer je to jedino ispravno.

Tu se najviše ističu Ujedinjene nacije sa Poveljom i nizom drugim dokumenata, među kojima su zvučna: Konvencija o statusu udatih žena i Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj dobi za brak i registrovanju brakova.

Bilo bi dobro pomenuti i one koji se nikako ne slažu sa time da žena bude u nečemu ravnopravna sa njima, onima koji imaju mošnice, koje neretko međusobno i mere i dimenzijama se dive.

Po svoj statistici, muškarci prednjače u korumpiranosti i imaju veće kriminalno ponašanje nego žene. Kao prilog ovome ide i podatak da samo 6 odsto od ukupnog broja kriminalaca čini “slabiji pol“, dok 94 procenata otpada na, “jači pol“

Oni drže da žena ne može da obavlja više radnji, ili po njima funkcija, i biti majka i supruga sa jedne strane i imati funkciju zaposlene žene sa neke druge strane. Oni naravno sve to mogu, uvek dozirano, jer su “jači pol“.

Međutim, pozicije muškog šovinizma znatno se tresu činjenicom da se i politički život, doskora neprikosnoveni bogom dan muški teren, otvara i za žene i da tu dobijaju važnu ulogu u pozicijama moći i odlučivanja.

Po svoj statistici, muškarci prednjače u korumpiranosti i imaju veće kriminalno ponašanje nego žene. Kao prilog ovome ide i podatak da samo 6 odsto od ukupnog broja kriminalaca čini “slabiji pol“, dok 94 procenata otpada na, “jači pol“.

Na kraju, kao potencijalno izvinjenje svim ženama koje sam nehotice nekada uvredio, završavam sa citatom Duška Radovića koji mene izuzetno opisuje: “Unesite u monotoniju i mrtvilo nečijeg života malo svoje neozbiljnosti, neodgovornosti i lošeg ukusa“.

Svim ženama…

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Milan Rakovac

Oooo, jako mnogo toga se događa nel Golfo de Trieste, to jest u njegovom dijelu zvanom Piranski zaliv, ossia Savudrijska vala: Ruski brodovi usidreni su u međunarodnim vodama zapadno od rta Savudrija. Američki brodovi su vezani na Molo 7.

Ruski i američki mornari u rent-a-bus izazvali incident na Dragonji: odbili su se legitimirati i slovenskim i hrvatskim graničarima, a onda su busom razbili pogranične rampe, kockali zajedno i pili, a na kockarnici u spornom teritoriju napisali dva grafita: DRAGONJA IS AMERICAN RIO GRANDE, i RUSKAJA RESPUBLJIKA ISTRA – NA MNOGAJA LJETA!

Gradonačelnici Buja i Pirana proglasili su SMR, SLOBODNA MORSKA REPUBLIKA. Mađarska, Srbija i Italija odmah su priznale Republiku.

Ali Italija je povukla priznanje kad se pročulo da je Trst glavni grad Republike…

Na vrućoj liniji mi je Ervin Hladnik Milharčič, sjajni novinar ljubljanskog Dnevnika:

Ja Ervinu: Čuj, moramo se vratiti iskonu. Ervin: Morate vrniti naše morje. Ja: O tom i govorim, jer ako je do Boga, on će poslušati  Gospu, a ona je kraljica Hrvata, to znaš?

Ja Ervinu: Čuj, moramo se vratiti iskonu.

Ervin: Morate vrniti naše morje.

Ja: O tom i govorim, jer ako je do Boga, on će poslušati  Gospu, a ona je kraljica Hrvata, to znaš?

Ervin: Tle voha po komunajzerskem čefurstvu!

Ja: I poganstvu! Seveda! A šta misliš, tko je prognao ribe? I tko presušuje Piranski zaliv?

Ervin: Dej no s tem hrvaškim misticizmom!

Ja: RODON!

Ervin: Radion? Rdeči? Modri?

Ja: Rodon, naš ilirski bog mora, čiji su epigoni Posejdon i Neptun!

Ervin: Pi..a! Nehaj, no!

Ja: E si, si! Ma se ti gavessi un cavallo?

Ervin: My Kingdom for a horse?

Ja: Baš tako! Moramo Rodonu dati jenega kuonja.

Ervin: Morskega konjička?

Ja: Ma ne, ne, ćo mulo, živega kuonja, anci dva. Slovienskega i hrvackega. A imamo samo par tovari i par boškarini.

Ervin: Aha! Dva lipicanca?

Ja: Nisan siguran, lipicaneri su raca K.und K. d’origini spagnole, anssi arabe…

Ervin: Vem! Vem! Superca. Dva ekološka in digitalna, od umetne kože v nacionalnih barvah…

I kako su se sreli na otvorenom moru vissin de Ciosa, i krenuli prema Piranskom zalivu, more se vraćalo pred njima prema Istri. In sta složno zapela in sordina ”soto la defunta se stava sai piu ben, se magnava crodighe e luganighe co’l cren”

Ja: Stvarno si genije. Jedan pjeva ”ne vrag, le sosed bo mejak”, a drugi ”sinje more svijetu reci”…

Ervin: Ne, ne! Nego ”Hej Slaveni jošte živi duh naših djedova”!

Ja: Ma baš, i odmah se uključe Vučić i Dodik… Cio mulo, ma alora naj oba konjička zapojejo, ”moj očka ima konjička dva”?

Ervin: Ja, itak, sekakor, in potem betovnovo ”Radost daje vinsko trto, /daje nam prijatelja; /črv ima k nji pot odprto/ kakor kerub do Boga”!

