Postoje mitske rečenice u čijih nekoliko riječi bude zbijena i upamćena jedna čitava povijest, velika priča o nekom važnom događaju u prošlosti.

Jedna takva strašna priča je ona o pokolju civilnog stanovništa što ga je u Kragujevcu počinila njemačka okupatorska vojska 21. listopada 1941.

Bio je to jedan od najstrašnijih ratnih zločina koje počinila njemačka vojska mimo nacističkih logora, divljanja SS-a i klanja u kojima su se, osobito na Balkanu, natjecali domaći izdajnici.

Nakon jednog napada na njihove snage Nijemci su naredili odmazdu nad civilinim stanovništvom. Najprije su pokupili policiji poznate komuniste, pa Jevreje, a onda na koga god su naišli po ulicama, njivama, radnim mjestima, crkvama pa čak i školama.

Brojke se razlikuju, ovisno o izvorima, ali tog je dana u Kragujevcu strijeljano najmanje tri tisuće civila uključujući i najmanje tri stotine djece, među kojima i barem jedan čitav razred odveden na gubilište iz kragujevačke Muške gimnazije.

Izgubljeni sati? (…) Sada se zdvaja nad svakim izguljenim školskim satom i danom nastave u državi koja je, s obzirom na to što je od nje nastalo od trenutka nastanka, izgubila već trideset godina (…) Kad već neće država, mi im pokažimo koliko nam doista vrijede učenje, učitelji i profesori

Upravo ti ubijeni đaci postali su simbol svih kragujevačkih žrtava, o njima je Desanka Maksimović ispjevala “Krvavu bajku” s početnom strofom urezanom u pamćenje čitavih generacija: “Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, umrla je mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu”.

Ali, navedeni stihovi nisu ta mitska rečenica u kojoj je sažeta čitava drama i tragedija.

Mitska rečenica je uzvik koji su preživjeli svjedoci stavili u usta kragujevačkom profesoru srpskog jezika i književnosti i tadašnjem direktoru Muške gimnazije kao njegove posljednje riječi pred streljačkim strojem u kojem je skončao zagrljen sa svojim učenicima.

Ime mu je bilo Miloje Pavlović, a da bi se bolje razumjela ta mitska rečenica – jednako snažna, važna i velika izviknuo je on doista ili ne – treba ispričati i ono što joj je neposredno prethodilo, a u njoj je također sažeto.

Svjedoci su, naime, ispričali kako je profesor Pavlović tjeran skupa s učenicima prema stratištu naišao na jednog od onih spomenutih domaćih izdajnika, notornog ljotićevca Marisava Petrovića čiji je odred asistirao Nijemcima u zločinu.

Na njegovu ponudu da mu spasi život, profesor je, kažu, odgovorio: “Ako mi od tebe zavisi život, takav mi život ne treba”.

U filmu “Krvava bajka” iz 1969. godine profesora Pavlovića glumio je Ljuba Tadić, glumac i čovjek u svakom pogledu dostojan da smrti u lice uzvikne tu mitsku rečenicu: “Pucajte, ja i sada držim čas!”

Hrvatska niti je u ratu, niti pod okupacijom. Barem ne onom vojnom. Ali, priča o veličini i dostojanstvu učiteljskog poziva obranjenog životom došla mi je u pamet zbog današnje borbe hrvatskih učitelja i profesora za dostojanstvo, kako vlastitog poziva, tako i ono osobno, ljudsko.

Nitko u Hrvatskoj danas ljude ne strijelja. Ali, umjesto strijeljanja, gdje se o hrabrosti i dostojanstvu odlučuje u jednom trenutku, imamo polagano, dugogodišnje davljenje, ponižavanje i guranje u materijalnu bijedu i status na rubu društva srozanog ugleda, autoriteta i dostojanstva.

Nakon jednog napada na njihove snage Nijemci su naredili odmazdu nad civilinim stanovništvom. Najprije su pokupili policiji poznate komuniste, pa Jevreje, a onda na koga god su naišli po ulicama, njivama, radnim mjestima, crkvama pa čak i školama

Neki će reći da je usporedba drastična i neprimjerena, ali upravo takva trebala bi ljude uvjeriti u ono očito: učitelji i profesori u ovom štrajku drže sat i lekciju kakva je u ovom trenutku najpotrebnija i njima samima, i njihovim đacima, svima nama.

Osobito svima nama koji smo ikada popustili, koji smo bilo naivno nasjeli, bilo kukavički popustili pod kotačem profita koji nam vlasti, vlastodršci i poslodavci svih vrsta prodaju kao povijesnu neminovnost i neizbježnu realnost, odričući se tako jedne po jedne mrvice svojih prava i dostojanstva, kako onog čitavih profesija, tako i osobnog, ljudskog.

Vlast sindikatima predbacuje nespremnost na dijalog i kompromise, neuvažavanje realnih mogućnosti.

A što su bili svi oni ustupci i odricanja od stečenih prava minulih godina i očito naivno nasjedanje na obećanja kako će sve to, kad se steknu uvjeti, biti vraćeno, nego kompromis za kompromisom?

Sada se zdvaja nad svakim izguljenim školskim satom i danom nastave u državi koja je, s obzirom na to što je od nje nastalo od trenutka nastanka, izgubila već trideset godina.

Vlada nudi linearno povećanje plaća svim djelatnicima javnih službi, povećanje koje sve naše učitelje i profesore ostavlja upravo tamo gdje su i sada i zbog čega i štrajkaju: na dnu platne i društvene ljestvice, ovaj put s proporcionalno još većim zaostajanjem za svima ostalima.

Pa ipak, Premijer dolazi pred njih, nakon što mu tjelohranitelji na Markovu trgu otvore prolaz u metalnoj (i mentalnoj) ogradi koja ih dijeli, predstavlja se kao predsjednik Vlade koja je “prijatelj radnika i umirovljenika” i kaže: “…da nema nekog nesporazuma, obrazovanje je važno, učenje je važno, učitelji su važni, profesori su važni…”.

Ali, jednostavna matematika državnog budžeta govori suprotno. Odgovor šutnjom i transparentom podignutim mu u lice bio je veličanstveno dostojanstven.

Pripisana francuskom piscu i filmskom umjetniku Marcelu Pagnolu Internetom kruži ova izreka: “Čovjek u životu najprije nauči hodati i govoriti, a tek kasnije sjediti i začepiti usta”.

Upravo ti ubijeni đaci postali su simbol svih kragujevačkih žrtava, o njima je Desanka Maksimović ispjevala “Krvavu bajku” s početnom strofom urezanom u pamćenje čitavih generacija: “Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, umrla je mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu”

Upravo je škola jedno od prvih mjesta na kojima se djecu uči da mirno sjede i šute, ali ne zato da bi kao odrasli ostali ukopani u mjestu kada ustati i hodati i da bi držali jezik za zubima kada ih se gazi, ponižava i davi.

Sazrio je trenutak da nam svima naši učitelji održe najvažniju lekciju u životu i da ih mi u tome podržimo, ne ostajući sjediti i ne začepljenih usta.

Lijepo je učlaniti se na Facebooku u grupu podrške čiji broj članova dnevno raste u tisućama.

Još je ljepše i potrebnije, sada više nego ikada, pridružiti im se na ulici, a ako će trebati i u štrajku solidarnosti.

Kad već neće država, mi im pokažimo koliko nam doista vrijede učenje, učitelji i profesori.

Ili ostanimo mirno sjediti, šutjeti i gledati kako se nastavlja iseljavanje iz Hrvatske u koloni iznevjerenih i prevarenih ljudi, kolonu koja nam ostavlja razočaranje, a nadu odnosi sa sobom u koferima i u školskim torbama.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Učitelji, ustrajte u štrajku zbog sebe, učenika i svih nas koji trebamo tu lekciju).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Centar za mirovne studije poziva sve građane i građanke željne aktivnog rada na promjeni društva, njihovih zajednica ili susjedstva, da se do 3. prosinca prijave za sudjelovanje za 22. generaciju Mirovnih studija, obrazovnog programa otvorenog svima – bez obzira na prethodno obrazovanje i godine.

Mirovni studiji održavaju se kako bi se promišljale i gradile alternative društvenim nepravdama te kako bi potaknuli sudionike i sudionice programa da postanu aktivni nositelji promjena u svojim zajednicama, a uspostavljeni su još 1997. godine.

Mirovni studiji pružaju polaznicima priliku da u kreativnom i sigurnom okruženju rade na kritičkoj analizi aktualnih društvenih problema i da se upoznaju i povežu sa postojećim inicijativama koje rade na njihovom transformiranju.

Mirovni studiji pružaju polaznicima priliku da u kreativnom i sigurnom okruženju rade na kritičkoj analizi aktualnih društvenih problema i da se upoznaju i povežu sa postojećim inicijativama koje rade na njihovom transformiranju

Povezivanjem i suradnjom kroz Mirovne studije stvara se istraživački, obrazovni i organizacijski potencijal za nenasilnu promjenu društva.

Osnovni program, u trajanju od 130 sati predavanja, radionica, istraživačkog i praktičnog rada uključuje rad na temama poput ljudskih prava, održivog društva i ekonomske pravde, ljudske sigurnosti i migracija, feminizma, spola, roda, seksualnosti te ratnog i antiratnog nasljeđa.

Program uključuje razvoj komunikacijskih vještina, vještina suradnje, analize sukoba i upoznavanje s praktičnim alatima i primjerima rada na društvenoj promjeni.

Program neformalnog obrazovanja traje šest mjeseci, otvoren je za sve koji žele dati svoj doprinos društvenoj promjeni, a do sada je kroz njega prošlo oko 700 polaznika i polaznica.

Više informacija na stranici CMS-a.

(Prenosimo s portala Novosti).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti naše lektorice kojoj želimo brz oporavak).

Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao. Ljudi bi prolazili i pitali što radim. Ja sam pun ponosa, jer to mi je bio prvi štrajk, odgovarao da štrajkam. Nisam samo sjedio na suncu. Ja sam štrajkao.

Tako mi je prošlo jutro i kasnije sam radio kao obično. Popodne sam gledao vijesti. Prva vijest bila je o štrajku. Citiram: ”Svi su fakulteti štrajkali osim Pravnog fakulteta”. A ja, kako sam ja štrajkao? Bio sam običan neradnik, šminker i žmukler, nikakav ponosni štrajkaš.

Sjedio na suncu i nisam radio. Htio sam štrajkati u znak protesta protiv vlasti i nepravde, ne za veću plaću. Tada mi je satnica bila manja i jednostavnija, plaća dobra i ja sam htio štrajkati za druge, za ljude koji su, lišeni priznanja i ponosa, morali štrajkati da ih se primijeti. Htio sam štrajkati jer ni onda nisam volio vlast i to je za mene bio znak da se borim za prosvjetu i znanost, važne i plemenite stvari.

Sjedio na suncu i nisam radio. Htio sam štrajkati u znak protesta protiv vlasti i nepravde, ne za veću plaću. Tada mi je satnica bila manja i jednostavnija, plaća dobra i ja sam htio štrajkati za druge, za ljude koji su, lišeni priznanja i ponosa, morali štrajkati da ih se primijeti. Htio sam štrajkati jer ni onda nisam volio vlast i to je za mene bio znak da se borim za prosvjetu i znanost, važne i plemenite stvari

Tako je propao moj prvi štrajk. Kada štrajkaju prometni policajci, vozači tramvaja ili liječnici, to se vidi. Kad štrajkaju konobari, nema kave, kad štrajkaju suci, nema rasprave, kad štrajkaju kuhari, nema ručka. Zato sad kad prosvjeta štrajka, ja sam uz njih i govorim MI s ponosom.

Problem je kad štrajkaju oni čiji se učinak odmah ne vidi. Ja ne znam što je bilo s mojim studentima. Neki postaju premijeri i ministri, ambasadori, direktori, odvjetnici i bankari. Neki su uspjeli, neki su u životu zastali i rade svakojake poslove uvijek spremni izrecitirati neku rečenicu iz udžbenika.

Bivši student me je prepoznao u New Yorku, prodavačica u New Havenu iselila se uz moju preporuku, u Parizu bi mogao otvoriti fan klub. Na Stradunu mi prilaze nepoznati ljudi i hvale se da sam ih nešto naučio. U Krapini mi šalju piće za stol. U kontroli putovnica i na šalterima državnih ureda moji su studenti. Bili su to i rokeri, spisateljice i glumci. Ja se uvijek nadam da sam na njihovom karakteru i znanju zarezao neki znak, da su nešto naučili što ih je usmjerilo i izgradilo. Svjestan sam površnosti svega toga.

Moja dužnost je bila raditi. Iskreno sam mislio da trebam raditi svoj posao, nisam tražio ni priznanje, ni plaću, ni penziju. Kad mi profesori idemo u štrajk, ne bi trebalo prekinuti nastavu jer ono što radimo, to se ne vidi, nema neposrednog efekta. Koja je posljedica kad štrajkaju učitelji ili tajne službe? Kakav je to štrajk kad štrajkaju violinisti ili operni pjevači? Kako štrajkaju pisci i slikari?

To se ne vidi u sunčano jutro, tek u sramoti kad tvoj bivši đak ne razlikuje Irak i Iran, kad ne čita ništa osim sportskih novina, kad trepćući kaže da je plavuša i da prati samo ”Ljubav na selu” i ”Big Brother”.

Kad štrajka prosvjeta, to neće izazvati zastoje, a samo će roditelji tiho psovati jer ne znaju što će s djecom pred vrtićem i školom. Studenti i srednjoškolci će spavati duže i poslije igrati igrice na računalu. Štrajk će biti neki nejasan pojam koji zapravo znači da nema škole i nema obaveza. Vlada misli da je to sve. Nije.

Kako je to kratkovidno podcijeniti otpor onih koji čekaju priznanje i podršku da dalje rade kako najbolje znaju. Najopasniji su štrajkovi prosvjetara; njihove posljedice nisu samo individualna neodgojenost i neznanje nego civilizacijski korak unatrag.

Kada štrajkaju prometni policajci, vozači tramvaja ili liječnici, to se vidi. Kad štrajkaju konobari, nema kave, kad štrajkaju suci, nema rasprave, kad štrajkaju kuhari, nema ručka. Zato sad kad prosvjeta štrajka, ja sam uz njih i govorim MI s ponosom

Vlade i ministarstva će uvijek naizgled biti jači, mogu izdržati štrajk duže od učitelja, profesora, psihologa ili bankovnih službenika. Vlade uvijek pobijede štrajkaše. Ponekad prikriju poraz. Ali u štrajku prosvjete uvijek na kraju gube oni na vlasti.

Jesu li oni na vlasti svjesni toga da se može štrajkati doslovnom primjenom propisa. Carinici mogu štrajkati tako da naizgled rade savjesno svoj posao. Stvaraju se kolone i redovi, ljudi se ljute, trgovina zastaje, autobusi i zrakoplovi kasne, a nije štrajk. Tako mogu štrajkati službenici u bankama, urbanisti ili suci.

Vlada se treba brinuti za to što se, kad štrajka nema, posao radi da se zadovolji forma, bez motivacije i bez mjerljive štete.

Štrajk prosvjetara bi zabrinuo Vladu da ne kao sada štrajkaši djecu ne puštaju u učionice, već da ih pozovu da uđu, a da nastavnici drže predavanja protiv vlasti, protiv politike, da im kažu kako i koliko zapuštamo školstvo, a hranimo i gojimo uhljebništvo. Da im naglas čitaju ”Hiperbolu” Saint Simona ili, ne daj, Bože, ”Komunistički manifest”!

Na vjeronauku bi se čitala enciklika pape Franje Laudato si. Držali bi se kružoci o građanskom i spolnom odgoju, predavanja o demokraciji i otvorenom društvu, gledali filmovi braće Taviani, Brešana i Bergmana. To bi možda probudilo Vladu. Poanta štrajka je to da se država ne svodi na vojsku, nabavke aviona i raketa, opreme za prisluškivanje i električne pendreke.

Država nisu sudovi i zatvori. Država nisu regulatorne agencije; državu tvore i zdravstvo i školstvo – javno zdravstvo i školstvo.

Sport nisu mega igrači i njihovi ugovori i dresovi. Država živi od poreza, a to su naši novci.

Vlade i ministarstva će uvijek naizgled biti jači, mogu izdržati štrajk duže od učitelja, profesora, psihologa ili bankovnih službenika. Vlade uvijek pobijede štrajkaše. Ponekad prikriju poraz. Ali u štrajku prosvjete uvijek na kraju gube oni na vlasti

Učitelji i intelektualci nisu stoka, na primjer ovce koje će poslušno blejati, dati da ih se šiša i šalje u mesnice.