Rečeno – učinjeno! Dva konjička sta zaplula, eden iz Gradeža drugi iz Kotora.

I kako su se sreli na otvorenom moru vissin de Ciosa, i krenuli prema Piranskom zalivu, more se vraćalo pred njima prema Istri. In sta složno zapela in sordina ”soto la defunta se stava sai piu ben, se magnava crodighe e luganighe co’l cren”.

Samo, ribe se nisu vraćale. Porcassa quella scrova Eva e su mare Grega!

Ča sad?

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

papa Franjo

Nagasaki, japanski grad duboko ranjen nuklearnim uništenjem, suvremena je Kalvarija, a njegov narod, okupljen na euharistijskom slavlju koje je papa Franjo predvodio na bejzbolskom stadionu, pozvan je ne šutjeti nego podići glas u ispovijedanju svoje vjere i u zajedničkoj molitvi za sve nedužne koji u vlastitom tijelu trpe zbog nekadašnjih i današnjih ratova, te kako bi u svijetu bilo više prorokā istine, pravednosti i mira.

O tomu je Papa govorio u propovijedi komentirajući Lukino evanđelje, pročitano na japanskom jeziku, tijekom prve mise slavljene u Japanu u sklopu 32. apostolskog putovanja, prenosi Vatican News.

Kalvarija, mjesto izgubljenosti i nepravde, gdje nemoć i nerazumijevanje prati tiho i ravnodušno mrmljanje ”dežurnih” podrugljivaca pred smrću nedužnog čovjeka, pretvara se, zahvaljujući ponašanju dobroga razbojnika, u riječ nade za cijelo čovječanstvo.

Ruganje i uzvici ”spasi sam sebe”, upućeni nedužnom čovjeku u mukama, neće biti posljednja riječ; štoviše, potaknut će glas onih koji dopuštaju da im se dotakne srce te izabiru suosjećanje kao pravi način za stvaranje povijesti, istaknuo je Papa.

Novi će naraštaji osuditi naš poraz – jer govorimo o miru a svojim ga djelovanjem među narodima svijeta ne ostvarujemo. Kako možemo govoriti o miru istodobno stvarajući sve učinkovitije oržje rata, upitao je Papa

Poput dobroga razbojnika i mi dobro poznajemo svoju povijest neuspjeha, grijeha i ograničenja, ali ne želimo da ona odredi sadašnjost i budućnost. Lako je, naime, izgubiti sjećanje na ono što znači podnositi trpljenje brojnih nedužnih ljudi. Ovi su prostori, kao malo drugih, iskusili razornu sposobnost do koje može doći ljudsko biće.

Zbog toga, poput dobroga razbojnika želimo živjeti trenutak u kojemu možemo podići svoj glas i ispovijedati svoju vjeru poradi zaštite i služenja Gospodinu, Nedužnom koji trpi. Želimo pratiti njegovu muku, podupirati njegovu samoću i napuštenost, i još jednom čuti da je spasenje riječ koju Otac želi ponuditi svima: ”danas ćeš biti sa mnom u raju”.

Krenimo tragovima tisuća japanskih mučenika koji su posvjedočili spasenje koje nam nudi Isus, i sigurnost da ljubav koju je Krist dao na križu pobjeđuje sve vrste mržnje, egoizma i uvrede ili pakosnog odgovora, svaki ravnodušan pesimizam ili zamamno blagostanje koje umrtvljuje dobra djela.

Krist je živ među nama i želi nas živima. Krist je naša nada, istaknuo je Papa te napomenuo da nam naše poslanje učenika misionara ne dopušta da se predamo pred zlima, nego nas potiče da budemo kvasac njegova Kraljevstva gdjegod se nalazili; u obitelji, na poslu, u društvu. Daje nam da budemo mali otvor kroz koji Duh nastavlja puhati nadu među narode, poručio je papa Franjo.

Nakon odavanja počasti japanskim mučenicima i mise na stadionu u Nagasakiju u nedjelju 24. studenoga papa Franjo sudjelovao je na mirovnom susretu u Spomen parku u Hirošimi.

Izrazito oštro osudio je proizvodnju i uopće posjedovanje nuklearnoga oružja. Korištenje atomske energije u vojne svrhe je nemoralno i zločin, danas više nego ikada, poručio je Papa na mjestu gdje je prvi puta u povijesti bačena atomska bomba.

To je zločin protiv čovjeka i njegova dostojanstva kao i svake moguće budućnosti na planetu Zemlji. Novi će naraštaji osuditi naš poraz – jer govorimo o miru a svojim ga djelovanjem među narodima svijeta ne ostvarujemo. Kako možemo govoriti o miru istodobno stvarajući sve učinkovitije oržje rata, upitao je Papa.

Krenimo tragovima tisuća japanskih mučenika koji su posvjedočili spasenje koje nam nudi Isus, i sigurnost da ljubav koju je Krist dao na križu pobjeđuje sve vrste mržnje, egoizma i uvrede ili pakosnog odgovora, svaki ravnodušan pesimizam ili zamamno blagostanje koje umrtvljuje dobra djela

Papa je u Hirošimi pozvao na novi angažman protiv nuklearnoga naoružanja, podsjetivši na mjestu druge bačene atomske bombe da je Japan iskusio razaranje kakvo nijedna druga zemlja nije, a uzrokovao ga je čovjek. Pozvavši na sveobuhvatno razoružanje, Papa je poručio da istinski mir može postojati samo bez oružja, on se postiže samo razoružanjem, pravdom, razvojem, solidarnošću, brigom za zajednički dom i promicanjem zajedničkog dobra.

Propast Hirošime i Nagasakija te njihove ruševine i patnja naroda najbolje svjedoče o težini posljedica upotrebe atomskog naoružanja. To se očituje i na odrazu drvenog Gospina lika pronađenog u ruševinama Nagasakija.

Prije Papina govora svjedočile su dvije žene koje su preživjele bombardiranje. Yoshiko Kajimoto (88) opisala je stravične slike na ulicama Hirošime neposredno nakon eksplozije bombe. Koji Hosokawa (91) upozorio je da rat u čovjeku uzrokuje ludilo, a najveće je ludilo atomska bomba. Smatra svojom misijom budućim generacijama govoriti o tim strahotama da bi ostali pozorni.

(IKA/Vatican news)

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Dragan Markovina

Banalna činjenica, poput one da se samo društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću, a onda čak ni uz tako silno bavljenje nisu u stanju suočiti se s njom i prevazići je, očito još uvijek nije postala jasna većini ovdašnjih građana.

Jer, kad bi im ona doista bila jasna, počeli bi prisiljavati političke elite da se bave sadašnjošću i budućnošću, umjesto što spremno sudjeluju u oživljavanju tema i politika iz prošlosti.

Kad usporedimo jugoslavensku situaciju iz 1969, točno dvadeset i osam godina nakon početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i dvadeset i pet nakon njegovog okončanja, pa to usporedimo sa 2019, koja se nalazi na istoj distanci od 91. i 95, shvatit ćemo do koje smo mjere zaglibili.

Tadašnje društvo išlo je krupnim koracima naprijed, rast BDP-a bio je konstantan, a industrijalizacija, urbanizacija i demografska eksplozija na vrhuncu. Istina je da je Narodnooslobodilačka borba činila neupitan konstitutivni mit države, ali nije predstavljala centralnu društvenu temu.

Kad usporedimo jugoslavensku situaciju iz 1969, točno dvadeset i osam godina nakon početka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i dvadeset i pet nakon njegovog okončanja, pa to usporedimo sa 2019, koja se nalazi na istoj distanci od 91. i 95, shvatit ćemo do koje smo mjere zaglibili

Danas, 2019. godine bilježimo opću stagnaciju ili minimalni ekonomski rast, potpunu devastaciju urbaniteta, demografsku katastrofu, jednako vidljivu u smanjenju prirodnog prirasta i sveprisutnom egzodusu mladih ljudi, a rat i teme koje su do njega dovele čine se življima nego ikada.

Najgore od svega je što je najveći broj ljudi toliko otupio od svega, da se više i ne buni protiv ovakvog stanja.

U svemu tome, ono što je dodatno poražavajuće i logično se nastavlja na dosad napisano jest činjenica da iz tragedija koje su se dogodile uslijed zločina ništa nismo naučili.

Ovaj tekst pišem točno na godišnjicu pada Vukovara i utemeljenja Herceg-Bosne. Obje ove stvari rezultirale su apsolutnim civilizacijskim potonućem koje je, ne samo u fizičkom smislu, gotovo u potpunosti uništilo dva predivna grada, Vukovara i Mostara, koji su predstavljali ogledan primjer zajedničkog življenja i nekog jugoslavenskog osjećaja nego su trajno oštetili sve one koji su uz te gradove bili vezani.

Ono što se, ne samo moglo nego i moralo izbjeći, a očito nije, jeste to da se dodatno oštećuju i generacije rođene nakon rata iz razloga što se nikako ne dozvoljava da se rat nadiđe i da se u tim sredinama, ali i na čitavom ovom prostoru omogući normalan, svakodnevni život.

Negdje se to radi odbijanjem suočavanja s vlastitom odgovornošću za zlo koje je učinjeno, a negdje odbijanjem da se prestane politički parazitirati na tragediji, ali rezultat je suštinski isti.

To je strukturalni nacionalizam, nedostatak modernosti i ikakve vizije budućnosti.

Nacionalizam nije naveden slučajno na prvom mjestu, budući da upravo on onemogućava da se napravi konkretan iskorak iz ratnih tema i trauma.

Uostalom, kada govorimo o Vukovaru i Mostaru, uz koje se danas kao prva asocijacija veže potpuna destrukcija, mi zapravo govorimo o dva industrijski snažna grada, od čijih su industrija ostali tek djelići, nedovoljni čak i da komemoriraju uspomenu na prijašnje razdoblje, a kamoli za rješavanje egzistencije većine preostalih građana.

Stvar je, pojednostavljeno govoreći, sljedeća. Nacionalisti su nas, ne imajući nam išta drugo za ponuditi, prvo počeli daviti Srednjim vijekom i revizijom Drugog svjetskog rata, onda su proizveli rat i užasne zločine, da bi nas i četvrt stoljeća nakon svega nastavili daviti sa Srednjim vijekom i revizijom Drugog svjetskog rata, čemu su pridodali i glorifikaciju vlastitih poteza i zločina u ratovima iz devedesetih godina.

Od tolikog bombardiranja prošlošću ljudi su, ukratko, potpuno poludili.

Ovaj tekst pišem točno na godišnjicu pada Vukovara i utemeljenja Herceg-Bosne. Obje ove stvari rezultirale su apsolutnim civilizacijskim potonućem koje je, ne samo u fizičkom smislu, gotovo u potpunosti uništilo dva predivna grada koji su predstavljali ogledan primjer zajedničkog življenja i nekog jugoslavenskog osjećaja, Vukovara i Mostara

Pri tome, sve ovo pišem kao netko tko je svjesno izabrao biti profesionalni istoričar, upravo zbog toga da bi razumio zlo koje smo proživjeli, ali ne zato da bismo u njemu vječno živjeli.