Nisu radnici, a baš me briga jesu li javni službenici, konobari ili mehaničari, kako vi povremeno mislite, stoka koja se periodički šalje na dobrovoljno klanje, a redovito tjera u duhovne ili stvarne torove i štale.

Ovaj štrajk je Vladi neugodan, no štrajk koji se ne vidi, rad u školi bez svrhe i motiva, onaj koji se ne vidi je opasan.

Kao što u medicini postoje bolesti koje zovemo tihim ubojicama (dijabetes, visoki tlak, depresija), tako je zanemarivanje obrazovanja tihi ubojica društva.

Te bolesti se sprečavaju preventivom i moraju liječiti na vrijeme jer je liječenje posljedica skupo i zakašnjelo.

Reakcija na najavu štrajka je neprimjerena. Popustili ste, vi Vlada, drugim zahtjevima i kako ste onda iznenađeni zahtjevima prosvjetnih radnika? Odlučili ste i ne popuštate. To sliči na inat i oholost.

Obrazovanje izmoreno bombastično najavljenim reformama u kojima se brkaju ciljevi (bolje obrazovanje) i sredstva (informatizacija, elektronički imenici i tableti), neprekidne promjene strategija prekrojenih u niz taktičkih političkih manevara, kadrovskih nadmetanja i sukoba koncepcija i klika, pritisaka konzervativnih skupina – sve je to zbunilo ljude. I učitelje, i djecu i roditelje.

U takvim uvjetima inat i oholost su neprimjeren način. Sila ubija kreativnost, destimulira izvrsnost i pomaže konformizam i oportunizam, ravnatelje pretvara u komesare a đake u zapušteni objekt poučavanja.

Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao

Štrajkovi služe tome da upozore Vladu da osim prava ugodnog vladanja imaju i neugodne obaveze da pokažu i uvjerljivo dokažu da su pravedni, da naš novac ne ide na servisiranje proslava i ceremonijalnih puteva, već na nužne troškove života u uređenom poretku, sretnoj i pravednoj zajednici ljudi jednakih u pravima, ravnopravnih i slobodnih. Načela dobre vlasti: zakonitost, otvorenost, profesionalnost i odgovornost vaše su obaveze i mi s pravom tražimo da ih poštujete. Štrajk pokazuje da nismo podanici, već slobodni građani.

O ne, ne zavaravajte se vi koji ste na vlasti – zahtjevi štrajka su samo prividno izraženi u postocima porasta plaća. Štrajk je jauk u želji da ih se prizna kao važne i jednake drugima. Da nije izbor Vlade je li bolje imati više policajaca ili učiteljica.

Ja ću štrajkati i održati predavanja. A što ću govoriti neće možda biti po želji rektora, ministarstva, pa ni sindikata. Moj poziv je prosvjećivanje. Ne zaposlenje i svakodnevni rad, već poziv.

Nemojte radne ljude, na čijem radu počiva društvo, pretvarati u poslušne strojeve, nemojte prijetiti da neće biti plaće. Ako ne bude za plaće, počnite od sebe.

A što se tiče gubitka posla, vi ovisite o nama. Kad radnik ostane bez posla, on traži novog gazdu. Zar ćete vi naći drugi narod?

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Dragan Markovina

Eh, kad se jednom okonča ovaj cirkus od mandata Kolinde Grabar-Kitarović na funkciji predsjednice Republike Hrvatske, pa prođe neko vrijeme i nasljeđe se počne tretirati u popularnoj kulturi, jedan od boljih, bilo dokumentarnih, bilo igranih filmova o tome, sigurno će imat radni naslov ”Kolinda i rođendani”.

Čovjek stvarno, nakon svega, ne zna što je grotesknije, kad predsjednica slavi rođendan, pa joj u tome pomaže Zdravko Mamić ili kad odlazi na tuđe proslave, na kojima se uhvati mikrofona, kao na Bandićevom rođendanu.

Od brojnih značenja koja je groteska kao pojam predstavljala, možda je najbliži ovome što smo gledali i gledamo vezano uz ovu temu dio koji se odnosi na avangardni roman i kazalište, a kojeg prenosim iz članka u Hrvatskoj enciklopediji: “U avangardnome romanu i kazalištu koristi se kao besmisao, ništavilo i apsurd”.

Kako je krenulo, nije isključeno da će u nekoj srednjoročnoj budućnosti Kolinda Grabar-Kitarović postati zvijezda autorskih reklamnih spotova i odmijeniti Višnju Pevec u toj ulozi

Teško je pronaći jezgrovitiji i točniji prikaz ovih rođendanskih proslava, koje se bez ikakvih ograda ili neugode odvijaju pred širom javnosti. No, prije nego pređem na to, zanimljivo je koliko se kod političara s ovih prostora primilo to druženje s mikrofonom.

Stoga je prava šteta da ćemo zbog izbjegavanja uzrujavanja vlastitog biračkog tijela sasvim sigurno biti uskraćeni za neki kafanski duet Kolinde Grabar-Kitarović i Ivice Dačića, jer bi on, uz to što bi poharao internet, predstavio vjernu sliku ovdašnje visoke politike. S druge strane, kako je krenulo, nije isključeno da će u nekoj srednjoročnoj budućnosti Kolinda Grabar-Kitarović postati zvijezda autorskih reklamnih spotova i odmijeniti Višnju Pevec u toj ulozi.

Kad se pak vratimo na glavnu temu, proslave rođendana, ostaje nam tužno zaključiti kako je odavno izbrisana granica između visoke politike i ljudi sa skandaloznim istupima i čitavim nizom optužnica, zbog čega nas ovakvo što ne može čuditi, nego jedino predstavljati simboličku sliku društvenog poretka, odnosno njegov najvjerniji prikaz.

Ono što ipak najviše iznenađuje je potpuni nedostatak straha od javnosti, kao da su i Bandić i Grabar Kitarović, što se i inače iz njihovog ponašanja prema kritičkoj javnosti ili medijima da iščitati, shvatili da nemaju što više tražiti među pristojnijim dijelom populacije i odlučili su se obraćati samo onima koji od spektakla ne vide sadržaj.

Čovjek stvarno, nakon svega, ne zna što je grotesknije, kad predsjednica slavi rođendan, pa joj u tome pomaže Zdravko Mamić ili kad odlazi na tuđe proslave, na kojima se uhvati mikrofona, kao na Bandićevom rođendanu

Ukoliko to jeste tako, a očito jeste i dio je šireg svjetskog procesa, iz toga možemo zaključiti dvije stvari. Prva je da je populizam definitivno ušao na velika vrata i u Hrvatsku, što će za nužnu posljedicu imati to da će na koncu najtalentiraniji na tom polju istisnuti izvorne nositelje. Za to je najbolji pokazatelj aktualni uspon Mislava Kolakušića.

Druga se pak odnosi na još jednom potvrđeno nevjerovatno vizionarstvo sarajevske Top liste nadrealista, koji su prije skoro trideset godina predvidjeli upravo ovo što se događa. U to se uostalom može osvjedočiti svatko tko pogleda isječak gostovanja jednog ozbiljnog profesora u emisiji koju je vodio Nele Karajlić.

Dakle, profesor u odijelu i s građanskim bontonom na čistom književnom jeziku pokušava sudjelovati u razgovoru, dok se voditelj skida, pljuje po studiju, šiša nokte, a publika zove u emisiju i govori kako je nečuveno i bezobrazno ponašanje gosta u studiju. Ako vam se ovo čini kao pretjerivanje, razmislite još jednom.

(Prenosimo s portala Telegram).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Konačno je ustoličena Europska komisija, neformalna vlada Europske unije, tijelo izvršne vlasti u jednom kombiniranom, kompliciranom i sve manje efikasnom transnacionalnom političkom sustavu.

Iako su svi (političari, naravno) odahnuli što je, usprkos zakašnjenju od mjesec dana, nova Komisija krenula na put svog petogodišnjeg mandata, ona će vrlo brzo doći u krizu, a s njom i cijela Europska unija.

Razlog tome je dvojak: s jedne strane, kompromisna i kapitulantska politika europskih demokršćana pred suverenistima i nacionalistima s europskog istoka vrlo brzo će dovesti EU pred značajnije blokade koje će dovesti u pitanje samu opstojnost Unije.

S druge strane, odgađanje rješenja migrantske krize i novi valovi migranata izazvat će još veće razmirice unutar tijela Unije, koje će reagirati na unutarnje konflikte kao što su i dosad to činile, po Churchillovoj formuli: Kada se ne želiš obavezati, odnosno poduzeti neku akciju, tada osnuj komisiju.

Iako su svi (političari, naravno) odahnuli  što je, usprkos zakašnjenju od mjesec dana, nova Komisija krenula na put svog petogodišnjeg mandata, ona će vrlo brzo doći u krizu, a s njom i cijela Europska unija. Razlog tome je dvojak: s jedne strane, kompromisna i kapitulantska politika europskih demokršćana pred suverenistima i nacionalistima s europskog istoka vrlo brzo će dovesti EU pred značajnije blokade koje će dovesti u pitanje samu opstojnost Unije. S druge strane, odgađanje rješenja migrantske krize i novi valovi migranata izazvat će još veće razmirice unutar tijela Unije

Na engleskom to zvuči i kao duhovita igra riječi: ”When you don’t want to commit, then committee yourself!”.

Ali to je surova istina ove Europske unije, koja je doista ovih posljednjih pet godina sve više uzmicala s jedne strane pred suverenistima i nacionalistima koji su doveli u pitanje osnovni cilj EU, a to je ostvarivanje demokracije u kojoj će sudjelovati europski građani kao svjesni i samostalni pojedinci, dok se nova šefica Europske komisije u svom inauguralnom govoru nakon izbora u Europskom parlamentu pozvala na Europu kao mjesto izražavanja naroda i njihovih aspiracija, a ne građana i građanskog modela demokracije.

Samo unapređivanje podanika europskih nacionalhi država u građane može spasiti Europu, kako je svojevremeno zaključio i Jurgen Habermas, jedan od najvećih pobornika europske integracije. U temelje EU mora biti ugrađen građanski patriotizam, što znači da se podanici identificiraju kao Europljani zahvaljujući tome što posredstvom Europe postaju građani i nisu više samo pasivni podanici kojima manipuliraju nacionalni političari i njihove partije, strojevi za osvajanje vlasti i privilegija.

No ta ideja je daleko i od Ursule von der Leyen i njezine izborne baze, njemačkih demokršćana koji se još uvijek tako nazivaju, za razliku od ostalih posestrimskih partija koje su u demagoškom zanosu popustile populističkoj modi i proglasile se ”pučkim partijama”, čime su naravno podišle populistima i suverenistima u ofenzivi.

No najgore je to što posljednjih godina baš ta europska kišobran-organizacija, Europska pučka stranka, nije smogla snage da se obračuna s nacionalnim ograncima tog istog pučkog zajedničkog nazivnika koji su širom Europe obnovili Berlinski zid tako da su umjesto njega podigle višestruke zidove od bodljikave žice s izlikom zaštite od migranata, a zapravo dijeleći opet Europu na dvije – onu elitnu i onu perifernu, u kojoj se obnavljaju autoritarni režimi i diktatori-viktatori (po Viktoru Orbanu).

I sam sastav Komisije bit će tako prošaran čudnom mješavinom političkih birokrata iz druge lige (kao što je i naša Dubravka Šuica) populista-nacionalista, zajedno s eksponentima krupnog kapitala, kao što je to francuski povjerenik Thierry Breton, poznati biznismen i bogataš koji se obogatio na području digitalne industrije.

Prvi prioritet, inzistiranje na borbi protiv klimatskih promjena i na promicanju ”zelene ekonomije” trebalo bi privući milenijsku generaciju, koja bi trebala u supstituciji klasičnih izvora energije vidjeti svoju šansu za zapošljavanje i povratak onog blagostanja kojim je Europa privlačila, prije nekoliko decenija, migrante s njenog istoka, koji su tada bili dočekani objeručke

Teško će ovakva Komisija uspjeti ubrizgati novu energiju posustaloj i već pomalo tromoj Europskoj uniji, koja je pod pritiskom francuskog predsjednika Macrona zatvorila vrata daljnjem proširenju.

Nova predsjednica Europske komisije, koja je ipak prva žena na njenom čelu, što će svakako ostati zabilježeno u historijatu te međunarodne političke tvorbe sui generis, koja je po svojim uvjerenjima konzervativnija od svoje mentorice Angele Merkel, pokušala je otvoriti novu stranicu određivanjem prioriteta ove nove Komisije, a koji bi trebali biti dovoljno poticajni za mobilizaciju europskog javnog mnijenja.

Prvi prioritet, inzistiranje na borbi protiv klimatskih promjena i na promicanju ”zelene ekonomije” trebalo bi privući milenijsku generaciju, koja bi trebala u supstituciji klasičnih izvora energije vidjeti svoju šansu za zapošljavanje i povratak onog blagostanja kojim je Europa privlačila, prije nekoliko decenija, migrante s njenog istoka, koji su tada bili dočekani objeručke.

Drugi je prioritet digitalna ekonomija, opet popularna melodija među mladim generacijama, a istovremeno i izvor napretka, ali i novih zarada za društvo Thierryja Bretona, jer ne smijemo zaboraviti da su se gotovo svi bivši europski povjerenici uspješno reciklirali u svijetu krupnog biznisa, onoga koji izbjegava plaćanje poreza i produbljuje jaz između najbogatijih i najsiromašnijih – što je tema koja nije ušla među prioritete nove Europske komisije usprkos činjenici da se broj siromašnih u Europi penje već prema dvoznamenkastom broju u postocima.

Treći prioritet je, naravno, rješavanje migrantskog pitanja, što je Ursula von der Leyen naznačila u formuli koja opet sliči na starorimska proročanstva tipa ”Ibis redibis numquam in bello peribis” (Ići ćeš vratiti se nećeš u ratu poginuti), što znači u našem prijevodu ”okruglo ,pa na ćoše”: briga za migrante i prihvat za one koji imaju pravo, a povratak za one koji nemaju.

U međuvremenu se Europa glede migranata palestinizira: migrantski kampovi djeluju sve više kao palestinski izbjeglički logori u kojima danas živi više od 38.000 duša samo u Grčkoj, od kojih je 12.000 djece, osuđenih na život bez nade, zapletenih u paukovu mrežu europske birokracije i odbijanja nekih članica EU da ih prime usprkos dogovoru na Malti i inicijativi za promjenu Dublinskog sporazuma, na čemu inzistira Italija, najviše pogođena neprekinutim valovima migranata od kojih se jedna dobra četvrtina već utopila u Sredozemlju, inače nazvanom ”morem mira” i ”međunarodnog razumijevanja”.

U međuvremenu se Europa glede migranata palestinizira: migrantski kampovi djeluju sve više kao palestinski izbjeglički logori u kojima danas živi više od 38.000 duša samo u Grčkoj, od kojih je 12.000 djece, osuđenih na život bez nade, zapletenih u paukovu mrežu europske birokracije i odbijanja nekih članica EU da ih prime

Što će od toga biti, nije nikome jasno, a ponajmanje onima koji samopožrtvovno riskiraju i svoje živote da ih izvuku iz mora i da ih zbrinu, kao što su to brojne nevladine i karitativne organizacije. Bilo bi dovoljno da svaki platežno sposoban Europljanin izdvoji po jedan euro mjesečno, pa da se situacija stubokom promijeni na bolje i bez intervencija budžeta EU.

Ali za to treba ne samo eliminirati granice među državama i nove Berlinske zidove među članicama i prema nečlanicama već ukloniti takve zidove u glavama europskih povjerenika i briselskih birokrata koji na papiru prolijevaju velike riječi, ali od toga se ništa ne realizira i Europa nastavlja tonuti pred klimatskim promjenama, ofenzivom nacionalista i suverenista i valovima migranata iz Trećeg svijeta.

U tom košmaru naći će se početkom sljedeće godine i Hrvatska kao predsjedavateljica Europske unije, suočena s gotovo nerješivim problemima ako im se pristupi na klasični način, kroz birokratsku optiku koja je zavladala na svim razinama Europske unije i koja traži urgentnu debirokratizaciju. Inače će ju doista pomesti vjetar kao u onom poznatom filmu, ovoga puta vjetar klimatskih promjena, nadirućeg siromaštva i migrantski valovi bez kraja i konca.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Vojislav Mazzocco

Pobjednički ministar obrane i umirovljeni general Damir Krstičević, koji silno voli spominjati svoje ratne zasluge, nakon niza pobjedničkih skandala pobjedničke Hrvatske vojske pobjednički se skrio u kabinet, zaključao vrata i pravi se da ne postoji.

Samo u proteklih tjedan dana u Oružanim snagama otkrivene su tri afere, a Damir Krstičević uspio je promucati samo nekoliko riječi isprike i frazetina o vojničkoj stezi i nultoj toleranciji. U boljim prilikama, kada se ima čime pohvaliti, Krstičević voli naglašavati kako je on prvenstveno vojnik, pa ga se zbog toga češće nego u odijelu može vidjeti u odori nalik na uniformu, a tek onda političar.