 Od svog ovog lamentiranja ostaje nam logično pitanje kako dalje?

Ponajprije tako da, jednako kao i u ličnom životu, počnemo od sebe i prestanemo se pitati što je netko drugi učinio nama, a umjesto toga se zapitamo što smo mi učinili drugima i što sami sebi svakodnevno činimo.

Kad bismo barem na nekoliko dana prakticirali ovaj pristup, shvatili bismo koliko on ljekovito djeluje i koliko bi brojni nesporazumi na ovim prostorima potpuno nestali.

Iz toga bi logično slijedilo to da počnemo misliti o sutra, umjesto o jučer.

Ovaj proces nam je utoliko lakši, budući da imamo autentično iskustvo kako to izgleda kad se društvo okrene budućnosti, ali je istovremeno utoliko teži zato što su političke i društvene elite iz sebičnih razloga nespremne za ovakvu vrstu zaokreta.

Stoga je jedino što nam preostaje jačanje društva i slabljenje države na svim poljima.

Nije lako, ali predstavlja barem neki pokušaj.

(Prenosimo s portala Novog magazina).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Dana 3. srpnja 2019. pozvan sam na razgovor u beogradskom sjedištu lista ”Politika”, premda im je bilo poznato da sam stalni suradnik ”Novog magazina” Nadežde Gaće (tjednik koji nije baš na ”istoj strani” kao i ”Politika” i koji, premda ima ne baš veliku tiražu, ponajbolje nudi ono što nezavisni intelektualac u jednom tjedniku i traži).

Publika, a to su intelektualci koji kupuju ili online čitaju ”Novi magazin”, da skratim priču, smatra da ”Politika” nije nezavisan medij, dapače, da je ”linkovan” na kabinet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Poslušao sam što su mi imali kazati i ponuditi (predložili su mi i da se feljtonizira moj ”Argentinski roman”) i onda je nastupilo zatišje.

Imao sam dovoljno vremena da promislim o ponudi pa i o tomu što će kazati, što će zaključiti, ne samo čitalačka publika ”Novog magazina” nego i svi oni koji drže do mene i mog pisanja ako ih iznenadi vijest da od sada, zamisli, ”Drago Pilsel piše za Politiku”.

Poslušao sam što su mi imali kazati i ponuditi i onda je nastupilo zatišje. Imao sam dovoljno vremena da promislim o ponudi pa i o tomu što će kazati, što će zaključiti, ne samo čitalačka publika ”Novog magazina” nego i svi oni koji drže do mene i mog pisanja ako ih iznenadi vijest da od sada, zamisli, ”Drago Pilsel piše za Politiku”

Ponovno sam pozvan u redakciju ”Politike” gdje sam bio prošli petak: dogovoreno je da se javljam ”ličnim stavom” (što će reći kolumnom) onda kada se list ”Politika” najviše cijeni jer donosi još uvijek važan kulturni dodatak, subotom, počevši od iduće, 30. studenog.

Koliko će to često biti i hoću li se javljati i kao svojevrsni dopisnik iz Zagreba, ostaje da se vidi, obostrani interes postoji.

Nisam ja kucao na vrata ”Politike”. Oni su me zvali. Žele moje tekstove. Donekle im imponira moja biografija. Meni je od toga važnije da su prepoznali da sam dobar novinar i kolumnist koji, ako je ispunio kriterije madridskog dnevnika ”El País”, ”Deutsche Wellea”, ”BBC-a”, ”Oslobođenja”, ”Mladine”, itd, valjda će…

Jedna draga kolegica, vrlo iskusna, reče mi jučer, premda mi je to jasno, važnu stvar: ”Nije isto objaviti kritičku riječ o bilo čemu u Hrvatskoj u ‘Politici’ ili u ‘Novom magazinu”’.

Pišem li ja ovu kolumnu da se opravdam? Imam li potrebu nakon 40 godina bavljenja novinarstvom i nakon 57 godina života ikome se opravdavati?

Naravno da nemam.

Ali moji čitatelji imaju pravo na obrazloženje koje je ujedno i prilika da pojasnim u što vjerujem. Da slikovito kažem: dopustite da pojasnim prije nego što stigne psovka.

To je i kao kada me pitaju: što te je, pobogu, tjeralo da upišeš doktorski studij na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu?

Recimo to ovako: ne ponavljam slučajno kao papagaj već četvrt stoljeća što je sveti papa Ivan Pavao II. ostavio ovdašnjim narodima kao amanet, prilikom govora 11. rujna 1994. na zagrebačkom hipodromu!

Mene zanimaju dijalog i ekumenizam. Tko nije načisto s time neka ne gubi vrijeme čitajući moje kolumne. Šalim se: čitajte drugari, mogu vam postati jasni Evanđelje i temeljne poruke pontifikata pape Franje.

I, dakako, zanima me mogućnost da, pišući u listu osnovanom 1904., u dnevniku gdje su Hrvati često loše prolazili (možda ponekad s pravom), kažem, kome god treba da to bude kazano, da niti su svi Hrvati ustaše, niti da su nama svi Srbi četnici.

Zanima me da u najvažnijem dnevnom listu u Srbiji, u prostoru kolumne u kojem ću samo ja gospodariti: odabirom teme, naslova i glose, čak i fotoportretom koji će uvijek pratiti moj tekst, kažem manje više isto što već 24 i pol godine, iz tjedna u tjedan, bez pauze, kazujem u kolumni koju sada čitate.

A što bi to bilo potrebno kazati/poručiti čitateljima ”Politike” iz perspektive Hrvata i kršćanina koji kritički progovara o etnonacionalizmu, o bilo kojem nacionalizmu, o nužnosti suradnje i konstruktivnog dijaloga Srba i Hrvata?

Recimo to ovako: ne ponavljam slučajno kao papagaj već četvrt stoljeća što je sveti papa Ivan Pavao II. ostavio ovdašnjim narodima kao amanet, prilikom govora 11. rujna 1994. na zagrebačkom hipodromu!

Hajde, opet ću, jer meni taj zadatak prija, da ponavljam mirotvorne poruke Ivana Pavla II. kao papagaj: ”Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima! To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti, koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu. Svi su oni pozvani ostvariti civiliziran suživot, u međusobnom poštovanju.”

Taj put ”jedinstva i mira”, taj put bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, ”nitko ne smije izbjegavati”.

Možda nisam do sada učinio dovoljno i potrebno u što uključujem: jasan aktivizam u obrani ljudskih prava pripadnika srpske manjine, prijateljevanje s mitropolitom Porfirijem i drugim vladikama Srpske pravoslavne crkve, trud da dobijem povjerenje patrijarha Irineja, pisanje za medije srpske manjine, ali i za medije u Srbiji (Novosti, Identitet, P-portal, Newsweek Srbija, Ekspress, Novi magazin), nastupanje u televizijskim programima u Banja Luci, Pančevu, Novom Sadu i Beogradu, intencija da doktoriram na pravoslavnom teološkom fakultetu, sada i prihvaćanje poziva glavnog urednika ”Politike” i njegova zamjenika, ali sve to i nije ništa drugo doli moj način da odgovorim na ”put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati”.

Jedna draga kolegica, vrlo iskusna, reče mi jučer, premda mi je to jasno, važnu stvar: ”Nije isto objaviti kritičku riječ o bilo čemu u Hrvatskoj u Politici ili u Novom magazinu”. Pišem li ja ovu kolumnu da se opravdam? Imam li potrebu nakon 40 godina bavljenja novinarstvom i nakon 57 godina života ikome se opravdavati? Naravno da nemam

U Buenos Airesu siroti pripadnici odumiruće ustaške emigracije pripovijedaju da se Drago ”prodao Srbima”, a sva je mudrost u tome da se shvati što su znakovi vremena i da ja, kao kršćanski teolog i novinar, u sebi nađem i razloge i načine da na njih reagiram.

Nema drugih motiva i za moj skori početak suradnje s listom ”Politika”: točno je, radi se o novom profesionalnom izazovu i mislim da sam mu dorastao, ali ako nam je Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. To mi je najvažniji motiv.

Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. I da propovijedamo u zgodno i u nezgodno vrijeme: ”Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom” (2 Tim 4,2).

Stanje nas upućuje na potrebu obnove jedne, velikim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav. To kanim ostvariti kao kolumnist ”Politike”. Ništa više, ali ništa manje od toga.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivanka Toma

Osnovna poruka velikog sindikalnog prosvjeda učitelja i profesora koji je na Trgu bana Jelačića okupio desetke tisuća ljudi iz cijele zemlje, je da u Hrvatskoj ipak nisu dominantne ideološke podjele koje forsiraju političari, nego nešto što ova Vlada nikako ne može shvatiti.

Zato što je na zahtjev učitelja ostala gluha i slijepa, i nije bila u stanju osjetiti bilo javnosti, Vlada je doživjela do sada najveći i najmasovniji štrajk, a potom prosvjed prosvjetara u kojemu su se ujedinili baš svi.

Zajedno su nastupili svi sindikati, pa čak i oni koji su godinama bili u svađi i razdoru, svi nastavnici, profesori, ljudi najrazličitijih političkih preferencija, različitih svjetonazora, različitih religijskih i seksualnih opredjeljenja, nacionalnosti…

Na prosvjed su došli lijevi i desni, ljudi iz Istre, Dalmacije, Slavonije, Like… Svirale su se pjesme Majki, Prljavog kazališta, Urbana, Dubioza kolektiva, Gibonnija, s transparenata su slane poruke najčešće spominjanom premijeru Andreju Plenkoviću, resornim ministrima, vidjele su se slike ljudi koji čine špicu izvršne vlasti, ali i slika Isusa Krista.

Svakom tko je pratio prosvjed odmah je bilo jasno da nitko u Hrvatskoj do sada nije uspio ujediniti ljude unutar jedne profesije kao što je to uspjelo premijeru Andreju Plenkoviću. A učinio je to tako da nije činio ništa.

Učitelji i svi oni koji ih podržavaju, a takvih nije malo, traže da Hrvatska postane ono mjesto pod suncem na kojemu će se društvena dobra početi poštenije raspoređivati. Traže da se nagrade oni koji rade, koji vrijede i svojim angažmanom i trudom doprinose društvu i njegovom razvoju

Plenković je već na početku štrajka kazao da mu nije ni na kraj pameti sjesti za isti stol sa sindikalnim povjerenicima (a nastavio je to ponavljati i nakon prosvjeda).

Kada je odlučio “popustiti” i povećati plaće, objavio je to sa saborske govornice, ali s naglaskom da plaće idu gore svima koji žive na proračunu.

Time je učiteljima poručio da nisu ništa posebno i da ne vrijede ništa više od svih drugih uhljeba na proračunu.