No kada izbiju skandali, pretvara se u tipičnog političara koji pere ruke od svega i svu odgovornost zaustavlja na podređenima, daleko ispod sebe. Najodgovorniji je, ipak, on – ministar obrane – jer njegov posao je osigurati da vojni sustav funkcionira, da se u vojsci poštuju zakoni i pravila te da nema zataškavanja problema. To mu je posao, a ako ga ne zna obavljati i ako nema hrabrosti suočiti se s gomilom problema, trebao bi postupiti časno i podnijeti ostavku.

Zagrijani alkoholom malo su se pohvatali u autobusu i to im je vojska jako zamjerila pa je protiv njih pokrenut disciplinski postupak jer Ministarstvo obrane, osim na alkohol, ima i nultu stopu tolerancije na ljubavne iskre i strasti između nadređenih i podređenih vojnih lica u javnosti

Zasigurno najveći skandal dogodio se kada je otkriveno da su trojica pilota iz baze u Zemuniku helikopterom prevozila švercera oružja. Kao da to samo po sebi nije dovoljno strašno, otkriveno je da očito ne postoji nikakva kontrola toga tko ulazi u vojnu bazu.

Švercer je, naime, samo odjenuo vojnu uniformu i to je bilo dovoljno da ga u društvu pilota puste u bazu kao da je vojni aerodrom najobičniji seoski kolodvor. Kod trojice pilota je pronađena i ogromna količina municije vojnog porijekla pa je sasvim jasno da švercera nisu samo prevozili. No nije objašnjeno kod koga je trebala završiti, s kime se trgovalo i tko je sve sudjelovao u operaciji jer to sami piloti i jedan švercer nisu mogli izvesti.

Ovih su dana iz Austrije u Hrvatsku vraćena trojica vojnika koji su se opili za vrijeme međunarodne vojne vježbe. Iz Oružanih snaga su poručili da imaju nultu toleranciju na alkohol, no vojnici alkohol ipak nešto bolje toleriraju pa piju dok ih se ne otkrije.

Nije ovo prvi put da od alkohola usvinjeni vojnici sramote uniformu koju nose. Prije dvije godine iz misije u Poljskoj potjerana su tri vojnika, od kojih jedan vojni policajac, i vojni kapelan, dakle svećenik, koji su pretjerali s pićem.

Posljednji ovotjedni incident dogodio se pak kada se vojnik u uniformi, iako ne i u radno vrijeme, nasred ceste popeo na krov automobila i poveo navijanje.

Navijačke strasti ponijele su sina brigadira Ivana Miloša, zapovjednika Središta za međunarodne vojne operacije. U pretresu kuće Miloša mlađeg pronađen je i pištolj za koji nije imao dozvolu.

Sve to dogodilo se u manje od tjedan dana i ukazuje na rasulo u Ministarstvu obrane RH. Međutim, problemi nisu počeli ovoga tjedna nego ih ministar obrane Damir Krstičević stvara ili skriva otkako je preuzeo šefovanje Oružanim snagama.

U njegovom mandatu najgori je u svakom slučaju skandal s propašću kupovine rabljenih aviona od Izraela. Posao su zaustavile Sjedinjene Američke Države, na čemu im trebamo biti zahvalni jer su nas spasile od prastarih i izraubanih aviona, iako je Krstičević do posljednjeg trenutka uvjeravao javnost da ima sve potrebne dozvole i da je to najbolji posao na svijetu.

Pobjednički ministar obrane i umirovljeni general Damir Krstičević, koji silno voli spominjati svoje ratne zasluge, nakon niza pobjedničkih skandala pobjedničke Hrvatske vojske pobjednički se skrio u kabinet, zaključao vrata i pravi se da ne postoji

Kada je postalo jasno da od izraelskih Baraka neće biti ništa, Krstičević je obećao objaviti veliku analizu cijele operacije, ali do današnjeg dana to nije učinio, nego se pretvara da se skandal nikada nije ni dogodio.

I s pilotima helikoptera već je bilo problema. Ekipa je jednoga lijepoga dana osjetila lovačke nagone pa se ukrcala u helikopter i njime krenula na Dinaru u lov na veprove.

Genijalci iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva su sami sebe snimali u lovu i upravo zbog toga su i otkriveni. Optuženi su za krivolov iako ni jednu divlju svinju, usprkos skupocjenoj vojnoj tehnici kojom su raspolagali i obuci koju su prošli, nisu ulovili.

Čeličnim elisama naše armije izrečena je disciplinska mjera. Ostali su bez jedne plaće raspoređene na četiri mjesečne rate. Osim zrakoplovaca, u helikopteru su bili i vojni specijalci, ali za njih nije utvrđeno da su sudjelovali u krivolovu pa nisu ni nastradali.

Kada ne love divlje svinje, ne švercaju oružje i ne navijaju s krovova automobila, vojnicima preostaje jedino piti pa su tako malo više popili ročnica i instruktor u autobusu na povratku s vojnog hodočašća u Mariju Bistricu.

Zagrijani alkoholom malo su se pohvatali u autobusu i to im je vojska jako zamjerila pa je protiv njih pokrenut disciplinski postupak jer Ministarstvo obrane, osim na alkohol, ima i nultu stopu tolerancije na ljubavne iskre i strasti između nadređenih i podređenih vojnih lica u javnosti.

Puno ozbiljniji incident od nježnosti u autobusu dogodio se pokraj Knina za vrijeme priprema za vojnu vježbu. Vojnici su ukrcani u neispravnu Patriju koja se na poligonu prevrnula, pri čemu je teško nastradalo nekoliko vojnika.

Međutim, Ministarstvo obrane odbilo im je priznati da su ozlijeđeni na radu pa su na bolovanju primali samo crkavicu umjesto pune plaće. Uz to je za nesreću optužen zapovjednik Patrije, a vojnici su okrivljeni da nisu na ispravan način pospremili oružje u borbenom oklopnom vozilu iako tip naoružanja kojim su opremljeni ne odgovara spremištu za oružje u BOV-u.

Kada je postalo jasno da od izraelskih Baraka neće biti ništa, Krstičević je obećao objaviti veliku analizu cijele operacije, ali do današnjeg dana to nije učinio, nego se pretvara da se skandal nikada nije ni dogodio

Patriju je Vojnosigurnosna obavještajna služba odmah nakon nesreće odvezla na nepoznatu lokaciju, a Ministarstvo je cijeli slučaj pokušalo zataškati.

I dok se obrambeni sustav raspada, ministar Krstičević se hvali kako vraća vojsku u napuštene kasarne i u tome vidi jačanje sustava domovinske sigurnosti.

Dok mu se šverceri oružjem šetaju po bazama, piloti skrivaju municiju i prevoze švercere te dok je nesposoban kupiti borbene avione, Krstičević se bavi puno važnijim poslom – pobjedničkom obranom ne tako sigurne pobjednice predsjedničkih izbora.

“Predsjednicu u kontinuitetu napadaju. A koliko mi se čini, jer idemo dosta po terenu – što je više napadaju to je više hrvatski narod voli. Zbog njih, ali i zbog Hrvatske uvjeren sam da će predsjednica pobijediti i ponoviti mandat”, rekao je danas ministar Krstičević koji bježi od problema u obrambenom sustavu, ali zato goloruk brani vrhovnu zapovjednicu i kandidatkinju za predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

(Prenosimo s portala Index).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Na pitanje zašto misli da se u štrajk učitelja umiješala politika, premijer Plenković je rekao da je to očito. Nije želio potanje opisivati što se dogodilo, tko se s kime i gdje urotio, no to se manje ili više zna. Čuli ste vjerojatno i vi tu priču.

Predstavnici sindikata prosvjetnih radnika došli su u periferijsku gostionicu u kasnu večernju uru, kradom, odvojeni jedan od drugoga. Jedan je bio s nalijepljenim lažnim brkovima i šiltericom nabijenom na oči, jedan s dužom riđom kovrčavom perikom, nalikujući nešto na Radojku Šverko, a jedan je u crnoj majici i crnim kratkim hlačama, s kopačkama na nogama i zviždaljkom u ustima, bio maskiran u nogometnog suca.

Njih trojica su se u stražnjoj sobi sastali s dvojicom opozicijskih lisaca, Davorom Bernardićem i Arsenom Baukom, koji su im dali precizne upute.

“Gledajte, ljudi, vi morate štrajkati za veće plaće”, rekao je Bernardić odmah izravno i bez okolišanja.

Predstavnici sindikata prosvjetnih radnika došli su u periferijsku gostionicu u kasnu večernju uru, kradom, odvojeni jedan od drugoga. Jedan je bio s nalijepljenim lažnim brkovima i šiltericom nabijenom na oči, jedan s dužom riđom kovrčavom perikom, nalikujući nešto na Radojku Šverko, a jedan je u crnoj majici i crnim kratkim hlačama, s kopačkama na nogama i zviždaljkom u ustima, bio maskiran u nogometnog suca

“Za veće plaće?” začudio se sindikalist s riđom perikom.

“Pa šta će nam veće plaće?” upitao je nedužno onaj s lažnim brkovima.

“Ako imate veće plaće”, objasnio je Bauk, “možete više toga kupiti.”

“Nemoj zezat?!” zgranuo se tobožnji nogometni sudac.

“Naravno”, nastavio je Bauk, “ako dobijete, šta ja znam, tisuću kuna više nego što sad dobivate, možete u dućanu uzeti onaj veliki obiteljski sladoled s četiri okusa, i vrećicu čajnih kolutića, i mortadelu s maslinama, i sardine s povrćem…”

“I smrznutu pizzu”, dodao je Bernardić.

“Mogli bi možda kupiti i onu tavu za koju se hrana ne lijepi”, predložio je Bauk.

“Ne znam, to mi je sumnjivo”, namrštio se sindikalist s lažnim brkovima.

“Stvarno se ne lijepi”, potvrdio je Bauk. “Majke mi, ja vidio. Dosta je da samo malo ulja kapneš…”

“Ma, ne govorim o tavi, nego o štrajku”, prekinuo ga je lažni brko. “Jeste li vi baš sigurni za to? To sa štrajkom i većim plaćama?”

“Sto posto!” rekao je Bernardić.

“Ludilo!” rekao je nogometni sudac.

I tako je počela pobuna prosvjetnih radnika. Da im esdepeovci nisu objasnili da se trebaju boriti za veće plaće, u tri života se učitelji toga sami ne bi dosjetili. Na kraj pameti im ne bi bilo da je mnogo bolje mjesečno zarađivati sedam i po tisuća, nego pet i tristo.

Ili barem jadni Andrej Plenković zamišlja da je tako nekako bilo.

I tako je počela pobuna prosvjetnih radnika. Da im esdepeovci nisu objasnili da se trebaju boriti za veće plaće, u tri života se učitelji toga sami ne bi dosjetili. Na kraj pameti im ne bi bilo da je mnogo bolje mjesečno zarađivati sedam i po tisuća, nego pet i tristo. Ili barem jadni Andrej Plenković zamišlja da je tako nekako bilo

Pogledajte ga samo, kakav je on narcis! Čitav se prosvjetni sustav srušio, deseci tisuća učitelja tjednima već ne rade. Raspustili su djecu i zaključali učionice da bi uvjerili Plenkovića kako ne mogu živjeti od plaća, ali Plenkovića, nećeš majci, ne mogu prevariti. On zna da je cijela priča s plaćama i koeficijentima sporedna.

Zbrojio je dva i dva i zaključio kako cilj štrajka nije da učitelji bolje zarađuju, već da, prvo, Kolinda Grabar-Kitarović izgubi na predsjedničkim izborima, a zatim da se i njega samoga na proljeće makne s mjesta predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.

Vidite, u Plenkovićevoj glavi sve što se događa, događa se samo zbog njega. Ne postoje drugi ljudi, s nekakvim svojim potrebama, ljudi koji žele raznovrsnije jesti, imati čvršće cipele, natočiti jednom rezervoar do vrha, odvesti iza Nove godine obitelj u Sloveniju na skijanje. Postoji samo on, okrenut sebi, nesposoban identificirati se s nekim tko zarađuje pet puta manje od njega.

Takav je odvratni, razmaženi napuhanac da zapravo ne možete ne poželjeti da mu se dogodi sve ono od čega on strepi.

Nakon svega, zaista, Andrej Plenković i zaslužuje da izgubi izbore u stranci, i da ga se HDZ riješi, kao što se HDZ uvijek riješi bivših predsjednika, i da on ostane bez posla, ureda, službenog automobila, šofera i tajnice, i da u svojim pedesetima počne napokon nešto ozbiljno raditi i naposljetku, prekasno, shvati kako je život težak.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Sanja Modrić

Miroslav Škoro pokazao je u intervjuu na Novoj TV veliko političko neznanje i zabunu što nije preporuka za osobu koja već za koji mjesec želi postati predsjednikom države. Pa da vidimo što sve Škoro ne zna, a lako je mogao naučiti barem otkako je spoznao da su se kod njega razvile predsjedničke ambicije.

Prvo, Škoro želi da se glavnog državnog odvjetnika ili državnog tužitelja bira na neposrednim izborima, a ne u Saboru kako su izabrani aktualni državni odvjetnik Dražen Jelenić i svi njegovi prethodnici. Škoro kaže da mu se sviđa taj američki model gdje glavnog državnog odvjetnika biraju građani, “isto kao i predsjednika SAD-a”.

Bolje je da narod odluči, nego da ga postavlja ‘faraon koji se zove predsjednik vlade?, kazao je Škoro. Tome je dodao čak i ovo: ‘Ako narod za glavnog državnog odvjetnika želi birati radnika na naplatnim kućicama u Šestanovcu, tko mu to smije zabraniti?’. A uvjerljivost svog poznavanja američkog sustava podupro je argumentom da je njegova supruga ”američka odvjetnica”.

Škoro je uvjeren da Hrvatska sa susjednim državama ima riješeno pitanje granica, što također nije točno, a to bi eventualnom predsjedniku države moralo biti poznato. U tom smislu nekoliko je puta s “nije istina” ispravljao voditelja intervjua Mislava Bagu koji mu je uzalud ponavljao da pitanje naših granica nije apsolvirano. Činjenice su, međutim, takve da Hrvatska ima otvorene granične sporove sa Slovenijom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom i da je to gotovo pa opće mjesto

Nema, međutim, ni govora o tome da bi se glavnog državnog odvjetnika u SAD-u biralo na neposrednim izborima, niti je tako izabrana bilo koja od 85 osoba koje su u američkoj povijesti sjedile na toj dužnosti. Glavnog državnog odvjetnika (United States Attorney General) bira upravo “faraon” koji se zove predsjednik države uz suglasnost Senata.

Tako je predsjednik Donald Trump postavio sadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Williama Barra, već trećega u svom mandatu nakon Jeffa Sessionsa i Matthewa Whitakera.

Na neposrednim izborima biraju se samo državni odvjetnici pojedinih američkih saveznih država (State Attorneys) kao što su Kalifornija, Washington, Pennsylvania i mnoge druge, ali glavni državni odvjetnik isključivi je izbor predsjednika SAD-a.

Drugo, Škoro je uvjeren da Hrvatska sa susjednim državama ima riješeno pitanje granica, što također nije točno, a to bi eventualnom predsjedniku države moralo biti poznato.

U tom smislu nekoliko je puta s “nije istina” ispravljao voditelja intervjua Mislava Bagu koji mu je uzalud ponavljao da pitanje naših granica nije apsolvirano. Činjenice su, međutim, takve da Hrvatska ima otvorene granične sporove sa Slovenijom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom i da je to gotovo pa opće mjesto.

Treće, u kontekstu razgovora o rekonstrukciji temeljnog akta države za koju se zalaže Škoro, a s time i parlamentarnog političkog sustava Hrvatske u predsjednički sustav, kandidat je nazvao Ustav “zbirkom lijepih želja malog Pericež”. Dometnuo je da Ustav “nije sveta krava da ga se ne bi moglo mijenjati”.

Nazvati “Ustav zbirkom lijepih želja malog Perice” dosta je velika uvreda za cijelo društvo i demokraciju. Naravno da Ustav nije sveta krava i da ga se može mijenjati, on je već mijenjan 1997., 2000., 2001., 2010. i 2013. godine.

Ustav je, međutim, ozbiljan i široko prihvaćeni društveni ugovor na kome se temelji cjelokupni poredak države i društva i iz koga se izvode svi zakoni. Zato se u Saboru donosi u visokom dvotrećinskom konsenzusu pozicije i opozicije, što znači da pokretač ustavnih promjena mora u parlamentu imati značajnu startnu političku masu koja će onda za svoju koncepciju pokušati pridobiti ostale.