Baš kao što su mu to poručili na prosvjedu, Plenković je ujedinio učitelje i držao ih ustrajnima u mjesec dana dugom štrajku i izveo na ulicu, i to zato što odbija čuti njihov zahtjev za boljim i pravednijim društvom.

Učitelji i svi oni koji ih podržavaju, a takvih nije malo, traže da Hrvatska postane ono mjesto pod suncem na kojemu će se društvena dobra početi poštenije raspoređivati. Traže da se nagrade oni koji rade, koji vrijede i svojim angažmanom i trudom doprinose društvu i njegovom razvoju.

U pravednom društvu učitelji očekuju za sebe drugačiji položaj, da ih se uvažava, poštuje i prizna vrijednost njihova rada. – Teško je preživjeti nemir koji proizlazi iz činjenice da se osjećamo kao drugorazredni građani, koji radimo drugorazredan posao, a drugorazredan sam zbog toga što sam učitelj, što me svaka budala može pljuvati i zvati me uhljebom – objasnio je učitelj Luka Žužul iz Dalmacije koji, kao i svi drugi prosvjednici, traži da se napokon počne cijeniti znanje i oni čiji je poziv da ga prenose našoj djeci.

O nepravdi koja je učitelje izvela na cestu govorio je riječki vjeroučitelj Marin Miletić iz Prve sušačke gimnazije, koji je uzviknuo: “Gospodine premijeru, ovo je Liga prvaka. Mi učitelji smo Liga prvaka, u nas trebate ulagati, a ne u neke fejk tablete koji nakon mjesec dana više ne rade”.

Aludirao je na premijerovu izjavu od prije par dana povodom Kongresa europske pučke stranke kada je rekao da je u Zagreb doveo Ligu prvaka.

Štrajk prosvjetara se oduljio i završio masovnim prosvjedom jer se pokazalo da je sustav vrijednosti do kojeg drži Vlada bitno različit od onog za koji se bore učitelji, roditelji, ali i šumari, piloti, stjuardese, željezničari, policajci, knjižničari, pomorci…, te građani okupljeni u brojnim nevladinim udrugama, od U ime obitelji Željke Markić do Gonga, Centra za mirovne studije, Duginih obitelji, Feminističkog kolektiva…

Zajedno su nastupili svi sindikati, pa čak i oni koji su godinama bili u svađi i razdoru, svi nastavnici, profesori, ljudi najrazličitijih političkih preferencija, različitih svjetonazora, različitih religijskih i seksualnih opredjeljenja, nacionalnosti

Sustav vrijednosti do kojega drži Vlada u prvi plan stavlja uređenje zagrebačke zračne luke gdje se, kako piše Večernji list, na oko 900 metara četvornih uređuju VIP saloni koji će šest mjeseci tijekom hrvatskog predsjedanja EU pružati maksimalnu udobnost europskim birokratima.

Elitistička Vlada čiji premijer ne želi sjesti za stol s učiteljima smatra da 8 milijuna kuna koji će na to biti utrošeni nije puno jer im je važno da bruxelleskim činovnicima ostave dobar dojam.

U sustavu vrijednosti za koji se zalažu učitelji, cestari, Babe, piloti, pomorci i svi oni koji podupiru štrajk, s osam milijuna kuna u školama bi se učinila čuda.

U njihovom sustavu vrijednosti bi sve škole morale imati toplu vodu, a ne da djeca u srcu Zagreba peru ruke u hladnoj, a učiteljice svojim novcem kupuju vlažne maramice kako bi djeca nakon likovnog mogla očistiti klupe.

Nonsens je Plenkovićeva tvrdnja da je štrajk politički orkestriran. Nije politički orkestriran, ali sadrži politički zahtjev – a to je pravedna raspodjela dobara.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

U kakvim i kojim paralelnim svjetovima žive predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković kad im i na pamet pada predstavljati hrvatskoj javnosti sebe kao žrtve.Tako velike žrtve da je premijer, odgovarajući na pitanja, zatražio novinarsko razumijevanje svoga stajališta o zahtjevima sindikata.

Pokušavajući ih pridobiti, prepričao im je epizodu s nedavnog nedjeljnog obiteljskog ručka na kojem je siroti, umjesto da jede, pije i blaguje među svojima – morao i familiji pojašnjavati zašto je neumoljiv prema učiteljima. Ponovio je novinarima kako su prosvjetarima upravo za njegove Vlade, plaće uvećane za dvadesetak posto. Njemu je apsolutno nejasan i nelogičin štrajk nakon tolikoga povećanja…

Nije mogao dokučiti ništa drugo nego da jednomjesečni štrajk ima političku pozadinu. Propustio je pozorno pratiti govornike koji su se obraćali štrajkašima, inače bi dobio i odgovor. Da, poručili su mu, iza toga stoji politika – ali loša politika obrazovanja.

Premijeru je apsolutno nejasan i nelogičn štrajk nakon tolikoga povećanja… Nije mogao dokučiti ništa drugo nego da jednomjesečni štrajk ima političku pozadinu. Da je pozorno pratio govornike koji su se obraćali štrajkašima, dobio bi i odgovor. Da, poručili su mu, iza toga stoji politika, ali loša politika obrazovanja

Obiteljski ručak nije izgleda pomogao ni da nam premijer shvati kako sindikati samo žele ispraviti davno načinjenu nepravdu s koeficijentima koji su, nema nikakve sumnje, direktan atak na dostojanstvo onih kojima je povjerena budućnost Hrvatske – djeca i mladi.

Premijer, samoproglašena žrtva sindikalista, za sebe tvrdi kako je samo racionalan i odgovoran, da ne želi Hrvatsku ponovo dovesti u situaciju novih zaduženja, točnije u prezaduženost zbog koje su plaće svojevremeno kresane onima koji danas protestiraju.

Plenković nije rekao zašto nije tako logičan i racionalan, zbog čega nije tako štedljiv kad u ime države oprašta dug za bolnicu i Mostarsko sveučilište, znači dug druge države, kad se obnavlja vozni park vladajućih političara, kada na tisuće branitelja dobiva taj status i privilegije što iz njega proizilaze četvrt stoljeća nakon rata.

Rekao je novinarima kako sve zna o koeficijentima i komparativnim koeficijentima, ali i to što je socijalno odgovorno ponašanje i solidarnost.

Nema nikakvog razloga da ne vjerujemo premijeru kako zna ono što tvrdi da zna (ipak on dolazi iz stranke kojoj je slogan bio ”Zna se 77), ali naučeno ne zna ili ne želi primijeniti u praksi, na učitelje, čiji se prosvjed zbog koeficijenata i plaća pretvorio u pravi pravcati pokret za poboljšanje statusa obrazovanja u nas i vraćanje digniteta zaposlenima u toj branši.

Znamo, solidarnost hadezeovci čuvaju samo za svoje, za članove i simpatizere, čak i kad dolaze iz nama susjednih zemalja. Ništa ne bi bilo sporno da dijele novac skupljen članarinom unutar HDZ-a, ali kad tako dijele kune svih nas, onda majci zaslužuju da ih snađu masovni protesti koji će okupiti i više od četrdest tisuća ljudi koliko ih se, prema nekim izračunima, okupilo u ponedjeljak u Zagrebu.

Plenković nije rekao zašto nije logičan i racionalan, zbog čega nije tako štedljiv kad u ime države oprašta dug za bolnicu i Mostarsko sveučilište, znači dug druge države, kad se obnavlja vozni park vladajućih političara, kada na tisuće branitelja dobiva taj status i privilegije što iz njega proizilaze četvrt stoljeća nakon rata

Koliko on sam drži do budućnosti obrazovanja i zaposlenih u tom sektoru pokazao je uostalom netom iza prosvjeda na Trgu bana Jelačića kada je, otišavši u Osijek, dao prednost stranačkim obavezama nad onim državničkim, premijerskim.

Dao je petama vjetra. Za shodno nije našao ni pričekati dolazak sindikalista na Markov trg, pozdraviti ih, ispričati se i započeti napokon taj dijalog. Pregovore koji do okončanja ovoga teksta nisu završeni bahato, u svom stilu, prepustio je šefu svog kabineta koji je bez ovlasti za traženo, jer čelnici sindikata nisu valjda njegova razina.

On je ”zbrisao” u paralelni svijet svojima ispričati priču s obiteljskoga ručka. Šef kabineta prema informacijama ponudio je za to vrijeme mrvice, dodatke na plaću, ali ne i traženu izmjenu koeficijenta.

I predsjednica koja, eto, zna kako ”Hrvatska zna” u kampanji ne troši vrijeme i snagu na narod u koji se kune kadgod za to ima priliku. Već na one koji su barem porijeklom iz Hercegovine, s područja kojem se tako velikodušno našim novcem brišu dugovi.

Oni su korisni. Sigurni glasači HDZ-a i njegove predsjedničke kandidatkinje. Dok se premijer protekloga vikenda žalio familiji, predsjedničino rame za plakanje zbog nezahvalnih kritizera svega što ona radi bili su, pogađate, sudionici 12. brođanske večeri, na kojoj je optuženik i aktualni zagrebački gradonačelnik, uz glazbu Šarmera, slavio 64 rođendan.

Kad se čovjek nađe među svojima, u društvu onih koji te razumiju, uvažavaju i vole, svi kompasi popuštaju, opustiš se i zapjevaš, baš k’o jednom davno Merlinka, samo ovaj puta slavljeniku Mikiju. Za potrebe kampanje govoriš o bliskosti s njim i njima, nahvališ prekrasnu Hercegovinu i Hercegovce i pjesmom im pokažes kako si ništa drugo do jedna od njih.

U predsjedničinu paralelnom svijetu normalno je nositi slavljeniku tortu s državničkim obilježjima i likovima sebe i Mikija sa sunčanim naočalama. Analitičari se bave time je li ili nije smjela na poklon-tortu staviti simbole države, a mene znatno više od toga muči sav taj kičeraj koji našu predsjednicu prati od početka mandata. Tortom za rođendansko slavlje definitivno će ući u antologiju lošeg ukusa ako ikada bude sastavljena

U njezinu paralelnom svijetu normalno je nositi slavljeniku tortu s državničkim obilježjima i likovima sebe i Mikija sa sunčanim naočalama. Analitičari se bave time je li ili nije smjela na poklon-tortu staviti simbole države, a mene znatno više od toga muči sav taj kičeraj koji našu predsjednicu prati od početka mandata. Tortom za rođendansko slavlje definitivno će ući u antologiju lošeg ukusa ako ikada bude sastavljena.

Sve oko nje nepodnošljiv je politički kič, od kartonske Kolinde za slikanje na početku do ove prestrašne plave torte na kraju mandata i obrazloženja datog po povratku u Hrvatsku u kojemu jasno poručuje kako se nikome neće ispričavati za pjesmu, da će opet zapjevati sa svojim narodom i pritom citirala dio pjesme najpoznatijeg frankfurtskoga Hercegovca Mate Bulića ”Domu mom”: ”Voljela je pjesmu i zemlju pradjedova”.