Škoro nema stranku koja bi bila agens takvih promjena, a o dvotrećinskoj većini nužnoj za uspjeh da se i na govori.

Četvrto, Škoro je izjavio kako ne želi da prije raspisivanja referenduma kao predsjednik države mora “prikupljati potpise”.

Ostavimo li sada po strani provedivost ambicije da šef države sam i po svojoj volji pokreće zakonodavne referendume, Škori moramo reći da predsjednik Hrvatske i sada ima pravo raspisati referendum bez prikupljanja potpisa. Jedino što za to mora imati jest suglasnost Vlade.

Škoro je izjavio kako ne želi da prije raspisivanja referenduma kao predsjednik države mora ”prikupljati potpise”. Ostavimo li sada po strani provedivost ambicije da šef države sam i po svojoj volji pokreće zakonodavne referendume, Škori moramo reći da predsjednik Hrvatske i sada ima pravo raspisati referendum bez prikupljanja potpisa. Jedino što za to mora imati jest suglasnost Vlade

Peto, Škoro najavljuje da će on, “kad postane šef države i promijeni Ustav”, predlagati članove Ustavnog suda Saboru kako više ne bismo imali ustavne suce “koji znaju vrlo malo o ustavnoj materiji”.

Sabor će onda njegove prijedloge samo formalno potvrđivati. A što ako ih ne potvrdi?, pitao je voditelj. – Pa morat će – odgovorio je Škoro.

No, čak i kad bi se Škorine želje o povećanju predsjedničkih ovlasti mogle ostvariti tako kako on to lomi preko koljena, Sabor ništa ne bi “morao”.

Glasanje o sucima koje on želi vidjeti u Ustavnom sudu odvijalo bi se i tada u skladu s odnosom političkih snaga u parlamentu pri čemu bi se Škorine zamisli mogle ostvariti samo ako dobiju podršku dvotrećinske većine zastupnika.

Škorinih nesnalaženja, paušalki, netočnih tvrdnji, petljanja i pogrešnog kopčanja bilo je još, a važno je naglasiti da je u svim navedenim slučajevima bila riječ o potpuno nadstranačkim i nadideološkim pitanjima. Druge smo namjerno izostavili.

Zato je vrlo vjerojatno da je Škoro iz studija otišao u uvjerenju da je njegov nastup zapravo bio odličan.

(Prenosimo s portala Telegram).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Na Veliki petak 1959. godine papa Ivan XXIII. u Velikoj molitvi (”Oremus et…”) izostavio je, iznenađujuće za jedne, zbunjujuće druge, iz sveopće molitve za Židove pridjev ”perfidis” (od Tridentskog sabora molilo se ”et pro perfidis Judaeis”). Na poziv ”Flectamus genua” spustio se na koljena, kao i celebrant, ministranti i sav zbor vjernika moleći ”za papu”, za biskupe, za Crkvu, za državne vođe, za katehumene, za putnike i pomorce, bolesnike – samo ne za ”perfidis” Židove. Papa Ivan XXIII. nakon četiri stotine godina bio je prvi papa koji nije učinio ono što se stoljećima činilo.

Na molitvu ”Flectamus genua”, za vrijeme koje su do tada celebranti ostajali stajati, papa Ivan XXIII. je pozvao: ”Kleknimo”. To je odjeknulo kao simbol: Papa je odbio gestu ”preuzimanja od Židova dug prema izmučenom Spasitelju, kojemu su se Isusovi mučitelji klecanjem na koljena rugali. Jest, neki su se rugali Isusu na mukama, no to nisu bili ”perfidni Židovi”, nego rulja, ološ, kakav se nađe u svakom narodu. A odjednom, godine 1959. kršćani se sjetiše da nije židovski narod u cijelosti zauvijek izopćen iz zajednice vjernika, da nisu svi ”perfidi Judaei”.

Zbunjeni koncelebranti možda su slutili da nije riječ o Papinoj omašci, nego o jednom od njegovih iskoraka: Papa je iste godine dao izbristati pasuse iz ”Posvete ljudskog roda Srcu Isusovu”, molitve pape Lava XIII., koje je papa Pijo XI. naknadno umetnuo u tu molitvu: ”Milosrdno gledaj na Narod izraelski, koji je NEKAD BIO izabran narod. Neka krv što ju je taj narod navukao na sebe i na svoja  pokoljenja njima služi kao izvor spasenja i života…”

Papa je odbio gestu ”preuzimanja od Židova dug prema izmučenom Spasitelju, kojemu su se Isusovi mučitelji klecanjem na koljena rugali. Jest, neki su se rugali Isusu na mukama, no to nisu bili ”perfidni Židovi”, nego rulja, ološ, kakav se nađe u svakom narodu. A odjednom, godine 1959. kršćani se sjetiše da nije židovski narod u cijelosti zauvijek izopćen iz zajednice vjernika, da nisu svi ”perfidi Judaei”

Manifestacije slobode prema tradicjjama – pa makar se radilo i starima oko 400 godina – znamenite su značajke pontifikata pape Ivana XXIII., kao ni jednog drugog pape ni prije ni poslije njega.

Iako je formulacije važeće do 20. stoljeća utvrdio Tridentski sabor (1570. godine), molitva ”Pro perfidis Judaeis” nastala je već u 6. stoljeću. Od tada je židovska vjera ”iudaica perfidia” (židovska nevjera); od tada su kršćani molili Boga da skine koprenu s njihovih očiju i srdaca, podari im spoznaju Isusa Krista i spasi ih od tmine zaslijepljenosti i tvrdokornih srdaca. Od 800. godine se nije koljeno prignulo na spomen židovskog naroda, niti se izreklo ”Amen”.

Papa Pio V. je 1570. godine unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka. Papa Benedikt je 2007. godine dopustio povratak drevnoj molitvi za prosvjetljenje židovskog naroda i dodao molitvu za Židove da priznaju Isusa Spasiteljem svih naroda. Taj je potez polučio žestoke prosvjede u krugovima nositelja židovsko-kršćanskog dijaloga.

Ne samo Židovi, nego i kršćani, svjesni implikacije molitve za preobraćenje Židova, prosvjedovali su zbog Papinog pokušaja da smiri katoličke tradicionaliste potezom koji je najavio povratak starim, lošim, antisemitskim vremenima.

Godine 1970. objavljena je danas važeća formulacija koja naglašava izabranost naroda Izraela kao naroda Božjeg, naroda Saveza što ga Bog nikad nije opozvao.

Crkva više ne moli da se Židovi odreknu svojeg statusa Izabranog naroda, nego, naprotiv da svoju vjernost Bogu i Savezu potvrdi. Između proklinjanja izraelskog naroda i kršćanske potvrde izraelske vjere događali su se ne samo progoni Židova u ime i pod znakom Križa, nego i potresno osvješćivanje kršćana u pogledu njihovih grijeha i suodgovornosti za progon Židova.

Nedavno je veleposlanik Države Izrael pozvao vrhove Republike Hrvatske (političke i kulturne), te vrhove Katoličke crkve u Hrvatskoj, Židovske zajednice i predstavnike vjerskih zajednica priznatih u Hrvatskoj na obilježavanje 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa između Države Izrael i Svete Stolice (uspostava diplomatskih odnosa uslijedila je 28. listopada 1993. godine, nakon sondiranja Svete Stolice).

Diplomatski odnosi Svete Stolice sa sekularnom Državom Izrael imaju posebnu težinu: potvrdu prava na postojanje te države, doma židovskog naroda. Postojanje židovstva prepoznato je kao evidentnost, prepoznata je volja naroda da živi u onom dijelu svijeta koji je istaknut kao povijesno mjesto u kojem se razvijao židovski identitet – židovstvo kao stvarnost i onim Židovima koji više nisu religiozni.

Kao politička kolektivna volja (sa ili bez vjerske konotacije) takvo se uvjerenje može obilježiti pojmom ”cionizam”, kao ”sekularni ostatak” nekoć vjerskog stava. Teolog će postojanje te volje priznati kao povijesni fenomen.

U tom svjetlu Sveta Stolica je nastojala normalizirati odnose sa sekularnom Državom Izrael u vjeri da će u problem ugroženosti egzistencije te Države unijeti ideje kojima kršćanski teolog može pridonositi prodoru.

Diplomatski odnosi Svete Stolice sa sekularnom Državom Izrael imaju posebnu težinu: potvrdu prava na postojanje te države, doma židovskog naroda. Postojanje židovstva prepoznato je kao evidentnost, prepoznata je volja naroda da živi u onom dijelu svijeta koji je istaknut kao povijesno mjesto u kojem se razvijao židovski identitet – židovstvo kao stvarnost i onim Židovima koji više nisu religiozni

Teologija sudjeluje u uspostavi političkih odnosa: u odnosima između Svete Stolice i Države Izrael, za čiju je uspostavu Sveta Stolica sondirala situaciju mnogo godina prije, značajan je doprinos dao kršćansko-židovski dijalog, što je bilo naznačeno u govorima prigodom svečanosti u Zagrebu.

Stavivši izvan snage drevne antijudaičke formulacije iz liturgije, papa Ivan XXIII. je od početka svojeg pontifikata najavljivao naznake pomaka u kršćansko-židovskim odnosima, zaokret od kršćanskog antijudaizma (koji je, bez obzira na to što se ogradio od rasnog antisemitizma, pridonosio nerijetko ubitačnom neprijateljstvu između Židova i ne-Židova).

Papa Ivan XXIII. bit će zbog tih inicijativa (zbog kratkoće svojeg pontifikata, 1958. – 1963. godine, morao se zadovoljavati pokretanjem procesa čije plodove nije više mogao požnjeti), veliki papa prijelaza, a ne tek ”prijelazni papa” (kako se čulo poslije njegova izbora od nezadovoljnika i razočaranih promatrača).

Promjene liturgijskih tekstova nisu tek sitnice, nego ukazuju na to da je Papi veoma stalo do odnosa sa židovstvom. Smijemo pretpostaviti da su njegova osobna iskustva s progonjenim Židovima osvijestili papa Ivan XXIII., koji se još kao nuncij u Sofiji i zatim u Istanbulu angažirao na spašavanju progonjenih Židova – u Sofiji za odbijanje izručivanja izbjeglica nacistima, a u Turskoj za prihvat transporata židovskih izbjeglica; poznato je da je nuncij Roncalli (tj. papa Ivan XXIII.) za dječji transport koji je 1943. godine prevozio i hrvatsku djecu, ispregovarao dozvole i materijalnu pomoć katolika i drugih kršćana u Turskoj).

U svom shvaćanju osuvremenjivanja Katoličke crkve (”aggiornamento”) papa Ivan XXIII. se usredotočio i na odnos Crkve prema holokaustu i na suodgovornost kršćana i Katoličke crkve za kršćanski antijudaizam, jer je antijudaizam ušao u savez s rasnim i biologističkim antisemitizmom.

Nakon Papine geste tijekom obreda na Veliki petak 1959. godine u kolovozu iste godine uslijedilo je i službeno ”čišćenje” liturgijskih tekstova od antijudaističkih primjesa: židovski teolog Pinchas Lapide se sjeća propovijedi u njujorškoj katedrali sv. Patrika 1961. godine, kad je katolički svećenik dr. John (Johannes) Ősterreicher naglasio da ”ne čitamo više Isusovu gorčinu na račun Jeruzalema kao riječi prezira i odbacivanja, nego kao izraz duboke zabrinutosti za budućnost Svetoga grada i sudbinu njegovih stanovnika, židovskog naroda. Bolje nego do sada shvaćamo kako se Narod izraelski, unatoč svom opiranju Evanđelju, i dalje drži savezništva s Bogom i ostaje mu vjeran…”

Bog nije nikada opozvao savezništvo, ni kad je Isus počeo nagovještati Evanđelje. Kršćanstvo nije nadišlo židovstvo, ”sinagoga” nije nikada morala pokleknuti, nije ”ecclesia” preuzela vodstvo.

To su vjerovale generacije i uprizorile pobjedu kršćanstva nad židovstvom alegorijom sinagoge, djevice zavezanih očiju te trijumfa ecclesiae.

Pogrešno su generacije i generacije shvaćale Isusove riječi. Nije on došao prevladati i upotpuniti židovsku vjeru. A generacije su vjerovale i nagoviještale da su ”Židovi bogomorci, ”da ne priznaju Isusa”, ”da su zaslijepljeni i ne prihvaćaju da je Isus Sin Božji, i Mesijah, Pomazanik i Spasitelj”.

Ovakve riječi izgovorene su godine 1961., a onaj koji ih je izgovorio bio je jedan od najistaknutijih predstavnika teološkog dijaloga između kršćana i Židova, Austrijanac (iz Austrije je u prvoj polovini 20. stoljeća došlo malo pozitivnog, no židovski konvertiti na katoličanstvo i njihove inicijative za pomirbu Židova i kršćana nakon holokausta jesu pozitivan doprinos) – dr. Johannes (John) Maria Oesterreicher.

Rođen je 1904. u Moravskoj, odrastao u Beču, upisao je medicinu da bi se okrenuo teologiji; godine 1924. preobratio se na katoličanstvo, a 1927. zaredio za svećenika.

Kršćanski su teolozi sa židovskim kolegama raspravljali o tim diskriminacijskim interpretacijama biblijskih tekstova i njihovom odrazu na (neprijateljski) stil nagovještanja, kateheze i liturgijsku praksu, iako je još papa Pio XII. ustrajavao na zabrani da katolici nazoče židovskim religioznim praksama i na anatemi židovsko-kršćanskih udruga i inicijativa za teološke razgovore

Osobno se suočavao ne samo s vulgarnim antisemitizmom u bečkoj javnosti, nego i s teološki motiviranim antijudaizmom: do pape Pija XI. Crkva je ustrajavala na svom stavu: antisemitizam – zasnovan na teoriji rase – zaslužuje osudu; teološki potkovan antisemitizam, tj. kršćanski antijudaizam je opravdan, te je usmjerio svoje zanimanje na teološka pitanja židovstva.

Nakon pripojenja Austrije Hitlerovoj Njemačkoj pobjegao je preko Pariza, Španjolske i Portugala u SAD, dobio mjesto na svečilištu u New Yerseyju, gdje se zajedno s drugim teolozima – židovskim preobraćenima posve posvetio tim pitanjima.

Dr. Johannes (John) Ősterreicher imao je prethodnike, ”duhovne očeve”, jer su se inicijative za suzbijanje teološkog antijudaizma rodile još dvadesetih godina 20. stoljeća, ubrzo nakon Prvoga svjetskog rata (u kom su se na svim stranama kršćani borili rame uz rame sa Židovima – domoljubima, uvjerenim u ”pravednu stvar”).

Kršćanski su teolozi sa židovskim kolegama raspravljali o tim diskriminacijskim interpretacijama biblijskih tekstova i njihovom odrazu na (neprijateljski) stil nagovještanja, kateheze i liturgijsku praksu, iako je još papa Pio XII. ustrajavao na zabrani da katolici nazoče židovskim religioznim praksama i na anatemi židovsko-kršćanskih udruga i inicijativa za teološke razgovore.

Godine 1962. dr. John (Johannes) Ősterreicher objavio je knjigu  ”The Israel of God” u kojoj je metaforu apostola Pavla o stablu i korijenu  primijenio na ukorijenjenost kršćanstva u židovstvu. To je njegov doprinos deklaraciji ”Nostra Aetate”. Od 1954. do 1970. izdavao je godišnjake za kršćansko-židovske studije ”The Bridge”. Godine 1993. umro je u SAD-u.

Neslužbeni, po Crkvi zabranjeni dijalog urodio je plodom: dne. 28. listopada 1965. godine promulgirana je deklaracija o odnosu Katoličke crkve s nekršćanskim religijama ”Nostra aetate”. Upravo je ona taj ključ koji je oslobodio dijalog svih prepreka koji su postavili autoriteti i širom otvorio vrata susretima židovskih i katoličkih teologa, a uz njih filologa, egzegeta i drugih pomoćnih znanosti za biblijsku egzegezu.

Naredne godine, 28. listopada 2020. katolici i Židovi obilježit će 50. godišnjicu tog događaja.

Godišnjica ne obilježava sretan završetak – nego miljokaz, i bilo bi dobro da se događaj ne slavi samo u uskim krugovima teologa, zainteresiranih, profesonalnih promatrača – nego da obje strane širom otvore svoje priredbe, kružoke, dijaloge javnosti, da pozovu i laike, napose one koji nisu odveć upućeni u židovstvo, a povrh toga i sve druge na koje se ”Nostra aetate” također odnosi; generalno, na ”nekršćanske religije” islam, hinduizam, budizam.

Ta koncilska deklaracija, dokument sui generis, rođena je iz vjere da su katolici i pripadnici nekršćanskih religija pozvani na osnovu uzajamnog vjerovanja da se u svim religijama nalaze izvori sveobuhvatne istine i mudrosti Židova.

Muslimani, hinduisti, budisti će se možda u tekstu ”Nostra Aetate” osjećati neprimjereno, nepotpuno shvaćenima, možda čak samo prigodno kurtoazno ili – još gore – samo pragmatski spomenutima kao da su samo ”privjesci”.

”Nostra aetate” jest deklaracija fokusirana na židovstvo i holokaust, koji je 1965. godine tek počeo prodirati do svijesti nakon nametnute šutnje neposredno poslije završetka Drugoga svjetskog rata, no sasvim sigurno je da je svu energiju i svu volju usmjerila u pravcu pomirbe kršćana i Židova.

”Nostra aetate” jest deklaracija fokusirana na židovstvo i holokaust, koji je 1965. godine tek počeo prodirati do svijesti nakon nametnute šutnje neposredno poslije završetka Drugoga svjetskog rata, no sasvim sigurno je da je svu energiju i svu volju usmjerila u pravcu pomirbe kršćana i Židova

Glavni naglasak i teološki relativno najtemeljitije promišljen, istina je, je odnos Katoličke crkve prema Židovima: kršćani i Židovi vjeruju i klanjaju se istom Bogu. Zajednički su nam izvori Njegove objave, sveta pisma…

Papa Pavao VI., koji se nakon smrti pape Ivana XXIII. osobno snažno zalagao za doradu nacrta dokumenta ”Nostra aetate”, trudio se istaknuti i zajedničke korijene i izvore islama kao religije s jednim, vrhovnim i transcendentnim Bogom Stvoriteljem.

Njegov prijedlog nije prošao, priznavati dobru, istinitu i humano u svim nekršćanskim religijama i uvažavati ih svim nedostacima i nesavršenosti usprkos, nije prošao, pa je iz nacrta ”ispao” i odlomak o tome što islam najtješnje  povezuje s kršćanstvom i židovstvom: zajedničko plodno tlo, ukorijenjenost  u Tenahu. Židovski su proroci, ali i islam, crpili svoje naučavanje o pravima Čovjeka i o Božjem pravu u židovstvu, te bi zato morali zajedno ustajati protiv svega što krši i vrijeđa te svetinje.

Štoviše, sve tri religije nadahnjivale su sekularno shvaćanje ljudskih prava i – kako je naglasio teolog Edward Schillebeckx – sve tri bi morale izgovoriti svoje ”mea culpa” zbog kršenje prava jedne, druge ili treće strane.

Josef  Ratzinger, tada koncilski stručni savjetnik, autor je prijedloga da se uvrste iskazi o židovstvu ”De Judaeis” u shemu o ekumenizmu baš zato što između kršćanskih crkvi i Božjeg naroda Staroga zavjeta postoji jedinstven odnos, kakva nema u odnosima kršćanstva prema drugim religijama.

Povrh toga, kršćani su dužni istaknuti tu izuzetnosti ne samo zbog teološke utemeljenosti nego i zbog suodgovornosti kršćana zato što je povijest židovskog naroda povijest patnji prouzročenih krivicom kršćana.

Taj prijedlog nije ušao u završni tekst deklaracije ”Nostra aetate” zbog otpora iz arapskih zemalja, koje su ga tumačile ”implicitnim priznanjem prava Izraela na svoju državu”.

Teološki je konačni tekst ispao kao model ”koncentričnih krugova” oko središnjice: Izrael je najbliži krug, jer je židovski ”B’g” najbliži kršćanskom pojmu, a i Krist je rođen u Narodu saveza (Rm.9,4-5).

I Rm 11 je konzultiran, jer Pismo Rimljanima naglašava blizinu židovstva, s time da se naglašava da Savez B’ga sa Svojim narodom nije nikad prestao, nije nikad poništen.

”Spasenje Izraela” mora biti eshatološka kategorija (Rm11), a ne ni pastoralna ni misijska.

Krist nije nadilazio židovstvo, nije usavršavao tlo iz kojeg je niknuo. Katolička crkva mora se usmjeriti prema Narodu izraelskom, a ne Izrael prema Crkvi. U modelu koncentričnih krugoga i muslimanima se priznaje vjera u jednoga B’ga – s time da njihovo pojmovlje nije toliko ”čisto” kao ono Židova, pa se nalaze u udaljenijem krugu – dakle, usmjereni također prema Crkvi. Pozitivno je u tom modelu da je ”spas dostižan i izvan Crkve”.

U svom shvaćanju osuvremenjivanja Katoličke crkve (”aggiornamento”) papa Ivan XXIII. se usredotočio i na odnos Crkve prema holokaustu i na suodgovornost kršćana i Katoličke crkve za kršćanski antijudaizam, jer je antijudaizam ušao u savez s rasnim i biologističkim antisemitizmom

Veza između Crkve i Naroda izraelskog i nada u eshatološko potpuno zajedništvo kršćana i Židova ostale su kao nezaobilazne dodirne točke u tekstu ”Nostra aetate”: eksplicitno se odbacuje optužba da su ”Židovi ubili Isusa”, a osuđuje svaki izraz mržnje.

Dokument ”Nostra aetate” doživio je težak porod – ali vrijedio je muke: pokrenuo je proces učenja u Crkvi i porast svijesti da se dostignuća moraju zrcaliti u naučavanju, katehezi, u reformi liturgije i sakramentalne prakse te u teološkom dijalogu. Putokaz je ”povratak korijenima”, onamo odakle su krenule kolati zablude: iz sadržaja, ali i stila izvornih, a ne kanonskih tekstova.

Uz to, svi kojima je stalo do toga da se strahote Šoe nikad ne ponove, moraju osvijestiti svoje selektivno pamćenje – i o tome upravo Židovi, kojima je sjećanje duhovna potreba i etička dužnost, mogu poučavati kršćane.

Svi neka se sjete kako fundamentalizmi (vjerske prakse) iz dobrohotne i nevine nepromišljenosti mogu postati inkubatorom demonskih zločina ako se ne osvijeste.

Nacistički holokaust, ali i suvremeniji oblici vjerskog fundamentalizma pružaju dokaze o tome kako se naivnost može pretvoriti u barbarstvo.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Miljenko Jergović

Gospodin Davor Božinović trudi se u javnosti prikazati kao pristojan i umjeren čovjek. I to je osnovni razlog zašto nam je postao zanimljiv.

Povod je hitni postupak udaljavanja s posla i suđenja pred disciplinskom komisijom Ministarstva unutarnjih poslova policijskom činovniku koji je, navodno, hrvatskim medijima dostavio službenu snimku na kojoj se vidi kako zamjenik ravnatelja policije Josip Ćelić vozi 165 kilometara na sat tamo gdje je dopušteno voziti 50 na sat.

A ministar Božinović je, založivši svoj ministarski autoritet, hitnost i strogost obrazložio ovako: “To su postupci koji su u tijeku, u skladu s pravilima koja postoje ne samo u policiji, nego bih rekao u svakoj tvrtki. Radi se o sumnji u odavanje podataka i naravno da je to policija inspicirala. Što se tiče službenika, on je također u skladu s postupkom udaljen, što ne znači da je dobio otkaz. Tu će sve pokazati disciplinski postupak, možda i kazneni, no u ovom trenutku mi ne znamo, postoji istraživanje.”

Gospodin Božinović se voli predstaviti i kao tehnokrat, čovjek koji je izvan i iznad niskih hrvatskih politika, pa tako i ministarstvo kojemu je na čelu vidi kao tvrtku. Djelatnik njegove tvrtke se, dakle, po svojim obavezama te moralnim i profesionalnim uzusima ne razlikuje od mesara u Kauflandu

Naglasio je još i to da suspendirani policajac nije zviždač, jer da nije iskoristio “sve zakonom propisane radnje”, nego je cijelu stvar odmah predao javnosti.

Gospodin Božinović se voli predstaviti i kao tehnokrat, čovjek koji je izvan i iznad niskih hrvatskih politika, pa tako i ministarstvo kojemu je na čelu vidi kao tvrtku. Djelatnik njegove tvrtke se, dakle, po svojim obavezama te moralnim i profesionalnim uzusima ne razlikuje od mesara u Kauflandu.

Uz samo jednu razliku koju ministar, možda, previđa: Tvrtka kojoj je on na čelu ima monopol na tržištu, najizrazitiji među monopolima, a u pristojnoj i umjerenoj zajednici iz toga proizlaze obaveze i dužnosti kakvih nema u Kauflandu. Zloupotreba i kršenje monopola nigdje nisu dopušteni.

Protiv zamjenika ravnatelja policije Josipa Ćelića, nakon što je vozio 165 na sat tamo gdje je dopušteno 50, nije pokrenut nikakav, pa tako ni hitni disciplinski postupak, niti je njegov prekršaj prijavljen nadležnoj sudskoj instanci.

Nije se dogodilo ništa, sve dok u medijima nije objavljena službena snimka njegove vožnje.

A ni tad se nije dogodilo ništa naročito: Ćelić je samo podnio ostavku na mjesto zamjenika ravnatelja. Nigdje nismo pročitali ni da je suspendiran, ni da je udaljen s posla, ni da se ijedan sud u Hrvatskoj, interni ili eksterni, pozabavio njegovim prometnim prekršajem.

Je li to, gospodine Božinoviću, zloupotreba monopola Tvrtke?

Sa stanovišta Tvrtke kojoj je Davor Božinović na čelu, dakle Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, veći je prekršaj kada policijski činovnik javnosti preda službenu snimku nečijeg prometnog prekršaja, nego kada drugi čovjek u hijerarhiji hrvatske policije vozi kroz naseljeno mjesto trostruko većom brzinom od dopuštene.

Povod je hitni postupak udaljavanja s posla i suđenja pred disciplinskom komisijom Ministarstva unutarnjih poslova policijskom činovniku koji je, navodno, hrvatskim medijima dostavio službenu snimku na kojoj se vidi kako zamjenik ravnatelja policije Josip Ćelić vozi 165 kilometara na sat tamo gdje je dopušteno voziti 50 na sat

Gospodin Josip Ćelić je vrlo vjerojatno jedan od rekordera, ako ne i hrvatski rekorder u prekoračenju brzine. I to je zanimljiv podatak, s obzirom na to da u nas postoji cijela jedna kriminalna supkultura, koja ovome prilazi kao sportu, u čemu ih prate i pojedini tabloidi i toaletoidi, bilježeći njihove podvige, koje, skoro u pravilu, poduzimaju na domaćim autoputevima.

Pa ako je na autocesti ograničenje 130 na sat, tada bi onaj koji bi da nadmaši Josipa Ćelića trebao voziti 245 na sat. I opet mu ne bi bio ravan, jer manju opasnost za druge sudionike u prometu i – da se i mi malo našalimo, da se i mi malo opustimo – za neprijateljsku živu silu u obliku pješaka, civila i djece u prometu, predstavlja onaj koji na autocesti vozi 245, nego onaj koji izvan autoceste vozi 165.

I još nešto u vezi Božinovićeve Tvrtke i njezina monopola. Za razliku od Kauflanda, caffea Limun ili čak i Ministarstva obrazovanja, koji se mogu služiti PR-om, pa još na način koji se u Hrvatskoj, uglavnom, svodi na punomasno laganje u javnom prostoru, kada se MUP služi PR-om, pa još u medijima pod izravnom ili neizravnom kontrolom vlasti, onda to podsjeća na ponašanje narodne milicije, i to u ranijem razdoblju socijalističke Jugoslavije, recimo šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Pokušaj relativiziranja ne samo prometnog prekršaja zamjenika ravnatelja policije, nego i kasnijeg tendencioznog nepostupanja same policije u vezi s tim prekršajem, kao i pokušaj da se nekako ozloglasi policijski činovnik koji je o svemu alarmirao javnost i da se njegov postupak proglasi “osobnom odmazdom”, opasni su i po Božinovićevu Tvrtku, i po društvo u kojem Tvrtka ima monopol nad sredstvima prisile, a onda i po samog ministra.

Usporedo s PR akcijom popravljanja štete u vezi s Josipom Ćelićem i činovnikom koji ga je smaknuo s mjesta zamjenika ravnatelja policije kontinuirano traje i PR akcija vezana za teško ranjavanje čovjeka koji je pokušavao pretrčati Hrvatsku i stići na Zapad.

Javnosti je ponuđena priča da neimenovani policajac nije namjerno pucao u čovjeka, nego da je u znak upozorenja pucao u zrak, ali se u tom trenutku okliznuo, ili mu je noga propala između dvije stijene, i tako je upucao migranta. U nekim je verzijama još pridodano i da su migranti bacali kamenje na policiju.

Dobro prepariranoj publici, koja na žalost čini većinu, ova vijest ne predstavlja ništa. Bili bi mnogo senzibiliziraniji da je policajac – naravno, isto tako slučajno – upucao mačku ili psa.

Tvrtka kojoj je on na čelu ima monopol na tržištu, najizrazitiji među monopolima, a u pristojnoj i umjerenoj zajednici iz toga proizlaze obaveze i dužnosti kakvih nema u Kauflandu. Zloupotreba i kršenje monopola nigdje nisu dopušteni

Uostalom, nigdje i ne piše da je upucao čovjeka. Posvuda je to migrant, a nejasno je jesu li, sa stanovišta naše javnosti, migranti još uvijek ljudi.

U policijsku verziju, iza koje je, razumije se, stao i sam šef Tvrtke, pristojno i umjereno prisnaživši da je metak namijenjen zraku u visinama nesretnim slučajem završio u migrantskom mesu – premda još uvijek ne znamo radi li se, možda, o dva metka, posumnjat će, ili neće vjerovati samo oni, a takvih je zbilja jako malo, koji migrante nazivaju ljudima, i koji te ljude osjećaju na vlastitoj savjesti, premda nemaju oružje i ne pucaju u zrak.

S nekog šireg unutarhrvatskog stanovišta ova je priča u toj mjeri irelevantna da se javnost neće zgroziti ni nad Dubravkom Jagićem, šefom policijskog sindikata, koji će jamrati da liječenje ranjenog migranta, čiji je život u pitanju, “ide na trošak naših poreznih obveznika”.

Međutim, afera s prebrzom vožnjom baš i nije bezazlena. Tu se simpatije javnosti okreću protiv Tvrtke i tu ovakav PR može samo škoditi.

Problem je, naime, u imaginaciji ljudi u Hrvatskoj. Naime, dok većina naših ljudi nije u stanju zamisliti se u položaju “migranta” koji pretrčava Hrvatsku ne bi li se dokopao slobode i blagostanja, niti se sjećaju da su ikad bili “migranti”, bilo da su bježali od rata, bilo da su “migrirali” iz ekonomskih razloga, svatko, ali baš svatko, tko u Hrvatskoj ima vozačku dozvolu, a i velik dio onih koji je nemaju, spremno će se i sasvim nedvosmisleno identificirati s Josipom Ćelićem, bivšim, a vjerojatno i budućim visokim policijskim dužnosnikom. Naravno, ta će identifikacija biti negativna i izrazito frustrirajuća.

Zašto je Josipu Ćeliću dopušteno ono što nije dopušteno meni? I zašto se njemu tolerira neusporedivo veće prekoračenje brzine od svih onih prekoračenja brzine zbog kojih su u prošloj, pretprošloj i mnogih prethodnim godinama kažnjavani svi drugi? Ili svi oni koji nisu na položajima u Tvrtki, ili nisu rodbinski i prijateljski povezani s Tvrtkom?

Ne radi se tu samo o onima koji su već kažnjavani zbog prebrze vožnje, koji su upravo sad – za razliku od gospodina Ćelića – bez vozačke dozvole, ili kojima je netko blizak s oduzetom dozvolom, nego i o onima koji se ne odaju, kao gospodin Ćelić, ludovanju po cestama, ne uživaju u tome i nemaju nikakve sklonosti prema ovoj vrsti kriminala, ali itekako strepe od policijskih radara, jer često voze 80 tamo gdje je dopušteno 60, ili, po autocesti, 150, premda je ograničenje 130.

Ako je pod zaštitom Tvrtke i države onaj koji ograničenje krši u desetostruko i dvadesetostruko višim postocima, ljude hvata bijes koji ne može iskontrolirati nikakav PR.

Sa stanovišta Tvrtke kojoj je Davor Božinović na čelu, dakle Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, veći je prekršaj kada policijski činovnik javnosti preda službenu snimku nečijeg prometnog prekršaja, nego kada drugi čovjek u hijerarhiji hrvatske policije vozi kroz naseljeno mjesto trostruko većom brzinom od dopuštene

U takvoj situaciji gospodin Davor Božinović više bi postigao ako bi na čelu Tvrtke nastupao kao sirovi i vulgarni ekstremist, jer njegovo nastojanje da se pokaže kao pristojan i umjeren ne samo da nije simpatično prostijim i primitivnijim slojevima društva, nego će i onim pristojnim i umjerenim, ili samo uplašenim, biti naročito mrzak.