Nije preskočila ni prvi dio stiha. On veli: ”Uz križ mi napiši bećarina ova voljela je pjesmu i zemlju pradjedova…”.

Može li bećarina sjesti ponovo u predsjedničku fotelju znat će se u siječnju 2020. godine. U paralelnom svijetu, onome HDZ-a, u kojemu nam teče med, mlijeko i plave (torte) samo mi to odbijamo vidjeti, bećarina i onaj čije odluke ni obitelj ne razumije najbolje su što nam imaju ponuditi…

Tko nam je kriv što vidimo samo križ iznad države koju vode.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Robert Bajruši

Kada je 11. studenoga ove godine Kolinda Grabar-Kitarović, predstavljajući predsjednički izborni program, uzviknula da “korupcija izjeda Hrvatsku”, a u tom trenutku je iz prvog reda uzvanika energično zapljeskao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, predizborna utrka za Pantovčak definitivno je ušla u iracionalnu fazu.

Jer kada vam u najavi obračuna s korupcijom aplaudira političar koji unutrašnjost sudova poznaje kao vlastiti dnevni boravak, a vi ste ga pozvali na vlastitu promociju, tada je potpuno normalno da mu se odužite.

Zato se ne treba sablažnjavati ni kada Kolinda pjeva na Bandićevu rođendanu, jer oni si baš pristaju. Ali, treba nešto drugo – mora se biti zabrinut jer je to eklatantan dokaz da se tolerira korupcija u Hrvatskoj.

Prije manje od mjesec dana potvrđena je optužnica u kojoj se gradonačelnik Milan Bandić i Petar Pripuz terete zbog načina zbrinjavanja otpada od strane Grada Zagreba.

Ne treba se sablažnjavati ni kada Kolinda pjeva na Bandićevu rođendanu, jer oni si baš pristaju. Ali, treba nešto drugo – mora se biti zabrinut jer je to eklatantan dokaz da se tolerira korupcija u Hrvatskoj

Do sada je protiv Bandića podignuto više od 200 kaznenih prijava, a 2014. proveo je pola godine u pritvoru zbog optužbi za zloupotrebu položaja i ovlasti. “Poticanje lažnog svjedočenja, sprečavanje dokazivanja i krivotvorenje” samo su neke od inkriminacija kojima USKOK tereti čovjeka osumnjičenog za mutne poslove od nekoliko desetaka milijuna kuna, kojem predsjednica Republike pjeva na rođendanskoj proslavi.

Ali, ovdje se ne radi o Milanu Bandiću. On je otvorena knjiga u kojoj nema nepoznanica, a činjenica da je nekoliko puta izabran na gradonačelničkim izborima, manje govori o njemu, a više o današnjem Zagrebu i Zagrepčanima.

Očito je kako velikom broju stanovnika glavnog grada ne smeta čovjek kojeg se povezuje s kriminalom, a istodobno ne ispunjava obećanja.

Još 2001. je izjavio da će se spaliti ako u iduće četiri godine ne sanira odlagalište otpada Jakuševac, obećavao je sve i svašta, i tunel kroz Medvednicu, metro, 5000 novih fasada, krov na Dinamovu stadionu, novi nacionalni stadion, nekoliko mostova preko Save, a sada priča o zagrebačkom Manhattanu i neboderu od 200 katova.

Problem je, međutim, kada optužnice za kriminal ne smetaju državnim, a i crkvenim vlastima.

Jer dok mu Kolinda poje “Sretan rođendan…” uživljena u ulogu Marilyn Monroe pred Johnom Kennedyjem, Vlada Andreja Plenkovića preživljava zahvaljujući Bandićevim “žetončićima”, a u četvrtak je na Kaptolu kardinal Josip Bozanić primio gradonačelnika i, kako se doznaje, srdačno su razgovarali “o obnovi zagrebačke katedrale te je istaknuta njezina važnost u turističkoj ponudi grada”.

Kada je 11. studenoga ove godine Kolinda Grabar-Kitarović, predstavljajući predsjednički izborni program, uzviknula da “korupcija izjeda Hrvatsku”, a u tom trenutku je iz prvog reda uzvanika energično zapljeskao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, predizborna utrka za Pantovčak definitivno je ušla u iracionalnu fazu

Napokon, koliko je poznato, još je aktualan prijedlog Sveučilišta u Zagrebu o proglašenju Milana Bandića počasnim doktorom najveće visokoobrazovne institucije u Hrvata.

Tako izgleda hrvatska stvarnost “ljeta gospodnjeg 2019.”, u kojoj Vlast, Crkva i Znanost jedu iz ruke čovjeka koji dobar dio vremena provodi na optuženičkoj klupi, a onda Kolindino pjevanje dođe kao još jedna epizoda Supertalenta. Ni prva, ni zadnja.

Pjevala je ona nekada na druženju s Ivicom Dačićem i Tomislavom Karamarkom “Ti si moja čokolada, ja sam tvoja čokolada” – kako je prije šest godina u memoarima objavio Radivoj Cvetićanin, nekadašnji veleposlanik Srbije u Zagrebu – pa zašto ne bi i Bandiću?

Ionako je predsjednička funkcija u protekloj petoljetki estradizirana do granica besmisla, a njezine birače to očito ne smeta.

Samo što je vrag u detaljima, a izgleda da je sve većem broju birača u ovoj zemlji dodijalo banaliziranje politike. Još manje od četiri tjedna i vidjet će se razmišlja li tako kritična masa ili su Hrvati i korupcija kao prst i nokat.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.