U ovakvim prigodama pristojnost i umjerenost ministra unutarnjih poslova djeluju kao cinizam.

A one koji su njime pogođeni cinizam teže povrijedi nego izravno nasilje.

U zemlji u kojoj se migrant što ga je upucala naša policija liječi na račun naših poreznih obveznika, frustraciju javnosti može izazvati samo nepravedna kazna za prometni prekršaj.

I ovo je cinizam, ali namjerni.

(Prenosimo s autorova portala).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan, a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em neki lik odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton…

Elem, ako sam išta u životu dobro napravio (a bit će da sam u životu ipak nešto dobro napravio), to je da sam, kada smo pokretali ovaj portal, odlučio uvesti najstroža pravila komentiranja koja postoje na nekom portalu ne samo u Hrvatskoj već i u regiji. Nisu dozvoljeni nickovi ni avatari, točno znamo i provjeravamo tko se prijavljuje i želi komentirati, a govor mržnje ili iz mržnje je u potpunosti zabranjen.

No, nije mi danas namjera baviti se medijskom kanalizacijom ispod nekih portala, već našom političkom kulturom, a ona je definirana neshvaćanjem pojma ”mir”.

Mi smo pak u neprestanom ratnome stanju. Mi smo nemirni. Doduše, rat zagovaraju neke grupe (bilo je takvih, šatoraša recimo) ”prijedlogom” da krene totalni lov na Srbe (čitaj: popis ”agresora”), sada se pak čita kako se na satovima vjeronauka treba učiti djecu klati Srbe, ubiti bivše predsjednike…, ali to nas ne bi smjelo dovesti u stanje ludila. Trebali bismo ostati prisebni

Gospođa čijoj djeci moja supruga daje instrukcije žalila se Claudiji koliko je frustrirana činjenicom da su ljudi toliko podijeljeni da jedni s drugima prestaju razgovarati na sam spomen stranke za koju glasuju ili misle glasovati.

Naravno da čudaka ima svugdje, ali ako u Njemačkoj, recimo, među kolegama na poslu slučajno krene priča o političkim afinitetima, tek konstatiraju da onaj drugi ne glasa za CDU (ili SPD ili nešto treće, svejedno) i život ide dalje, ne vade se noževi i kancelarija ne završi pošpricana krvlju.

Mi smo pak u neprestanom ratnome stanju. Mi smo nemirni. Doduše, rat zagovaraju neke grupe (bilo je takvih, šatoraša recimo) ”prijedlogom” da krene totalni lov na Srbe (čitaj: popis ”agresora”), sada se pak čita kako se na satovima vjeronauka treba učiti djecu klati Srbe, ubiti bivše predsjednike…, ali to nas ne bi smjelo dovesti u stanje ludila. Trebali bismo ostati prisebni.

Vjerujem da netko može biti osjetljiviji na vremenske promjene, da je siromaštvo ljudima uništilo živce, da pojavnosti tipa Željka Markić, Vice Batarelo, Vlado Košić ili Josip Bozanić (kojem su ispadi Vlade Košića i drugih do sada bili sasvim OK), nekima može poremetiti apetit; ipak to ne bi trebao biti povod da jedni drugima psujemo mater.

Ne sviđaju vam se Vaso Brkić ili Željko Glasnović, Bujanec ili Ivkošić i mislite da nas vraćaju u kameno doba? To je legitiman strah, ne sporim i da je pred takvim HDZ-om i takvom desnicom nužan oprez, međutim, trebalo bi znati nadvladavati loše politike pravim, odnosno kvalitetnim argumentima.

A ne odmah prijeći na ”pas mater” strategiju.

Znam da ćete me sada kušati pitanjem a zašto ja ne bivam tolerantniji na Facebooku i zašto dobivaju pedalu oni koji lajkaju, recimo, Dnevno, Direktno, Narod, Bujicu i slično?

Odgovor je jasan: biste li pozvali pedofila na rođendan svoga djeteta da se igra s dječurlijom iz vrtića u kojem tete čuvaju vašega sinčića ili vašu kćerkicu?

Prema pedofiliji, pa tako i prema fašizmu, nacizmu, ustaštvu i staljinizmu ili prema bilo kojem idiotizmu vrijedi princip nulte tolerancije. To što u Vijeću za elektroničke medije, na primjer, komotno piju kavice dok se medijska kloaka puni jest zabrinjavajuće, ali ne sili nas da u kuću pozovemo pedofila u goste.

Čak i kada pišemo ili komentiramo neprihvatljive pojave, u nama treba ostati prostora za drugoga, ali do one mjere u kojoj taj drugi neće izvršiti agresiju na nas. Tada se moramo braniti dopuštenim sredstvima.

Na primjer, svima nama koji ne prihvaćamo lažiranje hrvatske povijesti, pa smo upozoravali da svaki narod koji brani zločince iz vlastitog naroda i suprotstavlja se njihovom kažnjavanju preuzima njihovu krivnju na sebe zalijepljena je etiketa ”neprijatelja”, ali smo nastavili kritizirati jer smo znali da ”onaj drugi” može doći k sebi ili da ”onaj drugi” može trenutno biti zbunjen, neinformiran ili u zabludi, pa će ga jednom ruka istine pomilovati.

Gospođa čijoj djeci moja supruga daje instrukcije žalila se Claudiji koliko je frustrirana činjenicom da su ljudi toliko podijeljeni da jedni s drugima prestaju razgovarati na sam spomen stranke za koju glasuju ili misle glasovati

Kad napišem ovo (pa i a propo izjava nekih političara koji ponavljaju da ”Hrvatska nije bila zločinac u BiH”): I pripadnici hrvatskog naroda koji su izvršili zločine moraju biti kažnjeni. Pod krinkom borbe za slobodu Hrvatske bilo je i silovanja, i mučenja zarobljenika, paljevine, pljačke, ubojstava, progona stanovništva, razbijanja tuđe države (Bosne i Hercegovine), otvaranja koncentracionih logora, dilanja droge, krađa automobila, pranja novca i štošta drugo, a sve se to radilo uz podršku službene politike i hrvatskih institucija, najčešće i uz znanje samih biskupa koji su godinama šutjeli, kao što to čine i danas (ne, naravno svi), imam pred sobom ne samo zločince o kojima pišem ili one koji te zločince protežiraju ili im asistiraju, već i veliku masu građana koji će kad-tad shvatiti da nisam u krivu i da se zločin se smije podržavati ni na koji način.

U pitanju je ispravno shvaćanje pojma ”mir”, a zatim i ono o čemu je papa Franjo govorio na misi u Sarajevu. Zašto je Papa uzeo u razmatranje Isusov govor na Gori gdje Isus, govoreći o blaženima, definira mirotvorce (Mt 5,9)? Zato jer je to pitanje trenutka, naše biti ili ne biti.

Treba znati da u semitskom svijetu riječ ”mir” (arapski ”salaam” i hebrejski ”šalom”) ima daleko šire značenje nego naša riječ ”mir”. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još.

Mir je dar Božji da bi bili što bliži njemu, jer biti u zajedništvu znači biti u blaženstvu, biti u savršenom miru. Ili, kako bi rekao odličan promotor mirotvorstva, pokojni spisatelj i sociolog religije Željko Mardešić, mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese.

Toga, hvala Bogu, u nas ima. Jer nismo svi zaboravili velikoga kapucina Tomislava Janka Šagi Bunića i njegovo sudbonosno ”kršćanstvo ne može biti umorno”.

Drugi je par rukava zašto mirotvorstvo nije prihvaćeno kao što je želio i poručio Ivan Pavao II. 11. rujna 1994. na misi na Hipodromu u Zagrebu kao temeljni zadatak ovdašnje Crkve (i crkava). To je zato što se ne shvaća da je ono okosnica Evanđelja.

Postoje mnogi koji se nerado vraćaju toj fundamentalnoj poruci Hrvatima i narodima Balkana, pa ću ih podsjetiti, a time i sve nas još jednom obavezati na susret s istinom:

”…U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protječu ovim zemljama.

Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.

Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.

To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno.

Treba znati da u semitskom svijetu riječ ”mir” (arapski ‘‘salaam‘‘ i hebrejski ‘‘šalom’‘) ima daleko šire značenje nego naša riječ ‘‘mir’‘. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još

U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.

To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima?

Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.

Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.

U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’….”

Danas se to želi zaboraviti, ali je 700.000 Hrvata tada pljeskalo i nakon što je Ivan Pavao II. i po deveti put (!) u toj propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? “Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti, kazao nam je Ivan Pavao II.

Bio sam na Hipodromu i pamtim oduševljenje kada je papa Ivan Pavao II., isto kao papa Franjo na Koševskom stadionu 6. lipnja 2015.,rekao ”Nikad više rata!”

Što su to ljudi osjetili? Oni su sebi rekli: Mir sada. Ja tome dodajem: Mir, Balkane, dome moj.

Pišem ovu kolumnu u Sarajevu, gdje sam u društvu Olega Mandića (r. 1933.) koji je preživio strahote Auschwitza i postao ”posljednji dječak iz Auschwitza”, doslovno, posljednji muški zatočenik koji je napustio logor uz pomoć pripadnika Crvene armije. Iza Olega su se zatvorila vrata toga prestrašnog mjesta i za Olega je počela borba da se oslobodi mržnje, zatim da odluči, nakon deset godina šutnje, te 1955. po prvi puta progovoriti o doživljajima iz Auschwitza, što ne prestaje činiti ni sada kada smo snimali emisiju u dva dijela i kada smo zajedno nastupili u rodnoj kući Ive Andrića u Travniku. Samo u ovoj školskoj godini u Italiji je već održao preko 40 nastupa pred mladima.

Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe

Oleg je već bio u Auschwitzu dvanaest puta, na duhovnim vježbama, na terapiji, kako kaže. Stigne predvečer kada turisti odlaze, pokaže stražarima istetovirani logoraški broj na lijevoj nadlaktici i ta tetovaža otvara sva tamošnja vrata. Ulazi na peron kamo su stizale kompozicije, i one s Jevrejima koji bi odmah bili usmjereni u plinske komore i onda u krematorije i ove druge, političkih zatvorenika kakvi su bili Oleg, njegova majka i baka.

Olega slušam dva sata, a mogao bih još toliko. I meni se stvara knedla u grlu kada i njemu, pred kamerama sam, a teško savladavam suze. Razgovara s duhovima onih koji nisu imali sreće da preživre; Oleg se obnovi, napuni baterije i krene natrag u Opatiju.

Emisije s Olegom se mogu pogledati na desnom stupcu u rubrici ”Vrijeme suodgovornosti” na portalu Autograf. Malo nakon što budu emitirane, subotom u 20 sati.

Budete li ih pogledali, vjerujem, sinut će vam sve ovo o čemu vam danas pišem. O miru, o našem balkanskom domu.

Jer možemo se vaditi na političare ili na svjetske sile, ali stvar ipak ovisi o tomu kako ćemo se mi ponašati u svakodnevnom životu i kako ćemo si društvo posložiti.

Mir, brate i sestro, mir Oleže, mir sada, mir, mir – ne umorimo se to ponavljati. Pa sve dok se on zaista ne dogodi u nama.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ivanka Toma

Pune tri godine, što od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, što od Vlade i ministara, slušamo kako je sigurnost Hrvatske, građana, njihove imovine i gospodarstva imperativ, gotovo pa sveti cilj ove vlasti.

Ministar obrane Damir Krstičević tijekom mandata je riječ sigurnost (i to domovinska!) dnevno izgovarao više puta nego što je morao reći: Dobar dan. A vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, predsjednica Grabar-Kitarović toliko drži do vojske da već ni sama ne zna koliko ima albuma s fotografijama gdje pozira u vojnim odorama.

Osim toga, predsjednica se toliko saživjela s vojskom i uživjela u njihovu ulogu da nema vojarne koju nije obišla i profesionalnog vojnika kojemu nije stisnula ruku.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović nije fan uniformi, niti se razbacivao domoljubno kićenim frazama, no činio je sve ne bi li ostavio dojam da je na čelu resora u kojemu se radi profesionalno i pošteno. U zadnje vrijeme, međutim, jedna drugu sustižu vijesti koje ozbiljno potkopavaju mantru o velikoj sigurnosti.

U priči o pilotima, dakle eliti oružanih snaga, koji su umočeni u krijumčarenje oružja možda je još najgore to što se o svemu šutjelo puna dva mjeseca, a zasigurno bi se šutjelo i dalje da kriminal nisu razotkrili i objavili mediji

USKOK-ova akcija kojom se razotkrila mreža ilegalne trgovine hrvatskim dokumentima, a koja zadire u policijski sustav i čiji su akteri policajci povezani s kriminalnim organizacijama, samo je nadopunila negativan niz koji otvara pitanje povjerenja u represivni sustav.

U priči o pilotima, dakle eliti oružanih snaga, koji su umočeni u krijumčarenje oružja možda je još najgore to što se o svemu šutjelo puna dva mjeseca, a zasigurno bi se šutjelo i dalje da kriminal nisu razotkrili i objavili mediji.

Ovdje ne samo da se radi o tome da je u aferi sudjelovala vojna elita, nego su bili toliko bahati i sigurni u to da ih nitko neće otkriti da su švercera preobukli u hrvatskog vojnika i vodili sa sobom.

Dakako da je moguće da se u svakom sustavu pojavi kriminal i da se pojedinci koji predstavljaju njegove karike odmetnu i prijeđu na tamnu stranu. Poanta je, međutim, kako se odgovara na takve pojave.

Sigurno ne šutnjom do trenutka kada afera osvane u medijima, a onda mlakim reakcijama i nužnim smjenama. Od predsjednice, osobito one koja je posebno isticala svoju ustavnu ulogu zapovjednice Oružanih snaga, očekivalo bi se da će ovome problemu posveti daleko više pažnje i odgovoriti na barem nekoliko osnovnih pitanja.

Za početak bi bilo dobro znati kada je saznala za šverc oružja i što je potom poduzela.

Pitanje je i zašto nije sazvala sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bi se pretresla cijela afera i makar pokušali dobiti odgovori na pitanje jesu li piloti izolirani incident ili je problem u sustavu koji je nedopustivo porozan.

Bilo bi dobro da predsjednica kaže kada je saznala za šverc oružja i što je zatim poduzela te zašto nije sazvala sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bi se pretresla cijela afera oko trojice pilota HRZ-a

Jasno je da smo u kampanji za predsjedničke izbore i da je gđa Grabar-Kitarović zaokupljena drugim tema, uključujući i to zašto se neki rugaju njezinu pjevanju, no to ne znači da joj je mandat prestao i da je oslobođena od obavljanja svoje dužnosti.

Premda je slučaj u kojemu su policajci sudjelovali u sređivanju dokumenata za kriminalce “čišći” jer je se na njega reagiralo i godinu dana je trajala operacija koja je rezultirala hapšenjem cijele mreže, ipak daje povoda da se i policiju pita kako funkcionira.

Tim prije što se afera naslonila na niz prometnih prekršaja najviših policijskih dužnosnika (zamjenik ravnatelja policije, načelnik policijske uprave, šef PNUSKOK-a) o kojima je javnost saznavala sa zakašnjenjem i sve učestalije slučajeve da se puca na migrante prema kojima se i inače postupa na način koji nevladine udruge ocjenjuju nezakonitim.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Ana i Otto Raffai

”Sve što sam imala u malom prstu sada je prešlo u srednji”, glasi poruka s jednog od stotina transparenta na nedavnom prosvjedu boraca i borkinja za obrazovanje u RH.

Nije slučajno izabrana parola u ženskom rodu: ovih dana govori se gotovo isključivo u muškom rodu, o nastavnicima i učiteljima te se zaboravlja da je u obrazovanju zaposleno više od 80% žena.

Što se može golim okom vidjeti na snimkama prosvjeda šutnje na Markovom trgu ili na najvećem prosvjedu u posljednjem desetljeću RH na Trgu bana Jelačića.

Poklopilo se da se prosvjed dogodio 25. studenog, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Jer dakako, nepravda prema radnicama i radnicima u obrazovanju jest nasilje, školski primjer strukturalnog nasilja.

Poklopilo se da se prosvjed dogodio 25. studenog, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Jer dakako, nepravda prema radnicama i radnicima u obrazovanju jest nasilje, školski primjer strukturalnog nasilja

A budući da je toliko velik broj žena učiteljica, nastavnica, profesorica, nasilje i žene povezani su u štrajku ”Hrvatska mora bolje” kao i u naslovu Međunarodnog dana 25. studenoga.

Ne zaboravimo što smo iskusili taj ponedjeljak na glavnom zagrebačkom trgu: to je duh ponosa i veličanstvenosti, veselja i radosti koji su zajedno s izvrsnom glazbom na priličnoj hladnoći grijali više od 40.000 okupljenih građanki i građana.

Ne zaboravimo da smo uspjeli 25.11. o. g. u ovom hrvatskom društvu miroljubivo i domišljato, duhovito i kreativno ustati za svoja prava.

Dirnula nas je tako na jednoj kapi mlade učiteljice zakačena poruka na papirnatoj znački: Proud to be a teacher. Samo radi nje se isplatilo smrzavati, samo radi toga da smo ponosne biti učiteljice, nastavnice/nastavnici, profesorice/profesori.

Nezaboravno dirljivo bilo je doživjeti, biti dio rijeke ljudi, mahom obrazovnih radnika i radnica, ali ne samo njih, koji su se kretali kroz Teslinu pa Gundulićevu sve do Trga.

S balkona su nam mahale bake s unucima, prolaznici koji nam podršku pokazuju dizanjem palca, djelatnice s balkona Austrijske ambasade. Bila je to povorka ponosa nastavnica i nastavnika, učiteljica i učitelja. Duh konstruktivnog pokretanja promjene nas je obuzimao. I drži nas još uvijek, usprkos slika mimikrije mirotvorstva koje su uslijedile dan poslije.

”Sve što sam imala u malom prstu sada je prešlo u srednji”, glasi poruka s jednog od stotina transparenta na nedavnom prosvjedu boraca i borkinja za obrazovanje u RH

Naime, počevši od premijera i ministara sve do predstavnika sindikata, svi se trude smirenim tonom prikazati se kao miroljubivi i dijaloški otvoreni, ali nešto u toj slici ne štima.

Ta mimikrija mirotvorstva u teoriji nenasilja ima svoj naziv: duragraha kako bi se fake/lažni mirotvorni stav mogao razlikovati od nenasilne strategije, satyagraha. U francuskom se pak ističe razlika između zauzimanja za mir, pacifizma i umrtvljivanja, prikrivanja problema, pasivizma.

Satyagraha znači ”čvrsto se držati istine”. Pa ako, počevši od premijera preko njegovih ministara do resorne ministrice, nema dužnosnika koji ne priznaje da je nepravedan raspored koeficijenata, kojoj su onda to oni istini čvrsto odani kada premijer nudi postotke povećanja plaće i ne spominjući koeficijente, koji su instrument strukturalnog bilježenja jednakog dostojanstva obrazovnih djelatnika i svih drugih djelatnika u javnoj službi.

To što svi oni mirno govore u mikrofon nije mirotvorstvo nego pasivizam prema vlastito priznatoj istini koju su sami potvrdili. Ne, nije miran govor znak mirotvorstva. Naprotiv, navedeni predstavnici vlasti govorom tijela kazuju nešto drugo: da ne umiju odgovoriti na pitanje gledajući sugovornika u oči i da rado, čim se pruži prilika, pobjegnu od novinara.

Mimikriju mira/duragrahu prepoznajemo u seriji pregovora između Vlade i sindikata na koje se delegira povjerenik i savjetnik (što je to trebalo čovjeku koji je bio ugledan liječnik i predsjednik Akademije) umjesto da se skrati vrijeme pregovaranja time što za stol sjeda onaj koji čini se jedini ima kontrolu nad odlukama.

A vrhunac provokacije za zdrav razum predstavlja ponuda koja u argumentiranju da nema novaca za traženje prosvjetara nudi povišicu osnovice svima u javnim sektoru. Dakle, nema za dio, ali ”ima za cjelinu”. Čovjek bi pomislio da u redovima političke elite nedostaje osnovnih matematičkih kompetencija.

Dok pišemo ovaj tekst traje referendum među članicama i članovima sindikata učiteljica i učitelja i nastavnica i nastavnika. Učenici vezano uz to pišu svojim nastavnicama: ”Molimo Vas, ne popustite. Ponuda Vlade pokazuje da Vas se ne šljivi ni pola posto. Ne dajte se potkupiti!”

Mimikriju mira/duragrahu prepoznajemo u seriji pregovora između Vlade i sindikata na koje se delegira povjerenik i savjetnik (što je to trebalo čovjeku koji je bio ugledan liječnik i predsjednik Akademije) umjesto da se skrati vrijeme pregovaranja time što za stol sjeda onaj koji čini se jedini ima kontrolu nad odlukama

Nadam se da ćemo u tome ustrajati.

Umjesto namještenog smješka i falsifikata mirotvorstva, licemjernog cmizdrenja što će biti s djecom koja jadna ne idu u školu (prešućuje se da im je organizirana nastava koju vode nastavnici koji ne štrajkaju), treba nam Vlada koja čuje da 40 tisuća njenih građana stoji na Trgu bana Jelačića za jednakost svih djelatnica/ka javnih službi i da je povišen koeficijent za 6,11% simbolički izraz za dostojanstvo njihove plemenite profesije.

Umjesto da ih premijer ili ministar financija podučavaju kako ne trebaju ”biti ljubomorni što netko ima više plaće”.

Ili je možda objašnjenje u tome što je 80% obrazovnih radnica i radnika ženskoga roda, pa se misli da je lako s njima izaći na kraj rečenicama koje roditelji obično izgovaraju svojoj malodobnoj djeci.

Nadam se da su se vladajući ovaj put u svojoj procjeni žena prevarili.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Jedan je strani državljanin trenutno najpoznatiji tata u Hrvatskoj. Njemu u prilog donesena je na zagrebačkom sudu privremena mjera. Svojevrsnim presedanom dopušteno je da sinčić od nepunih osam godina boravi na njegovoj adresi svo vrijeme, s izuzetkom od 88 sati iliti nepuna četiri dana koliko se smije biti s mamom. S njom je dosad  živio svo vrijeme.

Da sve bude tužnije i ružnije, mama koliko znamo nije socijalni slučaj, nije zlostavljala niti zanemarivala dječaćića. Tome usprkos jedan značajan dio hrvatske javnosti, koji i na sam spomen da recimo dvojica ili samo jedan homoseksualac može usvojiti i odgojiti dijete “izbace očnjake“ i satima vas uvjeravaju kako je djeci za normalan i zdrav razvoj upravo neophodna majka ili barem osoba ženskoga roda koja će u odgoju igrati njezinu ulogu, staju  na stranu tate.

Bogatog i moćnog tate koji je svu snagu zadnje četiri godine upro ne bi li se u hrvatskoj javnosti prikazao gotovo nestvarno savršenim ocem.

Da sve bude tužnije i ružnije, mama koliko znamo nije socijalni slučaj, nije zlostavljala niti zanemarivala dječaćića. Tome usprkos jedan značajan dio hrvatske javnosti, koji i na sam spomen da recimo dvojica ili samo jedan homoseksualac može usvojiti i odgojiti dijete “izbace očnjake“ i satima vas uvjeravaju kako je djeci za normalan i zdrav razvoj upravo neophodna majka ili barem osoba ženskoga roda koja će u odgoju igrati njezinu ulogu, staju  na stranu tate

On se preselio u Hrvatsku. U Zagreb. Zagreb je za njega u usporedbi s ruskim, pa i švicarskim gradovima (Beograd nećemo ni spominjati), gotovo savršen. Veli da je čist! Uređen! Stalno se nešto obnavlja. Renovira. Sve sređeno. Divi se gradonačelniku koji već toliko godina upravlja gradom i prije svih drugih po njemu je zaslužan za takav rezultat.

To je pravi građanin, ni traga pričama o korupciji, provizijama, otpadu. Druži se i prijateljuje s Bandićevom desnom rukom ali i sa Cherie Blair koja ga je i odvela na prijem kod gradonačelnika… Hoće to, Cherie je poznata po pisanju pozivnica za Bandićeve prijeme.

Pod tim po svemu savršenim gradonačelnikom su i vrtići i škole. Isti oni u koje je išao i ide dječačić koji će s mamom provoditi 88 sati mjesečno, jer ima tatu koji ne putuje, ne bavi se businessom, nema u drugoj državi novu obitelj, braću dječaćiće od kojih jedan nema ni mjesec dana.

Tata, za kojega vele da je “kralj bakra“ preferira onako kraljevski zagrebačkoga prvijenca. Nije mu on bio zanimljiv kao beba, pa je tata je javnosti objasnio otprilike ovako: “U prvoj godini otac tu nema što raditi, majka doji, mijenja pelene, beba spava i taj proces traje!“

U Beogradu taj proces upravo traje. Treći sin savršenog tate rođen je 8. studenog. Pogađate: papa, spava, trideset godina mlađa mama koja je “zgodna, obrazovana, mlada, oštroumna, uvijek spremna na šalu“ doji, mijenja pelene i studira dok tata “ratuje“ za prvijenca. I taj proces traje.

Usprkos godinama (54), savršeni tata planira, barem prema danim razgovorima, još beba kojima će aktualna ili moguće neka druga savršeno lijepa i na šalu spremna mama mijenjati pelene. Taj će “proces“ trajati, dok neki drugi sudovi, poput ovog našeg zagrebačkog ne donesu privremene mjere, jer se eto savršene s vremenskim odmakom pokažu kao nesavršene

Teško je konkurirati tako savršenom tati. Mame lako postaju roditeljice bez roditeljskog kapaciteta. Pogotovo kad usprkos tatinu protivljenju ne puste dijete u školu iz koje ga odbijaju predati očuhu, s kojim uz mamu živi četiri i pol godine.

Savršeni tata je “kategorički protiv toga da djecu u školu vozi bilo tko drugi, do sami roditelji.“

Protiv toga je i da po djecu dođe bilo tko osim roditelja. Štoviše takvo delegiranje roditeljske skrbi smatra nezakonitim, preko novina poručuje: “Nemate pravo, svoje roditeljsko pravo delegirati nekoj trećoj osobi, osim u iznimnim slučajevima. To je roditeljsko pravo koje je neprenosivo!“

Izniman slučaj nije ni kad je tata na Cipru, a mama bolesna. Profesorice slijepo slijedeći tatinu listu nisu pustile dječaćića, na silu su ga zadržale u školi. Mama trvdi da se prepao kako će ostati sam u školi, a tata da ga je očuh poticao usprkos njegovoj zabrani da pobjegne od učiteljica k njemu.

Bogatog i moćnog tate koji je svu snagu zadnje četiri godine upro ne bi li se u hrvatskoj javnosti prikazao gotovo nestvarno savršenim ocem. On se preselio u Hrvatsku. U Zagreb. Zagreb je za njega u usporedbi s ruskim, pa i švicarskim gradovima (Beograd nećemo ni spominjati), gotovo savršen. Veli da je čist! Uređen! Stalno se nešto obnavlja. Renovira. Sve sređeno. Divi se gradonačelniku

Mama je onda bolesna došla po njega, ali ga zbog doživljene traume više ga nije puštala u tu, navodno elitnu školu, kojoj je savršeni tata donirao novac za novo igralište.

Kako je mama “mediteranski temperamentna“ mailom je navodno prijetila i izvrijeđala savršenog tatu. On suptilan kakvi jesu svi savršeni, tužio ju je za obiteljsko zlostavljanje, pa je kažnjena s tri tisuće kuna.

Tata pazi da na sudu i prepisci mamu ne neaziva pogrdno, tvrdi da ona njega naziva “seljačinom“. On nju tek divom.

Prokuživši kako je trenutno vrlo “in“ igrati na kartu ravnopravnog roditeljstva s bivšima, savršeni tata dosljedno ju igra. Uz pomoć dobro plaćenih odvjetnika koji se bave pravima djeteta, utjecajnih prijatelja, medijskoga PR-a, stvara sliku o sebi kao roditelju potpuno posvećenome svom prvom sinu.

Nitko tko ove dane staje po novinama i društvenim mrežama na njegovu stranu ne pita se što je s posve  male djece koje u drugoj državi ima. Ona ne zaslužuju ravnopravno roditeljstvo?

On pak dosljedno, sa zagrebačke adrese opsesivno vreba svaki i najmanji propust popularne mame i njezine nove obitelji i podiže tužbe. Na desetke njih.

Mama ne smije objavljivati slike sa sinom. Maleni ne smije na koncerte svoje mame, mada među njezinom publikom često bude čitavo mnoštvo djece. Mama ne smije komentirati tatine postupke, mada on – istina indirektno – nerijetko komentira njezine. Ne smije se referirati na odluke institucija koje joj ne idu u prilog, jer to odmah tatina ekipica tumaći kao zloupotreba djeteta u svrhu vlastite popularnosti i promocije.

Severina Kojić je valjda jedina mama koja javno ne smije biti ponosna na svog sinčića.

Vlasti blizak psihijatar javno poručuje nakon privremene mjere kako je “licemjerno suosjećati sa Severinom“ jer po njemu koristi popularnost ne bi li utjecala na pravosuđe…

Eto, ja sam licemjerna.

Njezino je pravo posegnuti za svim dopuštenim sredstvima, pa i pažnjom javnosti koji uživa zbog svog posla, da ispravi nanesenu joj nepravdu. Odvojili su od nje sinčića koji je s njom skoro osam godina.

Ona za razliku od njezina bivšeg partnera nikad o njemu kao tati ne govori ružno. Sporni su joj, po meni potpuno opravdano, postupci Milana Popovića prema njoj.

Da sam na Severininu mjestu i ja bih odbila da mi dijete obrazuju i odgajaju oni koji se nisu u stanju solidarizirati s podcijenjenim kolegama i štrajkati, pa makar se to nazvalo roditeljskom podkapacitiranošću… Nije mi samo jasno kako netko tko ne suosjeća s mamom svog sina, netko tko je ljudski podkapacitiran može imati roditeljski kapacitet?

To njegovo neprestano popovanje nad njezinim životom, poslom, životnim izborima koji se tako lako primaju u malograđanskoj Hrvatskoj. Bogatstvo, uspjeh, lukavo hvaljenje Hrvatske kada god za to ima priliku pomoglo mu je i da dio javnost, nažalost i institucija, dobije neopravdano na svoju stranu. Eto uspio je i da netko, tko sebe zove psihijatrom suosjećanje s mamom nazove licemjernim.

Severinina patnja, tuga zbog činjenice da će sa sinom biti 88 sati mjesečno ismijava se i obezvređuje. Čitajući netko neupućen mogao bi pomisliti da je u nas, ako si žena, pa još k tome uspješna i popularna, ako si nazionale ne smiješ imati djecu. Djeca su za bezobrazno bogate.

Strane državljane koji cijene gradonačelnike kojima predsjednice pjevaju, a oni samo delaju i delaju dok Zagreb ne bude skroz na skroz po mjeri onih, koji kad žele zagorčati život bivšoj imaju dovoljno novca da kupe vilu, izgrade školsko igralište i po čitav dan ne radeći valjda ništa drugo voze djecu u školu i iz škole. U školu čije učiteljice nisu podržale opravdani štrajk svojih kolega.

Da sam na Sevkinu mjestu i ja bih odbila da mi dijete obrazuju i odgajaju oni koji se nisu u stanju solidarizirati s podcijenjenim kolegama, pa makar se to nazvalo roditeljskom podkapacitiranošću.

Nije mi samo jasno kako netko tko ne suosjeća s mamom svog sina, netko tko je ljudski podkapacitiran može imati roditeljski kapacitet?

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Jasmin Klarić

Pitanje je radi li se o smišljenoj taktici. Jesu li s Kolindom Grabar-Kitarović, obavijeni duhanskim dimom dugo zasjedale najodgovornije glave iz njenog stožera i stranke, detaljno analizirajuće zabrinjavajuće političke trendove i brojke iz dijela anketa, ili je predsjednica sama, na svoju ruku i možda posve impulzivno odlučila udariti po gasu.

U svakom slučaju, kampanja predsjednice Republike koja se bori za još jedan mandat na Pantovčaku posljednjim potezima je dodatno otišla prema krajnostima političkog bizara u sad već pomalo paničnom pokušaju da se otrese pratnje dva glavna konkurenta.

Ono što je potpuno neupitno je da u Uredu predsjednice nije (pre)ozbiljno shvaćena anketa Ipsosa po kojoj u drugi krug idu ona i Zoran Milanović, a u drugom krugu Grabar-Kitarović brutalno uvjerljivo pobjeđuje bivšeg predsjednika SDP-a (20 postotnih bodova razlike).

Bilo kakvo uljuljkavanje na osnovu ovakve ankete bilo bi potencijalno fatalno – metodologija terenske ankete kakvu provodi Ipsos jednostavno ima problem s brzomijenjajućim političkim krajolikom kakav je onaj u kampanjama.

Sve ovo je, međutim, bilo tek lagano zagrijavanje za pritiskanje gasa do kraja i juriš u posljednja tri tjedna kampanje nakon kojeg u zraku ostaje urlik, a na asfaltu trag guma. Zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću će, veli, bude li osuđen, nositi kolače u zatvor. Jer cijeni lojalnost. Podsjetimo, Bandiću se sudi zbog korupcije. Podsjetimo, bitan dio programa Grabar-Kitarović je borba protiv korupcije. Izgleda – kolačima

Ovaj Crobarometar za studeni je, primjerice, proveden od 1.-20. u mjesecu, što znači da je tek djelomično mogao “uhvatiti” neke od glavnih političkih drama kojima smo svjedočili – posebno eskalaciju štrajka u obrazovanju.

S druge strane, zahvatio je poprilično i do danas već skoro zaboravljeno nezadovoljstvo na ljevici Milanovićevim čudesnim opservacijama o zvijezdi na grbu Hajduka.

Naposljetku, performans aktualne predsjednice na rođendanu Milana Bandića dogodio se nakon što je anketa bila zgotovljena.

Kad se sve to uzme u obzir prilično je očekivano da predsjednica ne želi tek rutinski odjedriti do kraja kampanje na visokoj prednosti koju joj daje jedna anketa, već dosta ozbiljno shvaća radikalno smanjenje razlike koje pokazuju druga ispitivanja javnog mnijenja (a za zaključiti je da slično sugeriraju i interna anketiranja koja sigurno imaju svi jači kandidati).

Samo, radikalno dodavanje gasa može te pogurati na čelnom mjestu do cilja, ali može i pripomoći spektakularnom izlijetanju sa staze.

Objavljivanje in memoriama Slobodanu Praljku na Facebooku na godišnjicu njegove smrti svakako je u tom smislu vrlo rizičan potez.

Najsitniji politički ratio koji se krije iza njega je pokušaj da se predsjednici vrati dio birača koji dvoji između nje i Miroslava Škore, kao predstavnika “desnijih od HDZ-a”. Jer, eto, predsjednica brine za “naše generale”, čak i ako se radi o ljudima osuđenima za ratni zločin i ako je ovakav potez sigurna oklada za ozbiljan diplomatski incident.

U kontekstu ubrzavanja u finišu kampanju veliki je rizik za Grabar-Kitarović i sve bizarnije izbjegavanje konkretnog izjašnjavanja oko glavne političke teme posljednjih nekoliko tjedana – štrajka u školama.

Priopćenje u kojem se za ovakvu situaciju okrivljuje Vladu Zorana Milanovića, osim što je, posve u skladu s postčinjeničnim dobom i navikama Grabar-Kitarović – faktografski neprecizno, jednostavno je – neukusno.

HDZ je na vlasti već četiri skoro pune godine, a Plenkovićevo amatersko brljanje sa zahtjevima ovog sektora traje u najmanju ruku od svibnja i teško da su te stvari nepoznate ljudima koji su u štrajku već više od pedeset dana.

Predsjednica je odlučila stisnuti gas i na temi koja ju očito osobno tišti – a to je zezancija na račun njenih poteza. Ona tu, kako je rekla, banalizaciju i ridikulizaciju vidi kao vrijeđanje i izvlači spektakularan zaključak: “Ako se predsjednicu može vrijeđati, onda zašto ja ne bih uvrijedio, izmlatio svoju kćer, prijateljicu, djevojku i tako dalje”.

Političku banalizaciju izjednačuje s obiteljskim nasiljem, Bandiću bi nosila kolače u zatvor, a štrajk je – igrokaz

Ovdje valja podsjetiti da je svojevremeno, dok je supruga Alojza Tomaševića tražila sastanak s njom, predsjednica “bacila pjesmu” sa županom i da kasnije nije detaljno komentirala aferu s obiteljskim nasiljem.

Sve ovo posljednjih dana je, međutim, bilo tek lagano zagrijavanje za pritiskanje gasa do kraja i juriš u posljednja tri tjedna kampanje nakon kojeg u zraku ostaje urlik, a na asfaltu trag guma. Zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću će, veli, bude li osuđen, nositi kolače u zatvor. Jer cijeni lojalnost.

Podsjetimo, Bandiću se sudi zbog korupcije. Podsjetimo, bitan dio programa Grabar-Kitarović je borba protiv korupcije. Izgleda – kolačima.

Uglavnom, predsjednica je očito prešla u frontalni napad i zaigrala vrlo, vrlo riskantnu igru. Jer, čak ako misli da ovako ekstremnim porukama (eh da, danas je i konstatirala da se štrajk – koji, btw, podržava 67 posto građana pretvorio u – igrokaz) može galvanizirati njeno biračko tijelo i oteti koji glas Miroslavu Škori, nužna nuspojava je motivacija onih s druge strane.

U takvu i toliku vrstu rizika se u politici ide samo onda kad se vidi da stvari idu opasno nizbrdo i(li) kad se jednostavno izgubi kontrola.

Nastavi li predsjednica ovim pravcem, ukratko, na biralištima će biti mnogo onih koji će, iako su mislili i govorili da tako nešto nikad više neće napraviti u životu, glasati za Zorana Milanovića.

(Prenosimo s portala Telegram).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Marko Biočina

Dobra je vijest da je dogovorom Vlade i sindikata okončan najdulji štrajk prosvjetnih radnika u povijesti Hrvatske. Neodgovoreno ostaje pitanje je li baš i morao biti najdulji.

Činjenica da je Vlada na koncu ipak pristala na korekciju – iako postupnu – koeficijenata za nastavno osoblje ukazuje na to da je premijerovo inaćenje o važnosti sveobuhvatne revizije sustava koeficijenata bilo kontraproduktivno. S druge strane, bez obzira na gorde izjave, ni sindikatima ovakvo otezanje štrajka nije odgovaralo, s obzirom na to da je istekom svakog dana radikalizacija među članstvom rasla, a samim time i neumitni kompromis na kraju balade postajao sve teže prihvatljiv.

U tim okolnostima, u kroničnom pregovaračkom zamoru i cajtnotu koji donosi kalendarski ulazak u prosinac, sklopljen je dogovor koji bi se na kraju mogao pokazati kao Pirov kompromis.

Suprotno svim svojim proglasima o fiskalnoj odgovornosti i zakonodavnoj sustavnosti, Andrej Plenković je, popuštajući sindikalnim zahtjevima, stvorio presedan na koji će se – sudeći prema najavama – vrlo skoro pozvati nove skupine zaposlenih u javnom sektoru, poput medicinskih djelatnika i carinika.

Cijeli niz stručnjaka za javnu komunikaciju je tijekom proteklih dana hrvatskoj javnosti objašnjavao kako je za kompromis nužno da obje strane na koncu budu nezadovoljne. Na koncu smo to i dobili, a koliko je takva ravnoteža razočaranja povoljna podloga za Plenkovićevu svetu stabilnost tek će se vidjeti

Sindikati, pak, bit će suočeni s nezadovoljstvom znatnog dijela članstva – što se već da iščitati iz bijesnih objava na društvenim mrežama – ali i pritiskom javnosti prema prosvjetnim radnicima da povećanje materijalnog statusa opravdaju i boljim rezultatima rada.

Također, rješenje koje drukčije tretira nastavno i nenastavno osoblje potaknut će pitanja o moralnoj vjerodostojnosti sindikata čiji su čelnici tijekom cijelog štrajka isticali veliko jedinstvo svih uključenih u obrazovni sustav, a onda prihvatili ponudu koja jasno diskriminira jednu kategoriju zaposlenih.

Cijeli niz stručnjaka za javnu komunikaciju je tijekom proteklih dana hrvatskoj javnosti objašnjavao kako je za kompromis nužno da obje strane na koncu budu nezadovoljne.

Na koncu smo to i dobili, a koliko je takva ravnoteža razočaranja povoljna podloga za Plenkovićevu svetu stabilnost tek će se vidjeti.

Lako je moguće da nismo vidjeli kraj odmjeravanja snaga sindikata i Vlade, pa ni početak kraja, nego samo kraj početka.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Jedna je riječ jako prirasla srcu i jeziku gospodina Plenkovića. Ovih dana je često izgovara. I svaki, ali baš svaki put je upotrijebi na pogrešan način, u kontekstu koji nema blage veze s pravim značenjem te riječi. A stara je mudrost da je zbrka u jeziku u vrlo tijesnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa zbrkom u mislima i djelima koja izlaze iz tako smućene glave.

Nije bilo izjave o pregovorima s prosvjetarskim sindikatima u kojoj im premijer nije predbacio da su ponude Vlade “lakonski odbili”. Pa bi još pridodao da se važne odluke ne smiju i ne mogu “lakonski donositi”.

Nije to gramatička pogreška poput one, koja se već poput žvakače gume u kosi zalijepila za javni govor političara i novinara kada govore i pišu da je, primjerice, Vlada komunicirala svoje ponude sindikatima. Komunicira se s nekim o nečemu, a ne nešto nekomu. To se događa kad se govori hrvatski, a misli engleski.

Ako itko ništa ne shvaća o ovom (dovršenom) štrajku, to je premijer (…) jasno je tko je u toj priči bahati agresor uvjeren u svoju moć i premoć, a tko su skromni, ali vrlinama, časti i dostojanstvu svoga zvanja više nego bilo kojim drugim materijalnim vrijednostima posvećeni i odani Spartanci

Međutim, pogreška koju čini premijer pogrešnom upotrebom priloga “lakonski” je obično neznanje što ta riječ zapravo znači.

Očito zaveden s nekoliko zajedničkih slova i sličnim zvučanjem, premijer zapravo misli i želi reći da su ponude odbijene olako, lakomisleno. Reći lakonski umjesto olako isto je kao kada netko kaže ili napiše da je neka misao dubiozna i pritom misli da odaje priznanje dubini te misli, dok zapravo tvrdi da je dotična misao sumnjiva, dvojbena, upitne kvalitete i vrijednosti.

Tako i premijer misleći da je rekao da učitelji u štrajku olako odbijaju prijedloge i ponude Vlade zapravo kaže da su oni to učinili govoreći kratko i jasno, jezgrovito, štoviše ubitačno precizno.

Pridjev i prilog lakonski dolaze od imena starogrčke povijesne pokrajine Lakonije kojoj je središte bio grad još slavnijeg imena Sparta. U skladu s njihovim poslovično strogim i asketskim načinom odgoja i života, kakav zato i mi danas zovemo spartanskim, bila je i odlika građana Lakonije da govore malo i da sve najbitnije i najvažnije sažmu u što manje riječi.

Kada je Filip II Makedonski s vojskom krenuo na Spartu, pred njim su išli glasnici s prijetnjom: “Ako pobijedim, spalit ću vam grad, žene učiniti udovicama i odvesti u roblje”. Odgovor Lakonaca stao je u jednu riječ: “Ako”.

Na obavijest da prema njima nadiru Perzijanci u tolikom broju da će im svojim strijelama zamračiti sunce, odgovorili su: “Barem ćemo se boriti u hladu”.

Na upozorenje o premoći neprijatelja zaključili su: “Utoliko će naša slava biti veća”.

Naposljetku, lakonske su majke sinove u rat ispraćale s riječima: “Sa štitom, ili na njemu”.

Prema tome, lakonski ne znači olako i lakomisleno, već naprotiv, promišljeno i nadasve odlučno.

Stara je mudrost da je zbrka u jeziku u vrlo tijesnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa zbrkom u mislima i djelima koja izlaze iz tako smućene glave. Nije bilo izjave o pregovorima s prosvjetarskim sindikatima u kojoj im premijer nije predbacio da su ponude Vlade “lakonski odbili”. Pa bi još pridodao da se važne odluke ne smiju i ne mogu “lakonski donositi”

Ništa u ovoj usporedbi, koju je sam olako i lakomisleno zazvao, ne ide u prilog premijeru i njegovoj službadiji.

Jer jasno je tko je u toj priči bahati agresor uvjeren u svoju moć i premoć, a tko su skromni, ali vrlinama, časti i dostojanstvu svoga zvanja više nego bilo kojim drugim materijalnim vrijednostima posvećeni i odani Spartanci.

Jednako je tako više dubiozna nego duboko promišljena premijerova tvrdnja da on i njegova Vlada sa svojim ponudama predstavljaju racionalnost, a da je tvrdoglava ustrajnost učitelja u njihovim zahtjevima iracionalna.

Politička i profiterski grabežljiva racionalnost koju zastupa premijer zavila je ovu zemlju u sivilo, u besperspektivno tavorenje na rubu egzistencije uz mahanje otrcanim krpama itekako iracionalnih i šupljih floskula koje ostavljaju ljude bez kruha, doma i nade.

S druge strane učiteljski bunt, koji premijer naziva iracionalnim, u to sivilo vraća boje, na blijeda i umorna lica ljudi zdravo crvenilo, dajući im osjećaj da su opet živi i vrijedni, da mogu nešto sami svojom voljom i odlučnošću promijeniti, ako ništa drugo onda barem to da se više ne srame svog odraza u ogledalu i u očima svojih učenika.

Ako itko ništa o ovom štrajku ne shvaća, onda je to upravo premijer Plenković.

Ne shvaća jer ne zna, ili je zaboravio da su sposobnost iracionalnog maštanja, iracionalno nadanje u mogućnost boljeg, ljepšeg i pravednijeg svijeta, iracionalno traženje vlastitog dostojanstva i neovisnosti o hirovima zemaljskih i nebeskih vlasti i moći, poučavanje o iracionalnim ljepotama i uzvišenim umjetničkim zanosima, dakle da je sve to iracionalno ne samo u skladu s racionalnim znanostima, nego štoviše nadgradnja i pobjeda ljudskog duha nad materijalnim, ono po čemu se ljudi razlikuju od zvijeri i slobodni od robova, ono što ljudski život uistinu čini vrijednim življenja.

Nepoznavanje jezika nerijetko, a naročito u politici, ukazuje na nepoznavanje života, onog što ljude doista tišti i onog što ih i nakon desetljeća strpljivog trpljenja može probuditi iz letargije i vratiti u život.

Čini se da premijer doista nema pojma što se sve može dogoditi kada se u ljudima probude racionalnošću njegova birokratskog svijeta zatomljeni iracionalni ljudski duh, požrtvovnost, plemenitost i nadasve solidarnost.

Politička i profiterski grabežljiva racionalnost koju zastupa premijer zavila je ovu zemlju u sivilo, u besperspektivno tavorenje na rubu egzistencije uz mahanje otrcanim krpama itekako iracionalnih i šupljih floskula koje ostavljaju ljude bez kruha, doma i nade

Na kraju, premijer je olako i socijalno-neinteligentno prešao i preko činjenice da veliku većinu u školskim zbornicama čine žene. Nije me slučajno od svih transparenata prošlog ponedjeljka na Trgu bana Jelačića najviše dirnuo natpis: “Učiteljica Branka je moja druga majka”.

Premda će moderna psihologija odbaciti aristotelovsku podjelu svijeta na mušku racionalnost i žensku iracionalnost kao seksizam i mačistički patrijarhalizam, ljepota je riječ i pojam ženskog roda. Ali isto tako i pobuna. I ljutnja koju svaka nova premijerski bahata i muški omalovažavajuća uvreda samo dodatno raspaljuje.

Jedna mudra građanka skrenula mi je na samom početku pažnju na tu statističku činjenicu ovog štrajka i posljedice koje bi iz toga mogle nastati.

A premijeru je neki dan na Facebooku, u grupi “Podrška roditelja nastavnicima u štrajku”, sličnu poruku uputio jedan otac, pitajući ga što mu bi da ide ponižavati i razjarivati tolike žene. Poruka završava duhovito i ubitačno precizno: “Đe ćeš na Rusiju, bajo”. Lakonski briljantno.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Iracionalni učiteljski bunt vraća život i boje u sivilo Plenkovićeve racionalnosti).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Boris Dežulović

Nevjerojatni slučaj Filipović – Perška samo je logična krajnja konzekvenca historijske revizije, točka u kojoj taj veličanstveni luping završava tamo gdje je započeo: nešto poput metka koji ispaljen u čelo imaginarnog neprijatelja završava u potiljku revolveraša.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Viktor Ivančić

Učinilo joj se da bi obje ponuđene solucije – da glasa za rezoluciju kojom se osuđuje brutalni napad na slobodu, ili protiv nje – mogle voditi ka polaganju glave na panj. Između glave na panju i glave na panju, Dubravka Šuica je izabrala glavu u pijesku.

 
 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Marinko Čulić

Ušli smo u samo srce besmislenosti. Hrvatske političke elite tretiraju svoj narod kao najveću žrtvu rata devedesetih, dakle kao neku vrstu balkanskih židova, ali im ne smeta da ih se smatra i nacistima, koji su istrebljivali taj isti židovski i ostale narode u Jasenovcu.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.